Kako se osjećate nakon što ste čuli izjave i sadržaj o osobinama ljudskosti o kojima se u posljednje vrijeme razgovaralo u zajedništvu? Jesu li vam osobine ljudi koji doista posjeduju ljudskost malo jasnije? (Malo su nam jasnije nego prije.) Dakle, nakon što ste to čuli, jeste li došli do ikakvih zaključaka o tome koja su glavna obilježja ljudi koji posjeduju osobine ljudskosti? Možete li na temelju pojedinosti i konkretnih stvari o kojima se razgovaralo u zajedništvu vidjeti koja su obilježja nečije ljudskosti? (Zahvaljujući nedavnoj Božjoj besjedi sada razumijem da ljudi s osobinama ljudskosti posjeduju savjest i razum te da su sposobni razlučiti ispravno od pogrešnog.) Osoba koja u svojoj ljudskosti posjeduje osobine savjesti i razuma gleda na ljude i stvari te se vlada i postupa na temelju svoje savjesti i razuma. Njezina gledišta o ljudima i njezina načela vladanja izgrađena su na tom temelju savjesti i razuma. To je vrlo točno, zar ne? (Jest.) Osoba koja ne posjeduje savjest ni razum ima određena obilježja u pogledu svojih gledišta o ljudima i svojih načela vladanja. S druge strane, i ljudi koji posjeduju savjest i razum imaju određena obilježja u pogledu svojih gledišta o ljudima i svojih načela vladanja, a ta obilježja nisu nimalo isprazna; ona se zapravo otkrivaju i očituju u svakodnevnom životu ljudi sa savješću i razumom. U kojem god dobu ili u kakvom god društvenom okruženju netko živio, ako posjeduje savjest i razum, proživljavat će neke osobine ljudskosti. U svemu u životu ili u većini stvari koje uključuju misli i gledišta te načela vladanja, jasno će otkrivati osobine savjesti i razuma; to nipošto nije nešto isprazno. Usporedite to s ljudima oko sebe – nije li tako? (Jest.) Kada netko posjeduje savjest i razum, imat će očitovanja čestitosti i dobrote. Budući da ga savjest potiče i na njega djeluje, u načinu na koji se vlada i postupa imat će određene granice, a zbog uloge njegova razuma i njegova obuzdavajućeg učinka – ili unutar granica njegova razuma – imat će konkretna očitovanja i konkretno proživljavanje. Dakle, da biste utvrdili posjeduje li netko savjest i razum, pogledajte njegova stvarna očitovanja; pogledajte jesu li njegova uobičajena gledišta, načela i granice za to kako gleda na ljude i stvari te kako se vlada i postupa u skladu s mjerilima savjesti i razuma te je li njegova donja granica unutar granica savjesti i razuma i pod nadzorom njegove savjesti i razuma. Ako, dok gleda na ljude i stvari, vlada se i postupa, savjest i razum neke osobe ne djeluju, a ona sama nije pod nadzorom svoje savjesti i razuma niti je njima obuzdana, tada će često pokazivati da ide protiv savjesti i razuma ili da je svoju savjest i razum izgubila. Ono što ta osoba u svakodnevnom životu očituje i proživljava jednostavno je nedostatak savjesti i odsutnost razuma. Kada se susretne s nečim, ona iznosi samo izokrenuto rezoniranje, a njezine su misli i gledišta osobito ekstremni, tvrdoglavi i nenormalni. Ne pazi kako govori i, kada govori, ne radi razliku između onih unutra i onih vani; sve što kaže besmisleno je i smušeno. Njezini postupci također često prelaze granice razuma, lišeni su načela, granica, a još više mudrosti te su osobito nepromišljeni; čini samo budalaste i glupe stvari. Bilo da se radi o druženju s drugima ili rješavanju stvari, nikada ne može pronaći ispravna načela ili smjer, a kamoli da ima ikakva načela ili granice u načinu na koji se vlada. Ne zna kako se vladati; ne zna što znači vladati se ili kakva bi osoba trebala pokušati biti niti zna što je istinski život ili kakvim bi putem ljudi trebali hodati. U svom srcu nema baš nikakav pojam o tome; svoje dane provodi smušeno, bez ikakvih ciljeva i bez ikakva smjera. Kad god se s nečim susretne, samo se nekako provuče kroz to, nesposobna iz toga izvući ikakvo iskustvo ili pouke, ili steći ikakve ispravne putove primjene. Koliko god dugo živjela, uvijek ostaje smetena i smušena. Posjeduju li takvi ljudi savjest i razum? (Ne.) Čini se da svaki dan žive prilično sretno i lako, ponašajući se poput bezbrižne budale, ne doživljavajući nikakve poteškoće. Ali kada se susretnu s nečim, što to više uključuje misli, gledišta i načela vladanja, to oni postaju smušeniji i izgubljeniji. Osobito kada se susretnu sa složenim ljudima, događajima i stvarima, nedostaje im čak i najosnovnija mudrost, inteligencija i načela vladanja. Bilo u smislu kvocijenta inteligencije ili načela vladanja, takvi ljudi ne posjeduju osobine ljudskosti. Živeći u ovom svijetu, ljudi će se suočiti sa svim vrstama ljudi, događaja i stvari, kao i s velikim i malim životnim pitanjima. Istinsko ljudsko biće posjeduje savjest i razum; kada se susretne s tim ljudima, događajima i stvarima, ono ima načela i posjeduje neke relativno ispravne i pozitivne misli i gledišta. Nadalje, kada postupa s tim ljudima, događajima i stvarima, sudove će donositi unutar granica razumnosti. Čak i ako nije prihvatilo Božje djelo i ne razumije istinu, ipak će donositi sudove i rješavati te stvari unutar granica savjesti i razuma. Takvo ljudsko biće nije smeteno niti smušeno kada se suoči sa situacijama, nego ga njegova savjest i razum pokreću i obuzdavaju, tako da će imati osnovna načela vladanja za rješavanje tih stvari. Osim čestitosti i dobrote, još jedno od najočitijih obilježja ljudi koji posjeduju osobine savjesti i razuma u svojoj ljudskosti jest to da imaju osjećaj srama. Prije, kada sam besjedio o očitovanjima čestitosti i dobrote, pomalo sam besjedio i o posjedovanju osjećaja srama. Osim onoga o čemu sam tada besjedio, postoji još mnogo konkretnijeg sadržaja i s tim ćemo danas nastaviti.

Budući da netko tko posjeduje savjest i razum ima savjest koja djeluje, a ujedno posjeduje i razum, sigurno je da će u načinu na koji se vlada jasno imati obilježje posjedovanja osjećaja srama. Razgovarajmo najprije o nekim očitovanjima ili izrekama o posjedovanju osjećaja srama s kojima ste se susreli u svakodnevnom životu. Na primjer, postoje određene prljave riječi koje se ne možeš natjerati izgovoriti; sama pomisao na to da kažeš takve stvari čini ti se neugodnom – je li to posjedovanje osjećaja srama? (Jest.) A postoje i neke stvari koje su ružne i opake; one se ne mogu iznijeti na vidjelo i ne možeš se natjerati da ih učiniš – je li to posjedovanje osjećaja srama? Kada učiniš sramotne stvari, u srcu osjećaš kajanje i mrziš se – je li to posjedovanje osjećaja srama? (Jest.) Koja još očitovanja postoje? (Ljudima s osjećajem srama stalo je do svojeg ponosa i znaju se posramiti kada je to potrebno.) Toga se svatko može sjetiti. Koji je drugi način da se kaže „imati osjećaj srama”? (Imati osjećaj za sram.) U svakodnevnom životu, ne kažemo li često: „Zar nemaš nimalo srama?” (Da.) Što posjedovanje osjećaja srama uglavnom uključuje? Uključuje li integritet i dostojanstvo? (Da.) Kada osoba ima osjećaj srama, osobito joj je stalo do svojeg integriteta i dostojanstva. Neće se odreći svog integriteta niti iskoristiti svoje dostojanstvo u zamjenu za stvari koje ljudi smatraju dobrima ili stvari koje su joj korisne. U određenom smislu, posjedovanje osjećaja srama znači čuvanje vlastitog integriteta i dostojanstva čak i ako to znači žrtvovanje osobnih interesa. Savjest ljudi s osjećajem srama djeluje kada postupaju; to jest, u očima drugih oni imaju razmjerno više integriteta i dostojanstva. U svom govoru i postupcima nemaju što skrivati, otvoreni su i iskreni. Ne čine prezira vrijedne i prljave stvari, a načela kojih se pridržavaju ili argumenti koje iznose mogu izdržati ispitivanje ljudi; drugi ih ne kritiziraju iza leđa niti ih ogovaraju. To znači da, ako osoba ima osjećaj srama, njezini će načini i metode postupanja biti relativno otvoreni i iskreni. Ne pokušava učiniti ništa sumnjivo i nije prezira vrijedna niti prljava. Granice postupanja takvih ljudi i načini na koje postupaju u osnovi su unutar granica savjesti i razuma. Upravo su takva načela i načini po kojima se ljudi s osjećajem srama vladaju te ciljevi koje postavljaju za svoje vladanje. Osim tih stvari, ljudi s osjećajem srama zasigurno imaju neka konkretna očitovanja te proživljavaju i otkrivaju neke konkretne stvari. Ili, u nekim stvarima, posjeduju neke relativno pozitivne misli i gledišta te se vladaju i postupaju pod vodstvom tih pozitivnih misli i gledišta. Na primjer, kada crkva bira vođe na svim razinama, budući da ljudi s osjećajem srama imaju iskvarene naravi, oni vole status i imaju ambicije baš kao i svi drugi; i oni žele da ih drugi visoko cijene te žele imati status i visok ugled među ljudima – u tom su pogledu isti kao i svi ostali. Međutim, osoba s osjećajem srama ne postiže status tako što se na sve načine pokušava pokazati i hvaliti kako bi zadobila visoko mišljenje braće i sestara ili tako što se besramno natječe s drugima, koristeći neuobičajena sredstva ili nečasne načine da bi činila prljave stvari. Naprotiv, želi biti izabrana za vođu na temelju svojih stvarnih sposobnosti; na primjer, tako što će u određenom stručnom području postići neke rezultate korištenjem svojih jakih strana ili trpljenjem teškoća i plaćanjem cijene – ili tako što će, dobro proživljavajući svoju ljudskost, činiti stvari koje su korisne braći i sestrama – kako bi zadobila priznanje većine braće i sestara te tako bila izabrana za vođu. Ako ne bude izabrana, također se osjeća pomalo ogorčeno. Ta je ogorčenost normalno otkrivanje iskvarenosti i vrlo prirodno očitovanje iskvarenog čovječanstva. Ali ona je sposobna ispravno se odnositi prema tome: „Činjenica da me ljudi nisu izabrali pokazuje da mi još uvijek nešto nedostaje. Možda u nekim područjima još uvijek imam nedostataka. Nisam izabran – ne smijem se sada tvrdoglavo boriti za to. U najmanju ruku, moram imati poželjne osobine u smislu kova, ljudskosti ili radne sposobnosti da bi me ljudi izabrali. Ako nisam izabran zbog toga što nemam nikakve poželjne osobine, a ipak besramno ustrajem na tome da budem vođa, to bi bilo tako nečasno!” Iako je nakon poraza na izborima ta osoba pomalo razočarana i tužna, sposobna je promisliti o sebi i spoznati sebe te vidjeti koje nedostatke i manjkavosti ima. Zatim gleda koje jake strane izabrana osoba zapravo ima, zašto su braća i sestre izabrali tu osobu, u kojim aspektima ona obavlja posao bolje od nje i na koje je načine kov te osobe bolji od njezina. Osoba s osjećajem srama racionalno će se odnositi prema tome; nakon poraza na izborima, nipošto se neće opirati, žaliti, donositi sudove ni sipati uvrede. Nipošto to neće činiti. Zašto to neće činiti? Zato što takva osoba posjeduje razum. Čak i kada se susretne s nekim neuspjesima i porazima, ne gubi razum; i dalje živi unutar granica razuma. Stoga će se racionalno odnositi prema onome što je pred njom. Čak i ako je njezine iskvarene naravi nagnaju ili na nju djeluju tako da se uzruja, postane negativna ili čak osjeća određeni prkos, budući da posjeduje razum, brzo će prilagoditi svoj način razmišljanja i svoje stanje, a zatim će se racionalno odnositi prema pitanju poraza na izborima. Neće se natjecati za položaj vođe niti će se služiti podmuklim sredstvima ili načinima da postigne svoj cilj; neće činiti stvari koje prelaze mjeru. To jest, u očima drugih ova je osoba ista kao i drugi ljudi s iskvarenim naravima: i ona voli status i ima ambiciju i želju da ga zadobije, ali njezina ljubav prema statusu i njezin način zadobivanja statusa spadaju u opseg koji je uređen osobinom posjedovanja osjećaja srama u okviru njezine ljudskosti. Neće se služiti neobičnim sredstvima da zadobije status niti će se isticati radi statusa ili kako bi zadovoljila svoju ambiciju i želju, govoreći besramne stvari kako bi zadobila visoko mišljenje. Takve stvari nipošto neće reći niti učiniti. Umjesto toga, tiho ulaže trud u težnju istini i izvršavanje svoje dužnosti. Više radi, a manje govori, dajući sve od sebe da svoju ambiciju i želju za statusom drži pod kontrolom. Nada se da će vlastitim trudom postići rezultate i bolje raditi, pripremajući za sebe dovoljan rast kako bi zadovoljila uvjete za služenje kao vođa ili djelatnik. Također se nada da će braća i sestre moći vidjeti i prepoznati njezin trud te da će u budućnosti moći biti izabrana za vođu. Čak i ako netko s osjećajem srama ima ambiciju biti izabran za vođu, ipak čini relativno racionalne stvari koje su unutar granica savjesti i razuma. Drugim riječima, čak i ako ima ambicije iskvarenog čovječanstva, ipak mu je stalo do svog integriteta i dostojanstva; ne odričući se svog integriteta i dostojanstva, čini stvari koje se prema razmišljanju i predodžbama iskvarenog čovječanstva smatraju ispravnima, pravilnima i razmjerno pozitivnima. Dakle, osoba s osjećajem srama osobito jasno pokazuje taj osjećaj srama čak i kad je suočena sa statusom i željom. Čak i ako voli status i želi biti vođa, ipak joj je stalo do svog integriteta i dostojanstva; to jest, njezine misli i gledišta o takvim stvarima, kao i njezini načini i načela postupanja, relativno su racionalni i pozitivni. Za početak, ona ne izmišlja činjenice kako bi prijevarom zadobila povjerenje ljudi ili njihovo visoko mišljenje; osim toga, ne koristi se slatkorječivošću niti lažnom vanjštinom koja može prevariti ljude da im se svidi kako bi zadobila njihovo visoko mišljenje. Čak i ako voli status i želi biti izabrana za vođu, ona ne izmišlja stvari, ne vara niti se služi taktikama. Vjeruje da je osnovno načelo kojeg bi se najviše trebala pridržavati to da stvari čini prizemno, mukotrpno se trudeći učiniti sve što Bog zahtijeva i sve što je ispravno, nastojeći to učiniti dobro i ulažući više truda u istinu. Misli u sebi: „Ako budem više razumio istinu i znao kako razgovarati u zajedništvu o istini, neće li me braća i sestre izabrati za vođu?” Nada se da će priznanje zadobiti vlastitim trudom, tako što će praktično proživjeti ta očitovanja savjesti i razuma, a ne izmišljanjem. Jednostavno rečeno, želi zadobiti priznanje oslanjajući se na svoje stvarne sposobnosti, stvarne talente i praktičan rad, a zatim imati priliku biti izabrana za vođu. Dakle, misliš li da takvi ljudi posjeduju osjećaj srama? (Da.) Biste li rekli da je ovo objektivna procjena ove vrste osobe? (Jest.) Na koji je način objektivna? (Iako ta vrsta osobe također voli ugled i status te ima ambicije i želje, ona se ipak može obuzdavati mjerilima savjesti i stalo joj je do svog integriteta i dostojanstva. Ne pretvara se i ne vara kako bi zadobila visoko mišljenje i povjerenje ljudi; umjesto toga, priznanje želi zadobiti istinskim plaćanjem cijene i ulaganjem truda. Smatram da, razmjerno govoreći, takvi ljudi imaju određeni osjećaj srama.) Ako, suočen sa statusom, netko nema čak ni očitovanja savjesti i razuma, a ljudi ipak kažu da ima osjećaj srama, nisu li te riječi isprazne i nepraktične? (Jesu.) U kojim je onda okolnostima objektivno, a ne isprazno, reći da netko ima osjećaj srama? Onda kad pri susretu s nečim doista posjeduje očitovanja savjesti i razuma, što uključuje očitovanje osjećaja srama koje postoji u normalnoj ljudskosti. Je li osjećaj srama nešto što bi ljudi s normalnom ljudskošću trebali posjedovati? (Jest.)

Kakva očitovanja ima osoba s osjećajem srama kada je među drugim ljudima? Ona poduzima praktične postupke. Ne oslanja se na sredstva kao što su ulizivanje i laskanje, stvaranje klika, huškanje drugih, izmišljanje stvari, pribjegavanje pretvaranju, varanju, laganju ili ponašanje na jedan način pred ljudima, a na drugi iza njihovih leđa, kako bi zadobila ugled i status koji želi; umjesto toga, ona naporno radi. Koja je ovdje objektivna činjenica? To da će ljudi s osjećajem srama, budući da imaju iskvarene naravi, vrlo prirodno pokazivati neke osobine, misli i gledišta te ambicije i želje iskvarenog čovječanstva; to je vrlo normalno. Ali unatoč tome što također imaju ambicije i vole status, ljudi s osjećajem srama neće se služiti neuobičajenim sredstvima kako bi zadobili status; naprotiv, žele se osloniti na svoje stvarne sposobnosti kako bi poduzeli praktične postupke. Naravno, ako je ta vrsta osobe u skladu s mjerilom u pogledu svog kova, ljudskosti i svih drugih aspekata, samo je pitanje vremena kada će biti izabrana za vođu. No što se u društvenoj skupini ili na radnom mjestu naposljetku dogodi s tim ljudima koji imaju savjest i razum? Ne samo da neće biti unaprijeđeni ili postavljeni na važne položaje, nego će čak biti izopćeni i potiskivani. Oni se ne ulizuju i ne laskaju niti se dodvoravaju vođama ili im daju darove, a još manje pokušavaju biti u dobrim odnosima sa svojim kolegama. Ne služe se taktikama, ne pokušavaju varati niti se služe lukavim filozofijama za ovozemaljsko ophođenje kako bi igrali na obje strane. Kad biste od njih tražili da to učine, uvijek bi im bilo neugodno; ne bi se mogli natjerati da to učine. Kad biste od njih tražili da se ulizuju vođama i govore samo dobre stvari o njima, ne bi se mogli natjerati na to jer u vođama ne vide ništa dobro. Kad bi išli protiv svojih stvarnih osjećaja i izgovorili ulizivačku primjedbu poput: „Vođe se svaki dan bave bezbrojnim stvarima i daju sve od sebe za nas”, bilo bi im neugodno i kasnije bi se udarali po licu nakon što bi to izgovorili. Misle u sebi: „Ti vođe provode cijeli dan jedući, pijući i veseleći se; debeli su i rumenog lica. Kako se to oni svaki dan bave bezbrojnim stvarima? Svi su oni iskvareni dužnosnici koji ne obavljaju nikakav stvarni posao, već samo jedu, piju, kurvaju se i kockaju. Svi su oni đavli koji jedu ljudsko meso i piju ljudsku krv!” Osjećaju duboku mržnju prema tim ljudima i ne žele ići protiv svojih pravih osjećaja i reći im ijednu ulizivačku riječ. Smatraju da je govoriti ulizivačke stvari mučno i ni za što ih ne bi izgovorili. Iako su donekle ukaljani društvenim trendovima i mogu reći neke stvari koje idu protiv njihovih pravih osjećaja, imaju granicu; neće otići predaleko i pretjerati. Ako doista daju darove i traže usluge kako bi nešto obavili, to je zato što nisu imali drugog izbora. Samo kada su doista stjerani u kut i nemaju nikakvih drugih mogućnosti, ići će protiv svojih pravih osjećaja i učiniti takvo što. Ali nakon što to učine, požalit će, osjećajući da su izgubili svoje dostojanstvo i da ih je previše sram ikoga pogledati u oči. To ostavlja trag u njihovu srcu i neće moći prijeći preko toga do kraja života. Kada se ljudi s osjećajem srama nađu u određenim posebnim okolnostima u kojima, zbog osjećaja bespomoćnosti, životnih pritisaka ili vanjskog pritiska, nemaju drugog izbora nego učiniti stvari zbog kojih gube svoj integritet i dostojanstvo, to postaje izvor poniženja do kraja života. Kad god pomisle na to, osjećaju žaljenje i tupu bol u srcu te se zaklinju da takvo što više nikada neće učiniti.

Posjedovanje osjećaja srama očito je obilježje među osobinama ljudskosti. To obilježje može obuzdati ljude da ne čine stvari zbog kojih gube svoj integritet i dostojanstvo ili im pomoći da takve stvari čine manje. Također može zaštititi ljude od prelaženja granica savjesti i razuma te im pomoći da odaberu činiti razmjerno pozitivne i ispravne stvari. To je vrlo važno. Čak i kad su suočeni sa statusom, osobnim interesima i novcem, pa čak i radi snalaženja i preživljavanja, ljudi s osjećajem srama u svemu što čine ipak su obuzdani svojom savješću i razumom te neće prijeći te granice. Ako ih povremeno i prijeđu te učine stvari koje idu protiv njihove savjesti i razuma, zbog čega izgube svoje dostojanstvo i svoj integritet, tada će njihov osjećaj srama postati još snažniji, a osjećaj prijekora njihove savjesti pojačat će se. To je zato što će ta vrsta osobe, kada prijeđe granice koje je uspostavio njezin osjećaj srama ili se oslobodi nadzora i obuzdavanja koje joj njezin osjećaj srama pruža, osjećati još veću nelagodu i krivnju te će u srcu još više kriviti samu sebe. Stoga možeš vidjeti da, kada su ljudi koji imaju osjećaj srama u prisutnosti ljudi sa statusom i položajem, izgledaju vrlo izolirano i kao da se ne uklapaju, čak ostavljajući na druge dojam da su pomalo čudni. Oni koji su potpuno lišeni savjesti i razuma savršeno se slažu jedni s drugima, dok je ljudima sa savješću i razumom osobito neugodno kada su s takvim ljudima. Ljudi bez savjesti i razuma nisu nimalo uznemireni koliko god njihove riječi bile u suprotnosti s činjenicama niti išta osjećaju koliko god besramne bile stvari koje govore. Nasuprot tome, budući da ljudi sa savješću i razumom imaju osjećaj srama, ne samo da se ne mogu natjerati izgovoriti te stvari, već im je i nelagodno te im je nepodnošljivo slušati takve stvari. Stoga je druženje s ljudima koji nemaju osjećaj srama za njih svojevrsno mučenje. To mučenje, s jedne strane, proizlazi iz njihova vlastitog osjećaja srama, a s druge strane iz toga što su izopćeni. Budući da zbog njihovih načela vladanja i postupanja drugi smatraju da su vrlo neobični i čudni, kao da su potpuno odvojeni od ovozemaljskih poslova, i na njih se gleda kao na lažno pobožne, ljudi ih stoga isključuju ili se drže podalje od njih. Stoga će ova vrsta osobe biti gurnuta u stranu među nevjernicima, osobito na radnom mjestu; riječima nevjernika, takvi ljudi nigdje nisu dobrodošli. Svi se nevjernici žele uspinjati na društvenoj ljestvici služeći se svakojakim neobičnim sredstvima, ne birajući sredstva kako bi dobili ono što žele. Nasuprot tome, ljudi s osjećajem srama uvijek žele zarađivati za život pošteno, razumno i pravedno, oslanjajući se na svoje sposobnosti. Time neće daleko dogurati ni u jednoj društvenoj skupini, jer pravila igre u svakoj takvoj skupini nisu pravedna; naprotiv, svi slijede nepisana pravila. Oni koji napreduju i imaju ugled vješto žive po tim nepisanim pravilima, dok ljudi s osjećajem srama, budući da čuvaju svoj integritet i dostojanstvo, ta nepisana društvena pravila nikada ne mogu prihvatiti. Oni ta pravila ne shvaćaju, ne sviđaju im se, a pogotovo ih odbijaju koristiti. Stoga, u skupinama ljudi, dok drugi mogu biti unaprijeđeni ili ih vođe mogu visoko cijeniti, oni zbog svojeg osjećaja srama uvijek govore i postupaju strogo se držeći pravila, govoreći sve što im je na umu; zato s vremena na vrijeme uvrijede svoje kolege i vođe, pogađajući vođe u bolna mjesta i izgovarajući upravo one riječi koje vođe najmanje žele čuti. Dok to shvate, već je prekasno. I što se na kraju događa? Koliko god se godina trudili ili koliko god dugo radili na tom poslu, nikada ne budu unaprijeđeni niti postavljeni na važne položaje. Je li onima sa savješću, razumom i osjećajem srama život među takvim ljudima blaženstvo ili agonija? (Agonija.) Kada ne mogu prozreti ovo društvo i ovo iskvareno čovječanstvo, na sve se načine pokušavaju uklopiti u ovo društvo i među ljude s kojima žive. Međutim, budući da imaju savjest i razum, ne mogu se natjerati činiti stvari koje idu protiv njihova integriteta i dostojanstva. Stoga, koliko god se trudili, koliko god truda uložili i koliko god žrtava podnijeli, krajnji je rezultat da se nikada ne mogu uklopiti u ovo društvo ni među ljude s kojima žive; među tim ljudima uvijek odudaraju, a čak ni sami ne znaju zašto. Govore si: „Ovo je društvo tako nepravedno. Ako se ne znaš služiti taktikama niti se ulizivati i laskati, nego uvijek želiš sačuvati svoj integritet i dostojanstvo ili postići svoje ciljeve, nećeš daleko dogurati ni u jednoj skupini ljudi.” To je iskustvo koje ljudi s osjećajem srama stječu preživljavajući u društvu. Kakav im osjećaj naposljetku ostaje? Sviđa li im se ovo ljudsko društvo ili su razočarani njime? (Razočarani su.) Mogu biti samo razočarani. Ulaze u društvo puni nade, smatrajući da dobri ljudi još uvijek čine većinu u društvu i da u društvu postoji pravičnost, pravednost i mjesto gdje ljudi mogu iznijeti svoje argumente. Ali nakon što su toliko godina tako naporno jurili po društvu, što na kraju dobivaju za sebe? Dobivaju spoznaju da u ljudskom svijetu ne samo da nema pravičnosti ni pravednosti, već da je svijet i zlokoban. Kada tigar skoči na tebe, možeš ga barem pokušati izbjeći; ali kada ljudi krenu na tebe, nećeš imati ni priliku pokušati. To je ono s čime na kraju odlaze; obeshrabreni i razočarani društvom i čovječanstvom. Žele oponašati te ljude služeći se taktikama, ulizujući se i laskajući, približavajući se vođama i nadređenima, dajući darove i pokušavajući biti u dobrim odnosima s ljudima, ali koliko god se trudili, nikada ne mogu naučiti kako činiti te stvari; ne mogu čak ni glatko izgovoriti nekoliko ulizivačkih riječi, a kada pokušaju, na kraju se osramote i postanu predmetom ismijavanja. Međutim, živeći u ovom društvu, nemaju drugog izbora nego ponašati se tako. Svakoga dana njihova je savjest opterećena samooptuživanjem i osjećajem nemira. Osjećaju da u životu nemaju nade; sve je ili stresno ili mučno i svakog su dana frustrirani. Mučno im je suočavati se s raznim problemima koji se pojavljuju u ovom društvu i u ovoj skupini ljudi, a ta im muka u srcu stvara golem osjećaj nemira. Iako nauče govoriti neke besramne stvari ili oponašaju druge čineći stvari koje idu protiv njihove savjesti i razuma, u sebi osjećaju nemir, kao i samoprijekor i samooptuživanje. Što su u sebi nemirniji, to više u srcu mrze ovo društvo i čovječanstvo, zar ne? (Da. Smatrat će da je ovo društvo nepravedno i zamrzit će ga.) Mrzit će čovječanstvo i mrzit će ovo društvo. Nadaju se da će se pravičnost i pravednost pojaviti, nadaju se da će se pojaviti netko tko može održati pravdu i pravednost te da će postojati mjesto gdje ljudi mogu iznijeti svoje argumente. No to su puke želje; u stvarnom se životu ne mogu ostvariti; u društvu nema mjesta gdje bi ljudi mogli iznijeti svoje argumente. Iako zbog utjecaja ovog društva i života među raznim opakim skupinama ljudi nesvjesno postaju ukaljani stvarima koje populariziraju i zagovaraju zli trendovi ili koje su razmjerno u trendu, osjećaj srama duboko u njihovu srcu i njihova čežnja za pravdom i pozitivnim stvarima nikada ne nestaju niti se mijenjaju. U srcu se i dalje nadaju da će se pravičnost i pravednost pojaviti, tako da se ne moraju vladati na način koji je u suprotnosti s njihovim pravim osjećajima, da ne moraju izdati vlastiti integritet i dostojanstvo te da ne moraju izgubiti osjećaj srama radi zarađivanja za život i preživljavanja, živeći i vladajući se tako besramno. Iako ih je dugotrajno kretanje u društvu i među iskvarenim ljudima ukaljalo nekim lošim navikama i dovelo do toga da se prilagode društvenim trendovima, zbog čega se čini kao da su njihova savjest i razum nagriženi i zamagljeni, ako su istinska ljudska bića, njihova savjest i razum nikada neće nestati. Budući da njihova savjest i razum neće nestati, njihov će osjećaj srama uvijek biti prisutan. Samo što su, nakon što su tako dugo bili u društvu, stekli mnogo znanja i naučili mnoge filozofije za ovozemaljsko ophođenje, pokupili neke loše navike u svojoj ljudskosti i u svojoj naravi stekli neke stvari Sotone i đavala, pa su im savjest i razum razmjerno otupjeli i spori. Ali dok god su ljudska bića i u svojoj ljudskosti posjeduju osobine savjesti i razuma, njihov će osjećaj srama uvijek biti prisutan – takvi ljudi mogu biti spašeni.

Kada osoba posjeduje savjest i razum, posjeduje i osjećaj srama. Osoba s osjećajem srama ima integritet i dostojanstvo te voli pravičnost, pravednost i pozitivne stvari. To jest, sudeći prema njezinoj priroda-biti, ona voli pozitivne stvari; samo što, prije nego što shvati što su pozitivne stvari, ne zna što bi joj se trebalo sviđati, a što ne bi. Kada shvati što su pozitivne, a što negativne stvari, njezina sklonost prema pozitivnim stvarima postaje konkretnija i preciznija. Ako čovjek posjeduje savjest i razum, osnovno očitovanje njegovih osobina ljudskosti jest ljubav prema pravičnosti i pravednosti. Nada se da će, dok živi među drugima, prema njemu postupati pošteno, bez potrebe da se služi taktikama ili smicalicama i da slijedi bilo kakva nepisana pravila. Nada se da interakcije među ljudima mogu biti poštene i da se prema ljudima može postupati pravedno. To jest, nada se da stvari mogu biti jednostavne i jasne: ako si učinio nešto pogrešno, učinio si nešto pogrešno i trebao bi dobiti kaznu koju zaslužuješ, a ako nisi učinio ništa pogrešno i dao si doprinos, trebao bi biti nagrađen. Ako ljudi imaju vještine, stvarno znanje i praktičnu naobrazbu, trebalo bi ih poštivati, promicati i postavljati na važne položaje. Ako nemaju stvarno znanje ni praktičnu naobrazbu, ne bi ih trebalo postavljati na važne položaje. Oni koji imaju savjest i razum vole takve ljude i sviđa im se takvo životno okruženje. Čak i ako su, nakon što su dugo vremena proveli u društvu, razvili neke loše navike ili su, pod utjecajem zlih trendova, prihvatili neke lažne misli i gledišta, te iako su doživjeli neuspjehe i nailazili na prepreke, na kraju ipak osjećaju da je jedino ispravno vratiti se posjedovanju osjećaja srama. U svojim će se postupcima nesvjesno vratiti načelu očuvanja vlastita integriteta i dostojanstva. Kada takva osoba dugo živi u društvu i među drugima te potpada pod njihov utjecaj, to je kao da se komad finog žada baci na smetlište i prekrije prljavštinom. Čak i ako je prljavština vrlo debela i grozna, bit žada ostaje nepromijenjena; kada se prljavština ukloni, ono što se otkriva i dalje je komad žada. Stoga, kada ljudi koji posjeduju savjest, razum i osjećaj srama dođu u Božju kuću, tamošnje životno okruženje, kao i djelo koje Bog čini i riječi koje On izražava, savršeno zadovoljavaju potrebe duboko u njihovom srcu. Koje su to potrebe duboko u njihovom srcu? Oni vole pravičnost i pravednost, vole pozitivne stvari, gnušaju se opačine, nepisanih društvenih pravila te unutarnjih sukoba i zabijanja noža u leđa među ljudima. Ako takvi ljudi dođu u Božju kuću i, kroz iskustvo razotkrivanja, suda i grdnje Božjih riječi, zatim kroz Božje kušnje i oplemenjivanje, te naposljetku kroz pokoravanje Božjim riječima i prihvaćanje suda i grdnje Njegovih riječi, malo-pomalo odbace razne iskvarene naravi koje se otkrivaju iz njihove ljudskosti, kao i uobičajenu prljavštinu i loše navike u sebi, tada će postati nova ljudska bića. To jest, kada ljudi s osjećajem srama ispune ovo osnovno mjerilo ljudskosti – prihvaćanje istine, pokoravanje Božjim riječima te gledanje na ljude i stvari, kao i vladanje i postupanje prema Božjim riječima – moći će, na temelju Božjih riječi, spoznati svoje iskvarene naravi i razne netočne misli i gledišta, kao i svoje pogrešne načine vladanja i pogrešne putove koje su odabrali. Bez obzira na to je li te stvari naučio u društvu ili su one izravno proizašle iz Sotonine iskvarenosti, ako čovjek posjeduje osjećaj srama, tada će, nakon što prihvati Božje riječi, moći primjenjivati istinu i postupno odbaciti te iskvarene naravi, te će tako imati veliku nadu u postizanje spasenja.

Ako čovjek nema osjećaj srama, tada jednostavno ne posjeduje taj osnovni uvjet ljudskosti – prihvaćanje Božjih riječi, pokoravanje Božjim riječima te gledanje na ljude i stvari, kao i vladanje i postupanje prema Božjim riječima. Zašto ne ispunjava ovaj osnovni uvjet? Zato što ljudi bez osjećaja srama ne osjećaju odbojnost prema negativnim stvarima, prema raznim zlim društvenim trendovima ili prema Sotoninim filozofijama; naprotiv, skloni su tim stvarima, pa čak mogu prihvatiti, zagovarati i širiti takva gledišta. Ne smatraju da je to sramotno niti da se to protivi savjesti i razumu. To jest, oni uopće nemaju osjećaj srama. Koliko god se služili taktikama ili činili stvari koje se protive njihovim pravim osjećajima, ne osjećaju se posramljeno. Ljudima koji imaju ljudskost i osjećaj srama neugodno je zbog njih, ali ljudima bez osjećaja srama ne samo da nije nimalo odbojno činiti te stvari, oni zapravo uživaju u njima. Ljudi bez osjećaja srama u golemoj septičkoj jami kakva je društvo osjećaju se kao riba u vodi, bez ikakvih osjećaja odbojnosti ili mržnje – upravo je to mjesto na kojem se zabavljaju. Mrze pravičnost i pravednost, a mrze i kada se drugi prema njima odnose pravedno. Jednostavno vole te nepravedne i nepoštene načine u društvu, jer im oni daju priliku da raznim neprimjerenim sredstvima dobiju ono što žele. Smatraju da je nepravda sjajna i da su ti zli trendovi i nepisana pravila divni. Zašto smatraju da su tako sjajni? Zato što im razni trendovi i nepisana pravila ovog opakog ljudskog svijeta omogućuju da dobiju što god žele, zadovoljavajući njihove ambicije i želje, kao i njihove razne opake zahtjeve. Stoga smatraju da je ovaj svijet divan. Kada bi se u društvu pojavile pravičnost i pravednost, ne bi imali prostora za opstanak niti bi mogli ostvariti svoje ambicije i želje. Upravo zato što je društvo nepošteno i ima nepisana pravila, oni imaju priliku napredovati i izdignuti se iznad ostalih. Kada bi na ovom svijetu bilo pravičnosti i pravednosti, ti se opaki ljudi bez osjećaja srama ne bi mogli istaknuti. Stoga, kada čuju riječi o pravičnosti i pravednosti, krajnje su im odbojne i razbjesne se. Nasuprot tome, kada ljudi s osjećajem srama čuju riječi o pravičnosti i pravednosti, u srcu osjećaju da je život pun svjetla i imaju nadu. Vidjevši svjetlo, njihovo se srce oslobađa. Ako vide da je društvo puno opačine i da svi žive prema Sotoninim filozofijama i postupaju prema nepisanim pravilima, osjećaju da je put pred njima sumoran i lišen svjetla. Stoga su za ljude koji imaju osjećaj srama Božja pojava i djelo, kao i istine koje Bog izražava, upravo ono što je potrebnom njihovom unutarnjem svijetu, ono za čime žeđaju i čemu se u srcu nadaju. Božja pojava, Božje djelo i činjenica da istina vlada u Božjoj kući omogućuju ljudima s osjećajem srama i osobinama ljudskosti da vide nadu i svjetlo. Iako njihovim riječima i postupcima još uvijek upravljaju njihove iskvarene naravi, nakon dolaska u Božju kuću oni u srcu čeznu za pozitivnim stvarima i voljni su prihvatiti istinu. Što se tiče potreba njihove ljudskosti, njima upravljaju savjest i razum, njihove riječi i postupci mogu biti obuzdani, a kada razotkriju iskvarenost, mogu spoznati sebe. Ako mogu razumjeti istinu i postupati prema načelima, mogu zadobiti Božje odobravanje. Živeći u Božjoj kući, osjećaju nadu; pred sobom vide svijetlu budućnost, a srce im je ispunjeno nadom. Kad god se kaže da „istina vlada u Božjoj kući, Bog je pravedan, i ondje gdje Bog vlada postoje pravičnost i pravednost”, ljudi koji imaju savjest i razum u srcu osjećaju radost i utjehu te, naravno, za time i čeznu. Što znači „čežnja”? To znači da, kada se kaže da „istina vlada u Božjoj kući”, oni u srcu osjećaju sreću i oslobođenje; duboko u sebi kažu amen na te riječi i osjećaju neku vrstu zadovoljstva. Kada se kaže da „istina vlada u Božjoj kući, i ondje gdje Bog djeluje vladaju pravičnost i pravednost”, ljudi koji u svojoj ljudskosti posjeduju osobine savjesti i razuma osjećaju osobito zadovoljstvo. Te dvije izjave daju smjer njihovu životu i ujedno zadovoljavaju potrebe njihove ljudskosti. Oni ne moraju nužno razumjeti mnogo istine i ne moraju nužno biti sposobni primjenjivati mnoge Božje riječi, ali samo kad čuju izraz „istina vlada u Božjoj kući”, u srcu osjećaju osobitu utjehu i zadovoljstvo. Taj izraz snažno odjekuje u njima i dira im srce; to je očitovanje potreba njihove ljudskosti. Čovjekov stav prema tom izrazu i ono što osjeća duboko u srcu puno govori o njegovoj biti i klasifikaciji. Vidiš, kada Sotone i đavli čuju „istina vlada u Božjoj kući”, osjećaju odbojnost: „Što misliš pod tim ‚istina vlada’? Nisam vidio da istina vlada!” Kada čuju da „istina vlada u Božjoj kući”, osjećaju kao da ih to osuđuje i ugrožava njihov život, pa im je to odbojno; tako Sotone i đavli reagiraju kada čuju te riječi. Nasuprot tome, kada te riječi čuju smeteni ljudi i oni koji pripadaju životinjskoj vrsti, oni usmeno priznaju da istina vlada u Božjoj kući, ali u srcu baš ništa ne osjećaju. Ne osjećaju nikakvu sreću ni radost, niti osjećaju ikakav odjek. Iako se mogu složiti s ovom izjavom i ne protive joj se, ona nije nešto što im je u srcu potrebno. Ali istinski je čovjek drugačiji. On čezne i žeđa za pravičnošću i pravednošću, pa kada čuje da istina vlada u Božjoj kući, njegovo se srce ispuni nadom. Čak i ako naiđe na neke posebne poteškoće i prepreke ili pretrpi nepravedno postupanje od antikrista i zlih ljudi, kada pomisli na to da istina vlada u Božjoj kući, njegovo se srce ispuni nadom, njegovo stanje postaje sve bolje, a neki se čak ispune bezgraničnom radošću. Osjećaji koje istinski čovjek ima kada čuje riječi „istina vlada u Božjoj kući” razlikuju se od osjećaja ljudi koji pripadaju Sotoni i đavlima ili koji pripadaju životinjama. Vidiš, kada zec vidi mrkvu i travu, obraduje se i ne prestaje jesti. Ali kada vuk vidi mrkvu i travu, osjeća odbojnost, govoreći: „Što je tu tako ukusno? Mislim da su zečevi i kokoši puno ukusniji!” Koliko god mu ti govorio da su mrkva i trava hranjive, vuk ostaje potpuno ravnodušan. Stoga, kada ljudi koji su reinkarnirani iz životinja čuju riječi „istina vlada u Božjoj kući”, iako u smislu doktrine priznaju da su te riječi točne, u srcu osjećaju odbojnost prema njima. Ni najmanje ne prihvaćaju te riječi i nikada neće priznati da su one činjenica. Nasuprot tome, kada istinski čovjek čuje da „istina vlada u Božjoj kući, a kod Boga postoje pravičnost i pravednost”, u srcu se osjeća osobito ispunjeno. Osjeća da sada ima put i da za njega kao osobu postoji nada. Vidiš, u načinu na koji se odnose prema istoj stvari, ljudi različitih klasifikacija imaju različita očitovanja. Budući da istinsko ljudsko biće ima tako očite osjećaje prema izrazu „istina vlada u Božjoj kući”, kada se radi o drugim istinama – koje uključuju neke konkretne primjene i Božja konkretna učenja za ljude – ljudi koji imaju savjest i razum osobito će žeđati za njima. Čak i ako im je trenutačno donekle teško primjenjivati istinu jer je njihov rast mali i Sotona ih je preduboko iskvario, a istovremeno se njihove iskvarene naravi nisu nimalo promijenile, kad god čitaju te Božje riječi, u srcu su dirnuti i osjećaju nadahnuće. Donijet će odluku da se pokore Božjim riječima i primjenjuju ih. Za njih su Božje riječi pokretačka snaga koja ih nadahnjuje da ustraju na putu i, naravno, one su i praktičan put kojim teže postati osoba koju Bog voli. Na primjer, kada Bog govori o pričama o Noi, Jobu, Abrahamu i Petru, ljudi s osobinama ljudskosti, nakon što ih čuju, najprije će osjetiti zavist. Koliko su zavidni? Da upotrijebimo neprikladan izraz, oni „sline” nad njima. To jest, kada čuju da su ti ljudi mogli imati takav strah od Boga i takvu pokornost Bogu, i sami žele biti takva osoba, misleći: „Želim obožavati Boga poput Joba i Noe, i nadam se da ću postići apsolutnu pokornost Bogu poput Abrahama, bez ikakvih osobnih primjesa.” Imaju neku vrstu čežnje; to jest, kada čuju priče i svjedočanstva tih osoba, srce im je dirnuto i osjećaju nadahnuće. Što znači da im je srce dirnuto? To znači da žele biti takva osoba. Osjećaju da je dobro biti takva osoba i da je to njihova unutarnja potreba; osjećaju da im to što su takva osoba omogućuje da udovolje Bogu, pokore se Bogu i svjedoče za Boga te da je to najdivnija, najsmislenija i najvrjednija stvar. Po njihovu mišljenju, to su najdragocjenije stvari i stvari najvrijednije čuvanja. Stoga, kada čuju o tim pozitivnim stvarima, srce im je dirnuto; osobito ih vole, osobito ih zanimaju i duboko su impresionirani njima. Budući da te stvari savršeno zadovoljavaju njihovu unutarnju potrebu za pravičnošću i pravednošću te njihovu žeđ za pozitivnim stvarima, upravo su to stvari koje ih zanimaju i bez kojih u životu ne mogu. Što se tiče stvari koje su bezvrijedne i besmislene, one ih ne zanimaju. Prije nego što su došli u doticaj s istinom i Božjim riječima, možda su čitali neka svjetovna književna djela ili članke o pogledima na život i životnim filozofijama, ali nakon što su počeli vjerovati u Boga i susreli se s Božjim riječima, kada te stvari usporede s pričama o osobama spomenutima u Božjim riječima ili s istinama Božjih riječi, te im se stvari iz svijeta nevjernika više ne sviđaju; najviše im se sviđa taj sadržaj koji se odnosi na istinu. To jest, u svojem srcu imaju žeđ i čežnju za pozitivnim stvarima, za Božjim riječima i za pričama o osobama koje se odnose na istinu. Upravo na tom temelju ljudi mogu, korak po korak, razumjeti istinu i ući u istina-stvarnost. Kao prvo, pozitivne stvari, istina te pravičnost i pravednost potrebe su njihove ljudskosti. S tim potrebama u svojoj ljudskosti, kada čuju istinu, sposobni su pokazati žeđ i čežnju za njom, i tek tada mogu otići korak dalje da je prihvate, da joj se pokore i da uđu u nju. Samo takvi ljudi imaju nadu da će biti pročišćeni i spašeni. Stoga je vrlo važno u svojoj ljudskosti imati osjećaj srama.

Ako bi čovjeka s osjećajem srama tražio da ide protiv svog integriteta i dostojanstva, on bi u sebi osjećao muku; živjeti s dostojanstvom i integritetom potreba je njegove ljudskosti. Na temelju toga može se reći da je za njega prihvaćanje istine vrlo prirodno; mogli bismo također reći da se to podrazumijeva i da mu je to, naravno, nešto razmjerno lako. Razlog zašto bismo mogli reći da je to razmjerno lako jest taj što ljudi u sebi još uvijek imaju iskvarene naravi, ali samo u smislu ljudskosti, ljudima s osjećajem srama lakše je prihvatiti istinu. Osim toga, ako ljudi s osjećajem srama imaju neke jake strane, vrline i darove, kada tijekom izvršavanja svoje dužnosti u crkvi daju neke doprinose i ostvare neke dobitke, oni će ih, u skladu sa svojom savješću i razumom, sasvim normalno podijeliti s drugima. Svi su ljudi iskvareni od Sotone, pa kada ljudi s osjećajem srama dijele svoja iskustva, razumijevanje i dobitke, oni se povremeno razmeću svojim jakim stranama i vrlinama. Međutim, budući da imaju osjećaj srama, u svojim su postupcima obuzdani i odmjereni. Što im omogućuje da budu odmjereni? To proizlazi iz njihove savjesti i razuma. Iako se ponekad razmeću i nesvjesno žele da ih drugi visoko cijene, zbog svog osjećaja srama i obuzdavanja od strane razuma njihove ljudskosti, čak i ako se razmeću, neće pretjerati niti biti toliko raspušteni i neobuzdani. Stoga je njihov govor razmjerno objektivan i racionalan. Na primjer, kada njihovo razmetanje dosegne točku u kojoj se protivi njihovu osjećaju srama, obuzdat će se i stati, umjesto da se drsko i beskrupulozno šepure, razmeću, uzdižu i svjedoče o sebi ili da pod svaku cijenu besramno traže visoko poštovanje, divljenje i štovanje drugih. Unatoč tome što i ljudi s osjećajem srama imaju razotkrivanja i očitovanja iskvarenih naravi, kao i misli ili želje koje proizlaze iz iskvarenih naravi, kada izvršavaju svoju dužnost, postupat će na temelju savjesti i razuma te na temelju očuvanja vlastitog integriteta i dostojanstva. Čak i ako razotkriju iskvarenu narav, u tome postoje granice. Nasuprot tome, ljudi bez osjećaja srama u svim se okolnostima i u svakom okruženju na sve moguće načine pokušavaju razmetati i uzdizati sebe. Govore bez zadrške, izgovarajući svakakve stvari. Čak prisvajaju zasluge za dobre stvari koje su učinili drugi ili govore o tuđim nedostacima i pogreškama kako bi se razmetali time da su nadmoćniji i bolji od drugih, govoreći o tome koliko su dobri i kako su nadmoćniji od drugih tako što ih potiskuju i omalovažavaju. Želja nekih ljudi za razmetanjem postaje veća što je više ljudi prisutno; kada je ljudi malo, osjećaju da im se želja ne može zadovoljiti. Stoga, što je više ljudi, to se više žele razmetati i nastupati; što je više ljudi, to postaju drskiji i imaju manje osjećaja srama – vode beskrajne monologe i ne mogu se kontrolirati. Traže svaku priliku da se razmeću i šepure, šepureći se time koliko su plemeniti njihov status i položaj, koliko su visoke njihove obrazovne kvalifikacije, koliko je bogato njihovo znanje, koliko je visok njihov status u društvu, na kojoj su razini vođe bili u Božjoj kući, kakve su doprinose dali i tako dalje. Traže svaku priliku da se šepure svojim izvanrednim osobinama i razmeću se time da su drugačiji od ostalih. Beskrajno se razmeću i što više govore, to se više zanose. Ako ih tražiš da razgovaraju u zajedništvu o svojoj spoznaji istine ili svojim iskustvima ulaska u život, njihove su riječi suhoparne i kažu tek nekoliko stvari. Ali kada se radi o šepurenju, govorenju o tome kako su drugačiji od ostalih i kakve su doprinose dali, tada govore neprestano i beskrajno, naširoko i nadugačko, bez imalo osjećaja srama. Kada završe s tim i više nemaju što reći, govore o tome kako su u mladosti bili najžešći borci, kako ih nitko nije mogao pretući i kako su čak oslijepili neko dijete na jedno oko. Čak kažu: „Svi su odrasli govorili: ‚Ovo dijete nije obično; kada odraste, neće biti obična osoba!’” Nisu li ljudi koji govore te stvari lišeni osjećaja srama? Nemaju osjećaj srama; to je razmetljiv i hvalisav govor. Ljudi bez osjećaja srama koriste svaku priliku da se razmeću i uzdižu sebe te su voljni za to platiti bilo koju cijenu. Bez obzira na to kako ih drugi gledaju, oni uopće nemaju srama. Nasuprot tome, ljudi koji imaju osjećaj srama također će se razmetati i uzdizati sebe, ali čak i ako ne razumiju istinu i nisu prošli kroz grdnju i sud, u tome su odmjereni. Njihove su riječi, u najmanju ruku, objektivne. Oni neće reći da mogu učiniti ono što ne mogu, neće govoriti složene riječi niti se hvalisati, a kamoli da će prisvajati zasluge za dobre stvari koje su učinili drugi. Neće govoriti stvari izmišljene ni iz čega niti će izmišljati činjenice. Zašto? Zato što se ne mogu natjerati da govore takve stvari. Misle: „Ako to nisam učinio, zašto bih rekao da jesam?” Osjećali bi optužbu savjesti. Na primjer, ako je čovjek sa savješću i razumom te osjećajem srama imao loše ocjene u školi, iako bi se želio hvaliti da je dobrog kova i da nije ništa gori od prosječne osobe, najviše što će reći jest: „Marljivo sam učio. Sâm sam položio prijemne ispite za nižu i višu srednju školu, a da nisam ništa potrošio na podmićivanje, a kasnije sam se jedva uspio upisati u višu školu.” Samo kaže: „I ja sam išao na fakultet”, i ničim se ne hvali. To se ne može smatrati razmetanjem, jer je ono što govori objektivno i istinito. Možda će izostaviti stvari koje ga sramote ili zbog kojih bi izgubio obraz, ali nipošto neće reći: „Bio sam odličan učenik; uvijek sam bio među deset najboljih u razredu.” Neće izmišljati činjenice, izmišljati stvari ni iz čega niti govoriti stvari koje se nikada nisu dogodile. Zašto ne govori te stvari? Zato što ima savjest i osjećaj srama. Neki ljudi kažu: „Je li to zato što netko u njegovoj blizini zna pravu istinu o njemu?” Čak i ako nitko ne zna pravu istinu o njemu, on se ipak ne može natjerati da govori te stvari, jer ima osjećaj srama i stalo mu je do svojeg ponosa. Smatra da je izmišljati nešto ni iz čega i izmišljati činjenice previše sramotno, bez integriteta i dostojanstva. Neki ljudi kažu: „Ako drugi ne znaju pravu istinu o njemu, mogao bi malo glumiti. Što je tako strašno u tome da glumi?” Ali on to ipak ne bi učinio. To je stvar prirode osobe; to se svodi na nečiju klasifikaciju. Ako si osoba s osjećajem srama, tvoj će govor i tvoji postupci uvijek ostati unutar granica posjedovanja osjećaja srama. Te granice ne možeš prijeći; ako ih povremeno i prijeđeš za jedan korak, to je vrlo posebna okolnost. Kada ih prijeđeš, u savjesti osjećaš nemir i samooptuživanje; neugodno ti je. Stoga, čak i ako se ljudi s osjećajem srama razmeću i hvale, u tome postoji granica i mjera. Oni nipošto neće besramno i drsko govoriti isprazne riječi ili složene riječi kako bi se hvalisali i razmetali niti će izmišljati stvari ni iz čega i izmišljati činjenice kako bi zasluge za sav dobar posao pripisali sebi. Nipošto nisu takva vrsta ljudi. Kad smo kod osjećaja srama, taj osjećaj u ljudima ima svoju funkciju; nije nešto šuplje. Budući da je osjećaj srama osobina ljudskosti, on je u ljudima urođen; nipošto nije posljedica obuzdavanja koje dolazi od vanjskih ljudi, događaja i stvari. Vanjske stvari ne mogu obuzdati tvoje misli i postupke; čovjekove misli, njegove unutarnje potrebe te njegova bit i klasifikacija njegove su unutarnje stvari. Čak i ako se čovjek s osjećajem srama želi razmetati ili uzdizati i svjedočiti o sebi kako bi među ljudima stekao nešto ugleda, budući da ima osjećaj srama, u tome postoji granica i mjera. To jest, savjest ga neprestano upozorava u srcu: „Ovo ide predaleko i besramno je. Nemoj to činiti! Ako to učiniš, bit će tako neugodno i nedostojanstveno kada ljudi kasnije razotkriju tvoje pravo lice! Ako se tako vladaš, jesi li još uvijek ljudsko biće?” Te ga misli i gledišta stalno obuzdavaju, pa u takvim stvarima postoji granica. Vidiš, kada se ljudi s osjećajem srama odijevaju, čak i ako misle da im neki komad odjeće dobro stoji, ako se pogledaju u ogledalo i vide da je pomalo proziran, smatraju da ne bi bilo dobro izaći van u tome. Drugi kažu: „Što ima veze ako je proziran? Svi se danas tako oblače. Samo malo otkriva i tebi je neugodno – drugi nose mnogo otvoreniju odjeću i uopće ih nije briga.” Oni kažu: „Nema šanse; ne mogu to nositi van.” Ni mrtvi ne bi izašli takvi. Zašto? Zato što to jednostavno ne mogu pomiriti sa svojim osjećajem srama; njihov ih osjećaj srama obuzdava. Ljudi s osjećajem srama bit će odmjereni u načinu na koji se vladaju i postupaju ili u svom odijevanju i dotjerivanju, dok su ljudi bez osjećaja srama drugačiji. To je kao kad se neki ljudi oblače pristojno dok su s braćom i sestrama, ali se nakon povratka kući odijevaju drugačije, noseći što god nevjernici vole nositi – neki čak, čim dođu kući, trgaju sa sebe odjeću koju su nosili na okupljanju, govoreći: „Stvarno ne volim nositi ovu odjeću. Previše je staromodna; izgledam kao pravi seljak. Tko bi želio nositi ovu odjeću!” Bez obzira na to jesu li s braćom i sestrama ili nisu, odijevanje i dotjerivanje ljudi koji doista imaju osjećaj srama uvijek su dostojanstveni i pristojni. Čak i da ne vjeruju u Boga, i dalje bi se tako odijevali i ne bi previše prelazili granicu.

Kada se na okupljanjima razgovara u zajedništvu i dijeli iskustveno razumijevanje, ako se čovjek s integritetom i dostojanstvom razmeće i uzdiže sebe, osjećat će se posramljeno, kao da ga mnogi ljudi promatraju, a taj će ga osjećaj upozoravati: „To nije dobro reći, zar ne? To nije dobro učiniti, zar ne?” Osjećat će se nelagodno. To jest, što god govorio ili činio, ili koliko god daleko išao u svojim riječima ili postupcima, osjećaj srama duboko u njegovu srcu neprestano ga upozorava, obuzdava i kontrolira. Stoga, do određene mjere, riječi koje izgovara i stvari koje čini odražavaju razmjeran stupanj integriteta i dostojanstva. Čak i ako takva osoba u svojoj ljudskosti ima iskvarene naravi ili određene nedostatke, ili je pod utjecajem zlih trendova, kada čuje Njegove riječi koje razotkrivaju ljude i sude im, zbog svoje urođene klasifikacije ona je ipak sposobna podsvjesno se uspoređivati s Božjim riječima. Ta osoba misli: „Bog ovom izjavom govori o meni. Imao sam takvo stanje i razotkrivanje, a imao sam i takvo očitovanje.” Pokazivat će stanje i očitovanje svjesnog uspoređivanja s Božjim riječima. Drugim riječima, kada osoba s osjećajem srama čuje Božje riječi koje razotkrivaju ljude i sude im, podsvjesno će ih prihvatiti i podsvjesno se uspoređivati s njima. Promišljat će o sebi na temelju Božjih riječi i priznati da je u tom pogledu iskvarena te da ima takva razotkrivanja i očitovanja. Duboko u sebi osjećat će nelagodu: „Ispada da i u meni postoji iskvarenost. Ispada da sam ja osoba s oholom naravi, kao što to razotkrivaju Božje riječi. Također sam prkosan i neposlušan, i nisam dobra osoba. Kako mogu biti tako iskvaren? Nekada sam mislio da sam pristojan, da sam dobra osoba sa savješću i razumom koja voli davati drugima te je sklona suosjećati s drugima i žaliti ih. Mislio sam da bih mogao biti izravno uznesen nakon što prihvatim Božje djelo. Nije mi uopće padalo na pamet da sam i ja pripadnik iskvarenog čovječanstva.” Budući da ta osoba ispunjava taj osnovni uvjet posjedovanja osjećaja srama, prirodno će i normalno prihvatiti stvarne činjenice o ljudima koje razotkrivaju Božje riječi, a zatim se usporediti s njima kako bi promišljala o sebi i spoznala sebe. To joj pruža sjajnu priliku da se ispravno suoči s Božjim riječima, bespogovorno prihvati Božje riječi i zatim malo-pomalo postigne pokornost. Na čemu se sve to temelji? Temelji se na tome što ima osjećaj srama. Stoga je sposobna shvatiti da u njoj postoje neka sramotna i opaka otkrivanja iskvarenosti, a zatim je, djelovanjem svog osjećaja srama, sposobna samoinicijativno odbaciti ono što smatra negativnim i sramotnim. Kada u Božjim riječima čuje izjave, stanja, konkretna razotkrivanja, pa čak i konkretne događaje koji razotkrivaju iskvarene naravi čovječanstva, sposobna je shvatiti da u sebi ima te iskvarene naravi. Prihvatit će ih kako bi promišljala o sebi i spoznala sebe. Kasnije, kada se ponovno susretne s takvim stvarima, ako ide protiv Božjih riječi ili ponovno otkrije stanja razotkrivena u Božjim riječima, njezin će je osjećaj srama u srcu i dalje upozoravati: „Zar time ne ideš protiv Božjih riječi? Nisi dobra osoba niti si netko tko se pokorava Božjim riječima ili ljubi istinu!” Budući da posjeduje osjećaj srama, sposobna je prihvatiti razotkrivanje i sud Božjih riječi. Božje riječi tada na nju imaju obuzdavajući učinak i mogu ispraviti njezine misli i gledišta. Vidiš, ne igra li osjećaj srama vrlo veliku ulogu? (Da, igra.) Kada osoba ne razumije istinu, ona ima osnovnu moralnu granicu. Kada razumije istina-načela ili dokuči pojedinosti Božjih riječi, mjerilo prema kojem je njezin osjećaj srama obuzdava više nije njezina moralna granica niti je to samo granica njezine savjesti i razuma; umjesto toga, istina-načela postaju njezina granica. Ne nadilazi li ta granica granicu čovjekove savjesti i razuma? Nije li mjerilo te granice podignuto? (Jest.) Isprva, kada ljudi s osjećajem srama ne razumiju istinu, u svojim mislima i gledištima imaju osnovnu moralnu granicu. Nakon što shvate istinu, njihova se moralna granica podiže i postupno se približava istina-načelima. Ne misliš li da se takva osoba promijenila? Dat ću vam primjer pa ćete razumjeti. Na primjer, u interakciji s drugima takva osoba isprva nije iskorištavala ljude, nije ih udarala niti vrijeđala, nije namjerno činila stvari kako bi druge prevarila i naštetila im niti je druge obmanjivala i varala. Mislila je da je takvo postupanje prilično dobro. Je li suzdržavanje od udaranja ili vrijeđanja ljudi te od varanja ili nanošenja štete drugima istina-načelo za odnošenje prema ljudima? (To je samo osnovno očitovanje ljudskosti; to nije istina-načelo.) To je samo moralna granica načina na koji se ljudi sa savješću i razumom vladaju: daju sve od sebe da ne udaraju i ne vrijeđaju ljude te da ne čine stvari kojima varaju druge ili im štete. To je samo suzdržavanje od činjenja zla. Međutim, istina-načela viša su od čovjekove moralne granice. Odnositi se prema ljudima u skladu s istina-načelima više ne znači samo pridržavati se vlastite moralne granice; ono je uzvišenije od toga. Što onda Božje riječi zahtijevaju kada je riječ o tom načelu odnošenja prema ljudima koje je iznad čovjekove moralne granice? (Pravedno se odnositi prema ljudima u skladu s načelima.) Tako je, pravedno se odnositi prema ljudima. To je istina-načelo. Je li onda to istina-načelo moralna granica? (Ne, to načelo nadilazi moralnu granicu.) To nije moralna granica; to je istina-načelo koje se temelji na moralnoj granici, ali je i nadilazi. To je istinsko načelo odnošenja prema ljudima. Suzdržavanje od udaranja ili vrijeđanja ljudi te od činjenja stvari kojima se druge vara ili im štete nije istina-načelo; to je samo suzdržavanje od činjenja stvari u negativnom smislu. Ali samo zato što se suzdržavaš od toga ne znači da imaš načela odnošenja prema ljudima; to što ne udaraš i ne vrijeđaš ljude ne znači da su tvoja načela odnošenja prema ljudima ispravna. Je li suzdržavanje od udaranja ili vrijeđanja ljudi te od varanja ili nanošenja štete ljudima isto što i pravedno odnošenje prema njima? Nije, zar ne? Ako je riječ o nekome tko te jednom uvrijedio, s kim se nisi slagao ili tko ti se ne sviđa, ali je, na temelju svoje ljudskosti i kova, prikladan za vođu, bi li ga izabrao? Ako to mjeriš načelom prema kojem se ljude ne udara i ne vrijeđa, niti ih se vara i ne nanosi im se šteta, što bi učinio? Ne bi imao put koji bi mogao slijediti. Kao iskvareno ljudsko biće, bez točnih načela odnošenja prema ljudima, najviše što bi rekao jest: „Nisam ga udario ni vrijeđao, niti sam rekao je li dobar ili loš. Nisam ga sputavao, pa ne možeš reći da sam ga prevario ili mu naštetio. U svakom slučaju, ne sviđa mi se, pa ga neću izabrati.” Je li to što ga nećeš izabrati pravedno odnošenje prema ljudima? (Ne.) Zapravo, ako je prikladan kandidat za vođu, trebao bi ga izabrati; samo to je pravedno odnošenje prema ljudima. Ne biraš ga na temelju načela prema kojem se ljude ne udara i ne vrijeđa niti ih se vara i ne nanosi im se šteta, nego na temelju čega? Na temelju načela pravednog odnošenja prema ljudima, kao što to zahtijevaju Božje riječi; samo je to istina-načelo. Dakle, neki ljudi misle: „Ne udaram ljude i ne vrijeđam ih, niti ih varam ili im štetim, zar me to ne čini dobrom osobom?”, na što Ja kažem: „Ti nisi dobra osoba. U najboljem slučaju imaš sreće da te se uopće smatra čovjekom.” Uistinu dobra osoba netko je tko može praktično postupati u skladu s istina-načelima. To jest, kada je riječ o tome kako se odnositi prema ljudima, osim što se suzdržavaš od udaranja, vrijeđanja, varanja ili nanošenja štete drugima, prema njima se također možeš odnositi pravedno i pošteno; tek si tada dobra osoba. Razjašnjava li to ovakav razgovor u zajedništvu? (Da.) Moralna granica osnovno je načelo vladanja za ljude koji u svojoj ljudskosti posjeduju savjest i razum. Iako je ovo načelo vladanja u skladu sa savješću i razumom ljudskosti, ono ne može zamijeniti istina-načela; u usporedbi s istina-načelima, još uvijek postoji jaz. U najboljem slučaju, netko tko ima moralnu granicu prosječna je osoba, ali se ne može nazvati dobrom osobom. Samo oni koji se mogu vladati i postupati u skladu s istina-načelima dobri su ljudi. Na primjer, već je prilično dobro ako prosječna osoba, kada je riječ o tome kako se odnosi prema drugima, uspije ne varati druge niti im štetiti, ne udarati ih niti ih vrijeđati. Međutim, načela dobre osobe za odnošenje prema ljudima uzdignuta su iznad toga: ona je sposobna odnositi se prema ljudima pravedno i u skladu s istina-načelima. To jest, istinsko ljudsko biće ima moralnu granicu i osjećaj srama te posjeduje osnovne uvjete za ispravno vladanje. Stoga takva osoba ima priliku postići to da se prema ljudima odnosi pravedno, da se vlada i praktično postupa u skladu s istina-načelima. Postoji li razlika između moralne granice i istina-načela? (Postoji.)

Ako čovjek u svojoj ljudskosti ima osjećaj srama, onda se vlada i postupa s integritetom i dostojanstvom. Njegova je granica ta da mora čuvati svoj integritet i dostojanstvo i ne izgubiti ih. Rečeno svakodnevnim jezikom, takva osoba u osnovi nije izgubila savjest; pazi na to kako radi stvari, cijeni integritet i karakter te ima ljudsku toplinu. Bez obzira na to što čini, kada je riječ o osobnim interesima, statusu ili novcu, ona ima granicu. Ta granica čuva njezin integritet i dostojanstvo; to jest, neće prijeći ono što joj njezin integritet i dostojanstvo dopuštaju kako bi bezobzirno činila stvari koje su neopravdane u smislu moralne pravde ili ljudske etike. To znači imati osjećaj srama. Osim toga, ljudi koji u svojoj ljudskosti imaju osobine savjesti i razuma imaju vlastita gledišta i izbore u vezi s jelom, pićem i zabavom, kao i u vezi s raznim zlim trendovima u društvu. Oni nipošto neće slijediti zle trendove kako bi živjeli smetenim i razvratnim životom, proizvoljno se prepuštajući užicima i ponašajući se pokvareno. Imaju svoje izbore u vezi s poslovima ljudskog svijeta ili zlim trendovima. Ti se izbori mogu temeljiti na njihovoj čestitosti i dobroti ili se mogu temeljiti na njihovom osjećaju srama; ovisi o konkretnoj situaciji. Bez obzira na to koliko su razne stvari koje se pojavljuju u svijetu popularne, koliko ih društvo i javnost odobravaju, duboko u sebi takvi ljudi i dalje imaju vlastite misli i stajališta o tim stvarima te će i dalje ispravno birati. U svom srcu vjeruju: „Bez obzira na okolnosti, ne možeš izgubiti svoju ljudskost. U svakom si trenutku ljudsko biće. Ne možeš činiti stvari koje čine zvijeri. Ne možeš činiti stvari koje čine đavli. Ne možeš sebe izjednačiti sa zvijerima i đavlima.” Stoga ih, što god činili, njihova savjest i razum obuzdavaju. Konkretno, to obuzdavanje znači da ih njihova savjest i razum neprestano upozoravaju i kontroliraju. Na primjer, recimo da netko takav i još jedna osoba vode svaki svoj posao. Druga osoba neprestano obmanjuje i vara ljude, prodajući predmet od deset juana za tristo do petsto juana, dok ga ova osoba prodaje za samo pedeset juana, zarađujući tek toliko da jedva preživi. Gledajući kako ta druga osoba ostvaruje ogromnu dobit dok ona tolike godine tako marljivo radi samo da bi zaradila dovoljno da se prehrani, u srcu se nikako ne može pomiriti s tim. I sama želi biti bezobzirna poput one druge osobe, ali onda pomisli: „To bi se previše kosilo s mojom savješću. Ne mogu se natjerati da to učinim! Što ako me nakon toga razotkriju? Bi li to bilo kršenje zakona? Bih li završio u zatvoru?” Vidiš, ta osoba puno razmišlja o tome i, dok tako promišlja, osjeća kako je vlastita savjest neprestano optužuje. Iako je zaluđena i pod utjecajem raznih zlih trendova u svijetu te također želi zaraditi više novca kako bi uživala u materijalnom blagostanju, nakon promišljanja o tome, naposljetku se ipak ne može nagnati da druge obmanjuje i vara. Neki ljudi kažu: „Takvi su ljudi jednostavno bojažljivi, zar ne?” Neki od njih jesu bojažljivi, ali neki nisu; njih jednostavno obuzdava vlastita savjest i razum te osjećaju da ne mogu obmanjivati ni varati druge ljude. Čak i ako to povremeno učine, poslije požale i svaki dan žive u strahu da će nešto poći po zlu i da će im netko pokucati na vrata. Misle u sebi: „Taj novac nisam zaradio časno. Ako ljudi saznaju, hoće li me kritizirati iza leđa? Sigurno to više neću učiniti. Samo kada novac koji trošim zaradim svojim napornim radom, um mi je miran i tek tada spavam snom pravednika.” Nakon što tako jednom nekoga prevare, dugo ih to mori; ne spavaju dobro, ne mogu ništa jesti i stalno u srcu osjećaju nemir. Naravno, takve osobe zapravo i ne postoje u današnjem društvu. Društvo je puno ljudi koji pripadaju đavlima i životinjama; oni ništa ne osjećaju kad druge tako obmanjuju i varaju.

Čak i ako čovjek koji ima savjest i razum često dolazi u doticaj s raznim stvarima poput jela, pića i zabave, njegova će savjest i razum i dalje služiti svojoj svrsi. Neće slijediti tijelo ni zle trendove kako bi u potpunosti udovoljio svojim raznim željama. Naprotiv, što god jeo, pio ili u čemu god uživao, postojat će granica. On misli: „Jesti dobru hranu, nositi lijepu odjeću i prepuštati se najboljim tjelesnim užicima, sve je to isprazno. Je li to doista ono za što ljudi žive?” U srcu takve osobe tjelesni užici, jelo, piće i zabava ne mogu zadovoljiti potrebe njezina unutarnjeg svijeta. Takva osoba u sebi misli: „Ljudi uvijek teže uživanju u dobrim stvarima. Sada sam i sama uživala u njima i ne osjećam nikakvu sreću. Što je zapravo sreća? Kako bi čovjek trebao živjeti da bi uistinu bio sretan? Uživala sam u svom tom jelu, piću i zabavi, kao i u raznim tjelesnim užicima – ne sastoji li se od toga ljudski život? Je li to život? Ako netko cijeli svoj život živi ovako, samo da bi težio jelu, piću i zabavi te tjelesnim užicima, po čemu se on razlikuje od životinje? Ako i ljudi, poput životinja, žive samo za tri obroka dnevno, ne razumiju o čemu se u životu radi, ostaju neispunjeni u svojim mislima, svojem duhovnom svijetu i svom srcu i ne razumiju mnoge stvari o životu, koja je svrha toga da naraštaj za naraštajem tako živi?” Kada su mladi, ljudi su puni znatiželje o svijetu. Mnogo je stvari o kojima ne znaju i koje nisu vidjeli, mnoge stvari nisu iskusili te smatraju da bi, ako izađu i hrabro se suoče sa svijetom, njihov život mogao biti vrlo sretan i ispunjen ili bi mogli živjeti čudesan i jedinstven život. Ali nakon što uistinu iskuse društvo, vide da čovječanstvo ovako živi iz naraštaja u naraštaj. Od mladenačke gluposti i neznanja do toga da, nakon što dožive neke stvari u društvu, mnogo pate i steknu neko životno iskustvo – tako svatko provede svoj život. Svi prolaze kroz proces težnje izgledima, slavi i dobitku te usredotočenosti na jelo, piće, zabavu i tjelesne užitke. U kasnijim godinama, iako su stekli neko životno iskustvo, čini se da nisu ništa postigli niti razumiju o čemu se u životu radi. Nije li prilično besmisleno da netko cijeli svoj život tako živi? Ljudi često osjećaju neobjašnjivu prazninu. Odnosno, kada u svojem srcu istinski promišljaju o životu i pokušavaju smisliti nešto svrhovito i vrijedno, ne mogu se sjetiti ničega, pa im je srce posve prazno. Ne znaju zašto je tome tako niti znaju što bi njihovom srcu trebalo biti potrebno ili gdje bi njihovo srce trebalo počivati. Osjećaju da se nemaju na što osloniti i osjećaju duboku zbunjenost, misleći u sebi: „U ovom sam životu iskusio dosta toga i okusio sam razne teškoće i boli. Završava li život doista ovako?” Kada pogledaju starije ljude, čini se da su i oni tako prošli kroz život. Tada osjećaju da su ljudski životi besmisleni. Uvijek su težili slavi i dobitku, statusu i tjelesnim užicima. Kada ih nemaju, svim ih se silama trude steći; kada ih steknu, osjećaju malo sreće i nakratko se raduju, ali dugoročno gledano, o nikakvoj se sreći ne može govoriti. Nakon što su veći dio svog života trčali na sve strane, i dalje se osjećaju prazno, bez ičega vrijednog za što bi se mogli uhvatiti. Stalno se osjećaju kao da objema rukama hvataju zrak, a ipak se nadaju da će iz toga nešto dobiti. Biste li rekli da je taj osjećaj dobar? (Ne.) Kako onda nastaje taj osjećaj? (Tako što sve to jelo, piće i zabava u svijetu ne mogu zadovoljiti unutarnje potrebe ljudi.) Razmišljaju li svi tako? Kakvi ljudi tako razmišljaju? (Tako razmišljaju ljudi koji imaju savjest i razum.) Recite Mi, bi li ljudi bez misli, bez logičnog razmišljanja i bez uma tako razmišljali? (Ne.) Bezumnici su ljudi bez savjesti i razuma; oni pripadaju zvijerima. Ne razmišljaju o tim pitanjima ljudskosti niti razmatraju ljudski život, budućnost ili put kojim treba ići. To uopće ne razmatraju. Dok god mogu jesti i piti, zadovoljni su. Oni samo žive od danas do sutra, provodeći svaki svoj dan u zabavi i živeći punim plućima iz dana u dan. Ne razmatraju ta pitanja koja se tiču života. Kakve onda veze te stvari imaju sa savješću i razumom ljudskosti? Ako netko ima savjest i razum, pokazivat će razumnost u onome što čini. Za ljude je vrlo važno da imaju razumnost. Kada ljudi imaju razumnost, većinu vremena ne žive prema osjećajima, nego razumno, živeći razumno u sadašnjem trenutku. Razmatrat će: „Jesam li u ovom životu zapravo išta zadobio? Je li ovaj život bio vrijedan življenja? Jesam li učinio išta smisleno i vrijedno? Jesu li stvari kojima težim ono što mi treba iznutra? Jesu li moje unutarnje potrebe zadovoljene? Nisu zadovoljene i osjećam se vrlo prazno. Nijedna materijalna stvar niti obiteljska privrženost ili prijateljstvo ne mogu me duboko u sebi zadovoljiti. Ništa od toga nije ono što je potrebno mojoj ljudskosti.” Razumno će razmišljati o tim stvarima. To jest, što su zreliji i odrasliji, to će na to razumnije gledati, a što manje uspijevaju dobiti odgovore, to će osjećati veću bol. Prije nego što iskuse te stvari, ljudi će prosuđivati i zamišljati neke stvari unutar okvira razuma na planski način i koristeći normalnu razumnost. Ali kada prođu te stvari i osvrnu se, postaju razumniji. Razumno će sagledati ono što su iskusili i ono što su proživjeli, i vidjet će da je sve to isprazno te da ništa od toga nema smisla. Zašto to kažem? Zato što ljudi sve čine radi hrane i odjeće, radi održavanja triju obroka dnevno za svoje tijelo i radi očuvanja tjelesnih užitaka. Bore se za slavu i dobitak i međusobno se nadmeću. Ako netko cijeli svoj život živi samo za te stvari, živeći poput životinje, onda nije puno napredniji od životinje; takav život nema nikakvu vrijednost. Ljudi koji imaju ljudski razum u srcu će promišljati o tome. Stoga, kada dosegnu određenu dob, zbog tih će neprestano ponavljajućih načina življenja, pravila igre i načina rješavanja stvari osjećati umor, odbojnost, gađenje i zasićenje. Naposljetku će razviti osjećaj praznine, osjećat će da su uživali u svim tim stvarima i iskusili ih, a ipak nisu ništa postigli niti su zadobili išta stvarno, išta opipljivo što uistinu zadovoljava potrebe njihove ljudskosti. U takvim okolnostima, ljudi koji imaju savjest i razum nastavit će istraživati, tragati i tražiti naslijepo: što je točno istinski ljudski život? Kako bi točno čovjek trebao živjeti svoj život? Neki će pametni ljudi tražiti put u životu i pokušati pronaći vjeru. Upravo u tom kontekstu neki ljudi dolaze u Božju kuću. Otkrivaju da samo Božje riječi te istina, put i život koje Bog pruža čovječanstvu mogu zadovoljiti njihove potrebe. Kada istražuju pitanja poput onoga što su vrijednost i smisao života, samo im Božje riječi mogu dati odgovore. Tek tada u njima nastaje žeđ za Božjim riječima, pa potom prihvaćaju Božje riječi i zatim idu korak dalje kako bi im se pokorili. Njihova žeđ za Božjim riječima, prihvaćanje Božjih riječi i pokornost njima temelje se na njihovu životnom iskustvu i proizlaze iz njihova promišljanja o nekim stvarima koje su iskusili u životu.

Čini li vam se da je ovo o čemu smo upravo razgovarali u zajedništvu apstraktno? Možete li to razumjeti? (Nije apstraktno. Možemo to razumjeti.) Ovaj sadržaj nije ni apstraktan ni isprazan; sve su to stvari koje ljudi mogu vidjeti i s kojima mogu doći u doticaj u stvarnom životu. Ako netko misli da razgovor u zajedništvu o savjesti i razumu ljudskosti nema veze sa stvarnim životom i smatra da je taj sadržaj vrlo isprazan i apstraktan, kao da je riječ o nečemu što se događa u nekom drugom svijetu i što je previše udaljeno od ljudi, onda ta osoba ima problem, zar ne? Ti ne razumiješ pitanja koja se tiču vladanja, a u svom vladanju nemaš nimalo savjesti ni razuma. Pa što si ti onda – đavao ili životinja? Teško je reći, ali, u svakom slučaju, nisi ljudsko biće. Ljudi koji imaju savjest i razum mogu opaziti misli ili očitovanja koja se tiču savjesti i razuma ljudskosti te se s njima povezati. Ako se netko ne može povezati s tim pozitivnim mislima ili očitovanjima, ali se može povezati s onim negativnima, to pokazuje da u sebi nema savjesti ni razuma. Neki ljudi koji nemaju savjest ni razum osjećaju duboku odbojnost prema mislima i gledištima te načinima vladanja koji se tiču savjesti i razuma ljudskosti, smatrajući ih sramotnima, gnusnima ili vrijednima prezira – to su ljudi koji nemaju osobine ljudskosti. Ljudima koji nemaju osobine ljudskosti očitovanja savjesti i razuma ljudskosti snažno su odbojna, a ne mogu ni opaziti razne konkretne misli, ponašanja i načela primjene koje pokazuje ljudskost ljudi koji doista imaju savjest i razum. Budući da nisu iste vrste, ne mogu ih opaziti. Recite Mi, mogu li životinje razumjeti prema kojim načelima ljudi postupaju ili zašto tako postupaju? (Ne.) Životinje to ne znaju. Što životinje znaju? Znaju što treba učiniti i kada to učiniti – samo te ustaljene stvari: kada jesti, koliko dugo se igrati i kamo ih njihovi vlasnici obično vode. Što se tiče toga zašto ih njihovi vlasnici onamo vode ili ne vode, one to ne znaju. Životinje ne znaju ni zašto se količina hrane koju dobivaju razlikuje zimi i ljeti niti znaju namjere svojih vlasnika koje stoje iza svega što za njih čine. Znaju samo: „U svakom slučaju, moj je vlasnik dobar prema meni. Moj mi vlasnik svaki dan daje ukusnu hranu, a također mi pravi društvo i štiti me. Dobar je prema meni, pa je on moj vlasnik. Drugi me ljudi ne hrane niti se dobro odnose prema meni, pa oni nisu moji vlasnici i nisam blizak s njima.” Životinje znaju samo te jednostavne stvari. Slično tome, ljudi koji pripadaju životinjama nikada neće moći razumjeti niti dokučiti ta pitanja koja se tiču ljudskosti, vladanja te misli i gledišta. Čak i ako ih poučavaš, sve što će od tebe naučiti jesu doktrine. No razumjeti nešto na razini doktrine ne znači istinski to razumjeti; oni ne razumiju značenje ni vrijednost onoga čemu ih poučavaš. Stoga, ljudi koji pripadaju životinjama ne mogu razumjeti kada se govori o pitanjima koja se tiču savjesti i razuma ljudskosti. Đavli te stvari mogu razumjeti doktrinarno, ali ih ne prihvaćaju. Te su im izjave odbojne i gnusne, misle da izgovaraš uzvišene riječi i da su to izjave odvojene od stvarnog života čovječanstva. Bilo da ih ne prihvaćaju ili da ih ne mogu razumjeti, Ja te stvari o vladanju ne govorim da bi ih čuli oni koji pripadaju đavlima ili životinjama. Ako su ih voljni prihvatiti kao doktrine, to je u redu; ako nisu voljni, nemam prigovora. Ljudi se razvrstavaju prema svojoj vrsti – ne može ih se prisiliti. Kakva god bila tvoja klasifikacija, ona određuje stvari koje ti se sviđaju. Ako nemaš ljudskosti i ne pripadaš čovječanstvu, tada nećeš razumjeti riječi koje se tiču istine i nećeš biti voljan hodati putem kojim bi ljudi trebali hodati. Samo će ljudi koji su ljudske klasifikacije biti voljni slušati ove teme koje se tiču vladanja i istine. Ako neki ljudi nisu voljni slušati i ne mogu to prihvatiti, ne moraju slušati. Takvi ljudi nemaju ljudsku klasifikaciju i istina se ne govori da bi je oni čuli.

Upravo smo spomenuli da će ljudi koji u svojoj ljudskosti imaju savjest i razum, kada je riječ o njihovim tjelesnim potrebama u životu – kao što su jelo, piće i zabava – što ih više doživljavaju i s njima se susreću, to će više o njima neprestano promišljati. Što više u životu doživljavaju jelo, piće, zabavu i tjelesne užitke, to više u svom srcu osjećaju da su te stvari besmislene i isprazne. Čak i ako ne mogu prestati tako živjeti, u tome ne nalaze radost; naprotiv, osjećaju se vrlo bespomoćno. To ih stanje dodatno potiče da nastoje razumjeti pitanja kao što su smisao života i zašto ljudi žive. Stoga, kada prihvate Božje djelo i dobiju odgovore na ta pitanja, u srcu osjećaju veliko zadovoljstvo i misle da je to doista ispravan put u ljudskom životu. Kada prihvati opskrbu istinom Božjih riječi, takva osoba smatra da razne pozitivne stvari i razni zahtjevi prema ljudima spomenuti u Božjim riječima savršeno zadovoljavaju potrebe u njezinoj ljudskosti ili su u određenoj mjeri usklađeni s njima. Stoga će spremno prihvatiti Božje riječi i Božje zahtjeve prema ljudima; ona vjeruje da je to uistinu put kojim bi ljudi trebali ići i da su to uistinu načela vladanja koja bi ljudi trebali posjedovati. Budući da ima takve potrebe i takva promišljanja, Božje su riječi njezina opskrba i mogu postati njezina pravovremena pomoć. Kada prihvati opskrbu Božjih riječi, imat će želju i odlučnost da udovolji Bogu i da postane istinsko ljudsko biće u skladu s Božjim zahtjevima. Na primjer, pravednici koje Bog spominje, kao što su Noa, Abraham, Job i Petar – priče o tome kako su se pokoravali Bogu i prihvaćali Njegova poslanja upravo su ono za čime takva osoba u svom srcu osobito žudi i čemu se divi. Nada se da će jednog dana i sama moći biti istinski i potpuno pokorna Bogu, baš kao Noa, Abraham i ostali, a očekuje i da će jednog dana moći zadobiti Božje odobrenje i postati jedna od pravednika o kojima Bog govori. Žudi za tim da bude dobra osoba, pravedna osoba. Priče o tim pravednicima koje Bog pripovijeda duboko je diraju, a njihove priče i njihovi stavovi prema Bogu često dotiču i nadahnjuju njezino srce. Budući da u svojoj ljudskosti posjeduje osobine savjesti i razuma, ona te likove spomenute u Božjim riječima može uzeti kao uzore i primjere koje treba slijediti; to je također znak da ima savjest i razum. Naravno, ovakvo očitovanje ujedno je i osnovni uvjet da osoba može prihvatiti Božje riječi i pokoriti im se te biti pročišćena i spašena. U najmanju ruku, sudeći prema očitovanjima takve osobe i onome što otkriva tijekom procesa doživljavanja života, ona nije otupjela i bezosjećajna. Nije netko tko ne razmišlja niti netko tko nema nikakva gledišta o životu, stvarnosti ili stvarima poput jela, pića i zabave. Ima mišljenja, ima vlastita gledišta, a povrh toga ima pozitivne misli i gledišta. To jest, prema raznim stvarima u životu nije otupjela i bezosjećajna, nego o njima razmišlja. Osobito nakon što doživi svakojake teške trenutke, neuspjehe i padove te okusi životne radosti i tuge, još više osjeća da je njezin život isprazan i bezvrijedan ako se tako nastavi; da, ako samo prođe ovim svijetom i tako se vlada, to nema nikakvu vrijednost i besmisleno je; te da u konačnici takvim vladanjem neće ništa zadobiti. Osjećat će da se ne želi pomiriti s time i bit će joj nezamislivo: „Zar bi ljudi doista trebali ovako živjeti, provodeći cijeli svoj život na taj način? Koja je svrha toga da naraštaj za naraštajem živi ovako?” Vidiš, iako takva osoba u konačnici ne donosi zaključak o tome kako bi ljudi trebali živjeti, u najmanju ruku o tome razmišlja. Nije obuzeta jelom, pićem, zabavom i uživanjem u tjelesnoj udobnosti, naklonosti svoje obitelji ili sreći obiteljskog života, tek u magli preživljavajući iz dana u dan. Njezin stav prema životu nipošto nije stav pukog preživljavanja, jer, vođena razumom, često promišlja. Stvari poput jela, pića, zabave i tjelesnih užitaka nipošto neće zadovoljiti potrebe njezina srca. U takvim će okolnostima tražiti stvari koje mogu zadovoljiti potrebe njezina srca. U konačnici samo Božje riječi i Božje djelo mogu pružiti odgovore na ta pitanja o životu o kojima ona promišlja i zadovoljiti potrebe njezina srca.

Ako netko samo tako provodi svoje dane iz dana u dan, iz godine u godinu, nikada ne razmišljajući o tome kojim bi putem trebao ići ni kako bi trebao živjeti; ako, nakon što doživi neuspjehe, padove, teške trenutke i nevolje te okusi životne radosti i tuge, i dalje uopće ne razmišlja o tim stvarima, nema nikakva gledišta o životu ni o tome kako se vladati te nastavlja težiti slavi, dobitku, statusu i užitku, čak se s osobitim žarom baca u razne zle trendove – i nema nikakvu svijest o tome, ne osjeća tjeskobu ni bol i ne osjeća da je takav život isprazan – onda takva osoba zasigurno nije ljudsko biće. Da jest ljudsko biće, kad bi dosegla određenu dob, razmišljala bi o tim pitanjima o životu. Neki ljudi počinju promišljati o životnim pitanjima u svojim dvadesetima: „Generacija mojih djedova i baka i generacija mojih roditelja živjele su tako. Hoću li i ja živjeti poput njih, vjenčati se i imati djecu u određenoj dobi, i to će biti sve od mog života? Živim li doista samo zato da bih odgajao djecu i razmnožavao se? Ako osoba cijeli svoj život živi ovako, to je besmisleno. Ako naraštaj za naraštajem živi tako, nije li to ipak isprazno?” U srcu nejasno osjeća da je budućnost isprazna i neizvjesna. Smatra: „Ako osoba cijeli svoj život samo teži jelu, piću, zabavi i tjelesnim užicima, a zatim ima djecu i odgaja ih, navodeći ih da se brinu o njoj u starosti i prirede joj dostojan pokop, pa da može mirno uživati u svojim poznim godinama – ako teži tom cilju, onda bi njezin život bio tako lišen smisla!” Prije nego što je uopće uistinu počela doživljavati život, već vidi da je put pred njom mračan i bez svjetla; već vidi svako unaprijed planirano životno razdoblje koje je pred njom. U sebi nejasno osjeća da je takav život besmislen i da se nema čemu radovati! Kada dođu u svoje dvadesete, neki ljudi počinju razmišljati o tome da zasnuju obitelj, izgrade karijeru i žive dobrim životom te omoguće svojim roditeljima da uživaju u dobrom životu. A ima i ljudi koji uvijek imaju ambicije; uvijek žele steći bogatstvo ili postati dužnosnici, istaknuti se među drugima i donijeti čast svojim precima. Bilo da su pod utjecajem svojih roditelja ili društva, ukratko, oni ne znaju promišljati o životu. Čvrsto vjeruju da se život sastoji samo od dobre hrane, lijepe odjeće i dobrog života, i ne razmišljaju ni o čemu drugom. Neki ljudi dožive mnoge neuspjehe prije nego što jasno uvide da ovo društvo i čovječanstvo nisu tako dobri kao što ljudi zamišljaju, pa počnu razmišljati o tome kako živjeti život koji je vrijedan i smislen i koji nije proživljen uzalud. Takvi ljudi čine vrlo malu manjinu. Ukratko, svi oni koji promišljaju o vrijednosti života i shvaćaju da se ljudi, dok su živi, moraju baviti praktičnim stvarima, ljudi su koji imaju savjest i razum. Činjenica da mogu promišljati o tim stvarima pokazuje da se njihove vrijednosti razlikuju od vrijednosti drugih. Njihove se vrijednosti ne svode na to da dobro jedu i uživaju u lijepim stvarima, da napreduju, ističu se među ostalima i imaju dobre izglede u ovom životu, i da na tome sve ostane. Mnogo je ljudi s dobrim izgledima, poput onih visokih dužnosnika – čeka li ih na kraju išta dobro? Žive li sretno? Ako pomno pogledate njihove živote iza kulisa, ni oni nisu sretni. Zbog toga osjećaš da ćeš, ako i sam budeš težio statusu i izgledima, također biti nesretan, baš kao i oni. Ljudi s mislima normalne ljudskosti promišljat će: „Ti visoki dužnosnici nisu sretni, što dokazuje da je put kojim idu pogrešan. Koji je onda ispravan put kojim bi ljudi trebali ići, a koji njihovom srcu uistinu može donijeti utjehu?” Ljudskom je srcu potrebno nešto da ga utješi. Taj izvor utjehe nisu materijalni užici poput novca, luksuznih domova ili otmjenih automobila, niti je to bliska osoba koja s njima može hrabro prolaziti kroz nevolje, a još manje je to savršen brak ili djeca odana roditeljima. Ništa od toga ljudskom srcu ne može uistinu donijeti utjehu. Ono što ljudskom srcu uistinu može donijeti utjehu stvari su koje njihovo srce treba. Treba dobiti neke odgovore; odnosno, postoje neke stvari koje ljudi žele razumjeti tijekom života: odakle ljudi dolaze? Kada će umrijeti? Tko upravlja smrću? Postoji li u životu takvo što kao što je sudbina? Tko je zadužen za sudbinu? Ako su za čovjekovu sudbinu zaduženi roditelji, tko je onda zadužen za sudbinu njegovih roditelja? Roditelji ne mogu upravljati ni vlastitom sudbinom, pa mogu li onda upravljati sudbinom svoje djece? Nadalje, kako bi se ljudi trebali vladati? Kako bi se trebali vladati da im život bude vrijedan i da ovim svijetom ne prođu uzalud? Ako ljudi imaju dušu, ima li njihova duša kamo otići nakon što umru? Ako duša ima kamo otići, je li to povezano s ovim životom? Što ljudi moraju činiti u ovom životu kako bi njihova duša nakon smrti mogla otići na neko dobro mjesto? Kako mogu izbjeći odlazak na loše mjesto ili promijeniti smjer kojim idu prema njemu? Sve su to pitanja o kojima bi ljudi trebali razmišljati. Kada ljudi razmišljaju o tim pitanjima, ali ne mogu dobiti odgovore, osjećaju li se izmučeno? (Da.) Što manje uspijevaš doći do odgovora, to se osjećaš izmučenije i to si manje raspoložen za uživanje u životu, obiteljskoj privrženosti ili romantičnoj ljubavi, jer koliko god u njima uživao, te stvari mogu samo privremeno ispuniti prazninu u tvom srcu. Kada završiš s uživanjem u tim stvarima, duboko u sebi osjećat ćeš se još praznije, jer stvari koje privremeno posjeduješ ili u kojima uživaš samo otupljuju tvoje srce i zadovoljavaju tvoje privremene potrebe; one ne mogu pružiti odgovore na pitanja o kojima promišljaš. U konačnici, koliko god novca imao, u koliko god dobrom materijalnom životu uživao ili koliko god djece imao uz sebe koja te poštuju, ništa od toga ne može odgovoriti na ta pitanja duboko u tvom srcu niti ti išta od toga može pomoći da pronađeš odgovore koje želiš. To jest, stvari u kojima uživaš u ovom životu, stvari koje si već stekao, ne mogu ti reći kakva će biti tvoja budućnost, kamo ćeš otići nakon što ovaj život završi niti hoćeš li biti kažnjen ili nagrađen. Nitko ti ne može dati točan odgovor na ta pitanja, a točne odgovore ne možeš pronaći u knjigama ni u kakvim izvorima. Dok promišljaš o tim pitanjima, ako možeš nejasno osjetiti da je život isprazan – da je uživanje u obiteljskoj privrženosti isprazno, da je uživanje u romantičnoj ljubavi, braku i vlastitoj obitelji isprazno, da je uživanje u odanosti vlastite djece isprazno i da je uživanje u stvarima poput jela, pića i zabave potpuno isprazno – i što više u tim stvarima uživaš i što ih više zadobivaš, to taj osjećaj praznine postaje snažniji i teži – tada ćeš sve više osjećati da tvom srcu za utjehu treba nešto drugo osim tih stvari. To će te dodatno potaknuti da tragaš za stvarima koje tvom srcu mogu donijeti utjehu te da tražiš odgovore o životu i životnom putu. Kada se te stvari ne mogu dobiti, ljudi zauzimaju bespomoćan, površan stav prema svjetovnim stvarima: „Jednostavno ću živjeti ovako. U svakom slučaju, tako ljudi žive cijeli svoj život.” Koliko god lijepe bile stvari koje netko sa savješću i razumom posjeduje ili u kojima uživa, za njega je sve to isprazno. On nije poput onih nalik zvijerima, koji nikada nisu siti koliko god jeli i nikada nisu zadovoljni koliko god uživali, i koji čak misle: „Najbolje je da ljudi cijeli svoj život ovako uživaju. U ovom životu bolest je najgore imati, a novac je najgore nemati.” To je logika ljudi koji su reinkarnirani iz životinja. Ova izreka – „Bolest je najgore imati, a novac je najgore nemati” – životna je filozofija do koje dolaze nakon što iskuse život. Međutim, kada netko tko ima savjest i razum čuje te riječi, pomisli: „Doista se čini loše biti siromašan; kada ti treba novac, a nemaš ga, to te dovodi u tešku situaciju. Ali može li posjedovanje novca riješiti problem ispraznosti? Ne može ga ni najmanje riješiti. Imati previše novca također je gnjavaža. Uvijek ima ljudi koji za njim žude, pa nećeš znati gdje ga je sigurno čuvati. Ne čini se sigurnim staviti ga u banku, ne osjećaš nikakvu sigurnost ulažući ga, a ionako ne možeš toliko potrošiti. Ako novac potrošiš na užitke jela, pića i zabave, na život u luksuznom domu, vožnju otmjenih automobila i uživanje u ulagivanju, divljenju i visokom poštovanju ljudi, dok te ljudi prate i okružuju kamo god pođeš, poput roja muha zujara koje neprestano zuje oko tebe ne napuštajući te ni na trenutak – nakon što neko vrijeme uživaš u tim stvarima, u sebi ćeš osjećati odbojnost prema njima i pomislit ćeš kako bi bilo divno pronaći mjesto gdje možeš nakratko biti u tišini i smiriti svoj um. Čak i ako možeš putovati po svijetu i proširiti svoje vidike, poslije, kada se iznutra smiriš, i dalje ćeš osjećati da je takav život besmislen i osjećat ćeš se još praznije.” Zapravo, kada ljudi prema svemu tome osjećaju prazninu, njihovom je srcu potrebna utjeha. To jest, kada dosegnu određenu dob i dođu do određene etape na životnom putu, imat će mnoga pitanja i nedoumice o životu koje ne razumiju, a na koje će trebati dobiti odgovore i koje će trebati razriješiti. Ako se ta pitanja ne mogu razriješiti, mogu živjeti samo kao hodajući mrtvaci, nerado se noseći sa svime, a njihova će gledišta o svemu biti osobito negativna i pasivna, a ne proaktivna. To su neki od osjećaja o životu koje gaje ljudi koji u svojoj ljudskosti posjeduju savjest i razum.

Što se tiče ljudi sa savješću i razumom, osim što imaju neke osjećaje o životu, kada dosegnu određenu dob, imat će neke spoznaje o ljudskom životu i promišljat će o raznim pitanjima. Budući da imaju savjest – ili točnije, budući da takvi ljudi imaju srce i duh – pod neprestanim djelovanjem svoje savjesti i razuma, u različitim životnim razdobljima promišljat će o raznim pitanjima: kako bi se trebalo odnositi prema različitim vrstama ljudi? Kako bi se trebalo odnositi prema svojim roditeljima i djeci? O čemu se zapravo radi u životu? Što su zapravo u životu jelo, piće i užitak, kao i slava, dobitak, status i izgledi? Nakon što dožive različita životna razdoblja, čak i ako ne razumiju istinu, doći će do nekih zaključaka o životu. Budući da promišljaju, doći će do zaključaka. Ti zaključci mogu biti objektivni, a mogu biti samo osobne spoznaje. No, u najmanju ruku, ljudi koji imaju savjest i razum već su tijekom doživljavanja života prošli kroz određene stvari. S određenim životnim iskustvom, smatrat će: „Mnogo toga u ovom životu ne ide onako kako bi čovjek želio; mnogo je toga izvan čovjekove kontrole. Kao da je, negdje u nevidljivom, Nebo sve to uredilo.” To je spoznaja do koje dolaze doživljavanjem života, a ujedno je i jedan od njihovih dobitaka. U smislu ljudskosti, taj je dobitak vrlo pozitivna i prirodna vrsta promišljanja koju donosi djelovanje savjesti i razuma. Zašto tako promišljaju? Zato što tijekom doživljavanja života postoje mnoge stvari koje se odvijaju onako kako žele i stvari koje se ne odvijaju tako, stvari koje su u skladu s njihovim željama i stvari koje nisu. Tijekom doživljavanja tih stvari neprestano će izvlačiti pouke i na kraju će doći do zaključka: ljudi imaju sudbine. Bez obzira na to odvija li se nečiji život glatko i onako kako želi ili je pun teških razdoblja i razočaranja, donosi li patnju ili blaženstvo, postoji nešto poput sudbine. Na temelju toga će promišljati o nekim pitanjima: „Sigurno je da ljudi imaju sudbine, ali biraju li ljudi vlastite sudbine? Oblikuju li ih njihovi roditelji? Čini se da to nije tako. Kad bi sudbine djece oblikovali i određivali njihovi roditelji, onda bi se svaki roditelj nadao da će njegova djeca napredovati i isticati se među ostalima te da će imati sretan život koji se odvija onako kako žele. Ali zašto se moj život nije odvijao prema željama mojih roditelja ni prema mojim vlastitim željama? Jasno je da o sudbini ne odlučuju ljudi. Reći da ljudske sudbine oblikuje priroda prazna je priča; to nipošto nije moguće. Posve sigurno postoji Vladar, Nebo, koji to u nevidljivom svijetu uređuje.” Nakon što dožive neka životna razdoblja, steknu neke spoznaje. Ili, o nekim životnim razdobljima koja još nisu doživjeli, neko razumijevanje i uvide steknu od svojih roditelja ili predaka; naravno, i to su spoznaje o životu. Prije svega, vjeruju u sudbinu i, na tom temelju, vjeruju da Nebo postoji. Je li to objektivno? (Jest.) Možda će neki ljudi reći: „Ono što govoriš nije objektivno. I mi smo ljudska bića, ali ne razmišljamo na taj način.” Kada kažemo da ljudi sa savješću i razumom promišljaju o životnim pitanjima, to ne znači da oni samo besposleno sjede i razmišljaju o tome četrdeset i pet minuta kao da su na nastavi, a zatim dolaze do odgovora. Naprotiv, kako stare i doživljavaju sve više stvari, a da toga nisu ni svjesni, stječu spoznaje o životu. Te spoznaje ne nastaju preko noći niti dolaze nakon godinu dana. Možda počevši od tridesete godine počinju doživljavati život te stupati u kontakt s društvom i drugim ljudima; nakon što postupno dožive razne stvari, malo-pomalo nakupljaju iskustvo, što ih dovodi do takva zaključka. Odnosno, kada dosegnu određenu dob, nakon što prođu neka od životnih putovanja, ljudi sa savješću i razumom prije svega će vjerovati da ljudi imaju sudbine i da su njihove sudbine pod suverenošću i uređenjima Neba; doći će do tog zaključka. Što još zaključuju? „Bilo da osoba u ovom životu uživa blagoslove ili trpi teškoće, bilo da je siromašna ili bogata, bilo da postane visoki dužnosnik ili je samo obična osoba, ništa od toga ne ovisi o njoj.” Ako o tome razmislite iz ljudske perspektive, tko ne želi biti dužnosnik, uživati u dobrom materijalnom životu i imati sretan život bez poteškoća u kojem se sve odvija kako želi? Ali takve se težnje ne moraju nužno ostvariti; svačija je sudbina drugačija. Na primjer, neki ljudi u mladosti izgledaju neugledno i zapušteno, ali postignu uspjeh kada odrastu; ljudi to ne mogu pojmiti. Na primjer, recimo da postoji djevojka koja je odmalena bila osobito motivirana da uspije; dobra je u školi i iznimno je lijepa. Ali što joj se na kraju dogodi? Uda se za huligana, svaki dan dobiva batine, a njezina djeca nisu tako lijepa kao što je zamišljala; sva čudno izgledaju i neprivlačna su. Toliko je motivirana, tako je lijepa i ima toliko udvarača, a ipak, nakon što je razmotrila sve svoje mogućnosti, na kraju je izabrala huligana; ljudi tako nešto nikada ne bi očekivali. Ili recimo da postoji netko drugi tko je osobito ambiciozan i sanja o tome da, kada odraste, postane general ili pokrajinski guverner. I što mu se dogodi? Kada odraste, zarađuje za život baveći se poljoprivredom. Prilično je obrazovan, po cijele dane nosi naočale i zna rječito govoriti. Kamo god pođe, drugima priča povijesne događaje i priče. Čak zna sve, od astronomije do geografije, i može proricati sudbinu. Ali na kraju ne postiže ništa i cijeli svoj život ostaje poljoprivrednik. Iz toga se može vidjeti da nečiju sudbinu tijekom cijelog života uređuje Nebo. Čak i ako imaš dobre težnje i želje, one se ne moraju nužno ostvariti; a čak i ako ih nemaš, možda će ti se neočekivano nasmiješiti sreća. To ispunjava izreku nevjernika da Nebo ima oči. To je u potpunosti pod suverenošću i uređenjima Stvoritelja. Nadalje, nije nužno da onaj tko je sada siromašan bude siromašan cijeli svoj život. Ako je čovjek siromašan, njegova bi ga žena mogla gledati svisoka i ostaviti ga. Ipak, nekoliko godina kasnije, njegov posao procvjeta i postane milijunaš, vozi luksuzne automobile, živi u vili i nosi zlato i srebro. Njegova se žena tada želi vratiti, ali on se radije ne bi nikad više oženio nego je primio natrag. Vidiš, njegova žena jednostavno nema sreće; suđeno joj je da bude siromašna. To hoće li u ovom životu biti siromašan ili bogat izvan je njegove kontrole. Nikada ne znaš kada bi se mogao obogatiti i nikada ne znaš što bi moglo uzrokovati da postaneš siromašan. Neki bogati ljudi misle da će cijeli život biti bogati, pa na siromašne ljude gledaju svisoka i ignoriraju ih. Ipak, nekoliko godina kasnije postanu siromašni, a oni koje su nekada maltretirali i ignorirali sada su bogatiji od njih i ne žele obraćati pažnju na njih. Osim što shvaćaju da je izvan čovjekove kontrole to hoće li biti bogat ili siromašan, do kojih još spoznaja o životu dolaze ljudi sa savješću i razumom? Neki ljudi kažu: „Čak i ako u ovom životu ne činiš dobre stvari, ne čini zlo. Nebo ima oči! Pogledaj onu obitelj; pokvareni su još od generacije svojih djedova i baka, uvijek varaju druge i nanose im štetu. I što im se na kraju dogodilo? Odmazda je stigla njihova unuka; rođen je s invaliditetom. Stoga ne čini zlo. Nebo ima oči; ako činiš zlo, prije ili kasnije suočit ćeš se s odmazdom!” Ljudi sa savješću i razumom doživljavaju mnoge stvari i mnogo pate kada ne razumiju istinu. Do svoje pedesete ili šezdesete godine, imat će razne spoznaje o životu. Te se spoznaje na kraju svode na postojanje sudbine i Neba, na to da su u nevidljivom svijetu ljudske sudbine pod suverenošću i uređenjima Neba, da se ljudi suočavaju s odmazdom nakon što umru, da ne treba činiti zlo i da, kakvo god zlo netko počinio, Nebo ima oči i promatra. Nemoj misliti da drugi nemaju pojma da si počinio zlo; ljudi možda ne znaju, ali Nebo sigurno zna. Dugovi koje osoba ima u ovom životu moraju se vratiti u sljedećem životu, a moglo bi čak biti potrebno i nekoliko života da se vrate. Vidiš, od davnina do danas, svi oni koji su počinili previše zla loše su završili i suočili se s odmazdom. Neki su počinili previše ubojstava i bili su kažnjeni; stotinama godina nijednom se nisu reinkarnirali kao ljudi. Neprestano su se reinkarnirali kao krave i svinje, a nakon što bi bili zaklani, ponovno bi se reinkarnirali kao svinje i krave, prolazeći kroz taj ciklus iz naraštaja u naraštaj. To je suočavanje s odmazdom. Čak i ako ljudi sa savješću i razumom ne razumiju istinu, ipak mogu imati neke osjećaje o životnim pitanjima, shvatiti neke pozitivne stvari i na kraju dobiti neke pozitivne odgovore. Ti im pozitivni odgovori omogućuju da izvedu neka načela za vladanje koja bi ljudi trebali posjedovati i put vladanja kojim bi ljudi trebali ići. Živeći cijeli svoj život na ovaj način, mogu barem činiti manje zla i biti pošteđeni neke kazne. Što više životnog iskustva ljudi imaju i što više spoznaja o životu zadobiju, to se ispravnije mogu suočiti sa svojim izgledima i budućnošću, i to više mogu pustiti da stvari idu svojim prirodnim tijekom, dopuštajući da se sve dogodi kako će se dogoditi, umjesto da na silu i namjerno pokušavaju kontrolirati sve to. Na primjer, kad je riječ o stvarima kao što su izgledi i brak nečije djece ili to kako se nečija djeca odnose prema starijima, roditelji će pustiti da stvari idu svojim prirodnim tijekom i ispravno će se suočiti s tim stvarima, umjesto da umjetnim sredstvima ili ekstremnim ponašanjem svime time manipuliraju. Dakle, kada netko ima te spoznaje o životu, u određenoj mjeri može slijediti uređenja Neba i uređenja sudbine te će činiti manje gluposti ili ih uopće neće činiti.

O životu se mogu steći mnoge spoznaje. Osim onih o kojima smo upravo razgovarali u zajedništvu, do kojih ste još spoznaja došli? (Da su rođenje, starenje, bolest i smrt također izvan ljudske kontrole.) Da, rođenje, starenje, bolest i smrt izvan su ljudske kontrole. Vidiš, neki su ljudi odličnog zdravlja, ali onda se prehlade i umru za nekoliko dana. U međuvremenu, neki su ljudi boležljivi, tijekom cijele godine uzimaju lijekove, a ipak dožive više od osamdeset godina. I to kada će umrijeti izvan je čovjekove kontrole; to nije nešto što čovjek može birati. Koje još spoznaje o životu postoje? (Da su romantična ljubav i brak također izvan čovjekove kontrole.) Mnogo je stvari koje čovjek u tom trenutku ne može prozreti, ali kada dosegne određenu dob, doći će do nekih spoznaja. Na primjer, mnoge stvari ljudi ne mogu proizvesti; one se ne mijenjaju u skladu s ljudskom voljom niti ona o njima odlučuje. Recite Mi, kada osoba koja može promišljati o tim pitanjima i imati te spoznaje o životu čuje Božje riječi, ne razvedri li se znatno njezino srce? (Da.) Ako iz Božjih riječi može dobiti odgovore, može li onda prihvatiti Božje riječi? Hoće li priznati istinitost Božjih riječi? (Hoće.) Nakon što ljudi sa savješću i razumom dožive neka životna razdoblja, doći će do nekih spoznaja o životu. Najosnovnija stvar među tim spoznajama jest vjera u sudbinu i vjera da Bog postoji. Na temelju toga, kada dođu pred Boga, Božje im riječi daju odgovore, a daju im i put, potvrđujući spoznaje koje su zadobili tijekom doživljavanja života, a pružaju im i konkretne odgovore. Odnosno, Božje riječi savršeno nadopunjuju neke konkretne pojedinosti koje nisu uspjeli spoznati tijekom doživljavanja života, pomažu im da bolje razumiju i čvršće vjeruju da Bog postoji te da je izvan svake sumnje da Bog ima suverenost nad ljudskim sudbinama. Oni taj temelj imaju od samog početka i tijekom doživljavanja života već su dobili takve odgovore. Kada dođu pred Boga i razumiju istinu iz Božjih riječi, Božje riječi ih još više uvjere u Njegovo postojanje i činjenicu da On ima suverenost nad ljudskim sudbinama. To jest, Božje im riječi omogućuju da potvrde da su njihove spoznaje ispravne i točne. Stoga, na temelju toga što imaju spoznaje o životu, još čvršće vjeruju da Bog doista postoji i da je, iako Ga se ne može vidjeti ni dotaknuti, Njegovo postojanje neporecivo. Zapravo su već imali svijest i osjećaj o tome prije nego što su došli pred Boga. Kada prime potvrdu iz Božjih riječi, njihova vjera prirodno raste; umjesto da postanu sumnjičaviji, imaju više vjere u Boga i čvršće vjeruju u Njegovo postojanje. Posljedično, imaju manje poteškoća u prihvaćanju Božjih riječi nego većina ljudi. Baš kao Job – kakva je bila njegova spoznaja o životu? „Jahve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino!” (Job 1,21). Prije nego što ga je Bog iskušao i prije nego što se Bog s njim suočio licem u lice, on je to već osjećao. Stoga, kada ga je Bog iskušao, u svom je srcu još čvršće vjerovao da je to Božje djelo i da je to nepogrešivo. To jest, kada ga je Bog iskušao, on nije od nule počeo poznavati Boga, dolaziti u doticaj s Božjim djelima i poznavati ih, kao ni poznavati Božju suverenost; naprotiv, on je već razumio i shvatio Božja djela i Božju suverenost. Na temelju toga dodatno je potvrdio da su njegovo znanje i spoznaje ispravni te da Bog doista tako djeluje. Što se tiče ljudi sa savješću i razumom, kada dođu pred Boga nakon što zadobiju spoznaje o životu, oni nemaju gotovo nikakvih poteškoća u prihvaćanju Božjih riječi. Još čvršće mogu vjerovati da su Božje riječi ispravne. Samo što u njihovim spoznajama o životu nedostaju mnoge pojedinosti, a to ih navodi da još čvršće vjeruju i potvrde da je njihovo znanje ispravno, ne ostavljajući im nikakve sumnje u Boga. Budući da nemaju sumnje u Boga i čvrsto vjeruju u Njegovo postojanje, je li im teško prihvatiti Božju suverenost i Njegove riječi? U usporedbi s onima koji uopće ne vjeruju u Božje postojanje ili ga ne priznaju, ili koji ga dovode u pitanje, je li im to manje teško? (Jest.) Čak i ako ih njihove iskvarene naravi koče, u najmanju ruku, njihov stav prema Božjim riječima i istini izgrađen je na temelju čvrstog vjerovanja, bez ikakvih sumnji, da je Bog Vladar čovječanstva. Odnosno, kada ih Bog iskušava ili ih grdi i sudi im, kao prvo, oni u najmanju ruku ne poriču Božje postojanje; kao drugo, ne dovode u pitanje Božju suverenost; i kao treće, ne odbacuju Božju suverenost. Umjesto toga, usredotočuju se samo na rješavanje vlastitih iskvarenih naravi. To se stanje razlikuje od stanja ljudi koji uopće ne vjeruju da Bog postoji ili koji su skeptični prema Bogu. Što se tiče onih koji uopće ne vjeruju u Božje postojanje, kada se susretnu s Božjom grdnjom i sudom ili kada Bog postavi okruženja kako bi ih disciplinirao, oni se prije svega opiru Bogu. Poriču Božje postojanje, govoreći: „To nije božje djelo; bog nikada ne bi tako postupio!” ili „Gdje je bog? To je ljudsko djelo!” Ispoljavaju ponašanja i iznose izjave tipične za bezvjernike. U međuvremenu, oni koji su skeptični prema Bogu uvijek se pitaju: „Je li to Božje djelo? Jednostavno ne vjerujem da bi Bog tako postupio. Bog voli ljude i pokazuje brigu za njih; bi li On ovako provodio Svoju suverenost? Mislim da ne bi. U svakom slučaju, ne želim to prihvatiti; ako nešto nije u skladu s mojim predodžbama, ja to ne prihvaćam!” Vidiš, stavovi tih dviju vrsta ljudi prema Božjoj grdnji i sudu, disciplini i kušnjama različiti su. Što se tiče ljudi koji u svojoj ljudskosti posjeduju osobine savjesti i razuma i koji uistinu vjeruju u Božje postojanje, kada Bog postavi okruženja kako bi ih iskušao, oni se prije svega prema okruženjima koja je Bog uredio odnose iz perspektive stvorenog čovječanstva. Prema Stvoritelju i Bogu odnose se sa stavom pokornosti u svojem srcu. Njihov stav nije stav propitivanja, odbacivanja ili poricanja; naprotiv, oni vjeruju: „To je Božje djelo; to je pod Božjom suverenošću.” Iako bi također mogli razviti buntovništvo i predodžbe te se pokušati raspravljati, u najmanju ruku, njihov je stav prema okruženjima sljedeći: „To je Božje djelo; Bog ima suverenost nad svime.” Nadalje, u najmanju ruku, oni neće sumnjati u to postoji li uistinu Bog; to se jednostavno neće dogoditi. Stoga, kakvo god djelo Bog činio na njima, njihov je stav prema Bogu stav stvorenog ljudskog bića prema Bogu, a ne stav prema običnoj osobi. Zar se stav prema Bogu kod ljudi koji imaju savjest i razum ne razlikuje od stava bezvjernika i ljudi koji sumnjaju u Njega? (Razlikuje se.)

Bezvjernici se prema Bogu odnose kao da Ga nema, pa se čak odnose prema Njemu kao prema običnoj osobi koja im je ravna. Oni koji sumnjaju u Boga imaju isprazne i nejasne uobrazilje o Bogu kada im se ništa ne događa; kada naiđu na probleme, prema Bogu gaje svakojake sumnje, dvojbe, pa čak i skepsu. Međutim, što se tiče onih koji imaju savjest i razum, budući da su u svojem srcu sigurni da Bog postoji i sigurni su u Božji identitet i bit, kakvo god buntovništvo ili predodžbe razvili prema Bogu, u najmanju se ruku prema Bogu odnose sa stavom stvorenog bića prema Stvoritelju. Je li velika razlika između ove vrste osobe i prethodne dvije vrste ljudi? (Jest.) Takva osoba neće biti skeptična prema Bogu niti će se prema Bogu odnositi kao prema običnoj osobi. Zašto govorimo o ovoj razlici? Zato što se kod osobe koja ima ljudskost, bez obzira na to kakve iskvarene naravi otkriva i bez obzira na to razvija li predodžbe ili buntovništvo prema Bogu, sve to događa unutar okvira savjesti i razuma njezine ljudskosti. Prvo, ona neće proklinjati Boga; drugo, neće donositi sud o Bogu niti huliti na Boga; i treće, neće se opirati djelu koje Bog čini na njoj. Najviše što bi mogla jest pokušati se raspravljati ili biti nespremna prihvatiti trenutačnu situaciju ili takvo Božje djelo. Ali u najmanju se ruku prema Bogu odnosi kao prema Bogu, a čak i ako ima neka očitovanja buntovništva, ona su ograničena na okvir savjesti i razuma. Nasuprot tome, ljudi koji poriču Boga nemaju svijest o tome postoji li Bog kada se ne suočavaju ni s kakvim situacijama. Međutim, kada se doista susretnu s nekom situacijom, vjeruju da im je Bog učinio nešto nepovoljno – možda ih disciplinira ili im nešto oduzima kako bi izgubili neke osobne interese – i oni će u svojem srcu bezobzirno donositi sud o Bogu, proklinjati Boga i huliti na Boga, nemajući nimalo bogobojaznosti u srcu. Njihov se stav prema Bogu razlikuje od stava ljudi sa savješću i razumom. Usuđuju se proklinjati Boga, a to proklinjanje nije puko buntovništvo; proklinju Boga bez ikakvog obuzdavanja ili suzdržavanja. Zašto se ne obuzdavaju i ne suzdržavaju? Zato što nisu ljudi i nemaju savjest ni razum; prema Bogu se odnose baš kao da je On najobičnija osoba u njihovoj blizini. A ako se Božje riječi dotaknu njihovih problema, prema Bogu se odnose kao prema neprijatelju, misleći: „Ako su tvoje riječi nepovoljne za mene, naljutit ću se i uzvratiti ti! Dokle god se tvoje riječi i djela mene ne tiču, neću imati problema s tobom. Ako se dogodi nešto što šteti mojim interesima ili se suočim s uhićenjem, odmah ću poreći i odbaciti boga!” U svojem će srcu također reći: „Besmisleno je vjerovati u boga – moramo čak trpjeti progon i ugnjetavanje. Ja, kao prvo, neću trpjeti tu teškoću!” Vidiš, oni u svakom trenutku gaje misli o tome da odustanu od svoje vjere u Boga i ostave Ga. Kada se susretnu sa stvarima koje ne idu onako kako žele, imaju takve misli i žele se udaljiti od Boga. To je najčešće stanje đavala i bezvjernika. Kada se ti ljudi susretnu s nečim što je za njih nepovoljno, žele poreći Boga, prestati vjerovati u Boga, odbaciti Božje ime i pobjeći. Ne samo da ostavljaju Božje ime, već se i žale da ih Bog ne može zaštititi niti sačuvati njihove interese. Neki ljudi čak kažu: „Postoji li Bog doista? Može li On doista imati suverenost nad svime?” A drugi kažu: „Služiti Bogu nije lako; biti blizu kralja opasno je kao ležati s tigrom!” Vidiš, usuđuju se izgovarati nečuveno buntovne riječi. Ako se prema Bogu uistinu odnosiš kao prema Bogu i uistinu vjeruješ da Bog postoji, razmatrajući to iz perspektive savjesti i razuma normalne osobe, bi li tako sudio Bogu i hulio na Njega kada bi se susreo sa stvarima koje su za tebe nepovoljne? Ne bi, jer ti savjest to jednostavno ne bi dopustila, stoga uopće ne bi razvio te misli. Bi li onda ipak govorio takve stvari? Takve riječi nikada ne bi izašle iz tvojih usta. Kada se ti đavli i bezvjernici susretnu sa stvarima koje su za njih nepovoljne, proklinjat će Boga i huliti na Njega, a na kraju će ostaviti Boga i prestati vjerovati. Ima i nekih koji, kada se susretnu sa stvarima koje se ne odvijaju kako žele, prosvjeduju tako što stupaju u štrajk, odbacuju svoj posao i odbijaju vršiti svoje dužnosti. Bio je jednom jedan bezvjernik koji je činio zlo i Božjoj kući nanio teške gubitke. Božja ga je kuća smijenila, a kada je bio dodijeljen običnoj crkvi, odbio je to, govoreći: „Ako me dodijelite običnoj crkvi, neću jesti. Umrijet ću upravo ovdje!” Neka su ga braća i sestre tada orezali i razgovarali s njim u zajedništvu. Ja sam rekao: „Nisi li glup što se spuštaš na razinu takve osobe? To je đavao koji pokazuje svoje pravo lice, pa zašto ga shvaćaš tako ozbiljno?” Da je ljudsko biće, bi li mogao učiniti takvo što? Kome se on suprotstavlja? Ostavimo po strani činjenicu da je počinio toliko zla i Božjoj kući nanio tako teške gubitke – u tom je slučaju potpuno opravdano i prikladno da se Božja kuća pozabavi njime – čak i da nije počinio nikakvo zlo, ne bi li također bilo prikladno da ga Božja kuća smijeni jer nije bio sposoban obavljati posao? To je postupanje u skladu s načelima, pa kakav je to onda besramni manevar pokušavao izvesti? Pokušavajući izvesti taj besramni trik, bio je razotkriven, a to je bio još veći razlog da ga se otjera. Neka ide kamo god želi; crkva samo treba ukloniti njegovo ime i time će stvar biti završena. To je đavao, pa zašto ga shvaćaš tako ozbiljno? Idiotski je shvaćati ga ozbiljno; možeš li urazumiti đavla? Taj bezvjernik nema savjest ni razum, čini svakojake prljave stvari i pokušava izvesti besramne trikove, misleći da, ako to učini, Božja kuća neće moći odgovoriti. S takvom se osobom lako pozabaviti; samo je otjeraj i to je to – daleko od očiju, daleko od srca. Nije li glupo odnositi se prema bezvjerniku koji je đavao kao prema normalnoj osobi? Đavao ni najmanje ne prihvaća istinu i, kako god vjerovao, neće zadobiti istinu. Ako s njim razgovaraš u zajedništvu o istini, nije li to uzaludan trud? Ako želiš da bude pročišćen i spašen, to je nemoguće. On je jednostavno đavao koji pokazuje svoje pravo lice i treba ga ukloniti. Tako bi se trebalo pozabaviti bezvjernicima.

Ti smušeni ljudi koji se klasificiraju kao životinje ne priznaju Boga iz dubine svog srca i ne odnose se prema Bogu kao prema Bogu niti imaju poštovanja prema Božjem tijelu ili strah od Boga na nebu; njima je važna samo osobna korist. Ako danas dobiju blagoslove koji su im korisni, oni kažu: „Bog je dobar, bog je velik, bog je pravedan, bog je plemenit!” Ali ako im jednog dana Bog oduzme njihove povlastice i natjera ih da pate, poreći će i izdati Boga, čak govoreći: „Nije nužno istina da je bog posve dobar; više ne vjerujem u boga!” Ako Božja kuća podijeli neke povlastice i dopusti im da nešto dobiju besplatno, sretni su i kažu: „Bog toliko voli ljude, bog je tako divan! Hvalim boga u svom srcu!” Toliko se razvesele da skaču od radosti i čak se noću mogu probuditi smijući se u snu. Ako im se kaže da to više nije besplatno, odmah mijenjaju ploču i postaju nesretni. Više ne govore da je Bog divan ili da Bog brine za ljude, nego donose sud da je Božja kuća previše škrta i da nema ljubavi; njihovo se držanje tako brzo mijenja. Imaju li takvi ljudi savjest i razumnost? (Nemaju.) Ljudi bez savjesti i razuma nemaju osjećaj srama. Kada imaju koristi, kažu da je Bog dobar; kada ne mogu imati koristi, mijenjaju ploču i kažu: „Bog nije dobar, nema boga.” Oni doista mogu reći takve stvari. Govore čas jedno, čas drugo, kao da imaju podvojenu osobnost; oni su ti koji kažu da je Bog dobar, a ujedno su i ti koji govore da Bog nije dobar. Na čemu se temelje njihove riječi? Temelje se isključivo na tome mogu li nešto zadobiti; ako ne mogu ništa zadobiti, kažu da Bog nije dobar – doista mogu reći takve stvari. Općenito, ako netko tko ima savjest i razum kaže takve stvari, u sebi će osjećati krivnju: „Ah, nemam savjesti. Ono što sam upravo rekao bilo je neprikladno. Ubuduće to ne smijem govoriti. Kada nešto kažeš, ne možeš to povući; to što sam to rekao razotkrilo je moju ljudskost.” Zatim će promišljati o sebi i spoznati sebe. Ljudi koji su reinkarnirani iz životinja neće promišljati o sebi niti će spoznavati sebe. Misle da su u pravu bez obzira na to što kažu; jedno govore kada su sretni, a drugo kada su nesretni. Nemaju osjećaj srama, nemaju integriteta ni dostojanstva, i nije ih briga kako ih drugi vide. Imaju li oni onda zapravo Boga u svojem srcu? Točno govoreći, nemaju. Objektivno govoreći, kada im je On potreban, kažu da Bog postoji, da je Bog s njima, da im Bog udjeljuje milost i pomaže im te da ih Bog čuva i štiti. Međutim, kada ih Bog prekorava i disciplinira, zbog čega izgube obraz i osjećaju se osramoćeno, i kada osjećaju da je ono što Bog čini nepovoljno za njih, kažu da Bog nije dobar i počinju biti skeptični prema Bogu. Recite Mi, kakvu savjest i razum imaju takvi ljudi? Prema Bogu se odnose baš kao što se odnose prema ljudima, ne držeći se baš nikakvih granica savjesti. Čak se usuđuju svađati se i raspravljati s Bogom te Ga se usuđuju obasipati uvredama, bez imalo strepnje ili straha od Boga. Poslije požale: „Ah, iznevjerio sam Boga!” Ali kada se ponovno susretnu s takvim stvarima, i dalje postupaju na isti način. U svojem srcu nikada neće imati istinski strah od Boga; Bog nema mjesta u njihovom srcu. Međutim, netko tko uistinu ima savjest i razum ima stalno mjesto za Boga u svom srcu, a to stalno mjesto čini ga iskrenijim, ozbiljnijim i punijim poštovanja prema Bogu nego prema bilo kome drugome. Ta iskrenost, ozbiljnost i poštovanje čine njegov stav prema Bogu zahvaljujući djelovanju njegove osnovne savjesti i razuma. Stoga, u bilo kojem trenutku, bilo da je slab ili negativan, bilo da je doživio neuspjeh ili je bio discipliniran, neće prijeći tu granicu. Bez obzira na to koliko su velike poteškoće s kojima se susreće ili koliko boli trpi, neće prijeći tu granicu jer je istinsko ljudsko biće. Vjeruje da Bog postoji i da On ima suverenost nad ljudskim sudbinama, pa neće prijeći granicu savjesti i uvrijediti Boga, niti će namjerno i svjesno proklinjati Boga, opirati se Bogu ili se buniti protiv Boga. To što to ne čini namjerno znači da ga njegova savjest i razum obuzdavaju. Naravno, pod djelovanjem svoje savjesti i razuma može činiti i neke stvari koje bi trebala činiti osoba s normalnom ljudskošću. Na primjer, kakvo god djelo Bog činio ili kakve god riječi Bog izgovarao, a koje nisu u skladu s njegovim predodžbama, on neće namjerno donositi sud niti će iznositi komentare. Prema tim se stvarima može ispravno odnositi ili tragati za istinom kako bi riješio vlastite predodžbe; u svojoj podsvijesti ima osnovnu granicu. Budući da vjeruje da Bog postoji, promišljat će tako zahvaljujući djelovanju svoje savjesti i razuma. Nakon promišljanja imat će osnovni stav i osnovna načela za odnos prema Bogu. Samo na temelju tih osnovnih načela ljudi mogu održavati svoj odnos s Bogom kao odnos stvorenog bića prema Stvoritelju, održavajući takav ispravan, normalan i prikladan odnos. Samo kada je taj odnos uspostavljen, ljudi mogu normalno prihvatiti Božje riječi te se normalno pokoravati Božjim riječima i primjenjivati ih. Recite Mi, mogu li ljudi koji često proklinju Boga, ljudi koji žele odmah prestati vjerovati u Boga i ljudi koji se samo tako žale na Boga i mrze Ga, prihvatiti Božje riječi? Mogu li primjenjivati Božje riječi? (Ne mogu.) Stav koji ti ljudi imaju prema Bogu jest stav koji đavli imaju prema Bogu. Budući da đavli imaju takav stav prema Bogu, mogu li se prema Božjim riječima odnositi kao prema istini? Nikada. Samo se stvorena ljudska bića prema Božjim riječima mogu odnositi kao prema istini. Samo kada se prema Božjim riječima odnose kao prema istini, ljudi mogu biti voljni prihvatiti Božje riječi, a zatim im se dalje pokoravati, primjenjivati ih i ući u njih te na kraju biti pročišćeni i spašeni.

Netko tko u svojoj ljudskosti posjeduje osobine savjesti i razuma ima osnovno načelo u tome kako se odnosi prema Bogu, a to je da ima namjeru pokoriti se. Što god mu se dogodi, nipošto neće proizvoljno donositi sud, već će se moliti Bogu i tragati za istinom; to je očitovanje koje bi normalna osoba trebala imati. Ako su očitovanja neke osobe u skladu sa savješću i razumom normalne ljudskosti ili ako je savjest i razum reguliraju, obuzdavaju i kontroliraju, onda je ta osoba istinsko ljudsko biće i netko koga Bog namjerava spasiti. Ako postupa bez reguliranja, a još manje obuzdavanja savjesti i razuma te je smušena; ako želi imati dobar stav prema Bogu, ali to nikada ne uspijeva, ne zna točno kako bi se trebala odnositi prema Bogu i ne zna kojih bi se načela ljudi trebali pridržavati pred Bogom da bi bili ispravni – ako ništa od toga ne zna, već je samo smušena i zbunjena, ponašajući se dobro među dobrim ljudima, a zlo među zlim ljudima, kakva je ona osoba? Kada je među ljudima koji imaju savjest i razum, ne čini nikakve zle stvari, ali to ne znači da ima ljudskost. Ako je među zlim ljudima, činit će zle stvari. Kada zli ljudi proklinju Boga, i ona postaje skeptična prema Bogu; kada zli ljudi poriču Boga i donose sud o Njemu, ne osjeća odbojnost, ne primjenjuje nikakvo razlučivanje i svejedno se nastavlja družiti sa zlim ljudima. Nikada ne štiti djelo Božje kuće, Božje svjedočanstvo ni interese crkve, nego se ponaša kao promatrač, čak ni ne znajući što je ispravno, a što neispravno. Takva je osoba jedna od onih reinkarniranih iz životinje; nipošto nije ljudsko biće. Nasuprot tome, prije nego što se susretne s Božjim djelom, osoba koja ima savjest i razum ima osnovno poštovanje, strepnju ili strahopoštovanje prema Nebu koje ljudi mogu dosegnuti. U najmanju ruku, Nebo je za nju sveto, pravedno i uzvišeno. Nakon što prihvati Božje djelo i shvati neke istine koje Bog zahtijeva da ljudi posjeduju, zahvaljujući djelovanju svoje savjesti i razuma, čak i ako ne razumije toliko mnogo istina, može shvatiti kakav bi razum i stav ljudi trebali imati prema Bogu. Bilo da je riječ o Božjem identitetu ili raznim aspektima Njegova tijela, u određenoj će mjeri imati poštovanje, strahopoštovanje i strepnju. Još je bolje to što, na temelju razumijevanja nekih istina, može posjedovati strah od Boga. Prema Bogu se ne odnosi ležerno, nehajno, proizvoljno ili bez poštovanja, nego se prema Njemu odnosi s velikom pažnjom i oprezom. Osobito kada je riječ o Božjem djelu, Njegovu svjedočanstvu, Njegovu imenu, Njegovu identitetu i statusu, Njegovim prinosima, kao i o Božjim riječima, Božjima zahtjevima i konkretnoj Božjoj uputi, osobito je pažljiva i oprezna. Prema tim se stvarima odnosi s bogobojaznim srcem i stavom poštovanja. Njima se ne bavi površno niti ih tek odrađuje i čini stvari radi predstave, nego se prema njima može odnositi ozbiljno, s poniznim srcem i stavom prema svemu vidljivom ili nevidljivom što se tiče Boga. To je stav koji bi netko sa savješću i razumom prije svega trebao imati prema Bogu. Kada ne razumiješ istinu, možda ne razumiješ vrlo točno riječ „Bog” niti razumiješ Božji identitet i bit ili Božju narav, ali u određenoj mjeri imaš poštovanje i strepnju prema Nebu. Nakon što shvatiš Božje djelo, iskusiš Božje djelo i prihvatiš Božje riječi, u što će se pretvoriti tvoje strahopoštovanje prema Bogu i strepnja od Boga? Pretvorit će se u iskrenost, ozbiljnost i strah, odnosno u užas i drhtanje; to je stav prema Bogu koji bi trebala razviti osoba koja ima savjest i razum normalne ljudskosti. Ako netko vjeruje u Boga mnogo godina i tvrdi da vjeruje da Bog postoji te usmeno priznaje Boga, a ipak zbog djelovanja savjesti i razuma nikada nije razvio stav koji bi trebao imati prema Bogu, onda je lako zamisliti što toj osobi nedostaje iznutra. Ako joj samo nedostaje iskrenosti i ozbiljnosti prema Bogu, ali ipak posjeduje malo strepnje i straha od Boga, onda se može samo reći da ta osoba nije baš dobra; možda je ljudsko biće, ali nije baš dobro ljudsko biće. Možda su je Sotonini zli trendovi u društvu previše onečistili i utjecali na nju ili je bila preduboko otrovana i mozak joj je preduboko ispran. Ipak, ako posjeduješ strah od Boga, onda si u najmanju ruku još uvijek ljudsko biće. Ako prema Bogu nemaš nimalo iskrenosti ni strepnje te nemaš nimalo straha od Boga, onda se može reći da nisi ljudsko biće; nedostojan si nazivati se ljudskim bićem i ne ispunjavaš mjerilo ljudskog bića. Kada je riječ o svemu vidljivom ili nevidljivom što se tiče Boga, ako se prema tome odnosiš nemarno, nehajno i površno, ili se čak prema tome odnosiš grubo i divljački, onda nisi ljudsko biće. To je zato što u tome kako se odnosiš prema Bogu tvoja savjest i razum ne reguliraju te niti obuzdavaju, što je dovoljno da pokaže problem i da se nekoga poput tebe okarakterizira kao osobu koja nije ljudsko biće. Dok nisi vjerovao u Boga i nisi bio u Božjoj kući, moglo ti se oprostiti to što nisi imao jasno poštovanje ili ispravan stav prema Bogu i o tebi se nisu donosili strogi sudovi; ali sada kada vjeruješ u Boga, ako tijekom vremena dok slijediš Boga i prihvaćaš opskrbu Njegovim riječima života još uvijek ne možeš razviti iskrenost, ozbiljnost i strah prema Bogu, a tvoj stav prema Njemu ostaje grub i divljački – ne samo da mu nedostaje straha, nego je tako ležeran i nehajan, baš kao i Sotonin stav prema Bogu – onda se može samo reći da netko poput tebe nema savjest ni razum. Ako se takva osoba čak i prema Bogu odnosi na ovaj način, bez obuzdavanja savjesti i razuma, je li ona još uvijek ljudsko biće? Nije ljudsko biće.

To je manje-više sve o čemu ćemo razgovarati u zajedništvu u vezi s raznim aspektima ljudske savjesti i razuma. O kojim god očitovanjima savjesti i razuma govorili, sva ona uključuju određene ljudske misli, gledišta i ponašanje. Nijedan od tih aspekata nije isprazan – neki se tiču toga kako se odnositi prema ljudima, događajima i stvarima; neki se tiču toga kako pristupati filozofijama za ovozemaljsko ophođenje i raznim aspektima života; a drugi se tiču toga kako se odnositi prema istini i Bogu. Na koji god se aspekt usredotočio, istaknuta osobina nekoga tko ima savjest i razum jest da su njegovo vladanje i postupci obuzdani i kontrolirani savješću i razumom. U svojim postupcima ima ograničenja i granice – to je njegova prepoznatljiva osobina. Samo posjedovanjem te osobine ispunjava osnovni uvjet za postizanje spasenja. Razumijete li? (Da.) Ima li išta što ne razumijete? Što se tiče triju aspekata o kojima smo danas razgovaralo u zajedništvu – da ljudi sa savješću i razumom posjeduju osjećaj srama, sposobni su promišljati o životu i imaju osnovno poštovanje i strepnju prema Bogu – osjećate li da se s nekim od njih ne možete usporediti? Osjećate li da je ijedan od njih isprazan? (Ne. Osjećamo da se sa svima njima možemo usporediti.) Onda ovdje završimo naš današnji razgovor u zajedništvu. Doviđenja!

1. lipnja 2024.