II. Interesi antikrista

D. Njihovi izgledi i sudbina

4. Kako se antikristi odnose prema nazivu „služitelj”

Danas ćemo nastaviti razgovor u zajedništvu o devetoj stavci raznih očitovanja antikrista: Svoju dužnost vrše samo kako bi se istaknuli i zadovoljili vlastite interese i ambicije; nikad ne uzimaju u obzir interese Božje kuće, pa čak i izdaju te interese, mijenjajući ih za osobnu slavu. Uz ovu stavku, naša glavna tema razgovora u zajedništvu je raščlamba interesa antikrista, a danas ćemo razgovarati o četvrtoj podtemi unutar četvrte stavke interesa antikrista – kako se odnose prema nazivu „služitelj” – i raščlaniti kako antikristi postupaju s tim nazivom. Oni koji su do sada slijedili Boga upoznati su s riječju „služitelj”, i većina njih je u osnovi prihvatila taj naziv u svom srcu. Što se tiče njihovih subjektivnih sklonosti, ne postoji otpor prema tom nazivu. Međutim, kada se konkretno kaže da je neka osoba služitelj, ta osoba prvenstveno izražava nevoljkost i nespremnost, osjećajući d joj se čini nepravda, ne želeći zapravo da je se tako zove i ne želeći zapravo biti služitelj. Sudeći prema reakcijama ljudi, iako se slažu da „služitelj” nije loš naziv u smislu njihovih subjektivnih sklonosti, iz objektivne perspektive ljudi se i dalje prema nazivu „služitelj” odnose s nekim elementima diskriminacije, neprijateljstva, pa čak i nespremnosti – gaje takve osjećaje prema njemu. Bez obzira na to što ljudi misle o nazivu „služitelj”, mogu li ga iskreno prihvatiti i biti služitelj ili ne, i sadrži li ono što misle o tom nazivu mnoge ljudske nečistoće i želje ili ne, danas ćemo u zajedništvu prvo razgovarati o tome što je točno služitelj, kako je točno naziv „služitelj” definiran i okarakteriziran u Božjim očima, koja je bit tih služitelja o kojima Bog govori te kako Bog gleda na riječ „služitelj” i kako se to razlikuje od toga kako ljudi gledaju na nju, kako biste svi u svom srcu mogli imati točno razumijevanje i poimanje naziva „služitelj”.

a. Definicija i porijeklo naziva „služitelj”

Riječ „služitelj” doslovno znači osobu koja radi i ulaže trud za nešto. Ako taj naziv mjerimo u smislu položaja, on se odnosi na nekoga tko se koristi privremeno. To jest, ako se nekoga smatra služiteljem i on se prihvati posla ili počne raditi u nekoj djelatnosti, onda to nije dugoročna karijera ili posao koji poduzima, već je to privremeno. Privremeno im se nalaže da ulože nešto truda i služe neko vrijeme u toj djelatnosti ili poslu. Nemaju perspektive, nemaju budućnosti i ne primaju nikakve materijalne pogodnosti. Ne moraju snositi nikakvu odgovornost; plaćeni su samo za svoj rad. Kada je posao koji im je dodijeljen završen, više nisu potrebni, samo uzmu svoju plaću i odu. Ukratko, to je privremeno i od njih se traži da rade kada su potrebni. To je doslovno razumijevanje služitelja. Ako riječ „služitelj” tumačimo prema zamislima čovječanstva, onda se služitelji nazivaju „ugovornim radnicima” i „privremenim radnicima”, ljudima koji privremeno rade ili ulažu trud u nekom poslu ili djelatnosti. Jedino su povezani s vremenskim razdobljem u kojem su potrebni za posao, a kada to vrijeme prođe, oni više nemaju nikakvu vrijednost. To je zato što više nisu potrebni i nemaju više uporabnu vrijednost – njihova je vrijednost potrošena tijekom tog vremena. To je doslovno značenje koje ljudi mogu razumjeti i vidjeti u vezi s riječju „služitelj”. Unutar značenja koje ljudski jezik može izraziti, to jest značenja naziva „služitelj” kako ga Bog izgovara, a koje ljudi mogu shvatiti, postoji li razina značenja koja je u skladu s istinom? Postoji li razina značenja koja je sukladna normalnoj ljudskosti i razumu? Postoji li razina značenja koju bi ljudi trebali razumjeti kao istinska stvorena bića? Postoji li razina značenja koja se tiče toga kako se Bog odnosi prema tom nazivu? (Ne.) Kako znate da ne postoji? Zbunjeni ste, ne možete to objasniti. Među vama ima studenata fakulteta, studenata diplomskog studija, studenata doktorskog studija i profesora, a ipak nitko od vas to ne može jasno objasniti, zar ne? (Da, tako je.) To je razlika između znanja i istine. Možda si obrazovan, možda poznaješ riječ „služitelj”, i kada ta riječ opisuje vrstu osobe i skupinu ljudi, možeš razumjeti bit tih ljudi, njihova očitovanja i njihov rang među cijelim čovječanstvom, ali kada nisi u stanju razumjeti tu riječ iz perspektive istine i perspektive stvorenog bića, odakle točno dolazi tvoje razumijevanje? Koja je točno bit te riječi do koje si došao svojim razumijevanjem? Nije li to razumijevanje riječi „služitelj” koje je proizašlo iz ovog iskvarenog čovječanstva, iz ovog društva i iz znanja čovječanstva? (Da, jest.) Je li znanje čovječanstva u skladu s istinom ili je neprijateljsko prema istini? (Neprijateljsko je prema istini.) Dakle, kada imaš takvo razumijevanje i poimanje te riječi, stojiš li nasuprot Bogu ili na strani usklađenosti s Bogom? Očito, kada razumiješ i shvaćaš tu riječ svojim znanjem, svojim mozgom, nehotice i nesvjesno stojiš nasuprot Bogu. Kada koristiš svoje znanje da razumiješ tu riječ, stvari koje si razumio neizbježno te dovode do toga da osjećaš otpor, odbojnost, gađenje, pa čak i mržnju prema riječi „služitelj”. Ima li tu ikakve pokornosti? Ima li tu istinskog prihvaćanja? (Ne.) Neki ljudi kažu: „Prihvaćam dobre riječi, ali zašto bih prihvatio ovu lošu riječ? Dobro je ako je ne prezirem. Na primjer, prihvaćam pozitivne izraze kao što su ‚dobivanje krune’, ‚dobivanje nagrada’, ‚biti blagoslovljen’, ‚ulazak u kraljevstvo’, ‚odlazak na nebo’, ‚neodlazak u pakao’, ‚nebiti kažnjen’ i ‚biti prvorođeni sin’. To je prirodno, to je uobičajena reakcija čovjeka i to su stvari kojima ljudi trebaju težiti. Što se tiče negativnih izraza kao što su ‚zli ljudi’, ‚antikristi’, ‚biti kažnjen’ i ‚odlazak u pakao’, nitko ih ne voli prihvatiti. Riječ ‚služitelj’ je neutralna, ali u skladu s mojim razumijevanjem, ne mogu je prihvatiti i dovoljno je dobro za mene da je ne prezirem. Ako je trebam dragovoljno prihvatiti i pokoriti joj se te je prihvatiti od Boga, onda to jednostavno nije moguće.” Ne razmišljaju li ljudi tako? (Da.) Je li takav način razmišljanja ispravan ili pogrešan? (Pogrešan je.) Kada si saznao da je to pogrešno? Upravo sada, zar ne? To je problem. Tek si sada saznao da je to pogrešno. Prije nego što si to shvatio, činilo se da si na površini već prihvatio naziv „služitelj” i da si ga već subjektivno prihvatio – a je li to prihvaćanje bilo istinito ili lažno? (Bilo je lažno.) Jasno je da nije bilo istinito, niti si ga prihvatio drage volje. Tu je bilo laži, pretvaranja i nevoljkosti, a postojao je i osjećaj da nemaš drugog izbora.

Ono o čemu smo upravo razgovarali u zajedništvu bile su stvarne reakcije i očitovanja ljudi u vezi s nazivom „služitelj”, i one u potpunosti pokazuju mišljenja, poglede i shvaćanja ljudi o tom nazivu, potpuno otkrivajući da je stav ljudi prema tom nazivu stav nevoljkosti, diskriminacije i odbojnosti te otpora iz dubine srca. To je zato što ljudi preziru biti služitelji, preziru riječ „služitelj”, nisu voljni biti služitelji i mrze biti služitelji. To je razumijevanje ljudi i to je njihov stav prema tom nazivu. Sada pogledajmo kako točno Bog vidi služitelje, kako je nastala riječ „služitelj”, koja je bit tog naziva u Božjim očima i koje je njegovo porijeklo. Doslovno značenje riječi „služitelj” je, da upotrijebimo jezik čovječanstva, privremeni radnik, netko tko privremeno služi u nekoj djelatnosti ili poslu i tko je potreban na privremenoj osnovi. U Božjem planu upravljanja, u Božjem djelu i u Božjoj kući, ta skupina ljudi koja se naziva služiteljima je neophodna. Kada su ti ljudi došli u Božju kuću, na mjesto Božjeg djela, nisu znali ništa o Bogu ni o vjeri u Boga, a još manje o Božjem djelu ili Njegovom planu upravljanja. Nisu razumjeli ništa; bili su samo laici, neznabošci. Kada ljudi koji su nevjernici u Božjim očima dođu u Božju kuću, što mogu učiniti za Njega? Može se reći da ne mogu učiniti ništa. Budući da su ljudi ispunjeni iskvarenim naravima i uopće ne poznaju Boga, te zbog čovjekove priroda-biti, sve što mogu učiniti jest raditi što god ih Bog uputi da rade. Oni slijede Božje djelo do koje god točke ono dođe, njihovo znanje seže onoliko daleko koliko ih vode Božje riječi; oni samo poznaju Njegove riječi, a uopće ih ne razumiju. Ti ljudi pasivno obavljaju svaki posao koji Bog od njih zahtijeva – oni su potpuno pasivni, a ne aktivni. Ovdje „pasivno” znači da ne znaju što će Bog učiniti, ne znaju što Bog traži od njih da rade, ne znaju značaj ili vrijednost posla koji Bog traži od njih da rade i ne znaju koji bi put trebali slijediti. Dolaskom u Božju kuću, oni su poput strojeva, funkcioniraju samo na način na koji Bog njima upravlja. Što Bog treba od njih? Znate li? (Ljudi su primatelji kojima Bog izražava istinu kako bi im sudio. Ljudi su primatelji Božjih riječi.) To je jedan dio; ljudi su primatelji Božjih riječi. Što još? Što je s ljudskim darovima? (Da.) Što je s razmišljanjem normalne ljudskosti? (Da.) Bog te koristi samo ako imaš razmišljanje normalne ljudskosti. Ako si bez savjesti i razuma, onda nisi kvalificiran čak ni da budeš služitelj. Što još postoji? (Ljudske vještine i posebni talenti.) To je uključeno u darove i također je dio toga – razne vještine koje ljudi posjeduju. Što još? (Spremnost na suradnju s Bogom.) I to je dio toga, želja za poslušnošću i pokornošću, a naravno može se reći i da je to želja ljudi da vole pozitivne stvari i da vole istinu. Želja za poslušnošću i pokornošću je spremnost na suradnju s Bogom, ali koji je najprikladniji način da se to kaže? (Želja za poslušnošću i pokornošću.) Tako je, riječ „želja” je relativno šira i obuhvaća širi raspon. Ako upotrijebimo riječ „spremnost”, opseg je nešto uži. Štoviše, „želja” je relativno blaža u stupnju od „spremnosti”, što znači da nakon što imaš želju, postupno stvaraš razne vrste spremnosti; spremnost je konkretnija, dok je želja nešto šira. Što se tiče Stvoritelja, to je tih nekoliko stvari koje Bog treba od iskvarenog čovječanstva. To jest, kada laik koji ne zna apsolutno ništa o Bogu, Božjem upravljanju, Božjoj biti, Božjim izjavama i Božjoj naravi dođe u Božju kuću, on je poput stroja, a ono što može učiniti za Boga i u svojoj suradnji s Božjim djelom u osnovi nema nikakve veze sa standardom koji Bog zahtijeva – s istinom. Ono što Bog može iskoristiti od takvih ljudi su stvari koje su upravo spomenute: prvo je da ti ljudi mogu postati primatelji Božjih riječi; drugo su darovi koje ti ljudi posjeduju; treće je da ti ljudi posjeduju razmišljanje normalne ljudskosti; četvrto su razne vještine koje ti ljudi posjeduju; peto – a to je najvažnije – jest da ti ljudi imaju želju slušati Božje riječi i pokoriti im se. Sve su te stvari ključne. Jednom kada netko posjeduje sve te stvari, tada počinje raditi u službi Božjeg djela i za Njegov plan upravljanja, te službeno krenuti pravim putem, što znači da je službeno postao služitelj u Božjoj kući.

Kada ljudi ne razumiju Božje riječi, istinu ili Božje namjere, i ne boje se Boga ni najmanje, ne može biti druge uloge za svakoga od njih osim uloge služitelja. To jest, ti si služitelj, bio ti voljan to biti ili ne – ne možeš pobjeći od tog naziva. Neki ljudi kažu: „Vjerujem u Boga cijeli svoj život. Otkad sam počeo vjerovati u Isusa do sada, prošla su desetljeća – jesam li stvarno još uvijek samo služitelj?” Što mislite o tom pitanju? Koga pitaju o tome? Trebali bi pitati sebe i preispitati se: „Razumijem li sada Božje namjere? Kada sada vršim svoju dužnost, ulažem li samo napor ili primjenjujem istinu? Slijedim li put težnje za istinom i razumijevanja istine? Jesam li ušao u istina-stvarnost? Imam li bogobojazno srce? Jesam li netko tko se pokorava Bogu?” Moraju se promisliti o sebi razmatrajući te stvari. Ako su ispunili te kriterije, ako mogu biti postojani kada naiđu na Božje kušnje, i ako se mogu bojati Boga i kloniti se zla, onda naravno više nisu služitelji. Ako nisu ispunili niti jedan od tih kriterija, onda nesumnjivo ostaju služitelji, i to je nešto neizbježno i neminovno. Neki ljudi kažu: „Vjerujem u Boga više od 30 godina, ne računajući godine koje sam proveo vjerujući u Isusa. Otkad se Bog ovaj put utjelovio, pojavio, radio i počeo izgovarati Svoje izjave, ja sam sljedbenik Boga. Bio sam među prvima koji su osobno iskusili Božje djelo i bio sam među prvima koji su čuli riječi izgovorene iz Njegovih usta. Prošlo je toliko godina od tada, a ja još uvijek vjerujem u Boga i slijedim Ga. Suočio sam se s uhićenjem i progonom nekoliko puta i naišao na tolike opasnosti, a Bog me uvijek štitio i vodio kroz to; Bog me nikada nije napustio. Još uvijek vršim svoju dužnost, stanje mi je sve bolje i bolje, vjera mi je sve veća i uopće nemam sumnji u Boga – jesam li stvarno još uvijek služitelj?” Koga ti pitaš? Ne pitaš li pogrešnu osobu? Ne bi trebao postavljati to pitanje. Budući da vjeruješ toliko godina, zar ne znaš jesi li služitelj ili ne? Ako to ne znaš, zašto se onda ne pitaš posjeduješ li istina-stvarnost, imaš li bogobojazno srce i ponašaš li se tako da se kloniš zla? Bog je djelovao sve te godine, izgovorio sve te riječi, a koliko si ti razumio i u koliko toga si ušao? Koliko si zadobio? Koliko si slučajeva orezivanja, i koliko kušnji i oplemenjivanja prihvatio? Kada si to prihvatio, jesi li bio postojan u svom svjedočanstvu? Možeš li svjedočiti za Boga? Kada se suočiš s kušnjama poput onih s kojima se suočio Job, jesi li u stanju zanijekati Boga? Kolika je točno tvoja vjera u Boga? Je li tvoja vjera tek neko uvjerenje ili je to istinska vjera? Postavi si ta pitanja. Ako ne znaš odgovore na ta pitanja, onda si smušenjak, i mogu reći da samo slijediš masu – ne zaslužuješ čak ni da te se zove služiteljem. Netko tko gaji takav stav prema nazivu „služitelj”, a još uvijek je sav zbunjen u svom srcu, tako je jadan. On čak ni ne zna što je, dok je Bog potpuno jasan i razborit u Svom ophođenju sa svim ljudima.

Upravo smo u zajedništvu razgovarali o tome što je točno Božje izvorno značenje riječi „služitelj”. Kada ljudi uđu u Božju kuću, na početku, kada ne razumiju istinu i posjeduju samo razne želje ili neku odlučnost za suradnju, uloga koju igraju u tom razdoblju može biti samo uloga služitelja. Naravno, riječ „služba” ne zvuči previše ugodno. Da to kažemo drugačije, to znači služiti i raditi u službi Božjeg djela upravljanja za spasenje čovječanstva; to znači ulagati trud. Ti ljudi ne razumiju nikakve istine, niti razumiju Božje namjere, i ne mogu pridonijeti nikakvim trudom niti na bilo koji način surađivati u konkretnom djelu kojim se Bog bavi kako bi spasio čovječanstvo i upravljao njime, niti u raznim djelima povezanim s istinom. Imaju samo neke vještine i darove, i mogu samo uložiti nešto truda i reći nekoliko stvari za određene administrativne poslove i obavljati neke sporedne uslužne poslove. Ako je to bit posla koji obavljaju ljudi dok vrše svoju dužnost, ako samo igraju uslužnu ulogu, onda im je teško otresti se naziva „služitelj”. Zašto se teško toga otresti? Ima li to ikakve veze s Božjom definicijom tog naziva? Da, svakako ima. Ljudima je vrlo lako uložiti malo truda i raditi stvari prema svojim prirodnim sposobnostima i svojim darovima i umu, ali živjeti prema istini, ući u istina-stvarnost i postupati u skladu s Božjim namjerama vrlo je naporno; to zahtijeva vrijeme, Božje usmjeravanje, Božje prosvjetljenje i Božju disciplinu, a još više zahtijeva prihvaćanje suda i grdnje Božjih riječi. Stoga, dok ljudi rade na postizanju tih ciljeva, ono što većina ljudi može učiniti i pružiti su stvari koje su upravo spomenute: biti primatelji Božjih riječi, posjedovati određene darove i biti od neke koristi u Božjoj kući, posjedovati razmišljanje normalne ljudskosti i biti sposoban shvatiti i obaviti svaki posao za koji su zaduženi, posjedovati određene vještine i biti sposoban upotrijebiti svoje posebne talente u određenom poslu u Božjoj kući, i, što je najvažnije, imati želju za poslušnošću i pokornošću. Kada obavljaš službu u Božjoj kući, kada ulažeš trud radi Božjeg djela, ako imaš makar i malo želje za poslušnošću i pokornošću, nećeš postati negativan i zabušavati. Umjesto toga, učinit ćeš sve što možeš da vježbaš samokontrolu i činiš manje loših stvari, a više dobrih stvari. Nije li to stanje u kojem se nalazi većina ljudi? Naravno, postoji vrlo mala manjina ljudi među svima vama koji su već ostavili to stanje i taj opseg iza sebe. A što je ta vrlo mala manjina ljudi zadobila? Počeli su razumijevati istinu, posjedovati istina-stvarnost. Kada naiđu na probleme, mogu se moliti i tražiti Božje namjere, i mogu postupati u skladu s istina-načelima. Njihova želja za poslušnošću i pokornošću više se ne zaustavlja samo na razini odlučnosti, već mogu aktivno primjenjivati Božje riječi, postupati prema Božjim zahtjevima i imati bogobojazno srce kada naiđu na probleme. Ne govore i ne postupaju nepromišljeno, već su oprezni i pažljivi. Osobito kada je njihovo orezivanje u suprotnosti s njihovim vlastitim idejama, oni ne sude Bogu, ne raspravljaju s Njim i ne osjećaju otpor u svom srcu. Iz dubine srca istinski prihvaćaju Božji identitet, status i bit. Postoji li ikakva razlika između tih ljudi i služitelja? Koje su to razlike? Prva razlika je u tome što razumiju istinu, a druga je u tome što mogu primijeniti neke istine. Treće, imaju neko znanje o Bogu, i četvrto, njihova poslušnost i pokornost više nisu samo želje, već su se pretvorile u subjektivan stav – postali su istinski pokorni. Peto – a to je najvažnija i najvrjednija od tih točaka – u njima se javilo bogobojazno srce. Može se reći da su se oni koji posjeduju te stvari već otresli naziva „služitelj”. To je zato što, sudeći prema njihovim različitim aspektima ulaska, kao i njihovom stavu prema istini i razini njihovog znanja o Bogu, više nije jednostavno tako kao da obavljaju jedan stručni posao u Božjoj kući, i više nisu privremeni radnici koji su privremeno pozvani da obave malo posla. To jest, ti ljudi nisu ovdje radi privremenih nagrada; nisu angažirani za privremenu uporabu i pod promatranjem tijekom razdoblja korištenja da se vidi mogu li dugoročno preuzeti taj posao. Umjesto toga, sposobni su primjenjivati istinu i dobro vršiti svoje dužnosti. Stoga su se ti ljudi otresli naziva i oznake „služitelj”. Jeste li vidjeli takve ljude? Ima takvih ljudi u crkvi. Želite znati tko su ti ljudi i koliko ih ima, ali to se sada ne može reći; kada budete razumjeli istinu, moći ćete ih razlučiti. Ono što trebate znati jest u kakvom ste vi stanju, koji je put pred vama koji slijedite i kojim putem trebate ići – to su stvari koje trebate znati.

Dakle, je li naziv „služitelj” nametnut ljudima od Boga? Koristi li Bog ovaj naziv da bi omalovažavao ljude, da bi ljude kategorizirao i rangirao? (Ne.) Dakle, kako je Bog definirao ovaj naziv? Kad Bog ljudima daje naziv, to nije nasumično davanje nadimka i On ga ne definira na temelju vanjskog izgleda; ovaj naziv nije samo naziv. Ime osobe samo je oznaka, naziv koji nema stvarno značenje. Na primjer, neki kineski roditelji nadaju se da će im kći biti pametna i lijepa, pa koriste znak za „lijepa” u njezinom imenu, ali to je samo nada i nema nikakve veze s njezinom biti. Ona može biti stvarno glupa i odrasti u neprivlačnu osobu, pa koja je onda svrha zvati je „lijepa”? Postoje i neki dječaci koji se zovu „Chenglong” ili „Chenghu”, koristeći znakove koji znače postati poput zmaja ili tigra – jesu li oni doista moćni time što se zovu takvim imenima? Mogu biti kukavice ili niškoristi. To su samo nade koje roditelji imaju za svoju djecu; daju im takva imena, a ta imena nemaju nikakve veze s njihovom biti. Stoga imena i nazivi ljudi sadrže ljudske uobrazilje i dobre želje, ali oni su samo nazivi i oznake, i nisu im dani na temelju njihove biti. Međutim, nazivi i imena koje Bog definira nipošto nisu dani na temelju vanjskog izgleda ljudi, niti se, naravno, temelje na Božjim vlastitim željama. Želi li Bog da ljudi budu služitelji? (Ne.) Jeste li ikada pročitali u Božjim riječima da Bog kaže: „Želim da svaka osoba postane služitelj i ne želim da itko bude spašen”? (Ne.) Dakle, što je to što Bog želi? Ljudi su ranije govorili: „Bog želi da se svi ljudi spase i ne želi da itko propadne”. To je želja. Međutim, naziv „služitelj” nije nastao niotkuda. Bilo je to baš kao kad je Bog određivao imena „drvo” i „trava”. Stabla su velike i visoke stvari, i kad netko spomene drvo, svi znaju da je drveće veliko i visoko, a kad netko spomene travu, svi znaju da je trava mala i niska, je li tako? (Jest.) Dakle, što je s nazivom „služitelj”? Taj je naziv nastao prema biti i očitovanjima čovjeka, te prema etapi Božjeg djela. Ako ljudi mogu postupno shvatiti istinu u korak s Božjim djelom, ući u istina-stvarnost i postići pokornost Bogu i strah od Boga, tada se u tom trenutku taj naziv mijenja. Stoga, čak i ako si jedan od služitelja, to ne utječe na to da ti vršiš dužnost stvorenog bića, težiš istini i primjenjuješ je, a još manje utječe na tvoju pokornost Bogu i strah od Boga.

Postoje li ljudi koji se nikada neće otresti naziva „služitelj”? (Da.) Kakvi su to ljudi? To je vrsta ljudi koja ne teži istini, koja možda razumije istinu, ali je ne primjenjuje, a još manje voli istinu, te često čak osjeća odbojnost i averziju prema istini u svom srcu. Zašto ostaju u Božjoj kući ako osjećaju odbojnost prema istini? Žele steći neku korist, ulažu nešto truda i pokazuju neka dobra ponašanja gajeći iluzije u Božjoj kući. Koriste cijenu koju plaćaju, svoje ulaganje i davanje sebe, kao i traćenje dijela svoje mladosti i trošenje dijela svog vremena u zamjenu za bilo koju prednost koju žele steći. Zbog puta koji ti ljudi slijede, oni na kraju ne mogu ući u istina-stvarnost, ne mogu postići pokornost Bogu, a još manje mogu postići strah od Boga – zauvijek će biti okarakterizirani kao služitelji. Među tom vrstom ljudi u Božjoj kući ima onih koji mogu služiti do samoga kraja i onih koji ne mogu, i postoji mala razlika u ljudskosti između onih koji mogu služiti do samoga kraja i onih koji ne mogu. Oni koji ne teže istini, ali mogu služiti do samoga kraja – to jest, oni ljudi koji mogu posvetiti nešto truda u Božjoj kući za Božje djelo dok traje djelo Božjeg plana upravljanja – imaju relativno dobru i dobrohotnu ljudskost. Ne čine zlo, ne uzrokuju ometanja dok služe i ne bivaju uklonjeni iz crkve. Takvi ljudi mogu služiti do samoga kraja i to su oni koji će uvijek biti služitelji. Što se tiče ostalih, budući da je njihova ljudskost vrlo loša, budući da su niskog karaktera i integriteta, oni često prekidaju i ometaju razne segmente rada u Božjoj kući dok služe, te nanose štetu velikom dijelu rada Božje kuće. Ne znaju se pokajati kada su opetovano orezani ili izolirani, i samo se vraćaju na staro; uopće ne razumiju nikakvu istinu, ne prihvaćaju istinu, već umjesto toga postupaju samovoljno, i takvi se ljudi eliminiraju. Zašto bivaju eliminirani? Ljudi poput ovih ne mogu čak ni služiti. Ne mogu dobro raditi kada ulažu trud u Božjoj kući, a dok ulažu trud, također čine zlo i tjeraju Božju kuću te braću i sestre da plaćaju cijenu. Koristiti takve ljude donosi više štete nego koristi. Pružaju im se prilike za promišljanje iznova i iznova, ali na kraju njihova priroda ostaje nepromijenjena i ne slušaju ništa što itko ima za reći. Takvi ljudi ne zaslužuju čak ni služiti u Božjoj kući, niti su za to sposobni, pa bivaju uklonjeni.

Razumijete li sada općenito ovaj naziv „služitelj”? Je li „služitelj” diskriminirajući naziv koji Bog daje čovječanstvu? Koristi li Bog namjerno ovaj naziv da bi omalovažavao ljude? Koristi li Bog ovaj naziv da bi razotkrio i iskušao ljude? Koristi li Bog ovaj naziv kako bi ljudi točno znali što su ljudska bića? Ima li Bog te namjere? Zapravo, Bog nema nijednu od tih namjera. Bog ne namjerava razotkriti ljude, niti omalovažavati i ismijavati ljude, niti namjerava koristiti ovaj naziv „služitelj” da bi iskušao ljude. Jedino značenje koje Bog ima za naziv „služitelj” jest da On donosi karakterizacije i oblikuje ovaj naziv prema ponašanju i biti ljudi, prema ulozi koju ljudi igraju tijekom Božjeg djela, kao i prema onome što ljudi mogu učiniti i s čime mogu surađivati. Iz tog značenja vidimo da svaka osoba u Božjoj kući služi Božjem planu upravljanja i da je u nekom trenutku bila u toj ulozi služitelja. Možemo li to reći? (Da.) Doista možemo, i sada svi to možete razumjeti. Bog ne želi koristiti ovaj naziv da bi obeshrabrio ljude ili iskušao vjeru ljudi, a još manje da bi ih omalovažavao ili ih učinio poslušnijima i pokornijima, ili im dao do znanja koji su im identitet i status, a još manje Bog želi koristiti ovaj naziv „služitelj” da bi ljudima oduzeo pravo da vrše dužnost stvorenog bića. Ovaj je naziv u potpunosti određen prema raznim iskvarenim naravima koje ljudi otkrivaju i stvarnim stanjima ljudi dok slijede Boga. Stoga ovaj naziv nema apsolutno nikakve veze s time kakav će biti identitet, status, položaj i odredište ljudi nakon što djelo Božjeg upravljanja završi. Ovaj naziv u potpunosti proizlazi iz potreba Božjeg plana upravljanja i djela upravljanja, i to je pravo stanje iskvarenog čovječanstva u Božjem djelu upravljanja. Što se tiče ljudi koji pružaju usluge Božjoj kući kao služitelji i koji se koriste poput strojeva, hoće li to stanje potrajati do samoga kraja ili se može promijeniti na bolje na njihovom putu slijeđenja Boga, ovisi o njihovoj težnji. Ako netko teži istini i može postići promjenu naravi te pokornost Bogu i strah od Boga, tada će se temeljito osloboditi naziva „služitelj”. A što ljudi postaju nakon što se oslobode naziva „služitelj”? Postaju istinski sljedbenici Boga, Božji narod i narod kraljevstva, to jest, postaju narod Božjeg kraljevstva. Ako se, dok slijediš Boga, zadovoljavaš samo ulaganjem truda, patnjom i plaćanjem cijene, ne težiš istini niti provodiš istinu u djelo, tvoje se iskvarene naravi uopće ne mijenjaju, nikada ne radiš stvari u skladu s načelima Božje kuće, i konačno ne možeš postići pokornost Bogu i strah od Boga, tada će ti ovaj naziv „služitelj”, ova „kruna”, pristajati kao salivena, i nikada ga se nećeš moći otresti. Ako još uvijek budeš u tom stanju kada Božje djelo završi i tvoje se naravi još uvijek ne budu promijenile, tada naziv „narod Božjeg kraljevstva” neće imati nikakve veze s tobom, i zauvijek ćeš biti služitelj. Kako možete razumjeti ove riječi? Trebate razumjeti da u trenutku kada Božje djelo završi, to jest, kada svi ljudi koje Bog želi spasiti budu spašeni, kada djelo koje Bog želi učiniti u potpunosti postigne svoj učinak i svoje ciljeve, Bog više neće govoriti niti usmjeravati ljude, više neće vršiti nikakvo djelo spasenja na čovjeku, i Njegovo će djelo tu završiti, kao i put vjere u Boga koji svaka osoba slijedi. U Bibliji postoji ovaj stih: „Nepravednik neka samo i dalje čini nepravdu! Okaljan neka se i dalje kalja! Pravednik neka i dalje živi pravedno! Svet neka se i dalje posvećuje!” (Otk 22,11). Što to znači? To znači da u trenutku kada Bog kaže da je Njegovo djelo gotovo, to označava da Bog više neće vršiti Svoje djelo spašavanja čovjeka te djelo grdnje i suda nad čovjekom, Bog više neće prosvjetljivati niti usmjeravati čovjeka, i više neće govoriti riječi čovjeku, brižno i usrdno ga potičući ili orezujući – Bog više neće vršiti to djelo. Što to znači? To znači da će tada biti otkriveni ishodi svih stvari, ishodi ljudi tada će biti utvrđeni, i nitko to neće moći promijeniti, i više neće biti prilika da se ljudi spase. Eto što to znači.

Kada se netko na kraju Božjeg djela oslobodi zvanja „služitelj”, oslobodi se tog naziva, tog stanja, to označava da ta osoba više nije tuđinac ili nevjernik u Božjim očima, već je osoba Božje kuće i Božjeg kraljevstva. A kako je nastao taj naziv „osoba Božje kuće i Božjeg kraljevstva”? Kako ljudi stječu taj naziv? Postaješ osoba Božje kuće tako što težiš istini, razumiješ istinu, patiš i plaćaš cijenu, i time dobro vršiš svoju dužnost, postižeš određenu razinu promjene naravi i možeš se pokoriti Bogu i bojati se Boga. Poput Joba i Petra, više ne moraš trpjeti da te Sotona zlostavlja i kvari, možeš slobodno živjeti u Božjem kraljevstvu i u Božjoj kući, ne moraš se više boriti sa svojim iskvarenim naravima, i u Božjim očima ti si istinsko stvoreno biće, istinsko ljudsko biće. Nije li to nešto što treba radosno proslaviti? Što to znači? To znači da je život patnje i teškoća osobe koju je Sotona iskvario u potpunosti došao kraju i ona počinje živjeti život radosti, mira i sreće. Mogu živjeti u svjetlu lica Stvoriteljeva, živjeti zajedno s Bogom, i to je nešto što treba radosno proslaviti. Međutim, što se tiče druge vrste ljudi koji se do kraja nisu uspjeli osloboditi naziva „služitelj”, što za njih znači ako još uvijek nisu skinuli taj naziv, tu „krunu”, sa svojih glava kada Božje djelo završi? To znači da ostaju autsajderi i da su još uvijek nevjernici u Božjim očima. Razlog tome je što uopće ne prihvaćaju istinu niti primjenjuju istinu, nisu postigli promjenu naravi, nisu sposobni pokoriti se Bogu i nemaju bogobojazno srce. Ti ljudi trebaju biti eliminirani iz Božje kuće i nemaju mjesta u Božjem kraljevstvu. Ako za njih nema mjesta u Božjem kraljevstvu, gdje su oni? Oni su izvan Božjeg kraljevstva i skupina su odvojena od Božjeg naroda. Takvi se ljudi i dalje nazivaju „služitelji”, a to označava da nisu postali ljudi Božje kuće, nikada neće biti sljedbenici Boga, Bog ih ne priznaje i nikada više neće primiti blagoslove ili milost od Boga. Naravno, to također označava da nemaju priliku uživati u dobrim blagoslovima s Bogom u Njegovom kraljevstvu ili steći mir i radost – ta je prilika nestala. Dakle, je li taj trenutak nešto što treba radosno proslaviti što se njih tiče, ili je to žalostan događaj? To je žalostan događaj. A što se tiče toga kakav će biti odnos prema njima zbog nošenja tog naziva „služitelj” izvan Božje kuće i izvan Božjeg kraljevstva, to je pitanje za kasnije. U svakom slučaju, razlika između odnosa prema služiteljima i odnosa prema narodu Božjeg kraljevstva je tako velika; postoje razlike u statusu, u tretmanu i u drugim takvim aspektima. Nije li žalosno da ljudi poput ovih nisu zadobili istinu i nisu uspjeli postići promjenu naravi dok je Bog vršio Svoje djelo spašavanja ljudi? To je tako žalosno! Ovo su neke riječi o nazivu „služitelj”.

Ima nekih ljudi koji kažu: „Osjećam otpor kad se spomenu služitelji. Ne želim biti služitelj i nisam sretan što sam jedan od njih. Ako sam dio Božjeg naroda, onda to mogu prihvatiti čak i ako sam najneznatniji među njima, i to je u redu sve dok nisam služitelj. Nemam druge težnje i ne gajim drugu težnju u ovom životu; samo se radujem tome da se riješim naziva ‚služitelj’. Ne tražim puno.” Što mislite o takvim ljudima? Je li to stav nekoga tko teži istini? (Ne.) Kakav je to stav? Nije li to negativan stav? (Jest.) Kada je riječ o nazivu „služitelj”, ne trebaš se boriti da ga se otreseš, jer se taj naziv daje na temelju razine napretka koji ostvariš u svom životu i ne može biti određen onime što ti želiš. Ne ovisi o onome što želiš, već ovisi o putu koji slijediš i o tome jesu li se tvoje naravi promijenile. Ako je tvoj cilj samo težiti tome da možeš odbaciti taj naziv „služitelj”, onda ću ti reći istinu: nikada ga se nećeš moći osloboditi dok god živiš. Ako se usredotočiš na težnju ka istini i možeš postići promjenu naravi, tada će se taj naziv polako promijeniti. Gledajući to s ove dvije točke, je li naziv „služitelj” nametnut ljudima od Boga? Nipošto nije! To nije naziv koji Bog nameće ljudima, niti je to oznaka – to je naziv dan na temelju razine napretka koji ljudi ostvare u svom životu. Udio služitelja u tebi smanjuje se onoliko koliko napreduješ u životu i onoliko koliko se tvoje naravi mijenjaju. Kada jednog dana budeš mogao postići pokornost Bogu i strah od Boga, tada čak i ako si voljan biti služitelj, više nisi služitelj, a to je određeno tvojom težnjom, tvojim stavom prema istini i putom koji slijediš. Ima i onih koji kažu: „Želim se osloboditi ovog naziva ‚služitelj’ i ne želim to biti, ali ne razumijem istinu i nisam voljan težiti istini. Dakle, što mogu učiniti?” Postoji li rješenje? Bog određuje ishode svih vrsta ljudi na temelju Svojih riječi i istine – nema mjesta za kompromis. Ako voliš istinu i možeš krenuti putem težnje ka istini, onda je to nešto čemu se treba radovati; ako osjećaš odbojnost prema istini i odabereš ne slijediti put težnje ka istini, onda je to razlog za tugu. To su jedina dva puta – nema srednjeg puta koji se može odabrati. Riječi koje Bog izgovara nikada neće proći; iako će sve stvari proći, nijedna Božja izjava ne može proći. Božje riječi su kriterij za donošenje suda i presude o svim stvarima; Božje riječi su istina i nikada ne mogu proći. Kada se ovaj svijet, čovječanstvo i sve stvari promijene i prođu, nijedna Božja riječ neće proći, već će se umjesto toga sve Njegove riječi ispuniti. Ishodi čovječanstva i svih stvari određeni su i otkriveni uslijed Božjih riječi – nitko to ne može promijeniti i o tome nema rasprave. Stoga, kada je riječ o tome da Bog ima suverenost nad ishodima ljudi i određuje ih, ako ljudi gaje puste nade, onda su potpune budale. U ovoj stvari ne postoji drugi put koji mogu odabrati, jer Bog ljudima nije dao drugi put. To je Božja narav, to je Božja pravednost, i ljudi se u tu stvar ne mogu umiješati čak i ako to žele. Misliš da si u nevjerničkom svijetu, gdje ljudi mogu potrošiti nešto novca i iskoristiti svoje veze da srede poslove, ali to kod Boga ne prolazi. Zapamti: to te kod Boga neće nikamo dovesti!

b. Načini na koje se antikristi odnose prema nazivu „služitelj”

Tema današnjeg razgovora u zajedništvu je raščlamba stava antikrista prema nazivu „služitelj”. Sada kada smo završili razgovor o definiciji naziva „služitelj”, zar većina ljudi nema pozitivno shvaćanje tog naziva? Osjećate li i dalje otpor ili nevoljkost prema tom nazivu? (Ne.) Dakle, pogledajmo sada kako se antikristi odnose prema nazivu „služitelj” i kakav stav imaju prema njemu. Ono što antikristi najviše cijene jesu visok položaj, visok ugled i apsolutna moć. Kada je riječ o nekim vrlo uobičajenim, pučkim nazivima i nazivima niže razine, te drugim nazivima koje ljudi smatraju prilično ponižavajućima, antikristi u svom srcu osjećaju snažan otpor i diskriminaciju, a to posebno osjećaju prema nazivu „služitelj”. Bez obzira na to koliko je Bog tolerantan i strpljiv prema toj skupini ljudi poznatoj kao služitelji, i bez obzira na to kakvo je Božje objašnjenje i tumačenje naziva „služitelj”, antikristi i dalje duboko u svom srcu gledaju svisoka na taj naziv. Oni misle da je taj naziv previše nizak i da bi se, kad bi oni sami bili služitelji, previše sramili pokazati svoje lice. Oni misle da su onog trenutka kad im se dodijeli taj naziv, njihov integritet, ponos i ugled narušeni i omalovaženi, da im vrijednost naglo pada i da život više nema smisla. Stoga antikristi ni pod koju cijenu neće prihvatiti taj naziv „služitelj”. Ako ih ti zamoliš da odu u Božju kuću i pružaju usluge za Božje djelo, oni kažu: „Naziv ‚služitelj’ previše je ponižavajući, a ja ionako nisam voljan biti služitelj. Tražeći od mene da budem služitelj, ti me vrijeđaš. Nisam došao vjerovati u boga da bi me ti vrijeđao – došao sam primiti blagoslove. Inače, zašto sam ostavio svoju obitelj, napustio svoj posao i odrekao se svoje budućnosti u svijetu? Nisam došao biti služitelj; nisam došao raditi za tebe i služiti tebi. Ako mi kažeš da budem služitelj, onda radije ne bih uopće vjerovao!” Nije li to stav antikrista? Ima čak i antikrista koji kažu: „Ako mi kažeš da budem služitelj u božjoj kući, koja je onda svrha mog vjerovanja u boga? Kakvog to više ima smisla?” Stoga, kada se prihvate posla i prihvate poslanje ili zadatak u Božjoj kući, prvo žele dokučiti sljedeće: „Nakon što preuzmem ovaj posao, hoću li biti crkveni vođa ili vođa tima, ili ću biti samo potrčko koji služi i radi za druge?” Prije nego što to dokuče, privremeno se bacaju na posao. Tijekom tog razdoblja promatraju riječi i izraze lica ljudi, drže oči širom otvorene i uši naćuljene te se raspituju za informacije iz raznih izvora. Žele znati pružaju li ovdje privremeno usluge ili mogu dugoročno obavljati taj posao, jesu li netko tko se može obučavati ili netko tko se samo privremeno koristi da popuni prazninu. Ako ih se koristi samo da popune prazninu i ako se od njih traži da služe za zasluge drugih te za položaj i moć drugih, onda to nipošto neće učiniti. Nije ih briga treba li ih Božja kuća da obavljaju dužnost, niti koliko je dužnost koju obavljaju važna za rad Božje kuće – nije ih briga za te stvari. Jednom kada shvate da ovdje pružaju usluge bez moći da vode glavnu riječ i donose odluke, postaju površni u svojim postupcima, zanemaruju svoju dužnost, postupaju nepromišljeno, postaju i samovoljni, pa čak mogu u svakom trenutku okrenuti leđa svojoj dužnosti i otići; prema radu Božje kuće i prema vlastitoj dužnosti odnose se kao prema dječjoj igri. Njihov životni moto glasi ovako: „Neću se ja mučiti u pozadini dok drugi preuzimaju svjetla pozornice.” Oni misle: „Rođen sam da budem vođa. Rođen sam s moći da vodim glavnu riječ i donosim odluke. Kad bih izgubio te dvije stvari, koji bi onda bio smisao života? Kakvog bi smisla više imalo vjerovati u boga? Zašto vjerujem u boga? Nisam li se odrekao malih koristi kako bih primio velike blagoslove? Ako se ta želja ne može ispuniti, onda bih bez pogovora radije slijedio trendove svijeta i otišao u pakao!” Koje je geslo antikrista? „Nema šanse da dopustim da me itko iskoristi na svom putu do vrha; ja sam taj koji iskorištava druge. Ako se ljude nagrađuje prema zaslugama, onda bih ja trebao biti prvi na listi. Samo tada ću raditi energično i dati sve od sebe, inače nema šanse da ću dati sve od sebe. Ako tražite od mene da se potrudim, da vam dajem savjete i da radim svim svojim srcem i dušom, ali na kraju, kada dođe vrijeme da se ljude nagradi prema zaslugama, ja ne dobijem ništa, onda ne dolazi u obzir da od mene tražite da radim za vas, trudim se za vas i služim vam!” Nisu li to stvarna otkrivanja i očitovanja naravi antikrista? Iako se oni ne pokušavaju namjerno otresti naziva „služitelj”, u smislu svoje narav-biti, oni ga se neprestano otresaju i neprestano se bore, rade i muče se kako bi se oslobodili tog naziva. Ako antikrist, kada prihvati neki posao, ima priliku istaknuti se i biti u središtu pozornosti, ili ako ima zadnju riječ i donosi odluke, postane vođa, ima položaj, utjecaj i ugled te ima neke ljude ispod sebe, osjeća se tako oduševljeno. Ako jednog dana netko razotkrije problem kod njega i oreže ga, govoreći: „Ima puno stvari koje ti ne rješavaš u skladu s načelima, već ih rješavaš kako god želiš. To je ponašanje nekoga tko se bavi čistim služenjem; ti ne vršiš svoju dužnost”, može li antikrist to prihvatiti? (Ne.) Prvo, on će proglasiti svoju nevinost, opravdavati se i iznositi svoju obranu, a drugo, odmah će osjetiti odbojnost i otpor prema riječi „služenje” i nipošto je neće prihvatiti. Reći će: „Platio sam tako visoku cijenu i toliko sam patio. Počinjem raditi rano i završavam kasno navečer, gubim san i zaboravljam na jelo, a ti ipak kažeš da služim? Ima li doista ljudi koji služe na ovaj način? Platio sam tako visoku cijenu, a sve što dobivam za to je ovaj naziv, ova definicija ‚služitelja’. Čemu se onda mogu nadati? Kakvog smisla ima vjerovati u boga? Kakva motivacija postoji? Bolje je ne vjerovati u takvog boga!” Oni gube svoj entuzijazam. Nakon što su orezani, ne samo da antikristi to odbijaju prihvatiti, već osjećaju i otpor i postaju odbojni, a još više razvijaju pogrešna razumijevanja. Kada nakon toga rade i obavljaju svoju dužnost, njihov se stav mijenja i misle: „Sada sam služitelj što god učinio, pa kad radim ovaj posao, bolje da se suzdržim, ostavim si odstupnicu i ne dajem sve od sebe. Svi kažu da je bog pravedan, pa kako to da ja to ne vidim? Po čemu je bog pravedan? Budući da sam služitelj što god učinio, od sada ću promijeniti način na koji vjerujem u boga; samo ću služiti, pa ćemo vidjeti tko se koga boji. Budući da neću biti pohvaljen niti odobren ni za što što učinim, neka tako bude, promijenit ću svoj način života i svoj način rada. Učinit ću što god ti tražiš od mene da učinim i neću progovoriti ako budem imao kakvih ideja – tko god želi govoriti, može to učiniti. Ako me netko oreže, naizgled ću se složiti s njim, a ako itko pogriješi u svom poslu, neću ništa reći čak i ako to primijetim. Ako netko postupa bez razumijevanja načela, neću mu reći načela čak i ako ih razumijem. Samo ću ga gledati kako se ponaša kao budala, pustiti ga da griješi kako bi bio orezan kao i ja, i vidjeti može li podnijeti okus toga kako je biti okarakteriziran kao služitelj. Budući da mi niste dali mira, onda ću i ja vas osramotiti i neću ni vama dopustiti da vam bude lako!” Samo orezivanje i discipliniranje uzrokuje da osjećaju tako snažne emocije i osjećaje otpora – je li to stav prihvaćanja istine? (Ne.) Što nije u redu sa služenjem? Je li loše služiti za Boga? Šteti li služenje za Boga tvojem dostojanstvu? Zar Bog nije dostojan da Mu ti služiš? Što je onda to čega si ti dostojan da Bog učini za tebe? Zašto si toliko osjetljiv i pružaš otpor prema tim riječima? Stvoritelj se ponizio kako bi postao osoba koja živi među ljudima i služi svakom iskvarenom ljudskom biću, ljudskim bićima koja Mu se protive i odbacuju Ga. Zašto onda ljudi ne mogu pružiti malo usluga radi Božjeg plana upravljanja? Što je loše u tome? Ima li u tome nečeg nečasnog? Ima li u tome nečeg neizrecivog? U usporedbi s poniznošću i skrivenošću Boga, ljudska će bića zauvijek biti vrijedna prezira i ružna. Nije li tako?

Iskvareni ljudi koji teže istini mogu se osjećati samo trenutno uznemireno kada čuju naziv „služitelj”, ali to može postati motivirajući čimbenik koji ih može nadahnuti da teže istini kako bi postigli pokornost Bogu; oni nisu toliko osjetljivi na taj naziv koji Bog daje ljudima. Ali to nije slučaj s antikristima. Oni su uvijek vrlo sitničavi u vezi s nazivima koje Bog daje ljudima i uzimaju ih k srcu. Dovoljna je i najmanja nepažnja da izraz koji Bog kaže ugrozi njihove interese i povrijedi ih, a kada se nešto što Bog kaže kosi s njihovom namjerom i željom da prime blagoslove, to povređuje njihovo samopoštovanje. Onog trenutka kada su njihovo samopoštovanje i dostojanstvo povrijeđeni, oni tada sude Bogu, odbacuju i izdaju Boga; žele napustiti Boga, nisu voljni nastaviti obavljati svoju dužnost, dok istovremeno proklinju Boga da je nepravedan i da ne suosjeća s ljudima. Neki ljudi čak kažu da je Bogu preteško udovoljiti i da ništa što učine nije ispravno. Te riječi, osjećaji i narav potječu od antikrista. Osim što su u potpunosti bez stava pokornosti Bogu, oni također traže dlaku u jajetu kada je riječ o raznim stvarima koje Bog kaže, te su nemarni i ravnodušni prema raznim Božjim zahtjevima. Oni se neprestano opiru tom nazivu „služitelj” i nemaju namjeru prihvatiti ga niti se pokoriti, a još manje imaju namjeru razumjeti Božju namjeru. Sve što čine jest da uporno nastoje odbaciti tu oznaku i identitet, taj status i položaj „služitelja”, i ni najmanje ne traže kako surađivati s Bogom kako bi udovoljili Božjoj namjeri, ili kako postići promjenu naravi, ući u istina-stvarnost i pokoriti se Bogu. Oni uopće ne teže tim pozitivnim stvarima, pa čak i kada su razotkriveni kao služitelji, ogorčenje i naglost koje osjećaju izbijaju odjednom. Koliko to može biti ozbiljno? Neki antikristi potajno proklinju Boga na javnim mjestima dok Ga glasno proklinju iza zatvorenih vrata, govoreći: „Bog nije pravedan. Radije neću vjerovati u takvog boga!” Oni otvoreno prozivaju Boga i idu protiv Njega. Sama ova riječ „služitelj” otkriva bit antikrista koja se protivi Bogu i osjeća odbojnost prema istini. Njihova opaka lica temeljito su razotkrivena pred riječju „služitelj” i oni su potpuno ogoljeni. Što je točno ogoljeno? To da oni ne vjeruju u Boga kako bi prihvatili Njegovo spasenje ili prihvatili istinu, niti vjeruju u Boga zato što je Bog istina ili zato što je Bog Vladar nad svime. Umjesto toga, vjeruju u Boga jer žele nešto od Njega. Oni se podvrgavaju tome da dođu u Božju kuću radi vlastitih ambicija i želja. Uzalud pokušavaju istaknuti se iz gomile i primiti blagoslove vlastitim sredstvima, naporima, teškim radom i borbom, ili, još bolje, možda primiti još veću nagradu u svom sljedećem životu. Stoga je u njihovim očima riječ „služitelj” zauvijek nešto ponižavajuće i pogrdan izraz, nešto što nikada ne mogu prihvatiti. Neka braća i sestre misle: „Služenje Bogu je naš blagoslov. To je dobra stvar, časna stvar.” Antikristi, međutim, nikada ne prihvaćaju tu činjenicu i kažu: „Služenje bogu je naš blagoslov? Kakve su to riječi? Kakva hrpa besmislica! Gdje je blagoslov u tome? Gdje je tu zadovoljstvo? Što se može dobiti služenjem bogu? Možeš li dobiti novac, zlato ili blago od služenja? Ili možeš dobiti kuću i auto? Svatko tko služi bit će eliminiran; ima li služitelja koji su dobri ljudi? Nitko tko služi nikada neće ništa dobiti.” Oni ne prihvaćaju činjenicu o kojoj braća i sestre razgovaraju u zajedništvu, da je „služenje Bogu blagoslov za čovječanstvo”, i osjećaju otpor i odbojnost prema tome; radije bi slušali bilo što drugo.

Antikristi se mogu truditi za bilo kojeg dužnosnika ili bilo koga tko ima položaj i ugled u svijetu, služiti ga i točiti mu piće, pa će čak prihvatiti pružanje usluga tim ljudima i biti više nego voljni to učiniti. Tek kada dođu služiti Bogu, postaju nevoljni i oklijevaju, puni su prigovora, otpora i emocija. Kakva su to stvorenja? Jesu li to očitovanja koja bi sljedbenik Boga trebao imati? To su jasno očitovanja biti antikrista. Kad bi antikrist otišao u svijet služiti gradonačelniku, pokrajinskom guverneru ili bilo kojem uglednom političaru, smatrao bi da je to nešto što donosi čast i slavu obitelji. Bio bi neopisivo sretan; hodao bi kao da lebdi, osjećajući se kao da je na sedmom nebu. Ako bi ga itko pitao kojim se poslom bavi, rekao bi: „Služim gradonačelniku. Ja sam gradonačelnikov bliski pratitelj, njegov osobni čuvar!” Ili bi rekao: „Brinem se za predsjednikove svakodnevne potrebe!” To bi rekao tako ponosno. Mislio bi da je to dobar posao i da bi cijela njegova obitelj dijelila slavu toga. Sanjao bi noću i budio se sretan, i ne bi skrivao što radi bez obzira kamo išao. Zašto je to tako? Ne bi smatrao svoj posao sramotnim; smatrao bi da je taj posao častan, posao koji ga uzdiže iznad drugih, posao koji mu stavlja aureolu iznad glave. Međutim, nakon što netko takav počne vjerovati u Boga, ako se od njega traži da služi Njemu, nije voljan to učiniti, osjeća otpor, pa čak i prigovara Bogu i proklinje Boga, a može i izdati i zanijekati Boga. Uspoređujući te dvije stvari, možemo vidjeti da su antikristi antikristi, da su dio Sotonine družine. Bez obzira na to kako služe Sotoni, i bez obzira na to koliko je taj posao prljav, iscrpljujuć ili ponižavajuć, smatraju ga čašću. Međutim, kada rade stvari za Boga u Njegovoj kući, bez obzira na to koliko su stvari koje rade smislene, vrijedne ili plemenite, ili koliko su uzvišeni time što ih rade, uvijek smatraju da te stvari nisu vrijedne spomena. Bez obzira na to koliki je to veliki blagoslov i koliko je časno služiti Bogu i Božjem djelu, i kakva je to dragocjena prilika za čovječanstvo, oni jednostavno ne mogu biti sretni zbog toga. Zašto je to tako? Postoji samo jedan razlog: antikristi su dio Sotonine družine – oni su od Sotone i žive su sotone, urođeno neprijateljski nastrojeni prema Bogu. Ako se od njih traži da služe Bogu, jednostavno ne mogu biti sretni zbog toga. Bez obzira na to kako Božja kuća s ljudima razgovara u zajedništvu o istini povezanoj s nazivom „služitelj” ili pokušava navesti ljude da razumiju Božju namjeru, antikristi to ne mogu prihvatiti od Boga niti prihvatiti bilo koju od istina povezanih s tim, a još manje prihvatiti činjenicu ili istinu da je to što stvoreno biće služi Stvoritelju časna, vrijedna i smislena stvar – to je stav koji antikristi gaje prema nazivu „služitelj”. Suočeni s tim nazivom, i suočeni s činjenicom da ljudi služe Bogu, sve što su antikristi ikada činili jest da su nastojali osloboditi se tog naziva i izbjeći tu činjenicu, umjesto da prihvate činjenicu, prihvate taj naziv „služitelj” od Boga, a zatim teže istini, slušaju Božje riječi te se pokoravaju Bogu i boje Ga se. Sudeći prema očitovanjima koja antikristi pokazuju prema nazivu „služitelj”, mora se reći da su antikristi Sotonina vrsta, da su dio Sotoninih neprijateljskih sila i da se protive Bogu, istini i svim pozitivnim stvarima.

Stav koji antikristi gaje prema nazivu „služitelj” jest stav neprihvaćanja, otpora, odbojnosti i gnušanja. Bez obzira na to od koga taj naziv dolazi, oni neprestano osjećaju otpor prema njemu i ne prihvaćaju ga, vjerujući da je biti služitelj nisko, i da je to uvijek nisko bez obzira na to kome služe. Oni misle da „služitelj” nije definicija koju Bog daje čovjeku na temelju čovjekove biti, već da je to izazov i pokazivanje prijezira prema čovjekovom identitetu i vrijednosti – to je glavno gledište koje antikristi imaju o nazivu „služitelj”. Iz stava antikrista prema Božjim riječima možemo vidjeti da oni ne smatraju Božje riječi mjerilima ili istinom, već stvarima koje treba ispitati i analizirati. To jest, oni ne prihvaćaju Božje riječi na temelju primanja istine ili prihvaćanja da je Bog Stvoritelj, već pristupaju Božjim riječima na temelju ispitivanja, osjećanja otpora i stajanja na suprotnoj strani. Za njih je svaka riječ koju Bog kaže i svaka izreka koju izgovori predmet ispitivanja, a naziv „služitelj” nije iznimka. Oni ulažu napor u ispitivanje i promišljanje o riječi „služitelj” i u Božjim riječima vide da Bog ne smatra služitelje dobrima, već niskima, inferiornima, bezvrijednima, ljudima koje Bog ne voli i ljudima koje Bog prezire. Iako je to Božji stav prema nazivu „služitelj”, postoji kontekst i razlog zašto On ima takav stav – on se temelji na biti čovjeka. Postoji i druga činjenica koju oni nisu vidjeli: bez obzira na to koliko Bog prezire i mrzi iskvareno čovječanstvo, Bog nikada nije odustao od spašavanja čovječanstva, niti je zaustavio djelo svog plana upravljanja za spasenje čovječanstva. Antikristi ne vjeruju u tu činjenicu, niti je priznaju ili vide. Oni se samo fiksiraju na ono što Bog ima za reći o ishodima raznih vrsta ljudi, a posebno u pogledu naziva „služitelj” imaju iznimno osjetljiv stav. Oni ne žele biti služitelji i ne žele da ih Bog definira kao služitelje, a još manje žele služiti Bogu noseći naziv „služitelj”. Zato se antikristi, kada dođu u Božju kuću, raspituju u mnogim različitim krugovima, pitajući jesu li oni sami služitelji, i iz Božjih riječi i onoga što ljudi govore o njima, žele čuti iskrene riječi i doći do istine o toj stvari – jesu li služitelji ili ne? Ako jesu, onda istog trena i odmah odlaze; oni ne služe Bogu niti Božjoj kući. Imaju tako snažnu reakciju protiv naziva „služitelj” i postaje očito da su identitet, položaj, izgledi, sudbina i odredište, što se antikrista tiče, stvari kojima treba trajno težiti i interesi koji se nikada ne napuštaju. Za antikriste, služitelji su najniže rangirani među čovječanstvom kako ga definira Bog. Bez obzira na to što ti kažeš ili koliko ljudi prihvaća tu činjenicu i taj naziv, antikristi ga nipošto neće prihvatiti. Kada rade, oni samo zahtijevaju da drugi služe njima, slušaju ih, pokoravaju im se i vrte se oko njih, a nikada ne zahtijevaju od sebe da surađuju ili raspravljaju o stvarima s drugima, ili da traže mišljenja drugih, traže Božju namjeru ili tragaju za istina-načelima. Oni misle: „Kad bih surađivao i raspravljao o stvarima s drugima i tragao za istina-načelima kada radim stvari, onda bih ponižavao sebe i gubio svoju autonomiju, i ne bi li to bilo služenje? Ne bih li se mučio u pozadini dok drugi preuzimaju svjetla pozornice? Ne bih li posluživao druge i služio im?” To je nešto što oni nipošto ne žele učiniti. Oni samo zahtijevaju da drugi poslužuju njih, predaju im se, slušaju ih, cijene ih, visoko ih hvale, čuvaju im obraz u svemu, ostavljaju im mjesto, služe im i rade za njih, pa čak zahtijevaju da im Bog da odgovarajuće nagrade i prikladnu krunu u skladu s onim što su učinili. Čak i kada netko spomene koliku je veliku cijenu Bog platio i koliko je patio za spasenje čovječanstva, kako se ponizio i koliko je pružio čovječanstvu, kada antikristi čuju te riječi i vide te činjenice, ostaju ravnodušni i uzimaju ih zdravo za gotovo. Kako antikristi tumače takve stvari? Oni kažu: „Bog bi trebao činiti sve za čovjeka i trebao bi podariti najbolje čovjeku, podariti blagoslove i milost, i podariti mir i radost čovjeku. On bi trebao sve to posvetiti čovjeku; to je njegova obveza. A kada ljudi ostavljaju stvari, daju se i plaćaju cijenu za boga, kada nude sve za boga, trebali bi dobiti nagrade od boga i primiti nešto još bolje. Nije li to poštena transakcija? Jednaka razmjena? O čemu se tu ima razgovarati? Kakvu zaslugu ima bog? Zašto nisam vidio nikakvu Božju zaslugu? Bog daruje stvari čovjeku, pa nije li prirodno da čovjek zaslužuje primiti ih? Ljudi su plaćali cijenu!” Oni ne vjeruju da su sve te stvari koje Bog čini za čovjeka najveća milost čovjeku; nisu zahvalni i ne misle uzvratiti Bogu. Umjesto toga, žele razmijeniti cijenu koju plaćaju za lijepo odredište koje je Bog obećao čovječanstvu, i prirodno vjeruju da je ispravno da žele blagoslove i gaje sve te namjere, pa kako god se gledalo, Bog ne bi trebao činiti ljude Svojim služiteljima. Oni vjeruju da ljudi imaju dostojanstvo i integritet, i ako su ljudi koji imaju tako veliku ljubav i koji mogu davati milostinju, davati se i ostavljati stvari natjerani da služe Bogu, onda su ozbiljno poniženi i tretirani previše nepravedno. Za antikriste, sve te stvari koje Bog čini nisu vrijedne spomena. Umjesto toga, oni beskonačno uveličavaju stvari koje oni sami čine, čak i ako je to nešto sasvim malo, i odnose se prema tim stvarima kao prema ulogu da bi primili blagoslove.

Neki ljudi nikada ništa ne rade dobro dok vrše svoju dužnost u crkvi. Ako braća i sestre ne prihvate ono što oni rade, vještine i talente koje pružaju ili ideje i prijedloge koje nude, tada će odbiti dalje raditi i htjet će odustati od svoje dužnosti i otići – htjet će napustiti Boga. Ako ih zamolite da surađuju s nekim, oni to neće učiniti, a ako ih zamolite da daju sve od sebe u vršenju svoje dužnosti, ni to neće učiniti. Samo će izdavati naredbe posvuda, tjerati druge da ih slušaju i da ih dvore, da postanu njihovi služitelji i služe im umjesto da vrše vlastite dužnosti u Božjoj kući. A ako ne dobiju takav tretman, ili ako izgube takav tretman, taj tretman da ih drugi dvore, rade za njih i slijede njihove naredbe, onda žele odustati i otići; vjeruju da Bog nije pravedan, srce im je puno pritužbi i bijesa prema Bogu i razvijaju mržnju prema braći i sestrama, i nitko im ne može pomoći. Ne mogu ni s kim skladno surađivati niti se ni s kim ophoditi na ravnopravnoj osnovi. Njihova pravila za ophođenje s drugima su da samo oni mogu stajati iznad drugih kada govore i postupaju, gledajući druge kako rade sve za njih i slijede svaku naredbu i parolu koju izgovore; nitko nije dostojan surađivati s njima i nitko nije kvalificiran da se s njima ophodi na ravnopravnoj osnovi. Ako se netko prema njima odnosi kao prema prijatelju ili kao prema običnom bratu ili sestri, te s njima razgovara, raspravlja o poslu i u zajedništvu razgovara o razumijevanju kao da su jednaki, oni to shvaćaju kao strašnu uvredu i ogroman izazov svom integritetu. U srcu mrze takve ljude i osjećaju neprijateljstvo prema njima, te će tražiti prilike da se osvete svakome tko se prema njima odnosi kao prema jednakima ili tko ih ne shvaća ozbiljno. Nije li to ono što čine antikristi? To je hijerarhijsko gledište koje antikristi otkrivaju kada je riječ o ophođenju s drugim ljudima. Naravno, to se odnosi na istinsko mišljenje i stav koji antikristi gaje prema nazivu „služitelj”. Ne mogu prihvatiti čak ni naziv koji Bog daje čovječanstvu, pa mogu li onda prihvatiti osudu, razotkrivanje i procjenu drugih? Još su manje u stanju prihvatiti te stvari. S jedne strane, osjećaju neprijateljstvo i otpor prema nazivu i biti „služitelja”, ali s druge strane, neumorno privlače više ljudi i dovode ih da im pružaju usluge, da im služe, da ih dvore i da ih slušaju. Nije li to vrijedno prezira? Bit takvih ljudi je opaka, i to je u potpunosti točno. Oni žele kontrolirati druge. Oni sami su očito bezvrijedni i ne mogu ništa učiniti; oni su samo smeće u Božjoj kući, nemaju normalnu ljudskost i ne mogu se normalno ophoditi s drugima, a kamoli imati normalan razum. Uopće ne razumiju istinu, nisu prosvijetljeni u pogledu istine, imaju samo malo stručnog znanja i posjeduju nekoliko vještina, a nijednu dužnost ne mogu dobro obavljati. Ipak, ne ponašaju se dobro i žele prigrabiti moć, a kad ne mogu prigrabiti moć, osjećaju da su gotovi, misleći: „Sigurno sam služio kad sam prije radio te stvari. Nisam voljan služiti. Bolje da požurim i odem sada prije nego što uložim previše truda ili previše izgubim.” To je ideja koju imaju. Uvijek donose takvu odluku i dolaze do takvog zaključka; mogu prestati vjerovati i otići u bilo kojem trenutku, odbaciti svoju dužnost u svakom trenutku i pobjeći, vraćajući se u Sotonin zagrljaj i biti njegov partner u činjenju zla. Ima li takvih ljudi? (Ima.) Kad je riječ o nekom aspektu stručnog posla, možda razumiju malo, ali što se tiče istina-načela koja moraju shvatiti za taj aspekt stručnog posla, potpuno su neuki; kad je riječ o aspektu znanja ili talenta, možda posjeduju nešto od toga, ali što se tiče istina-načela koja moraju razumjeti da bi vršili svoju dužnost, opet su potpuno neuki, a njihovo shvaćanje je iskrivljeno. Ne mogu skladno surađivati s drugima i ne govore istim jezikom kao drugi kada skupa razgovaraju u zajedništvu. Za što su takvi ljudi prikladni? Ako doista imaju savjest i razum, tada će se moći ispravno odnositi prema drugim ljudima, a kada ljudi kažu stvari koje su ispravne i koje su u skladu s istinom, moći će ih prihvatiti, voljno će se pokoriti i moći će se pobuniti protiv svog tijela. Ne bi trebali uvijek htjeti isticati se iznad gomile, voditi druge i kontrolirati druge; umjesto toga, trebali bi otpustiti svoju ambiciju i želju da se uzdignu iznad drugih i biti voljni da budu najneznatniji od ljudi, čak i ako to uključuje služenje – trebali bi činiti sve što mogu. Oni sami su obični ljudi, pa bi se trebali vratiti na položaj običnih ljudi, dati sve od sebe da vrše svoje dužnosti i ponašati se skromno i realno. Ljudi poput ovih moći će na kraju ostati postojani. Ako ne odaberu taj put i umjesto toga smatraju sebe velikima i plemenitima, ako ih nitko ne može dotaknuti niti doprijeti do njih, i ako žele biti lokalni nasilnik, tiranin i slijediti put antikrista, onda im je suđeno da budu zli ljudi. Ako nisu voljni biti najneznatnija osoba, biti potpuno nepoznati ili izvan svjetla pozornice, ili dati sve od sebe, onda su sigurno antikristi i ne mogu se spasiti – to je za njih opasno. Ako netko takav može promišljati o sebi, imati samosvijest, prihvatiti Božju suverenost i aranžmane, zauzeti svoj odgovarajući položaj, biti obična osoba i više se ne pretvarati, tada će imati priliku postići spasenje. Ako ti uvijek želiš biti bahat i nerazuman i prikazivati sebe kao moćnu figuru, onda je to uzaludno. Božja kuća puna je Božjeg izabranog naroda, i bez obzira na to koliko si strašan, žestok ili zao, nema koristi. Božja kuća nije borilište, pa ako se želiš boriti, onda idi to raditi u areni svijeta. Nitko se u Božjoj kući ne želi boriti s tobom; nitko nije zainteresiran za to niti ima slobodnog vremena za to. Božja kuća je mjesto koje propovijeda istinu, koje pomaže ljudima razumjeti istinu i provesti istinu u djelo. Ako ne možeš primjenjivati istinu, onda je to teško riješiti, i to samo pokazuje da ne pripadaš ovdje. Ako se uvijek želiš boriti, uvijek želiš biti žestok, uvijek želiš biti nemilosrdan i uvijek želiš biti bahat i nerazuman, onda crkva nije pravo mjesto za tebe. Većina ljudi u Božjoj kući voli istinu; žele slijediti Boga i zadobiti život, i ne uživaju u spletkarenju i borbi s đavlima. Samo antikristi uživaju u borbi posvuda i natjecanju za moć i dobit, i zato antikristi ne mogu ostati postojani u Božjoj kući.

Postoji vrsta ljudi koja je nevjerojatno osjetljiva na stvari kao što su identitet, položaj i status, i koja osjeća ogroman otpor i odbojnost posebno prema nazivu „služitelj”, i nipošto ga ne može prihvatiti – takvi su ljudi antikristi. Ne samo da ne teže istini i osjećaju odbojnost prema istini, već osjećaju odbojnost i prema tome da ih se oslovljava kao „služitelja”. Oni koji osjećaju odbojnost prema nazivu „služitelj” zapravo bi trebali težiti istini – kad bi bili u stanju težiti istini, tada ne bi odbacili naziv „služitelj”, zar ne? Ali upravo je u tome problem. Budući da osjećaju iznimnu odbojnost prema istini, nikada neće kročiti putem težnje za njom i njezinog primjenjivanja. Zato će, u djelu Božjeg plana upravljanja, zauvijek igrati ulogu služitelja. Naravno, za antikriste, moći djelovati kao služitelji u Božjem planu upravljanja ipak je blagoslov; to je prilika za njih da vide Stvoriteljeva djela, da čuju kako Stvoritelj izražava istinu i dijeli Svoje najdublje misli s čovječanstvom, i da uvide mudrost i svemoćna djela Stvoriteljeva. Za njih nije loša stvar da budu služitelji Stvoritelju, i bilo da oni to mogu shvatiti ili ne, to što su Božji služitelji i što služe u Božjoj kući trebalo bi biti nešto čega će se ti antikristi i sudruzi Sotone uvijek sjećati, čak i ako Božje djelo kasnije završi. Tijekom cijelog procesa u kojem se iskvareno čovječanstvo protivi Bogu, antikristi nesvjesno služe za Božji plan upravljanja, i to je ona mrvica vrijednosti u postojanju svakog antikrista – to je činjenica. Antikristi daju svoj doprinos time što omogućuju Božjem izabranom narodu da razluči i prepozna antikriste s negativne strane. Bili oni voljni priznati tu činjenicu ili ne, i bez obzira na to jesu li voljni, radosni i sretni što su služitelji, u svakom slučaju, služenje za Božje djelo u ulozi služitelja i preuzimanje te uloge stvari su koje su vrijedne – time ih Bog uzvisuje. Neki ljudi kažu: „Zar Bog uzvisuje i antikriste?” Što je loše u tome? Oni su stvorena bića; ne može li ih Bog uzvisiti? Ono što ja kažem je istina. Sada, kako se antikristi osjećaju kada čuju ove riječi? Ne bi trebali pokušavati pronaći im mane i trebali bi steći neku utjehu. U najmanju ruku, pridonijeli su određenom mjerom truda velikoj stvari Božjeg plana upravljanja. Bez obzira na to jesu li to učinili voljno, ili su to učinili aktivno ili pasivno, u svakom slučaju, time ih je Bog uzvisio, i trebali bi to radosno prihvatiti, a ne opirati se tome. Ako se antikristi mogu pobuniti protiv svojih predaka, pobuniti se protiv Sotone, te težiti istini i težiti pokornosti Stvoritelju, onda mi recite, hoće li Bog biti sretan? (Da, hoće.) To je također sreća za Božji izabrani narod, i oni bi također trebali biti sretni – to je dobra stvar. Bez obzira na to je li ta činjenica održiva ili ne, u svakom slučaju, ako antikristi mogu promijeniti smjer i kročiti putem pokajanja, onda je to naravno dobra stvar. Dakle, zašto kažem da je to sreća za Božji izabrani narod? Kad bi antikrist voljno služio, ne bi li u Božjoj kući bila jedna pošast manje? Kad biste imali jednog đavla manje među vama, jednog manje koji ometa i stvara nevolje, ne bi li vaši dani bili puno mirniji? Gledajući iz te perspektive, kad bi antikristi bili istinski voljni služiti, onda bi to također bila dobra stvar koju vrijedi proslaviti. Morate ih ohrabrivati i pomagati im, a ne ih potpuno otpisati. Ako imate dobre namjere i dopustite im da ostanu, ali njihovo služenje donosi više nevolje nego koristi i vodi u nesreću, onda s njima treba postupati prema načelima. Nije li to dobar način postupanja? (Da, jest.)

Postoji još jedna vrsta ljudi koju vrijedi spomenuti. Ima ljudi koji su sposobni trpjeti i platiti cijenu tijekom vršenja svoje dužnosti, a ponekad mogu i biti poslušni i pokoriti se ili postupati sa stvarima prema načelima. Njihova subjektivna želja je kročiti putem težnje za istinom, uvijek se mogu pokoriti svemu što odredi Višnji ili crkva, i uvijek mogu dovršiti zadatke na vrijeme. Oni ne uzrokuju prekide i ometanja u Božjoj kući, a posao koji obavljaju i dužnost koju preuzimaju donose mnoge koristi i prednosti braći i sestrama. Izvana, iako nisu učinili nikakvo zlo, ne prekidaju niti ometaju, i ne doimaju se kao zli ljudi, čine nešto što obični ljudi ne mogu činiti i ne čine, a to je da uživaju u građenju svog utjecaja i uspostavljanju vlastitih neovisnih kraljevstava. Kada im se dodijeli neki zadatak, onog trenutka kada postanu nadzornici tog posla, mogu početi uspostavljati vlastita neovisna kraljevstva i mogu nesvjesno početi njegovati svoju moć i veze unutar opsega svog utjecaja. Unutar tog opsega, svi su potpuno i sasvim pridobiveni od njih, i ljudi ih obasipaju pohvalama i iskazuju silno divljenje svemu što rade, svemu što govore i cijeni koju plaćaju. Gledaju na opseg svog upravljanja kao na svoju malu obitelj unutar Božje kuće. Izvana se doima da su u stanju platiti cijenu, trpjeti i snositi odgovornost – čini se da nema problema. Međutim, u ključnim trenucima, u stanju su izdati interese Božje kuće. Kako bi zaštitili vlastiti ugled i svoje mjesto na vrhu planine, te kako bi zaštitili svoj apsolutni položaj, dostojanstvo i moć u crkvi, oni paze da nikoga ne uvrijede niti povrijede. Čak i ako netko našteti interesima Božje kuće ili ih izda, i čak i ako netko ometa ili uništava djelo Božje kuće, oni ne istražuju stvar, ne obraćaju pažnju na to i mogu to tolerirati. Sve dok ta osoba ne ugrožava njihov položaj i još uvijek im služi unutar opsega njihovog utjecaja, onda je to u redu – to je njihov najviši kriterij. Bez obzira na to kakva ometanja ta osoba uzrokuje, oni to ne vide, ne primjećuju, i ne orezuju niti kore tu osobu, a kamoli da se obračunaju s njom. Takvi su ljudi opasni elementi. Prosječnoj osobi ih je teško razlučiti, i možda ti nećeš moći primijetiti ništa pogrešno kod njih kada nemaju položaj. Međutim, čim dobiju položaj, njihova priroda-bit se potpuno razotkriva. A što se točno razotkriva? To da postoji cilj u tome što plaćaju cijenu i u svemu što čine; oni ne čine te stvari radi zaštite interesa Božje kuće, oni ne vrše istinski svoju dužnost, i ne čine sve te stvari da bi ih Bog vidio, već da bi ih ljudi vidjeli. Žele privući pogled, oči i pažnju drugih, a još više od toga žele zavesti srca ljudi kako bi se ljudi ugledali na njih, divili im se i hvalili ih. Zato ih nije briga kako ih Bog vidi ili kako se odnosi prema njima; ako Bog kaže da su tu samo da bi služili, oni su ravnodušni. Sve dok ljudi mogu klečati pred njihovim nogama i klanjati im se, onda je to u redu. Ovi ljudi su opasni elementi i nisu jednog uma s Bogom i Božjom kućom, a srce im nije isto kao srce Božjeg izabranog naroda koji istinski teži istini. Oni grade utjecaj za sebe, a također grade utjecaj za Sotonu. Sudeći prema njihovim raznim očitovanjima, dužnost koju vrše i sve što čine samo je način da se pokažu i da se ulaguju drugima koliko god je to moguće.

Antikristi mogu pružiti određenu uslugu u Božjoj kući i u djelu Božjeg plana upravljanja, a u jednoj fazi mogu čak biti i dobri služitelji. Međutim, zbog puta kojim kroče, i zbog ciljeva i smjera koji odabiru, kao i zbog želje za položajem i moći te žudnje za slavom i dobitkom koju imaju u sebi, nikada se ne mogu otresti naziva „služitelja”, ne mogu razumjeti istinu, ne mogu shvatiti što je istina-stvarnost niti ući u nju, nisu sposobni primjenjivati istinu, ne mogu postići istinsku pokornost i ne mogu postići da se boje Boga. Takvi su ljudi opasni elementi. Imaju duboke filozofije za ovozemaljsko ophođenje, imaju vrlo lukave načine vladanja i ophođenja sa svijetom, posvećuju posebnu pozornost načinu na koji govore i svom izboru riječi kada razgovaraju s drugima, a također posvećuju veliku pozornost metodama koje koriste kada se ophode s ljudima. Iako se na površini možda ne čine podmuklima i zlima, srce im je ispunjeno opakim idejama, mislima i gledištima, pa čak i predodžbama i pogrešnim razumijevanjem istine te nerazumijevanjem Boga. Iako ljudi ne mogu vidjeti što je kod tih ljudi zlo niti vidjeti da su oni zli ljudi, budući da je njihova bit tako opaka i budući da nikada ne mogu vršiti svoju dužnost u skladu s istina-načelima niti kročiti putem težnje za istinom i postići istinsku pokornost Bogu, na kraju se nikad ne mogu otresti tog naziva „služitelj”. Ovi su ljudi još lukaviji i sposobniji zaluditi druge od očitih antikrista i zlih ljudi. Izvana se čini da nemaju mišljenje i ne nemaju nikakav stav prema nazivu „služitelj”, a kamoli da osjećaju ikakav otpor prema njemu. Međutim, sudeći po njihovoj biti, činjenica je da čak i ako pružaju usluge za Boga, oni i dalje gaje namjere i ciljeve; ne služe bezuvjetno i ne čine to kako bi zadobili istinu. Budući da su ti ljudi iznutra opaki i lukavi, drugima ih nije lako razlučiti. Samo u ključnim stvarima i u ključnim trenucima otkrivaju se njihova priroda-bit, misli, gledišta i put kojim kroče. Kako se to nastavlja, ako ti ljudi odaberu takav način težnje i odaberu kročiti takvim putem, onda se može zamisliti da takvi ljudi neće moći postići spasenje. Koriste povjerenje koje im Božja kuća ukazuje i priliku Božjeg djela kako bi radili za vlastitu korist, kontrolirali i mučili ljude te zadovoljili vlastite ambicije i želje. Na kraju ne zadobivaju istinu, već bivaju razotkriveni jer su činili svakojaka zla. Kad budu razotkriveni, postaje jasno da ti ljudi ne teže istini i da ne vjeruju u Boga radi težnje za istinom i postizanja spasenja. Nakon slušanja Božjih riječi i Njegovog razotkrivanja svih vrsta ljudi, ako ti ljudi dosljedno koriste načela, sredstva i metode ophođenja sa svijetom kako bi vršili svoju dužnost, onda može postojati samo jedan konačni ishod: moraju preuzeti ulogu služitelja u Božjem djelu upravljanja i konačno biti razotkriveni i eliminirani – to je činjenica. Jeste li i sami ikada prije imali iskustva s takvim ljudima? Kad budu razotkriveni i izbačeni, neki antikristi postaju zapovjednici bez vojske. Zlo koje su učinili bilo je previše i preveliko, a braća i sestre osjećaju odbojnost prema njima i napuštaju ih. Postoji i druga vrsta ljudi koji, kad budu razotkriveni i kad ih crkva osudi i odbaci, imaju mnogo suučesnika i pomagača koji govore u njihovo ime, bore se za njih i galame protiv Boga. Nisu li takvi ljudi još sposobniji zaluditi druge? Takvi su ljudi još opasniji. Što se tiče toga kako se antikristi odnose prema nazivu „služitelj” i koje skrivene postupke, ideje i očitovanja pokazuju, ovdje ćemo zasad završiti naš razgovor u zajedništvu.

c. Zašto antikristi ne žele biti služitelji

Antikristi nisu voljni biti služitelji i ne mire se s time da budu služitelji. Smatraju da time što su služitelji trpe golemu uvredu i diskriminaciju. Dakle, što točno oni žele biti? Koji je njihov cilj kada počnu vjerovati u Boga i dođu u Božju kuću? Jesu li voljni biti dio Božjeg naroda, Božji sljedbenici? Jesu li voljni biti osoba koja biva usavršena? Jesu li sretni da budu poput Petra i Joba i smatraju li to dovoljnim? (Ne.) Kaže li itko da je sretan što je jedan od Božjih izabranika u svojoj vjeri u Boga, da mu je to dovoljno? Je li itko voljan biti igračka u Božjim rukama? Ne, ljudi osobito nisu voljni biti to. Kada bilo tko dođe u Božju kuću, dolazi tražeći koristi, blagoslove, nagrade i krunu. Dok prihvaćaju da ih Božje riječi razotkrivaju i sude im, spoznaju da gajeći takve namjere u svojoj vjeri u Boga neće moći razumjeti istinu i da na kraju neće moći zadobiti spasenje. Stoga mnogi ljudi tada odlučuju prvo otpustiti svoju želju za blagoslovima i svoju želju za krunom i nagradama, otpustiti sve te koristi i prvo poslušati što Bog govori, koji su Njegovi zahtjevi od čovjeka i što On ima za reći čovjeku. Mnogi ljudi koji slušaju Božje riječi osjećaju potajnu radost u srcu, govoreći: „Bog razotkriva našu iskvarenost, razotkriva naša ružna prava lica i razotkriva našu bit opiranja Bogu i odbojnosti prema istini – sve su to činjenice. Srećom po mene, nisam požurio ispružiti ruke prema Bogu tražeći blagostanje, milost i blagoslove; srećom, prvo sam otpustio te stvari. Da nisam otpustio te stvari, ne bih li napravio budalu od sebe? Sve što Bog kaže razotkriva čovjekovu prirodu i bit, pa kako bih mogao odbaciti te stvari? Bog je rekao da se ljudi prvo moraju prihvatiti obavljanja svoje dužnosti i surađivati s djelom unutar Božjeg plana upravljanja. Tijekom tog procesa, ako ljudi mogu krenuti putem razumijevanja i prihvaćanja istine, tada će imati nade u postizanje spasenja i mogu steći mnoge koristi u budućnosti.” U tom trenutku mnogi ljudi prestaju razmišljati o tim stvarima. Njihove divne želje, njihova čežnja i nade za budućnost više ne izgledaju tako realistično. Osjećaju da je ovom trenutku od tih želja i težnji realnije, važnije i presudnije to kako dobro obavljati svoje dužnosti, kako udovoljiti Božjim nakanama i kako razumjeti istinu i ostati postojan. Stoga u ovom ključnom trenutku većina ljudi odlučuje obavljati svoju dužnost, iskusiti Božje djelo, zadobiti istinu, posvetiti svoje vrijeme i mladost te ostaviti svoju obitelj, svoj posao i svoje svjetovne izglede radi Boga i radi obavljanja svoje dužnosti, a neki ljudi zbog toga čak napuštaju i svoj brak. Te vrste očitovanja, ponašanja i postupaka koje ljudi imaju nedvojbeno su vrsta poslušnog i pokornog stava prema pozitivnim stvarima i svim zahtjevima o kojima Bog govori, i upravo je taj stav nužan uvjet koji ljudi moraju posjedovati kako bi mogli razumjeti istinu, primjenjivati istinu, pokoriti se Bogu i konačno postići spasenje. To su razna očitovanja i misli koje svaka normalna osoba ima prije nego što dođe u Božju kuću obavljati svoju dužnost. Od trenutka kada su ti ljudi prvi put počeli vjerovati u Boga pa sve do sada, njihove misli i gledišta stalno se mijenjaju, a njihov stav prema istini i Bogu također se stalno preobražava. Istovremeno, dok te prijašnje čovjekove želje i ambicije bivaju neprestano uništavane, oni postupno i aktivno otpuštaju te stvari i odriču ih se. To je dobar plod koji na kraju proizlazi iz želje ljudi da surađuju s Bogom i pokore Mu se. To je pozitivno i dobro očitovanje, i to je dobar rezultat. Dok ljudi stalno napreduju, oni koji istinski teže istini gotovo su otpustili svoju želju i namjeru da zadobiju blagoslove, i stoga većina ljudi u biti nije previše osjetljiva na razna obećanja koja je Bog prije dao čovjeku niti je zainteresirana za njih. To je zato što, kada se mjeri prema razumu normalne osobe, ako netko ne može obavljati svoju dužnost u skladu s mjerilom i ne uspije razumjeti istinu, propustit će priliku da zadobije sve blagoslove koje je Bog obećao i neće imati ništa s njima. Svatko bi trebao razumjeti tu najjednostavniju logiku. Naravno, sada ima mnogo ljudi koji već razumiju tu činjenicu, a također priznaju i prihvaćaju tu činjenicu; samo je antikristi ne prihvaćaju. Zašto je ne prihvaćaju? Zato što su antikristi. Oni ne prihvaćaju tu činjenicu, pa što onda žele učiniti? Kada dođu u Božju kuću, oni proučavaju Božje riječi i u njima pronalaze razne titule i statuse kao što su „Božja osobnost”, „prvorođeni sinovi”, „sinovi Božji”, „Božji narod” i „služitelji”, i oči im se zasjaje od pohlepe. Njihove želje i ambicije brzo se zadovoljavaju i oni misle: „Biti jedan od sinova Božjih previše je obično; većina ljudi su sinovi Božji. Biti dio Božjeg naroda znači biti pučanin, dio mase, samo obična osoba bez moći ili utjecaja. A nemojte ni pomišljati na to da me učinite služiteljem. Dok sam živ, neću imati ništa s time da budem služitelj; to nema nikakve veze sa mnom.” I tako, oni fiksiraju svoj pogled na dvije titule: „Božja osobnost” i „prvorođeni sinovi”. U svojim predodžbama vjeruju da je „Božja osobnost” sâm Bog, da su „prvorođeni sinovi” Božji prvorođeni sinovi i da to dvoje donosi moć i utjecaj te da mogu kraljevati među ljudima, kontrolirati ljude, kontrolirati Božji izabrani narod, posjedovati apsolutnu moć i imati moć odlučivanja, moć vođenja i moć da manipuliraju ljudima i odlučuju hoće li ljudi živjeti ili umrijeti – vjeruju da su te moći tako velike. Zato ih je nemoguće navesti da budu služitelji. Kad bi im se dopustilo da sami biraju, izabrali bi biti prvorođeni sinovi ili Božja osobnost; u suprotnom, prestali bi vjerovati u Boga. Kada obavljaju svoju dužnost ili djeluju kao vođe i djelatnici u Božjoj kući, oni postupaju, plaćaju cijenu, pate i trče uokolo težeći tim dvama ciljevima. Tijekom tog vremena neprestano računaju koliko su daleko otišli dok su jurili uokolo, koliko su ljudi zadobili propovijedajući evanđelje, koliko ih ljudi štuje i ugleda se u njih, odlaze li braća i sestre koji se suočavaju s problemima drugima ili dolaze k njima kada oni vode crkvu i mogu li kontrolirati misli i gledišta drugih i utjecati na njih. Oni neprestano kalkuliraju, važu i promatraju te stvari, s ciljem da postignu ono što žele: da kraljuju u Božjoj kući. Većina ljudi, nakon što dođu u Božju kuću i razumiju neke istine, mogu normalno obavljati dužnost stvorenog bića – ali ne i antikristi. Oni vjeruju da potječu iz plemenite krvne loze, da su dio plemenite i posebne skupine i da ih se u Božjoj kući mora nazivati velikima; u suprotnom, neće vjerovati u Boga. Ako će vjerovati u Boga, onda ih se u Božjoj kući mora častiti kao velike i moraju biti na čelu. Istovremeno, oni također kalkuliraju i procjenjuju koliko zasluga imaju u Božjoj bilježnici i jesu li dovoljno kvalificirani da kraljuju uz Boga. Stoga je to da dođu u Njegovu kuću kraljevati glavni razlog, polazišna točka i motivacija nekim antikristima da dođu u Božju kuću i obavljaju svoju dužnost. Oni zasigurno nisu voljni obavljati svoju dužnost samo da bi bili obični i najneznatniji sljedbenici, i onog trenutka kada se njihova ambicija i želja ugase, iznenada okrenu ploču i odbijaju obavljati svoju dužnost.

U Božjoj kući sada ima nekih ljudi koji već nekoliko godina obavljaju svoju dužnost, radeći sve loše, i bivaju eliminirani gdje god obavljaju svoju dužnost. Zato što imaju užasnu ljudskost i nizak integritet, ne teže istini i imaju zlobnu i opaku narav, odbojnu prema istini, braća i sestre ih na kraju odbacuju. Čim vide da će se njihova želja za blagoslovima rasplinuti i da se njihov san o kraljevanju i isticanju u Božjoj kući više ne može ostvariti, kako žive u svom privatnom životu? Ne čitaju Božje riječi, ne slušaju himne, ne prisustvuju okupljanjima, ignoriraju Božju kuću kada se od njih traži da obave dužnost, a braća i sestre ih čak moraju zvati, pozivati i podsjećati kada je vrijeme za okupljanja. Neki od njih nevoljko nastavljaju dolaziti na okupljanja, ali tijekom okupljanja ne progovaraju ni riječ, ne dijele svoja iskustva i osjećaju odbojnost prema svemu što drugi govore i ne žele to slušati. Kada se braća i sestre mole, i oni zatvore oči, ali ništa ne govore – nemaju što reći Bogu. A što rade neki drugi ljudi tijekom okupljanja, dok slušaju propovijedi ili dok braća i sestre razgovaraju u zajedništvu o istini? Neki spavaju, neki gledaju u mobitele i čitaju vijesti, neki čavrljaju s drugima, a neki igraju igrice na internetu. Vjerujući u Boga, oni misle da u Božjoj kući, ako ne mogu biti omiljeni, ako nisu povlašteni, ako nemaju svitu oko sebe i ako im se ne mogu dodijeliti važni zadaci, onda neće moći kraljevati s Bogom u budućnosti, i stoga za njih Bog ne postoji. Postoji li Bog, za njih je povezano s time mogu li primiti blagoslove ili ne. Ne ponašaju li se tako antikristi? Oni vjeruju da ako im neki bog ne može dopustiti da prime blagoslove, onda on nije bog i nema istine, te da je bog samo onaj bog koji im može dopustiti da postupaju razuzdano, prigrabe moć u crkvi i kraljuju u budućnosti. To je logika Sotone – to je brkanje ispravnog i pogrešnog i iskrivljavanje činjenica. Kao vjernici u Boga, razlog zašto ne mogu slijediti Božje stope i nisu voljni obavljati svoju dužnost jest taj što osjećaju odbojnost prema istini, što u svom srcu štuju samo Sotonine filozofije, znanje, slavu, dobitak i položaj. Oni poriču da je Bog istina, ignoriraju Božje djelo, i zato na okupljanjima gledaju u mobitele, igraju igrice, jedu grickalice i neobavezno čavrljaju – rade što god žele i još su zadovoljni sobom. Onog trenutka kada se njihove nade da će biti blagoslovljeni rasprše, više ne nalaze smisao u vjeri u Boga, a kada ne nalaze smisao u vjeri u Boga, smatraju crkvu – mjesto gdje se braća i sestre okupljaju – igralištem, smatraju vrijeme okupljanja vremenom za razonodu, a okupljanja i slušanje propovijedi smatraju turobnim, suhoparnim i dosadnim. A čime oni smatraju propovijedi koje braća i sestre slušaju i istinu? Smatraju ih parolama, neutemeljenim besmislicama, a vrijeme provedeno u okupljanju s braćom i sestrama smatraju izgubljenim vremenom. Nisu li ti ljudi razotkriveni? Oni unose svoje ambicije, svoje želje i svoje iluzije u svoju vjeru u Boga, i to je signal koji određuje da neće moći slijediti put do kraja, i da nisu dostojni čak ni pružanja usluga za Božje djelo i Božji plan upravljanja. Oni s prezirom gledaju na one koji slušaju propovijedi i na braću i sestre koji teže istini, a još više poriču Božje djelo, Božje postojanje i činjenicu da djelo Božjeg plana upravljanja uopće postoji.

Kada antikristi – ti ljudi koji osjećaju odbojnost prema istini – pomisle da im vjerovanje u Boga neće donijeti nikakve koristi, njihovo demonsko lice biva razotkriveno. Neke žene antikristi šminkaju se kod kuće dok ne počnu izgledati kao duhovi. Nose što god je u trendu ili privlačno suprotnom spolu, a neke čak kriomice igraju mahjong, kockaju i puše – ti ljudi su previše užasni i odvratni. Dolaze u Božju kuću s pretvaranjem, i što se događa na kraju? Ne mogu to izdržati, zar ne? Samo istina može razotkriti ljude, i ako netko ne voli istinu, osjeća odbojnost prema istini i ima zlobnu narav, onda mu je suđeno da bude neprijateljski nastrojen prema istini i da neće moći ustrajati. Treba li crkva i dalje eliminirati takve ljude? Treba li ih Bog i dalje osuditi? Treba li Bog i dalje odbaciti takvu osobu? Ne, Bog se na njih uopće ne obazire. U Božjim očima, ti ljudi su samo stjenice, nedostojni čak ni da budu služitelji – jednostavno nisu kvalificirani za to. Kada imaju takav prezriv stav prema okupljanjima, crkvenom životu i svojoj dužnosti, što to dokazuje? Bog ih ne čuva niti štiti, niti ih vodi. On ne obavlja nikakvo djelo prosvjetljenja, usmjeravanja ili discipliniranja na njima, i stoga žive tako užasnim i ružnim životom. Međutim, oni sami misle: „Ja ne vjerujem u boga; slobodan sam. Vi koji vjerujete u Boga, morate patiti i plaćati cijenu, ostavljati svoje obitelji i karijere, dok ja ne moram patiti nimalo. Mogu uživati u dokolici kod kuće, prepustiti se užicima tijela i uživati u radostima života.” Vjeruju da su zadobili sreću i slobodu. Obazire li se Bog na njih? (Ne.) Zašto ne? Za Boga, ti ljudi su stjenice, a ne ljudi, i nisu vrijedni Njegove pažnje. Ako se Bog ne obazire na njih, hoće li ih ipak spasiti? Budući da ih Bog neće spasiti, ima li ono što rade ikakve veze s Bogom? Ima li to ikakve veze s upravnim odlukama Božje kuće? Ne, nema. Stoga izvana izgleda da žive vrlo udobno, slobodno i neobuzdano, prilično sretni svaki dan. Jesi li mislio da je to dobra stvar? Jedan pogled na ono što proživljavaju i put koji slijede, i znaš da su gotovi, da ih Bog više ne želi. Kakva smrdljiva gamad su te stjenice! Bog se na takve ljude uopće ne obazire.

Oni koji, bez obzira na okruženje i okolnosti, nastoje koliko god mogu kraljevati i biti na istoj razini s Bogom u budućem svijetu, nepopravljivo su tvrdoglavi elementi među antikristima. Takvi su ljudi baš poput Pavla; nose trn u tijelu, gaje sumnje u Boga, opiru se Bogu i prijete Mu te pokazuju veliku nevoljkost kada rade, daju se, podnose poteškoće i plaćaju cijenu. Te stvari čine samo u zamjenu za krunu i u zamjenu za to da mogu kraljevati u budućem svijetu. Ne čini li taj cijeli proces antikriste tako jadnima? Zapravo, oni nisu jadni. Ne samo da nisu jadni, već su zapravo pomalo smiješni. Nakon što je Bog toliko toga rekao, ako oni i dalje ne razumiju istinu, onda je to jedna stvar; ali kako ne mogu razumjeti najjednostavnije riječi? Kako ne mogu razumjeti tako jednostavno načelo? Ako ne primjenjujete istinu, nećete moći postići promjenu naravi niti zadobiti spasenje; pa čak i ako vam je Bog dao obećanje, nećete ga moći zadobiti. Svako obećanje koje Bog daje čovjeku je uvjetno; On ne daje obećanja ljudima bez razloga ili uvjeta. Bog ima Svoje zahtjeve od čovjeka, i ti se zahtjevi nikada ne mijenjaju. Bog neće prekršiti istinu niti će promijeniti Svoje nakane. Kad biste razumjeli tu poantu, biste li se i dalje tvrdoglavo držali svojih želja i ambicija? Samo bi se glupani i nerazumni ljudi tvrdoglavo držali tih stvari. Oni koji imaju nešto normalnog razuma i normalne ljudskosti trebali bi otpustiti te stvari i težiti onome čemu trebaju težiti, što trebaju zadobiti i u što trebaju ući – trebali bi prvo ispuniti Božje zahtjeve. Drugo, što bi ljudi s normalnim razumom također trebali razumjeti? U Bibliji postoje proročanstva koja kažu da ćemo kraljevati s Bogom svu vječnost, a u Božjem sadašnjem djelu On također spominje Božju osobnost, prvorođene sinove, sinove Božje, Božji narod i tako dalje, razvrstavajući razne razine i titule za ljude. Budući da je Bog obećao čovjeku te stvari, zašto ljudi ne mogu težiti tome? Dakle, kakvo bi trebalo biti ispravno shvaćanje i ispravan pristup? Ako netko smatra kraljevanje i obećanja koja je Bog dao ciljevima kojima treba težiti, je li to ispravan put? Zasigurno nije; to nije pozitivno, previše je onečišćeno ljudskom voljom i taj je put u suprotnosti s istinom. Neki ljudi kažu: „Budući da si Ti dao to obećanje, zašto nam nećeš dopustiti da ga zadobijemo? Budući da si Ti rekao sve te stvari i javno ih iznio cijelom čovječanstvu, zašto nam nećeš dopustiti da težimo tome?” To se tiče istine; nitko to nije ispravno razumio od samog početka pa sve do sada. Kojeg se aspekta istine to tiče? Moraš na to gledati ovako: Bog je dao obećanje čovjeku, i od Boga je čovjek postao svjestan ideje o kraljevanju, kao i raznih titula poput „Božja osobnost”, „prvorođeni sinovi”, „sinovi Božji” i tako dalje. Međutim, to su samo titule. A to koja će titula pripasti kojoj vrsti ljudi, ovisi o ponašanju i težnji pojedinca. Koju god ti titulu Stvoritelj da, to je ono što ti jesi. Ako ti ne da titulu, onda nisi ništa; to je samo obećanje od Boga, a ne nešto na što ljudi imaju pravo ili što zaslužuju. Naravno, to je obećanje cilj koji ljudi žele, ali taj cilj nije put kojim ljudi trebaju ići i nema nikakve veze s putem kojim ljudi idu. Tko ima pravo donositi odluke o tom pitanju? (Bog.) Tako je, ljudi to moraju razumjeti. Ako Bog kaže da ti nešto daje, onda nešto imaš; ako kaže da ti to oduzima, onda nemaš ništa, ti si ništa. Ako kažeš: „Težit ću tome čak i ako mi Bog to ne da, a ako mi Bog to da, onda ću to prihvatiti kao nešto što se podrazumijeva”, onda je to pogrešno. Zašto je to pogrešno? Time se krši temeljno načelo. Ne prepoznaješ činjenicu da će Bog uvijek biti Bog, a čovjek će uvijek biti čovjek – zato je to pogrešno. Neki ljudi kažu: „To je prorečeno u Bibliji. Na mnogim mjestima Biblija kaže da ćemo kraljevati s Bogom svu vječnost. Zašto Bog to može reći, a mi ipak ne možemo težiti tome?” Je li to razum koji bi stvoreno biće trebalo posjedovati? Ti vidiš Božje obećanje da će ljudi kraljevati kao dobru stvar i težiš tome, ali Bog je govorio i o služiteljima – težiš li ti tome da dobro služiš Bogu? Težiš li tome da budeš služitelj koji je u skladu s mjerilom? Bog također zahtijeva da ljudi obavljaju svoju dužnost – zahtijevaš li ti od sebe da dobro obavljaš svoju dužnost? Bog također zahtijeva da ljudi postupaju kao stvorena bića, a što ti radiš? Smatraš li kao stvoreno biće svojim ciljem to da budeš u skladu s mjerilom i težiš li tome? To što Bog kaže da će ljudi kraljevati obećanje je koje je dao čovjeku, a to obećanje ima preduvjet i kontekst: morate biti dobro stvoreno biće, dobro obavljati dužnost stvorenog bića, odbaciti ulogu služitelja, postići pokornost Bogu i bojati se Stvoritelja. Bog je rekao da kada sve to postignete, tada ćete moći kraljevati s Bogom zauvijek – to je kontekst u kojem su te riječi izgovorene. Ljudima nedostaje razuma. Čim to čuju, misle: „Sjajno je što možemo kraljevati s Bogom! Kada će se to dogoditi? Kako ćemo kraljevati? Kako ćemo biti na istoj razini s Bogom? Čiji ćemo kraljevi biti? Nad kime ćemo vladati? Kako ćemo vladati? Kako ćemo biti kraljevi?” Ne nedostaje li ljudima razuma? Iako je to obećanje koje je Bog dao čovjeku, nešto što je izgovoreno da bi čovjek čuo, dajući ljudima do znanja da postoji ta divna stvar, trebao bi se preispitati – tko si ti? Bog ima tu zamisao i voljan je dopustiti čovjeku da živi na taj način s Njim, ali jesi li ti kvalificiran da to zadobiješ? Zašto ne pitaš Boga: „Prije nego što zadobijemo to obećanje, kakve zahtjeve Ti imaš od nas? Postoji li išta što trebaš da učinimo? Što prvo moramo postići prije nego što možemo zadobiti to obećanje?” Ti ne pitaš te stvari, samo to zahtijevaš. Nije li to nedostatak razuma? Čovjeku nedostaje ta vrsta razuma. Kada ljudi vide nešto korisno, ispruže ruke i grabe za tim. Ljudi su poput razbojnika; ako im ne daš ono što žele, naljute se, postanu neprijateljski nastrojeni i počnu psovati. Nisu li ljudi takvi? To je niskost čovječanstva.

Jedan od razloga zašto čovjeku nedostaje razuma jest taj što ljudi još uvijek ne razumiju istinu; to nema veze s njihovim iskvarenim naravima. Ali kada im se ne da ono što žele, naljute se, izvikuju uvrede, mrze i osvećuju se – što je to? To je demonsko lice Sotone koje izbija na vidjelo; to su njihove sotonske iskvarene naravi. Stoga, što se tiče obećanja koje je Bog dao čovječanstvu, ono što svaka pojedina osoba očituje pred Bogom ne udovoljava Bogu. Ljudi odmah pružaju ruke, želeći nešto, ne znajući svoju mjeru, odmah zahtijevaju, a ako ne mogu dobiti ono što zahtijevaju, razmišljaju za što to mogu zamijeniti. Ostavljaju svoje obitelji i karijere, pate i plaćaju cijenu, trče uokolo i daju se, propovijedaju evanđelje i pridobivaju više ljudi, rade više i koriste te stvari kako bi ih zamijenili za ono što žele. Ako ne mogu zamijeniti te stvari za ono što žele, postaju bijesni, mržnja im ispunjava srce i postaju odbojni prema svemu što ima veze s vjerom u Boga. Ako osjećaju da mogu zamijeniti te stvari za ono što žele, onda svaki dan čeznu da Božje djelo uskoro završi, da Bog brzo uništi Sotonu, da brzo okonča čovječanstvo, da brzo spusti katastrofe, inače osjećaju da ne mogu izdržati. Što svaka osoba otkriva u prisutnosti istine? Otkrivaju naravi kao što su odbojnost prema istini i zloba. Gledajući sada na to, ljudska oholost, lažljivost i povremena nepopustljivost mogu se smatrati blagima i ne baš teškima među svim iskvarenim naravima čovječanstva. Iskvarene naravi kojih čovječanstvo ima više, koje su teže i dublje, jesu opačina, odbojnost prema istini i zloba – to su smrtonosni elementi među čovjekovim iskvarenim naravima. Naravno, kada je riječ o antikristima, te su naravi još teže, a kada ih otkrivaju, ne shvaćaju ih ozbiljno, ne ispituju ih, ne osjećaju nikakav dug prema Bogu, a još manje osjećaju da imaju bilo kakav problem; ne prihvaćaju istinu, ne poznaju sebe, a još je manje moguće da se pokaju. Stoga, bez obzira na okolnosti, okruženje ili kontekst, oni smatraju kraljevanje – najuzvišenije i najbolje obećanje koje je Bog izrekao – svojim ciljem kojem treba težiti. Bez obzira na to kako im govoriš o istini, oni neće otpustiti tu težnju, već inzistiraju na slijeđenju svog puta, i to ih čini takvima da im nema spasa. Ti su ljudi tako užasni! Iz onoga što ti ljudi otkrivaju, možete točno vidjeti kakve su narav i pravo lice Sotone. O toliko se istine razgovaralo u zajedništvu, i oni koji imaju razuma, koji mogu prihvatiti istinu i koji imaju želju slušati i pokoriti se, zapravo točno razumiju što je Božja nakana. Oni više ne teže tvrdoglavo položaju, izgledima i sudbini, već su voljni pokajati se pod razotkrivanjem tih Božjih riječi, voljni otpustiti svoju želju za blagoslovima, težiti istini, tražiti da se pokore Bogu i udovolje Bogu, te nastojati zadobiti spasenje. Gledajući sada unutarnje želje većine ljudi, ciljevi kojima teže temeljito su se promijenili; voljni su obavljati svoju dužnost u skladu s mjerilom, voljni su biti istinska stvorena bića i voljni su zadobiti spasenje. Ne obavljaju svoju dužnost da bi zadobili blagoslove i ne provlače se kroz život u Božjoj kući radi zadobivanja blagoslova. Osim antikrista, koji uvijek žele kraljevati, većina ljudi voljna je težiti istini. Samo antikristi smatraju težnju za izgledima, blagoslovima i kraljevanjem ciljevima i plodom koji se na kraju trebaju zadobiti u njihovoj vjeri u Boga. Oni neće otpustiti te stvari niti promijeniti smjer bez obzira na to što im kažeš – nije li to velik problem? Oni savršeno dobro znaju da su Božje riječi istina, samo to ne prihvaćaju, pa ne postoji ništa što ih može promijeniti; mogu samo biti eliminirani i kažnjeni. To je konačni rezultat vjere antikrista u Boga.

Jesam li sada jasno razgovarao u zajedništvu o tom pitanju ljudi koji traže da kraljuju? Jeste li došli do novog shvaćanja? Je li taj put težnje za kraljevanjem ispravan? (Ne.) Kako bi onda ljudi trebali pristupiti tom pitanju? U tom pitanju, koju istinu treba razumjeti kako bi se spoznala čovjekova bit? Na Bogu je da sudi kakvi su doista čovjekova bit i ponašanje. Na čemu Bog temelji Svoj sud o svemu tome? Temelji ga na istini. Stoga, ishod ili odredište osobe ne određuje njezina vlastita volja, niti ih određuju njezine vlastite sklonosti ili uobrazilje. Stvoritelj, Bog, ima zadnju riječ. Kako bi ljudi trebali surađivati u tom pitanju? Ljudi imaju samo jedan put koji mogu izabrati: samo ako tragaju za istinom, razumiju istinu, slušaju Božje riječi, postignu pokornost Bogu i zadobiju spasenje, na kraju će imati dobar svršetak i dobru sudbinu. Nije teško zamisliti izglede i sudbinu ljudi ako čine suprotno. I stoga, u tom pitanju, ne gledaj na ono što je Bog obećao čovjeku, što Bog govori o ishodu čovječanstva, što je Bog pripremio za čovječanstvo. To nema nikakve veze s tobom, to je Božja stvar, to ne možeš oteti, ne možeš zatražiti, niti zamijeniti za nešto drugo. Kao stvoreno biće, što bi trebao činiti? Trebao bi ispunjavati svoju dužnost, čineći ono što trebaš činiti, svim svojim srcem, umom i snagom. Ostalo – stvari vezane uz izglede i sudbinu, te buduće odredište čovječanstva – to nisu stvari o kojima ti možeš odlučivati, one su u Božjim rukama; sve to spada pod suverenost Stvoritelja, On to uređuje i to nema nikakve veze ni s jednim stvorenim bićem. Neki ljudi kažu: „Zašto nam to govoriš ako to nema veze s nama?” Iako to nema veze s vama, ima s Bogom. Samo Bog zna te stvari, samo Bog može govoriti o njima i samo Bog ima pravo obećati te stvari čovječanstvu. A ako ih Bog zna, ne bi li Bog trebao govoriti o njima? Pogreška je i dalje težiti svojim izgledima i sudbini kada ne znaš što su oni. Bog nije tražio od tebe da težiš tome, samo ti je dao do znanja; ako pogrešno vjeruješ da ti je Bog govorio da to učiniš ciljem svoje težnje, onda ti potpuno nedostaje razuma i ne posjeduješ um normalne ljudskosti. Dovoljno je biti svjestan svega što Bog obećava. Moraš priznati jednu činjenicu: bez obzira na to kakvo je obećanje, bilo ono dobro ili obično, bilo ono nešto što se ljudima sviđa ili nešto za što nisu previše zainteresirani, sve je to pod suverenošću, uređenjima i odredbama Stvoritelja. Samo slijediti i težiti u skladu s ispravnim smjerom i putem koji je naznačio Stvoritelj dužnost je i obveza stvorenog bića. Što se tiče onoga što na kraju zadobiješ i u kojem od Božjih obećanja imaš udio, sve se to temelji na tvojoj težnji, na putu kojim ideš i na Stvoriteljevoj suverenosti. Jesu li ti te riječi sada jasne? (Da.) I hoće li vam te riječi pomoći da zadovoljite svoje ambicije i želje ili će vam pomoći da slijedite ispravan put u životu u težnji za istinom? (Pomoći će nam da težimo istini i slijedimo ispravan put u životu.) Oni koji posjeduju normalnu ljudskost i razum, koji vole pozitivne stvari i istinu, ne samo da nisu razočarani kada čuju te riječi, već mogu biti i postojani u svojoj vjeri da teže istini i prihvate Božje spasenje; međutim, oni bez normalnog razuma, oni nenormalni ljudi koji tvrdoglavo teže blagoslovima, tjelesnim interesima i zadovoljenju svojih ambicija i želja, mogu izgubiti entuzijazam kada čuju te riječi i izgubiti interes za vjerovanje u Boga. Naravno, ima i nekih ljudi koji ne znaju kako vjerovati kada čuju te riječi. Nije li tako važno da ljudi razumiju istinu? Zar istina ne može bolje voditi ljude da slijede ispravan put i udovolje Bogu? (Da.) Samo istina može omogućiti ljudima da zadobiju spasenje; ako ne razumiješ istinu, onda ćeš na putu do spasenja često zastraniti, činiti pogreške i trpjeti gubitke, a kada dođeš do kraja puta u svojoj vjeri, nećeš posjedovati nikakvu istina-stvarnost i postat ćeš pravi pravcati služitelj. Ako igraš ulogu služitelja tijekom svih svojih godina vjerovanja u Boga i na kraju ne uspiješ postati stvoreno biće koje je u skladu s mjerilom, onda je to tragedija.

9. svibnja 2020.