Tri kategorije ljudi na temelju njihova podrijetla

Karakteristike ljudi reinkarniranih iz ljudi

II. Razlučivanje ispravnog od pogrešnog i znanje o tome što je ispravno, a što neispravno

A. Razlučivanje ispravnog od pogrešnog

Prošli put smo razgovarali u zajedništvo o očitovanjima i karakteristikama ljudi reinkarniranih iz ljudi – to jest, da posjeduju savjest i razum te da mogu razlučivati ispravno od pogrešnog i da znaju što je ispravno, a što neispravno. Danas ćemo nastaviti razgovarati o temi od prošlog puta. Prije toga, ispričat ću vam priču. Prije nekoliko godina čuo sam za jedan događaj. Jedna lijepa mlada žena bila je na probnom snimanju i netko je ležerno primijetio: „Noge su ti prilično debele!” Ona je pomislila: „Kažeš da su mi noge debele – ne govoriš li time jednostavno da sam debela? Hoću li izgledati dobro pred kamerom ako sam debela? Neće li to biti sramotno?” Stoga je počela razmišljati kako bi mogla stanjiti svoje noge, tako da pred kamerom izgleda vitko i lijepo. Da bi postigla taj cilj, posvetila se traženju svakakvih informacija te je isprobala razne metode mršavljenja. Na primjer, jela je samo dijetalnu hranu umjesto normalnih obroka ili je svaki dan jela samo voće i povrće – ukratko, jela je sve što bi moglo pomoći pri mršavljenju. Čula je da je ispijanje kave brz i učinkovit način da se smršavi, pa bi ponekad pila samo kavu. Neki su ljudi rekli da manje spavanja pomaže brzo smršaviti, pa bi spavala samo dva ili tri sata dnevno. Nakon mnogo muke i isprobavanja, doista je vidjela rezultate. Smršavjela je, stas joj je postao vitak, a noge tanke. Bilo ju je lijepo za vidjeti, bila je privlačna, ali počela je imati neke loše fizičke reakcije. Kakve loše reakcije? Često je osjećala vrtoglavicu i bilo joj je mutno u glavi, a danju bi tijekom izvrašavanja svoje dužnosti uvijek bila omamljena. Ljuljala bi se dok je stajala i osjećala je slabost po cijelom tijelu dok je sjedila. Nije mogla izdržati cijeli dan i osjećala je krajnju tjelesnu muku. Zanima li većinu ljudi trenutačna situacija te mlade žene i je li još uvijek živa i zdrava? Želite li čuti o njezinom iskustvu i što ona misli o mršavljenju? (Ne.) Živeći na ovom svijetu, ljudi ne znaju kako živjeti ispravno i uredno, kako se ophoditi s raznim ljudima, događajima i stvarima s kojima se susreću. Kad čuju neku primjedbu ili nešto dožive, oni ne znaju koji je način ophođenja primjeren i koji ih može zaštititi od zla kako bi živjeli uistinu ispravno i dostojanstveno. A da i ne govorimo o nevjernicima, jer ni većina vjernika to ne zna. Kad se suoče s informacijama i vijestima, kao i s raznim mislima, gledištima, herezama i zabludama iz vanjskog svijeta, ljudi jednostavno nemaju sposobnost da ih razluče niti imaju ikakvu sposobnost da im se odupru. Naravno, oni nemaju ni ispravne misli i gledišta, a kamoli ispravan način da se nose s njima s pozitivnog stajališta. Stoga, ljudi žive vrlo žalosno. Uzmimo za primjer mladu ženu koju sam upravo spomenuo. Recite Mi, je li njezin život naporan? Je li žalostan? (Žalostan je.) Zašto je žalostan? Gdje je pogriješila postupajući na taj način? Ne teže li svi tome da budu lijepi i da žive pristojno? Je li pogrešno željeti da se drugima svidiš te da te oni pri susretu hvale i cijene? Kako gledate na to? (To što je učinila radi vanjske ljepote i pohvala štetilo je njezinom tijelu. Budući da nije slijedila zakone koje je uspostavio Bog, na kraju je došlo do oštećenja svih njezinih tjelesnih funkcija. Njezina vrtoglavica i osjećaj da joj je mutno u glavi posljedice su koje je sama sebi nanijela. Mislim da je ta osoba smušena.) Je li to tako? (Da.) Ljudi se rađaju s malim djelićem ljudske inteligencije, pameti i misli. Zatim steknu neko znanje, usvoje neke vještine i nauče ponešto o tome kako izgledati kao dobra osoba. Jesu li te stvari dovoljne za suočavanje s raznim mislima, gledištima, herezama i zabludama te s raznim ljudima, događajima i stvarima koji dolaze iz vanjskog svijeta? Mogu li ti one omogućiti da se s tim stvarima suočiš ispravno? (Ne.) Nipošto ne. Eto kako su ljudi žalosni i tragični kad ne razumiju istinu; to na kraju dovodi do niza strašnih posljedica. Oni nemaju sposobnost razlučivanja ni jedne od hereza i zabluda ili misli i gledišta iz vanjskog svijeta, niti imaju ispravne misli i gledišta kad su u pitanju ljudi, događaji i stvari s kojima se susreću. Kad im se nešto dogodi, postanu zbunjeni i njihova se glupost očituje na bezbroj načina. Kad im se ništa ne događa, čini se da razumiju neke doktrine i da imaju neko ljudsko obličje, ali kad im nešto stvarno dogodi, to je druga priča – otkrivaju se iskrivljene, ružne, apsurdne misli i gledišta u njihovom srcu. Kad se uistinu radi o vladanju sobom, o opstanku ili čak o određenoj misli ili gledištu u životu, ljudi su toliko neuki i tupi, a njihovi stavovi i gledišta toliko su apsurdni. Dakle, mnogi ljudi godinama vjeruju u Boga, godinama slušaju propovijedi, a također izvršavaju svoje dužnosti, i nikada nisu namjerno učinili ništa što bi uzrokovalo prekidanja ili ometanja, niti su namjerno izgovorili ikakve riječi koje se protive Bogu ili hule na Njega – izvana im se ne može naći zamjerka. Međutim, kad se suoče s raznim pogrešnim mislima i gledištima iz vanjskog svijeta, osobito s nekima relativno popularnima, u dubini svog srca ne osjećaju odbojnost prema njima niti im se opiru ili ih odbacuju. Naprotiv, osjećaju naklonost i odobravanje, i čim se pojavi prikladna okolina ili prilika, nesvjesno će prihvatiti te stvari i primijeniti ih na vlastite živote. Nije li mlada žena koju smo ranije spomenuli vrlo očit primjer toga? (Jest.) Je li to način slijeđenja zlih trendova? (Da.) Ona ih nije samo slijedila – primijenila ih je vrlo temeljito. Ne zagovara li današnji svijet da osoba bude seksi, šarmantna, vitka i da ima graciozan stas? Te su ideje popularne u svakoj industriji, u svakoj skupini ljudi, pa čak i među vjernicima. Bilo je nekoliko starijih žena koje su vjerovale u Gospodina i, unatoč tome što su u prosjeku imale preko 60 godina, još uvijek su se međusobno natjecale oko toga koja izgleda bolje. Upitale su mladu djevojku pokraj sebe: „Što misliš, kojoj od nas ova haljina najbolje stoji?” Djevojka je odgovorila: „Djevojke, sve izgledate predivno u njoj!” Iako su bile u šezdesetima, drugi su ih morali zvati „djevojkama”; nisu htjele da ih se zove „gospođama” i nisu bile sretne zbog toga. Iza njihovih leđa, ta je djevojka rekla drugima: „Imaju preko šezdeset; kako mogu i dalje tako dobro izgledati?” Ali ta je skupina starijih žena i dalje uživala u tome. Jesu li imale imalo srama? (Nisu.) Vjerovale su u Gospodina toliko godina, a ipak su i dalje bile usredotočene na te stvari. Nije li njihova ljudskost nenormalna? Kad ljudi nemaju savjest ni razum, mogu činiti mnoge apsurdne stvari, mnoge stvari koje ljudi smatraju prezira vrijednima i podlima, i mnoge stvari koje otkrivaju njihov nizak karakter. Zašto mnogi ljudi nemaju sposobnost razlučivanja kad je riječ o stvarima u zlim trendovima niti ikakvu sposobnost da se od njih obrane, zbog čega ih oni zaluđuju i ponesu? To je zato što ne teže istini niti razumiju imalo istine. Što god da im se dogodi, oni to ne mogu prozrijeti, i čim naiđu na iskušenje, razotkriju se i zaglibe u tome. Pogledajte što se danas podučava i što je popularno u svim slojevima društva. Radijski novinar intervjuirao je malog dječaka i pitao ga: „Koja je tvoja omiljena dječja pjesma?” Dječak se počešao po glavi i rekao: „‚Mjesec predstavlja moje srce’.” Ljudi koji su to čuli nisu znali bi li se smijali ili plakali. Zašto nisu znali bi li se smijali ili plakali? Je li to dječja pjesma? (Ne, to je ljubavna pjesma.) To je ljubavna pjesma, ali dijete je pogrešno mislilo da je to dječja pjesma. Iz ovog događaja možemo vidjeti što je popularno u društvu. To je jedna od pojava zlih trendova u društvu, a i stariji i djeca duboko su njima oštećeni i duboko su u njima zaglibili. Među onima koji slijede Boga, iznenađujuće je mnogo onih koji slijede te trendove i koji primjenjuju na sebe te misli koje ti trendovi zagovaraju. I što se događa na kraju? Donosi li to dobre ili loše posljedice? (Loše.) Donosi loše posljedice – to je rezultat slijeđenja zlih trendova. Ljudi su zaglibili u spolnoj požudi svoga tijela, u tjelesnim osjećajima te u jelu, piću i veselju, živeći u razuzdanom zanosu. Nemaju ispravne misli ni gledišta, niti ispravan stav prema postojanju s kojim bi se suočili sa životom. Žive u tom stanju bez ikakve svijesti i nemoćni su oduprijeti se tome. Na kraju, mogu samo tonuti sve dublje i dublje, nesposobni da se izvuku. A koji je konačni rezultat? Sotona ih u potpunost proždire, oni postaju njegova hrana.

Za svakoga tko živi među ljudima vrijedi da, ako ne zna kako razlučiti što su pozitivne, a što negativne stvari, onda će mu u ovom kaotičnom svijetu, ovom složenom ljudskom svijetu, biti vrlo teško čvrsto se držati ispravnih misli i gledišta o životu, kao i ispravnog puta u životu za kojim čezne; nikad neće znati kada će ga mimo njegove volje ponijeti zli trendovi nakon što čuje određenu riječ ili naiđe na određeni događaj. Ako ljudi nemaju sposobnost razlučivanja ispravnog od pogrešnog, ne mogu čak ni dobro upravljati vlastitim životom, a kamoli raznim velikim pitanjima ispravnog i pogrešnog s kojima se susreću na putu opstanka, s kojima se još teže nose. Ako ljudi ne razumiju što su pozitivne, a što negativne stvari, neće znati kako upravljati svojim životom i neće živjeti na ispravan način. Ako vide razne vrste informacija o zdravom životu, neće znati kako ih razlučiti, koje prihvatiti, a koje odbaciti, kako usvojiti ispravne, pozitivne izjave i kako odbaciti pogrešne. Može se čak reći da takvi ljudi ne mogu ni zaštititi vlastito tjelesno zdravlje. Neki ljudi idu iz krajnosti u krajnost, dok drugi neprestano žive u jednoj krajnosti. Na primjer, neki ljudi čuju: „Zdravo je jesti puno voća. Ono osigurava vitamine i čini vašu kožu hidratiziranom i glatkom, zbog čega će vas svi voljeti.” Stoga, ljudi u to povjeruju i počnu jesti sve voće koje mogu naći, usvajajući nenormalne prehrambene navike. Nakon nekog vremena, stalno se osjećaju loše, a pregledom u bolnici otkriva se da imaju povišen šećer u krvi. Zbunjeni su: „Obično se hranim prilično zdravo, pa zašto mi je šećer u krvi povišen? Drugi su rekli da unos velike količine voća osigurava vitamine, pa kako sam mogao pogriješiti slijedeći tu izjavu i jedući puno voća?” Liječnik kaže: „Voće sadrži vitamine, ali ima visok udio šećera. Ne može zamijeniti osnovne namirnice niti se može jesti kao glavni obrok. Možeš ga jesti umjereno ili u malim količinama. Čak i ako ga uopće ne jedeš, neće ti nedostajati nikakvih hranjivih tvari, jer žitarice i povrće već sadrže sve te hranjive tvari.” Liječnikova izjava je ispravna. Ne ukazuje li to da je način života tih ljudi problematičan? (Da.) Upravo je to pogreška koju neki ljudi čine. Misliš li da je to pogreška koju bi trebali činiti? (Nije.) Neki ljudi kažu: „Nisam se žalio na Boga, iako mi je šećer u krvi povišen.” Što misliš o ovoj izjavi? Nije li ona nerazumna? Ima li tvoj povišen šećer u krvi ikakve veze s Bogom? Nisi li to sam sebi priuštio? Jedeš nepromišljeno i bez načela. Misliš da je voće ukusno pa ga ne možeš prestati jesti, ili ti je meso ukusno pa ne jedeš povrće, nimalo se ne suzdržavaš, i kao rezultat toga, razviješ bolesti. Nije li to sam sebi nanio? Misliš li da to što se ne žališ na Boga znači da si plemeniti, da voliš Boga, da si čist? Zapravo, neke bolesti ljudi sami sebi nanesu i one nemaju nikakve veze s Bogom, a uzrokovane su tvojom vlastitom glupošću i neznanjem. Postoje i neki ljudi koji kažu: „Jaja, meso i mliječni proizvodi hranjivi su i povećavaju unos proteina. Riža i brašno imaju malu nutritivnu vrijednost, pa bi trebalo jesti više mesa, jaja i mliječnih proizvoda.” Čuvši to, neki ljudi kažu: „Ja baš volim jesti meso. Budući da kažu da je meso hranjivo, jest ću ga više. Drugi jedu 120 grama dnevno, ali ja ću jesti 250 grama po obroku, najmanje dva obroka dnevno!” Oni tako jedu bez suzdržavanja, sve više i više, konzumirajući dva do tri puta više hrane dnevno od ostalih, uz to i kasnonoćne obroke. S vremenom se kapacitet njihova želuca poveća, a što je kapacitet veći, to je veći i apetit. Što se dogodi na kraju? Jedu do te mjere da se razbole, postanu pretili te su stalno pospani i osjećaju se omamljeno. Nemaju izbora nego otići u bolnicu na pregled, a rezultati pokazuju da imaju visoki krvni tlak, povišen šećer u krvi i povišene masnoće u krvi. Oni razmišljaju: „Nije li to samo zato što sam svaki dan pojeo koji zalogaj mesa više? Nisu li rekli da je dobro za tijelo jesti više mesa i da će to spriječiti pothranjenost? Pa gdje sam pogriješio? Zašto mi je krvni tlak visok? Tako je teško paziti na ovo moje staro tijelo! Ne mogu pojesti ni koji zalogaj mesa više!” Ti po obroku pojedeš 250 grama mesa – je li to stvarno samo koji zalogaj više? I obično puno sjediš i ne vježbaš, a ipak toliko jedeš. Na kraju imaš zdravstvene probleme i počneš osjećati nelagodu u srcu. Oni čak misle: „Ovo me Bog oplemenjuje. Nije to ništa, s vremenom će biti dobro. Neću se žaliti na Boga!” Kakvo pravo imaš da se žališ na Boga? Je li tvoja bolest Božji način da te oplemenjuje ili si je sam sebi nanio? Udebljao si se i razbolio od mesa, a misliš da te Bog time oplemenjuje i da iskušava tvoju vjeru. Bi li te Bog oplemenjivao na taj način? (Ne.) Kako je onda došlo do tog rezultata? (Zbog ljudske gluposti.) Ljudi sami nemaju sposobnost razlučivanja, ne znaju kako upravljati vlastitim životom, ne razumiju što su pozitivne, a što negativne stvari, ne znaju kako se ispravno odnositi prema svom tjelesnom životu, ne znaju kako se pridržavati zakona opstanka koje je Bog uspostavio za ljude i ne znaju kako slijediti zakone raznih urođenih tjelesnih stanja. Stalno se upuštaju u glupa i apsurdna praktična postupanja, stalno su puni predodžbi i uobrazilja o Bogu te im ne manjka pretjeranih želja. Što se događa na kraju? Uvijek idu zaobilaznim putevima, uvijek griješe i neprestano pogrešno shvaćaju Boga. Nije li to vrlo problematična stvar? (Jest.)

Živeći u tijelu i u materijalnom svijetu, ljudi dolaze u dodir s mnogo informacija, mnogo misli i gledišta, a također i s mnogo različitih ljudi, događaja i stvari. Ako ne znaju kako razlučiti jesu li različiti ljudi, događaji i stvari pozitivni ili negativni, ako ne znaju kako odabrati što prihvatiti, a što odbaciti, ne znaju kako se čvrsto držati pozitivnih stvari i zašto su one ispravne te ne znaju kako odbaciti negativne stvari – a još su manje svjesni negativne prirode tih stvari – nije li takav život vrlo opasan? (Jest.) Nije pretjerano reći da su u svakom trenutku u opasnosti da izgube život. Ljudi ne mogu čak ni pravilno upravljati vlastitim tjelesnim životom i zdravljem, tako jednostavnim stvarima; trebaju druge da se brinu o njima, trebaju Boga da ih štiti i pazi na njih, inače će neprestano griješiti, skrećući previše ili u jednom ili u drugom smjeru. Prihvativši ideje zlih trendova društva, neke žene razbijaju glavu smišljajući kako da se uljepšaju, ne obraćajući nimalo pažnje na posljedice. Neke nasumce uzimaju tradicionalne kineske lijekove, neke bez razmišljanja uzimaju zapadnjačke lijekove, neke nepromišljeno uzimaju tonike, a neke nepromišljeno jedu određenu hranu. Kao rezultat toga dobiju želučane probleme, a dane provode uzdišući i izgledajući bolesno i slabo. Ne samo da se nisu uljepšale, već su postale odvratne za gledati. Neki ljudi imaju prilično dobru kožu, ali i dalje nisu zadovoljni pa se uporno mažu svakakvom kozmetikom. U nekom trenutku upotrijebe nekvalitetnu kozmetiku i završe izobličenu, lica punih mrlja i neujednačene boje, pa ih je zastrašujuće gledati. Neki ljudi idu i na tretmane ljepote i na plastične operacije – neki od njih pokušavaju podići nosni korijen i ne samo da ga ne uspiju podići, već ga na kraju deformiraju, a nekima ugradnja filera u bradu pođe po zlu, pa izgledaju smiješno kad god se nasmiješe ili zijevnu, zbog čega se boje to ikada učiniti – to je tako jadno, to je tako naporan način života! Ne stvaraju li sebi time nevolje? Nezadovoljne svojom visinom, neke si žene daju slomiti potkoljenice, a zatim ih ponovno spojiti i produžiti, ali operacija pođe po zlu, osakativši njihove nekoć savršeno zdrave noge. Nije li to tragično? (Jest.) Događaju se svakakve štetne posljedice – takvi ljudi nikad ne završe dobro. Svaka misao ili gledište koji zagovaraju zli trendovi lažno je i opako, to je uistinu izuzetno štetno. Ukusna hrana i načini uljepšavanja koje zagovaraju uistinu nisu dobre; sve su opake te na kraju štete ljudima i zarobljavaju ih. Te neuke žene spremne su trpjeti tu štetu i nemaju sposobnost obraniti se od tih opakih misli i gledišta. Jedu što god im se kaže da jedu i rade što god im se kaže da rade, ni najmanje ne razlučujući stvari, samo slijepo slijedeći. Kako su samo poslušne! I što se na kraju dogodi? Jedva da ijedna od njih dočeka dobar ishod. Osim ako usred puta ne postanu svjesne svoje pogreške i na vrijeme se ne vrate da spriječe daljnje gubitke, ako nastave slijediti te zle trendove i prihvaćati te opake misli i gledišta, na kraju će postati sve izopačenije, sve nesposobnije razlikovati dobro od zla, i po izgledu sve sličnije đavlima, lišene svog obličja čovjeka. Može se reći da devedeset i devet posto ljudi nema sposobnost razlučivanja pozitivnih i negativnih stvari te da spremno prihvaća zle trendove. Pogledajte što žene govore kad zajedno kupuju odjeću. Neke kažu: „Ovo ti ne stoji dobro; ne čini tvoje lice svijetlim niti ističe tvoju figuru. Neće privlačiti poglede. Mislim da ono tamo izgleda seksi i da će privlačiti poglede!” Druge kažu: „Ovo nije zavodljivo. Trebaš malo pokazati kožu, trebaš biti seksi i privlačna oku – samo to prolazi. Ako si uvijek tako uštogljena i pristojna, nikome se nećeš svidjeti.” Neke majke čak uporno žele da njihove kćeri postanu glumice. Kći kaže: „Industrija zabave u takvom je kaosu! Ne želim biti glumica.” Njezina je majka tada izgrdi: „Zar nemaš nimalo ambicije? S tvojom visinom, izgledom i kožom, imaš tako sjajne prirodne uvjete! Ako ne zaradiš novac kao glumica, kako ćemo prehraniti obitelj? Dok god možeš postati slavna i zaraditi novac, u redu je spavati s bilo kime. Inače ćeš protratiti svoj dobar izgled! Odgojili smo te do ove dobi, a tvoj otac i ja čekamo da uživamo u tvojem uspjehu! Ako nam i to uskratiš, zašto smo te imali?” Je li ispravno da roditelji tako odgajaju svoju djecu? (Nije.) Koje su posljedice takvog odgoja? (Djeca su povrijeđena.) Jednog dana, kad takvo dijete shvati stvari i proživi toliko patnje i boli, ono neizbježno počne mrziti svoju majku i zamjerati joj, govoreći: „Sve je tvoja krivnja! Nisi me usmjeravala na pravi put! Rekla sam da ne želim glumiti, ali ti si bila uporna. Pogledaj me sada – imam skoro četrdeset, još uvijek ne mogu naći muža i nitko me ne želi. Oni koji su me salijetali samo su se igrali i nikad me nisu namjeravali oženiti. Nije li mi cijeli život uništen?” Ta djeca toliko pate, a roditelji su krivci i korijen problema. Nanijeli su štetu svojoj djeci.

Ako su vjernici u Boga jednako kao i nevjernici nesposobni da se izvuku iz zlih trendova, onda to ukazuje na problem. Ako nemaš sposobnost razlučivanja bilo kojih zlih trendova ni bilo kojih opakih, negativnih izjava ili bilo kojih od raznih praktičnih postupanja u koje se ljudi upuštaju, što god bilo u pitanju, te ih čak slijediš i svjesno ih sam isprobavaš, onda su u Božjim očima sve to oznake srama. Što će Bog reći? Reći će da kao osoba nemaš sposobnost razlikovanja ispravnog od pogrešnog, nemaš stvarnost prihvaćanja pozitivnih stvari, i štoviše, nisi poduzeo radnje niti praktične postupke odbacivanja negativnih stvari. On će reći da nisi čovjek te da ne ispunjavaš osnovni uvjet posjedovanja ljudske savjesti i razuma. Reći će da nisi čovjek i da te kraljevstvo neće prihvatiti. Ako nisi čovjek, nemoguće ti je prihvatiti istinu, jer sve ono što si u svom srcu subjektivno voljan prihvatiti same su opake stvari od Sotone, a tvoje se srce potpuno odupire pozitivnim stvarima, protivi im se i odbacuje ih; nikada prema njima nisi imao stav prihvaćanja. Stoga Bog kaže da nisi čovjek, da nemaš ljudskost. Bog ne želi ljude bez ljudskosti. Nemoj misliti: „Ako me Bog ne prihvaća, onda ću samo malo više patiti i platiti malo veću cijenu kako bih ganuo Boga i promijenio Njegov stav prema sebi.” Ono što Bog želi nije određeni način obavljanja stvari; ono što Bog želi jest da imaš stav prihvaćanja istine iz dubine svog srca, kao i stvarnost prihvaćanja istine i dokaz da je primjenjuješ. Moraš biti osoba koja uistinu ima ljudskost – ta ljudskost nije nešto što je glumljeno. Ako uistinu imaš neke znakove normalne ljudskosti, to jest, ako imaš mnoga očitovanja razlikovanja ispravnog od pogrešnog, ako činjenice pokazuju da voliš pozitivne stvari, ako postoje primjeri da si prihvatio pozitivne stvari i odbacio negativne, te ako se može vidjeti da imaš očitovanje proživljavanja istine, onda će Bog reći da imaš ljudskost i nazvati te čovjekom. Ako kažeš: „I ja imam ljudskost, mogu razlučiti pozitivne i negativne stvari”, ali nemaš očitovanje proživljavanja istina-stvarnosti, a tvoje riječi nisu potkrijepljene dokazima, onda je to problematično. Doktrinarno priznaješ da su „sve što Bog govori i čini pozitivne stvari i istine, a sve što Sotona govori i čini opake, sve same negativne stvari; sve što dolazi od Boga pozitivne su stvari, sve što dolazi od Sotone negativne su stvari, a sve što dolazi od ljudi u društvu opake su, negativne stvari” – to jest, doktrinarno govoriš ispravno, bez ikakvog problema, i ne može se naći zamjerka onome što govoriš – ali kad se suočiš sa stvarnim situacijama, nikada ne prihvaćaš pozitivne stvari, nikada se ne držiš čvrsto pozitivnih stvari niti se pridržavaš pravila i zakona pozitivnih stvari. To dokazuje da si osoba koja ne razlučuje ispravno od pogrešnog. Ljudi u svom srcu jasno znaju imaju li ta očitovanja ili nemaju. Kad čuješ neku opaku, negativnu misao ili gledište, ili kad čuješ informacije o nekom zlom trendu, kakav je tvoj stav? Koje su tvoje misli i tvoja gledišta? Čemu naginješ? Slažeš li se s time ili osjećaš odbojnost prema tome? Planiraš li to zadržati u svom srcu i upotrijebiti kad bude potrebno ili osjećaš odbojnost prema tome i u svom srcu to osuđuješ te apsolutno odbijaš to prihvatiti? U svom bi srcu trebao znati koji je točno tvoj stav. Ako netko kaže da ne zna, ima li on srce? Ako mu čak ni vlastiti stav nije jasan – je li to normalna osoba? Ako u svom srcu znaš da nisi dobar i znaš da te razni zli trendovi i opake izjave veoma zanimaju, te ih stalno želiš slijediti i sudjelovati u njima, ali osjećaš da si prisiljen pomalo se suzdržavati jer si sputan raznim istina-načelima Božje kuće i vlastitim ponosom zbog svoje vjere u Boga, dok zapravo u dubini srca osjećaš odbojnost prema pozitivnim stvarima i odbacuješ ih, onda čak i ako tvrdiš da voliš pozitivne stvari i da ne voliš zle trendove, to se protivi tvojim istinskim osjećajima. Evo primjera. Neki pojedinci kažu: „Nije dobro jesti previše mesa, to je nezdravo. Meso treba jesti u malim količinama, a treba više jesti rižu, pšenične proizvode i povrća.” Neki to mogu prihvatiti. Ne smatraju da je to što jedu manje mesa protivno njihovoj volji; to ih ne uzrujava niti se osjećaju doista zakinutima. Umjesto toga misle: „To je ispravna stvar. Nakon što sam to neko vrijeme isprobavao, osjećam da je to dobro za moje tijelo. Moje se cjelokupno mentalno stanje poboljšalo i fizički sam zdraviji nego prije. Sjajno je ovako se hraniti!” Međutim, za neke ljude prihvaćanje toga ide protiv njihove volje. Oni su odavno odlučili: „Zašto je nezdravo jesti puno mesa? Nećeš nužno biti zdraviji ako jedeš više povrća. Kako god okreneš, meso je ukusnije i primamljivije! U redu je pojesti malo povrća ako nema mesa – bolje to nego gladovati – ali ako ima mesa, treba ga jesti puno. Svi ste vi budale, svi vi glumite. Ja sam jedini koji ne glumi. Nitko od vas nije iskren kao ja. Ja kažem ono što mislim. Meso je jednostavno ukusno!” Pri svakom obroku jedu vrlo malo povrća, ali prilično mnogo mesa. Recite Mi, prihvaćaju li oni u svom srcu pozitivne izjave? (Ne.) Oni ih ne prihvaćaju niti su ih sposobni primjenjivati. U svom srcu osjećaju potpunu odbojnost prema njima. Kažu: „Kako te izjave mogu biti pozitivne? Kako to da ja ne osjećam da su one pozitivne? Što je dobro u njima? Što je loše u tome da jedem više mesa? Nisam umro, a nitko od vas ne živi ništa bolje od mene!” Oni ne prihvaćaju činjenice niti priznaju da je to što jedu previše mesa loše za njihovo zdravlje. Ne mogu prihvatiti čak ni ispravne izjave, pa kako bi mogli prihvatiti činjenice? To je još manje vjerojatno. Za takve ljude prihvaćanje pozitivnih stvari uvelike se protivi njihovoj volji. Osjećaju da je to vrlo bolno i teško učiniti. To pokazuje da postoji problem s njihovom ljudskosti te da u svom srcu ne vole istinu. Kad čuju ispravne riječi koje su pozitivne stvari, neki ih ljudi mogu s lakoćom prihvatiti, govoreći: „Baš sam se brinuo oko toga i nisam znao kako tome pristupiti, nisam imao put za praktično postupanje. Srećom, ti si to rasvijetlio. Čim sam te čuo, osjetio sam da je takvo shvaćanje stvari ispravno, da je gledište čisto, objektivno i praktično te da je u skladu s ljudskosti.” Nakon što to čuju, mogu to odmah provesti u djelo. Iako si povremeno mogu ugađati i biti svojeglavi, brzo će se vratiti na pravi put. Čine pozitivne stvari bez potrebe da ih drugi nadziru ili provjeravaju, i ne smatraju da se to protivi njihovoj volji niti su zbog toga tjeskobni. To je poput ovaca koje vole jesti travu. Ako ovcama date meso, neće ga jesti, ali ako im date travu, jest će je s užitkom, jer su biljožderi, i ono što im iznutra treba jest trava. Ali vukovi su drugačiji. Oni za jelo konkretno traže meso; ne jedu travu i smatraju da ništa nije toliko primamljivo kao meso. To su prirodna očitovanja njihove prirode koja nitko ne može promijeniti. To nije nešto što stječu kasnije niti nešto čemu ih se podučava. Ovce su rođene da jedu travu, a vukovi da jedu meso. Nitko ne može naučiti ovcu da postane mesojed niti naučiti vuka da postane biljojed. To je očitovanje njihove biti. Ono što trebaš i ono što voliš određeno je tvojom ljudskosti. Ako tvoja ljudskost nema potrebu za pozitivnim stvarima, nećeš voljeti pozitivne stvari. Ako voliš negativne stvari, to znači da tvoje srce treba negativne stvari. To je određeno tvojom priroda-biti, to tebi drugi ne trebaju usađivati. Ako ti netko želi pomoći da se promijeniš i razgovara u zajedništvu s tobom o nekim istina-načelima, možda ćeš to moći privremeno prihvatiti da ne bi izgubio obraz ili zato što želiš izbjeći neugodnosti, te ćeš verbalno izraziti svoje slaganje, ali tvoj način razmišljanja i postupanja iza kulisa u potpunosti je određen tvojom naravi. To ne možeš glumiti, a ni tvoji te roditelji ne mogu promijeniti. Hoće li u tvojoj ljudskosti biti komponente ljubavi prema pozitivnim stvarima i mržnje prema negativnim, nije nešto što itko može odlučiti; to odlučuje jedino tvoja bit. Je li to sada jasno? (Jest.) Stoga, to može li netko razlučiti ispravno od pogrešnog puno govori o njegovoj ljudskosti. Ako je tvoja sposobnost razlučivanja ispravnog i pogrešnog prirodno očitovanje, onda si rođen da te osobito zanimaju neke pozitivne stvari. Vrlo si voljan slušati kad netko govori nešto ispravno i najviše bi od svega htio da ta osoba nastavi govoriti kako bi mogao još više slušati i još više zadobiti, pa da što manje skrećeš s puta ili da uopće ne skrećeš. A kad naiđeš na neke opake, negativne stvari, u svom srcu osjećaš odbojnost, izbjegavaš ih i ne želiš se njima baviti – ne želiš čak ni čuti o njima. Ni sam ne znaš zašto; jednostavno se ne možeš natjerati da voliš negativne stvari, ali si vrlo voljan slušati kad netko govori nešto ispravno, pa čak i ako te netko ismijava, nije te briga – ne znaš odakle dolazi taj poriv. Neki ljudi vide taj tvoj iskreni poriv pa te preziru i rugaju ti se, misleći da si glupan, ali ti se s tim ne slažeš. Misliš: „Dok god je ono što netko kaže ispravno, ja to prihvaćam. Što je tu tako teško?” To je prirodno očitovanje ljudskosti. Imati u svojoj ljudskosti taj prirodni osjećaj ljubavi prema pozitivnim stvarima i odbojnosti prema negativnim stvarima karakteristika je normalne ljudskosti i njezino očitovanje. Samo kad imaš taj osjećaj i takvu ljudskost možeš biti čestit i dobar, i možeš s ispravnog stajališta i statusa govoriti ono što treba reći i činiti ono što treba činiti. Kad posjeduješ aspekt ljudskosti kojim razlučuješ ispravno od pogrešnog, posjeduješ osnovni uvjet za prihvaćanje istine i raznih izričitih izjava od Boga koje uključuju istina-načela. Ako ne posjeduješ aspekt ljudskosti kojim razlučuješ ispravno od pogrešnog, onda u svojoj ljudskosti nemaš ni savjest ni razum, niti imaš osnovni uvjet za prihvaćanje istine, Božjih riječi ni za prihvaćanje od Boga sveg pozitivnog usmjeravanja i ispravnih puteva. Ne posjeduješ čak ni osnovni uvjet za prihvaćanje istine ni pozitivnih stvari, pa je svako spominjanje tvoje sposobnosti da se pokoriš jednostavno apsurdno, čista maštarija.

Ako netko ne zna što su pozitivne, a što negativne stvari, a ipak kaže: „Imam savjest i vrlo sam čestit i dobar”, ne pokazuje li to nedostatak samosvijesti? Odakle dolazi tvoja čestitost? Tvoj je um ispunjen samo negativnim stvarima – čime možeš dokazati da si čestit? Gdje je tvoj dokaz? Na temelju čega kažeš da si čestita osoba? I kako možeš provesti u djelo svoju takozvanu dobrotu? U tebi nema ničega osim opakih, negativnih misli i stavova. Možeš li biti dobar? Bilo bi dobro da ne hvataš ljude u zamku niti da im štetiš. Kako bi dokazali da imaju ljudskost i da su čestiti i dobri, neki si ljudi daju si imena poput Zheng Wang, Zheng Zhang, Zheng Zhou, Zheng Gang^[a] – iako imena svakako zvuče „čestito”, znače li ona da je osoba uistinu čestita? Odakle dolazi istinska čestitost? Dolazi iz ljudskosti. Samo kad nečija ljudskost posjeduje sposobnost razlučivanja ispravnog od pogrešnog ili osnovne uvjete za to, ta osoba može biti čestita. Ako čak ni ne znaš što su pozitivne stvari ili ako jednostavno ne voliš pozitivne stvari i nikada nisi prihvatio nijednu pozitivnu stvar ili pozitivnu misao i stav, a ipak tvrdiš da si čestit, nije li to besramno? Na temelju čega tvrdiš da si čestit? Neki kažu: „Moj svjetonazor, vrijednosti i pogled na život su ispravni” Ima li to ikakve veze s istinom? Znači li posjedovanje ispravnog svjetonazora, vrijednosti i pogleda na život da osoba posjeduje istinu? Drugi kažu: „Imam ‚pozitivnu energiju’. Stvari koje govorim i činim prizemne su i duhovno izgrađuju ljude. Nikad ne govorim stvari koje ponižavaju ljude, nikad ne govorim ništa zbog čega bi se ljudi pokolebali niti govorim stvari koje sramote ljude ili zbog kojih bi se osjećali negativno i slabo, ili koje bi ih obeshrabrile. Sve što kažem ohrabruje, motivira ili nadahnjuje ljude. Računa li se to kao ‚pozitivna energija’? Taj izraz, ‚pozitivna energija’, sada je vrlo popularan u društvu. Kako je veličanstvena, moderna i otmjena ideja ‚biti pun pozitivne energije’!” Drugi kažu: „Gledajte kako prštim od duha pravednosti. Kad stojim tamo, izgledam kao vojnik – oči su mi sjajne, a pogled prodoran, nisam lakomislen. Ti lokalni huligani, podli zlikovci i zli ljudi ne usuđuju mi se približiti. Kad su preda mnom, otkriva se njihovo pravo lice, pokazuju svoj kukavičluk i djeluju nisko. Kad su prosječni ljudi oko mene, moraju se pristojno ponašati i ne usuđuju se postupati nepromišljeno. Vidiš, ovaj moj pravedni duh može suzbiti opačinu!” Znači li to biti čestit? (Ne.) U društvu je popularno pljačkati bogate kako bi se pomoglo siromašnima, hrabro djelovati za pravednu stvar, biti dobar i milosrdan te biti heroj spašavajući dame u nevolji. Nakon što to učine, neki ljudi smatraju sebe herojima, a mnogi drugi klanjaju se pred tim herojima. Drugi kažu: „Nikad ne iskorištavam ljude, ispunjen sam duhom pravednosti, odlučno sam čestit i nepristran, i mogu razlikovati ispravno od pogrešnog. Kad se dvoje ljudi posvađa i traži od mene da riješim spor, objema stranama dajem jednaku kaznu i ne pokazujem pristranost. Pogledajte ovaj pravedni duh kojim sam ispunjen, svi mi se dive!” Računa li se to kao čestitost? (Ne.) Dok su prethodno spomenute ideje o „ispravnim svjetonazorima, vrijednostima i pogledu na život” i o „pozitivnoj energiji” popularne kineske izreke, ova posljednja – biti dobar i milosrdan, skupljati zasluge i činiti dobre stvari te hrabro postupati za pravedni cilj – vjerojatno je univerzalno štovana u svim zemljama i među svim narodima. Ljudi stoga smatraju da je to duh pravednosti, da je to čestitost. Čak i većina vjernika u Boga misli da je to vrlo čestito, govoreći: „Pogledajte našeg nacionalnog heroja, tog i tog. Položio je svoj život za pravednu i veliku stvar nacije, žrtvujući se da raznese bunker kako bi zaštitio naciju. Bio je ispunjen duhom pravednosti. E, to znači imati ljudskost!” Gledajući to sada, je li to gledište ispravno? (Nije.) Po čemu je neispravno? Te vrste čestitosti, za koje ljudi vjeruju da to upravo jesu ili koje štuju, procjenjuju se prema mjerilima utemeljenim na ljudskoj čežnji za stvarima koje su dobre i relativno pozitivne. Zbog svojih tjelesnih predodžbi i uobrazilja te zato što ne razumiju što su pozitivne stvari, ljudi smatraju dobrim ljudima one koji mogu žrtvovati vlastite interese za druge i dobro se ponašati – ili one koji ne hvataju u zamku druge niti im štete, koji ne predstavljaju prijetnju drugima i koji nisu prouzročili nikakve loše posljedice – te ih štuju i karakteriziraju kao čestite. Ova definicija „čestitog” temelji se na ljudskim predodžbama o čestitosti, kao i na njihovoj mržnji prema zlim trendovima i opakom čovječanstvu te njihovoj čežnji za divnim stvarima. Budući da većina ljudi u ljudskom rodu tlači, maltretira, hvata u zamku i povređuje druge, i budući da je ovaj svijet tako zao, mračan i da se u njemu ne može pronaći ni trunka pravičnosti ili pravednosti, kada se pojave takvi heroji ili takozvani dobri Samarijanci i dobročinitelji, ljudi ih obično štuju, opisujući ih najboljim mogućim izrazima. Jesu li načela ove definicije točna? (Nisu.) Sama načela i temelj definicije sami su po sebi netočni. Na primjer, nekoga u skupini većina maltretira, ali određeni ga pojedinac ne maltretira. Osoba koju maltretiraju kaže: „Onaj koji me ne maltretira dobra je osoba.” Je li ova izjava točna? (Nije.) Je li logična? (Nije.) Recite Mi, što nije u redu s njom? (Možda osobi koja ga ne maltretira on jednostavno nije antipatičan ili ga ne maltretira jer objektivna situacija i okolnosti nisu prikladni. To ne znači da je on dobra osoba.) Njegovo gledište sadrži logičku pogrešku. Ideja da su ljudi koji te maltretiraju loši ljudi, pa onda ljudi koji te ne maltretiraju moraju biti dobri ljudi, logička je pogreška, zar ne? (Jest.) Većina ljudi koji maltretiraju druge nisu dobri ljudi, ali tvoje mjerilo za definiranje onoga što znači maltretirati druge nije nužno točno, pa ni tvoja definicija da su ljudi koji te maltretiraju loši ljudi nije nužno točna, a također nije točno reći da ljudi koji te ne maltretiraju moraju biti dobri ljudi. Može biti nekoliko situacija u kojima te netko ne maltretira. Možda ne želi obraćati pažnju na tebe, pa se neće zamarati time da te maltretira. Možda te ne pozna, pa te ne može maltretirati. Možda misli da si jači od njega, pa se ne usuđuje maltretirati te. Postoji nekoliko takvih mogućih situacija. Temelj za definiranje te osobe kao dobre izgrađen je na tome što te nije maltretirala, pa je temelj ove definicije sam po sebi pogrešan. Koji je pravi temelj za definiranje nekoga kao dobre osobe? Ako ta osoba voli pozitivne stvari, prema drugima se odnosi pravedno i s načelima, a također ima načela u načinu na koji obavlja stvari, onda čak i ako ti se ponekad obraća izravno, oštrim tonom ili te kritizira, ta te osoba ne maltretira. Ona postupa prema načelima i prosuđuje stvari na temelju činjenica. Dakle, ona je istinski dobra osoba i može se odnositi prema ljudima sukladno načelima. Ali neki ljudi nisu takvi. Kad vide da imaš status i da si jak, oni ti se ulaguju. Kad vide da nemaš status i da si u nepovoljnom položaju, maltretiraju te, gaze po tebi i svaki put te povrijede kad govore. Ako učiniš nešto ispravno, ljubomorni su na tebe. Ako učiniš nešto pogrešno, rugaju ti se i omalovažavaju te. Takvi su ljudi loši ljudi. Ako dobro i loše mjeriš na temelju pozitivnih stvari i istina-načela, onda će tvoja mjerila po kojima mjeriš stvari i rezultati tvojih mjerenja biti točni. Procjena pozitivnih i negativnih stvari u svijetu i u društvu ili njihova definicija sama je po sebi izokrenuta. Većina ljudi u društvu idolizira vođe koje vole, poznate ljude ili zvijezde. Što god ti poznati ljudi, zvijezde i vođe rekli, oni misle da je to točno i nitko to ne razotkriva niti se tome protivi. Kako god ti ljudi gospodarili nad običnim pukom i gazili po njemu, diskriminirali ili iznuđivali siromašne, ili čak bezobzirno uništavali ljudske živote kao da su bezvrijedni, nitko ne ustaje da prosvjeduje ili demonstrira protiv njih. Ako učine nekoliko dobrih stvari kako bi skupili političke bodove, mnogi pjevaju hvalospjeve o njima i veličaju ih. Ako se pojavi osoba koja se bori za pravdu i razotkrije sotonski režim ili poznate ljude i velike ličnosti, onda ih mase kolektivno napadaju, u očajničkoj nadi da će ih eliminirati i da će nestati. Što to pokazuje? Da društvo sve radi na nepravedan, izopačen način; ono izvrće ispravno i pogrešno. Sva su mjerila po kojima iskvareno čovječanstvo definira dobro i zlo, pozitivno i negativno, pogrešni su, pa su i zaključci koje ljudi donose također nerazumni.

Pogledajmo jedan primjer. Ima ljudi koji provaljuju u domove i pljačkaju ih – pljačkaju bogate kako bi pomogli siromašnima. Nakon što bogatima otmu imovinu, oni pružaju pomoć običnim ljudima. Kad obični ljudi od toga imaju koristi i iskoriste to, oni su sretni i hvale te ljude kao heroje i čestite ljude. Ali ako analiziraš stvari koje su učinili ti takozvani čestiti ljudi, jesu li oni uistinu čestiti? Neki su bogati ljudi stekli svoje bogatstvo marljivim upravljanjem i trudom, a ima čak i onih koji su svoje bogatstvo nakupljali kroz nekoliko generacija upravljanja i truda. S kojim im pravom otimaš stvari? Oteo si im njihovu osobnu imovinu – to je pogrešno. Ako si sposoban, idi i sam zaradi novac. Koristiti novac koji si zaradio za pomoć siromašnima – to se može smatrati dobročinstvom. Ali ti bogatima otimaš imovinu i ono što pripada drugima uzimaš kao da je tvoje, a zatim pomažeš siromašnima. U očima siromašnih, to se smatra čestitim. Nije li to potpuno apsurdno gledište? Siromašni i obični ljudi štuju takve ljude kao heroje, a ti „heroji” uživaju u toj tituli i toj časti kao da im one pripadaju. Nije li to besramno? Nije li to potpuno apsurdno? (Jest.) Oni sami nisu sposobni zaraditi novac, pa gaje ogorčenost prema bogatima te koriste nasilje kako bi bogatima oteli bogatstvo i podijelili ga običnim ljudima, kako bi ih oni hvalili. Zapravo, stvari koje uzimaju uopće nisu ono što su stekli vlastitim radom, a ono u čemu siromašni uživaju nisu stvari koje pripadaju tim pljačkašima, već stvari koje pripadaju bogatima. Pa zašto bi onda, samo zato što su te stvari prošle kroz njihove ruke, obični ljudi i siromašni morali njima biti duboko zahvalni? I je li ispravno da obični ljudi mirne savjesti uživaju u tim stvarima? Jesu li to stvari koje zaslužuješ? Jesi li ih stekao vlastitim radom? Mirne savjesti uživaš u ukradenim stvarima koje nisi stekao, pa čak i smatraš da bogate treba opljačkati i da ti trebaš uživati u ukradenim stvarima. Dobivaš te stvari besplatno, ne plaćajući nikakvu cijenu i uživaš u njima mirne savjesti. Nije li to besramno? (Jest.) Ti takozvani heroji uživaju u tom divljenju ljudi i toj časti. Čine to kako bi zadovoljili vlastitu taštinu. Što ih ljudi više hvale i idoliziraju, to oni postaju mahnitiji, pa čak pljačkaju palače, kradu blago iz njih, prodaju ga, a zatim razbacuju novac po dvorištima siromašnih. Siromašnima pomažu pljačkanjem bogatih. Nije li to potpuno apsurdno? (Jest.) Da i ne govorimo o tome krši li otimanje tuđe imovine zakon – u smislu morala i ljudskosti, to je neprihvatljivo i to nije takozvana čestitost. Stvari koje su oteli oni uopće ne bi trebali posjedovati. To su stvari dobivene niskim, prljavim, sumnjivim, nezakonitim i radikalnim sredstvima. Oni ih mijenjaju za nešto novca, a zatim pomažu onima kojima pomoć uopće nije potrebna ili onima za koje misle da im treba pomoći, a zatim od tih ljudi dobivaju priznanje i uživaju u toj časti. Nije li to besramno? Ipak, vrlo su ponosni na sebe i nazivaju se herojima koji pljačkaju bogate kako bi pomogli siromašnima. Takvi su ljudi osobito popularni u društvu. U davna vremena bilo je nekih takozvanih „heroja” poput ovih, a priče o njima kruže i do danas. Nije li to apsurdno? (Jest.) Među cijelim čovječanstvom vrlo je malo onih koji uistinu razumiju što su pozitivne, a što negativne stvari. Ljudi to ne mogu razlučiti. Koliko dana obični ljudi mogu uživati u stvarima koje su oteli „heroji”? Je li to ono što zaslužuješ? Je li to ono što si? To nije ni ono što si stekao ni ono što zaslužuješ – to se zove prihvaćanje nezaslužene dobiti. Je li časno da uživaš u tim stvarima? Siromašan si jer si lijen ili nemaš sposobnosti. Osoba sa savješću i razumom trebala bi biti zadovoljna time da ima hranu i odjeću i trebala bi uživati samo u onome što može steći. Bog ti daje sredstva da preživiš, stoga bi trebao biti zadovoljan. Ako vidiš nekoga tko je bogat, tko ima mnogo stvari, tko je imućan, i uvijek želiš jednak udio onoga što on ima, je li to razumno? Ta ideja sama po sebi nije racionalna. Sotona kontrolira društvo i drži moć nad njim, pa naravno da nema pravednosti. U društvu je siromašnih mnogo, dok je bogatih malo – bez obzira na to što je uzrok tome, činjenica je da su neki ljudi bogati, a neki siromašni. Društvo je takvo – možda nećeš postati bogat čak ni ako si sposoban, a možda ćeš zapravo moći živjeti kao bogataš čak i ako nisi sposoban. Nitko to ne može jasno objasniti, ali bez obzira na sve, u tome postoji i Božja odredba. Stvari otete drugima ne pripadaju tebi, pa čak i ako ih dobiješ, nisu tvoje, i prije ili kasnije ti ćeš ih izgubiti. Pogledajte one koji pod izlikom viteštva i pravde provaljuju u domove i pljačkaju, te pljačkaju bogate kako bi pomogli siromašnima. Oni iza kulisa čine svakakve loše stvari – jedu, piju, bludniče, kockaju i drogiraju se, a neki čak počine ubojstvo ili silovanje. Zatim, samo zato što su nekoliko puta opljačkali bogate kako bi pomogli siromašnima, obični ljudi štuju ih kao heroje. Nije li to slučaj u kojem podli likovi prosperiraju? Obični ljudi – ti prezira vrijedni tipovi, bezvrijedne mase i rulja – osjećaju se sretno kad god dobiju neku korist i hvale onoga tko im pruži te koristi. A što je s tim „herojima”? Obični ljudi im ukazuju neku čast i nagrađuju ih, te ih uzdižu kao heroje, pa oni misle da je to lovorov vijenac, da su oni uistinu heroji i da su bez premca. Stoga nastavljaju pljačkati, a na kraju poginu od jednog metka dok pljačkaju kraljevsku palaču. Stvarno su mislili da su iznimno sposobni i da su nadljudi, da su posebni i iznad običnih ljudi, ali zapravo nisu bili sposobni čak ni izbjeći metak, i na kraju su izgubili život. Nisu li to zaslužili? (Jesu.) Pljačkanje samo po sebi nije časno. Nisko je. Oslanjati se na pljačku kako bi se osigurala pohvala običnih ljudi, kako bi se osigurao dobar ugled i nešto časti – kakva je to prezira vrijedna stvar. Na kraju čak hvale sami sebe: „Obični ljudi ne mogu preživjeti, u teškoj su situaciji, sve zbog službenika. Pogledajte koliko duha pravednosti posjedujem; suosjećam s običnim ljudima niže klase!” Jesu li takvi ljudi čestiti? (Nisu.) Obični ljudi također govore nepoštenim jezikom i smiješe se kad dobiju neku korist. Ako od tebe nemaju nikakve koristi, bez obzira na to u kakvoj se nevolji nađeš, oni neće obraćati pažnju na tebe. Ali ako im činiš usluge, omogućavajući im da dobiju nešto opipljivo, bit će sretni i reći će: „Ti si tako dobra osoba! Tako si milosrdan!” Govore stvari koje zvuče vrlo lijepo, ali nijedna riječ onoga što kažu nije istinita. Ne mogu reći čak ni ispravne riječi. Kako su oni uopće čestiti? Zapravo, sve što kažu je prijevarno.

Neki ljudi smatraju da su ispunjeni duhom pravednosti, da su ljudi sa savješću i ljudskošću. Ali je li taj njihov pravedni duh uopće vrijedan spomena? Štoviše, to uopće nije duh pravednosti; to je vrsta čestitosti koju su oni sami za sebe umislili, a koja nema nikakve veze s pozitivnim stvarima o kojima Bog govori niti s bilo kojim od istina-načela. To nije čestitost; to su izvrnuto rezoniranje, hereze i zablude. Može se reći da su izreke koje promiču, poput pozitivne energije, ispravnog svjetonazora, vrijednosti i pogleda na život, te jedinstvenog, prodornog uvida, naizgled čestite i ispravne, ali one to uistinu nisu. Točnije, sve su to pogubni trendovi i zli utjecaji, izvrnuto rezoniranje i hereze; sve su to negativne stvari, i sve su to hereze i zablude koje su sušta suprotnost pozitivnim stvarima. Stoga, ako se slažeš s tim izrekama nevjernika i u srcu se uvijek držiš tih gledišta, to dokazuje da, baš kao i nevjernici, ti nisi čestita osoba, i da u tvojoj ljudskosti nema čestitosti. Želiš se predstaviti kao čestita osoba, baš kao što se Sotona pokušava predstaviti kao anđeo svjetla. Sotona govori neke milozvučne stvari, želeći se predstaviti kao Bog, kao čestita osoba i kao nešto pozitivno. Ti se također predstavljaš kao nešto što nisi; stalno govoriš da imaš ispravne vrijednosti, ispravan svjetonazor i pogled na život, da imaš pozitivnu energiju i pravedan duh, da si heroj, osoba s prodornim i jedinstvenim uvidom ili da si čestit i da se nemaš čega bojati, da kamo god ideš sa sobom nosiš pravedan duh dok govoriš i ophodiš se s ljudima – ti se uvijek tako predstavljaš. Pa, Ja kažem da si osoba koja uopće nema puno savjesti, netko tko se želi predstaviti kao osoba koja ima duh pravednosti, kao netko tko je čestit i ima ljudskost. Budući da hiniš te stvari, to znači da ih ne posjeduješ – bi li ih u suprotnom trebao hiniti? Kad bi uistinu imao ljudskost, ne bi je trebao hiniti niti bi ikako mogao prihvatiti izreke kao što su takozvani „ispravan svjetonazor, vrijednosti i pogled na život”, „pozitivna energija”, „imati duh pravednosti” i „imati herojski duh”; ti ne bi prihvatio te negativne stvari – podrazumijeva se da bi, nakon što si do danas poslušao toliko propovijedi, trebao imati sposobnost razlučivanja tih stvari. Da imaš ljudskost, odavno bi odbacio te negativne stvari. Ako bi netko doista iznio te izreke i argumente, čak i da nemaš sposobnost razlučivanja, ne bi ih prihvatio iz dubine svog srca. Mislio bi da su te stvari suviše lažne, da su te stvari koje zagovaraju takozvani sociolozi, pedagozi i mislioci, takozvani poznati ljudi i velike ličnosti, te oni demoni i kraljevi đavli ovoga svijeta, sve same stvari koje ljudima govore da se pretvaraju. Poput one popularne izreke u društvu: „Kad bi svatko pružio malo ljubavi, svijet bi postao predivno mjesto.” Vidiš, zli đavli kažu da bi svatko trebao pružiti malo ljubavi, drugim riječima, da bi obični ljudi trebali pružati ljubav, da bi svi trebali voljeti zle đavle, svi bespogovorno slušati i biti poslušni njihovoj stranci, ne izazivati nemire i ne stvarati probleme državi i svojoj stranci, i tada će svijet biti u miru. Zapravo, kada to obični ljudi ikada izazivaju nevolje? Jasno je da su đavli ti koji potiču nemire i bore se za moć i dobit. Sotona je zaludio i iskvario čovječanstvo; svi oni slijede đavle i Sotonu, i svi se klone Boga i protive Mu se. Dakle, može li ovo društvo znati za mir? Recite Mi, vrijedi li izreka „Ako svatko pruži malo ljubavi, svijet će postati predivno mjesto”? Sve su to priče za malu djecu. Ako nemaš sposobnost razlučivanja tih riječi i vjeruješ: „Još uvijek ima nade za svijet, u ljudskom rodu još uvijek ima više dobrih nego loših ljudi, svijet će u budućnosti postati predivno mjesto, i ljudski rod će krenuti prema prelijepom sutra”, onda se tvoje misli i tvoja gledišta nimalo ne razlikuju od javnog mišljenja, i ti si jednostavno nečovjek. Jedna od karakteristika nečovjeka je da se posebno voli prerušavati, koristeći ugodne, kićene, licemjerne izjave da bi prikrio svoj izgled, dok je dubina njegova srca posebno prljava i mračna, a njegove prezira vrijedne, prljave taktike nižu se jedna za drugom. On uopće ne voli poštenje i pravednost; on samo voli koristiti taktike. Govori vrlo ugodne stvari; krije bodeže iza svojih osmijeha i čini svako loše djelo koje se može zamisliti. Takvi su ljudi lišeni ljudskosti. To su upravo očitovanja onih koji su lišeni ljudskosti. Je li to očitovanje čestitosti? (Nije.) Budući da ti ljudi nisu čestiti, misliš li da bi oni mogli biti dobri? (Ne.) Nema smisla ni govoriti o tome jesu li dobri – razlog za slavlje bio bi da samo počine jedno loše djelo manje, bio bi to blagoslov za sve na zemlji. A ipak oni sebe nazivaju čestitima! To oni sami sebe hvale! Oni ni ne znaju što su pozitivne stvari, a čak i nakon što čuju za pozitivne stvari, u svom ih srcu ne vole te osjećaju odbojnost i zgražanje prema njima. A ipak i dalje govore da su čestiti i dobri. Koga oni misle da zavaravaju? Takozvana čestitost, dobrota i razum čovječanstva ne temelje se na pozitivnim stvarima niti se temelje na mjerilima istine. Dakle, čestitost, dobrota, racionalnost te savjest i razum ljudi – kako ih definira čovječanstvo – netočni su, nemaju temelj u istini, i sve su to hereze i izvrnuto rezoniranje.

Ako osoba ima savjest i razum, onda je ona, kao prvo, netko tko može razlučivati ispravno od pogrešnog. Kao drugo, zna što je točno, a što netočno. Upravo smo razgovarali u zajedništvu o razlučivanju ispravnog od pogrešnog. Procijeni sebe, a zatim procijeni svoje roditelje i svoju braću i sestre – ima li među vama netko tko može razlučivati ispravno od pogrešnog? Jesi li ti takva osoba? Ako si osoba koja može razlučivati ispravno od pogrešnog, onda će u budućnosti tvoje prihvaćanje istine i pokoravanje njoj biti nešto sasvim prirodno. Ako uložiš malo truda, podneseš neke teškoće i platiš malu cijenu, moći ćeš to postići – tada ima nade za tvoje spasenje. Ako nisi osoba koja može razlučiti ispravno od pogrešnog, a u prošlosti si osjećao odbojnost prema istini, nisi je mogao prihvatiti niti si je bio voljan primjenjivati, te bi se pri samom spomenu na prihvaćanje i primjenjivanje istine u potpunosti iznervirao i osjećao kao da ti je glava stegnuta u škripcu, pun tjeskobe i lišen slobode, onda ćeš i u budućnosti imati isti osjećaj u vezi s prihvaćanjem i primjenjivanjem istine; nećeš prihvatiti istinu. Razlog tvoje nesposobnosti da prihvatiš istinu i tvoje odbojnosti prema njoj nije u tome što kratko vjeruješ u Boga niti u tome što te Bog nije disciplinirao ili nije preuzeo odgovornost za tebe. To nisu pravi temeljni uzroci. Što je pravi temeljni uzrok? Nemaš sposobnost razlučivanja ispravnog od pogrešnog, taj osnovni uvjet, pa ćeš i u budućnosti i dalje biti nesposoban prihvatiti istinu, i nećeš moći postići pokornost istini. Neki ljudi kažu: „Ako ne mogu prihvatiti istinu niti joj se pokoriti, mogu li ipak zadobiti spasenje?” A što vi kažete – mogu li? (Ne.) Moj odgovor je: „To je vrlo teško reći.” Zašto je to vrlo teško reći? Budući da sam Ja sada rekao toliko toga i naveo toliko očitovanja, nije sigurno možeš li se usporediti s njima ili ih prepoznati u sebi. Nadalje, također nije sigurno možeš li shvatiti ove stvari i ove aspekte istine o kojima sam govorio. Stoga, čak i ako vam ne kažem možete li biti spašeni, svatko od vas to može utvrditi na temelju svog stava prema istini i prema pozitivnim stvarima. Nema potrebe da vam Ja to govorim tako jasno i tako izravno; u svom srcu svatko od vas to već zna.

B. Znanje o tome što je točno, a što netočno

Sada kada smo završili razgovor u zajedništvo o razlučivanju ispravnog od pogrešnog, sljedeće o čemu bismo trebali govoriti jest znati što je točno, a što netočno, je li tako? (Da.) Znati što je točno, a što netočno zasigurno se razlikuje od razlučivanja ispravnog od pogrešnog; inače ne bi bilo potrebe odvojeno raspravljati o tome. Znati što je točno, a što netočno znači da, iz perspektive ljudskosti, čovjek mora znati koja su gledišta i koje riječi točne, a koje netočne. Ono što je točno treba podržavati, a ono što je netočno treba odbaciti. U umu normalnih ljudi postoje neke misli, gledišta i osnove za razlučivanje onoga što je točno od onoga što je netočno. Oni će ustrajati u onome što je točno, te će se usprotiviti onome što je netočno ili će to čak odbaciti. Ako netko ne može učiniti ni to, to pokazuje da nešto nedostaje u njegovoj ljudskosti; također se može zasigurno ustvrditi da su takvi ljudi lišeni ljudskosti. Ako, kao osoba, kažeš da imaš ljudskost, a ni ne znaš što je točno, a što netočno, kako se onda možeš vladati? Kako se možeš ispravno vladati? Kako možeš izgovoriti svaku riječ i izvršiti svaki postupak unutar ljudskosti? Ako ne znaš što je točno, a što netočno, onda se nijedna tvoja riječ i nijedan tvoj postupak ne izgovara niti izvršava unutar ljudskosti. Što znači ne postupati ili ne govoriti unutar ljudskosti? To znači da ne izgovaraš te riječi niti činiš te stvari racionalno, na temelju ispravnih misli i gledišta koje bi ljudskost trebala imati – to znači ne govoriti ili ne postupati unutar svoje ljudskosti. Neki ljudi kažu: „Ako netko ne govori ili ne postupa unutar svoje ljudskosti, na osnovu čega onda govori i postupa?” Grubo govoreći, postoje dvije osnove. Jedna je govor i postupanje unutar demonske prirode, življenje prema sotonskoj naravi. Ljudi koji razumiju istinu mogu vidjeti da su misli, gledišta i stavovi tih ljudi u njihovim riječima i postupcima isti kao oni u đavla, te da te stvari zaluđuju, iskušavaju i obmanjuju ljude, da im štete i da nisu pozitivne. To je jedna osnova: govor i postupanje unutar nečije demonske prirode. Druga je govor i postupanje kao zvijer, a zvijeri su u još većoj mjeri lišene ljudskosti. Biti lišen ljudskosti znači govoriti i postupati bez savjesti ili razuma; tako je jednostavno. Riječi koje govore zvijeri hrpa su smušenih, glupih, izokrenutih riječi; sve što govore su iskrivljene doktrine. Vidiš, riječi koje govore iste su kao misli i gledišta životinja – one su izokrenute i glupe, tupe i smušene. Nakon što ih poslušaš, ne znaš bi li se smijao ili plakao, pa kažeš: „Kako može tako govoriti? Kao da je dijete od tri do pet godina, govori besmislice i kao da ne zna za bolje. To nisu riječi koje bi odrasla osoba trebala izgovarati! Njegove riječi ne drže vodu, smiješne su – previše ih je sramotno reći pred ljudima!” To govori životinja, zvijer. On govori i postupa unutar prirode zvijeri, bez ikakvog smisla o kojem bi se moglo govoriti ili bez ikakve razumnosti, a kamoli s ikakvom savješću i razumom. To jest, njegov je govor krajnje iracionalan, bez ikakve logike koja stoji iza toga. Ne znaš odakle dolaze stvari koje govori, a nakon što ga poslušaš, potpuno si zbunjen i u nedoumici. Što više slušaš njegove riječi i njegovo pripovijedanje, to ti se sve to čini kaotičnijim i ne možeš to shvatiti. Kad govori, uvijek se vrti u krug, brka stvari, ponavlja se i neprestano trkelja o istoj stvari, a na kraju i dalje ne zna kako bi to priveo kraju. To govori zvijer, životinja. Takvi ljudi imaju jednu karakteristiku, a to je da bez obzira na to što čine, što govore, kakvu misao ili gledište posjeduju, ili kakvu misao ili gledište upijaju, ni oni sami ne znaju je li to točno ili netočno. To je karakteristika njihove ljudskosti. Karakteristika njihove ljudskosti u konačnici je određena time da takvi ljudi nemaju ljudskost, odnosno da nemaju savjest ni razum. Oni ni ne znaju što je točno, a što netočno, pa misliš li da oni mogu govoriti i postupati sa savješću? Mogu li posjedovati savjest i razum normalne osobe ako ne znaju što je točno, a što netočno? Mogu li razmišljati kao normalna osoba ako ne mogu razlučiti što je ispravno, a što neispravno? Nikada to neće moći. Normalni ljudi ne mogu komunicirati s takvom osobom. Zašto to kažem? Je li to zato što u tebi nema ljubavi? Ne, to je zato što nemate zajednički jezik, ne dijeliš s njima nikakve misli ni gledišta. Komunicirati s njima isto je kao komunicirati sa životinjom, s đavlom; to je nemoguće. Reci Mi, ako razgovaraš s đavlima i Sotonama o istini, možeš li doprijeti do njih? Ako đavlima i Sotonama kažeš: „Trebao bi vjerovati u Boga. Bog je stvorio čovječanstvo. Kao stvorenim bićima, posve je prirodno i ispravno da bi ljudi trebali obožavati Boga”, što će oni reći? „Obožavati boga? Ja želim da ljudi obožavaju mene! Koliko ću novca dobiti za obožavanje boga? Učinit ću to ako mi se plati.” Kakve su to riječi? Možeš li komunicirati s đavlima? (Ne.) A što je sa životinjama, možeš li komunicirati s njima? (Također ne možemo komunicirati s njima.) Vidiš, dok jedu, neke su životinje iznimno zaštitnički nastrojene prema svojoj hrani. Nakon što pojedu svoju hranu, čak će pokušati oteti hranu drugim životinjama. Ako im kažeš: „Ne svađajte se oko hrane, jedite samo svoju”, mogu li oni to shvatiti? (Ne.) Kad dođe vrijeme za hranjenje, i dalje će jedne drugima otimati hranu, pa će se čak početi tući i gristi. S njima jednostavno ne možeš komunicirati. Kako bi ih zaštitio i spriječio da se svađaju oko hrane, moraš poduzeti mjere i strogo njima upravljati, hraneći ih odvojeno kad dođe vrijeme za jelo. To je jedini ispravan način da upravljaš njima. Zašto? Zato što su to životinje, nemaju racionalnost, a još manje samokontrole, i ne mogu prosuditi je li ono što rade točno ili netočno, pa koliko god točno bilo ono što kažeš i koliko god to imalo smisla, te bez obzira na to koliko je to njima korisno, oni to neće shvatiti. Ljudi koji su reinkarnirani iz životinja također su takvi. Koliko god se jasno razgovaralo u zajedništvu o istini, oni je ne razumiju, pa nikada ne postupaju prema točnim načelima. Čak i ako učine nešto pogrešno, oni ne misle da je to pogrešno te će ustrajati u tome te će čak to činiti cijeli život. Nisu li oni životinje? Takvi ljudi koji ne razumiju ljudski jezik isti su kao životinje – jedva da su išta bolji, ako su uopće bolji.

Nemojmo sada govoriti o životinjskoj i demonskoj naravi, već se usredotočimo samo na aspekt ljudskosti koji se odnosi na to da čovjek zna što je točno, a što netočno. Znati što je točno, a što netočno očitovanje je koje bi osoba s ljudskošću trebala imati, ali zapravo, mnogima to nedostaje. Ljudi često izražavaju izokrenuto rezoniranje, govore izokrenute riječi, a čine i lažne stvari, i to s posebnom upornošću, a prenoseći svoje izokrenuto rezoniranje, oni ga mogu čak i širiti na druge. Rezoniranje koje izražavaju ozbiljno je izokrenuto, a ipak ga i dalje prenose na druge, ne nanoseći štetu samo sebi, već i drugima. Na primjer, ako ne vole jesti rižu, reći će: „Riža nije hranjiva. Trebali bismo jesti rezance, peciva kuhana na pari i kruh.” Kažu da riža nije hranjiva. Je li ta izjava točna? (Nije.) Jesi li ti nutricionist? Jesi li to testirao? Na temelju čega kažeš da riža nije hranjiva? Na primjer, postoje mjesta gdje se uzgaja samo riža, a ne pšenica, te ljudi ondje jedu rižu cijeli život i žive prilično dobro, a mnogi dožive duboku starost. Ali na temelju vlastita ukusa, ljudi koji izražavaju izokrenuto rezoniranje mogu reći da „riža nije hranjiva”, govoreći to kao da je to ispravno rezoniranje. Je li to zapravo ispravno rezoniranje? (Nije.) Nemojmo ulaziti u to je li ta izjava u skladu s istinom – to čak nije ni ispravno rezoniranje. Kako se oni mogu natjerati da izraze takvo izokrenuto rezoniranje? Jesu li oni ljudi? (Nisu.) Ta je izjava očito pogrešna; ta je izjava očito izgovorena zbog sebičnih želja i pristranosti, to je izjava nekoga tko govori na izokrenut način. Oni ni sami ne znaju je li ona točna ili nije, a ipak je i dalje vrlo otvoreno objavljuju, posvuda je proglašavajući. Neki ljudi vole jesti rižu i ne vole hranu na bazi pšenice. Kada vide nekoga da jede hranu na bazi pšenice, kažu: „Hrana na bazi pšenice nije hranjiva, riža je hranjiva. Ljudi koji jedu hranu na bazi pšenice bezvrijedni su, dok su ljudi koji jedu rižu plemeniti!” Koriste tu teoriju kao osnovu za mjerenje svakojakih ljudi. Ako voliš jesti hranu na bazi pšenice, smatraju te manje vrijednim i ne tako plemenitim kao oni. Ta je izjava tako očito pogrešna, a oni to ipak nekako ne mogu razlučiti i čak to govore posvuda. Recite Mi, imaju li takvi ljudi ljudskost? (Ne.) Kada više ne vole jesti rižu i počnu voljeti hranu na bazi pšenice, kažu: „Riža nije hranjiva, a hrana na bazi pšenice jest. Pogledajte kako su kršni oni ljudi koji često jedu hranu na bazi pšenice; trebali bismo jesti više rezanaca i peciva kuhana na pari! Riža je hrana koja rashlađuje^[b], nije dobra za tijelo!” Je li ta izjava točna? (Nije.) Nije li to pristranost? (Jest.) To je pristranost; to nije činjenica. Na temelju čega oni to govore? Na temelju vlastitih sklonosti i pristranosti, na temelju svojih lažnih misli i gledišta. Ali oni ne znaju da je to netočno, pa to govore i proglašavaju kao da je točno. Ako netko iznese drugačije mišljenje, oni će se prepirati i dalje ustrajati u svom lažnom gledištu. Nije li to neznanje o tome što je točno, a što netočno? (Jest.) Oni čak u tako jednostavnoj stvari ne znaju što je točno, a što netočno – recite Mi, može li njihova savjest funkcionirati? Mogu li oni biti čestiti? Da bi mogla podržavati pravdu i pridržavati se načela, čestita osoba mora znati što je točno, a što netočno; samo je tada ono što podržava točno. Ako osoba ne zna što je točno, a što netočno i uporno se drži pogrešne izjave ili pogrešne misli i pogrešnog gledišta, je li njezina takozvana čestitost istinska čestitost? To nije čestitost; to je iskrivljenost, apsurd i izokrenuto rezoniranje. Dakle, recite Mi, postoji li savjest kod takvih ljudi? (Ne.) Oni nemaju nikakvu savjest. Kada neke ljude nešto snađe i kad se u njima pojave sebične želje, oni to mogu shvatiti u svom srcu i njihova ih razumnost može obuzdati. Oni znaju da su sebične želje pogrešne, pa se mogu pobuniti protiv tijela i odreći ih se. Ali neki su ljudi drugačiji; posebno oni koji ne znaju što je točno, a što netočno i koji su skloni izražavanju izokrenutog rezoniranja, glupo će i tvrdoglavo ustrajati u pogrešnim gledištima. Na primjer, neki ljudi ne plešu dobro; kada plešu, neskladni su, nemaju osjećaj za ravnotežu i ne mogu se držati ritma, uvijek prave budalu od sebe. Stoga oni kažu: „Ljudi koji ne vole plesati stabilne su osobe. Svi koji vole plesati nestabilni su, imaju lošu osobnost i raspušteni su. Ako se oženite takvom osobom, vaš će život zasigurno biti nestabilan.” Je li ta izjava točna? (Nije.) Zašto je netočna? (Ljubav prema plesu nema nikakve veze s time je li netko stabilan.) Ne ulazeći u to govore li to iz sebičnosti, ljubomore ili pokušaja klevete, koja god bila njihova namjera, jesu li njihove riječi usklađene s objektivnim činjenicama? Jesu li ljudi koji znaju plesati i koji su dobri u plesu nužno nestabilni? Jesu li takve riječi utemeljene u biti ljudskosti tih ljudi? Je li činjenica da su nestabilni? (Nije.) Nadalje, na što se odnosi stabilnost? Znači li to što je osoba stabilna da je i dobra osoba? Je li stabilnost očitovanje nečije čestitosti i dobrote, posjedovanja ljudskosti? U najboljem slučaju, to je vrlina nečije ljudskosti ili njegova jaka strana; ona ne može ukazivati na to da netko ima normalnu ljudskost. Oni iznose svoje gledište kao da je to ispravno rezoniranje, kao da je to točna izjava. Nije li to izražavanje izokrenutog rezoniranja? (Jest.) Činjenica da mogu izgovoriti te riječi dokazuje da oni ne znaju je li ono što govore točno ili nije. Recite Mi, imaju li takvi ljudi ljudskost? (Nemaju.) Nisu li oni vrlo problematični? (Jesu.) Da je to netko s normalnom ljudskošću, čak i da je ljubomoran na osobu koja dobro pleše, u najgorem bi slučaju rekao: „Pogledaj kako su spretne njegove ruke i noge kada pleše. I ja želim plesati, ali nemam taj dar, tu snagu; nisam dobar u plesu. Stvarno sam ljubomoran na to što on dobro pleše! Da barem imam njegove ruke i noge!” Reći to tako i dalje je jedva prihvatljivo; to nazivamo izražavanjem žive istine. U najgorem slučaju, u tome ima nešto od iskvarene naravi, ali to nije očitovanje nezdrave ljudskosti. Međutim, problem izražavanja izokrenutog rezoniranja ozbiljan je problem. Oni kažu: „Svi koji plešu nestabilni su i neozbiljni. Na prvi pogled možeš reći da to nisu ljudi koji mogu činiti velike stvari.” Činjenica da mogu reći te riječi razotkriva da postoji veliki problem s njihovom ljudskošću. Koji veliki problem? Njihovoj ljudskosti nedostaje osnovni uvjet toga da zna što je točno, a što netočno. Oni mogu govoriti pogrešne stvari, iskrivljene stvari i izokrenute stvari kao da su to ispravno rezoniranje i točne riječi. To je dovoljno da se pokaže da oni nemaju ljudskost. Govore što god žele, a njihova ih savjest ne regulira. Čak su u stanju izražavati izokrenuto rezoniranje na tako otvoren način, s takvim osjećajem opravdanosti, a da pritom ni ne znaju prirodu tih riječi niti kakve će biti posljedice toga što ih izgovaraju. To je očitovanje nepostojanja ljudskosti. Ljudi bez ljudskosti često otvoreno govore takve pogrešne i apsurdne stvari. To je njihovo prirodno razotkrivanje. Oni ne govore tako samo kad su u pitanju jedna ili dvije stvari – govore tako u svim stvarima, izražavajući neku vrstu lažnih misli i gledišta te vjerujući u njih u srcu. Nikada ne prihvaćaju točne ili pozitivne izjave niti ikada tragaju za točnim ili pozitivnim izjavama, već umjesto toga ustraju u takvom govoru i takvom ponašanju. Dakle, takve su osobe zasigurno ljudi bez ljudskosti. Oni ustraju u tome da tako govore, što u potpunosti razotkriva problem, činjenicu: oni ne znaju što je točno, a što netočno te misle da su sve hereze i laži ispravne. Ako ih upitaš: „Što je netočno?”, reći će: „Sve što je suprotno tim izjavama vjerojatno je netočno.” A ako ih dalje upitaš: „A što je s onim riječima koje su u skladu s istina-načelima, koje su u skladu s objektivnim činjenicama? Jesu li one točne?”, reći će: „Koga briga? Tko zna jesu li one točne? U svakom slučaju, točne su one riječi koje ja izgovaram!” Neznanje o tome što je točno, a što netočno – je li to očitovanje koje bi osoba koja uistinu posjeduje savjest i razum trebala imati? (Nije.) Odgovor je vrlo očit: zasigurno nije.

Netko tko se volio baviti poslovnim aktivnostima običavao je od nevjernika kupovati odjeću na rasprodaji, a zatim je prodavati braći i sestrama, ostvarujući pritom određenu zaradu. Kasnije je netko drugi za ljetnu odjeću kupio nešto viskoze, gaze i drugih takvih tkanina i pohranio ih u skladište. Ja sam rekao: „Nije prikladno držati ih tamo. Ako predugo stoje, mogle bi ih izgristi štakori ili bi mogle postati pljesnive od vlage, što bi bila velika šteta. Ne bismo se morali brinuti o tome kad bismo od njih napravili odjeću za braću i sestre, zar ne?” Kasnije sam počeo to organizirati. Dok smo to radili, osoba koja je prodavala odjeću tome se usprotivila: „Ne, ne možemo to učiniti! Crna tkanina upija toplinu. Braća i sestre često rade na suncu; bit će im prevruće ako nose crnu odjeću. Tko će preuzeti odgovornost ako se braća i sestre razbole od vrućine ili dožive toplinski udar?” Zvuči li ovo točno? Ne znate, zar ne? Ovdje postoji objektivna činjenica: te su tkanine bile vrlo tanke i prozračne, bile su vrlo ugodne za nošenje. Čak i da je crna tkanina malo toplija za nošenje, dok god je odjeća napravljena malo komotnije, zbog nje se ljudi ne bi razbolili od vrućine, kao što je netko tvrdio. Osim toga, nisu sve te tkanine bile crne; neke su bile svijetlih boja. Zapravo, osoba koja je to rekla imala je skrivene motive. Zašto to kažem? Ako ne znaš kontekst, mogao bi stvarno pomisliti da je on bio obziran prema braći i sestrama. Ali da ga znaš, znao bi da je imao računicu kada je to rekao. Da su braća i sestre nosili tu ugodnu odjeću od viskoze, on ne bi mogao prodati odjeću koju je kupio; braća i sestre ne bi je kupili. Odjeća koju je kupio bila je s uličnih štandova i rasprodaja, loše kvalitete; izgledali biste kao prosjak u njoj. Najvažnije, njegove cijene nisu bile niže. Sada kada znate kontekst, možete li naslutiti je li ono što je rekao bilo točno ili nije? (Da.) Zašto je to rekao? (Bojao se da se njegova roba neće prodati.) Nije rekao da ima sebične motive; poslužio se prividom brige za braću i sestre te zabrinutošću da će se oni razboljeti od vrućine kako bi ometao izradu te odjeće, kako bi ometao taj rad. Postoji još jedna objektivna činjenica, a to je da je on sam nosio crne traperice i crnu odjeću na ljetnoj vrućini i nikada nije rekao da mu je vruće. O čemu se tu radilo? Ono što je rekao nije odgovaralo činjenicama! Htjeli smo napraviti odjeću za braću i sestre od viskozne tkanine, a on je rekao: „Ne, crna tkanina je prevruća, zbog nje će se braća i sestre razboliti od vrućine.” Crne traperice koje je nosio bile su puno deblje od viskoze, pa kako to da njemu nije bilo vruće? Dakle, je li njegova izjava da je u crnoj odjeći prevruće i da će dovesti do toga da se braća i sestre razbole od vrućine, bila točna? Je li bio iskren kada je to rekao? Nije bio iskren; govorio je protivno onome što je stvarno osjećao. Dakle, je li ono što je rekao bilo točno ili nije? Je li odgovaralo činjenicama? (Nije odgovaralo činjenicama.) Zašto je onda to rekao? Upravo zato što se ta stvar kosila s njegovim poslom. Bio je tjeskoban, ali to nije mogao reći otvoreno, pa je jedino mogao koristiti te riječi da sabotira tu stvar, da postigne svoj cilj zaštite vlastitih interesa. Ja sam to organizirao, a on je to na ovaj način otvoreno ometao. Da je imao bilo kakve prigovore na ono što sam organizirao, mogao ih je iznijeti izravno Meni, ali to nije učinio. Izvana je odlično glumio da uopće nema nikakvih prigovora, ali je iza kulisa potkopavao taj posao, nimalo se ne suzdržavajući. Što je rekao? „Sva braća i sestre imaju odjeće i prilično su dobro odjeveni. Je li potrebno angažirati toliko ljudi i uložiti toliko truda da se napravi ta odjeća?” Nije rekao ni riječ preda Mnom; samo je iza kulisa na ovaj način potkopavao. Kada je izgovarao te riječi, je li u svom srcu znao jesu li one točne? Da je to učinio običnoj osobi i da je u srcu znao je li to točno ili nije, te da je to učinio samo zato što je bio zaslijepljen pohlepom i vođen osobnim motivima i ciljevima, to bi bio samo problem s njegovim karakterom. Ali on je tim postupkom ciljao na Mene i nakon što je izgovorio te stvari da potkopa rad, on nije znao jesu li one točne ili nisu, u svom srcu nije imao svijest o tome, nije osjećao nikakav samoprijekor niti je znao prirodu svojih postupaka. Kakav je to čovjek? Ima li on ljudskost? (Ne.) Počinio je tako težak čin, a u srcu nije osjećao ništa. Recite Mi, je li on imao savjest? (Ne.) Nije imao savjest, to je jasno vidljivo. Čak i ako se obična osoba bavi ispravnim stvarima i u Božjoj kući čini nešto korisno za braću i sestre, ti bi to trebao podržati, a ne potkopavati – svi bi trebali skladno surađivati da se to obavi. A da ne govorimo o ovom poslu koji sam pokrenuo; ipak se i dalje usudio potkopavati ga iza kulisa i usudio se ispružiti svoje đavolske kandže. Priroda ovoga suviše je ozbiljna! Nakon što je potkopao taj posao, i dalje se pretvarao da je dobra osoba, kao da se ništa nije dogodilo. Recite Mi, je li imao i trunke savjesti? Također je tvrdio da vjeruje u Boga. Je li to obličje koje bi vjernik u Boga trebao imati? Jesu li to savjest i ljudskost koju bi vjernik u Boga trebao imati? Nije ni znao u koga vjeruje niti je mogao razlučiti između točnog i netočnog. Koju bi dužnost on mogao izvršavati? Da se takva osoba još uvijek nada da će biti blagoslovljena – nije li to šala? Da je on ciljao na Mene osobno s primjedbama o Meni, i da sam vidio da nenamjerno ometa i prekida crkveni rad te da svoje dužnosti izvršava prihvatljivo, tolerirao bih to za sada i nastavio ga promatrati. Ali Ja sam radio nešto što je trebalo učiniti za Božju kuću i za Božji izabrani narod, nešto što je bilo korisno za sve, a on se pojavio da ometa i potkopava, sprječavajući Me da nastavim. Recite Mi, bih li trebao biti blag prema njemu? Da je on netko malog rasta tko ne zna za bolje, ali njegovo izvršavanje dužnosti obično donosi plodove, onda bih to mogao tolerirati i dati mu priliku da se pokaje. Da je bio voljan pokajati se i služiti Božjoj kući, mogao bih ga poštedjeti i ne baviti se njime. Da nije znao što je dobro za njega, da je nastavio objavljivati hereze i laži te da je nastavio ometati i potkopavati stvari, onda mu ne bih pokazao nikakvu ljubaznost i pozabavio bih njime u skladu s načelima. Sve što se može učiniti sa zlim ljudima jest pozabaviti se s njima u skladu s načelima. Kada se sve različite vrste gamadi koje ometaju crkvu uklone, crkva će biti puno mirnija. Kada se pozabavimo s tim neljudima, bit će tako mirno! Stoku poput svinja, goveda i konja nije prikladno držati u kući. Ako ih se drži u kući, kakva će biti posljedica? To će kuću sigurno pretvoriti u prljavo i kaotično mjesto. Ako kažeš da bi to mogao tolerirati, volio bih vidjeti koliko dana bi izdržao. Stvari koje nisu prikladne za držanje u kući moraju se pustiti van. Trebale bi ostati gdje god je za njih prikladno i problem je time riješen. Toleriranje nije rješenje; samo rješavanje problema je rješenje, zar ne? (Da.) Koliko god jasno razgovarao u zajedništvu s tim neljudima, oni jednostavno neće ništa od toga primijeniti. Oni možda i vjeruju u Boga deset ili dvadeset godina, ali kada ih stvari zadese, i dalje su poput nevjernika; uopće ne prihvaćaju istinu niti je primjenjuju, nemaju ulazak u život, a kada ih stvari zadese, samo ometaju i sabotiraju. Dok takvi ljudi još ne pokažu svoje pravo lice, oni nevoljko pružaju neke usluge. Ali jednom kada se njihovo pravo lice razotkrije, treba ih brzo ukloniti – ne pokazujte im nikakvu ljubaznost. Ako to učiniš, okrutan si prema onima koji uistinu imaju ljudskost, koji teže istini i koji su posvećeni u izvršavanju svoje dužnosti.

Jedna očita karakteristika ljudi koji su lišeni ljudskosti jest da, kada postupaju i govore, oni ne znaju što je točno, a što netočno; uvijek izražavaju izvrnuto rezoniranje. Kažemo da ne znaju što je točno, a što netočno, a ipak nikada ne govore niti čine ono što je točno. Govore samo netočne stvari; mogu reći bilo što koliko god to bilo netočno. Na primjer, jednom je jedan čovjek kupio komad odjeće koji mu nije pristajao i vidio je da nekom drugom njegova odjeća dobro pristaje, pa se naljutio i rekao: „Ovo mi ne pristaje – kako to da tebi tvoja odjeća tako dobro pristaje?” Očajnički je želio da ni drugima njihova odjeća ne pristaje – tada bi bio sretan. Bio je čak u stanju reći takve stvari – nije li to izokrenuto rezoniranje? (Jest.) Kad nije mogao zaspati noću a vidio je da ti spavaš prilično čvrsto, postao bi nesretan i rekao: „Ja ne mogu zaspati, pa kako ti možeš spavati? To nije razumno! Ti spavaš tako čvrsto, je li to zato što nisi opterećen u izvršavanu svoje dužnosti? Moram to prijaviti crkvenom vođi, višnjem!” Nije li to izokrenuto rezoniranje? (Jest.) Ne šalim se, točno tako govore oni koji nemaju ljudskost i koji ne znaju što je točno, a što netočno. Zašto kažem da nije znao što je točno, a što netočno? On je to Meni prijavio. Kada sam čuo što je rekao, pomislio sam: „Nešto nije u redu s onim što ova osoba govori; to nije ispravno rezoniranje! To nije ono što bi netko s ljudskošću trebao reći. Uopće nije mlad i vjeruje u Boga više od deset godina, a ipak ne zna ni je li ono što govori točno ili nije; čak to smatra ispravnim razlogom da prijavi tu osobu. Ovaj tip ne samo da ne može razlučiti ispravno od pogrešnog – on čak ni ne zna što je točno, a što netočno. On nije dobar.” Da je to prenio vama, vi to doista možda ne biste mogli razlučiti, a neki bi od vas nasjeli na njegove riječi, vjerujući da je njegovo rezoniranje točno. Sada kada sam to ovako opisao, možete li reći je li to točno ili nije? (Da.) Nisu li takvi ljudi izokrenuti i apsurdni? (Da.) Ne znaju je li ono što govore točno ili nije, a ipak to i dalje govore. Netočne izjave, misli i gledišta očito smatraju pozitivnim mislima i gledištima koje treba izraziti i prenijeti. To je neznanje o tome što je točno, a što netočno. Ne prave se neukima niti koriste te riječi da bi zaludili ljude, da bi prevarili djecu – jasno je da ne znaju što je točno, a što netočno. Zato kažem da nemaju ljudskost. Čak ni u tako osnovnoj stvari ne mogu razlikovati točno od netočnog – imaju li oni istinski razum? Mogu li oni i dalje biti čestiti ljudi? Netočne stvari govore kao da su točne, što je jednako tvrdnji da je crno bijelo. Mogu li oni u svojim postupcima i dalje biti čestiti? Mogu li se pošteno odnositi prema ljudima? Ne mogu se pošteno odnositi prema ljudima, pa ne štete li onda ljudima? (Da.) Je li to dobrota? (Nije.) Možda ne žele biti zli ljudi i također žele biti prijateljski nastrojeni prema drugima, ali ne znaju čak ni što je točno, a što netočno, ne mogu čak ni razlikovati crno od bijelog, pa kako bi mogli biti prijateljski nastrojeni prema drugima? To je njima nedostižno. Samo kada čovjek ima zdravu savjest i zdrav razum, kada ima sposobnost razlučivanja i može odabrati ispravna načela praktičnog postupanja, on može biti dobar. Ako kažeš da si čestit i dobar, gdje su očitovanja toga? Ako ne znaš ni što je točno, a što netočno, kako možeš biti čestit i dobar? Ne zavaravaj se! Zar ne? To se smatra zavaravanjem sebe i drugih. Takvi se ljudi također osobito dive sebi, misleći da je njihov karakter čestit, da su dobri i da se ne boje autoriteta te da kad god vide nekoga tko je učinio nešto pogrešno, oni ga mogu odmah kritizirati. Na temelju čega iznosiš takvu kritiku? Ako ih kritiziraš na temelju svojih vlastitih neispravnih misli i gledišta, završit ćeš mučeći dobre ljude, izokrećući istina-načela Božje kuće. Ne zaluđuje li to ljude? Ako takva osoba drži vlast u crkvi, to znači da Sotona drži vlast. Ako Sotona drži vlast, ima li većina ljudi koristi ili oni pate? (Oni pate.) Većina će ljudi biti ozbiljno povrijeđena i neće moći živjeti.

Sve teme o kojima smo raspravljali odnose se na neka uobičajena očitovanja u svakodnevnom životu ljudi. Kako se vi osjećate nakon što ste čuli raspravu o tim temama? Imaju li te teme ikakve veze s istinom? Jeste li voljni slušati? (Da.) Je li to samo ogovaranje? Znači li ovo govoriti loše o ljudima iza leđa? (Ne, to nam pomaže da naučimo kako razlučivati ljude.) Sada kada ste čuli te razgovore u zajedništvu, jeste li u stanju razlučivati ljude? (Osjećam da mogu razlučivati ljude malo bolje nego prije.) Sada biste trebali biti u stanju donekle razlučivati ljude. Sada kada sam na ovaj način besjedio o istini i raspravljao o primjerima, ako i dalje ne možete razlučivati ljude, onda ste preslabog kova i istina vam je nedostižna. Naravno, zasigurno postoje i takvi ljudi. Bez obzira na to kako slušaju, oni ne shvaćaju, pa čak i misle: „Sve o čemu govoriš stvari su iz svakodnevnog života – neću slušati! Želim čuti duboke istine trećeg neba. Ono o čemu besjediš nije istina, sve je to samo ogovaranje. Neću slušati!” Ako uistinu ne želiš slušati, ne moraš. Ali sve su teme o kojima raspravljamo nužne. Tko god može razumjeti istinu u njima, moći će razlučivati ljude. Ako uistinu možeš razumjeti, onda si blagoslovljena osoba. Ako ne možeš razumjeti kako god slušao, i što više slušaš, to postaješ smeteniji i više te boli glava, onda to očitovanje za tebe nije dobar znak ni dobar predznak.

Upravo smo govorili o karakteristici u ljudskosti da se zna što je točno, a što netočno. Mnogo je različitih očitovanja kod ljudi koji ne znaju što je točno, a što netočno. Kad bi ljudi znali što je točno, a što netočno, to bi bilo dobro i ne bismo trebali govoriti o ovoj temi. Ali mnogi ljudi ne znaju što je točno, a što netočno, pa vrijedi iznijeti neke primjere kako bismo razlučili zašto takva osoba ne zna što je točno, a što netočno, zašto ne može razlučiti stvari koje su tako očito točne ili netočne. Takva je osoba zapravo u stanju reći tako apsurdne riječi i činiti tako smiješne stvari – o čemu se ovdje zapravo radi? O tome vrijedi besjediti i razlučivati. Znati što je točno, a što netočno uvjet je koji bi nečija ljudskost trebala posjedovati. Ne znati što je točno, a što netočno nešto je što se ne bi smjelo javljati kod osobe. Ako netko zaista ne zna što je točno, a što netočno, onda je to prilična šteta; to znači da je lišen uvjeta koje bi osoba trebala imati. Upravo smo govorili o nekim konkretnim primjerima i očitovanjima, a neki ljudi doista ne znaju što je točno, a što netočno. Ako netko ljudima samo govori neke nerazumne, provokativne stvari ili neke lažne riječi ili im izražava neko izokrenuto rezoniranje, to ne treba posebno iznositi radi razgovora i razlučivanja, jer su ta očitovanja usmjerena na obične iskvarene ljude. Ali očitovanje nekih ljudi da ne znaju što je točno, a što netočno usmjereno je na Boga, na istinu i na pozitivne stvari. Kad je riječ o takvoj osobi koja ne zna što je točno, a što netočno, ako ne iznesem neke primjere o kojima bih besjedio, možda je nitko i dalje ne bi mogao razlučiti te ne bi prozreli bit i ozbiljnost te vrste problema. Stoga je nužno da o tome govorim. Mnoge su se stvari dogodile – ako one uključuju istinu, Ja moram reći onako kako jest, iznoseći te negativne primjere kako bih pomogao ljudima da razumiju istinu i steknu razlučivanje, a također i da svi iz toga izvuku pouke. Ako se neka stvar tiče određene osobe, oni koji su uključeni u to ne bi se trebali osjećati posramljeno. Ako se sada osjećaš posramljeno, onda to tada nisi trebao učiniti. U kojoj je mjeri ozbiljno to što neki ljudi ne znaju što je točno, a što netočno? Stvari koje čine – koje proizlaze iz neznanja o tome što je točno, a što netočno i koje su vrlo ozbiljne prirode – nisu usmjerene ni na jednu osobu, već na Mene. Nisam blizak s većinom ljudi u crkvi i ne poznajem ih, a neke vođe i djelatnike sreo sam samo jednom ili dvaput, ali rijetko s ljudima vodim prisne razgovore licem u lice, jer nemam toliko slobodnog vremena. S nekim od tih ljudi mogu se slagati sasvim dobro, ali s nekima je nemoguće komunicirati. Zašto je to tako? Pogledajmo sljedećih nekoliko primjera.

Jedne jeseni, krumpiri uzgojeni na farmi bili su pobrani, a osoba odgovorna za kuhanje otišla je na farmu i donijela natrag košaru krumpira. Krumpiri na vrhu činili su se otprilike veličine šake, što je bilo prihvatljivo. Međutim, oni ispod bili su mali, a neki su bili truli. Bio sam zapanjen. „Kako su nam mogli dati takve krumpire? Ne bi li se takvi krumpiri trebali koristiti kao stočna hrana? Je li ih osoba na farmi spakirala greškom?” Da je to doista bila greška, zašto su krumpiri na vrhu bili dobri i normalni, dok su oni ispod bili mali ili truli? Taj je događaj ostavio dubok dojam na Mene. Izvana, taj čovjek koji je pakirao krumpire nije bio razrok i izgledao je obično. Vidio sam ga nekoliko puta i razmijenio s njim nekoliko riječi, ali među nama nije bilo prave interakcije. Mogao bih reći da ga gotovo nisam poznavao, pa nije bilo govora o kritici, prijekorima ili orezivanju. Pa zašto bi se taj čovjek tako ponašao prema Meni, dajući Mi tako male i trule krumpire? Da nije znao da su za Mene, zašto bi stavio dobre na vrh, a trule ispod? Očito je znao. Dakle, znajući da su za Mene, zašto bi i dalje stavljao trule krumpire? Je li u to vrijeme bio u bunilu? Ili je đavao kontrolirao njegove ruke? Ili je bio opsjednut zlim duhom? To baš i nije vjerojatno. Da je doista bio opsjednut zlim duhom, postao bi mentalno poremećen i jednostavno Mi ne bi donio krumpire. Dakle, ako nije bio opsjednut zlim duhom, zašto bi taj čovjek koji se činio prilično normalnim učinio tako nešto? Nije li znao da je to čin prijevare? Da je u svom srcu gajio mržnju prema Meni, onda je trebao napustiti Božju kuću umjesto da ovdje izvršava svoju dužnost. Osim toga, da je gajio mržnju prema Meni, koji je bio razlog? Koji je bio razlog da Me mrzi? Ako to gledamo s aspekta ljudskosti, prvo, vidio sam ga samo nekoliko puta; nisam znao kakav je. I drugo, nikada nisam imao nikakav stvarni kontakt s njim niti sam imao posla s njim. Znao sam samo da obrađuje zemlju. Pa zašto se tako ponašao prema Meni? Postoji samo jedna mogućnost: tako nešto mogao je učiniti samo ako je imao vrlo snažne predodžbe o Meni i mnogo predrasuda prema Meni, ili ako ga je netko na to potaknuo. Da je taj čovjek mogao učiniti tako nešto, da se mogao natjerati da to učini – nije li vam to nezamislivo? Čak i da si imao posla s običnom osobom, bi li se mogao natjerati da učiniš tako nešto? Čak i da vodiš supermarket, ne bi mogao varati ljude i podvaljivati im; morao bi biti pouzdan kako bi zadržao svoje kupce i kako ne bi upropastio vlastiti posao. Štoviše, sada izvršavaš svoju dužnost, i učiniti tako nešto, posebno Meni – recite Mi, je li to opravdano? (Ne.) Kakva je onda priroda takvog čovjeka? Je li znao što je točno, a što netočno kada je to učinio? Nije imao nikakvu svijest. Da je uistinu imao svijest, kada je htio uzeti trule krumpire, pomislio bi: „Ne, ne mogu uzeti trule, moram uzeti neke dobre. Ne moraju li svi jesti dobru hranu?” A da ne spominjemo da su bili namijenjeni da ih Ja pojedem – pomisao da uzme trule krumpire nije mu ni trebala pasti na pamet, a kamoli da to provede u djelo. Nije li odgovor sada vrlo jasan? Zašto je to mogao učiniti? Zato što bez obzira na to jesu li takvi ljudi reinkarnirani iz đavola ili iz zvijeri, oni u svojoj ljudskosti ne razumiju što je točno, a što netočno. U njihovoj ljudskosti ne postoji ništa što može razlikovati točne postupke i misli od netočnih ili što može provjeriti što su točni, a što netočni postupci i misli. Ako nisu reinkarnirani iz životinja ili đavola, onda su oni hodajući leševi. Kakav je onda smisao da takva osoba vjeruje u Boga? Takva osoba kaže: „Vjerujem u boga. Ti si samo osoba, što mi ti možeš?” Ima li ikakvog razuma u tim riječima? Je li to istinska vjera u Boga? Je li takvo ophođenje s Bogom u skladu s Božjim namjerama? Bog ne želi takvu vjeru. Možda će ona i ovo reći: „Nije na tebi da kažeš želi li me bog ili ne!” Ja kažem: „Nije točno to što govoriš. Ako su riječi koje Ja govorim Božje riječi, onda postoji problem u tome što se prema Meni odnosiš na ovaj način. Tvoj je ishod određen Božjim riječima.” Ona kaže: „Otići ću na treće nebo i prijaviti te!” Ja kažem: „Ako uistinu možeš otići na treće nebo, onda požuri i učini to.” Recite Mi, nisu li takvi ljudi zastrašujući? Tko bi se još htio družiti s takvom osobom? Nemojmo za sada ulaziti u to na koga je ona ciljala. Da nije ciljala na Mene, već na običnu osobu, bi li njezini postupci bili u skladu s mjerilom savjesti? (Ne.) Kakav je to problem da je takva osoba bila u stanju Meni učiniti tako nešto? Budući da je bila u stanju učiniti tako nešto čak i Meni, bi li to mogla učiniti i običnoj osobi? Kako bi se ta stvar trebala procijeniti? Bio sam vrlo zapanjen da je ta osoba mogla učiniti tako nešto. Zašto je to mogla učiniti? Da je to učinila običnoj osobi, i tada bih za nju imao karakterizaciju. To što je uradila bilo je pogrešno. Ne radi se o tome da je činiti to drugima ispravno, dok je činiti to Meni neispravno – takva izjava nije poštena i ne drži vodu. Ako je to mogla učiniti Meni, onda to može učiniti i drugima, bilo kome. Koji je razlog za to? O tome vrijedi duboko razmisliti. Rekla je da vjeruje u Boga i da je član Božje kuće, pa zašto se i dalje mogla tako ponašati prema Meni? Kako je mogla učiniti tako podlu stvar? Kako je mogla učiniti nešto tako nerazumljivo? Smatrala se vrlo ljubaznom, pa kako je onda mogla drugima dati da jedu trule krumpire? Zašto ih sama nije jela? Ti truli, mali i nezreli krumpiri hrana su za životinje, pa zašto ih je dala ljudima da jedu? Čak i da tu osobu ne mjerim po istini, nego samo s moralnog stajališta, njezini postupci nisu bili prihvatljivi, pa Ja kažem da je ona nečovjek. Je li ta karakterizacija točna? Je li poštena? (Točna je i poštena.) Učinila je tako očito pogrešnu stvar i još uvijek to nije znala, pa se čak osjećala mirno i u srcu nije imala ni trunke samoprijekora. Zašto je to tako? Taj čovjek nije imao savjest, nije imao čak ni dušu; poput đavla ili zvijeri nije imao svijest. Nije bio čovjek, dakle, nije imao savjest. Nije znao što je točno, a što netočno, i koliko god ozbiljnu pogrešku počinio, uvijek je smatrao da su njegovi postupci savršeno opravdani, nikada nije priznao svoje pogreške i ustrajao je u tome da i dalje postupa na isti način. Kada su ga drugi okarakterizirali, govoreći da je ono što je učinio pogrešno, i dalje je mislio da je sasvim u pravu i osjećao se da mu je nanesena nepravda. Ja kažem da ti se nimalo ne nanosi nepravda. Bez uvida u činjenice, ne osuđuje te se niti te se karakterizira kao osobu bez ljudskosti. Naprotiv, s tako ozbiljnim činjenicama koje su svima vidljive, tko bi još mogao reći da ti imaš ljudskost? S tim činjenicama kao dokazom, nitko to ne bi mogao poreći. Volio bih reći da imaš ljudskost, da si ljubazan i čestit, ali priroda onoga što si učinio previše je podla; iste je prirode kao Sotonino izrugivanje Bogu, to je izvrtanje crnog i bijelog baš kao što je Sotona učinio pokazujući Bogu bogatstva i slavu svijeta i govoreći Mu: „Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.” Sve na svijetu i sve stvari stvorio je Bog. Bog je stvorio sve što postoji i sve drugo; Bog bi trebao uživati u svemu tome, a ne ti, ti nisi kvalificiran za to. Ono u čemu ti uživaš jest ono što ti je Bog podario. Ti bi trebao štovati Boga, a ne da Bog štuje tebe. Taj čovjek nije shvaćao čak ni tako očit i jednostavan koncept, pa je mislio da Ja moram procjenjivati njegovo raspoloženje i vidjeti je li sretan ili nije samo da bih dobio nekoliko krumpira. Da je bio loše volje, dao bi Mi trule krumpire, kao da ima posla s prosjakom. Trebao sam trpjeti njegovo zlostavljanje – je li to moguće? Bih li mogao to trpjeti? (Ne.) Kako bi se trebalo postupiti s takvom osobom? (Treba je odmah ukloniti.) S takvom bi se osobom trebalo postupiti po upravnoj odluci. I to doista nije jedini takav incident. Neki kažu: „Postoje li još ozbiljniji incidenti od ovoga?” Naravno da postoje, zašto bih inače govorio da se ljudi međusobno razlikuju? Kad bi svatko tko vjeruje u Boga mogao obožavati Boga, onda ne bi bilo potrebe da se svatko razvrstava po svojoj vrsti. Zato što mnogi ljudi ne vjeruju u Boga iskreno te zato što postoje zli i smeteni ljudi koji ometaju rad crkve, sposobni počiniti bilo koje loše djelo, kako se crkveni rad približava kraju, svatko se razotkriva i razvrstava po svojoj vrsti.

Razgovarajmo o još jednom primjeru. Kukuruz na farmi bio je zreo i netko ga je namjeravao donijeti Meni. Osoba u blizini rekla mu je: „Štakori su puzali po tom kukuruzu, nemoj ga nositi!” Taj je čovjek razmislio i rekao: „Pa što ako su štakori puzali po njemu? Nije li još uvijek jestiv? U redu je ako ga odnesem!” Jasno je znao da su po kukuruzu puzali štakori i da nije prikladan za jelo, a ipak je ustrajao u tome da ga donese Meni. Kakva je priroda ovoga? Ima li takva osoba ljudskost? (Ne.) Kakva je onda to osoba? (Nije čovjek, već đavao.) Recite Mi, bi li on pristao dati kukuruz po kojem su puzali štakori svojim roditeljima ili djetetu da jedu? (Ne.) Zašto ne? (Znao je da nije čist i da bi bilo loše za njihovo zdravlje da ga pojedu. Ne bi dopustio svojoj obitelji da ga jedu.) Znao je da ga ne može dati svojoj obitelji, a ipak je ustrajao u tome da ga donese Meni, a drugi ga nisu mogli zaustaviti. Dakle, je li znao je li to točno ili netočno? (Nije znao.) Zapravo, u srcu je znao da je to netočno. Pa zašto je i dalje htio donijeti kukuruz Meni? Jesam li Ja njegov neprijatelj? Jesam li ga mučio ili mu naštetio? Ne, nisam učinio ništa od toga. Nisam ga poznavao, a ipak je ustrajao u tome da Mi donese kukuruz po kojem su puzali štakori. Recite Mi, kakva je priroda ovoga? To je zapravo učinio netko tko je vjerovao u Boga. To ti stvarno otvara oči i širi tvoje horizonte, stvarno ti omogućuje da stekneš razlučivanje i vidiš da u ovom golemom svijetu uistinu bizarnostima nema kraja. Recite Mi, kada je pripremio taj kukuruz za Mene, je li u srcu imao ikakvu svijest? Je li znao da je ono što radi netočno, da je trebao donijeti dobar kukuruz, barem kukuruz po kojem nisu puzali štakori? Je li tako razmišljao? (Nije imao svijest.) Nije imao svijest kada su takve stvari u pitanju. Da je takav onečišćeni kukuruz donesen njegovoj majci ili djetetu, imao bi svijest. Nije imao svijest savjesti koju bi ljudskost trebala imati, pa je li imao ljudskost? Kakvo je on bio stvorenje? (Nije čovjek.) Vidiš, u svojoj vjeri u Boga, izvršavao je svoju dužnost, patio je i platio cijenu, mogao je raditi fizički posao, a također je pohađao okupljanja i čitao Božje riječi, ali zašto je bio tako neprijateljski raspoložen prema Meni? Zašto sam mu Ja bio tako odbojan? Nikada nisam s njim razmijenio više od nekoliko riječi, pa na koji sam ga način uvrijedio? Neki od ljudi s kojima sam bio u doticaju prilično su dobri i prilično su prijateljski nastrojeni prema Meni. Nisu svi poput njega. Ali Ja ga nisam uvrijedio niti sam mu naštetio, pa zašto Me je toliko mrzio? Odgovor na to imate u svom srcu. On nije mrzio samo Mene; on se tako odnosi prema svima. On je upravo takvo stvorenje. Da se bavi poslom, definitivno bi varao, podvaljivao i činio svakakva loša djela. Nema granice savjesti i nema načela u svojim interakcijama s ljudima; njegovo je srce prožeto tim mračnim stvarima. Vrlo je očito da je to bila njegova dosljedna metoda i načelo kada se radilo o ophođenju s ljudima; to su bili njegovo sredstvo i način rješavanja stvari. Neki ljudi kažu: „Činjenica da je to mogao učiniti znači da se nije odnosio prema Bogu kao prema Bogu.” Je li ta izjava točna? (Ne.) Zašto je netočna? Čak i da si se odnosio prema Meni kao prema običnoj osobi, nisi Mi to trebao učiniti. Čak i da si se samo pridržavao morala, nisi to trebao učiniti. Ako su po hrani doista puzali štakori ili ju je izgrizla neka životinja i ima bakterije, ne može se čak ni prodati u supermarketu. Što ako je netko pojede i nešto mu se dogodi? Bez obzira na to znaju li drugi ili ne, to ne bi bilo u skladu s tvojom savješću. Budući da znaš, ne bi trebao dopustiti ljudima da to jedu. To uključuje nečiju prirodu i uključuje načela vladanja. Ne posjeduješ čak ni najosnovnija moralna mjerila vladanja, a ipak misliš da si čovjek. Ti uopće nisi čovjek. Čak i zvijer zna da bi trebala štititi onoga tko je hrani i odgaja. Uzmimo za primjer psa – ako ga uvijek hraniš, bit će dobar prema tebi. Ako stranac dođe u kuću i želi nešto uzeti, zaustavit će ga i štititi te na svakom koraku. Čak i pas može biti odan i štititi svog gospodara, pa kako ta osoba nije mogla doseći tu razinu? Nije li ona gora od psa? (Da.) Ako kažeš da je ona đavao, možda bi to doista odbila prihvatiti. Pa recimo to sada objektivno: takva osoba nema ljudskost, jer je učinila tako apsurdnu stvar, tako moralno iskvarenu stvar, a ipak nema svijest savjesti, a također se nikada ne kaje i ne osjeća se uznemireno zbog toga. Čak i ako se netko tako ponaša prema običnoj osobi, trebao bi imati svijest savjesti, trebao bi se iznutra osjećati uznemireno i trebao bi znati da je ono što radi neispravno i trebao bi prestati. To još više vrijedi kada se radi o njegovu ophođenju sa Mnom na ovaj način, što je još neopravdanije. Naravno, Ja nisam bio povrijeđen jer se on tako ponašao prema Meni. Moje srce nije tako lako povrijediti. Samo sam vidio da je načelo po kojem je rješavao stvari bilo previše podlo. Ne samo da nije zadovoljavalo mjerilo savjesti, već je bilo i previše nisko i previše odvratno. Ta osoba nipošto nije imala ljudskost! Počinio je tako pogrešan čin na tako samopravedan, otvoren način i nitko ga nije mogao zaustaviti. To što Ja kažem da on nema ljudskost ne nanosim mu nikakvu nepravdu, jer je to upravo takav postupak – postupak lišen ljudskosti – koji čine oni bez ljudskosti. Sve je to sasvim u skladu s njegovom biti i njegovim identitetom. Ako netko radi stvari prikladno te ima ljudskost i savjest, onda reći da nema ljudskost znači nanositi mu nepravdu. Ali ako doista počini djela koja su lišena ljudskosti, onda reći da nema ljudskost uvelike odgovara njegovoj biti. Reći to ne znači nanositi mu nepravdu, zar ne? (Točno.) Kada neki ljudi čuju da Ja govorim te riječi, imaju neke misli i kažu: „Ti uvijek govoriš o tim stvarima i zbog toga gubimo obraz. Tko ne griješi?” Je li ispravno tako razmišljati? (Nije.) Svi griješe, ali po prirodi se te pogreške doista razlikuju. Mnoge pogreške uključuju probleme s ljudskošću, a mnoge pogreške uključuju prirodu-bit osobe. Neke su pogreške samo razotkrivanja iskvarene naravi osobe i ne znače da postoji problem s biti osobe.

Razgovarajmo o još jednom primjeru. Jednog sam dana otišao na farmu baš kad su tamošnji ljudi brali kruške. Netko Mi je donio nekoliko krušaka. Na prvi sam pogled vidio da su kruške prilično zelene i ne sasvim zrele, ali sam zamijetio da čovjek koji bere kruške drži jarko žutu krušku i jede je, pritom govoreći: „Tako je slatka, ova je kruška ukusna!” Zadržao je zrele za sebe kako bi ih pojeo, a one koje je ubrao za Mene bile su zapravo sve nezrele. Na stranu to jesu li kruške bile zrele ili nisu, čovjek koji ih je brao nije bio glup. Provodio je dan za danom uz ta stabla krušaka i znao je koje su zrele, a koje nisu. Slučajno sam otišao onamo, a on je sa stabla ubrao nezrele kruške i dao ih Meni. Zapravo, ne volim jesti sirovo voće niti voće koje hladi organizam, a pogotovo ne mogu jesti nezrelo voće jer Mi uznemiri želudac. Ali on Mi je dao nezrele kruške, dok je sebi izvukao zrelu krušku i zagrizao je. Taj je događaj na Mene ostavio dubok dojam. Znao sam da može razaznati koje su kruške zrele, a koje nisu. Pretpostavljao je da su drugi glupi i da to ne mogu razaznati te je pomislio: „Dovoljno je dobro od mene što ti dajem nezrelu krušku. Dajem ti čak nekoliko njih. Ne znaš jesu li kruške zrele ili nisu, nemaš to znanje! Možda jasno i logično propovijedaš istinu, ali zasigurno i dalje misliš da sam dobar i da se dobro odnosim prema tebi nakon što sam ti ubrao toliko nezrelih krušaka.” Čovjek koji je to učinio mislio je da su drugi glupi, a pogotovo da sam ja glup. Je li u svom srcu imao ikakvu svijest kad je učinio tu glupost? (Nije.) Nije imao svijesti. Mislio je da je prevario druge i da je vrlo pametan. Je li bio pametan? (Nije.) Da je uistinu bio pametan, kako je mogao učiniti tako krajnje glupu stvar i još uvijek nemati svijesti? To je dokaz da nije bio pametan nego sitničav. Ubrao je nezrele kruške i dao ih Meni da ih pojedem, dok je on sam držao zrelu krušku i jeo je. Ne izgleda li taj postupak smiješno? Prešao sam preko toga, ali ono što je učinio ostavilo je na Mene dubok dojam. Činjenica da je ta osoba to mogla učiniti Meni – nije li priroda toga vrlo ozbiljna? S obzirom na njegovo gledište, načelo postupanja i pristup u toj stvari, kakva je bila njegova ljudskost? Je li znao da je to što je učinio pogrešno, da je pogrešno tako postupati s ljudima? (Nije to znao.) Mislio je da je vrlo pametan. „Vidi kako sam pametan, dao sam ti nezrele kruške, a ti to nisi ni primijetio! Zadržao sam sve zrele za sebe, a ti nećeš pojesti ni jednu jedinu zrelu! Ako opet dođeš, i dalje za tebe neću brati zrele, dat ću ti samo nezrele!” Razotkrilo ga je samo branje krušaka. Nije li taj čovjek posve beskoristan? (Jest.) On je posve beskoristan i ne zna što je ispravno, a što pogrešno. Recite Mi, kakva je to ljudskost? Po Mom mišljenju, on je zvijer i samo izgleda kao čovjek, dok u stvarnosti nije dostojan zvati se čovjekom. Ono što je učinio i ta pogreška koju je napravio bili su krajnje bijedni, ništa bolje od onoga što bi životinja učinila. Ljudi uvijek govore da su ljudi životinje višeg ranga, ali meni se čini da su mnogi ljudi čak i gori od životinja! Samo po onome što je učinio, po načelima i pristupu u njegovim postupcima, osim što nema ljudskosti, on nije čak ni odan kao pas čuvar svome gospodaru. Imamo psa kod kuće. Jednom je jeo svinjsko uho, a ja sam ga zadirkivao govoreći: „Stvarno uživaš u tome, zar ne? Zašto Meni ne daš jedan griz?” Spustio je svinjsko uho i gurnuo ga prema Meni, kao da želi reći: „Izvoli.” Za psa su meso i kosti najukusnije stvari. Čak i da njegovo štene poželi svinjsko uho, pas mu ga ne bi dao, ali ja sam rekao da ga želim pojesti i on Mi ga je odmah ponudio. Vidiš, kad imaš psa, po njemu možeš vidjeti što pse čini divnima. Brineš se o njemu i dobro se odnosiš prema njemu, a za njega si ti njegova obitelj. Ako ga zamoliš za najbolju stvar koju ima, on će ti je dati. On osjeća naklonost prema tebi. Ljudi to nisu u stanju – pa kako su onda oni životinje višeg ranga? Đavli kažu da su ljudi životinje višeg ranga. To je čista laž, to je izokrenuto rezoniranje i hereza. Živeći u ovom sotonskom svijetu, osoba bez ljudskosti može počiniti bilo koje loše djelo – može biti gora od najgorih, niža od najnižih, ružnija od najružnijih i podlija od najpodlijih. Ako nema funkciju savjesti i ne zna što je ispravno, a što pogrešno, ona može počiniti bilo koje loše djelo i dopustiti da bilo koje pogrešne riječi, izokrenuto rezoniranje i hereze izađu iz njezinih usta. Ljudi su strašniji od životinja. Životinje zapravo nisu strašne; one su vrlo jednostavne, vrlo čiste i vrlo izravne. Dok je moj psić bio mlad i jeo svinjsko uho, toliko se obradovao kad Me vidio da je počeo mahati glavom i repom. Znao je kako Me usrećiti. Ali da sam ga zadirkivao i tražio njegovu hranu, ne bi Mi je dao, brzo bi se sakrio i izašao tek nakon što bi završio s jelom. Otkako je navršio dvije ili tri godine, ponaša se drugačije, sada je razuman. Kad ga zamolim za nešto što voli, on Mi to da. Iskren je kad Mi to daje, ne postavlja Mi nikakve zahtjeve niti gaji skrivene motive prema Meni. A kad Mi to ne da, također je iskren, bez zlobe prema Meni. Bilo da Mi to da ili ne da, on je iskren. To su njegove urođene osobine i instinkti. Životinje nemaju iskvarenu narav. Ne posjeduju ništa što je Sotona obradio, a sva su njihova očitovanja prirodna, vrlo izravna i jednostavna. Ne moraš pogađati njihove namjere niti ih se moraš čuvati. Ako ti životinja nešto daje, ona ti to daje, a ako ti ne daje, onda ti ne daje. Ako je sretna, sretna je, a ako nije, onda nije. Njezine emocije neće upravljati njome niti će ona gajiti zle namjere prema tebi. Ljudi su drugačiji. Ljudi su strašni. Iako nose ljudsku kožu, ako ne posjeduju savjest ni razum, nipošto ne mogu biti bolji od životinja, ali mogu biti gori od najgorih. Koliko loši mogu biti? Toliko loši da ćeš se osjećati kao da si vidio živog đavla, zbog čega ćeš osjećati da je to nezamislivo, što će šokirati tvoju savjest te pogoditi i potresti dubinu tvog srca. Kad to osjetim, uzdahnem u sebi, misleći: „Je li to nešto što bi čovjek trebao činiti? Kako ljudi mogu biti tako loši? On vjeruje u Boga, pa kako i dalje može činiti takve stvari?” Kad izgubi savjest i razum, osoba može biti gora od najgorih. Ne samo da može biti loša kao što je sada, već može postati još gora i može nastaviti propadati. To što ljudi ne znaju što je ispravno, a što pogrešno, početak je ljudskog propadanja, početak ljudskoga pada.

Ako netko ne zna što je ispravno, a što pogrešno, on nema savjesti ni razuma, a time ni ljudskosti, a moguće je da ima i demonsku prirodu. Što god poslije otkrio ili kako god živio, ukratko, on neće biti iskupljen, nikada neće biti iskupljen. Ako netko nema savjest ni razum – da budemo precizni, ako nema ljudskosti – onda je nepopravljiv i ne može biti iskupljen. To je uistinu tako. Ako čak i ne zna što je ispravno, a što pogrešno, kako može učiniti išta što je u skladu sa savješću i razumom? Bilo bi apsurdno to i pomisliti. Neki su ljudi skloni ljubomori i sukobu. Ako je riječ o sukobu s drugima, ti bi mogao pomisliti da priroda toga nije vrlo ozbiljna, ali neki ljudi ulaze u sukob sa Mnom. U koga ti „vjernici u Boga” onda zapravo vjeruju? Činjenica da sa Mnom mogu biti u sukobu čini ovaj problem ozbiljnim. Neki ljudi nikada ne zaborave kad im ukažem na neki njihov problem i poslije razmišljaju kojom bi metodom mogli pronaći nešto čime bi Mi uzvratili i osvetili mi se. Na primjer, jednom sam takvoj osobi rekao: „ Uvijek toliko puno skuhaš, zašto ne napraviš točnu količinu?” On je razmislio o tome: „Kažeš da ne znam dobro procijeniti količinu hrane. Ne znači li to da nisam oštrouman i da ne valjam? Zašto onda ti ne skuhaš obrok!” Nakon što sam ga skuhao, a i tada je ostalo malo hrane, on nije ništa rekao naglas, ali u sebi je mislio: „Ni ti ne možeš skuhati točnu količinu, zar ne? Našao sam priliku da ti se osvetim. Razotkrio si moj problem, pa ću i ja razotkriti tvoj!” Stalno je pokušavao pronaći načine da se okomi na Mene. Neki ljudi kažu: „Zamjeraš li ti svakome tko se okomi na tebe? Dakle, u redu je da se drugi okome na nekoga, ali ne i na tebe?” Jesu li u pravu kad to kažu? (Nisu.) Drugom sam prilikom zamolio nekoga da pospremi stol, a on je rekao: „Nisam ja taj koji je napravio nered!” Rekao sam: „Čak i da nisi, svejedno ga možeš pospremiti.” On je rekao: „Čak i ako ga pospremim, moram jasno reći da nisam ja taj koji je napravio nered.” Zamolio sam ga da pospremi stvari u ormariću, a on je rekao: „Te stvari nisam ja kupio!” Rekao sam: „Nisi ih ti kupio, ali zar ih ne možeš pospremiti? Zašto se onome što kažem ne pridaje veliki značaj? Ti baš moraš saznati tko je kupio te stvari prije nego što ih možeš pospremiti?” Je li znao je li to što govori ispravno ili pogrešno? Izražavao je izokrenuto rezoniranje, zar ne? (Jest.) Rekao sam da izražava izokrenuto rezoniranje, ali u srcu nije u to bio uvjeren, misleći da Moj poseban status znači da drugi moraju trpjeti što god ja kažem, kao da se pravim važan. Je li njegovo razmišljanje bilo ispravno? (Nije.) Poslije sam vidio da on uopće ne prihvaća istinu i što god da sam rekao, on to u svom srcu ne bi prihvatio, pa više nisam trošio riječi na njega – mogao je raditi što god je htio, a ja bih ga ispričao i tolerirao. Iako imam ovaj identitet i status, previše je ljudi koji Me ne slušaju i koji Mi se protive. Osobno sam vidio mnogo braće i sestara koji nemaju poštovanja prema Meni. Mnogo je ljudi koji su prkosni prema Meni i ogorčeni na Mene, mnogo je ljudi koji su ljubomorni na Mene i koji Me u svom srcu mrze, mnogo je ljudi koji gledaju na Mene svisoka i omalovažavaju Me, mnogo je ljudi koji Me osuđuju iza leđa i mnogo je ljudi koji Me ismijavaju i otvoreno Mi se izruguju. Kako sam se odnosio prema njima? U Svojih tridesetak i nešto godina rada nisam se osvetio nijednoj jedinoj osobi. Nikoga nisam mrzio niti sam, nakon što sam preuzeo Svoj status, ikoga mučio zbog toga što nisu imali poštovanja prema Meni sve dok Moj identitet nije bio javno otkriven. Nijednom nisam učinio takvo što. Štoviše, ti su ljudi Meni učinili neke grube ili bolne stvari, a ja ih nikada nisam pozvao na odgovornost. Međutim, moram besjediti o ovakvim problemima povezujući ih s istinom kako bih svima pomogao da steknu sposobnost razlučivanja – to je korisno za sve. Ali mnogi ljudi nemaju sposobnost razlučivanja u vezi sa stvarima koje su ti ljudi učinili. Takve stvari ne shvaćaju ozbiljno, kao da nisu vrijedne spomena. Nije li to problem? Stoga je i više nego nužno besjediti o takvim stvarima kako bi se svima pomoglo da zadobiju sposobnost razlučivanja. Budući da kažeš da vjeruješ u Boga, prema tebi se odnosim kao prema vjerniku. Postavljam ti zahtjeve na temelju dužnosti koju izvršavaš, pa zar je ne bi trebao izvršavati? Ne bi li trebao imati pokornost? (Da.) Ja imam ovaj identitet te ti s ovim identitetom i statusom postavljam zahtjeve, stoga bi se prema onome što kažem trebao odnositi sa stavom stvorenog bića. Ti izvršavaš svoju dužnost; ne bi trebao davati nikakve druge primjedbe, ne bi trebao izgovarati izokrenuto rezoniranje i ne bi Mi se trebao protiviti. To je minimum razumnosti i očitovanja ljudskosti koji bi kao stvoreno biće trebao imati. Ali ova osoba ne samo da nije imala takav stav, nego je primijenila i izokrenuto rezoniranje. Je li ona znala što je ispravno, a što pogrešno? Nije. Ljudi koji ne znaju što je ispravno, a što pogrešno, lišeni su ljudskosti, zar ne? (Da.) Sa sigurnošću se može reći da nemaju ljudskost. Ako obična osoba traži od tebe da pospremiš stol i organiziraš ormarić, a ti to ne želiš učiniti ili smatraš da je ta osoba obična osoba i da nema pravo to tražiti od tebe, onda možeš odabrati da to ne učiniš. Ali dvije stvari koje si rekao: „Nisam ja taj koji je napravio nered!” i „Stvari u ormariću nisam ja kupio!” – je li to ono što bi osoba sa savješću i razumom rekla? Nije li to pretjerano nerazumno? (Jest.) Ponašaš se prkosno kad ti se obična osoba tako obrati, ali sada ti se Ja obraćam, a ti se i dalje usuđuješ sa Mnom primjenjivati izokrenuto rezoniranje i braniti se varljivom logikom. Što o tvojem karakteru govori to što možeš primijeniti takvo izokrenuto rezoniranje? Rekao si: „Nisam ja taj koji je napravio nered”, što znači: „Tko god je napravio nered, trebao bi ga pospremiti; u svakom slučaju, ja neću!” Odbio si obaviti zadatak koji si trebao obaviti, a čak si primijenio i izokrenuto rezoniranje. Je li to način na koji bi osoba s normalnom ljudskošću trebala postupati? Ako trebaš obaviti ovaj zadatak, zar to ne bi trebao prešutjeti? Zar to što si u stanju to reći ne znači da ne znaš što je ispravno, a što pogrešno? Kako bi tu stvar odbio i izbjegao je učiniti, čak si iskalio svoj bijes, govoreći da nisi ti taj koji je napravio nered niti si ti taj koji je kupio stvari, pa ih nećeš ni pospremiti. Smislio si izgovore i upotrijebio izokrenuto rezoniranje da to izbjegneš. Nije li tvoje rezoniranje suviše izokrenuto? Dopustio si da takvo izokrenuto rezoniranje pobjegne s tvojih usana i učinio si to s drskom samouvjerenošću, pa čak i drskošću. Takva osoba ne zna što je ispravno, a što pogrešno, zar ne? Nema ljudskosti, zar ne? (Da.) Nisam te tako okarakterizirao zato što imam ovaj identitet i status, i zato što si se okomio na Mene. Čak i da ti je netko drugi tražio da to učiniš, i da si odbio i pokušao se prepirati, kao promatrač bih te i dalje ovako procijenio, jer ono što si rekao nije u skladu s ljudskošću, pogrešno je, to je izokrenuto rezoniranje, to su hereza i laž. Nisi smatrao da je to pogrešno i čak si to smatrao zdravim rezoniranjem; to je dovoljno da pokaže što je unutar tvoje ljudskosti. Upravo se tada nisi mogao suzdržati i izlanuo si to. To je prirodno otkrivanje, a prirodno otkrivanje predstavlja nečiju ljudskost i bit. Zašto kažem da predstavlja nečiju bit? To što gajiš takve misli i takva gledišta nije nešto privremeno, i nisu ih potaknule neke moje riječi; naprotiv, to su misli i gledišta o kojima dugo razmišljaš, danima i mjesecima – povrh toga, budući da ti neke stvari nisu bile po volji, razvio si krive predodžbe, a srce ti se ispunilo nezadovoljstvom i prkosom. Kontrola ti je na trenutak popustila i sadržaj tvog srca se razotkrio. Što se razotkrilo? Da nemaš savjesti ni razuma i da je tvoja ljudskost previše zla, previše zastrašujuća. Kad bi ti prethodno spomenutu osobu zamolio da prihvati istinu, ona to ne bi mogla učiniti. Kad bi je zamolio da spozna svoju iskvarenu narav, to bi joj bilo još manje moguće. Onaj tko nema ljudskosti na istoj je razini kao zvijer. Nije to zato što je Meni slučajno učinio nešto pogrešno ili zato što Mi je rekao nešto lažno pa sam ga ovako okarakterizirao; to je zato što je to jednostavno priroda onoga što je učinio. Nije nepošteno niti nepravedno ovako ga okarakterizirati. Čak i da se tim riječima okomio na nekog drugog, i dalje bih ga ovako procijenio da sam to vidio. To je objektivna, pravedna izjava. Mogao je reći takve apsurdne stvari, izgovoriti takvo besmisleno rezoniranje, a to što je to učinio bilo je prirodno očitovanje. Recite Mi, nije li to razotkrivanje njegove priroda-biti? Nije li to razotkrivanje njegove prave ljudskosti? To ga je razotkrilo. Što je to razotkrilo? Razotkrilo je da on nema ljudskosti. Ljudi bez ljudskosti ne znaju što je ispravno, a što pogrešno, i mogu iznijeti bilo kakvo izokrenuto rezoniranje i herezu, govoreći te stvari s takvom drskom samouvjerenošću. Nakon što progovore, nikada ne znaju da su njihove riječi pogrešne i nikada ne priznaju što je u njihovim riječima bilo pogrešno. Oni nikada ne razmišljaju o sebi niti prihvaćaju orezivanje, i što na kraju kažu? „Nisam to rekao namjerno. Nisam li se samo izlanuo u trenutku bijesa?” Treba li uopće biti namjerno? Ti si to već prirodno otkrio, a već je razotkriveno kakva je tvoja ljudskost. Činjenica da to možeš reći bez razmišljanja dokazuje da su te riječi dugo boravile u tvojem srcu, a kad naiđeš na ovakvo okruženje, one se prirodno očituju. To u potpunosti može predstavljati tvoj karakter. Da si razmislio o tome prije nego što si to rekao, to možda ne bi nužno bilo istina, a moglo bi čak biti i pretvaranje, dok ovo više razotkriva tvoj karakter. Ljudi bez ljudskosti ne znaju što je ispravno, a što pogrešno, pa čak i izokreću ispravno i pogrešno, te izražavaju iskrivljeno rezoniranje kao da je to zdravo rezoniranje. Kako god im predstaviš činjenice i kako god raspravljaš s njima, oni jednostavno neće priznati da su pogriješili. „Kako ja mogu biti u krivu? Ti si u krivu! Gledaš na mene svisoka, vidiš da sam krotak, nemam darova i nemam utjecaja ni statusa u društvu, pa me zlostavljaš!” Oni izbace cijelu hrpu izokrenutog rezoniranja i hereza, ali nikada ne govore o prirodi pogrešnih stvari koje su učinili i izokrenutog rezoniranja koje su izgovorili. Koliko god pogrešnih stvari učine, oni ih ne priznaju. Bi li osoba s normalnom ljudskošću imala ovakvo očitovanje? Ne trebamo ni spominjati ljude čija su savjest i razum vrlo zdravi – svatko tko ima imalo savjesti i razuma zasigurno će shvatiti da ljudi u svom životu čine mnogo pogrešaka. Konkretno, neki ljudi kažu ili učine neke stvari koje ne bi trebali, a zatim cijeli svoj život osjećaju žaljenje i tjeskobu, osjećajući u svojoj savjesti kajanje i samoprijekor. Kako sazrijevaju i postaju razboritiji, sve više znaju koje riječi treba reći i koje stvari treba učiniti, a koje riječi ne treba reći i koje stvari ne treba učiniti. Njihova savjest i razum neprestano će regulirati njihovo ponašanje i misli. Pogotovo ako osoba može prihvatiti istinu, nakon što prihvati neke istine njezina savjest i razum razvijat će se u pozitivnom smjeru, a pogrešne riječi koje je nekoć izgovorila, lažna gledišta koja je nekoć izražavala i pogrešne stvari koje je nekoć učinila, malo po malo, neprestano će se pojavljivati u njezinu umu. Neprestano će promišljati o njima, razmatrati ih i duboko razmišljati o njima, a zatim će tražiti Božje riječi i uspoređivati se s Božjim riječima, i sve će više osjećati da je ona samo obična osoba, da je učinila mnogo pogrešaka i izgovorila mnogo pogrešnih riječi, da ima mnogo lažnih misli i gledišta te da je u prošlosti učinila mnogo budalastih, neukih i glupih stvari i stvari koje ljudi smatraju odvratnima. Čak i bez promatranja toga s razine Božjih riječi i istine, već samim promatranjem toga s razumijevanjem koje je osoba stekla dugogodišnjim iskustvom, ona također može neprestano prepoznavati te probleme u svojoj ljudskosti, te pogreške i prijestupe. To je normalno, i to su iskustvo i dobici koje bi osoba s ljudskošću koja zna što je ispravno, a što pogrešno, u konačnici trebala imati nakon što dosegne određenu dob i prihvati neke istine. Ali oni koji ne znaju što je ispravno, a što pogrešno, čak i ako dožive šezdeset ili sedamdeset godina, ostaju tako glupi, neuki, tvrdoglavi ljudi, i neće se promijeniti. Očekivati da se takvi ljudi promijene, isto je kao očekivati da na vrbi rodi grožđe. To se jednostavno nikada neće dogoditi. Takvi se ljudi nikada neće promijeniti, jer čak i ne znaju što je ispravno, a što pogrešno. Kad bi zamolio osobu koja ne zna što je ispravno, a što pogrešno, da prihvati istinu, time bi joj otežao stvari, jer je to jednostavno izvan njezinih mogućnosti i ona ne zna što je istina. Njoj je nemoguće prihvatiti istinu. Kao da od daltonista tražiš da naslika sliku. Bi li on mogao naslikati sliku s normalnim bojama? (Ne.) Kad bi osobu bez sluha zamolio da pjeva, uvijek bi pjevala izvan tonaliteta. Kako god ona pjevala, ne može pjevati u tonalitetu, a ipak i dalje misli da je njezino pjevanje u tonalitetu i da su drugi ti koji pjevaju izvan tonaliteta. Njezino mjerilo nije ispravno, pa nikada neće znati što je ispravno, a što pogrešno. Razumijete li sada? (Da.)

Koju činjenicu ovaj sadržaj o kojem se razgovaralo u zajedništvu govori ljudima? Govori im da ljudi lišeni ljudskosti, budući da nemaju savjesti ni razuma, taj osnovni uvjet, nemaju osnovno mjerilo za procjenjivanje i reguliranje svoje ljudskosti. Zbog toga se njihova očitovanja onima koji imaju savjest i razum čine vrlo čudnima. Oni stalno izražavaju izokrenuto rezoniranje i hereze te izražavaju neutemeljene stavove. Naprosto ne možeš razumjeti što se uopće događa. Sada si pronašao odgovor, zar ne? (Da.) Ako dođe do toga da se s takvom osobom nemoguće slagati, onda više ne bi trebao imati posla s njom. Ako još nije došlo do toga i još se uvijek možeš slagati s njom u nekoj podnošljivoj mjeri, onda nastoj što je manje moguće govoriti i razgovarati s njom kako ti ne bi dozlogrdila. Trenutačno ima mnogo posla u svim područjima rada, s mnogo zadataka koji zahtijevaju puno energije. Neki ljudi osjećaju da su prezauzeti i da nemaju vremena zamarati se tim herezama i lažima. Ovo je gledište također pogrešno, jer ne doprinosi zadobivanju sposobnosti razlučivanja. Kad čuješ herezu ili laž i osjetiš da nešto s tim nije u redu, trebao bi to zabilježiti. Nakon toga tragaj za istinom kako bi to mogao jasno razlučiti i točno znati što je pogrešno s tom laži. Ako ovako vježbaš i praktično postupaš, steći ćeš sposobnost razlučivanja. Ali s takvom osobom nema potrebe razgovarati u zajedništvu o istini kako bi se njezina gledišta ispravila, jer ona to jednostavno ne može razumjeti. To je kao da netko vidi jaje kako pada s drveta i onda kaže da jaja rastu na drveću. Na drvetu je zapravo bila kokoš koja je snijela jaje. On nije vidio kokoš, samo jaje kako pada, pa je došao do tog zaključka. Što god mu ti rekao, on ne shvaća i inzistira da jaja rastu na drveću. Nije li to glupo? (Jest.) Možeš li doprijeti do takve osobe? (Ne.) Ako ne možeš doprijeti do nje, onda više ništa nemoj govoriti. Ne troši riječi. Tijekom ovih godina vidio sam previše apsurdnih ljudi. Većina tih ljudi prilično je entuzijastična; mogu izvršavati neku dužnost i nisu previše podmukli niti zli. Stoga im usput nešto kažem, i kakav je rezultat? Ako kažem nekoliko riječi istine, oni to ne mogu shvatiti. Ako govorim o vanjskim stvarima, oni to ne mogu slušati. Zato više tim ljudima ne želim ništa govoriti, jer je razgovor s njima suviše naporan, a ja imam previše posla koji trebam obaviti, previše važnih tema o kojima trebam raspravljati. Ne mogu čak ni obraditi sve važne teme, pa kako bih imao volje zamarati se tim ljudima? Sada kada se do ove mjere razgovaralo u zajedništvu o istini, mnoge su stvari postale jasne, prave su činjenice izašle na vidjelo i različiti će ljudi uistinu biti razvrstani prema svojoj vrsti. Što se tiče ove vrste apsurdnih ljudi, samo neka budu razvrstani i to je to. Nemamo vremena raspravljati se s njima ili ispravljati njihova lažna gledišta, zar ne? (Da.) Onda završimo ovdje naš današnji razgovor. Doviđenja!

16. ožujka 2024.

Fusnote:

a. Ime „Zheng” u izvornom kineskom tekstu ima konotacije moralne čestitosti.

b. Pojam „rashlađujuće” koristi se u kontekstu tradicionalne kineske medicine. U tom se kontekstu pojam „rashlađujuće” ne odnosi na nisku temperaturu, već na svojstvo određenih namirnica za koje se vjeruje da smanjuje unutarnju toplinu, suzbija yang energiju i utječe na funkcije želuca i slezene ako se konzumira u prekomjernim količinama.