II. Interesi antikrista

D. Njihovi izgledi i sudbina

Prvo ponovimo o čemu smo razgovarali u zajedništvu na prošlom sastanku. (Prošli put Bog je besjedio o drugoj točki toga kako se antikristi odnose prema svojim izgledima i sudbini – kako se antikristi odnose prema svojoj dužnosti. Antikristi imaju tri vrste stavova prema svojoj dužnosti. Prvo, Bog opskrbljuje i vodi čovječanstvo, stoga je obavljanje dužnosti stvorenja pred Bogom sasvim prikladno, prirodno i opravdano, te najpravednija i najljepša stvar među ljudima, ali antikristi to smatraju vrstom transakcije i žele zamijeniti obavljanje svoje dužnosti za dobre izglede i dobro odredište. Drugo, kada Bog djeluje, On izražava mnoge istine; antikristi ne samo da ne smatraju Božju riječ istinom, nečim što bi čovječanstvo trebalo posjedovati, čemu bi trebalo težiti, što bi trebalo prihvatiti i u što bi trebalo ući kako bi bilo spašeno, već naprotiv, težnju za izgledima, odredištem, ugledom i statusom smatraju istinom i stvarima kojih se trebaju držati i koje trebaju zadobiti. Treće, Bog radi kako bi upravljao čovječanstvom i spasio ga, ali iz perspektive antikrista to je samo transakcija i igra; oni vjeruju da ljudi mogu zadobiti blagoslove nebeskog kraljevstva samo trudom i putem transakcije. Sudeći prema stavu antikrista prema istini da Bog zahtijeva od ljudi da obavljaju svoju dužnost, njihova je narav opaka.) Ima li tko što za dodati? (Antikristi smatraju obavljanje svoje dužnosti jedinim načinom za zadobivanje blagoslova. Jednom kada se njihova želja za zadobivanjem blagoslova izjalovi, oni mogu odmah napustiti svoju dužnost ili čak otići od Boga. To je stav antikrista kada se njihova želja za zadobivanjem blagoslova izjalovi.) (Antikristi se ne kaju istinski. Kada budu smijenjeni ili izbačeni jer su uzrokovali prekide i ometanja ili počinili zla djela, a Božja kuća im pruži drugu priliku da obavljaju svoju dužnost, oni nisu zahvalni. Umjesto toga, žale se i osuđuju, govoreći: „Zovete me natrag kad me trebate, a samo me šutnete kad me ne trebate.” To pokazuje da se antikristi nikada neće pokajati.) Ukratko, biti koje antikristi očituju u svom odnosu prema svojim dužnostima i prema Božjoj riječi u osnovi su iste; oni samo očituju iste naravi i iste biti u svom odnosu prema tim različitim stvarima. Prošli smo put u osnovi razgovarali u zajedništvu o svim bitima koje antikristi očituju u svom odnosu prema svojoj dužnosti. Prva stavka: ne vjeruju i odbijaju priznati da je Božja riječ istina; druga stavka: čak i ako im se besjedi o Božjoj riječi i oni mogu razumjeti istinu, ne prihvaćaju je; treća stavka: odbijaju se pokoriti Božjoj suverenosti i uređenjima; četvrta stavka: nikada se istinski ne kaju. Nisu li to biti njihovih očitovanja? (Jesu.) Jeste li saželi ove četiri stavke? (Ne.) Većina onoga o čemu ste govorili bila su neka od očitovanja o kojima smo razgovarali prošli put, ali još uvijek niste prozreli koje biti leže iza tih očitovanja. Biti koje antikristi očituju pred istinom i pred Bogom uvijek su odbijanje priznavanja, prihvaćanja, pokoravanja ili kajanja. Budući da se antikristi tako odnose prema Božjoj riječi i prema svojoj dužnosti, kako se odnose prema orezivanju? Koja još očitovanja postoje koja omogućuju ljudima da vide da oni posjeduju spomenute biti i potvrđuju da su antikristi, neprijatelji Boga i neprijatelji istine? Ovo je treća stavka o kojoj ćemo danas razgovarati: kako se antikristi odnose prema orezivanju. Ova je stavka treća podtema o tome kako se antikristi odnose prema svojim izgledima i sudbini. Vidite, razgovor u zajedništvu o svakoj istini zahtijeva takav konkretan razgovor te konkretno traženje i promišljanje. Da govorim samo općenito, ti ne bi mogao razumjeti stvarnosti svake istine na konkretniji način. U redu, nećemo više ponavljati sadržaj o kojem smo razgovarali prošli put. Ovaj put ćemo službeno razgovarati o trećoj točki.

3. Kako se antikristi odnose prema orezivanju

Orezivanje je nešto što svatko tko vjeruje u Boga može iskusiti. Osobito tijekom obavljanja dužnosti, kako se njihovo iskustvo orezivanja povećava, većina ljudi postaje sve svjesnija značenja orezivanja. Osjećaju da orezivanje donosi toliko koristi i sve su više u stanju ispravno se odnositi prema orezivanju. Naravno, sve dok mogu obavljati dužnost, i bez obzira na to koju dužnost obavljaju, svaka će osoba biti u prilici da bude orezana. Normalni ljudi mogu se ispravno odnositi prema orezivanju. S jedne strane, mogu prihvatiti orezivanje sa srcem pokornosti Bogu, a s druge strane, mogu promišljati o sebi i spoznati kakve probleme imaju. To je uobičajen stav i gledište kad je riječ o tome kako se ljudi koji teže istini odnose prema orezivanju. Dakle, odnose li se i antikristi prema orezivanju na ovaj način? Nipošto ne. Stavovi antikrista i ljudi koji teže istini zasigurno su različiti kada je riječ o njihovom odnosu prema orezivanju. Prije svega, što se tiče antikrista, kada je riječ o orezivanju, oni ga nisu u stanju prihvatiti. Postoje i razlozi zašto ga ne mogu prihvatiti, a glavni je taj što, kada su orezani, osjećaju da su izgubili obraz, da su izgubili svoj ugled, status i dostojanstvo, da su ostavljeni u stanju u kojem ne mogu podići glavu pred svima. Te stvari imaju učinak u njihovim srcima, pa im je teško prihvatiti orezivanje i osjećaju da onaj tko ih orezuje ima nešto protiv njih i da im je neprijatelj. To je način razmišljanja antikrista kada su orezani. U to možete biti sigurni. Zapravo, upravo se kroz orezivanje najviše otkriva može li netko prihvatiti istinu i može li se netko istinski pokoriti. Činjenica da antikristi imaju toliki otpor prema orezivanju dovoljna je da pokaže da osjećaju odbojnost prema istini i da je nimalo ne prihvaćaju. To je, dakle, srž problema. Njihova taština nije srž stvari; neprihvaćanje istine bit je problema. Kada ih se orezuje, antikristi zahtijevaju da se to učini lijepim tonom i stavom. Ako je ton onoga tko to čini ozbiljan, a stav strog, antikrist će se opirati i biti prkosan te postati bijesan od srama. Ne obaziru se na to je li ono što je u njima razotkriveno točno niti je li to činjenica i ne promišljaju gdje su pogriješili niti trebaju li prihvatiti istinu. Razmišljaju samo o tome jesu li njihova taština i ponos pretrpjeli udarac. Antikristi su potpuno nesposobni prepoznati da je orezivanje od pomoći ljudima, da je puno ljubavi i spasonosno, da je od koristi ljudima. Oni to čak ne mogu ni vidjeti. Nije li to od njih pomalo nezahvalno i nerazumno? Dakle, kada se suoči s orezivanjem, koju narav antikrist otkriva? Bez ikakve sumnje, ta je narav ona koja osjeća odbojnost prema istini, kao i narav oholosti i nepopustljivosti. To otkriva da je priroda-bit antikrista takva da osjeća odbojnost prema istini i mrzi je. Stoga se antikristi najviše boje orezivanja; čim su orezani, njihovo ružno stanje potpuno je razotkriveno. Kada su antikristi orezani, koja očitovanja pokazuju i koje bi stvari mogli reći ili učiniti, a koje drugima omogućuju da jasno vide da su oni antikristi, da su drugačiji od prosječne iskvarene osobe i da se njihova priroda-bit razlikuje od priroda-biti onih koji teže istini? Navest ću nekoliko primjera, a vi možete razmisliti o njima i nadopuniti ih. Kada se antikriste orezuje, oni prvo kalkuliraju i razmišljaju: „Kakva je to osoba koja me orezuje? Na što on cilja? Kako on zna za ovo? Zašto je mene orezao? Osjeća li prezir prema meni? Jesam li rekao nešto čime sam ga uvrijedio? Osvećuje li mi se jer imam nešto dobro što mu nisam dao, pa koristi ovu priliku da me ucijeni?” Umjesto da promišljaju o sebi i spoznaju vlastite prijestupe, prošla nedjela i pokvarene naravi koje su otkrili, oni žele pronaći tragove unutar samog orezivanja. Osjećaju da je tu nešto sumnjivo. Tako se oni odnose prema orezivanju. Ima li tu ikakvog istinskog prihvaćanja? Ima li ikakve istinske spoznaje ili promišljanja o sebi? (Ne.) Većina ljudi biva orezana zato što je otkrila iskvarene naravi. To također može biti zato što su učinili nešto pogrešno zbog neznanja i izdali interese Božje kuće. To može biti i zato što su bili nemarni u svojoj dužnosti i to je prouzročilo gubitke radu Božje kuće. Najgnjusnije je to što ljudi besramno rade što god žele bez suzdržavanja, krše načela te prekidaju i ometaju rad Božje kuće. To su glavni razlozi zašto su ljudi orezani. Bez obzira na okolnosti zbog kojih je netko orezan, koji je najvažniji stav koji treba imati prema tome? Prvo, morate to prihvatiti. Bez obzira tko te orezuje, iz kojeg razloga, bez obzira na to postupa li grubo ili kakav je ton i izričaj, trebaš to prihvatiti. Zatim trebaš prepoznati što si učinio pogrešno, koju si pokvarenu narav otkrio i jesi li postupio u skladu s istina-načelima. Prije svega, to je stav koji trebaš imati. A posjeduju li antikristi takav stav? Ne posjeduju; od početka do kraja, stav kojim zrače je stav otpora i odbojnosti. S takvim stavom, mogu li biti utišani pred Bogom i skromno prihvatiti orezivanje? Ne, ne mogu. Što će onda učiniti? Prije svega, žustro će se raspravljati i nuditi opravdanja, braneći se i iznoseći protuargumente u vezi s pogreškama koje su učinili i iskvarenim naravima koje su otkrili, u nadi da će zadobiti razumijevanje i oprost ljudi, kako ne bi morali preuzeti nikakvu odgovornost niti prihvatiti riječi koje ih orezuju. Kakav stav pokazuju kada su suočeni s orezivanjem? „Nisam zgriješio. Nisam učinio ništa loše. Ako sam pogriješio, postojao je razlog za to; ako sam pogriješio, nisam to učinio namjerno, ne bih trebao snositi odgovornost za to. Tko ne napravi pokoju pogrešku?” Hvataju se za te izjave i fraze, ali ne tragaju za istinom, niti priznaju pogreške koje su učinili ili pokvarene naravi koje su otkrili – a zasigurno ne priznaju koja je bila njihova namjera i cilj u činjenju zla. Bez obzira na to koliko su pogreške koje su učinili očite ili koliki su gubitak prouzročili, oni zatvaraju oči pred tim stvarima. Ne osjećaju se nimalo tužno niti se osjećaju krivima, i nemaju nimalo grižnje savjesti. Umjesto toga, opravdavaju se iz petnih žila i vode rat riječima, misleći: „Svatko ima opravdano stajalište. Svatko ima svoje razloge; svodi se na to tko je bolji govornik. Ako mogu progurati svoje opravdanje i svoje objašnjenje pred većinom, onda pobjeđujem, a istine o kojima ti govoriš nisu istine i tvoje činjenice nisu valjane. Ti me želiš osuditi? Nema šanse!” Kada je antikrist orezan, u dubini svog srca i duše, on apsolutno, odlučno pruža otpor i ima odbojnost prema tome, te to odbacuje. Njegov stav je: „Što god ti imao za reći, koliko god ti bio u pravu, ja to neću prihvatiti i neću to priznati. Ja nisam kriv.” Bez obzira na to kako činjenice iznose njihovu pokvarenu narav na vidjelo, oni to ne priznaju niti prihvaćaju, već nastavljaju sa svojim prkosom i otporom. Što god drugi rekli, oni to ne prihvaćaju niti priznaju, već misle: „Da vidimo tko koga može nadgovoriti; da vidimo tko je bolji govornik.” To je jedna vrsta stava s kojim se antikristi odnose prema orezivanju.

Može li osoba prihvatiti istinu ili ne, otkriva se kada ih se orezuje. Antikristi su svi vrlo jasni kada govore riječi i doktrine, ali kada ih se orezuje, nastavljaju se opirati, raspravljati i prkositi, i uopće ne prihvaćaju istinu. Oni ne mogu provesti u djelo nijednu od riječi i doktrina koje obično izgovaraju. Zašto je to tako? Razlog je taj što antikristi u biti osjećaju odbojnost prema istini. Narav antikrista je opaka i ohola do krajnosti. Njihov stav pred istinom i činjenicama uvijek je stav nepopustljivosti, otpora i antipatije. Kada ih se orezuje, osim što se opravdavaju i objašnjavaju koliko god mogu kako bi održali vlastiti ugled, antikristi imaju najčvršće uvjerenje: „Vjerujem u boga, a ne u nekog čovjeka. Bog je pravedan, i bez obzira na to kako me ta osoba orezuje, on ne može odlučiti o mojoj sudbini. Ja ne prihvaćam istinu, ali što mi on može?” U svojem su srcu prkosni: „Bez obzira na to koliko su ispravne ili u skladu s istinom stvari koje ta osoba na zemlji govori, one nisu istina; samo su izravne izjave boga na nebu istina. Bez obzira na to kako ta osoba na zemlji sudi i kažnjava ljude te ih orezuje, on nije pravedan; samo je bog na nebu pravedan.” Što pod time prešutno podrazumijevaju? „Bez obzira koliko su ispravne ili u skladu s istinom stvari koje bog na zemlji govori, one nisu istina. Samo je bog na nebu istina, bog na nebu je najveći. Iako bog na zemlji također može izražavati istinu, on se ne može usporediti s bogom na nebu.” Nije li to ono što misle? (Da.) „Ono u što ja vjerujem je bog na nebu, a ne bog na zemlji. Bez obzira na to koliko su ispravne ili u skladu s istinom riječi koje ti, obična osoba, govoriš, ti još uvijek nisi bog na nebu. Bog na nebu suveren je nad svime. Bog na nebu određuje moju sudbinu. Bog na zemlji ne može odrediti moju sudbinu. Bez obzira na to koliko su stvari koje bog na zemlji govori u skladu s istinom, ja ih neću prihvatiti. Prihvaćam samo boga na nebu i pokoravam se samo njemu. Kako god bog na nebu postupa sa mnom, ja ću se tome pokoriti.” Sve su to riječi koje antikristi otkrivaju kada ih se orezuje. Sve su to riječi koje dolaze iz njihovog srca. Te njihove riječi iz srca u potpunosti predstavljaju njihovu narav i otkrivaju njihovu priroda-bit koja osjeća odbojnost prema istini i mrzi istinu. Kada antikristi otkriju te riječi, njihovo pravo lice potpuno je razotkriveno. Može se reći da je svatko tko može izgovoriti te riječi pravi antikrist te istinski đavao i Sotona. Neki antikristi pokazuju nepokolebljiv stav koji nije ni ponizan ni nadmen kada ih se orezuje. Oni ne prihvaćaju istinu niti prihvaćaju da budu orezani, niti istinski spoznaju sebe. Umjesto toga, povlače se u to svoje uvjerenje i koriste ga kako bi obranili vlastiti ugled, status i osjećaj prisutnosti, potpuno razotkrivajući svoju bit bezvjernika. Koriste riječi: „Vjerujem u boga, a ne u nekog čovjeka, i bog je pravedan” kako bi pobili i porazili svakoga, te kako bi porekli istinu i porekli Boga na zemlji. Istodobno koriste te riječi kako bi prikrili i izbjegli svoju odgovornost za vlastite grijehe te kako bi prikrili svoje iskvarene naravi i svoju priroda-bit. Antikristi koriste svoje uvjerenje i svoje teorije kako bi prikrili vlastita zla djela, a koriste ih i kako bi utješili i zaštitili sebe. Kako tješe sami sebe? Oni misle: „U redu je, ono što ova osoba na zemlji kaže ne vrijedi. Bez obzira koliko su ispravne stvari koje on govori, ja ih neću prihvatiti. Sve dok ih ne prihvaćam, stvari koje on govori nisu činjenice i nisu u skladu s istinom. Dakle, ne moram preuzeti odgovornost za bilo kakve pogreške, nedjela ili prijestupe koje učinim; mogu jednostavno raditi što mi je volja, kočoperiti se i raditi po svome kao i prije.” Tako antikristi nastavljaju hoditi svojim putem na taj način bez ikakvih skrupula te i dalje bez ikakvog osjećaja srama, držeći se svoje želje i namjere za zadobivanjem blagoslova do samoga kraja. To je pravo lice antikrista.

Kada se antikriste orezuje, oni bivaju razotkriveni. To je vrijeme kada će njihova priroda-bit najvjerojatnije biti razotkrivena. Prvo: mogu li priznati svoja zla djela? Drugo: mogu li promišljati o sebi i spoznati sebe? I treće: mogu li to prihvatiti od Boga kada ih se orezuje? Pomoću ta tri mjerila može se vidjeti priroda-bit antikrista. Ako se osoba može pokoriti kada je zadesi orezivanje, i promišljati o sebi, i time spoznati vlastita očitovanja iskvarenosti i iskvarenu bit, onda je to netko tko može prihvatiti istinu. Takva osoba nije antikrist. Ta tri mjerila su upravo ono što antikristu nedostaje. Antikrist umjesto toga čini nešto drugo, nešto što nitko nije očekivao – to jest, kada ih se orezuje, oni uzvraćaju neutemeljenim optužbama. Umjesto da priznaju svoja nedjela i priznaju svoju iskvarenu narav, oni osuđuju osobu koja ih orezuje. Kako to rade? Oni kažu: „Nije svako orezivanje nužno ispravno. Orezivanje se svodi na ljudsku osudu, ljudski sud; ono se ne čini u ime boga. Samo je bog pravedan. Tko god osuđuje druge, treba biti osuđen.” Nije li to neutemeljena protuoptužba? Kakva je to osoba koja bi iznijela takve neutemeljene protuoptužbe? Samo bi osoba koja je besmisleno naporna i imuna na razum to učinila, i samo bi netko tko je soja đavla i Sotone to učinio. Netko tko ima savjest i razum nikada ne bi učinio takvo što. Dakle, oni koji uzvraćaju neutemeljenim optužbama kada ih se orezuje moraju biti zli ljudi. Svi su oni đavli. Kada antikristi uzvraćaju neutemeljenim optužbama, što često govore? „Vjerujem u boga, i bog je pravedan! Pokoravam se bogu, a ne nekom čovjeku! Nije svako orezivanje nužno ispravno. Ako me bog orezuje, prihvatit ću to, ali ako me ljudi orezuju, neću!” Prva stvar koju će antikristi reći je: „Bog je pravedan!” Možeš čuti da njihov ton u sebi nosi zlonamjerni stav. Druga stvar koju kažu je: „Pokoravam se bogu, a ne nekom čovjeku!” Jeste li čuli te dvije izjave? (Da.) Jeste li ih ikada izgovorili? (Ne.) Većina ljudi ne usuđuje se izgovoriti te dvije izjave. Tek kada im se dogodi nešto za što vjeruju da je pozitivno i nešto što bi trebali prihvatiti, kažu: „Bog je doista pravedan, bilo je ispravno što sam bio orezan i discipliniran.” Oni to prihvaćaju na pozitivan način i nimalo ne koriste te riječi kako bi obranili vlastite interese ili kako bi sebe opravdali i objašnjavali se. Oni istinski prihvaćaju i priznaju te riječi i tu činjenicu iz dubine srca. Stav antikrista je drugačiji. U kontekstu orezivanja, oni bi mogli koristiti taj ton glasa ili tu vrstu namjere da kažu: „Vjerujem u boga, i bog je pravedan! Pokoravam se bogu, a ne nekom čovjeku!” Što to znači? Jesu li oni ljudi koji prihvaćaju istinu? Oni to zasigurno nisu. Oni poriču da orezivanje dolazi od Boga i da ga Bog odobrava. Njihova nemogućnost da to prihvate od Boga u potpunosti dokazuje da ne priznaju Božju suverenost nad svime i da ne vjeruju da su Božje riječi istina. Kako onda mogu priznati da je Bog pravedan? Oni jasno koriste te riječi, koje na prvi pogled izgledaju ispravno, kako bi osudili druge, kako bi osudili one koji im nisu naklonjeni, koji ih orezuju i koji razotkrivaju njihove iskvarene naravi. Nisu li to postupci zlih ljudi? To su zli ljudi. Zli ljudi mogu koristiti ispravne riječi kako bi se opirali Bogu i suprotstavili istini u kritičnim trenucima, te koristiti ispravne riječi kako bi zaštitili vlastite interese, vlastiti imidž te vlastiti obraz i ugled. Nije li to besramno? „Opaki pokazuju drsko lice” (Izr 21,29), ta se rečenica potvrđuje na zlim ljudima i antikristima. Antikristi su ljudi takve vrste.

Još jedna stvar koju antikristi kažu je: „Ja vjerujem u boga, ne u nekog čovjeka!” Zvuči li ova rečenica pogrešno na prvi pogled? (Ne.) Vjerovanje u Boga je naravno ispravno – ne može se vjerovati u nekog čovjeka. Te su riječi tako pristojne i ispravne, u njima nema ničeg pogrešnog. Nažalost, značenje ove rečenice mijenja se kada dolazi iz usta antikrista. Što ta promjena značenja pokazuje? Da antikristi koriste ispravne riječi kako bi se izvukli iz nevolje i opravdali se. Koja je njihova namjera iza izgovaranja tih riječi? Koji je njihov razlog za izgovaranje tih riječi? Koje aspekte njihove biti to dokazuje? (Neprihvaćanje istine, mržnju prema istini.) Točno, oni ne prihvaćaju istinu. Dakle, oni ne prihvaćaju istinu, ali hoće li otvoreno reći: „Ja to ne prihvaćam; čak i ako je ono što ti kažeš ispravno, ja to ne prihvaćam”? Kad bi to rekli, ljudi bi ih mogli prozreti i svi bi ih odbacili, pa oni ne bi mogli zadržati svoj oslonac, stoga to ne mogu reći. Oni te stvari jasno razumiju u svom srcu. Tu leži prijevarnost i opačina antikrista. Oni misle: „Ako se otvoreno tebi oduprem, otvoreno galamim protiv tebe i protivim ti se, ti ćeš reći da ne prihvaćam istinu. Onda neću dopustiti da ti vidiš da ne prihvaćam istinu. Upotrijebit ću druga sredstva da riješim ovu stvar i zaštitim sebe.” Stoga kažu: „Ja vjerujem u boga, ne u nekog čovjeka”. Bez obzira na to vjeruju li u Boga ili u nekog čovjeka, ono što ovdje raščlanjujemo jest prihvaćaju li antikristi istinu. Ne brkaju li pojmove govoreći to? Oni brkaju pojmove i pokušavaju zavarati ljude. Kako bi spriječili ljude da vide da oni ne prihvaćaju istinu, kažu da priznaju Boga i priznaju istinu, da vjeruju u Boga i vjeruju da je Bog istina, te da budući da je Bog istina, Bog ne može postati čovjek, a ako postane čovjek, onda On nema istinu i ta osoba nije Bog. Sudeći prema tome, nisu li oni već razotkriveni kao antikristi? Oni jednostavno ne priznaju da Bog može postati Krist i postati običan čovjek. Oni misle da je samo Bog na nebu, samo onaj Bog koji je nevidljiv i neopipljiv i kojeg čovjek može proizvoljno zamišljati i koristiti, Bog. Postoje li sličnosti između ovog gledišta i Pavlovog? (Da.) Kakav je bio Pavlov stav prema Kristu na zemlji? Je li Ga priznao? Je li Ga prihvatio? (Ne.) Pavao je rekao: „Krist je sin živoga boga, a mi smo također sinovi živoga boga. To znači da smo svi mi kristova braća i sestre, i po rangu smo svi jednaki. Bog u kojeg vjerujemo je na nebu. Nema boga na zemlji. Stoga nemojte pogrešno shvatiti, ova osoba na zemlji je krist, on je sin božji. On nije isto što i bog. On ne može predstavljati boga na nebu, čovjek ga ne može smatrati istinom i čovjek ga ne treba slijediti.” Što možemo raščlaniti iz riječi „Ja vjerujem u boga, ne u nekog čovjeka” koje antikristi izgovaraju? Poput Pavla, oni priznaju samo nejasnog Boga na nebu, a ne priznaju da je Krist Bog. Drugim riječima, ne priznaju činjenicu da se Bog utjelovio i postao običan čovjek – po tom su pitanju antikristi potpuno isti kao Pavao. Oni podrazumijevaju: „Ako vjerujete u boga, onda vjerujte u boga, ne u nekog čovjeka. Beskorisno je vjerovati u nekog čovjeka, ne možete zadobiti blagoslove vjerovanjem u nekog čovjeka. Da biste vjerovali u boga, morate vjerovati u boga na nebu, nevidljivog boga. Bog na nebu je tako velik i tako svemoguć, što bog na zemlji može učiniti? On može samo izražavati neke istine i govoriti neke ispravne riječi.” Ako raščlanimo i prosudimo njihovu bit na temelju tih riječi, oni se opiru Kristu, ne priznaju Krista i poriču činjenicu da se Bog utjelovio. Oni su pravi pravcati antikristi.

Kada se antikriste orezuje, kada naiđu na neuspjehe i kada ih netko razotkrije, koriste frazu „Bog je pravedan” da bi se branili, da bi porekli da ih je druga osoba razotkrila i da bi porekli da ih je druga osoba orezala. Bez obzira na sve, kada ih se orezuje, njihov primarni stav je stav prkosa, opiranja i neprihvaćanja, te daju sve od sebe da bi se objasnili i opravdali. Neki čak kažu: „Vrijeme će sve razotkriti. Bog je pravedan. Neka bog to razotkrije za mene jednog dana!” Budući da su iskvareni ljudi, bez obzira na to kolike gubitke prouzroče radu Božje kuće tijekom obavljanja svoje dužnosti, oni ne mare niti obraćaju pažnju na to. Ako se ta činjenica razotkrije, oni i dalje ne priznaju da su te gubitke uzrokovali oni i nisu voljni preuzeti odgovornost. Na kraju i dalje žele dopustiti da Bog to razotkrije za njih, kao da je Bog tu da bi služio njima i da ih mora braniti kada pogriješe, kao da je On takva vrsta Boga. Oni ne prihvaćaju istinu, ne mogu prihvatiti da budu orezani i nisu sposobni spoznati sebe, ali to nije sve – oni čak traže od Boga da im pruži objašnjenja i opravdanja. Nije li to sramotna stvar? To je tako sramotno! Antikristi su svi besramni do krajnosti, a također su i zli do krajnosti. To je jedan aspekt. Koje dvije izjave antikristi često govore kada ih se orezuje? („Vjerujem u boga, ne u nekog čovjeka!” „Bog je pravedan!”) To su dvije izreke koje oni uobičajeno koriste. Ne mogu izustiti nijednu drugu vrstu lažnog rezoniranja, ne usuđuju se to učiniti. Koriste dvije ispravne izjave kako bi zaludili ljude, kako bi nerazumno raspravljali u svoju korist, pokušavajući pretvoriti nešto pogrešno u nešto ispravno, pretvoriti nešto zlo u nešto pravedno, pretvoriti svoje pogreške i gubitke koje su prouzročili u nešto opravdano. Žele upotrijebiti te dvije izjave kako bi sve te stvari otpisali jednim potezom, potpuno ih izbrisali i pretvarali se da ne postoje, te nastavljaju vjerovati kao što su uvijek vjerovali. Ima li kajanja u ovom očitovanju antikrista? (Ne, nema.) Ne samo da se ne kaju, već očituju i drugi aspekt antikrista – odbojnost prema istini, oholost, opačinu i zlobu. Njihova se oholost očituje u činjenici da preziru onoga tko ih orezuje, misleći: „Ti si samo čovjek, ja te se ne bojim!” Nije li to oholo? (Da.) Na koji se način očituje njihova opačina? (Uzvraćanjem neutemeljenim optužbama.) Uzvraćanje neutemeljenim optužbama jedan je aspekt, a drugi je aspekt korištenje ispravnih riječi za objašnjavanje, opravdavanje i obranu samih sebe. Koja druga narav leži u tome? Uzvraćanje neutemeljenim optužbama također je zlobno. Antikristi ne priznaju da je Božja riječ istina. Ako netko razotkrije tu njihovu bit, oni i dalje ne prihvaćaju činjenicu da ne priznaju istinu. Ne promišljaju o sebi i ne pokušavaju spoznati sebe; umjesto toga, uzvraćaju neutemeljenim optužbama i koriste ispravne i lijepo zvučeće riječi kako bi osudili druge. Metode i izreke koje koriste kako bi osudili druge podmukle su i zle. Oni znaju koje riječi upotrijebiti kako bi osudili druge i ušutkali ih, tako da drugi ljudi ne znaju što dalje reći i ne mogu im ništa. To je opačina. Ta njihova metoda i praksa je prava pravcata zlobna narav. To je nekoliko naravi antikrista koje možemo raščlaniti iz pitanja orezivanja antikrista. Ne poklapaju li se te naravi i očitovanja antikrista s četiri stavke o kojima smo prethodno govorili? (Da.) Koje su to četiri stavke? (Prva stavka je nevjerovanje i odbijanje priznavanja da je Božja riječ istina; druga stavka je da čak i ako razgovarate u zajedništvu o Božjoj riječi s njima i oni mogu razumjeti istinu, ne prihvaćaju je; treća stavka je odbijanje pokoravanja Božjoj suverenosti i uređenjima; četvrta stavka je da se nikada istinski ne kaju.) Ne vjerovati, ne prihvaćati, ne pokoravati se i ne kajati se, ta „četiri ne” predstavljaju bit antikrista. Antikristi nikada neće prihvatiti istinu i nikada neće pognuti glavu pred činjenicama. To je tvrdoglavo nekajanje i to je nešto što izbija iz prirode antikrista. To je prvo očitovanje toga kako se antikristi odnose prema orezivanju. Iako antikristi dijele istu narav-bit, poznate izreke i velike krilatice koji izlaze iz njihovih usta zasigurno nisu posve isti. Ponekad antikristi mogu reći ovo, a ponekad antikristi mogu reći ono, ali bez obzira na to kakav govor izlazi iz njihovih usta, njegove karakteristike i bit su iste – bit njihovih riječi je neprihvaćanje istine. Ako ne prihvaćaju istinu, što su onda te njihove riječi? Jesu li to riječi koje su u skladu s istinom? Jesu li to ljudske riječi ili riječi koje su u skladu s etikom? Jesu li to riječi koje su u skladu sa savješću i razumom? (To su đavolje riječi.) Točno. Nazvati ih praznim riječima ili smušenim riječima ne karakterizira ih sasvim točno, ali reći da su to đavolje riječi objašnjava stvar.

Kad se antikriste orezuje, kad ih braća i sestre kritiziraju i razotkrivaju, koje još riječi oni izgovaraju? Neki antikristi pogriješe ili izgovore neke đavolje riječi kako bi zaludili ljude. Kad braća i sestre to vide, kritiziraju ih i orezuju, razotkrivajući ih kao ljigave i prijevarne. Iako izvana nisu prkosni, iznutra se opiru, kao da govore: „Što ti znaš? Imaš li ti znanja kao ja? Vjeruješ li u boga toliko godina kao ja? Koliko godina vjeruješ u boga? Neću se spuštati na tvoju razinu!” Kad ih vođe i djelatnici orezuju, mogli bi zauzeti ljigav stav, izvana ih zavaravati i govoriti neke lijepe riječi, ali potajno su nezadovoljni i prkosni te traže priliku za osvetu. Ako ih orezuje običan brat ili sestra, antikristi nisu tako pristojni – postat će bijesni i ogorčeni te će uzvratiti udarac i osvetiti se. Kad uzvraćaju udarac i osvećuju se, često kažu nešto poput: „Previše si zelen da bi mene orezivao! Da ne vjerujem u boga, nikoga se ne bih bojao!” Ima li nečeg pogrešnog u tim riječima? To su riječi koje obično izgovaraju nevjernici i jako podli ljudi. Kako se to može čuti u crkvi? Ljudi koji mogu tako govoriti jedinstvena su skupina, a ta jedinstvena skupina posjeduje jedinstven temperament. Po čemu je njihov temperament jedinstven? Takvi ljudi često gledaju na staž unutar crkve. Smatraju sve ostale inferiornima sebi, nikoga ne vole i žele svima držati prodike, mučiti ih i manipulirati njima. Misle da, iako vjeruju u Boga, nitko nije kvalificiran da im bude partner. Nije ni čudo da počnu izgovarati te ohole riječi kad se ljudi prema njima odnose kao prema braći i sestrama i iskreno razgovaraju s njima, razotkrivajući njihove iskvarene naravi i orezujući riječi i postupke koje su pokazali, a koji nisu u skladu s istinom. Božju kuću smatraju društvom i vlastitom domenom, a braću i sestre u crkvi smatraju svojim podređenima. Misle da braća i sestre malo znaju o društvenim pitanjima i da ih samo površno razumiju, da su na dnu društva, da ih drugi trebaju gledati svisoka, poigravati se njima i gaziti ih. Misle da je svu braću i sestre lako maltretirati i poigravati se njima, a oni ne žele biti takva vrsta osobe. Stoga misle da ih onaj tko ih orezuje i razotkriva maltretira, omalovažava i isključuje. U srcu su se već ogradili od toga: „Nemoj misliti da me možeš mučiti i maltretirati! Još si ti previše zelen!” Nije li to nešto što bi rekla osoba s „herojskim duhom”? Nažalost, te riječi nisu istina. Koliko god duha ili moralnog integriteta da imaš, Bog te neće odobravati. Bog se gnuša takvih naravi i ljudi koji izgovaraju te riječi. Ljudi koji takve stvari govore pred Bogom osuđeni su i s prezirom odbačeni od Boga. Ljudi koji se drže tih riječi kao da su istina nikada ne mogu biti spašeni od Boga. Dakle, pogledajmo ponovno, što je pogrešno u tim riječima? Svi su jednaki pred istinom i nema razlika u dobi, položaju ili porijeklu za one koji obavljaju svoje dužnosti u Božjoj kući. Svi su jednaki pred svojom dužnošću, samo obavljaju različite poslove. Među njima nema razlika na temelju toga tko ima veći staž. Pred istinom svatko treba imati ponizno i pokorno srce, i srce koje prihvaća. Ljudi bi trebali imati tu razboritost i taj stav. Dakle, nisu li ljudi koji kažu: „Previše si zelen da bi mene orezivao!” puni duha, ideologije i podlosti društva? Božju kuću smatraju društvom, braću i sestre u Božjoj kući smatraju ranjivom skupinom na dnu društva, a sebe smatraju gazdama svega, nekim koga nitko ne može dirati ni provocirati i tko se pobrine da stvari ne završe dobro za one koji ih razotkrivaju i orezuju. Misle da je Božja kuća ista kao društvo, da će onaj tko je nepopustljiv i prepotentan moći opstati, da se nitko neće usuditi dirati one koji su nemilosrdni, žestoki i zli, te vjeruju da su ljudi koji prihvaćaju orezivanje svi nesposobni i nekompetentni. Misle da se nitko neće usuditi dirati ljude koji imaju neku sposobnost, da se nitko neće usuditi razotkriti te ljude čak i ako pogriješe, te da su oni pravi čelični momci! Antikristi misle da, bez obzira na to u kojoj su skupini u svijetu, moraju biti moćni te dovoljno nemilosrdni i zli da ih drugi ne maltretiraju ili ne šikaniraju kako im se prohtije. Misle da je to sposobnost i kompetencija te žele iskoristiti tu sposobnost da zadobiju status, slavu i dobitak te na kraju osiguraju dobro odredište. Kakva je to narav? I zlobna i opaka. Koliko god propovijedi čuli, antikristi ne mogu razumjeti istinu. Ne mogu vidjeti da u Božjoj kući vlada istina. Ne mogu vidjeti promjene kroz koje prolaze oni koji prihvaćaju istinu, a čak i ako ih vide, ne priznaju ih kao promjene. Misle da su te promjene rezultat pretvaranja i obuzdavanja sebe, a oni se neće obuzdavati i šutke to trpjeti tek tako. Budući da imaju takvu logiku, mogu reći stvari poput: „Nemoj misliti da me možeš mučiti i maltretirati!” Nije li to opačina antikrista? Takve misli i gledišta su opaki. To što mogu izgovoriti te riječi i tako se ponašati otkriva njihovu zlobnu narav. Ima li takvih ljudi u crkvi? Kad braća i sestre iskreno razgovaraju s njima, razotkrivaju ih, govore o njihovim problemima, nedostacima i otkrivanjima iskvarenosti, oni misle da ih se maltretira i ponižava i da ih se ne shvaća ozbiljno. Tada kažu: „Previše si zelen da bi mene orezivao!” Bez obzira na to koga vide da prihvaća orezivanje, uvijek će misliti: „Možeš li zadobiti istinu prihvaćanjem orezivanja? To bi bilo nemoguće!” Oni to ne priznaju. Misle da je orezivanje ljudi maltretiranje ljudi i traženje izgovora da ih se muči, te da ljude maltretiraju kad naprave neke male pogreške jer su previše bezazleni. Ne priznaju da je orezivanje ljudi ljubav i pomoć tim ljudima. Ne priznaju da se ljudi mogu istinski pokajati i promijeniti samo kad prihvate orezivanje, a još manje priznaju činjenicu da u Božjoj kući vlada istina. Stoga antikristi često govore sebi: „Tko god me orezuje, neću mu to zaboraviti. Nema šanse da dopustim da me itko maltretira!” Kakvi su ljudi sposobni izgovoriti takve riječi? Samo oni koji ne prihvaćaju istinu i mrze istinu mogu izgovoriti takve riječi. Svaka osoba koja ima takvu vrstu zlobne naravi i može izgovoriti takve riječi, ima priroda-bit antikrista i Sotoninog je soja.

Kad ih se orezuje, antikristi kažu još jednu frazu: „Da ne vjerujem u Boga, ne bih mario ni za koga!” Što ta fraza znači? To je uobičajena izjava određene vrste antikrista. Budući da to govore, raščlanimo to. S obzirom na to da mogu izgovoriti te riječi, one moraju imati određeno značenje. Na površini, te riječi kao da govore da su ti ljudi, otkako su počeli vjerovati u Boga, doživjeli veliku promjenu. Čini se da u tim riječima postoji osjećaj zahvalnosti, kao u riječima: „Bog me promijenio, Bog me osvojio. Da me Bog nije promijenio, bio bih nepodnošljivo ohol čovjek.” Na površini se čini da te riječi nose određeni mentalitet zahvalnosti, ali kad se raščlane iz druge perspektive, u njima postoji veliki problem. Antikristi kažu da prije nego što su povjerovali u Boga nisu marili ni za koga. Kakva je narav tih ljudi? (Ohola i zlobna.) To su izrazito oholi i zlobni ljudi, i da ne vjeruju u Boga, bili bi ljudi velikog zla. To što ih nije briga ni za koga znači da nemaju obzira ni prema kome, to znači da su svi zgaženi pod njihovim nogama i da, bez obzira na to koliko su drugi ljudi veliki ili dobri, u njihovim očima nisu ništa. Nikome se ne pokoravaju, sve preziru i nikome ne služe. Kad bi se od njih tražilo da služe čovjeku, to bi povrijedilo njihovo dostojanstvo. Ako postoji itko dostojan njihova služenja, to je samo Bog na nebu. Sada kada vjeruju u Boga, obuzdali su to očitovanje i otkrivanje toga da ne mare ni za koga, i nakon dolaska u Božju kuću nevoljko su se udostojili raditi s drugima u skupini, baveći se stvarima i ophodeći se s drugima kao normalni ljudi. Ali kada se bave stvarima i u interakciji su s drugima, neke stvari neizbježno ne idu onako kako bi oni htjeli, a to uzrokuje da ta njihova narav ponovno izbije, što dovodi do tih riječi. Prvobitno, vani u svijetu, dok nisu vjerovali u Boga, nisu se pokoravali nikome i mislili su da nitko nije dostojan interakcije s njima. Dakle, otkako su počeli vjerovati u Boga, jesu li se pokorili ijednom bratu ili sestri u Božjoj kući? (Ne.) Bez obzira na to u kojoj su skupini, bi li se osoba s normalnom ljudskosti i normalnom razboritosti tako ponašala? (Ne.) Čak i nevjernici kažu: „Među bilo koja tri čovjeka koja hodaju zajedno, postoji barem jedan koji mi može biti učitelj”. To jest, među bilo koja tri čovjeka sigurno postoji jedna osoba koja je jača i bolja od tebe, koja ti može biti učitelj i pomoći ti. Nevjernici govore takve riječi, pa priznaju li ti oholi ljudi ispravnost tih riječi? Mogu li biti ravnopravni u interakciji s drugima u skupini? Mogu li biti razumni? (Ne.) Dakle, kad su među nevjernicima koji ne vjeruju u Boga, kakvi su ljudi ti antikristi? (Oni su problematični ljudi.) Točno, oni su nitkovi, oni su problematični ljudi. Nitko im ništa ne može. Nitko ih se ne usudi provocirati, naljutiti ili dirati. Oni su nitkovi! Ako ih naljutiš, bit će posljedica, to je kao da naljutiš zlog đavla. Obično se u društvu nitko ne usudi zamjerati takvim ljudima. Njihova narav i njihova načela u rješavanju stvari su da se posvuda ponašaju drsko i nerazumno i na svakom koraku izazivaju nevolje. Nitko ih se ne usudi naljutiti, nitko ih se ne usudi dirati i nitko ih se ne usudi maltretirati; oni su jedini koji maltretiraju ljude. Time postižu svoj cilj. Dakle, jesu li se sposobni promijeniti nakon dolaska u Božju kuću? Jesu li se promijenili? (Ne, nisu.) Što nam pokazuje da se nisu promijenili, da se ne mogu promijeniti? (Činjenica da kažu: „Da ne vjerujem u Boga, ne bih mario ni za koga!”) Ne izgovaraju te riječi uobičajeno – u kojem kontekstu izgovaraju te riječi? Kad netko ukaže na njihove nedostatke, kaže stvari koje povređuju njihovo dostojanstvo ili im pogodi u živac, oni izvale tu frazu: „Da ne vjerujem u Boga, ne bih mario ni za koga! Ti se usuđuješ boriti sa mnom, tko misliš da si ti?” Kakva je to narav? Čak dodaju i uvod prije te fraze, govoreći: „Prije nego što sam povjerovao u Boga, nisam mario ni za koga.” Zar i dalje nisi nepokoran i ne slušaš nikoga sada kada vjeruješ u Boga? Nisi li i dalje isti netaknuti đavao i Sotona? Osjećaju se kao da su se promijenili na bolje nakon što su počeli vjerovati u Boga. Ako su se promijenili na bolje, kako mogu izgovoriti te riječi? Nemaju nimalo savjesti ni razuma i usuđuju se otvoreno galamiti i dati drugima do znanja: „Ja sam nasilnik i ne bojim se nikoga!” Čime se tiranin, nitkov i nasilnik imaju razmetati? Čime se imaju hvaliti? Ipak, antikristi se hvale na taj način. Činjenicu da su nekad bili tirani smatraju svojom slavnom prošlošću i razmeću se time u Božjoj kući. Kakvo je mjesto Božja kuća? To je mjesto gdje vlada istina. To je mjesto svetosti gdje Bog spašava ljude. Kako može tolerirati da ti izgovaraš te đavolje riječi? Antikristi nemaju osjećaja srama, ne znaju da su to đavolje riječi, pa se čak i razmeću njima kao da su dobre riječi i istina. Oni su uistinu besramni pojedinci, ne znaju za sram i odvratni su! Kad vam takva osoba govori đavolje riječi, imate li im što prikladno uzvratiti? (Jednom sam sreo takvu osobu; nije se pokoravao nikome u crkvi. U to vrijeme govorio je takve riječi da bi me kritizirao. Nisam imao sposobnost razlučivanja i rekao sam mu da to prihvaćam.) Ti si tako odgovorio. Bilo je neispravno tako odgovoriti; nisi dao svjedočanstvo. Moraš ukazati na njegove probleme i osramotiti ga. Kad govori đavolje riječi, ne smiješ popustiti i ne smiješ slušati te đavolje riječi. Moraš ga razotkriti. Da bi bio jedan od Božjih pobjednika i svjedočio za Boga, moraš biti u stanju osramotiti đavle i Sotonu, i izgovoriti riječi koje mogu osramotiti Sotonu i koje su u skladu s istinom. Čak i ako to ne prihvati, neće imati što reći, te će se smiriti i pokoriti se. Hoće li zastrašivanje takve osobe imati učinka? A njihovo osuđivanje? A razgovor s njima i nagovaranje? (Ne.) Što će onda imati učinka? (Kad bi netko izgovorio takve riječi u crkvi, ja bih rekao: „Pokušavaš li divljati? Ako možeš normalno slušati braću i sestre kako u zajedništvu razgovaraju o istini i prihvatiti istinu, onda je to u redu, ali ako želiš ovdje divljati, onda odlazi. Božja kuća ne dopušta ti da ovdje divljaš. Te tvoje riječi nisu u skladu s istinom. Nemoj se ovdje sramotiti!”) Te su riječi vrlo snažne, ali ljudi te vrste su tirani i razbojnici. Boje li se oni takvih riječi? (Ne, ne boje se.)

Ispričat ću vam nešto. U prošlosti sam došao u kontakt s čovjekom koji je bio kuhar prije nego što je počeo vjerovati u Boga. Jednom Mi je rekao: „Kad sam bio kuhar vani u svijetu i kad bi te velike face i dužnosnici dolazili piti, nisam htio imati posla s njima. Kad sam kuhao za njih, držao bih jednu ruku na boku, s jednom nogom na prstima i kuhao bih im jednom rukom.” Dok je to govorio, demonstrirao je to, a držanje mu je izgledalo gnjevno koliko i prkosno. Podrazumijevao je ovo: „Nijedan nevjernik mi nije ravan i neću se pokoriti nijednom od njih. Vrlo sam sposoban, a vani u svijetu ljudi poput mene su čestiti. Ja ne marim za dužnosnike!” Gestikulirao je dok je govorio, zvučeći zadovoljan sobom i s lakoćom demonstrirajući te pokrete. Mogao sam vidjeti da je vrlo vješt u prikazivanju tih pokreta, tog držanja i tog stava – da ih je često izvodio. Primijetio sam da tu predstavu izvodi s pomalo namjere da se pokaže i razmeće svojom „slavnom prošlošću”, u nastojanju da natjera druge da mu se dive. Kad sam ga vidio da tako glumi, nasmiješio sam se, a onda sam mu rekao: „Dakle, imaš lošu narav”. Rekao sam to s osmijehom i nisam rekao ništa drugo. Lice mu se odmah objesilo, smjesta je prekinuo svoje pokrete i utihnuo. Od tada više nije govorio o svojoj „slavnoj prošlosti”. Što sam mu rekao? (Imaš lošu narav.) Koje je bilo značenje toga? (Ukazalo je na njegovu priroda-bit i bio je osramoćen.) Točno. Jesam li ga naljutio? Jesam li se svađao s njim? Jesam li povrijedio njegovo dostojanstvo? (Ne.) Jesam li postupio prema njemu naprasito i rekao: „Gubi se odavde! Što ti radiš vjerujući u Boga?” ili „Još si ti previše zelen da bi Meni govorio o svojoj ‚sjajnoj prošlosti’!”? Jesam li koristio te metode? (Ne.) Bez impliciranja ičega od toga, samo sam rekao jednu rečenicu: „Dakle, imaš lošu narav”, a on je bio osramoćen i utihnuo je. Prenio sam poantu i tu stao. Da to čuje pametna osoba, odmah bi shvatila što to znači i ubuduće bi bila suzdržanija. Što mislite o tom pristupu? (Dobar je.) Bi li bilo prikladno bijesno ga gledati i svađati se? (Ne, ne bi.) Ako netko kaže: „Da ne vjerujem u Boga, ne bih mario ni za koga!”, trebali biste mu reći: „Ako prije nego što si počeo vjerovati u Boga nisi mario ni za koga, to znači da si imao lošu narav. Ako i dalje ne mariš ni za koga sada kada vjeruješ u Boga, to znači da imaš još goru narav i da nešto nije u redu s tvojom biti.” Samo to recite i promatrajte njihovu reakciju i ponašanje. To se zove pogoditi u centar. Hoće li se zli ljudi osjećati tužno kad čuju te riječi? Osjećat će se uzrujano. Mislit će: „Mislio sam da sam postigao promjenu u svojoj vjeri u Boga, pa sam čak koristio te riječi da pokažem svoje kvalifikacije i razmećem se slavnom prošlošću koju sam imao prije nego što sam počeo vjerovati u Boga. Nisam očekivao da će netko s razumijevanjem razotkriti sramotnu tajnu iza te stvari i otkriti da imam lošu narav.” Koje je značenje loše naravi? Da se lijepo izrazim, to znači da im ljudskost nije dobra; da se izrazim izravnije, to znači da ništa ne valjaju. Koji ljudi u društvu ništa ne valjaju? (Razbojnici, nasilnici, tirani i nitkovi.) Točno, to su ti ljudi. Čim kažete da ništa ne valjaju i da im je narav loša, razumjet će. Razumjet će da mislite na razbojnike, huligane, tirane i zle ljude – na te pojmove i vrste ljudi. Hoće li se osjećati dobro kad čuju da pripadaju toj kategoriji? (Ne.) Neće se osjećati nimalo dobro. I hoćete li trebati reći išta drugo? (Ne.) Njihova sramotna tajna bit će otkrivena tom jednom rečenicom. „Dakle, takva si ti osoba. Još se ovdje razmećeš, hvališ se negativnim stvarima kao da su pozitivne. Što pokušavaš učiniti? Ovo je Božja kuća, nemoj se ovdje praviti važan. Ovo nije mjesto da se praviš važan. Ako se želiš praviti važan, onda odlazi. Božja kuća je mjesto gdje vlada istina, a ne mjesto gdje ćeš se ti šepuriti i objavljivati svoja zla djela. Što misliš time što se razmećeš opakim i negativnim stvarima u Božjoj kući? Ti misliš da je Božje djelo postiglo rezultate u tebi. Je li Bog to rekao? Ti ne zahvaljuješ Bogu; ti se hvališ svojim zlim djelima. Koga pokušavaš prevariti tim riječima? Možda ćeš zavarati trogodišnje dijete, ali ne možeš zavarati braću i sestre. Neće ti to proći!” Na taj su način razotkriveni. Nakon što antikristi to čuju, prvo, osjetit će da nemaš zlobe prema njima; drugo, tvoje će riječi pogoditi u centar; treće, nećeš se okomiti na njih; i četvrto, te riječi su činjenice i nisi nimalo pretjerao govoreći ih. Nakon što čuju te riječi, odmah će se obuzdati. Zašto će se obuzdati? Tvoje će ih riječi postidjeti i učiniti da se osjećaju posramljeno. Kad ponovno budu u tvojem prisustvu, bit će im neugodno ponoviti takve riječi. A čak i ako ponovno kažu takve stvari, morat će pronaći pravu priliku i provjeriti tko sluša. U svakom slučaju, neće se usuditi ponovno ih izgovoriti u tvom prisustvu. Nije li ih to pokorilo? Ako susretneš takvu osobu, hoćeš li joj se usuditi tako govoriti? (Da.) Postoji način kako postupati s takvom vrstom osobe. Ne trebaš biti nagao ili grub, samo ih pokori osmijehom. To se zove razotkrivanje i sramoćenje Sotone. To se zove biti postojan u svjedočanstvu. Tvoja sposobnost da ih razotkriješ dokazuje da si ih prozreo, da ne voliš ljude poput njih, da mrziš ljude poput njih, da prezireš ljude poput njih. Ti su ljudi u redovima negativnih osoba, a ti si njihova sušta suprotnost. Pred tobom se osjećaju inferiorno; ti si jači i čestitiji od njih.

Kad se antikriste orezuje, kad ih braća i sestre povremeno razotkriju, koje dvije besramne rečenice oni izgovaraju? („Previše si zelen da bi mene orezivao!” „Da ne vjerujem u Boga, ne bih mario ni za koga!”) Većina ljudi ne bi mogla izgovoriti te dvije rečenice, zar ne? Koje karakteristike imaju te riječi? One su nasilničke i podle, s oholim držanjem Sotonina šepurenja i Sotonine opake naravi. Te riječi jasno ne bi izašle iz usta normalne osobe, a pogotovo ne od nekoga tko teži istini. Podrazumijeva se da oni koji izgovaraju te riječi imaju zlobnu narav Sotone. Oni su zli i oni su antikristi. Oni ne vole istinu, a štuju zle sile, nasilje i zlobne sile i narav Sotone. Te se biti mogu uočiti iz samo te dvije rečenice koje izgovaraju. Kad izgovaraju te riječi, njihove naravi i biti bivaju otkrivene. Među običnim, normalnim, iskvarenim čovječanstvom, tko god često izgovara te riječi ništa ne valja, a tko god ne izgovara te riječi unatoč tome što ih čuje, tko misli da su oni koji izgovaraju te riječi sramotni i zlobni, tko ne bi mogao govoriti na taj način, tko nikako ne bi mogao izgovoriti te riječi bez obzira na to koliko nekoga mrzi, zamjera mu i gleda ga svisoka, i tko prezire ljude koji izgovaraju te riječi – takvi ljudi još uvijek imaju osjećaj srama i čestitu stranu svoje ljudskosti. Ali oni koji često izgovaraju te riječi, koji te riječi često smatraju najvišim načelima za rješavanje stvari i za svoje vladanje, nedvojbeno su antikristi koji su dio Sotonine bande. Neki ljudi kažu: „Prije nego što sam povjerovao u Boga, nisam znao jesu li te riječi dobre ili loše. Koristio sam ih kad sam bio mlad, ali sam ih prestao govoriti kasnije kad sam malo ostario i sazrio.” Jesu li to antikristi? Nisu. Kad su ljudi mladi i neuki, kad se prvi put susretnu s društvom i ljudima općenito, smatraju te riječi dobrim riječima, karakternim riječima. Jednostavno su premladi i nezreli. Kad malo odrastu i budu sposobni razlikovati dobro od zla, razlikovati dobre od loših ljudi, više ne izgovaraju te riječi. Takvi ljudi i dalje imaju malo savjesti i razuma. Odakle dolazi to malo savjesti i razuma? Dolazi iz njihove sposobnosti da razlikuju dobro od zla, da znaju što je istinitost, a što laž, što je ispravno, a što pogrešno, iz toga što imaju izbore i granice u tome kako postupaju, govore, rješavaju stvari i vladaju se. Dolazi iz toga što nisu Sotone, što nisu zli ljudi, što nisu zvijeri, iz toga što se vladaju prema mjerilima i načelima i što su čestiti ljudi.

Razotkrivanjem antikrista, njihove „mudre riječi”, njihova životna gesla i njihove česte izreke bivaju otkriveni. Kako se te stvari otkrivaju, tako izlazi na vidjelo i njihova priroda-bit, omogućujući drugima da je sve jasnije vide. Ako se te stvari ne razotkriju, a ljudi te riječi koje se povremeno ili često čuju smatraju običnim riječima i nemaju sposobnost razlučiti ih, neće ih moći okarakterizirati. Ako ih ne možeš okarakterizirati, kakva je onda korist od tvojeg razumijevanja istine ili tvojeg znanja o ispravnom i pogrešnom? Mogu li one utjecati na tvoj stav? Mogu li utjecati na tvoje gledište? (Ne, ne mogu.) Tada nisi sposoban razlučiti što je normalno otkrivanje iskvarenosti, a što je očitovanje biti antikrista. Tek kada možeš jasno razlučiti te biti, točno ih okarakterizirati i klasificirati te jasno razlučiti razna očitovanja, otkrivanja, naravi i biti pozitivnog i negativnog, normalnog i nenormalnog, tek tada ćeš moći točnije razlučiti ljude i stvari. U suprotnom, pogrešno ćeš misliti da je očitovanje antikrista obična iskvarenost ili normalno otkrivanje, a ponekad ćeš neka obična otkrivanja iskvarenosti pogrešno smatrati očitovanjima biti antikrista. Nije li to pobrkano? Recimo da siti vi vođa i da postoje antikristi unutar tvog djelokruga odgovornosti. Ako im dopustiš da ostanu, a izbaciš običnu braću i sestre koji imaju otkrivanja iskvarenosti, nije li to pogreška? (Da.) Stoga je razumijevanje tih detaljnih i konkretnih razlika ključno.

Kada se antikristi suoče s orezivanjem, njihova očitovanja idu puno dalje od onoga što smo upravo razmatrali. Neće samo izgovoriti nekoliko neugodnih rečenica ili biti malo ogorčeni. Učinit će više stvari i izgovoriti više neugodnih riječi. Štoviše, učinit će djela koja su još više zla, stvari koje ozbiljno ometaju rad Božje kuće i ometaju normalan crkveni život. Sada razgovarajte u zajedništvu o tome što još antikristi mogu učiniti, osim izgovaranja tih nekoliko rečenica, što ljudima omogućuje da jasno vide i razluče da su oni antikristi, da su njihova djela i ponašanje antikristovi, te da je njihova narav narav antikrista. Na taj način braća i sestre mogu razlučiti i prepoznati te antikriste kao antikriste prije nego što izazovu veća ometanja. Tako, s jedne strane, braća i sestre mogu izbjeći da pretrpe veću štetu po svoj ulazak u život, a s druge strane, mogu se spriječiti prekidanje i ometanje rada Božje kuće koje uzrokuju ti antikristi. Nije li bolje otkriti, riješiti, spriječiti i ispraviti ovaj problem ranije nego kasnije? (Da, jest.) Onda nastavite i razgovarajte u zajedništvu. (Kada se antikriste orezuje, oni ne prihvaćaju istinu i govore riječi kojima napadaju ljude. Tko god im dao savjet, dok god to dotiče njihov status ili ponos, antikristi će suditi toj osobi u crkvi, pa čak i iskriviti istinu kako bi obranili svoj status i ponos.) Ima li još čega? (Jednom sam upoznao zlog čovjeka koji je prijetio da će uništiti svakoga tko učini bilo što što je za njega nepovoljno. U to vrijeme nismo razumjeli istinu i nedostajala nam je sposobnost razlučivanja. Bojali smo ga se. Ponašao se samovoljno i bezobzirno dok je obavljao svoju dužnost, a kad smo vidjeli neke probleme u njegovu radu i htjeli ih prijaviti, spriječio nas je i nije nam dopustio da ga prijavimo. Nismo posjedovali istinu, pa se u to vrijeme nismo usudili proturječiti, niti smo ga pravovremeno prijavili, što je na kraju uzrokovalo velike gubitke radu crkve. To je bilo uzrokovano time što mi nismo razlučili antikrista. Izbačen je tek poslije kada je počinio mnogo više zlih djela.) U toj stvari niste ostali postojani u svom svjedočanstvu niti zaštitili interese Božje kuće, i dopustili ste da rad Božje kuće pretrpi gubitke. Vi snosite odgovornost za to. Sada se čini da je ta osoba s pravom izbačena i da joj nije nanesena nepravda. Ako se u budućnosti ponovno susretnete s takvom vrstom osobe, hoćete li je moći razlučiti? (Kroz Božju besjedu, osjećam da mi je ovaj aspekt istine o razlučivanju antikrista malo jasniji.)

Zašto Božja kuća želi izbaciti antikriste? Bi li bilo u redu zadržati ih i pustiti ih da služe? Bi li bilo u redu dati im priliku da se pokaju? (Ne, ne bi.) Postoji li ikakva šansa da bi oni mogli težiti istini? (Antikristi ne mogu težiti istini.) Sada je otkriveno da su antikristi zli ljudi koji su od Sotone i ne mogu se pokajati, zbog čega bivaju izbačeni. Nitko ne biva izbačen olako. Božja kuća iznova i iznova pokazuje strpljenje, opetovano im dajući prilike da se pokaju i dajući im prostora, kako dobri ljudi ne bi bili nepravedno optuženi i kako nitko ne bi bio olako izbačen ili uništen. Nije mala stvar što vjeruju u Boga toliko godina; Božja kuća je tolerantna prema svima dok ih se u potpunosti ne prozre, dok ne budu potpuno razotkriveni. Ali mogu li se antikristi pokajati? Oni se ne mogu pokajati. Uloga koju igraju u Božjoj kući je uloga Sotoninih slugu, koji ruše, prekidaju i ometaju rad Božje kuće. Čak i ako imaju neke darove i talente, nikako ne mogu marljivo raditi kako bi dobro obavljali svoju dužnost ili krenuti ispravnim putem. Čak i ako antikristi imaju neke korisne aspekte, oni nipošto neće dati pozitivan doprinos Božjem djelu u Božjoj kući. Oni ne rade ništa osim što prekidaju, ometaju i potkopavaju Božje djelo, i ne čine dobre stvari. Zadržali ste ih da ih promatrate i dali ste im priliku da se pokaju, ali oni nisu bili sposobni za pokajanje. Na kraju je rješenje koje je usvojeno bilo da ih se izbaci. Prije nego što ste ih izbacili, već ste prozreli činjenicu da su takve osobe antikristi koji bi radije umrli nego se pokaju, da su neprijateljski nastrojeni prema Bogu i istini. Posljedično, izbačeni su. Bi li bili izbačeni da su bili dobri ljudi? Bi li bili izbačeni da su mogli prihvatiti istinu i pokajati se? U najgorem slučaju bili bi smijenjeni sa svoje dužnosti i poslani da se bave duhovnom posvećenošću i promišljanjem, ne bi bili izbačeni. Jednom kada Božja kuća odluči nekoga izbaciti, to znači da bi ta osoba bila pošast u Božjoj kući kad bi joj se dopustilo da ostane. Ne bi činila dobre stvari, samo bi uzrokovala prekide i ometanja, i činila svakojake loše stvari. U kojoj god crkvi bila, ometala bi je do te mjere da bi ta crkva bila raspršena poput pijeska, rad bi stagnirao, većina ljudi osjećala bi se vrlo malodušno i izgubila bi vjeru u Boga, a neki bi ljudi čak htjeli prestati vjerovati i ne bi mogli nastaviti obavljati svoje dužnosti. Koji je razlog tome? To je uzrokovano ometanjima od strane antikrista. Antikristom se mora pozabaviti, ukloniti ga i izbaciti kako bi ova crkva imala ikakvu nadu, kako bi crkveni život postao normalan i kako bi Božji izabrani narod ušao na pravi put vjerovanja u Boga. Neki ljudi kažu: „Bog je ljubav, stoga bismo i antikristima trebali dati priliku da se pokaju.” Te riječi zvuče vrlo lijepo, ali je li to doista tako? Dobro promotrite: koji su to antikristi i zli ljudi, koji su bili izbačeni, poslije spoznali sebe i bili sposobni težiti istini i voljeti je? Koji su se pokajali? Nijedan od njih se nije pokajao i svi su tvrdoglavo odbijali priznati svoje grijehe, i koliko god godina kasnije da ih ponovno vidite, oni su i dalje takvi, i dalje se drže onih stvari koje su se tada dogodile i ne puštaju ih, pokušavajući se opravdati i objasniti. Njihova se narav uopće nije promijenila. Ako ih primite natrag i dopustite im da nastave s crkvenim životom, i dopustite im da obavljaju dužnost, oni će i dalje prekidati i ometati rad crkve. Baš kao Pavao, činit će iste stare pogreške, uzvisujući sebe i svjedočeći o sebi. Oni uopće ne mogu hoditi putem težnje ka istini, i hodit će svojim starim putem, putem antikrista, putem Pavla. To je temelj za izbacivanje antikrista.

Zbog svoje zlonamjerne prirode, antikristi ne popuštaju nikome tko teži istini. Gledaju svisoka na sve vođe i djelatnike koji mogu obavljati neki stvaran posao, pa čak i etiketiraju sve vođe i djelatnike kao lažne, kao da su samo oni ispravni, a svi ostali u krivu. Bez obzira na to kako se s njima razgovaralo u zajedništvu o istini, oni uopće neće prihvatiti orezivanje te će i dalje zadržati vlastita gledišta. Ako ih onaj tko ih orezuje ne uspije potpuno uvjeriti, oni to neće prihvatiti. Smatraju da je orezivanje beskorisno i da nema nikakve veze s istinom. To je njihovo gledište. Uvijek zadržavaju vlastita gledišta, stoga im je vrlo teško prihvatiti istinu, a istovremeno sude onima koji ih orezuju i osuđuju ih. Kakvu narav antikristi otkrivaju u svom odnosu prema orezivanju? Vidite li koja je priroda-bit antikrista? Jedna od glavnih crta u prirodi antikrista je zloba. Što znači „zloba”? To znači da imaju osobito podao stav prema istini – ne samo da joj se ne pokoravaju i ne samo da je odbijaju prihvatiti, već čak i osuđuju one koji ih orezuju. To je zlobna narav antikrista. Antikristi misle da je onaj tko prihvaća orezivanje podložan maltretiranju, te da su ljudi koji uvijek orezuju druge oni koji uvijek žele podbadati i maltretirati ljude. Dakle, antikrist će se oduprijeti svakome tko ga orezuje i zagorčat će toj osobi život. A tko god spomene nedostatke ili iskvarenost antikrista, ili s njim razgovara u zajedništvu o istini i Božjim nakanama, ili ga navodi da spozna sebe, on misli da mu ta osoba zagorčava život i da joj je on mrzak. Mrze tu osobu iz dna duše, i osvetit će joj se i otežati joj stvari. To je još jedno očitovanje toga kako se antikristi odnose prema orezivanju, o kojem ćemo razgovarati u zajedništvu. Mrze svakoga tko ih orezuje i razotkriva. To je vrlo očita manifestacija kod antikrista. Kakvi ljudi posjeduju takvu zlobnu narav? Zli ljudi. Činjenica je da su antikristi zli ljudi. Stoga, samo zli ljudi i antikristi posjeduju takvu zlobnu narav. Kada se zlobna osoba suoči s bilo kakvim dobronamjernim poticanjem, optužbom, poukom ili pomoći, njezin stav nije zahvalnost ili ponizno prihvaćanje, već se umjesto toga razbjesni od srama i osjeća ekstremno neprijateljstvo, mržnju, pa se čak i osvećuje. Ima nekih koji orezuju i razotkrivaju antikrista govoreći: „U posljednje vrijeme ponašaš se razuzdano, ne postupaš prema načelima i neprestano se razmećeš dok obavljaš svoju dužnost. Radio si radi statusa i napravio potpuni nered od svoje dužnosti. Jesi li radio ispravno prema Bogu? Zašto nisi tragao za istinom dok si obavljao svoju dužnost? Zašto nisi postupao prema načelima? Zašto nisi prihvatio kada su braća i sestre s tobom razgovarali u zajedništvu o istini? Zašto si ih ignorirao? Zašto si nastavio raditi kako ti se prohtije?” Ovih nekoliko „zašto”, ove riječi koje razotkrivaju njihovo očitovanje iskvarenosti – one im pogađaju u živac: „Zašto? Nema ‚zašto’ – radim što god hoću! Što ti daje pravo da me orezuješ? Tko si ti da to radiš? Samovoljan sam; što ti tu možeš? U mojim godinama, nitko se ne usuđuje tako razgovarati sa mnom. Samo ja mogu tako razgovarati s drugima; nitko drugi ne može tako razgovarati sa mnom. Tko se usuđuje držati mi prodike? Osoba koja mi može držati prodike još se nije rodila! Zar stvarno misliš da mi ti možeš držati prodike?” Mržnja se rađa duboko u njegovom srcu i traži priliku za osvetu. U mislima kalkulira: „Ima li ova osoba koja me orezuje moć u crkvi? Ako mu se osvetim, hoće li se itko zauzeti za njega? Ako učinim da pati, hoće li me crkva kazniti? Imam rješenje. Neću mu se osvetiti; učinit ću nešto u potpunoj tajnosti. Učinit ću nešto njegovoj obitelji da mu nanesem patnju i sramotu, na taj način ću se osloboditi ove ogorčenosti. Moram se osvetiti. Ne mogu sada pustiti tu stvar. Nisam počeo vjerovati u Boga da bi me se moglo šikanirati, i nisam došao ovamo dopustiti ljudima da me maltretiraju kako žele; došao sam zadobiti blagoslove i ući u kraljevstvo nebesko! Ljudima treba njihov ponos kao što drvetu treba njegova kora. Ljudi moraju imati hrabrosti da se bore za svoje dostojanstvo. Kako se usuđuješ razotkriti me. Ovo je maltretiranje! Sada kada me ne tretiraš kao važnu ličnost, zagorčat ću ti život i natjerati te da snosiš posljedice. Borimo se pa da vidimo tko je žešći!” Samo nekoliko jednostavnih riječi razotkrivanja razbjesni antikriste i izazove u njima toliku mržnju da su spremni ići u krajnosti radi osvete. Njihova je zlobna narav potpuno razotkrivena. Naravno, kada se osvećuju drugome zbog mržnje, to nije zato što mrze tu osobu ili imaju neku staru zamjerku prema njoj, već zato što je ta osoba razotkrila njihove pogreške. To pokazuje da sam čin razotkrivanja antikrista, bez obzira na to tko to čini i bez obzira na njihov odnos s antikristom, može izazvati njihovu mržnju i potaknuti njihovu osvetu. Bez obzira na to tko je u pitanju, razumije li istinu, ili je li vođa ili djelatnik ili običan pripadnik Božjeg izabranog naroda, tko god razotkrije i oreže antikrista, antikrist će tu osobu tretirati kao neprijatelja. Čak će otvoreno reći: „Žestoko ću se obračunati s onim tko me oreže. Tko god me oreže, iznese moje prljavo rublje, uzrokuje da budem izbačen iz božje kuće ili mi oduzme moj dio blagoslova, nikad ga neću pustiti na miru. Takav sam ja u svijetu: nitko mi se ne usuđuje stvarati probleme. Osoba koja se usudi gnjaviti me još se nije rodila!” To su vrste okrutnih riječi koje antikristi izgovaraju kada se suoče s orezivanjem. Kada izgovaraju te okrutne riječi, to nije zato da bi zastrašili druge, niti su to samo prazne riječi kako bi se zaštitili. Oni su doista sposobni činiti zlo i neće birati sredstva. To je zlobna narav antikrista. Kada neki vođe i djelatnici naiđu na takve antikriste, nemaju hrabrosti razotkriti ih ili poduzeti mjere protiv njih, pa antikristi na kraju postaju još gori. Njihova zlodjela postaju još drskija, neprestano pokušavaju zaluditi i ometati ljude, te na kraju zalude i kontroliraju većinu njih. To je ono što dovodi do nesreće. Kada neki antikristi saznaju da su njihova zla djela razotkrivena ili da su ih braća i sestre prijavili nadređenima, oni se osvećuju i predaju ih velikom crvenom zmaju – predaju ih Sotoninom režimu. Nije li to zlobna narav? I, s obzirom na to da su antikristi tako zlobni, vjeruju li oni doista u Boga? Nipošto. Oni su Sotonine sluge i došli su ometati crkvu; oni su zli đavli koji su se uvukli u Božju kuću i ne rade ništa osim što prekidaju i potkopavaju Božje djelo, i protive se Bogu. Dakle, antikristi su neprijatelji Boga i Božjih izabranika. Tretirati antikriste, zle đavle, kao braću i sestre bila bi teška pogreška; morali biste biti slijepi da učinite takvo što. Ako se antikrista poji, hrani i podržava kao da je brat ili sestra, ili ako ga se promiče i daje mu se važna uloga kao da je netko tko teži istini, taj vođa čini veliko zlo. On sudjeluje u zlu antikrista i treba ga eliminirati. Takvi lažni vođe pomagači su antikrista i može se reći da su i sami antikristi koje treba ukloniti i izbaciti.

Kada se antikriste orezuje, njihov stav nije stav prihvaćanja i poslušnosti. Umjesto toga, oni se opiru i osjećaju odbojnost prema tome, što stvara mržnju. Duboko u srcu mrze svakoga tko ih orezuje, svakoga tko iznosi njihovo prljavo rublje i razotkriva njihove stvarne okolnosti. Do koje mjere te mrze? Škrguću zubima od mržnje, žele da im nestaneš ispred očiju i osjećaju da vas dvoje ne možete postojati zajedno. Ako su antikristi takvi prema ljudima, mogu li onda prihvatiti Božje riječi koje ih razotkrivaju i osuđuju? Ne, ne mogu. Tko god ih razotkrije, mrzit će ga samo zato što ih je razotkrio i bio im nenaklonjen, i osvetit će se. Žele da osoba koja ih je orezala nestane ispred njihovih očiju. Ne mogu podnijeti da vide kako toj osobi dobro ide. Kad bi ta osoba umrla ili doživjela nesreću, oni bi bili sretni; dok god je ta osoba živa i još uvijek obavlja svoju dužnost u Božjoj kući, i sve se odvija uobičajeno, oni u srcu osjećaju patnju, nemir i iritaciju. Kada nemaju načina da se nekome osvete, potajno ga proklinju, ili se čak mole Bogu da na tu osobu spusti kaznu i odmazdu, te da Bog ispravi nepravdu prema njima. Jednom kada antikristi stvore tu mržnju, to dovodi do niza postupaka. Ti postupci uključuju osvetu i kletve, i naravno neke druge postupke koji proizlaze iz mržnje, poput smještanja drugima, klevetanja i osuđivanja drugih. Ako ih netko oreže, potkopavat će tu osobu iza njezinih leđa. Kada ta osoba kaže da je nešto ispravno, oni će reći da je pogrešno. Iskriviti će sve pozitivne stvari koje ta osoba čini i učiniti ih negativnima, šireći te laži i uzrokujući ometanja iza njezinih leđa. Huškat će i privlačiti druge koji su neuki i ne mogu prozreti stvari niti sami razlučiti, tako da ti ljudi stanu na njihovu stranu i podrže ih. Jasno je da osoba koja ih orezuje nije učinila ništa loše, ali oni joj ipak žele pripisati neka zlodjela, kako bi svi pogrešno vjerovali da ona čini takve stvari, a zatim navesti sve da se udruže i odbace tu osobu. Antikristi na taj način ometaju crkveni život i ometaju ljude u obavljanju njihove dužnosti. Koji je njihov cilj? Cilj im je zagorčati život osobi koja ih orezuje i navesti sve da napuste tu osobu. Postoje i neki antikristi koji kažu: „Ti si me orezao i zagorčao mi život, pa ni ja tebi neću olakšati. Dat ću ti da okusiš kako je to biti orezan i napušten. Kako se ti odnosiš prema meni, tako ću se i ja odnositi prema tebi. Ako ti meni ne olakšavaš, nemoj misliti da će ni tebi biti lako!” Kada antikristi čine zlo, neki vođe i djelatnici pozovu ih na razgovor, kažu im da se moraju pokajati i čitaju im Božje riječi kako bi im pomogli i podržali ih. Ne samo da to ne prihvaćaju, već i pokreću neosnovane glasine da vođa ne obavlja nikakav stvaran posao i nikada ne koristi Božju riječ za rješavanje problema. Zapravo, vođa je upravo obavio takav posao, ali oni izvrću, iskrivljuju činjenice i kleveću osobu koja im pomaže. Nije li to opako? Ne trepnuvši, ti zli ljudi i antikristi tvrde da su pozitivne stvari negativne, da su njihova zlodjela, pogreške, opaka djela i zlonamjerni postupci pozitivne stvari koje su u skladu s istinom. Koliku god pogrešku napravili dok obavljaju svoju dužnost, koliku god štetu nanijeli radu crkve, oni to ne priznaju niti to uopće shvaćaju ozbiljno. Kada govore o tome, umanjuju to i prelaze preko toga. Osoba koja ih zbog te stvari orezuje u njihovim očima postaje grešnik i umjesto toga postaje meta kritike. Nije li to pretvaranje bijelog u crno? Neki antikristi čak iznose lažne protuoptužbe kada ih vođa ili djelatnik orezuje, govoreći: „Kakve god pogreške mi braća i sestre činimo, sve su uzrokovane neznanjem i time što vođe i djelatnici ne obavljaju dobro svoj posao. Da su vođe i djelatnici znali obavljati svoj posao, da su nas pravovremeno podsjećali i dobro upravljali stvarima, ne bi li se gubici za Božju kuću smanjili? Stoga, bez obzira na to kakve pogreške mi napravili, vođe i djelatnici su u potpunosti krivi i trebali bi preuzeti najveću odgovornost.” Nije li to iznošenje lažnih protuoptužbi? Te lažne protuoptužbe su pretvaranje bijelog u crno i oblik osvete.

Antikristi imaju iznimno zlobne naravi. Ako ih pokušaš orezati ili razotkriti, mrzit će te i zariti svoje zube u tebe kao da su zmije otrovnice. Nećeš ih se moći otresti niti ih zbaciti sa sebe, koliko god se trudio. Kada susretneš takve antikriste, bojiš li se? Neki se ljudi doista uplaše i kažu: „Ne usuđujem se orezati ih. Tako su žestoki, poput zmija otrovnica, i ako se omotaju oko mene, gotov sam.” Kakvi su to ljudi? Oni su premalog rasta, nisu ni za što, nisu Kristovi dobri vojnici i ne mogu svjedočiti za Boga. Dakle, što biste trebali učiniti kada susretnete takve antikriste? Ako ti prijete ili ti pokušaju oduzeti život, bi li se bojao? U takvim situacijama moraš se brzo ujediniti sa svojom braćom i sestrama i ustati, istražiti, prikupiti dokaze i razotkriti antikrista dok ne bude uklonjen iz crkve. To je temeljito rješavanje problema. Kada otkrijete antikrista i jasno utvrdite da ima obilježja zlog čovjeka i da je sposoban mučiti druge i osvećivati im se, nemojte čekati da počini zlo i prikupiti dokaze prije nego što se s njim pozabavite. To je pasivno i već će rezultirati određenim gubicima. Najbolje je, kada antikristi pokažu da imaju obilježja zlog čovjeka i otkriju svoju podmuklu i zlonamjernu narav, i spremaju se djelovati, da se njima pozabavite, da riješite problem s njima, uklonite ih i izbacite. To je najrazumniji pristup. Neki se ljudi boje osvete antikrista i ne usuđuju se razotkriti ih. Nije li to glupo? Nisi u stanju zaštititi interese Božje kuće, što samo po sebi pokazuje da nisi odan Bogu. Bojiš se da bi antikrist mogao pronaći povod da ti se osveti – u čemu je problem? Zar je moguće da ne vjeruješ u Božju pravednost? Zar ne znaš da u Božjoj kući vlada istina? Čak i ako antikrist uspije iskoristiti neka pitanja tvoje iskvarenosti i dići buku oko toga, ti se ne bi trebao bojati. U Božjoj kući problemi se rješavaju na temelju istina-načela. Činjenje prijestupa ne znači da je netko zao čovjek. Božja kuća nikada ne kažnjava nekoga zbog trenutnog otkrivanja iskvarenosti ili povremenog prijestupa. Božja kuća se obračunava s onim antikristima i zlim ljudima koji dosljedno stvaraju ometanja i čine zlo, i koji ne prihvaćaju ni trunku istine. Božja kuća nikada neće nanijeti nepravdu dobrom čovjeku. Ona se prema svakome odnosi pravedno. Čak i ako lažni vođe ili antikristi pogrešno optuže dobrog čovjeka, Božja kuća će ga opravdati. Crkva nikada neće ukloniti niti kazniti dobrog čovjeka koji može razotkriti antikriste i ima osjećaj za pravdu. Ljudi se uvijek boje da će antikristi pronaći povod da im se osvete. Ali zar se ne bojite uvrijediti Boga i navući na sebe Njegovo odbacivanje s prezirom? Ako se bojiš da će antikrist pronaći povod da ti se osveti, zašto ne bi zgrabio dokaze o zlim djelima tog antikrista kako bi ga prijavio i razotkrio? Čineći to, steći ćeš odobravanje i podršku Božjeg izabranog naroda, i što je najvažnije, Bog će upamtiti tvoja dobra djela i djela pravde. Dakle, zašto to ne učiniti? Božji izabrani narod trebao bi uvijek imati na umu Božje poslanje. Uklanjanje zlih ljudi i antikrista najvažnija je borba u ratu protiv Sotone. Ako se ova bitka dobije, to će postati svjedočanstvo pobjednika. Borba protiv Sotone i zlih đavola je iskustveno svjedočenje koje bi Božji izabrani narod trebao imati. To je istina-stvarnost koju pobjednici moraju posjedovati. Bog je podario ljudima toliko istine, vodio te je tako dugo i opskrbio te tolikim stvarima, s ciljem da svjedočiš i štitiš rad crkve. Ispostavilo se da, kada zli ljudi i antikristi čine zla djela i ometaju rad crkve, ti postaješ plašljiv i povlačiš se, bježeći s rukama preko glave – ti si slabić. Ne možeš pobijediti Sotone, nisi dao svjedočanstvo i Bog te prezire. U ovom kritičnom trenutku moraš ustati i započeti rat protiv Sotona, razotkriti zla djela antikrista, osuditi ih i prokleti, ne dajući im mjesto gdje bi se sakrili i uklanjajući ih iz crkve. Samo se to može smatrati pobjedom nad Sotonama i okončanjem njihove sudbine. Ti si jedan od pripadnika Božjeg izabranog naroda, sljedbenik Boga. Ne smiješ se bojati izazova; moraš postupati prema istina-načelima. To znači biti pobjednik. Ako se bojiš izazova i praviš kompromise jer se bojiš osvete zlih ljudi ili antikrista, onda nisi sljedbenik Boga i nisi jedan od pripadnika Božjeg izabranog naroda. Ti si slabić, gori čak i od služitelja. Neke bi kukavice mogle reći: „Antikristi su tako strašni; sposobni su za sve. Što ako mi se osvete?” To su besmislice. Ako se bojiš osvete antikrista, gdje je tvoja vjera u Boga? Nije li te Bog štitio tijekom toliko godina tvojeg života? Nisu li i antikristi u Božjim rukama? Ako Bog to ne dopusti, što ti oni mogu učiniti? Štoviše, koliko god antikristi bili zli, za što su oni zapravo sposobni? Nije li Božjem izabranom narodu previše lako ujediniti se, razotkriti ih i riješiti ih? Zašto se onda bojati antikrista? Takvi su ljudi niškoristi i nisu dostojni slijediti Boga. Idi kući, čuvaj djecu i živi svoj život. Suočen s time da antikristi ometaju rad crkve i nanose štetu Božjem izabranom narodu, kako bi Božji izabrani narod trebao odgovoriti na njihova zla djela? Kako bi oni koji slijede Boga trebali ostati postojani u svom svjedočanstvu? Kako bi se trebali boriti protiv sila Sotone i antikrista? Hoćeš li se pokoriti i biti odan Bogu ili stajati po strani i izdati Boga, u potpunosti će se otkriti kada antikristi budu ometali, činili zlo i protivili se Bogu. Ako nisi netko tko se pokorava Bogu i tko Mu je odan, onda si netko tko Ga izdaje. Nema druge opcije. Neki smušeni pojedinci i oni kojima nedostaje sposobnost razlučivanja biraju zauzeti stav srednjeg puta i postaju neutralni promatrači. U Božjim očima, tim ljudima nedostaje odanosti Bogu i oni su izdajnici Boga. Neki smušeni pojedinci, zbog svog kukavičluka, boje se zlostavljanja antikrista, i u svom srcu neprestano se pitaju: „Što da učinim?” To nije pitanje koje bi ti trebao postavljati. Što bi ti trebao učiniti? (Ispuniti vlastite dužnosti, potpuno razotkriti zla djela antikrista, omogućiti našoj braći i sestrama da nauče kako razlučivati, i odbaciti antikriste. Ne bismo se trebali brinuti za vlastitu sigurnost. Najvažnija stvar koju trebamo razmotriti jest kako ispuniti svoju dužnost kada zli ljudi ometaju rad crkve.) Što ako to utječe na tvoju obitelj? (Trebamo bez oklijevanja ispuniti svoju dužnost. Ne bismo trebali odbaciti svoju dužnost ili ne ostati postojani u svom svjedočanstvu zbog privrženosti i brige za sigurnost naše obitelji.) Točno. Prije svega, moraš ostati postojan u svom svjedočanstvu i boriti se protiv antikrista i zlih ljudi do kraja, tako da nemaju mjesta u Božjoj kući. Ako su voljni službovati, neka to čine prema pravilima, i neka rade što god mogu. Ako nisu voljni službovati, onda se svi moraju ujediniti i izbaciti ih kako oni ne bi mogli prekidati, ometati ili uništavati rad crkve u Božjoj kući. To je prva stvar koju bi ti trebao učiniti i svjedočanstvo u kojem bi ti trebao ostati postojan. Štoviše, moraš razumjeti da su tvoja obitelj i tvoj život u Božjim rukama, i da se Sotona ne usuđuje postupati brzopleto. Bog je rekao: „Bez Božjeg dopuštenja, Sotona ne može lako dotaknuti ni kap vode ni zrno pijeska na zemlji; bez Božjeg dopuštenja, Sotona se ne može petljati čak ni s mravima na zemlji, a kamoli s čovječanstvom, koje je stvorio Bog”. Do koje mjere možeš vjerovati u ove riječi? Borba protiv antikrista i zlih ljudi otkriva veličinu tvoje vjere. Ako imaš iskrenu vjeru u Boga, onda imaš istinsku vjeru. Ako imaš samo malo vjere u Boga, i ta je vjera nejasna i prazna, onda nemaš istinsku vjeru. Ako ne vjeruješ da Bog može imati suverenost nad svim ovim i da je Sotona pod Božjom vlašću, i još uvijek se bojiš antikrista i zlih ljudi, možeš tolerirati da čine zlo u crkvi, njihovo ometanje i uništavanje rada crkve, i možeš praviti kompromise sa Sotonom ili moliti za njegovu milost kako bi zaštitio sebe, ne usuđujući se ustati i boriti se protiv njih, i postao si dezerter, osoba koja ugađa drugima i promatrač, onda ti nedostaje istinske vjere u Boga. Tvoja vjera u Boga dolazi pod znak pitanja, što tvoju vjeru čini užasno jadnom! Kada vidiš antikriste i zle ljude kako uzrokuju ometanja i prekidanja u Božjoj kući, a ostaneš ravnodušan; kada izdaš interese Božje kuće i Njegovog izabranog naroda kako bi zaštitio vlastiti život, svoju obitelj i sve svoje vlastite interese, onda postaješ izdajica, Juda. To je sasvim jasno. Često razgovaramo u zajedništvu o antikristima i zlim ljudima i raščlanjujemo ih, raspravljajući o tome kako ih razlučiti i prepoznati, sve u svrhu jasnog razgovora o istini i davanja ljudima sposobnosti razlučivanja zlih ljudi i antikrista, kako bi ih mogli razotkriti. Na taj način, Božji izabrani narod više neće biti zaluđivan ili ometan od strane antikrista i moći će se osloboditi Sotoninog utjecaja i ropstva. Međutim, neki ljudi još uvijek u svom srcu imaju filozofije za ovozemaljsko ophođenje. Oni ne pokušavaju razlučiti zle ljude i antikriste; umjesto toga, igraju ulogu osoba koje ugađaju drugima. Ne bore se protiv antikrista, ne postavljaju jasne granice s njima, i biraju razvodnjen pristup srednjeg puta kako bi zaštitili vlastite interese. Puštaju te đavle – te zle ljude i antikriste – da ostanu u Božjoj kući, prizivajući opasnost time što hrane đavle. Dopuštaju tim đavlima da neobuzdano ometaju rad crkve i braću i sestre u obavljanju njihovih dužnosti. Kakvu ulogu igraju takvi ljudi? Oni postaju štit za antikriste i njihovi pomagači. Iako ti možda ne činiš iste stvari kao antikristi niti činiš ista zla djela, imaš udio u njihovim zlim djelima – ti si osuđen. Ti toleriraš i štitiš antikriste, dopuštajući im da pustoše oko tebe bez poduzimanja ikakvih mjera ili činjenja bilo čega. Nemaš li ti udio u zlu antikrista? Zbog toga neki lažni vođe i osobe koje ugađaju drugima postaju pomagači antikristima. Svatko tko vidi da antikristi ometaju rad crkve, a ne razotkrije ih niti postavi jasne granice s njima, postaje njihov slugan i pomagač. Nedostaje mu pokornosti i odanosti Bogu. U kritičnim trenucima borbe između Boga i Sotone, on staje na Sotoninu stranu, štiteći antikriste i izdajući Boga. Takvi su ljudi Bogu odvratni.

Kada se antikristi suoče s orezivanjem, često pokazuju veliki otpor, a zatim daju sve od sebe kako bi se opravdali te koriste mudrijašenje i rječitost da bi zaludili ljude. To je sasvim uobičajeno. To očitovanje antikrista koji odbijaju prihvatiti istinu potpuno razotkriva njihovu sotonsku prirodu mržnje i odbojnosti prema istini. Oni su čisti Sotonin soj. Što god antikristi činili, njihova narav i bit su ogoljene. Osobito u Božjoj kući, sve što čine protivi se istini, Bog to osuđuje i to je zlo djelo opiranja Bogu, a sve te stvari koje čine u potpunosti potvrđuju da su antikristi Sotone i zli đavli. Stoga, kada je riječ o orezivanju, oni ga nipošto ne prihvaćaju uz radosnu poslušnost i voljno; naprotiv, osim što pružaju otpor i protive se, oni također mrze orezivanje, mrze one koji ih orezuju i mrze one koji razotkrivaju njihovu priroda-bit i njihova zla djela. Antikristi smatraju da se onaj tko ih razotkriva jednostavno okomio na njih, pa se nadmeću i bore sa svakim tko ih razotkriva. Zbog takve prirode antikrista, oni nikada neće biti ljubazni prema onome tko ih orezuje, niti će tolerirati ili podnositi ikoga tko to čini, a još manje će osjećati zahvalnost ili hvaliti onoga tko to čini. Naprotiv, ako ih itko oreže i učini da izgube dostojanstvo i ugled, oni će u srcu gajiti mržnju prema toj osobi i htjet će naći priliku da joj se osvete. Koliku samo mržnju imaju prema drugima! To je ono što misle i otvoreno će reći pred drugima: „Danas si me ti orezao, pa dobro, sada je naše neprijateljstvo zapečaćeno. Ti idi svojim putem, a ja ću svojim, ali kunem se da ću se osvetiti! Ako mi priznaš svoju krivnju, pogneš glavu preda mnom ili klekneš i zamoliš me, oprostit ću ti, inače s tobom nisam završio!” Što god antikristi rekli ili učinili, oni ničije dobronamjerno orezivanje ili iskrenu pomoć nikada ne vide kao dolazak Božje ljubavi i spasenja. Umjesto toga, vide to kao znak poniženja i kao trenutak kada su bili najviše osramoćeni. To pokazuje da antikristi uopće ne prihvaćaju istinu, da je njihova narav takva da osjećaju odbojnost i mržnju prema istini. Jeste li ikada sreli zle ljude ili antikriste koji su se osvetili drugima jer su bili orezani? (Da.) Kako su se osvetili? Je li njihova metoda osvete bila užasna? (Da, bila je užasna. Jednom sam sreo antikrista koji je činio zla djela u crkvi, a nakon što je crkveni vođa razotkrio njegovo ponašanje, počeo je širiti neosnovane glasine u crkvi, govoreći kako taj vođa ne obavlja nikakav stvaran posao i kako govori riječi i doktrine da bi doveo ljude pred sebe. Poslije, kad smo krenuli razotkriti tog antikrista, isprva se mogao pretvarati, ali kad smo ga nastavili razotkrivati, prijetio nam je govoreći: „Iza moje kuće je policijska postaja, oni često dolaze k meni.” Time je htio reći da će nas, ako ga ponovno razotkrijemo, prijaviti policiji. Njegova je zloba bila razotkrivena.) (Jednom sam susreo antikrista. Jedna je sestra napisala pismo u kojem ga je prijavila, a kad je on vidio to pismo, dogodilo se da je nastala opasna situacija u mjestu gdje je ta sestra živjela, pa je okupio sve glavne suradnike crkve i rekao: „Zašto je iznenada nastala opasna situacija tamo gdje ova sestra živi nakon što je napisala pismo u kojem me prijavljuje? Bog zasigurno ne čini uzaludan posao; možda će On nekoga razotkriti!” Zatim je rekao neke huškačke stvari koje su navele sve da upru prstom u tu sestru, vjerujući da s njom postoji problem. Na kraju je ta sestra smijenjena i poslana dalje, a njezino je pismo stavljeno na stranu i nitko se nije se bavio njime. Poslije smo usporedili što je antikrist rekao od početka do kraja i otkrili da je svakome od nas rekao drugačije stvari. Vidjeli smo da je bio užasno podmukao i prijevaran. Konačno smo ga razlučili kroz razgovor u zajedništvu i stvar je pravedno riješena.) Sada je potvrđeno da su svi antikristi zli ljudi, i dokle god zli ljudi drže vlast, svi su oni antikristi.

Kada antikristi uzrokuju ometanja u crkvi, je li to dobra ili loša stvar? (Loša je.) Na koji je način loša? Je li Bog pogriješio? Je li u pitanju to da Bog nije pomno motrio i dopustio je antikristima da se uvuku u Njegovu kuću? (Ne.) Što se onda događa? (Bog dopušta antikristima da se uvuku u crkvu kako bismo rasli u razlučivanju, naučili kako prozreti njihovu priroda-bit, kako nas Sotona nikada više ne bi zaludio i kako bismo mogli postojano svjedočiti za Boga. To je Božje spasenje za nas.) Uvijek govorimo o tome kako je Sotona opak, zloban i zlonamjeran, da Sotona osjeća odbojnost prema istini i mrzi je, ali možeš li ti to vidjeti? Možeš li vidjeti što Sotona radi u duhovnom kraljevstvu? Kako govori i postupa, kakav je njegov stav prema istini i Bogu, u čemu leži njegova opačina – ne možeš vidjeti ništa od tih stvari. Dakle, bez obzira na to kako mi govorili da je Sotona opak, da se opire Bogu i da osjeća odbojnost prema istini, u tvom je umu to samo izjava. Nema prave slike o tome. Previše je prazna i nepraktična; ne može se povezati sa stvarnošću. Ali kada netko dođe u doticaj s antikristom, malo jasnije vidi Sotoninu opaku, zlobnu narav i njegovu bit odbojnosti prema istini, a njegovo razumijevanje Sotone je malo prodornije i praktičnije. Bez tih stvarnih likova i primjera s kojima bi ljudi došli u doticaj i vidjeli ih, njihovo takozvano razumijevanje istine bilo bi nejasno, prazno i nepraktično. Ali kada ljudi dođu u stvarni doticaj s tim antikristima i zlim ljudima, mogu vidjeti kako oni čine zlo i opiru se Bogu te mogu prepoznati priroda-bit Sotone. Oni vide da su ti zli ljudi i antikristi reinkarnirani Sotona – da su oni živi Sotone, živi đavli. Doticaj s antikristima i zlim ljudima može imati takav učinak. Kada se Sotona reinkarnira kao zla osoba ili antikrist, sposobnosti njegova tijela ograničene su, a ipak može učiniti toliko loših stvari, uzrokovati toliko nevolja i biti tako opak i podmukao u postupanju. Stoga zlo koje Sotona čini u duhovnom kraljevstvu mora biti sto ili tisuću puta veće od zbroja onoga što čine svi zli ljudi i antikristi koji žive u tijelu. Dakle, lekcije koje ljudi nauče dolazeći u doticaj sa zlim ljudima i antikristima od velike su im pomoći u razvijanju sposobnosti razlučivanja i jasnom sagledavanju lica Sotone. One omogućuju ljudima da nauče razlučiti što su pozitivne, a što negativne stvari, što Bog prezire, a što Mu je ugodno, što je istina, a što zabluda, što je pravda, a što opačina, što točno Bog mrzi, a što točno voli, te koje ljude Bog odbacuje i eliminira, a koje odobrava i zadobiva. Beskorisno je pokušavati razumjeti ta pitanja samo u smislu doktrina. Čovjek mora iskusiti mnoge stvari, osobito zaluđivanje i ometanje od strane zlih ljudi i antikrista. Tek kada netko ima istinsku sposobnost razlučivanja, može razumjeti te mnoge istine i doći do dubljeg i praktičnijeg razumijevanja onoga što Bog zahtijeva i što želi zadobiti. Ne vodi li to do većeg razumijevanja Božjih namjera? Ne može li te to učiniti sigurnijim da je Bog istina i Onaj koji je najdivniji? (Da.) Bog navodi ljude da uče lekcije i razvijaju sposobnost razlučivanja dok doživljavaju stvari, a On zasigurno i obučava ljude, dok istovremeno razotkriva ljude svake vrste. Kada neki ljudi susretnu zlu osobu ili antikrista, ne usude se razotkriti ih ili identificirati i ne usude se doći u doticaj s njima. Boje se i samo ih pokušavaju izbjeći, kao da su vidjeli zmiju otrovnicu. Takvi su ljudi previše beskičmeni da bi naučili lekcije i neće razviti sposobnost razlučivanja. Neki ljudi koji susretnu zlu osobu ili antikrista ne obraćaju pozornost na učenje lekcija ili stjecanje sposobnosti razlučivanja; dopuštaju da njihova plahovitost vodi njihovo ophođenje s njima, a kada dođe vrijeme da se razotkrije i identificira antikrist, oni ne mogu biti od koristi niti učiniti išta praktično. Neki ljudi vide da antikrist čini mnogo zla i u srcu osjećaju odbojnost prema tome, ali osjećaju da ne mogu učiniti baš ništa u vezi s tim, da su im ruke vezane. Posljedično, antikrist se njima proizvoljno poigrava, a oni to i dalje trpe i mire se s tim. Dopuštaju antikristu da se ponaša bezobzirno i ometa rad crkve, a ne prijavljuju ga niti ga razotkrivaju. Podbacili su u svojoj odgovornosti i dužnosti kao ljudi. Ukratko, kada zli ljudi i antikristi prave pustoš i rade što žele, to razotkriva ljude svake vrste, a naravno, služi i za obuku onih koji teže istini i imaju osjećaj za pravdu, omogućujući im da rastu u razlučivanju i uvidu, nauče nešto i iz toga razumiju Božje namjere. Koje Božje namjere oni tada razumiju? Navedeni su da vide da Bog ne spašava antikriste, već ih jednostavno koristi da služe, te da kada antikristi završe sa služenjem, Bog ih razotkriva i eliminira, i na kraju kažnjava, jer su zli ljudi i jer su od Sotone. Oni koje Bog spašava skupina su ljudi koji, unatoč svojim iskvarenim naravima, vole pozitivne stvari i prepoznaju da je Bog istina te se pokoravaju Njegovoj suverenosti i aranžmanima, i koji se, nakon što počine prijestup, mogu istinski pokajati. Ti ljudi mogu prihvatiti orezivanje, sud i grdnju, a još više mogu ispravno pristupiti tome kada ih drugi ljudi razotkriju ili ukažu na njihove probleme. Oni koji, bez obzira na to kako Bog djeluje, mogu to prihvatiti i tome se pokoriti te iz toga nešto naučiti – takva je skupina ljudi koji istinski slijede Boga, doživljavaju Njegovo djelo i ljudi koje je On zadobio.

Ovim završavamo naš razgovor u zajedništvu o očitovanjima toga kako se antikristi odnose prema orezivanju. Kasnije možete pronaći neke primjere koje ste osobno vidjeli ili iskusili, te ih raščlaniti i o njima razgovarati u zajedništvu na temelju njihove biti, kako bi braća i sestre mogli steći sposobnost razlučivanja. Koji je cilj toga da oni zadobiju sposobnost razlučivanja? Cilj je omogućiti većem broju ljudi da odbace antikriste, da ometaju i ograniče njihova zla djela u crkvi i spriječe ih da uzrokuju prekide i ometanja u crkvi i na važnim mjestima gdje ljudi obavljaju dužnosti, ili da uzrokuju bilo kakve gubitke u radu crkve. To se zove vezanje antikrista i zlih ljudi. Iako većina antikrista nije javno sudila Bogu ili se opirala Bogu u crkvi, oni kriomice čine mnoga zla. Oni ometaju crkveni život te remete i ometaju vođe i djelatnike u razgovoru u zajedništvu o istini i postupanju u skladu s načelima. Daju nepromišljene primjedbe i donose proizvoljne sudove o radu Božje kuće. Čak osuđuju vođe i djelatnike, zaluđuju Božji izabrani narod i uzrokuju ometanja u radu crkve, utječući na rezultate obavljanja dužnosti Božjeg izabranog naroda. To je veliko zlo ometanja Božjeg djela. Sav Božji izabrani narod trebao bi znati da je zlo koje antikristi čine veliko zlo, neoprostivo zlo, zlo koje zaslužuje najoštriju osudu. Stoga su antikristi uvijek predmet vezanja i ograničavanja u Božjoj kući. Antikristi moraju biti izbačeni iz crkve – to je u skladu s Božjom namjerom. Ako se antikristima dopusti da budu samovoljni i proizvoljni u crkvi, da izvikuju bilo kakve parole i argumente koje žele kako bi kontrolirali braću i sestre i prijetili im, ili zaluđivali i obmanjivali braću i sestre, a vođe i djelatnici to ignoriraju i ne čine ništa, te se ne usude razotkriti ili ograničiti antikriste iz straha da ih ne uvrijede, i to uzrokuje da se antikristi proizvoljno poigravaju s braćom i sestrama iz te crkve i ometaju ih, tada su vođe te crkve osobe koje ugađaju drugima, oni su otpad koji treba eliminirati. Ako vođe crkve imaju sposobnost razlučivanja antikrista i zlih ljudi, te omoguće Božjem izabranom narodu da ustane i razotkrije ih, i uklone đavle kako bi zaštitili rad Božje kuće, tada će to osramotiti đavle i Sotonu, a također će udovoljiti Božjoj namjeri. Vođe te crkve su vođe koji su u skladu s mjerilom i posjeduju istina-stvarnost. Ako crkva trpi ometanje od strane antikrista, a nakon što su ga braća i sestre identificirali i odbacili, antikrist se mahnito osvećuje braći i sestrama, tlači ih i osuđuje, ako crkveni vođe ne čine ništa, zatvaraju oči i pokušavaju nikoga ne uvrijediti, tada su ti vođe lažni vođe. Oni su otpad i treba ih eliminirati. Kao crkveni vođa, ako netko ne može riješiti probleme pomoću istine, ne može razlučiti i ograničiti antikrista i pozabaviti se njime te mu dopušta da u crkvi divlja i radi što želi; ako ne može zaštititi Božje izabranike od zaluđivanja, niti im omogućiti da normalno obavljaju svoju dužnost, a štoviše, ne može održati ni normalan napredak crkvenog rada – tada je taj vođa otpad i treba ga eliminirati. Ako se vođe crkve boje razotkriti i orezati antikrista, ograničiti ga i poduzeti mjere protiv njega jer je antikrist zloban i okrutan, te mu tako dopuštaju da divlja u crkvi, postajući tiranin, radeći što god želi i paralizirajući velik dio rada crkve, dovodeći ga do zastoja, tada su vođe te crkve također otpad i treba ih eliminirati. Ako, zbog straha od osvete, vođe crkve nikada nemaju hrabrosti razotkriti antikrista i nikada ne pokušavaju suzbiti antikristova zla djela, što dovodi do velikog remećenja, ometanja i štete za crkveni život i za ulazak braće i sestara u život, tada su vođe te crkve također otpad i treba ih eliminirati. Biste li podržali nastavak vodstva takvih ljudi? (Ne.) Dakle, što trebate učiniti kada susretnete takve vođe? Trebaš ih pitati: „Antikristi čine tako veliko zlo, divljaju u crkvi, pokušavaju preuzeti vlast – možeš li ih držati pod kontrolom? Imaš li hrabrosti razotkriti ih? Ako se ne usudiš poduzeti mjere protiv njih, trebaš dati ostavku. Ne smiješ gubiti vrijeme, odmah odstupi. Ako štitiš svoje vlastite interese tijela i predaješ braću i sestre antikristima i zlim ljudima iz straha od antikrista, tada trebaš biti proklet. Nisi prikladan da budeš vođa – ti si otpad, ti si mrtvac!” Takve lažne vođe treba razotkriti i smijeniti. Oni ne obavljaju stvaran posao; suočeni sa zlim ljudima ne štite braću i sestre, već padaju na koljena pred zlim ljudima, čine im ustupke i mole za milost, produžujući svoj sramotan opstanak. Takvi su vođe otpad. Oni su izdajice i treba ih odbaciti.

Dalje ćemo razgovarati u zajedništvu o još jednoj točki, to jest, kako se stav antikrista prema njihovim izgledima i sudbini razotkriva kada ih se orezuje. Neki antikristi koji rade u Božjoj kući potajno odlučuju postupati savjesno, kako bi izbjegli pogreške, orezivanje, ljutnju Višnjega ili to da ih njihovi vođe uhvate kako rade nešto loše, te se pobrinu da imaju publiku kada čine dobra djela. Ipak, koliko god bili savjesni, budući da su njihovi motivi i put kojim idu neispravni, i budući da govore i rade samo radi slave, dobitka i statusa, a nikada ne tragaju za istinom, oni često krše načela, prekidaju i ometaju rad crkve, djeluju kao Sotonine sluge, pa čak i često čine mnoge prijestupe. Za takve je ljude vrlo uobičajeno i tipično da često krše načela i čine prijestupe. Stoga im je, naravno, vrlo teško izbjeći orezivanje. Vidjeli su da su neki antikristi bili razotkriveni i eliminirani jer su bili oštro orezani. Vidjeli su te stvari vlastitim očima. Zašto antikristi djeluju tako oprezno? Jedan od razloga je zasigurno taj što se boje da će biti razotkriveni i eliminirani. Oni misle: „Moram biti oprezan – uostalom, ‚Oprez je majka sigurnosti’ i ‚Dobri ljudi imaju miran život’. Moram slijediti ova načela i podsjećati sebe u svakom trenutku da izbjegavam činiti zlo ili upadati u nevolje, i moram zatomiti svoju iskvarenost i namjere i ne dopustiti nikome da ih vidi. Dokle god ne činim zlo i mogu ustrajati do samoga kraja, zadobit ću blagoslove, izbjeći nesreće i time će moja vjera u Boga uroditi plodom!” Često sebe tako potiču, motiviraju i hrabre. Duboko u sebi vjeruju da će se, ako učine zlo, njihove šanse za dobivanje blagoslova znatno smanjiti. Nije li to kalkulacija i uvjerenje koje okupira dubine njihova srca? Ostavljajući po strani je li ta kalkulacija ili to uvjerenje antikrista ispravno ili pogrešno, na temelju toga, što će ih najviše brinuti kada budu orezani? (Njihovi izgledi i sudbina.) Oni povezuju orezivanje sa svojim izgledima i sudbinom – to ima veze s njihovom opakom naravi. Oni u sebi misle: „Jesam li ovako orezan zato što ću biti eliminiran? Je li to zato što nisam poželjan? Hoće li me Božja kuća spriječiti da obavljam ovu dužnost? Zar se ne činim pouzdanim? Hoće li me zamijeniti netko bolji? Ako budem eliminiran, mogu li i dalje biti blagoslovljen? Mogu li i dalje ući u kraljevstvo nebesko? Zvuči kao da moja izvedba nije bila baš zadovoljavajuća, pa moram biti oprezniji u budućnosti i naučiti biti poslušan i pristojan, te ne stvarati nikakve probleme. Moram naučiti biti strpljiv i preživjeti provlačeći se. Svaki dan kada radim stvari, moram se osjećati kao da hodam po tankom ledu. Ne smijem spustiti gard. Iako sam se ovaj put neoprezno odao i bio orezan, njihov ton nije zvučao jako strogo. Čini se da problem nije jako ozbiljan, čini se da još imam šansu – još uvijek mogu izbjeći nesreće i biti blagoslovljen, pa bih ovo trebao samo ponizno prihvatiti. Nije da ću biti smijenjen, a kamoli eliminiran ili izbačen, pa mogu prihvatiti orezivanje na ovaj način.” Je li to stav prihvaćanja orezivanja? Je li to istinsko poznavanje vlastite iskvarene naravi? Je li to stvarna želja za pokajanjem i okretanjem novog lista? Je li to istinska odlučnost da se postupa u skladu s načelima? Ne, nije. Zašto se onda tako ponašaju? Zbog onog tračka nade da mogu izbjeći nesreće i biti blagoslovljeni. Dokle god taj tračak nade postoji, oni se ne smiju odati, ne smiju otkriti svoje pravo ja, ne smiju reći drugima što je u dubini njihova srca i ne smiju dopustiti drugima da saznaju za ogorčenost koju gaje u sebi. Moraju sakriti te stvari, moraju se pritajiti i ne dopustiti drugima da vide tko su oni zapravo. Stoga se nakon orezivanja uopće ne mijenjaju i nastavljaju raditi stvari kao i prije. Dakle, koje je načelo iza njihovih postupaka? Jednostavno zaštititi vlastite interese u svemu. Bez obzira na to kakve pogreške učinili, ne dopuštaju drugima da to saznaju; moraju navesti sve oko sebe da misle da su oni savršene osobe bez mana ili nedostataka i da nikada ne griješe. Tako se oni maskiraju. Nakon što dugo održavaju svoje maske, osjećaju se samouvjereno da će manje-više sigurno izbjeći nesreće, biti blagoslovljeni i ući u kraljevstvo nebesko. Ali budući da u svojim postupcima često krše načela, na svoje iznenađenje bivaju orezani. Orezivanje ih boli: „Toliko sam patio; kako me možeš orezivati? Zašto mi se ta velika stvar primanja blagoslova još nije dogodila? Zašto je još uvijek tako daleko od mene? Kada će ova patnja završiti?” A kada čuju riječi orezivanja, misle: „Ako opet budem površan i ne budem tragao za istinom, te samovoljno budem činio zla djela koja ometaju rad Božje kuće, tada ću biti eliminiran i izbačen. Neću li tada izgubiti svoje izglede i sudbinu? Sva patnja koju sam podnio tijekom ovih godina vjerovanja u Boga bit će uzaludna!” Oni neprestano vježbaju strpljenje i suzdržavanje, a u srcu govore: „Moram ovo izdržati! Moram to izdržati! Ako to ne izdržim, sva patnja i nepravda koju sam podnio bit će uzaludne. Moram nastaviti ustrajati. Ako ustrajem do samoga kraja, bit ću spašen! Ako mi itko kaže nešto neugodno, samo ću se praviti da nisam čuo. Ponašat ću se kao da ne govore o meni, već o nekome drugom.” Ali kako god slušali, i dalje osjećaju da to znači da nemaju odredište. I dalje osjećaju da su ovim orezivanjem osuđeni; osjećaju se beznadno, ne vide svitanje, bez sutrašnjice su i bez budućnosti. Mogu li u tom trenutku ti zli ljudi i antikristi ostati strpljivi? (Ne, ne mogu. Vide da su im nade da će biti blagoslovljeni uništene, pa ne mogu ostati strpljivi.) Jesu li samo nesposobni ostati strpljivi? Zar neće poduzeti nešto? (Da, hoće.) Koje bi radnje mogli poduzeti? (Mogli bi širiti negativnost i zaluditi neku braću i sestre koji nemaju sposobnost razlučivanja da stanu na njihovu stranu, da ih brane i žale se na nepravdu prema njima.) Točno, jednom kada se osjete beznadno, poduzet će nešto. Mislit će: „Više me ne odgajaš niti me postavljaš na važne položaje, a želiš me i eliminirati. Ako ja ne mogu biti blagoslovljen, nemoj ni pomišljati da ćeš ti biti blagoslovljen! Ako me ovdje nećete, ima tko hoće, ali ako odem, povući ću još dvoje sa sobom na dno. Bio si neljubazan prema meni, pa ću ti učiniti nažao! Zar me nisi htio eliminirati? Platit ćeš što si to rekao!” Zbacit će svaku krinku i početi galamiti, a njihova priroda-bit mržnje prema istini bit će razotkrivena. Tada će sav njihov entuzijazam, njihovo odricanje, njihovo davanje te njihova patnja i plaćanje cijene nestajati kako se njihove nade da će biti blagoslovljeni budu rušile. Tada će ljudi moći vidjeti da su njihov prvotni entuzijazam da se daju za Boga te njihova patnja i plaćanje cijene bili lažni i samo varka.

Jednom kada antikristi budu smijenjeni ili eliminirani, oni zbace svaku krinku i žale se bez suzdržavanja, a njihova đavolska strana biva razotkrivena. Koja je to đavolska strana razotkrivena? U prošlosti oni nipošto nisu obavljali svoje dužnosti kako bi tragali za istinom i postigli spasenje, već da bi zadobili blagoslove, a sada govore istinu o tome i otkrivaju stvarno stanje. Oni kažu: „Da se nisam pokušavao dočepati kraljevstva nebeskog ili kasnije zadobiti blagoslove i veliku slavu, bih li se družio s vama, ljudima koji ste niži od gnoja? Jeste li vi dostojni mojeg prisustva? Vi me ne odgajate niti me promičete, a želite me eliminirati. Jednog dana pokazat ću ti da postoji cijena koju treba platiti zato što si me eliminirao, i posljedice koje ćeš trpjeti zbog toga!” Antikristi šire te ideje i te im đavolje riječi izlete iz usta. Jednom kada zbace svaku krinku, njihova zlonamjerna priroda i zlobna narav bivaju razotkrivene, te počinju širiti predodžbe. Također počinju pridobivati za sebe one koji su novi vjernici, koji su relativno malog rasta i nemaju sposobnost razlučivanja, koji ne teže istini i koji su često negativni i slabi, a pridobivaju i one koji su dosljedno površni u svojim dužnostima i koji ne vjeruju istinski u Boga. Kao što su sami rekli: „Ako me eliminiraš, morat ću povući još nekoliko drugih sa sobom na dno!” Nije li njihova sotonska priroda razotkrivena? Bi li normalni ljudi to učinili? Općenito, ljudi s iskvarenim naravima samo se osjećaju tužno i povrijeđeno kada su smijenjeni, vjerujući da su beznadni, ali njihova ih savjest navodi da razmišljaju: „Ovo je naša krivnja, nismo ispunili svoje dužnosti. U budućnosti ću nastojati raditi bolje, a što se tiče toga kako Bog postupa sa mnom i kakve odluke donosi o meni, to je Božja stvar. Ljudi nemaju pravo postavljati zahtjeve Bogu. Ne temelje li se Božji postupci na očitovanjima ljudi? Ako netko ide pogrešnim putem, onda treba biti discipliniran i prekoren, nema se tu što reći. Trenutačno je žalosno to što imam loš kov i ne mogu udovoljiti Božjim nakanama, te što ne razumijem istina-načela i postupam proizvoljno i samovoljno na temelju svojih iskvarenih naravi. Zaslužujem biti eliminiran, ali nadam se da ću imati priliku to nadoknaditi u budućnosti!” Ljudi s malo savjesti ići će takvim putem. Oni odlučuju razmotriti problem na ovaj način, a na kraju odlučuju i riješiti problem na ovaj način. Naravno, u tome nema mnogo elemenata primjenjivanja istine, ali budući da ti ljudi imaju savjest, neće ići toliko daleko da se opiru Bogu, hule na Boga ili se suprotstavljaju Bogu. Ali antikristi nisu takvi. Budući da imaju zlobnu prirodu, oni su urođeno neprijateljski nastrojeni prema Bogu. Kada su im izgledi i sudbina ugroženi ili oduzeti, kada ne vide nikakve šanse za život, ono što odlučuju učiniti jest širiti predodžbe, suditi Božjem djelu i navesti bezvjernike koji su u savezu s njima da zajedno s njima ometaju rad Božje kuće. Čak odbijaju preuzeti odgovornost za bilo koja svoja prošla nedjela i prijestupe, kao i za bilo kakve gubitke koje su prouzročili radu ili imovini Božje kuće. Kada se Božja kuća pozabavi njima i eliminira ih, oni izgovaraju jednu rečenicu koju antikristi najčešće govore. Koja je to rečenica? (Ako me ovdje nećete, ima tko hoće.) Nije li to još jedna đavolja rečenica? To je nešto što osoba s normalnom ljudskošću, osjećajem srama i savješću ne bi mogla reći. Mi to zovemo đavoljim riječima. To su razna očitovanja zlobnih naravi koje antikristi otkrivaju kada ih se oreže i kada osjećaju da su njihov status i ugled u opasnosti, da su njihov status i prestiž ugroženi, a posebno da će biti lišeni svojih izgleda i sudbine; istovremeno s tim, razotkriva se njihova bit bezvjernika. U stvarnosti, Božja kuća orezuje ljude isključivo zato što postupaju samovoljno i proizvoljno u obavljanju svojih dužnosti, time prekidajući i ometajući rad Božje kuće, te ne promišljaju niti se kaju – tek tada ih Božja kuća orezuje. U toj situaciji, znači li to što su orezani da su eliminirani? (Ne, ne znači.) Nipošto ne znači, ljudi bi to trebali prihvatiti na pozitivan način. U tom kontekstu, svako orezivanje, bilo od Boga ili čovjeka, bilo da dolazi od vođa i djelatnika ili braće i sestara, nije zlonamjerno i korisno je za rad crkve. Biti u mogućnosti orezati osobu kada je postupala samovoljno i proizvoljno te ometala rad Božje kuće, pravedna je i pozitivna stvar. To je nešto što bi čestiti ljudi i oni koji vole istinu trebali činiti. Ali kada ljudi koji su orezani jer su počinili prijestupe to ne prihvate i umjesto toga prkose, stvarajući mržnju i osvetnički način razmišljanja, to je neprimjereno i opako. Toliko ljudi obavlja dužnosti u Božjoj kući – tko među njima nije iskusio orezivanje? Koliko je ljudi postalo negativno i prkosno jer su bili orezani, ili su čak pokušali samoubojstvo, osjećajući da neće biti blagoslovljeni i da su beznadni, te su stoga htjeli odustati od svoje dužnosti, biti grubi, izvoditi ispade i valjati se po podu, te su počeli mrziti druge, pa im se čak htjeli i osvetiti? Doista nema mnogo takvih ljudi. Samo zli ljudi mogu činiti takve stvari. Samo zli ljudi mogu smatrati orezivanje neispravnim postupanjem naglih ljudi. Naravno, sve orezivanje o kojem Božja kuća govori je ispravno, sve se čini za rad crkve i ulazak pojedinaca u život. To je pozitivna stvar koja je u skladu s Božjom namjerom i u potpunosti usklađena s Božjom riječi. Kada se antikriste orezuje, oni uvijek pokušavaju obraniti svoj ugled, status i dostojanstvo, povezujući to sa svojim vlastitim interesima, a posebno povezujući to sa svojim izgledima i sudbinom. Ako je orezivanje nepovoljno za njihov ugled, status i dostojanstvo, oni ga ne mogu prihvatiti. Ako su oštro orezani, i ne samo da to uništava njihov ugled, status i dostojanstvo, već i prijeti njihovim izgledima i sudbini, oni su to još manje sposobni prihvatiti. Ukratko, bez obzira na to tko ih orezuje, antikristi to nisu sposobni prihvatiti od Boga, nisu sposobni promišljati i poznavati sebe, naučiti lekcije iz orezivanja, postići istinsko pokajanje ili postići bolje obavljanje svojih dužnosti. Umjesto toga, oni se u srcu opiru i zauzimaju stav prkosa i odbijanja da to prihvate. To je stav antikrista prema orezivanju, a to također predstavlja njihov stav prema istini.

Kada je riječ o orezivanju, što je najmanje što bi ljudi trebali znati? Orezivanje se mora iskusiti da bi se dužnost obavljala u skladu s mjerilom – to je neizostavno. To je nešto s čime se ljudi moraju svakodnevno suočavati i često iskusiti kako bi postigli spasenje u svojoj vjeri u Boga. Nitko ne može biti izuzet od orezivanja. Tiče li se orezivanje neke osobe njezinih izgleda i sudbine? (Ne.) Čemu onda služi orezivanje nekoga? Čini li se to kako bi ih se osudilo? (Ne, čini se kako bi se pomoglo ljudima da razumiju istinu i obavljaju svoju dužnost u skladu s načelima.) Tako je. To je najispravnije razumijevanje toga. Orezivanje je vrsta discipliniranja, vrsta prekoravanja, a prirodno je i oblik pomaganja ljudima i ispravljanja ljudi. Orezivanje ti omogućuje da na vrijeme promijeniš svoju neispravnu težnju. Omogućuje ti da odmah prepoznaš probleme koje trenutno imaš i omogućuje ti da na vrijeme prepoznaš iskvarene naravi koje otkrivaš. Bez obzira na sve, orezivanje ti pomaže da prepoznaš svoje pogreške i obavljaš svoje dužnosti u skladu s načelima, spašava te na vrijeme da ne uzrokuješ odstupanja i ne zastraniš, i sprječava te da prouzročiš katastrofe. Nije li to najveća pomoć ljudima, njihov najveći spas? Oni koji imaju savjest i razum trebali bi se moći ispravno odnositi prema orezivanju. Zašto antikristi ne mogu prihvatiti orezivanje? Zato što misle da orezivanje dolazi od čovjeka, a ne od Boga. Misle da im onaj tko ih orezuje otežava život i muči ih. Sudeći prema načinu razmišljanja antikrista, oni odbijaju prihvatiti orezivanje prvenstveno zato što ne prihvaćaju istinu. Ne mogu naučiti lekcije iz orezivanja i nisu sposobni spoznati sebe niti tragati za istinom. To je izvor njihova neprihvaćanja orezivanja. U njihovom srcu postoji tako veliki problem, što potvrđuje da priroda-bit antikrista osjeća odbojnost prema istini i da je neprijateljski nastrojena prema istini.

2. svibnja 2020.