Nedavno smo razgovarali u zajedništvu na temu utjelovljenog Boga. Ova tema uključuje primjenu „otpuštanja” u okviru pitanja „Kako težiti istini” i razgovarali smo o „otpuštanju vlastitih predodžbi i uobrazilja o Bogu” u okviru teme „otpuštanja prepreka između sebe i Boga te vlastitog neprijateljstva prema Bogu”. O ovom smo aspektu razgovarali nekoliko puta, uglavnom raspravljajući o tome kako se odnositi prema utjelovljenom Bogu. Podijelili smo ovaj sadržaj u dvije teme. Možete li Mi reći koje su to dvije teme? (Što se tiče utjelovljenog Boga, Bog nam je dao dva ispravna načela primjene: prvo je da Njega ne uspoređujemo s Bogom na nebu, a drugo je da Ga ne stavljamo u istu ravan s iskvarenim čovječanstvom.) Razgovarali smo o nekim pojedinostima ove dvije teme, uključujući neka očitovanja normalnosti i praktičnosti utjelovljenog Boga. To je uključivalo razgovor o tome koja konkretna načela utjelovljeni Bog poštuje i kojih se pridržava u životu, postojanju, u Svom vladanju i radu među ljudima. Razgovor o ovim temama služi tome da se ljudima omogući razumijevanje i spoznaja očitovanja koja Bog, ta osoba posebnog identiteta, ispoljava dok živi među ljudima. Uglavnom smo razgovarali o temi normalnosti i praktičnosti utjelovljenog Boga i o mnogim konkretnim stvarima. Kako je to utjecalo na vas nakon slušanja? Imate li manje predodžbi i uobrazilja o utjelovljenom Bogu ili ste razvili neke nove predodžbe? (Imamo manje predodžbi i uobrazilja o utjelovljenom Bogu.) Dakle, koristi li razgovor o ovoj temi ljudima da upoznaju utjelovljenog Boga? (Da, koristi.) To je prilično dobro.

Naš se razgovor na temu utjelovljenog Boga uglavnom vrti oko konkretnih otkrivenja i praktičnog postupanja koji se tiču normalnosti i praktičnosti utjelovljenog Boga, s ciljem da ljudima pruži konkretnije razumijevanje utjelovljenog Boga, te osobe posebnog identiteta. Dakle, smatrate li da što više razumijete normalnost i praktičnost utjelovljenog Boga, to više osjećate da je On samo normalna osoba, ništa posebno, i što više razumijete normalnost i praktičnost utjelovljenog Boga, to manje osjećate Njegovu božansku auru? Razmišljate li tako? (Ne. Slušajući neke od primjera koje je Bog dao, a koji govore o izvjesnom praktičnom proživljavanju i otkrivenjima utjelovljenog Boga, osjećam da je Božja vanjska slika obična i normalna, ali otkrivenja Njegove normalne ljudskosti daleko nadmašuju otkrivenja nas ljudi; to su stvari koje mi ne možemo postići. Božja normalna ljudskost ne sadrži iskvarene naravi, oholost ili prijevaru, ljudski ponos ili prepuštanje užicima. Iako se utjelovljeni Bog izvana čini običnim i normalnim, iz Njegove se poniznosti može vidjeti Njegova veličina. Tako ja osjećam.) Obično, kada poznati ljudi, veliki ljudi ili istaknuti ljudi među čovječanstvom predstavljaju svoje različite strane, govore li o svojoj normalnosti, praktičnosti, prosječnosti i običnosti? (Ne.) Ako se netko iz iskvarenog čovječanstva predstavlja kako bi ga drugi upoznali, on nipošto neće opisivati koliko je običan, uobičajen i normalan. Naprotiv, svojim predstavljanjem i opisima pokušat će navesti ljude da misle da je drukčiji od drugih, izvanredan, sjajan i da posjeduje nadljudske sposobnosti. Kad bi na nekoga čak mogao ostaviti dojam da je iznimna osoba, bio bi još sretniji. Pogledajte kako se iskvareni ljudi predstavljaju. Prvo će opisati koliko su savršeni, bez ikakvih nedostataka ili mana. Također će pokazati koliko je slavno njihovo obiteljsko podrijetlo, koliko je plemenit njihov položaj, kakve akademske kvalifikacije imaju i što je izvanredno u njihovom izgledu. Čak i ako imaju madež na licu, moraju pronaći jedinstven način da ga opišu, govoreći: „Gledaj, čak je i položaj ovog madeža neobičan; kaže se da su ljudi s madežom na ovom mjestu predodređeni za bogatstvo ili plemstvo”. Što se tiče njihovog izgleda, oni će razmetljivo proglasiti kako je svaka crta njihovog lica jedinstvena i navoditi koja pozitivna tumačenja fizionomija pridaje svakoj od njih, poput predodređenosti za bogatstvo ili plemstvo ili mogućnosti da se uzdignu do istaknutog položaja, te da su među ljudima kao riba prevelika za svoj ribnjak. Nadalje, posebno uživaju u razmetanju svojim darovima i jakim stranama u određenim područjima, time kako su njihovo razmišljanje i ideje izvanredni i drukčiji te u razmetanju time što su postigli u kojim skupinama, kako ih istaknute osobe hvale i o njima imaju visoko mišljenje, zavide im i dive im se, ili kakve su velike doprinose dali u kojoj djelatnosti i koliko ih njihovi šefovi cijene. Bez obzira na to je li ono što govore istina, u svakom aspektu svog predstavljanja pokušavaju navesti ljude da misle da su oni drukčiji od drugih, da su među ljudima jedni jedini, jedinstveni, da nadmašuju sve obične ljude. Na svakoga gledaju s podcjenjivanjem; sve ostale vide kao niske ljude i beznačajne obične ljude, dok su jedino oni najveći, najplemenitiji i najneobičniji. Ako ih pitaš o njihovim akademskim kvalifikacijama, reći će da su diplomirali na prestižnom sveučilištu, da imaju poslijediplomski studij ili doktorat, dok su u stvarnosti pohađali samo obično sveučilište. Nikada ne govore o vlastitim manama, nedostacima, iskvarenim naravima, aspektima svog niskog karaktera ili pogrešnim stvarima koje su učinili. Sve dok je riječ o predstavljanju sebe kako bi ih drugi upoznali, pokušat će se na sve načine pokazati, pohvaliti i lažno predstaviti, opisujući se kao izvrsne, izvanredne i neobične. Čak i ako se razbole, reći će da je to „bolest bogataša”, kako bi ljudi pomislili da su krhki, tetošeni i drukčiji od drugih. Bez obzira na sve, oni nipošto neće dopustiti ljudima da ih smatraju običnom, prosječnom osobom. Umjesto toga, pokušavaju na sve načine navesti ljude da se ugledaju na njih, da imaju visoko mišljenje o njima i da im se dive. Ako ih ljudi mogu slijediti i imati mjesta za njih u svom srcu, još su zadovoljniji sobom. Ako kažeš da su obični i normalni, pripadnici običnih masa, osjećaju da su potpuno izgubili obraz i da si im stvarno povrijedio ponos; kao da će ih to ubiti. Cijelog života nastoje biti jedinstveni i izvanredni. Zbog svojih iskvarenih naravi i takvih želja, mnogi ljudi često njeguju vanjsku sliku kako bi izgledali vrlo uzvišeno, otmjeno i plemenito, a vanjsko ponašanje koje pokazuju, njihove riječi i postupci u velikoj mjeri odaju dojam velike ličnosti. U bilo kojoj skupini, ako im netko kaže: „Odmah sam te uočio u ovoj gomili; iz tvog pogleda, tvojih crta lica i tvoje karizme mogu reći da nisi obična osoba”, postaju vrlo sretni. Naglašavat će to do beskonačnosti i do kraja života te će riječi držati na usnama, razmećući se posvuda: „Ljudi me odmah mogu prepoznati u gomili i vidjeti da sam vođa, riba prevelika za svoj ribnjak, a ne obična osoba!” Posebno vole biti takva osoba, posebno vole pozicionirati se kao izvanredna, neobična osoba koja se razlikuje od drugih, pa čak i koja je jedinstvena. Mnogi drugi posvećuju posebnu pozornost poznatim ljudima, velikim ljudima i onima sa statusom i položajem u društvu, obraćajući pozornost na sve vijesti o njima, na njihove riječi i postupke te njihov svakodnevni život. Svrha ovog posvećivanja pozornosti nije zabava, već to da ih oponašaju i slijede. Što god ti ljudi jedu i odijevaju, što god je popularno među njima, oni to oponašaju. O kojim god temama raspravljaju, i oni o njima raspravljaju. Vrlo pažljivo prate, bojeći se da će ostati izvan cijelog trenda, bojeći se da će zaostati i da će ih drugi podcjenjivati. Samo žele biti istaknuta i izvanredna osoba u gomili i nipošto ne žele biti normalna, obična osoba. Neki ljudi, iako su prosječnog kova, nemaju jake strane ili darove i imaju u svakom pogledu vrlo obična i uobičajena prirođena stanja, ipak ne žele biti obična osoba, ne žele biti nitko. Umjesto toga, dotjeruju se kako bi izgledali vrlo uzvišeno i otmjeno ili opisuju sebe kao vrlo neobične, a ne kao nekakve beznačajne osobe. Neki se čak trude oponašati istaknute, sposobne i kompetentne ljude i one s vrhunskim vještinama. Promatraju što ti ljudi rade, govore i o čemu raspravljaju te ih oponašaju, nastojeći postati izvanredne osobe poput njih i više ne biti prosječni, obični ljudi. Stoga, kada razgovaramo u zajedništvu o normalnosti i praktičnosti utjelovljenog Boga, neki ljudi neizbježno pomisle: „Ljudi se jako hvale, predstavljaju se boljima nego što jesu i razmeću se kao da su toliko različiti od drugih, tako izvanredni i veliki, a Ti uvijek opisuješ sebe kao normalnog i praktičnog. Nije li to pomalo nerazumno? Nije li to pomalo glupo? Ti si utjelovljeni Krist, tako plemenitog identiteta, s velikom aureolom i velikom krunom na glavi. Kako Sebe možeš opisivati kao običnu, normalnu i praktičnu osobu? I, bojeći se da ljudi neće vjerovati u to, čak daješ toliko primjera kako bi dokazao koliko si normalan, praktičan i običan. To je, naravno, donekle zbunjujuće.” Iako se to ne slaže s ljudskim predodžbama, činjenice su doista takve. Konkretna otkrivenja normalnosti, praktičnosti i običnosti utjelovljenog Boga upravo su takva; to je činjenica, Ja to ne mogu izmisliti. Neki ljudi kažu: „Ne bi li barem trebao spomenuti neke primjere koji ljudima daju osjećaj da si različit od drugih i izvanredan te da su Tvoj identitet i Tvoja slika posebno uzvišeni i impozantni?” Pa, žao mi je što vas moram razočarati, ali takvih primjera zaista nema. Zapravo, Moji opisi načina na koje se ponašam i djelujem u životu i u radu istinska su otkrivenja utjelovljenog Boga; to je jednostavno tako objektivno. Sve je to zapravo tako; nema primjera koji bi ljude navodili da Me vide kao različitog od drugih, izvanrednog, velikog ili kao nekoga čija je slika uzvišena, impozantna. Neki ljudi kažu: „Zar ne možeš nešto izmisliti? To bi ostavilo bolji dojam u srcu ljudi i ne bi ih razočaralo. Opisuješ Sebe kao vrlo normalnu i praktičnu, sasvim običnu osobu; Tvoja slika uopće nije uzvišena! Tko će Te i dalje idolizirati i tko će Ti se diviti? Ako Ti se ljudi ne dive niti Te idoliziraju, mogu li u svom srcu i dalje imati mjesta za Tebe?” Kažem, Ja to zaista ne tražim. Sasvim je u redu ako Mi se ne diviš niti Me idoliziraš; to Mi je sasvim u redu. Neki ljudi kažu: „Ako Ti se ljudi ne dive niti Te idoliziraju, može li se smatrati da slijede Boga?” Diviš li Mi se ili idoliziraš li Me – te stvari nisu važne; zaista Me nije briga za to. Ako Mi se ne diviš niti Me idoliziraš, ali u svom srcu možeš razmisliti o svakoj riječi koju kažem, svakom aspektu istine koju dijelim, prihvatiti te riječi kao Božje riječi i vladati se, postupati i gledati na ljude i stvari na temelju tih riječi, to je dovoljno – Moje riječi neće biti uzalud izgovorene. Recimo da Mi se ne diviš niti Me idoliziraš, ali te riječi koje izgovaram i propovijedi koje propovijedam dovode pred Boga, omogućujući ti da znaš kako težiti istini, omogućujući ti da znaš kako postupati prema istina-načelima kada se suočiš sa svakim pitanjem, da naučiš kako se vladati i postupati, da naučiš kako obavljati dužnost stvorenog bića, da znaš kako biti odan Bogu i kako obavljati svoju dužnost na način koji je u skladu s mjerilom, da znaš kako se pokoriti Bogu, bojati se Boga i kloniti se zla, i u konačnici omogućujući ti da odbaciš svoje iskvarene naravi i da budeš zadobiven od strane Boga. Tada Moje riječi neće biti uzalud izgovorene i njihov će cilj biti postignut. Što se Mene tiče, dovoljno je ako se prema Meni možeš ponašati ispravno, pravedno i razumno u skladu s načelima. Moji zahtjevi prema vama nisu visoki. Već sam spomenuo tri načela za našu interakciju: budite iskreni prema Kristu, poštujte Ga i slušajte Njegove riječi. Dovoljno je ako možete praktično postupati prema ova tri načela. Ne trebam da Me ljudi idoliziraju, da mi se dive niti da Me visoko cijene. Ne trebam da ljudi nose Moju sliku u svom srcu. Ne zanimaju Me te stvari. Mnogi ljudi posebno idoliziraju one koji izgledaju uzvišeno, koji su različiti od drugih, izvanredno sposobni i istaknuti, vjerujući da utjelovljeni Bog ne može biti normalan, praktičan i običan Sin čovječji. Oni koji Me nikada nisu sreli prirodno pretpostavljaju da je Moja slika uzvišenija od slike običnih ljudi, posebno impozantna. Nipošto ne smiješ tako razmišljati. Uopće nisam impozantan; prilično sam sitne građe i niskog rasta. U svakodnevnom životu, Moje riječi i Moja djela osobito su normalni i praktični. Svi aspekti Mojeg svakodnevnog života – kako se odijevam, Moja odjeća, hrana, smještaj i prijevoz – osobito su obični. Nikada ne težim biti neponovljiv, niti ikada težim biti jedinstven. Samo nastojim činiti stvari poštujući pravila, vladati se u skladu sa svojim položajem, dobro obavljati svoj rad, ispunjavati svoju službu te jasno i temeljito govoriti ono što treba reći. To su Moja načela po kojima se vladam i djelujem. Nemam ljudsku težnju da budem poseban, izvanredan i velik, niti ikada tražim da Me se odmah prepozna u gomili. Čak i ako Me ne prepoznaš u gomili, neću biti tužan ni uzrujan, niti ću ikada pomisliti da sam izgubio obraz, i naravno, sigurno neću reći da me vrijeđaš.

Kada govorim, radim i dolazim u kontakt s vama, bilo da razgovaram u zajedništvu o nekom aspektu istine ili razgovaram kako bih riješio probleme u bilo kojem aspektu ili samo čavrljam o svakodnevnim stvarima ili pričam o nečemu, uvijek se trudim da Me razumijete i o čemu god govorim, činim to da bih koristio ljudima. Naravno, ako se razgovor odnosi na pitanja koja uključuju istinu, onda je još važnije da taj razgovor pomogne ljudima zadobiti načela za primjenu istine i pronaći puteve za rješavanje tih pitanja. Ako se samo čavrlja o svakodnevnim stvarima, to je još normalnije, jer je to potreba normalne ljudskosti. Na što se odnosi ova potreba normalne ljudskosti? To znači da ljudi ponekad trebaju komunicirati i dijeliti ono što vide i čuju u svom svakodnevnom životu. Razgovor o svakodnevnim stvarima, čavrljanje i dijeljenje s drugima potrebe su svijesti i razumnosti normalne ljudskosti. Za Mene se dijeljenje stvari ponajviše odnosi na to da ti pomognem bolje razumjeti ovaj svijet, ovo društvo i ovo čovječanstvo, a također i na to da ti kažem kako bi trebao gledati na neke stvari koje se događaju u ovom društvu i među ovim čovječanstvom, kako razumjeti zle trendove, razne stvari i razne vrste ljudi. Čak i kada čavrljam ili razgovaram o svakodnevnim stvarima, ponekad ću ili ukratko raspravljati o nekim bitnim pitanjima koja se odnose na ljude, događaje i stvari. Dakle, bez obzira na prigodu, kada su ljudi u kontaktu sa Mnom, ono što vide, čuju i shvaćaju o Meni jest da uopće nisam izvanredan, već sasvim normalan, praktičan i običan. Živeći u ovom ljudskom liku, osjećam se osobito slobodno i opušteno kada živim s ljudima. Ako misliš da su bilo koji Moji postupci izvanredni i drukčiji od postupaka drugih ili da je neki dio Mojih vanjskih crta lica ili neki drugi aspekt Mene drukčiji od onih kod drugih ljudi ili da je osobito izvanredan, ako tako misliš, onda ću se osjećati vrlo nespokojno i nelagodno. Zaista ne volim kada ljudi govore takve stvari, a također ne volim kada Me ljudi tako gledaju. Osobito neki ljudi, kada Me prvi put sretnu, promatraju Me, skeniraju Moj pogled, Moje crte lica, pažljivo slušaju svaku Moju riječ i ton Mog glasa, želeći vidjeti jesam li toliko izvanredan i drukčiji od drugih kao što su zamišljali. Kažem, nema potrebe za tim; nema potrebe da Me promatrate ili proučavate. Ja sam vrlo obična i normalna osoba. Kada si u interakciji sa mnom, trebao bi biti opušten, slobodan i spokojan. Ako stalno promatraš i proučavaš, što više proučavaš, to ćeš biti umorniji i zbunjeniji. Ako Me promatraš i proučavaš, sve ću više osjećati odbojnost i gnušanje prema tebi. Bez obzira na to kako Me proučavaš, ako ne razumiješ ono što govorim, ne znaš na što se Moje riječi zapravo odnose ni koja bi istina-načela trebalo razumjeti, čemu onda služi tvoje proučavanje? Tvoje je proučavanje još odvratnije. Jednom je netko – ne znam je li dugo promatrao ili je to vidio slučajno – rekao da je u Mojim očima vidio svijetlu točku i da je jedan pogled bio dovoljan da pokaže da sam Bog. Rekao sam: „Što si još vidio? Jesi li vidio Duha Božjega kako silazi na Mene poput goluba? Jesi li vidio dvosjekli mač kako izlazi iz Mojih usta? Jesi li vidio cijelo Moje tijelo poput stupa svjetlosti? Jesi li vidio željeznu palicu u Mojoj ruci? Kažeš da si vidio svijetlu točku u Mojim očima, ali ono što kažeš je pogrešno. Biblija kaže: ‚A oči Mu kao plamen ognjeni’. Prema tvojem razumijevanju, trebao si vidjeti Moja dva oka poput plamena da bi opazio nešto od Božje božanske aure, ali vidio si samo svijetlu točku, što znači da omalovažavaš Boga.” Recite Mi, nije li ova osoba ispala budala? Nije li ovo očitovanje malog rasta? (Da.) Kažem ti, ne trebaš promatrati niti proučavati ove stvari. Samo slušanje ovih riječi koje izgovaram dovoljno je da ti omogući ulazak u istina-stvarnost i stupanje na put spasenja. Ako inzistiraš na tome da promatraš, do kakvih će problema to dovesti? Ne samo da neće biti rezultata, već nećeš moći ni najmanje upoznati Boga, a tvoje predodžbe o Bogu postat će sve jače. Utjelovljeni Bog uopće nije povezan s Božjom osobom ili Božjim istinskim obličjem o kojem On govori niti sa slikom Boga kakvu je Bog prorekao u Otkrivenju niti sa slikom Boga kakvu je čovječanstvo vidjelo u zapisima iz prošlosti. Dakle, bez obzira na to kako promatraš utjelovljenog Boga, On je uvijek normalan i praktičan, obična osoba; neće ti pokazati stranu koja je izvanredna ili po kojoj je drukčiji od drugih. Dakle, što mislim ovime? Jednostavno ti kažem da ne bi trebao promatrati niti proučavati utjelovljenog Boga. Što Ga više proučavaš, Bog će biti dalje od tebe. Ako Ga ne proučavaš, već Mu se jednostavno pokoravaš i sposoban si prihvatiti istinu, Duh Sveti će te prosvijetliti i osvijetliti, usmjeravajući te da razumiješ istinu. Ako Ga uvijek promatraš i proučavaš, Duh Sveti će te ostaviti. Nakon što te Duh Sveti ostavi, bit će kao da ti se cijeli vid zamračio i nećeš moći ništa razaznati. Nećeš razumjeti Božje riječi kada ih čitaš; kada ti se nešto dogodi, nećeš to moći prozreti niti znati što učiniti, a kada razgovaraš u zajedništvu s drugima, nećeš znati odakle početi. Osjećat ćeš se tako neugodno i bit ćeš izgubljen čak i dok činiš najjednostavniju stvar koju si prije mogao učiniti. Tada stvari potpuno pođu po krivu. Jesu li to dobri znakovi? (Ne.) Dakle, kada se ovi znakovi pojave, moraš se brzo vratiti na pravi put te prestati promatrati i proučavati Boga. A nemoj to činiti ni ako se ovi znakovi ne pojave. Zašto to ne bi trebao činiti? Ovaj put ne vodi nikamo; ovo nije put kojim bi trebao kročiti. Put kojim bi trebao kročiti slijedeći Boga jest prihvatiti istinu i pokoriti se Bogu, a ne promatrati, proučavati ili iskušavati Boga. Pogotovo kad je u pitanju utjelovljeni Bog, ako Ga nikada nisi vidio i ne znaš kako izgleda, normalno je da Ga pažljivo odmjeriš kada Ga prvi put sretneš. Nakon što ga odmjeriš, imaš određeni dojam o Njemu i možeš usporediti Njegov glas s glasom koji govori u snimkama propovijedi: „Dakle, ovako izgleda utjelovljeni Bog, ovoliko je visok, ovako se odijeva. On je zaista normalan, praktičan i običan – sve je istina, baš kako je opisano Božjim riječima.” Ovo je dovoljno; zaustavi se na tome. Nemoj se stalno truditi proučavati ovu stvar u svom srcu. Zatim bi trebao pažljivo slušati o čemu Bog besjedi, razmisliti o kojem aspektu istine se radi u toj stvari, brzo to zapisati, a zatim uložiti svoje srce u promišljanje o tome, i nakon što to shvatiš, trebao bi to provesti u djelo. Ovo je ispravan način za ophođenje prema Kristu – utjelovljenom Bogu. Bez obzira na to kako besjedim, bez obzira na to o čemu besjedim, kada je riječ o utjelovljenom Bogu, uvijek se trudim da vas upoznam s Božjom normalnošću, praktičnošću i običnošću, umjesto da Ga predstavljam ili određujem kao izvanrednog, velikog, jedinstvenog ili različitog od drugih. Svako pitanje o kojem govorim, svaki primjer koji dajem, povezan je s ovom temom normalnosti, praktičnosti i običnosti utjelovljenog Boga. Nipošto neću izmisliti ništa što bi te navelo da pogrešno pomisliš da sam drukčiji od drugih, izvanredan ili velik, da imam držanje vođe, velikodušnost iznimnog čovjeka ili širinu uma i visinu iznimnog čovjeka. Reći ću ti, uopće ne razumijem što znači „visina” ili „širina uma”, ne razmišljam o tome niti ulažem Svoje srce u te aspekte. O čemu razmišljam? Razmišljam o kojim temama koje vas mogu dovesti u istina-stvarnost razgovarati s vama, koje teme vas mogu potaknuti, voditi, pomoći vam i usmjeravati vas, tako da imate spremnost i odlučnost patiti i platiti cijenu te da budete sposobni težiti istini, dobro izvršavati svoju dužnost i postići spasenje. Uvijek razmišljam o kojim temama govoriti i koje propovijedi održati, kako bi ljudi mogli krenuti putem spasenja, ispuniti svoju dužnost na način koji je u skladu s mjerilom i postati istinska stvorena bića. Bez obzira na temu o kojoj govorim, uvijek se trudim pomoći vam da postanete stvorena bića koja su u skladu s mjerilom, da se naučite pokoravati Bogu i razvijete bogobojazno srce. Nikada ne razmišljam tome koje riječi da kažem koje bi vas navele da se ugledate na Mene ili što učiniti da biste Mi se divili, pa da bi u svom srcu osjećali da sam jednako nedokučiv kao neka poznata ili iznimna osoba; ništa od toga nemam u Svom srcu. Nikad nisam razmišljao o tome kako bih trebao govoriti, o svom načinu izražavanja ili o tome kako bih se trebao odijevati da bih na vas ostavio dojam nekog vrlo uzvišenog, da bih vam onemogućio da Me dokučite ili dosegnete, te da biste vi ispali vrlo beznačajni i neupućeni. Nikada ne razmišljam o takvim stvarima u Svom srcu i nikada ne govorim niti djelujem kako bih zaštitio Svoj vlastiti status, imidž ili identitet; samo svim srcem obavljam Svoju službu.

Ponekad, kad sam umoran, odem prošetati i razgledati mjesta gdje žive braća i sestre. Ponekad se prošećem i po farmi, razgledavam povrtnjake, svinje i ovce. Kad vidim mačića, i njega pomazim, zagrlim i razgovaram s njim. Kad vidim slatkog psića, i njega zagrlim. Jedna je kujica okotila više od deset štenaca. Bila je tako sretna pred ljudima, kao da je stekla neke zasluge. Pohvalio sam je, govoreći: „Sad si zadovoljna sobom, zar ne? Gle, okotila si toliko štenaca, stvarno si obavila sjajan posao, jako dobro, bravo!” Pomazio sam je i zagrlio oko vrata. Posjećujem i pseće kućice, poljoprivredno zemljište i povrtnjake, posvuda razgledavam; zaista je lijepo. Recite Mi, idu li ti velikani na ta prljava, smrdljiva, neuredna mjesta? Ne idu. Osobito ne na mjesta poput psećih kućica i svinjaca s neugodnim mirisima – većina ljudi ne želi ići tamo. Ni Ja ne volim smrad ni neugodne mirise, ali malo je smrada štenca podnošljivo. Ponekad se štenci trljaju o Mene, ljube Me i ližu po licu, a Ja ih zagrlim. Životinje su vrlo jednostavne; vjeruju svojim gospodarima i ne trebaju biti na oprezu, pa se do mile volje mogu s njima igrati i družiti. Njihov je život tako jednostavan. Neki ljudi stalno govore da vole pse, da vole male životinje i da se brinu o malim životinjama, ali kad ih zamoliš da zagrle štene, ne žele. Kažu: „Psi su prljavi i smrdljivi, a možda čak imaju i viruse!” Ja kažem: „Baš si osjetljiv. Zar ne voliš male životinje? Ne bi se reklo da ih voliš.” Nisu li takvi ljudi prilično licemjerni? (Jesu.) Oni sebe ne smatraju običnim ljudima; misle da su plemeniti, da imaju status i da su velikani, pa kako bi mogli dolaziti u dodir s tim malim životinjama koje ljudi smatraju beznačajnima? Čak i ako ih dotaknu, ruke moraju brzo oprati i dezinficirati, čak se i presvuku, a kad dođu kući, odmah se okupaju. Toliko im je stalo do čistoće. Recite Mi, nisu li takvi ljudi čudni? Ako istinski ne voliš male životinje, nemoj se pretvarati. Kad ljudi vide da se pretvaraš, znat će da si previše licemjeran i neiskren, zgadit ćeš im se i steći će loš dojam o tebi. Ako ne voliš životinje, nipošto se nemoj pretvarati i nemoj se pokušavati prikazati u boljem svjetlu. Što se više trudiš prikazati boljim, to će te ljudi smatrati ružnijim i nižim. Mnogo je bolje biti pošten i iskren. Ako ne možeš biti pošten i iskren, to dokazuje da postoji problem s tvojom ljudskošću. U svakom slučaju, normalnost i praktičnost utjelovljenog Boga činjenice su, a činjenica je i Njegova običnost. Mnogi su ljudi, dolazeći u kontakt s Njim, vidjeli te stvari i znaju da su to činjenice. To su činjenice koje biste vi najviše trebali razumjeti i znati. Takva obična, normalna osoba utjelovljeni je Bog, a to se protivi ljudskim predodžbama. Kad bi se On ponašao poput iskvarenog čovječanstva, hvaleći se time koliko se razlikuje od drugih bez obzira na to je li učinio nešto veliko ili malo, i pokušavajući se izdvojiti, to bi možda bilo u skladu s ljudskim predodžbama. S jedne strane imate razna očitovanja iskvarenog čovječanstva, a s druge utjelovljenog Boga koji, unatoč tome što izražava toliko istine, i dalje pokazuje očitovanja koja su normalna poput očitovanja obične osobe – koja su od tih očitovanja pozitivna i korisna ljudima? Koja su negativna koje ljudi preziru i odbacuju? Jeste li ih sada u stanju donekle razlučiti? (Jesmo.) Onda ne trebamo ulaziti u više pojedinosti; nastavimo s temom od prošlog puta.

Prošli smo put u zajedništvu razgovarali o još jednoj temi otpuštanja predodžbi i uobrazilja o utjelovljenom Bogu: ne spominjati utjelovljenog Boga u istom dahu s iskvarenim čovječanstvom, zar ne? (Da.) U vezi s tom temom naveo sam neka konkretna očitovanja utjelovljenog Boga u načinu na koji se vlada i postupa iz perspektive Njegove ljudskosti, kao i neka očitovanja Njegove narav-biti – nevaranje, nesvađanje, neborbenost, nespletkarenje, neponižavanje drugih, neosvećivanje, nezavođenje i tako dalje. Od tih smo tema prošli put pomalo razgovarali u zajedništvu o nevaranju, nesvađanju i neborbenosti. O kojem bismo očitovanju ovaj put trebali razgovarati? (O nespletkarenju.) Nespletkarenje, kao i nevaranje, nesvađanje i neborbenost, također je načelo po kojem se utjelovljeni Bog, ta obična osoba, vlada i postupa. Naravno, to se načelo također odnosi na Njegovu ljudskost-bit i Njegovu narav. Nespletkarenje je također konkretno očitovanje narav-biti, ili jedan aspekt vladanja utjelovljenog Boga, te obične osobe. Je li izraz „nespletkarenje” lako razumjeti? Razumijete li ga svi? (Da.) Najosnovnije razumijevanje nespletkarenja jest nekovanje urota i nepribjegavanje taktikama ili lukavim spletkama. To jest, kad sam u kontaktu s vama i ophodim se s vama, bilo u radu ili u svakodnevnom životu, uvijek sam pošten i iskren. Ne pribjegavam taktikama, ne bavim se lukavim spletkama niti kujem urote. Umjesto toga, govorim istinito, kažem što god Mi je u srcu i govorim vam stvari onakve kakve jesu. Ne spletkarim protiv vas niti vas obmanjujem. Neću koristiti krasne riječi kako bih zadobio vaše povjerenje, a zatim vas naveo da se dragovoljno dajete, trpite i platite cijenu. Jeste li Me vidjeli da činim takve stvari? (Ne.) Kad vas to pitam, sigurno ćete reći ne, ali možete li navesti neki primjer koji to pokazuje? Ako svatko od vas može navesti primjer, onda će ta činjenica biti nepobitno dokazana, a vi ćete doista tu stvar – nespletkarenje – donekle razumjeti. Na primjer, netko kaže da je u svijetu naučio neke vještine i da se razumije u određenu struku. Slučajno se dogodi da u Božjoj kući postoji rad ili zadatak koji je povezan s tom strukom u koju se taj čovjek razumije. Ja mu kažem: „Donekle se razumiješ u tu struku, a slučajno se dogodilo da u Božjoj kući postoji rad u tom području. Možeš li, na temelju svog stručnog znanja i u skladu s pravilima ili načelima tog područja, dobro izvršiti taj rad? Ako želiš, rad je tvoj.” Ima li u ovome ikakvih riječi kojima se spletkari ili izrabljuje? Ima li ikakvih riječi u kojima se krije urota? (Ne.) Jeste li sigurni da nema? (Jesmo.) Budući da si se sam preporučio i predstavio kao netko tko se razumije u tu struku, a Ja sam saznao za tvoju situaciju, dodijelio sam ti taj rad. Ako si ga voljan izvršavati i kažeš: „Prihvaćam ovo od Boga; preuzimam ovaj rad, ovu dužnost”, to jest, dobrovoljno se javljaš da ga izvršavaš, onda bi ga trebao dobro izvršavati. Ako nisi voljan, možeš Mi u lice reći da tu dužnost ne želiš izvršavati. Bih li te Ja prisilio? (Ne.) Prema Mojim načelima ophođenja s ljudima, ne bih te prisilio. Nipošto te neću ni na što tjerati, prisiljavajući te da radiš stvari prema Mojoj osobnoj volji. Čak i ako ne želiš, neću te tjerati da činiš stvari niti se ponašati kao da, zato što imam ovaj identitet, Moje riječi moraju imati težinu ili kao da moraju biti konačne i nepromjenjive poput riječi nekog cara. Tolerantan sam prema ljudima; dajem ti slobodu da sam izabereš. Rad uvijek raspoređujem na temelju potreba rada Božje kuće. Ako ima ljudi koji imaju iskustva u tom području ili poznaju tu struku, koji su voljni obavljati rad i mogu ga bolje obaviti, to je svakako sjajno. Ako se nitko u to ne razumije, onda sa sposobnostima koje imamo, radimo onoliko koliko možemo, u onoj mjeri u kojoj možemo. To je Moje načelo. Ako ti je dodijeljeno da obavljaš određeni rad, ali ti kažeš: „Ne želim ga obavljati. Ne volim da me ljudi iskorištavaju niti da me Božja kuća usmjerava; sam donosim svoje odluke”, onda u redu, Božja kuća neće te koristiti. Izvršavanje dužnosti nešto je što radiš spremno i dragovoljno. Tek kad su ljudi, nakon što povjeruju u Boga, voljni izvršavati svoju dužnost, crkva im može rasporediti posao. Ako nisi voljan izvršavati svoju dužnost, Božja te kuća neće prisiljavati, a još manje ću se Ja koristiti Svojim identitetom ili statusom da te prisilim da obavljaš crkveni rad. Božji izabrani narod izvršava svoju dužnost i obavlja rad isključivo na temelju razumijevanja istine. Kada ljudi ne razumiju istinu, Božja kuća ih neće prisiljavati niti zahtijevati od njih da izvršavaju svoju dužnost, a još ću manje Ja tjerati ljude da u potpunosti postupaju prema Mojoj volji. Dakle, ako želim da nešto učiniš, reći ću ti to izravno. Nipošto neću pribjegavati taktikama, zaobilazno govoriti niti koristiti nejasne riječi kako bih te naveo da odgonetneš što mislim. Neću to činiti. Ako imaš rast i osjećaj bremena da za Božju kuću obaviš neki rad, izravno ću te pitati: „Jesi li voljan preuzeti ovaj rad?” Ili ću reći još izravnije: „Jednostavno preuzmi ovaj rad.” Govorim izravno, jednostavnim jezikom. Ako si čovjek, možeš razumjeti. Ne trebaš naprezati moždane stanice razmišljajući i pokušavajući shvatiti što Moje riječi zapravo znače niti zašto sam ih izgovorio. Neću te tjerati da razbijaš glavu kako bi shvatio značenje Mojih riječi; reći ću ti izravno. Kakvo god bilo doslovno značenje Mojih riječi, to je to. Nadalje, zašto tražim od tebe da obavljaš taj rad? Zato što si osoba koja u Božjoj kući izvršava svoju dužnost i voljan si izvršavati svoju dužnost u Božjoj kući. Onda imaš obvezu preuzeti koji god rad u Božjoj kući zahtijeva tvoj doprinos. Koji god rad ili koje god zadatke ti povjerim, u potpunosti ti ih povjeravam zato što te smatram vjernikom u Boga. Trebao bi ih prihvatiti kao svoju odgovornost, obvezu i dužnost; ispravno je tako činiti. Bilo da ti se povjerava rad ili dodjeljuju zadaci, sve je to radi toga da ispuniš dužnost stvorenog bića, a također radi toga da, izvršavajući svoju dužnost, tragaš za istinom i zadobiješ istinu. Ovdje nema transakcijskog odnosa niti te Ja nagovaram ili obmanjujem. Sve su ove izgovorene riječi i ovi dodijeljeni zadaci pozitivni i otvoreni; nema tajni. Tu nema nikakvog odnosa koji uključuje novac, materijalne stvari ili interese niti ikakvog odnosa u kojem netko iskorištava ili biva iskorišten. Nipošto se ne radi o tome da Božja kuća koristi tvoje jake strane, vještine ili stručno znanje kako bi od toga profitirala; Božja kuća to nipošto neće činiti. Izvršavanje dužnosti u potpunosti proizlazi iz spremnosti i volje; Božja kuća nikada nikoga ne prisiljava. Ti bi, kao stvoreno biće, trebao prihvatiti ovu dužnost. Izvršavanje ove dužnosti također je put kojim možeš iskusiti Božje djelo i postići spasenje. Ako se izvršavanjem svoje dužnosti naučiš pokoravati Bogu i zadobiješ istinu, tada ćeš primiti Božje prihvaćanje, sjećanje i priznanje. To su plodovi koje bi trebao požnjeti iz onoga što si posvetio. Stoga bi ovaj rad trebao prihvatiti kao svoju dužnost, bez ikakvih bojazni ili sumnji. Što god želim da učiniš, reći ću ti iskreno. Volim govoriti otvoreno. Ne trebam te nagovarati kao trogodišnjaka, okolišati, govoriti u krug i govoriti ti lijepe riječi. To neću činiti. Ako znaš pjevati ili plesati i posjeduješ ta urođena stanja, onda bi, kada ti se dodijeli izvršavanje te dužnosti, trebao to prihvatiti. Ako kažeš: „Sudeći prema mojim urođenim stanjima, za ovu dužnost nisam baš kvalificiran. Je li u redu ako je ne izvršavam?” U redu je. To je tvoja sloboda; neću te prisiljavati.

Bez obzira na to što kažem ili što od vas tražim da učinite, u tome nema spletkarenja. Kad razgovaram s vođama i djelatnicima, pitam ih: „Kako se u posljednje vrijeme odvija crkveni život? Pridošlice su počele živjeti crkvenim životom – koje probleme još uvijek imaju? Jesu li oni riješeni? Kako razmišljaju nakon što pogledaju filmove ili iskustvena svjedočenja iz Božje kuće?” Neki vođe i djelatnici ne mogu odgovoriti. U srcu razmišljaju: „Pokušavaš li me navući da otkrijem svoju pravu situaciju? Provjeravaš li jesam li obavio ikakav stvarni rad? Moram pažljivo odgovoriti i ne smijem biti nemaran! Mogu govoriti o radu koji je dobro obavljen, ali ako neki rad nije obavljen ili nije dobro obavljen, nipošto ga ne smijem spomenuti. Čim ga spomenem, problem će se razotkriti!” Dakle, kad izvješćuju o svom radu, uvijek oklijevaju reći ijednu riječ više i jako se boje razotkriti probleme. Takvi ljudi imaju složen um. Kad ih nešto pitam, riječi su im zapravo navrh jezika, ali ih ne izgovaraju izravno. Moraju razmisliti o njima i obraditi ih u svom umu: „Zašto to pitaš? Kako mogu odgovoriti prikladno tako da, s jedne strane, ne saznaš stvarnu situaciju, a s druge strane, da budeš zadovoljan?” Zapravo, nijednu riječ koju izgovorim ne provlačim kroz mentalni filtar. U kojem sam stanju kad postavljam pitanja? Kad vidim nekoga i znam za koji je rad odgovoran, odmah razmišljam o tome koje konkretne zadatke može obaviti, na koje je probleme sklon nailaziti u svom radu i s kojim bi se poteškoćama mogao suočiti. Razmišljajući o tome, izravno ga pitam: „Kako se u posljednje vrijeme odvija crkveni život u crkvama za koje si odgovoran? Jesu li svi crkveni vođe i đakoni prikladni? Znaju li braća i sestre kako jesti i piti Božje riječi? Provodi li većina njih vrijeme u duhovnoj posvećenosti? Uče li u slobodno vrijeme himne i plesove? Kako napreduje rad na evanđelju?” Svako pitanje koje postavim izravno je i otvoreno, bez testiranja ili skrivenih motiva. Samo vodim računa o radu i ulasku ljudi u život. Kako god odgovoriš, nećeš biti testiran niti ću išta od toga iskoristiti protiv tebe; ne postoji opasnost da ćeš se odati niti da će se išta iskoristiti protiv tebe. Jednostavno pokušavam saznati nešto o radu, ne raspitujem se namjerno ni o čijoj situaciji niti se s ikim namjeravam pozabaviti niti ga smijeniti. Crkva se ne bavi klasnom borbom ni frakcijskim sporovima – crkva obavlja stvarni rad. Kad vidim braću i sestre ili vođe i djelatnike, ponekad samo želim neobavezno porazgovarati, reći neke iskrene riječi i s nekim razgovarati o svakodnevnim stvarima. Ponekad pitam i koji problemi još uvijek postoje u crkvenom radu. Sve što govorim svakodnevni je jezik, iskrene su riječi. Na primjer, pitam vas: „Kako se u posljednje vrijeme odvija crkveni život? Mogu li braća i sestre imati koristi od svakog okupljanja? Može li življenje crkvenim životom pomoći u rješavanju stvarnih problema?” Neki ljudi odgovaraju: „Crkveni život u posljednje vrijeme nije bio dobar. Iako se okupljamo, nema velikih dobitaka i temeljni se problemi ne mogu riješiti.” Tada pitam: „U čemu je problem?” Većina ljudi ne može odgovoriti. Recite Mi, ima li u Mojem pitanju zamke? Ima li urote? Nimalo. Samo pitam kako bih saznao nešto o radu i shvatio situaciju, kako bih s vama mogao razgovarati u zajedništvu o istini i riješiti probleme. Kako god vi odgovorili, nećete biti testirani. Neki relativno jednostavni ljudi mogu govoriti istinito. Oni kažu: „Braća i sestre tek su prihvatili Božje djelo i još nemaju puno iskustva. Nemaju što reći tijekom okupljanja. Ako čitaju previše Božjih riječi, ne mogu ih shvatiti, a također postanu pospani pa te riječi do njih ne dopiru. Ne znamo kako to riješiti.” Ja kažem: „To je lako riješiti. Svatko može najprije otpjevati himnu, zatim malo zaplesati, pa pročitati neke Božje riječi. Oni koji imaju razumijevanje mogu govoriti o svom razumijevanju, a oni koji imaju iskustvo mogu govoriti o svom iskustvu. Oni koji nemaju razumijevanja ni iskustva također mogu iznijeti svoje stvarne poteškoće, pa neka im iskusna braća i sestre pomognu riješiti ih. Neće li okupljanja na taj način biti plodonosna? I oni s malim rastom mogu biti duhovno izgrađeni.” Vidiš, ne rješava li to problem? Kad razgovaram s ljudima i ponekad postavim neka pitanja, neki ljudi složena uma razmišljaju: „Tvoje je pitanje prilično izravno. Ne znam zašto me to pitaš. Moram biti oprezan u svom odgovoru!” Ja kažem, pogrešno si shvatio. S kim god razgovarao ili koja god pitanja postavljao, krajnji je cilj uvijek otkriti i riješiti probleme, pomoći ti, usmjeriti te i pomoći ti riješiti probleme. Prvo, cilj nije ogoliti te i da ispadneš glup. Drugo, cilj nije testirati govoriš li istinu ili jesi li bezazlena osoba. Treće, cilj nije navući te da otkriješ svoju pravu situaciju. Četvrto, još je manje cilj testirati jesi li sposoban obavljati rad ili možeš li obavljati stvarni rad. Zapravo, na koji god način razgovarao s tobom, sve je to s ciljem da ti pomognem i usmjerim te da izvršiš svoju dužnost, dobro obaviš rad i riješiš probleme. Neki ljudi previše razmišljaju o Mojim jednostavnim upitima, jako se bojeći da postoji neko skriveno značenje. Neki čak sumnjaju da spletkarim protiv njih. Ja ti očito želim pomoći riješiti probleme, a ti pogrešno misliš da spletkarim protiv tebe. Zar Mi time ne nanosiš nepravdu? (Da.) Dakle, u čemu je ovdje problem? Ljudsko je srce prijevarno! Iako ljudi mogu naglas reći: „Ti si Bog, moram Ti reći istinu i biti iskren s Tobom. Slijedim Te, vjerujem u Tebe!” duboko u sebi ne misle tako. Koliko god Moja pitanja bila obična i jednostavna, ljudi ih često tumače na preosjetljiv način. Svojim nagađanjima, a zatim i svojim pomnim ispitivanjem, prolaze kroz mnoge zaokrete i naizgled pronalaze konačan odgovor, dok je u stvarnosti to daleko od prvobitne nakane Mojih riječi. To je očito vrlo jednostavno pitanje, a ipak o njemu previše razmišljaju. Nisu li takvi ljudi preosjetljivi? Što god Ja pitao, njihovo se srce uzburka nakon što to čuju: „Zašto to pitaš? Kako da odgovorim tako da Te zadovolji, a da ne otkrije nikakve mane? Što bih trebao reći prije, a što kasnije?” U roku od tri do pet sekundi, riječi izlaze bez ikakva odgađanja. Njihov je um brži od računala. Zašto je tako brz? Zapravo, taj im je proces već druga priroda; to je njihov uobičajeni trik i stil u ophođenju s ljudima i rješavanju stvari. Oni spletkare protiv svih. Dakle, koliko god Moji upiti bili jednostavni, oni o njima previše razmišljaju, vjerujući da imam neki motiv ili cilj. U srcu razmišljaju: „Ako odgovorim istinito, neću li time razotkriti svoju pravu situaciju? To je ravno izdaji samog sebe. Ne mogu dopustiti da doznaš moju pravu situaciju. Pa kako bih onda trebao prikladno odgovoriti? Kako da Te učinim sretnim i zadovoljnim, da imaš dobar dojam o meni i da me nastaviš koristiti?” Pogledajte kako su ti ljudi prijevarni! Um tih ljudi previše je složen. Kako god Ja razgovarao s njima, oni će sumnjati i pomno ispitivati. Mogu li takvi ljudi primjenjivati istinu? Mogu li biti prikladni za Božju uporabu? Nipošto ne. To je zato što je um takvih ljudi previše složen i nimalo jednostavan; to može vidjeti svatko tko je s njima dulje vrijeme u kontaktu. Ljudi su osobito dobri u spletkarenju, ali jesam li Ja, u razgovoru i komunikaciji s vama, ikada spletkario protiv vas? (Ne.) Bilo da pokušavam saznati nešto o tvom osobnom stanju ili o tvojoj radnoj situaciji, cilj je uvijek da ti pomognem, da riješim probleme u radu. Čak i ako pogriješiš i snađe te orezivanje ili smjena, neću spletkariti protiv tebe niti te mučiti. Kad se problem riješi, stvar je završena. Božja kuća neće spletkariti protiv tebe niti će te mučiti, a još ću manje Ja koristiti tvoje mane protiv tebe i odbijati prijeći preko njih ili smišljati načine da te diskreditiram i natjeram sve da te izoliraju i odbace, pa da se osjećaš beznadno i sam odstupiš. To nipošto neću činiti. Ako nisi prikladan za vođu ili djelatnika, u najgorem ću slučaju reći: „Preslabog si kova i nemaš duhovnog razumijevanja. Nisi prikladan za vođu ili djelatnika. Čak i da te izaberu za vođu ili djelatnika, ne bi mogao obavljati stvarni posao.” Božja kuća te nipošto neće mučiti niti će zbog toga spletkariti protiv tebe.

Postoje načela u vezi s tim kakve ljude Božja kuća promiče i upotrebljava, a kakve ne upotrebljava, kao i za to kakve ljude kultivira, a kakve ne; sve se to temelji na potrebama rada Božje kuće. Tko god bio promaknut i upotrijebljen, cilj je kultivirati ga kako bi mogao dobro izvršavati svoju dužnost i znati kako doživjeti Božje djelo te kako bi mogao preuzeti rad i postupati u skladu s istina-načelima. Koji god se problem rješava, cilj je omogućiti tom čovjeku da razumije više istine i da nauči izvlačiti pouke i stjecati sposobnost razlučivanja raznih ljudi, događaja i stvari s kojima se susreće. Na taj mu je način u svim aspektima lakše ući u istina-stvarnost. Ne radi se o tome da te se iskorištava da pružaš usluge, a još manje o tome da te se iskorištava da popuniš otvoreno radno mjesto jer se ne može naći prikladna osoba, samo da bi te se izbacilo kada se pojavi netko prikladan. Nije tako. Ovime ti se zapravo daje prilika za obučavanje. Ako težiš istini, bit ćeš postojan; ako ne težiš istini, i dalje nećeš moći biti postojan. Nipošto nije riječ o tome da će, zato što joj se ne sviđaš, Božja kuća naći nešto protiv tebe i tražiti priliku da te eliminira. Kada Božja kuća kaže da će te kultivirati i promaknuti, ona će te doista kultivirati. Važno je kako težiš istini. Ako ni najmanje ne prihvaćaš istinu, tada će Božja kuća odustati od tebe i više te neće kultivirati. Nakon razdoblja kultiviranja, neki ljudi budu smijenjeni jer su lošeg kova i ne mogu obavljati stvaran rad. Neki tijekom razdoblja kultiviranja ni najmanje ne prihvaćaju istinu, postupaju svojevoljno te prekidaju i ometaju rad Božje kuće, pa budu smijenjeni. Treći, pak, uopće ne teže istini, hodaju putem antikrista, uvijek rade za slavu, dobitak i status, pa budu smijenjeni i eliminirani. Sve se te situacije rješavaju u skladu s načelima Božje kuće za upotrebljavanje ljudi. Božja kuća će i dalje kultivirati one koji mogu prihvatiti istinu i težiti istini, čak i ako naprave neke pogreške i time počine prijestup. Ako netko ne može prihvatiti istinu i ne prihvaća istinu kada ga snađe orezivanje, onda ga treba izravno smijeniti i eliminirati. Neki ljudi kažu: „Nije li to kao kad se nekoga iskoristi do kraja i onda odbaci? Nije li to iskorištavanje ljudi?” Recite Mi, je li itko ikada bio smijenjen, eliminiran ili ga Božja kuća više nije kultivirala zato što više nije imao vrijednosti koja bi se mogla iskoristiti? Je li se takvo što ikada dogodilo? (Nije.) Pod kojim onda okolnostima Božja kuća smjenjuje ili eliminira ljude? (Božja kuća smjenjuje ili eliminira nekoga samo kada on ne može preuzeti rad ili kada uzrokuje prekide i ometanja te čini zlo.) Nitko nije smijenjen bez razloga. Neki su lošeg kova i ne mogu obavljati stvaran rad. Neki su određenog kova, ali ne obavljaju stvaran rad niti štite interese Božje kuće; ne obavljaju rad za koji su sposobni, nisu voljni brinuti se za crkveni rad i umarati se njime, nisu voljni trpjeti i platiti cijenu niti su voljni zamjeriti se ljudima. Takvi ljudi ne mogu obavljati stvaran rad, pa moraju biti eliminirani; nije prikladno da i dalje zauzimaju taj položaj. Ne samo da koče crkveni rad, već utječu i na ulazak u život Božjeg izabranog naroda. U takvoj situaciji moraju biti samosvijesni i brzo dati ostavku te prepustiti da stvaran rad preuzmu oni koji ga mogu obavljati. Neki ljudi ne obavljaju stvaran rad, a ipak uživaju u statusnim povlasticama, pa čak uzrokuju ometanja i prekide. Uvijek su zabrinuti da će Višnji otkriti njihove probleme i smijeniti ih, pa kada dođe vrijeme da izvijeste o svom radu, pretvaraju se da postavljaju neka pitanja kako bi tragali za istinom i izgledali osobito poduzetno, želeći ostaviti dobar dojam na Višnjeg i dokazati da oni jesu ljudi koji traže istinu i da mogu obavljati stvaran rad. Višnji ljude ne promiče i ne upotrebljava na temelju toga mogu li dobro govoriti, jesu li vješti u postavljanju pitanja ili jesu li bistri, već ljude odabire i kultivira na temelju toga ljube li istinu, teže li istini i mogu li posvećeno izvršavati svoju dužnost. Ima i nekih koji ne samo da ne obavljaju stvaran rad niti štite interese Božje kuće, nego i uzrokuju prekide i ometanja te izdaju interese Božje kuće. Radni aranžmani Božje kuće jasno određuju što nije dopušteno činiti i što bi se trebalo činiti, no oni ne provode nijednu stavku, pa čak i bezobzirno čine nedjela. Bilo je mnogo takvih ljudi i svi su smijenjeni. Bez obzira na situaciju, kada Božja kuća promiče te ljude, to je uvijek s ciljem da ih kultivira i uvede u istina-stvarnost, nadajući se da će moći dobro obavljati crkveni rad i ispuniti dužnosti koje bi trebali ispuniti. Čak i ako ne znaš kako obaviti neki rad jer si glup i nemaš uvid ili jer si lošeg kova, sve dok težiš istina-načelima, imaš osjećaj odgovornosti, spreman si dobro obaviti taj rad i možeš štititi crkveni rad, Božja kuća će te ipak kultivirati čak i ako si u prošlosti učinio neke gluposti. Iako su nešto lošijeg kova, neki ljudi ipak mogu obavljati neki jednostavan rad. Iako njihov razgovor u zajedništvu o istini u svrhu rješavanja problema ne može dati dobre rezultate, oni mogu štititi crkveni rad. O kojem god se aspektu istine razgovaralo u zajedništvu na svakom okupljanju, oni ga mogu prihvatiti te biti poslušni i pokorni. Ako neki rad nije dobro obavljen, mogu iz toga izvući pouke. Iako su nešto lošijeg kova, njihovo srce može težiti istini. Nakon što rade neko vrijeme, oni napreduju, a rezultati koje postižu postaju sve bolji. U Mojim očima, za takve ljude postoji nada da će zadobiti spasenje. Većina ljudi vjeruje da će oni dobrog kova vjerojatno zadobiti spasenje. Po Mom mišljenju, to nije nužno tako. Ključno je da ljudi moraju težiti istini kako bi mogli zadobiti djelo Duha Svetoga, odbaciti svoje iskvarene naravi i zadobiti spasenje. Neki su ljudi prosječnog kova i rezultati njihove dužnosti također su prosječni, ali nakon godina zalijevanja i opskrbljivanja od strane Božje kuće, svoje srce počinju ulagati u istinu i doista uspijevaju razumjeti neke istine. Također stječu neka praktična iskustva, mogu prozreti neke stvari i riješiti neke probleme te sve više napreduju u crkvenom radu. To je prilično dobro; takve ljude vrijedi kultivirati. Iako za ovaj rad možda nisi u potpunosti kompetentan, Višnji te u njegovu obavljanju barem donekle potvrđuje. Recite Mi, je li raspoređivanje ljudi da izvršavaju dužnost iskorištavanje? (Ne.) Koliko god rada možeš obaviti ili kakvog god si kova, to što te se promiče i upotrebljava nije iskorištavanje. Naprotiv, namjera je iskoristiti ovu priliku kako bi ti se omogućilo da se obučiš u obavljanju rada i kako bi bio usavršen kroz svoje težnje istini, marljiv rad i preuzimanje teških bremena. S jedne strane, time se usavršavaš ti osobno; s druge strane, time se ujedno ostvaruje rad Božje kuće. Istovremeno si pripremio dobra djela i zadobio dobitke u osobnom ulasku u život. Kako je to dobro! To su dva dobra rezultata jednim potezom. Neki od onih koji su bili razotkriveni i eliminirani jednom su rekli: „Pokušavate li me iskoristiti da pružam usluge Božjoj kući? To neće proći! Nisam toliko glup!” U stanju su čak izgovoriti takve riječi – vjeruju li oni doista u Boga? Razumiju li takvi ljudi istinu? Kako bi to što se ljudima rasporedi da obave nešto dužnosti bilo iskorištavanje? Ako si doista netko tko razumije istinu, trebao bi razumjeti Stvoriteljeve nakane i ispuniti dužnost stvorenog bića. To je izvršavanje vlastite odgovornosti i obveze kao čovjeka. Ako nemaš ni toliko savjesti i razuma, jesi li dostojan nazivati se stvorenim bićem? Ako doista imaš savjest i razum, trebao bi se ispravno odnositi prema svojoj dužnosti. Ako za to posjeduješ kov, trebao bi težiti istini. Ako si voljan samoinicijativno dati svoj doprinos, Božja kuća odredit će ti da obavljaš određeni rad, da nosiš breme. Time se ne spletkari protiv tebe niti te se iskorištava, nego te se promiče, kultivira, omogućuje ti obuku i uvodi te se u istina-stvarnost. Tako je jednostavno. Neki ljudi kažu: „Sada sam star, nisam dovoljno poletan, a fizička me snaga izdaje. Ne želim više nositi ovo breme. Mogu li odstupiti?” Kažem da je to u redu, ali prije nego što odstupiš, moraš o tome pažljivo promisliti. Ako to nije zaista zbog fizičkih razloga, nego zato što su se tvoje osobne misli promijenile, imaš neke dvojbe, bojiš se patnje, bojiš se umora, bojiš se popeti previsoko pa doživjeti teži pad, stalno imajući misao i gledište da je usamljeno biti na vrhu – tada moraš biti oprezan. Nemoj odbiti ovo poslanje, ovu posebnu dužnost; moraš to pažljivo razmotriti. Takve su prilike rijetke i malobrojne – rijetke su, zar ne? Možda ćeš biti uporan, govoreći: „Ne trebaš me uvjeravati. Dugo sam o tome razmišljao i već sam donio odluku. Ne možeš me uvjeriti; jednostavno više ne želim podnositi ovaj umor. Svima je drugima ugodno, zašto bih samo ja bio tako umoran? Je li mi suđeno da patim? Nisam spreman podnositi takvu muku! Nisam spreman pomiriti se sa sudbinom! Crkva ne bi trebala spletkariti protiv mene; nisam rob crkve niti sam se prodao crkvi!” Ne bi trebao nastaviti s tim neugodnim riječima; kažeš li više, počinit ćeš previše grijeha i morat ćeš preuzeti odgovornost za riječi koje si izgovorio i odluke koje si donio. Prvo, ti vjeruješ u Boga da bi zadobio blagoslove; nisi se prodao Božjoj kući. Drugo, kad bi se i htio prodati Božjoj kući, ona bi ipak morala pažljivo razmotriti imaš li takvu vrijednost, bi li te bilo korisno kupiti. Dakle, ako misliš da Božja kuća spletkari protiv tebe i želi te iskoristiti za pružanje usluga, pogrešno razmišljaš, jer su mjerila prema kojima Božja kuća ispituje ljude ta vjeruju li iskreno u Boga, ljube li istinu, mogu li slušati Božje riječi i pokoriti se Bogu. Božja kuća odabire i kultivira ljude na temelju tih mjerila. Ako o Božjoj kući imaš toliko loše mišljenje, onda nemaš savjesti ni razuma i potpuno si bezvrijedan. Ne samo da te Božja kuća neće upotrebljavati za izvršavanje dužnosti, već će te morati i brzo eliminirati, bezvjerniče. Ako u Boga ne vjeruješ iskreno, trebao bi brzo napustiti Božju kuću; nemoj se provlačiti u Božjoj kući. Nije ti mjesto u Božjoj kući; Božjoj kući nisu potrebni takvi ljudi. Brzo odlazi.

Bilo da čavrljam ili formalno razgovaram u zajedništvu i propovijedam, cilj svake riječi koju izgovorim, svake stvari o kojoj govorim i svakog aspekta istine o kojem razgovaram u zajedništvu jest omogućiti vam da spoznate svoja iskvarena stanja, da prepoznate svoje mane, nedostatke, nesposobnosti i poteškoće, i što je najvažnije, da spoznate svoje iskvarene naravi i razotkrivanja svoje iskvarenosti u raznim okolnostima i okruženjima. Kada spoznate svoje iskvarene naravi, imat ćete dublje razumijevanje sebe, znat ćete vlastitu mjeru i postat ćete malo razumniji. I uspoređivat ćete se s Božjim riječima i u Božjim ćete riječima pronaći relevantna načela primjene i putove primjene kako biste riješili svoje poteškoće, bilo da se radi o rješavanju iskvarenih naravi koje razotkrivate u svakodnevnom životu ili o nesposobnostima u vašoj ljudskosti. Postupno ćete odbacivati te iskvarene naravi i razne sotonske misli i gledišta koja Bog prezire te ćete, prihvaćanjem istine, postići istinske promjene u svojim pogledima na stvari i u svojim život-naravima. Jedino je to u skladu s Božjim nakanama. U svemu što govorim, bilo da čavrljam s vama u svakodnevnom životu ili formalno razgovaram u zajedništvu i propovijedam, svaka je riječ izgovorena na temelju vaših stvarnih situacija. Te riječi izgovaram jer sam vidio vaše potrebe. Iako su činjenice koje navodim možda prošle kroz neku jednostavnu obradu, ovi su primjeri reprezentativni slučajevi odabrani na temelju činjenica o razotkrivanju vaše iskvarenosti i vaših postupaka. Koristeći se tim činjenicama i primjerima, razotkrivam čovjekovu iskvarenu narav i priroda-bit kako bi ljudi mogli promisliti o sebi, a to će dati dobre rezultate. Stoga, o kojoj god temi razgovarao u zajedništvu, kao prvo, nema zamki; kao drugo, nema spletki; i kao treće, nema kušnji. Sve je to s ciljem da vam se omogući da bolje razumijete Božje nakane i Božje zahtjeve, da na ljude i stvari gledate te da se vladate i postupate u skladu s istina-načelima i da naposljetku dođete pred Boga, budete Mu pokorni i bojite Ga se. Sve su to činjenice. Dakle, kada s vama komuniciram ili čavrljam o nekim stvarima iz svakodnevnog života ili kada službeno razmjenjujemo mišljenja i pitanja o radu, koliko god godina prošlo, kada se osvrnete, vidite li u Mojim riječima ikakve spletke ili zamke? (Ne.) Postoji li ikakva namjera da vas se iskoristi? Postoji li ikakva namjera da vas se ucijeni? (Ne.) Jeste li sigurni? (Jesmo.) Na primjer, netko je odgovoran za uzgoj životinja na farmi. Pitam ga koliko je dana potrebno da kokoš snese jaje, a on razmišlja: „Što želiš reći tim pitanjem? Pokušavaš li provjeriti hranim li kokoši dobro? Kako bih trebao prikladno odgovoriti? Ako kažem da nesu jedno jaje dnevno, to zapravo nije ostvarivo; to bi bila laž. Ako kažem da nesu jedno jaje svaka dva ili tri dana, hoćeš li misliti da kokoši nisam dobro hranio i da im nisam davao hranjivu hranu? Kako bih onda trebao prikladno odgovoriti?” On nastavlja razmišljati u svom srcu i ne daje odgovor. Zapravo, kad sam to pitao, nisam imao nikakvu drugu namjeru; samo želim dobiti neke informacije o tome kako se kokoši uzgajaju. Ali čim pitam, on previše razmišlja o tome i neprestano pokušava pogoditi što želim reći tim pitanjem. Recite Mi, je li teško izaći na kraj s takvim ljudima? Je li uopće moguće normalno komunicirati kada ste u kontaktu s takvim ljudima? Komunikacija postaje nemoguća. Imam jednu naviku: volim ići uokolo i provjeravati stvari. Ponekad otkrijem neke probleme. Ako je u pitanju čistoća okoliša, onda bi to trebalo dovesti u red. Ako je riječ o osoblju, onda bi trebalo napraviti prilagodbe. Ako je riječ o problemu povezanom sa stručnim vještinama, onda bismo se trebali savjetovati i učiti. Kad se problemi otkriju, treba ih ispraviti. Mnogi su problemi slučajno otkriveni i riješeni tijekom svakodnevnih razgovora; neki su stvarni problemi lako riješeni. Stoga nema potrebe da ljudi budu toliko nervozni kada dolaze u kontakt sa Mnom i imaju posla sa Mnom. Mnogi se problemi otkrivaju u kontaktu s ljudima i lako se rješavaju. Doista je nužno biti u kontaktu s ljudima i čavrljati s njima; ne radi se samo o razumijevanju situacije i otkrivanju problema, već i o istovremenom rješavanju problema. Nije li to dobitak? (Jest.) Kada čavrljam s ljudima, neki govore istinito, dok drugi razmišljaju na vrlo složen način i ne usuđuju se govoriti istinito, uvijek se pitajući imaju li Moje riječi skrivena značenja ili pokušavam li spletkariti protiv nekoga. Dakle, čim ih nešto pitam, postanu nervozni i čelo im se počne znojiti. Ja kažem: „Nije vruće, zašto se znojiš?” Oni kažu: „Tebi možda nije vruće, ali meni jest! To što si rekao toliko me uplašilo da mi je srce skoro iskočilo iz grudi. Sada mi se dlanovi i tabani znoje, srce mi lupa i ne znam što da radim.” Kažem: „Ne trebaš biti nervozan. Jednostavno ležerno razgovaram, samo čavrljam. Ako doista postoji problem, jednostavno ćemo ga riješiti. Nemoj Me smatrati tako zastrašujućim, kao da ću, ako otkrijem bilo kakav problem, pobiti cijelu tvoju širu obitelj. Ja ne ‚rješavam’ ljude; Ja rješavam probleme. Rješavanje problema je ključno.” Kakvu bi vjeru trebao imati? S jedne strane, Ja sasvim sigurno postupam prema načelima, potpuno pravedno. Neću postupati emotivno, svojevoljno ni proizvoljno: neću ti, zato što mi se ne sviđaš, tražiti greške, cjepidlačiti ili tražiti mane, a zatim te izbaciti i naći nekoga tko Mi se sviđa da obavlja taj rad. S druge strane, prema svima postupam na temelju stvarne situacije i stvarnog problema; postoje načela. Ljudima je dopušteno griješiti, dopušteno im je biti glupima, slabima i negativnima. Ali jedno nije dopušteno: ako si problematičan i namjerno prekidaš i ometaš crkveni rad, trebao bi promisliti o sebi. Ako ne štitiš interese Božje kuće, ako uvijek izdaješ interese Božje kuće, onda crkvi nisi potreban za izvršavanje dužnosti; Božja kuća morat će naći prikladnu osobu koja će te zamijeniti. To je postupanje po načelima. Kako rješavam probleme, kako se nosim s pitanjima, kako postupam s ljudima – sve se to radi po načelima. Ne trebaš se brinuti da ću se pozabaviti tobom otkrijem li kod tebe bilo kakav problem; ovisi o tome kakav je to problem, a situacija će se rješavati u skladu s prirodom problema. Ako problem po svojoj prirodi nije vrlo ozbiljan, ako ga nisi uzrokovao namjerno, već trenutačnim propustom ili glupošću, riješit će se razgovorom u zajedništvu o istini. Nauči lekciju i ne ponavljaj tu pogrešku. Ponekad je uzrok u tome što ljudi nemaju znanje ni iskustvo i ne razumiju određene stručne vještine; u tom slučaju, brzo nauči stručne vještine i nemoj biti lijen. Ali ako je to smišljeno i namjerno, ako nisi voljan izvršavati ovu dužnost i čak namjerno oštećuješ imovinu Božje kuće, onda bi se time trebalo ozbiljno pozabaviti. Oni koje treba smijeniti bit će smijenjeni, a one koje treba udaljiti bit će udaljeni; besmisleno je bojati se. Ako imate takvu vjeru, tada ćete se, kada budem govorio i rješavao stvari s vama, osjećati mnogo opuštenije. Kada s tobom razgovaram ili raspravljam o radu ili stručnim stvarima, trebao bi se znati opustiti, znati da Bog ne spletkari ni protiv koga, pa tako neće spletkariti ni protiv tebe; u to možeš biti siguran. Ako nemaš čak ni takvu vjeru, ako ne vjeruješ da je Bog dobar i pravedan, kada kažeš da vjeruješ u Boga, da slijediš utjelovljenog Boga, slijediš Krista – gdje je onda tvoja vjera? Kako možeš biti iskren s Njim? Ako si na svakom koraku oprezan prema Njemu, nagađaš o Njemu, sumnjičav si prema Njemu i ispituješ Ga, onda nemaš istinsku vjeru u Njega. Ako nemaš istinsko povjerenje, istinsku vjeru u ovu osobu, do koje mjere onda možeš vjerovati Mojim riječima? Postoji li ijedna izjava kojoj možeš istinski vjerovati, istinski je prihvatiti? Gotovo da i nema, zar ne? (Da.)

Jednom sam otišao u neku crkvu vidjeti kako stvari stoje. Kad sam ušao u prostoriju, najprije sam sve pozdravio. Neki su ljudi prišli, odmah Mi ponudili stolicu da sjednem, a zatim rekli da o nečemu raspravljaju. Dok su razgovarali, odjednom sam primijetio da je prije samo nekoliko trenutaka u prostoriji bilo četvero ili petero ljudi, a sada ih je ostalo samo dvoje. Pomislio sam da su možda otišli u svoju sobu počešljati se i osvježiti te da će se uskoro vratiti, ali ostao sam ondje prilično dugo, a oni se nisu pojavili. Tada sam shvatio: nisu Mi željeli dobrodošlicu; došao sam u nezgodno vrijeme. Bio sam nepozvan gost. Zbog Mog su se dolaska osjećali sputano i nelagodno. Mislili su: „Postoji li neki razlog za Tvoj posjet?” Bojali su se da ne upadnu u zamku, da ne budu prevareni, bojali su se neke zavjere, pa su odbili susresti se sa Mnom licem u lice i odbili su komunicirati ili stupiti u interakciju sa Mnom. Ne pretjerujem niti sam išta uljepšao. Ne pričam priču – to se doista dogodilo. Možda su konačno odahnuli tek kad sam otvorio vrata i otišao, govoreći: „Konačno je otišao! Uh, to me nasmrt prestrašilo!” U Sebi sam razmišljao imam li Ja takav veliki „šarm” da do te mjere mogu prestrašiti ljude? Recite Mi, na koji problem ukazuje kada ljudi pokazuju takva očitovanja? Doista nikada nisam vidio da ljudi na taj način vjeruju u Boga. Takva vrsta osobe voli živjeti u mračnim kutovima; ne voli živjeti u svjetlosti niti voli živjeti otvoreno i pošteno. Recite Mi, kad sam u kontaktu s vama, osjećate li se nelagodno i nervozno, ne želeći komunicirati sa Mnom? Ili ste voljni stupiti u kontakt sa Mnom, želeći zadobiti poneku istinu i ne smeta vam čak i ako ste zbog toga malo nervozni? Kakvo je vaše stanje uma? (Iako se osjećamo pomalo nervozno, u redu je sve dok možemo razumjeti istinu i zadobiti neku korist.) Nakon što stupi u kontakt sa Mnom i komunicira sa Mnom dva ili tri sata, većina ljudi smatra da su mnoge riječi u Mojem zajedništvu vrlo važne, da su to stvari koje nikada prije nisu čuli, pa smatraju da je slušanje tih riječi toga dana bilo nevjerojatno vrijedno i postaju osobito voljni slušati Moju besjedu. Ako se povremeno upustim u neki ležeran razgovor, pomalo su razočarani i zadovoljni su samo ako iz Mojih riječi mogu nešto zadobiti. Za takve sam ljude voljan besjediti o nekim istinama, uključujući stvari iz stvarnog života, kako bi svi mogli imati koristi. Kad Me vide, neki se ljudi uvijek boje da ću ih pitati o određenim situacijama, da neće znati kako odgovoriti i da će izgledati vrlo čudno. Um takvih ljudi previše je složen; oni nisu jednostavni. Drugi su voljni tragati za istinom, otvoreno dijeleći koje god poteškoće imali bez straha da će biti ismijani – to je ispravan pristup. Načelo naše komunikacije i dijaloga jest da otvorimo svoje srce i kažemo što god nam je na umu, da govorimo istinito. Družim se s vama i stupam u interakciju u okviru normalne ljudskosti. Zbog Svog identiteta i statusa, znam više od vas, pa bih, naravno, trebao više govoriti. Ako ste voljni slušati, možete nešto zadobiti; ako niste voljni slušati, neću vas prisiljavati. Ako o temama o kojima raspravljamo imate uvide, ideje, iskustva, razumijevanje ili znanje, i vi ih možete podijeliti. To se zove interakcija; to je normalna ljudskost. Ako smatraš da je ono što Ja govorim vrlo važno, onda bi trebao pozorno slušati. Ako ne možeš shvatiti ono što govorim, onda ću prestati govoriti i pustiti tebe da govoriš. Ako nemaš što reći, postavljat ću ti pitanja i voditi te. Na primjer, mogao bih pitati: „Kakav je tvoj crkveni život u posljednje vrijeme? Imaš li ikakvih poteškoća u izvršavanju dužnosti?” Ako imaš poteškoća, trebao bi o njima govoriti istinito, a Ja ću ti pomoći da ih riješiš. To se zove interakcija i to je nešto što bi trebalo postojati u okviru normalne ljudskosti. Nije li to nešto što se svima sviđa? (Jest.) Ako imaš savjest i razum, tvoja će ljudskost biti normalna, a naši razgovori i čavrljanja mogu se temeljiti na iskrenosti, povjerenju i poštovanju, što će nam omogućiti da se otvorimo i kažemo što nam je u srcu. Ako ne posjeduješ savjest ni razum i ne želiš tragati za istinom, onda postoji samo jedan put koji možeš primjenjivati: odsad pa nadalje, nauči ne ispitivati, ne pokušavati čitati Moje misli iz Mojih riječi i izraza, ne biti sputan i ne izgovarati riječi kušnje. Neki bi mogli reći: „Ne mogu to postići.” U tom slučaju, samo drži jezik za zubima. Ako ti se kaže da šutiš, ali ti misliš da ja spletkarim protiv tebe i sputavam te, i to je lako riješiti: možeš jednostavno otići. Nemam zahtjeva ni prema kome koga sretnem i ljude nikada ne sputavam. Ako mi netko stalno nalazi mane i, bilo da razgovaram s njim ili ne, njemu to nikada nije u redu, onda se mogu samo kloniti takve osobe i izbjegavati kontakt s njom. Ako se neki ljudi uvijek boje biti u kontaktu sa Mnom, stalno misleći da ću spletkariti protiv njih, a ipak žele biti u kontaktu sa Mnom kako bi zadobili neku istinu, Ja kažem da s takvim načinom razmišljanja ne možeš zadobiti istinu; ti nisi osoba koja ljubi istinu. O ljudima uvijek misliš najgore, vjerujući da nitko nije tako dobar kao ti. Što god ti kažem, uvijek misliš da sigurno spletkarim protiv tebe. Ne vjeruješ Mi i nemaš nimalo povjerenja u Mene. U tom slučaju, nemoguće je da živimo u skladu; u najmanju ruku, nismo usklađeni u smislu ljudskosti. Nemamo zajedničkih hobija ni interesa, nemamo zajedničkih ciljeva kojima bismo težili ili stremili. U smislu ljudskosti, put kojim hodaš, tvoja sreća, ljutnja, tuga i radost te tvoje sklonosti i interesi razlikuju se od Mojih. Sve što ti voliš negativno je, dok se sve teme o kojima Ja želim razgovarati tiču pozitivnih stvari. Stalno Me pokušavaš ispitivati. O kojoj god istini Ja besjedio, ti uvijek razmišljaš postoji li u tome zavjera, spletkarim li, bi li mogao pretrpjeti gubitak ili biti prevaren. Ako stalno razmišljaš o tim stvarima, kakva bi onda situacija nastala kada bismo razgovarali i bili u interakciji? (Nelagodna.) U toj bi se situaciji Ja osjećao nelagodno u tvojoj blizini, a ti bi se osjećao nelagodno u Mojoj blizini; oboje bismo se osjećali nelagodno. Zar biti tako jedno uz drugo ne bi bilo samo uzajamno mučenje? Bi li u tome bilo ikakve sreće? U tome ne bi bilo sreće. Ako voliš čuti ono što govorim, ako si voljan slušati, ako su teme o kojima govorim ono za čime čezneš, što u srcu cijeniš, čemu težiš i što može zadovoljiti potrebe tvoje ljudskosti, u našim srcima ne bi bilo odbojnosti ni otpora čak ni kad bismo samo sjedili u tišini. Mogli bismo biti u interakciji i, živeći zajedno, mogli bismo postići sklad. Ali pretpostavimo da ne voliš slušati riječi koje govorim te u srcu čak osjećaš odbojnost i otpor, iako su one sve vrlo praktične i korisne za ljude. Doista ne možeš shvatiti pozitivne stvari o kojima govorim ni riječi besjede o istini koje izgovaram kako bih riješio probleme, osobito teme o rješavanju iskvarenih naravi, a još i smatraš da ti ispirem mozak, da te varam, da te pokušavam iskoristiti za propovijedanje evanđelja i zadobivanje više ljudi kako bih proširio utjecaj Božje kuće. U tom si slučaju ti taj koji griješi. Uvijek razmišljaš na iskrivljen način, uvijek želiš izvrtati činjenice, crno nazivati bijelim, pa čak i pozitivne stvari koje su u skladu s istinom opisivati kao negativne, opake stvari koje nisu u skladu s društvenim trendovima. Što god Ja rekao, ti ne vjeruješ da je to istina, da je to pozitivna stvar. U tom slučaju ne možemo komunicirati; budući da nemamo zajednički jezik, ne možemo živjeti u skladu. Ne možemo jesti za istim stolom; ne možemo postići sklad srca i uma. Kakva si ti onda osoba? Da budem precizan, ti nisi dio Božje kuće; ti si nevjernik. Koliko god teme o kojima govorim bile ispravne ili koliko god putovi primjene i načela primjene bili ispravni, ti u njima uvijek pronalaziš nešto drugo. Uvijek ih gledaš, razumiješ i tumačiš kroz opaku leću i s opakog stajališta i gledišta; ne prihvaćaš ispravne putove primjene i načela primjene o kojima govorim. Dakle, neugodno ti je slušati Me kako govorim. Zašto ti je neugodno? Zato što to nisu potrebe tvoje ljudskosti. Što tebi treba? Težiti slobodi, obogatiti se, jesti, piti i veseliti se. Tvoji životni slogani su „Život se svodi na dobru hranu i lijepu odjeću” i „Uživaj dok možeš”. Što voliš? Voliš zle trendove, neobičnu odjeću, slavne i poznate osobe te izvanrednost i veličinu čovjeka. Budući da je tako, ti nisi iskreni vjernik u Boga, nisi dio Božje kuće; tvoja ljudskost nema potrebu za pozitivnim stvarima. Kada ti se obraćam, što god ja rekao, što god radio ili kako god to radio, onima koji nemaju savjest, razum ili potrebe normalne ljudskosti, sve je to samo teorija, izreka, metoda. Neki čak misle: „Toliko si detaljan kada govoriš, pa čak i navodiš primjere. Nije li to samo pokušaj da u srce ljudi duboko usadiš svoje misli i gledišta? Nije li to samo pokušaj da ljude navedeš da prihvate tvoje misli i gledišta, da im ispereš mozak i, s vremenom, da ih otupiš svojim raznim mislima i gledištima?” Ako doista tako misliš, ako vjeruješ da ove riječi nisu istina, da nisu istiniti put koji bi ljudi trebali prihvatiti i primjenjivati niti da su načela kojih bi se ljudi trebali pridržavati, onda ih možeš odbiti prihvatiti; to je tvoja sloboda. Možeš i napustiti crkvu. Imaš pravo sam izabrati, kao i pravo odbiti prihvatiti istinu. Ali nemoj izvrtati činjenice niti crno nazivati bijelim. Istina je istina za sva vremena; ne može prestati biti istina samo zato što je nekoliko đavala i Sotona niječe i osuđuje, a još manje može prestati biti istina zato što se mnogim ljudima ne sviđa ili je ne mogu prihvatiti. Istina postoji zauvijek; vječno je nepromjenjiva. Koliko god je ljudi može prihvatiti, istina je zauvijek istina. Moja čavrljanja, komunikacije i interakcije s vama u potpunosti se temelje na vašem povjerenju u Mene; to je jedno od najosnovnijih načela. Da bi se postiglo povjerenje, najvažnije je da svi u svom srcu morate potvrditi da u svakoj riječi koju izgovorim, svakom pitanju koje postavim ili svakoj stvari o kojoj govorim, nema spletkarenja, nema zavjere, nema zamke i zasigurno vas ne iskušavam. Zato možete biti sigurni – kada se družim s vama, to bi vas trebalo učiniti potpuno slobodnima i opuštenima. Ako smatrate da druženje sa Mnom nije oslobađajuće ili opušteno, da ste ili sputani ili vam je vrlo neugodno ili ste pak u srcu uvijek na oprezu, onda Ja kažem da to doista nije Moj problem, već vaš. U kojem je aspektu vaš problem? Sami biste trebali biti svjesni koje probleme imate i o čemu razmišljate u svom srcu; zatim konkretne probleme rješavajte konkretno. Koje god probleme možete otkriti, riješite ih. Ako otkrijete mnogo problema, zabilježite ih, a zatim ih rješavajte jedan po jedan. Ako se svi problemi ne mogu riješiti odjednom, onda ih rješavajte jedan po jedan, polako. Kada se te stvari dogode, trebao bi ih ispitati i promisliti o njima, vidjeti o čemu si zapravo razmišljao u to vrijeme, o kojim pitanjima tako razmišljaš i koja gledišta razvijaš o kojim pitanjima; zatim ih postupno rješavaj. Jednog dana, kada u svom srcu otpustiš te misli i gledišta, kada svi ti problemi budu riješeni, a ti doista shvatiš istinu i vidiš vrijednost istine, tada ćeš Mi vjerovati. Vjerovat ćeš da se prema svakoj osobi i svakom problemu mogu odnositi u skladu s istina-načelima i da nipošto neću spletkariti protiv tebe. Posljedično, naše interakcije mogu postati opuštene i radosne, možemo živjeti u skladu, a tada se iz tog našeg sklada može razviti sreća. Imati sreću, ushit, mir i radost – nije li to dobro? (Jest.)

Kad dolazim u kontakt s ljudima, ponekad ih pitam koliko godina vjeruju u Boga. Netko kaže da vjeruje samo tri godine i osjeća se posramljeno. U svom srcu misli da u Boga vjeruje kratko i da ima malen rast, pa se, kada se uspoređuje s onima koji vjeruju deset, dvadeset ili trideset godina, uvijek osjeća manje vrijednim, za klasu ispod njih. Razmišlja: „Pitaš li ovo da me podsjetiš da u Boga vjerujem kratko, da sam malenog rasta i da je Božja kuća napravila iznimku promaknuvši me te da me navedeš da joj budem duboko zahvalan?” Zbog čega mu je takvo pitanje izazvalo toliku neugodu? Zato što previše komplicira Moje pitanje, misleći da u Mojim riječima postoji zavjera i da pokušavam spletkariti protiv njega. U tako jednostavnom pitanju pronašao je nekoliko slojeva značenja. Nakon što je rekao da vjeruje tri godine, smatra da je u teškoj situaciji. Nije li u svom srcu nezadovoljan Mojim pitanjem? Ja ovo pitanje zapravo postavljam bez ikakve posebne namjere i ne bih očekivao da te ono dovede u tešku situaciju. Pa zašto se osjećaš kao da si u teškoj situaciji? Zato što je tvoj um previše složen. Ima li išta loše u Mojem pitanju? (Ne.) Jednostavno ga ležerno postavljam. Da te pitam koliko si imao ljubavnih partnera, to bi moglo biti neprimjereno, jer je to zadiranje u tvoje privatne stvari. Ali Ja te pitam o nečemu što je povezano s tvojom vjerom u Boga – pitam te koliko godina vjeruješ u Boga. Nije li to primjereno? (Jest.) Zašto se onda ne usuđuješ odgovoriti? To doista nije Moj problem; to je tvoj problem. Tvoj um je previše složen. U čemu je stvar s tim tvojim složenim umom? Nije li to zato što je tvoja narav opaka i lažljiva? (Jest.) Zašto te pitam koliko godina vjeruješ u Boga? Pitam to kako bih saznao o tvojem rastu, koje istine razumiješ, jesi li uspostavio temelj, koje poteškoće imaš, možeš li izvršavati dužnost i jesi li iskusio ikakve kušnje. Na temelju tih stvari određujem o čemu ću s tobom razgovarati u zajedništvu, kakve ću ti poticaje ponuditi, i to je sve. Moju tako jednostavnu misao pogrešno tumačiš kao da imam skrivene motive, što u tebi izaziva odbojnost prema Meni. Recite Mi, ne dobivam li zauzvrat ovime za Svoje dobre namjere samo nevolju? (Da.) Kada te pitam koliko godina vjeruješ u Boga, nastojim li te na bilo koji način omalovažiti? (Ne.) Ima li u tome ikakve zlobe? Ima li ikakve namjere da ti bude nelagodno i da ispadneš loš? (Ne.) Bilo da vjeruješ u Boga nekoliko mjeseci ili jednu ili dvije godine, Moja je namjera samo da ti pomognem. Vidjevši da si prilično iskren u svojoj težnji, prilično entuzijastičan, vidjevši da toliko trpiš, plaćaš toliku cijenu i da se toliko toga odričeš, želim razgovarati s tobom kako bi mogao zadobiti nešto što inače ne bi dobio. Pitanje koliko godina vjeruješ, s jedne strane, proizlazi iz brige za tebe, a s druge strane, iz toga što te cijenim. Ima li u tome ikakve zlobe? (Ne.) To je tako ispravno pitanje, a u što ga je ta osoba izvrnula? „Želiš da svi znaju da u Boga ne vjerujem dugo, da je moj rast malen i da ne razumijem nikakvu istinu, da sam gori od drugih, da sam manje vrijedan, a ti me želiš osramotiti.” Ako tako razmišljaš, možemo li i dalje biti u interakciji? (Ne.) Stoga, da bismo postigli interakciju i živjeli u skladu, najprije Mi morate vjerovati i ne sumnjati u Mene niti nagađati o Meni. Ako među nama nema interakcije, u čemu je problem? Problem je u ljudima; to jest, ljudi imaju svakojake poteškoće. A iz čega proizlaze te razne poteškoće? Proizlaze iz raznih ljudskih pogrešnih misli i gledišta. Dakle, koje pogrešne misli i gledišta ima čovjek kojeg smo upravo spomenuli? Misli da je, vjerujući u Boga tri godine, novi vjernik u crkvi, da je vjerovanje kratko vrijeme nešto sramotno i da čini ga manje vrijednim, da shvaća premalo istine i još uvijek ne može dijeliti iskustvena svjedočanstva. Stoga sebe vidi kao „građanina drugog reda”, kojeg drugi gledaju svisoka te smatra da je o tome sramotno i ponižavajuće govoriti. S druge strane, drugi vjeruju u Boga deset ili dvadeset godina, dok on vjeruje samo tri, pa se brine da će mu drugi reći: „Što si radio sve te godine? Zašto nisi ranije prihvatio? Imaš li neku sramotnu prošlost?” U očima svjetovnih ljudi velika se važnost pridaje kvalifikacijama, iskustvima i porijeklu, i oni to koriste kako bi ljude svrstali u različite rangove. Kakvo je, dakle, gledište tog čovjeka? I on pridaje veliku važnost ljudskom porijeklu i iskustvima, pa u srcu ima različite rangove ovisno o tome vjeruje li netko u Boga tri, pet, deset, dvadeset ili trideset godina. Zbog tog rangiranja smatra da su tri godine njegove vjere donekle sramotna stvar u crkvi, kao da je „građanin drugog reda”. Za njega je to znak sramote, poniženje. Broj godina vjerovanja u Boga vidi kao nešto vrlo važno, a tako se poklopilo da on vjeruje samo tri godine. Da se iza trojke doda nula, pa da to bude trideset godina vjere, onda bi smatrao da je to časno. Rekao bi: „Bio sam među prvima koji su prihvatili Božje djelo. Slijedio sam Boga kad se tek počeo pojavljivati i djelovati. Svih ovih godina posvuda propovijedam evanđelje i svjedočim o Bogu, boreći se zajedno s Bogom da izgradimo Njegovo kraljevstvo! Veteran sam u Božjoj kući, utemeljitelj!” Osjećao bi da je to osobito časno. Tek što prihvate Božje djelo, neki ljudi vide da je Bog izrazio toliko istina i da u Božjoj kući ima toliko iskustvenih svjedočanstava te smatraju da su prekasno počeli vjerovati u Boga. Ako kažu da vjeruju negdje između jedne i tri godine, teško im je to izgovoriti i u srcu razmišljaju: „Zašto nisam vjerovao sve te godine? Bog je izrazio toliko istina, zašto nisam istraživao? Tko me je sprječavao da vjerujem u Boga? Tko mi je nanio tako gorku patnju? Ti religiozni pastori; ti su ljudi doista đavli i Sotone koji proždiru ljudske duše. Ne budem li mogao ući u kraljevstvo nebesko, morat ću se s njima obračunati!” Zatim opet pomisle: „Ah, to je samo moja gorka sudbina; nemam taj blagoslov.” Ali onda pomisle: „Ne, to nije ispravno. Bog je svemoguć; zašto mene, ovu izgubljenu ovčicu, Bog nije ranije vratio u Svoju kuću?” I tako prebacuju krivnju na Boga. Zapravo, što god oni mislili, kao prvo, njihovo gledište o vjerovanju tri godine naspram trideset godina je netočno. Oni rangiraju ljude po tome koliko godina vjeruju, vjerujući da kratko razdoblje vjere čini nekoga manje vrijednim. Budući da su razvili to gledište, kada ih pitam koliko godina vjeruju, srame se to reći. Kad kažu „tri godine”, osjećaju se vrlo nelagodno, vrlo posramljeno, vrlo postiđeno, kao da su njihova vrijednost i rang trenutno razotkriveni. Oni to smatraju vrlo važnim; to je gledište koje utječe na njihov stav prema Mojem pitanju. Nije li tako? (Jest.) Recimo da je njihovo gledište bilo: „Činjenica je da vjerujem u Boga tri godine, a sa samo tri godine vjere moj je rast doista malen. Kada se radi o mnogim istinama, ne mogu čak ni doktrine jasno objasniti. Budući da me Bog pita koliko godina vjerujem, jednostavno ću reći istinu. Nemam se čega sramiti. Pred Bogom je sve otvoreno, sve je ogoljeno. Odgovorit ću na sve što me Bog pita.” Kad bi tako razmišljali, bilo bi jednostavno. To ne bi uključivalo nikakav identitet, status, vrijednost ili rang. Ne bi bili ograničeni, pod utjecajem, kontrolirani ili manipulirani bilo kakvim pogrešnim mislima ili gledištima te bi naposljetku mogli lako i iskreno reći: „Vjerujem u Boga tri godine.” Tada bih nastavio pitanjem: „Vjeruješ u Boga tri godine; jesu li ti jasne istine o vizijama?” Da je to čovjek složenog uma, pomislio bi: „Ako kažem da mi nije jasno, ne bi li to značilo da se u svojoj vjeri nisam bavio svojim pravim poslom? Ako vjerujem tri godine i još uvijek mi nisu jasne istine o vizijama, ne znači li to da nisam marljivo jeo i pio Božje riječi? Ali ako kažem da su mi jasne, onda Bog neće besjediti o ovoj temi i propustit ću tu priliku. Ako kažem da mi nisu jasne, bi li On mogao malo više razgovarati u zajedništvu sa mnom, da kaže nešto više? Ako kažem da mi je jasno, ništa mi dodatno neće reći, ali možda će imati visoko mišljenje o meni?” Vidiš, opet razmišlja na iskrivljen način, zar ne? Nije li um takve osobe previše složen? (Jest.) Takvi su ljudi doista problematični. S kim god razgovaraju, uvijek računaju kako odgovoriti a da ne izgube obraz ili da njihovi interesi ne pretrpe ikakvu štetu. Osim toga, uvijek promatraju stavove drugih prema njima, uvijek računaju kako navesti druge da imaju visoko mišljenje o njima i kako uzdići svoj status. Uvijek računaju te stvari, pa im nije lako otvoriti se u razgovoru u zajedništvu i reći što im je u srcu. Kada ih pitam: „U tvojoj vjeri u Boga, jesu li ti jasne istine o vizijama?” postoji li drugi sloj značenja u ovom pitanju? (Ne.) Zašto izravno postavljam to pitanje? Onima koji vjeruju negdje između jedne i tri godine, obično je i dalje potreban razgovor u zajedništvu o istinama koje se tiču vizija; to je uobičajeno. Ako su im istine o vizijama jasne, onda nema potrebe besjediti o njima i možemo razgovarati o drugim temama. Ako kažu: „Još uvijek mi istine o vizijama nisu baš jasne, osobito istina o Božjem djelu suda da spasi čovjeka, koja je preduboka, i još je ne razumijem. Bi li mogao besjediti o tome?” onda ćemo pronaći zajedničku temu i Ja ću besjediti o tome. Ako je svi čuju još jednom, oni će iz nje zadobiti još više, zar ne? (Da.) Neki ljudi ne razumiju, a ipak se pretvaraju da shvaćaju. Zašto se pretvaraš? Stalno se pretvaraš, što sugerira da sve razumiješ i da bi, ako kažem još nešto, to bilo suvišno. U tom slučaju, neću ništa reći, a ti nećeš ništa zadobiti. Dakle, bez obzira na situaciju, ako možeš govoriti istinito, bez sumnje, bez pretjeranog tumačenja Mojih riječi, naši razgovori i komunikacija mogu doseći razinu žive interakcije. Možemo komunicirati, družiti se i surađivati u okviru normalne ljudskosti, raspravljajući o temama koje svi volimo. Nije li to dobro? (Jest.) Na taj ćete način zadobiti koristi. Neki su ljudi vrlo proračunati. Kada ih pitam jesu li im jasne istine o vizijama, oni u srcu razmišljaju: „Što misliš tim pitanjem? Pokušavaš li provjeriti jesam li siguran u istiniti put, jesam li postavio temelj, pokušavaš li vidjeti kakvog sam kova, iskušati moj kov? U tom slučaju moram reći da su mi jasne.” Pa kažu: „Ove tri godine neprestano sam jeo i pio Božje riječi, gledao sam mnoge filmove Božje kuće, često slušam propovijedi i razgovore u zajedništvu te često na okupljanjima dijelim vlastito iskustveno razumijevanje. Jasne su mi sve te istine o vizijama.” S kojim ciljem sve ovo govore? Žele ostaviti dobar dojam na Mene, žele da smatram da su vrlo dobrog kova i da imam visoko mišljenje o njima. Misliš li da bih imao visoko mišljenje o njima samo zato što su rekli tih nekoliko riječi? (Ne.) Bih li tako olako o nekome imao visoko mišljenje? Nipošto ne; krivo su to procijenili. Ako kažeš da su ti jasne sve istine o vizijama, onda dopusti da te iskušam. Iskušat ću te o istinama o vizijama koje često čitaš. Zašto Bog čini djelo grdnje i suda? Koji se glavni učinak namjerava postići grdnjom i sudom? Tijekom te tri godine vjere, jesi li imao ikakvo iskustvo s djelom grdnje i suda? Jesi li ijednom iskusio grdnju i sud? Kada si iskusio grdnju i sud, jesi li dokučio istina-načela? Jesi li znao koje su Božje nakane? Možeš li podijeliti konkretno iskustvo? Većina će ljudi samo izgovoriti neke doktrine i neće moći podijeliti nikakvo praktično iskustveno razumijevanje. Ljudima previše toga nedostaje, pa kada razgovaramo, ima mnogo tema za raspravljanje. Ali o kakvoj god se temi raspravljalo, ti o njoj besjedi onoliko koliko znaš. Ako nešto ne znaš, jednostavno reci da ne znaš. Nemoj razmišljati na iskrivljen način. Koje god ti se pitanje postavi, jednostavno odgovori na njega. Reci što u tom trenutku misliš u svom srcu. Kakva god bila stvarna situacija, jednostavno govori o njoj istinito. Nemoj okolišati, nemoj uljepšavati, nemoj govoriti stvari koje stvaraju lažan dojam samo kako bi izgledao bolje i uljepšao sebe, nemoj lagati niti varati. Sve su to stvari koje ne bi trebao činiti. Dakle, koje god ti pitanje postavim ili o kakvoj temi s tobom razgovaram u zajedništvu, reci onoliko koliko znaš. Ako otkrijem da ne razumiješ određeni aspekt istine ili da je tvoje razumijevanje doktrinarno ili da je tvoje shvaćanje iskrivljeno te da imaš pogrešne misli i gledišta, odmah ću te ispraviti, usmjeriti i pomoći ti kako bi mogao razumjeti taj aspekt istine, imati čisto shvaćanje i točan put primjene. Time će naš razgovor u zajedništvu biti učinkovit. Dakle, načelo razgovora o nekoj temi temelji se na iskrenosti, zajedničkim razgovorima i raspravama ili razmjenama o istini i pozitivnim stvarima, kako bi ljudima pozitivna tema o kojoj se razgovara u zajedništvu postala jasnija, kako bi je točnije razumjeli i imali jasniji put primjene. To načelo ne bi trebalo biti izgrađeno na sumnji, spletkarenju i prijevari.

Mislite li da je dobro razgovarati u zajedništvu o temama kao što su normalnost i praktičnost utjelovljenog Boga? (Dobro je.) A po čemu je dobro? (Vjerujemo da se time mogu razriješiti naše predodžbe i uobrazilje o utjelovljenom Bogu.) Neki kažu: „Otkrio si nam Svoje pravo lice i sada znamo kakva si osoba. Previše si naivan kad tako govoriš čistu istinu! Doista imaš ta očitovanja normalnosti i praktičnosti, ali kako možeš govoriti čistu istinu? Moraš navesti ljude da misle da si tajanstven, nedokučiv, uzvišen i nepristupačan. Čak i ako ne spletkariš protiv ljudi, moraš reći da možeš spletkariti. Moraš tvrditi da posjeduješ vještinu manipuliranja ljudima i korištenja ljudi, da poznaješ Trideset i šest strategija i da si u stanju iskoristiti svakojake ljude da ti služe. Ljudi će Te idolizirati jedino ako tako govoriš; ne možeš govoriti čistu istinu. Time što govoriš takvu čistu istinu, kako to da osjećam da nisi nimalo tajanstven ni nedokučiv? Da nisi poput Boga? Pogledaj te velike ličnosti u svijetu – one koji se bave vojnim poslovima ili politikom, i monarhe prošlih vremena. Koja je od tih velikih ličnosti, tih iznimnih ljudi, ikada govorila čistu istinu? Je li itko od njih ikada rekao da je normalan, praktičan i običan, samo obična osoba? Oni očajnički žele da ljudi misle da su drugačiji od ostalih, da su poslani s neba i da su, iako su sada postali obični ljudi, i dalje tajanstveni i nedokučivi te da su običnim ljudima nepristupačni – samo je tada lako vladati ljudima!” Svi su ti monarsi posjedovali vještine carskog vladanja, a njihovi ministri i običan narod nisu mogli prozrijeti kakvi su oni ljudi. Kako ono ide izreka? „Careva je volja teško dokučiva, a njegova se zapovijed ne može prekršiti.” Svi službenici iz svijeta nevjernika razmišljaju na takav način; čak i voditelj nekog manjeg odjela, šef odsjeka ili rukovoditelj tako razmišlja. Oni ne žele da ljudi prozru njihovu pravu vrijednost, koje nedostatke ima njihova ljudskost, koje su pogreške učinili ili koje su mane sadržane u njihovim postupcima. Kada se otkriju njihovi propusti, daju sve od sebe da ih prikriju i sakriju, a ako se njihova zla djela razotkriju i iznesu na vidjelo, tada pronalaze žrtvenog jarca. To rade s ciljem da prikriju istinu o toj stvari kako bi se ljudi i dalje ugledali na njih i idolizirali ih. Što god takva osoba činila, ona to čini s predumišljajem i planom da postigne vlastite ciljeve, tako da svi smatraju da ona nije obična osoba, kako bi mogla kontrolirati situaciju, kako bi ona bila ta koja vuče konce. Baš nikada ne bi dopustila da ljudi saznaju da je normalna, praktična i obična osoba. Zapravo, ona je tek obična iskvarena osoba, s mnogo više lukavih spletki od prosječne osobe, a dobra je u smišljanju zavjera i urota. Kako bi ikada mogla dopustiti da ljudi saznaju koliko je zlokobna i zlonamjerna njezina ljudskost? Ne bi li to ukaljalo njezin ugled? Svi iskvareni ljudi tako razmišljaju i svi su licemjerni kao farizeji, zlokobnih i zlonamjernih srca. Iako u srcu priznaju da se Bog može utjeloviti, kako mogu vjerovati da bi utjelovljeni Bog bio obična, normalna osoba? U srcu vjeruju da bi, kad bi se Bog doista utjelovio, ljudi u Njegovom tijelu trebali moći vidjeti barem Njegovu božansku auru i razne znakove Božjeg identiteta i biti. Također čvrsto vjeruju: „Kad promatra sve ljude, utjelovljeni Bog mora imati perspektivu i držanje onoga koji na mnoštvo gleda svisoka, ali ja to ne vidim u Tebi. Osim toga, Ti uvijek govoriš da se vladaš po pravilima i da stvari radiš u skladu sa Svojim položajem. Ne razotkriva li se time u potpunosti da si Ti zapravo obična osoba? Ne ruši li se u potpunosti uzvišena, tajanstvena i nedokučiva slika utjelovljenog Boga u srcu ljudi?” Mislite li da je dobro to što se ruši? (Da, jest. Time se uništavaju naše predodžbe i uobrazilje.) Ja govorim ove riječi upravo zato da uništim vaše snove, vaše predodžbe i uobrazilje, kako više ne biste živjeli u snu, već u stvarnosti. To je u potpunom skladu s istina-načelima koja od vas zahtijevam da ih se pridržavate: da se vladate po pravilima, da radite stvari u skladu sa svojim položajem i da budete obični ljudi koji stoje na mjestu stvorenog bića, jer i Ja sâm tako postupam. Kada se bavim vama, kao i u Svom osobnom životu, nikada ne govorim razmetljivo ni isprazno niti se ikada hvalim ili pravim važan. To svi vi možete vidjeti i osjetiti. Osim toga, nikada ne spletkarim ni protiv koga, kada radim stvari nisam prepreden, nikada ne zabušavam i vladam se po pravilima. Nužno je pridržavati se tog minimalnog mjerila savjesti. Kada govore i postupaju, neki ljudi posežu za spletkama, govoreći drugima ugodne stvari, a zatim ih na sve načine pokušavaju navesti da upadnu u njihove zamke, da im služe i da im pružaju usluge. Ja ne činim takve stvari. Ako želim da Mi netko u nečemu pomogne, izravno ću ga zamoliti. Neki kažu: „Ti imaš taj identitet i status, pa nije li Tebi dovoljno samo izgovoriti riječ da bi netko nešto učinio?” Čak i ako je dovoljno samo izgovoriti riječ, Ja ipak to moram obaviti po pravilima i ne mogu tjerati ljude, a kamoli ih siliti da rade stvari koje ne žele. Ako si voljan, onda to učini; ako nisi, možeš odbiti. Međutim, ako te zamolim da nešto učiniš, uvijek ću govoriti čistu istinu. Nipošto neću okolišati niti govoriti uvijeno da te prevarim ili namamim da zagrizeš mamac, a onda te navesti da Mi dragovoljno služiš i pružaš usluge; pa da te onda, nakon što sam spletkario protiv tebe, još i natjeram da kažeš kako si to učinio dragovoljno i da smatraš da ti ništa ne dugujem. Baš nikada to ne bih učinio. Nijedan od takvih postupaka – bilo da ih ljudi nazivaju vještinom korištenja drugih, pravilima igre, taktikama za poigravanje s ljudima ili carskim strategijama za manipuliranje drugima – ne postoji kod Mene. Ja se s ljudima ne poigravam – drugi bi to mogli, ali Ja neću, niti ću ih oponašati ili učiti od njih. Nikada nisam čitao stvari poput Umijeća ratovanja ili Trideset i šest strategija i nipošto se neću baviti varkama niti ću, kad govorim, crno nazivati bijelim. Kada govorim i djelujem, jedan je jedan, a dva su dva. Jedina iznimka je kada, zbog posebnih okolnosti, stvari mogu izraziti na mudar način, ali to je isključivo iz obzira prema ljudskim slabostima i poteškoćama te njihovom malom rastu. To je da ih se zaštiti i njeguje, i u tome nema zle namjere, tako da ni to nije spletkarenje. Možda će neki ljudi biti jako razočarani, misleći: „Dakle, ispada da u Tvojem srcu i umu nema raznih spletki slavnih i velikih svjetskih ljudi. Dakle, ispada da si Ti tako jednostavan!” Nije li dobro biti tako jednostavan? Ne spletkariti ne znači da ne mogu prozrijeti ljude; ne znači da ne mogu prozrijeti suštinu i bit stvari; ne znači da ne znam kako se nositi sa svakojakim ljudima, događajima i stvarima. I bez spletkarenja, Ja i dalje mogu primjenjivati načela kako bih se na odgovarajući i točan način nosio sa svakojakim ljudima, događajima i stvarima u skladu s okruženjem i podrijetlom, navodeći ih da prirodno igraju svoje uloge i žive u okviru svojih pravila i zakona pod Božjom suverenošću i aranžmanima, umjesto da se služim taktikama, upuštam u prijevaru ili da se poigravam s ljudima kako bih ih obmanuo. O svim je načelima po kojima činim stvari, načelima po kojima rješavam razne probleme i načelima po kojima se odnosim prema svakojakim ljudima, događajima i stvarima, tijekom godina raspravljano u Mojim besjedama i propovijedima. Kada govorim o tim stvarima, ne izvikujem parole; te stvari dolaze iz Mojih misli i iz Moje ljudskost-biti, a Ja također primjenjujem Svoje misli i gledišta kako bih se nosio sa svim vrstama ljudi, događaja i stvari. Dakle, kada primjenjujem Svoje misli i gledišta kako bih se nosio sa svakojakim ljudima, događajima i stvarima ili se s njima nosio prema tim načelima, biste li vi rekli da je konačni rezultat slijeđenje Božjeg puta ili pobuna protiv njega? (Slijeđenje Božjeg puta.) Stoga, bez obzira na to koliko normalan, praktičan i običan – nimalo tajanstven – Ja, utjelovljeni Bog, mogu izgledati ljudima, to nipošto neće utjecati na vaše razumijevanje istine niti ću vas odvesti na krivi put. Naprotiv, upravo zato što u načinu na koji se vladam i postupam i Sâm imam načela, ako možete težiti istini, vi se možete vladati i postupati poslušno i po pravilima u skladu s načelima o kojima govorim, i praktično postupati u skladu sa smjerom i ciljevima koje ističem, tada ćete prije ili kasnije postići spasenje, postići pokornost Bogu i postati osoba koja se boji Boga i kloni se zla. To je sigurno. Biti u stanju postići spasenje – nije li to cilj kojem teže oni koji iskreno vjeruju u Boga? Što onda drugo tražite? Što se tiče toga jesam li tajanstven i nedokučiv, uzvišen ili drugačiji od ostalih, ili imam li neke posebne sposobnosti koje vi ne možete zamisliti ili ne posjedujete, to nije važno. Nadalje, također nije važno ako mislite da sam Ja normalan i praktičan i da nisam vrijedan vašeg idoliziranja ili divljenja. Što je važno? Važno je da će vas riječi koje Ja, ova beznačajna osoba, ova obična i normalna osoba, govorim, zajamčeno dovesti pred Boga i zajamčeno će vam omogućiti da postignete spasenje. I još je jedno sigurno: ako praktično postupate u skladu s ovim riječima koje sam izgovorio i iskusite ih, zajamčeno je da će se jednog dana sve vaše misli, gledišta i život-naravi preobraziti i da ćete postati novo ljudsko biće. Možeš postati član novog čovječanstva – u to sam siguran. Jeste li vi sigurni u to? (Jesmo.)

Imate li sada neko novo razumijevanje očitovanja normalnosti i praktičnosti utjelovljenog Boga? (Imamo.) Ako vidite da su način na koji se vladam i postupam, kao i Moje misli i gledišta, svi u okviru normalnosti i praktičnosti te ako Moja načela postupanja i Moje misli i gledišta mogu utjecati na vas u bilo kojem trenutku, a vi ćete ih dragovoljno prihvatiti, onda ću reći nešto sa sigurnošću: budući da na ovaj način volite istinu, u stanju ste tragati za istinom iz normalnih i praktičnih očitovanja utjelovljenog Boga, a možete i prihvatiti načela prema kojima se utjelovljeni Bog vlada te Njegove misli i gledišta u raznim aspektima, tada će se vaše težnje i smjer vašeg vladanja prirodno razvijati u pozitivnom smjeru. To jest, kako nastavljate vjerovati, sve ćete više posjedovati normalnu ljudskost i sve više proživljavati ljudsko obličje, a također ćete se sve više približavati Božjim zahtjevima, naposljetku zadobivajući spasenje. To što ostvarujete takve dobitke izravno je povezano sa zalijevanjem i opskrbom utjelovljenog Boga, ove obične, normalne osobe. Ako možete prihvatiti i također voljeti te biti i očitovanja normalnosti i praktičnosti utjelovljenog Boga, kao i način na koji se On vlada i Njegova načela za takvo postupanje, tada će vaša očitovanja i vaša ljudskost postajati sve bolji i bolji. Što znači da će postajati sve bolji i bolji? Moglo bi biti pomalo isprazno reći da ćeš sve više postajati poput dobre osobe. To „postajanje sve boljim i boljim” znači da će se tvoja savjest i tvoja razumnost razvijati u pozitivnom smjeru. Međutim, ako prezireš normalnost, praktičnost i običnost utjelovljenog Boga ili osjećaš odbojnost prema njima ili ih čak diskriminiraš, ne prihvaćaš, osjećaš otpor prema njima i ismijavaš ih, tada će ti biti vrlo teško prihvatiti sve istine koje On izražava, a bit će ti teško razumjeti praktični značaj i utjecaj normalne ljudskosti koju On posjeduje. Naprotiv, čak ćeš osjećati odbojnost prema svim istinama koje Bog izražava u Svojoj normalnoj ljudskosti i mrzit ćeš ih. Time će ti biti vrlo teško proživjeti obličje normalne osobe i postati netko tko se Bogu sviđa, jer stvari koje obožavaš nisu pozitivne, već su negativne stvari. Slavne osobe i zvijezde društva, kao i društveni trendovi, ono su za čime čezneš i što obožavaš. U tom slučaju, put kojim hodaš pogrešan je, a što se tiče smjera tvoje težnje i razvoja, jedno je sigurno: nećeš se razvijati u pozitivnom smjeru, već u zloćudnom. Na primjer, Ja kažem da ne spletkarim protiv ljudi, a neki kažu: „Ako ne spletkariš protiv ljudi, kako možeš izvršavati tako veliko djelo? U odnosima i ophođenju s ljudima moraš spletkariti. Ako ne znaš spletkariti, ne možeš se poigravati s ljudima i nećeš biti dorastao poslu.” Ja kažem da ako možeš reći takve stvari, gotov si. Tvoje misli i gledišta nisu samo iskrivljeni, već su, štoviše, opaki. Nemoguće je da kreneš pravim putem, jer tvojoj ljudskosti nedostaje element ljubavi prema istini i prema pozitivnim stvarima. Nemoguće je da kreneš putem spasenja.

Kada razgovaram s ljudima u okviru normalne ljudskosti, često se javlja problem da razgovor ne teče glatko. Što mislim pod time da ne teče glatko? Ponekad, kada se na potpuno normalan način bavim nekim i čavrljam s njim, ta osoba previše komplicira ili previše razmišlja o stvarima, pa se razgovor jednostavno ne može nastaviti. Ako se ne može nastaviti, što radim? Jednostavno se prestanem baviti tom osobom – nađem nekoga tko se može baviti drugima, tko zna kako komunicirati i čavrljati, tko ima razmišljanje normalne ljudskosti, pa onda s tom osobom čavrljam i bavim se njom. U Svom kontaktu s vama, najčešća situacija koju vidim jest da ljudi smatraju: „Kada govoriš i komuniciraš s ljudima, Tvoj identitet i status imaju prevelik utjecaj. Ti si utjelovljeni Bog, a mi smo stvorena bića. Ako kažemo nešto pogrešno, lako bismo se mogli postaviti u ravnopravan položaj i uvrijediti Božju narav. Osim toga, kao utjelovljenom Bogu, Tvoje je djelo spasiti čovječanstvo i Ti predstavljaš samog Boga, pa Tvoja odgovornost ili djelo koje poduzimaš može biti samo izražavanje istine kako bi se riješilo pitanje spasenja iskvarenog čovječanstva. Trebao bi govoriti samo o djelu ili o temama koje proizlaze iz božanstva. Ne možeš razgovarati o normalnom ljudskom životu – o stvarima kao što su hrana, odjeća, smještaj i prijevoz niti razgovarati o tome kakva je ova i ona osoba. Ako govoriš o tome kakva je ta osoba, Ti je osuđuješ ili imaš skrivene motive.” Budući da ljudi imaju te predodžbe, oni utjelovljenog Boga svrstavaju u neljudsko biće. Dakle, kada imam posla s ljudima koji nemaju normalno razmišljanje i normalnu ljudskost, i pomalo govorim o svakodnevnim stvarima ili dnevnim potrepštinama, neki od njih postave mentalnu barijeru, misleći: „Koja je svrha govoriti o ovome? To nije duhovno! Osim toga, imaš li skrivene motive kad spominješ ove teme?” Ako raspravljam o situaciji pojedinca, neki se pitaju: „Je li ovo osuđivanje ili spletkarenje protiv ljudi iza njihovih leđa? Imaš li što u planu za njih? Hoćeš li ih promaknuti ili eliminirati? Hoćeš li ih nastaviti koristiti ili ćeš ih otpustiti?” Ako govorim o nečijim problemima, neki misle: „Ne sviđa li Ti se ta osoba ili osjećaš odbojnost prema njoj? Je li učinila nešto čime Te je povrijedila? Je li rekla ili učinila nešto čime Te je uvrijedila?” Osobito kada se raspravlja o osjetljivim temama koje uključuju vođe i djelatnike, neki se još više boje uključiti, govoreći: „Govoriš o ovome zbog djela, ali mi s Tobom nećemo raspravljati o njima. To su osjetljive teme. Kada kažemo nešto netočno, razotkrit ćeš nas i orezati, i vidjet ćeš razotkrivanje naše iskvarenosti, što će na Tebe ostaviti loš dojam o nama, a to bi bilo neprimjereno.” Postoje i trenuci kada pokrenem određene teme, poput pitanja: „Tko u vašoj obitelji vjeruje u Boga?” Ova je tema osjetljiva u kontinentalnoj Kini. Međutim, u kontinentalnoj se Kini ne smatra osjetljivim to pitati određene pojedince s kojima ste relativno dugo imali posla i koje prilično dobro poznajete – u inozemstvu je to još manje osjetljivo. Ali ako to pitam, neki se ljudi ni ne usuđuju odgovoriti. Oni razmišljaju: „Pokušavaš li istražiti moje porijeklo, pitajući tko u mojoj obitelji vjeruje?” Ako pitam: „Koliko ljudi ima u vašoj lokalnoj crkvi? Tko je crkveni vođa?” oni misle: „O ne, pokušavaš li saznati o crkvi? Ne mogu o ovome s Tobom razgovarati. Ako nešto kažem i crkveni vođa sazna, bit će problema.” Vidite, na oprezu su čak i kada govore o crkvenim stvarima i boje se bilo što reći. Mnogi se ljudi ne usuđuju raspravljati o temama koje se odnose na crkvene vođe i crkveni rad niti slobodno reći što im je na umu. Jedan od glavnih razloga za to je strah od razotkrivanja situacije u crkvi i vrijeđanja vođa i djelatnika, a istovremeno, strah od nenamjernog otkrivanja vlastitih misli i gledišta i toga da budu orezani ili razotkriveni. Ne žele da se to dogodi. Dakle, kada se bavim mnogim ljudima, čak ni obična komunikacija ne može teći glatko. Kada dolazim u kontakt i rješavam stvari s nevjernicima čiji su um i porijeklo komplicirani, čim završim s rješavanjem stvari, brzo odlazim – ne mogu stvoriti duboke odnose niti se previše približiti. Ali kada dolazim u kontakt s braćom i sestrama, otkrivam da je većina ljudi ista takva: ne mogu se previše približiti niti izgraditi duboke odnose. Nije da Sebe smatram superiornim i da nisam voljan baviti se većinom ljudi; nego, kada im se pokušam približiti ili uspostaviti kontakt s njima, oni Me se podsvjesno klone ili Me izbjegavaju. Zašto Me izbjegavaš? Ako kažeš nešto pogrešno, neću te osuditi niti ću od toga napraviti veliku stvar. Ako si vođa ili djelatnik, možemo razgovarati u zajedništvu o istini i čavrljati o bilo kojem aspektu koji ne razumiješ. Ako si običan brat ili sestra i doista kažeš nešto pogrešno ili imaš neke pogrešne misli i gledišta, onda ovisi o tome jesam li voljan razgovarati s tobom o tome. Ako vidim da si lošeg kova, da nemaš sposobnost razumijevanja, te da ne možeš ništa prozrijeti, onda ne želim čavrljati s tobom, a čak i da čavrljamo, to ne bi dalo nikakve rezultate. Međutim, ako si dobrog kova, imaš sposobnost razumijevanja i možeš prozrijeti neke stvari, onda čavrljanje s tobom može dati rezultate i neće biti gubljenje vremena. Bez obzira na to s kim ležerno čavrljam ili koje probleme otkrijem, u Svom srcu ih, kao prvo, neću osuditi, kao drugo, neću ih prokleti, i kao treće, neću odrediti njihov ishod. Takvo bi postupanje bilo neutemeljeno, a Ja ne činim gluposti. Što se tiče normalne ljudskosti, ponekad kada naiđem na nekog poznatog, samo želim malo porazgovarati i čavrljati. Ako želiš, razgovarat ću s tobom. Ako ne želiš, neću te siliti. Neki se ljudi boje čavrljati sa Mnom. Što god rekao, na oprezu su prema Meni i ne izražavaju svoja gledišta, bojeći se da će reći nešto pogrešno i otkriti Mi nešto što bih mogao upotrijebiti protiv njih. Ako vidim da ne želiš reći što ti je u srcu, zaustavit ću se u prikladnom trenutku. Ako si prema Meni uvijek na oprezu, uvijek se bojiš da spletkarim protiv tebe, onda neću biti sklon razgovarati s tobom. Recite Mi, je li ova Moja razumnost normalna? (Jest.) Kada razgovaram i komuniciram s nekim, uvijek će postojati nekakav kontekst. Na primjer, ako si odgovoran za uzgoj životinja na farmi, razgovarat ćemo o uzgoju životinja. Ako si crkveni vođa, raspravljat ćemo o crkvenim stvarima, stvarima koje se odnose na braću i sestre, kakva su trenutačna stanja braće i sestara ili kakav je crkveni život. Ako si propovjednik evanđelja, onda ćemo razgovarati o radu na evanđelju. To je bavljenje ljudima u okviru normalne ljudskosti, a to je i dio Mog djela. Neke stvari ne uključuju crkveni rad, ali su i dalje opći poslovi Božje kuće. Normalno je čavrljati o tim stvarima kada se sretnemo. Ti u Božjoj kući rješavaš stvari i izvršavaš svoju dužnost, pa kada se sretnemo, trebao bih te pozdraviti i čavrljati s tobom te vidjeti imaš li kakvih poteškoća. Ponekad, tijekom ležernih razgovora, pitam nešto poput: „Temperatura je pala posljednjih nekoliko noći – je li u vašoj kući bilo prohladno?” Neki to ne žele čuti, misleći: „Mi smo odrasli; ne trebaš se brinuti o nama?” Dobre se namjere ne prepoznaju, zar ne? U drugim prilikama, kada odem u kuhinju, pitam: „Kakvo je povrće ove godine? Ima li ga dovoljno za jelo? Koje povrće ili hranu vi volite?” To su vrlo normalne stvari, zar ne? (Jesu.) Ali ljudsko srce previše je komplicirano i u nekim slučajevima stvari ne protječu glatko čak ni kada se ljudima bavim i s njima komuniciram na normalan način. Zašto je to tako? To se događa zato što se ljudi stalno boje da će razotkriti svoje probleme i svoje stvarne situacije. A čega se drugi boje? Boje se da: „Ako otkrijem svoju stvarnu situaciju, razotkrit ćeš me u Svojim propovijedima na okupljanjima, koristeći me kao metu.” Zašto ne možeš biti meta? Kada besjedim o istini koja se tiče tvojih problema, time se oni rješavaju. Nije li to nešto dodatno što si zadobio? Nije li to tvoja sreća? To je dobra stvar. To dokazuje da te shvaćam ozbiljno i da te cijenim. Je li to točno? Kad te ne bih primjećivao, kad ne bi bio u Mom srcu i kad bih otkrio bilo kakve probleme s tobom, ali ne bih na njih obraćao pažnju i ne bih te usmjeravao i s tobom besjedio, bi li tada mogao razumjeti istinu i riješiti svoje probleme? Bi li bio zadovoljan time? Kad bi time bio zadovoljan, misleći: „Nijedan od problema koje Bog razotkriva ne odnosi se na mene, pa to dokazuje da nemam problema” – kad bi Božje djelo doživljavao na ovaj način, ne bi bio netko tko teži istini. Nakon toliko godina vjere, neki ljudi nisu baš nikada bili orezani, ni u jednoj jedinoj prilici nisu poslužili kao kontrast, a ipak se osjećaju ponosno i sretno, misleći da su vrlo dobri, da nemaju nikakvih problema i da će sigurno biti spašeni. Nije li to vrlo problematično? Takva osoba sasvim sigurno ne može zadobiti spasenje.

Kada komuniciraju i bave se drugima u okviru normalne ljudskosti, ljudi s razmišljanjem normalne ljudskosti slijedit će osjećaj savjesti i razuma normalne ljudskosti. S tim osjećajem imaju minimalno mjerilo i načela u načinu na koji se odnose prema drugima. Kada razgovaraš s ljudima i baviš se njima u okviru razmišljanja normalne ljudskosti, s jedne strane, ljudi mogu osjetiti da posjeduješ svijest o savjesti ljudskosti. S druge strane, postupaš s osjećajem za pristojnost tako da drugima nisi odbojan. I još jedna važna stvar jest da će drugi, kada s njima komuniciraš i stupaš u interakciju, imati koristi od riječi koje prenosiš i zadobiti nešto što je ljudskosti potrebno. To nazivamo bavljenjem ljudima i komuniciranjem s njima. Što se podrazumijeva pod komuniciranjem? Jednostavno rečeno, to je neobavezno čavrljanje. Većina ljudi ne zna neobavezno čavrljati; čim progovore, skloni su svađama i verbalnim sukobima, ili se razmeću i drugima drže prodike kako bi ih naveli na poslušnost. Čim otvore usta, oni koji su pomalo rječiti drugima žele propovijedati i glumiti im učitelja. Sva su ta očitovanja razotkrivanja iskvarenih naravi. Ljudi s iskvarenim naravima ne mogu s drugima normalno neobavezno čavrljati. Čak i ako neko vrijeme govore normalno, to ne može potrajati. U nekom će se trenutku početi svađati, crvenjeti u licu i potpuno se zanijeti. To nije normalno neobavezno čavrljanje. Normalno neobavezno čavrljanje zasigurno nije raspravljanje o ispravnom i pogrešnom niti svađanje i prepiranje, a kamoli prosuđivanje ili osuđivanje ljudi. Definirajmo neobavezno čavrljanje. To je razmjena i dijeljenje informacija – to nazivamo neobaveznim čavrljanjem. Je li ova definicija točna? (Točna je.) Na koji je način točna? Razmjena i dijeljenje informacija temelje se na savjesti i razumnosti normalne ljudskosti. Pogledajte – kako ljudi sa savješću i razumom čavrljaju i komuniciraju? Oni se ne svađaju i u stanju su međusobno se poštovati, što drugoj osobi koristi. Nakon što čuju što je druga osoba podijelila, oni zadobivaju neke nove informacije. Zatim drugoj osobi zauzvrat kažu neke informacije koje znaju, tako da i ona ima koristi i, u okviru svoje ljudskosti, zadobije iskustvo, uvid i znanje. Kad s drugom osobom dijeliš informacije koje znaš na temelju načela poštovanja te osobe i skladnog odnosa na ravnopravnoj osnovi, a zatim primaš informacije koje ona dijeli s tobom – nije li to uzajamna pomoć? To je utemeljeno na jednakosti, uzajamnoj pomoći, skladu i pravednosti. To se podrazumijeva pod komunikacijom i neobaveznim čavrljanjem. Recite Mi, je li Moja definicija točna? (Točna je.) Ispravno je čavrljati i komunicirati na temelju ovog načela. Ako su komunikacija i čavrljanje puni spletkarenja, svađa, borbi, zavjera, trikova, zamki i kušnji te ako se u njima otkrivaju samo iskvarene naravi, ako je sve to uzajamno potiskivanje, pri čemu se svaka osoba razmeće, natječe s drugima, nadmećući se tko će govoriti uzvišenije ili reći više, onda to nije normalna komunikacija. To nije komunikacija u okviru savjesti i razumnosti normalne ljudskosti. Takva komunikacija nije razmjena i dijeljenje informacija, nego otvorene i prikrivene borbe i verbalni sukobi. Nije li tako? (Da.)

Da bi postigao komunikaciju s drugima bez spletkarenja, moraš naučiti komunicirati u okviru savjesti i razumnosti normalne ljudskosti. Cilj komunikacije jest drugima pružiti pomoć, ali i od njih primiti pomoć i korist. To je normalna komunikacija i na taj način možeš postići komunikaciju bez spletkarenja. Pogledajte komunikaciju i čavrljanje nevjernika; može li takva komunikacija i čavrljanje postići učinak normalne komunikacije? (Ne.) Kada iskvareni ljudi komuniciraju i čavrljaju, jesu li sadržaj, motivi i ton njihove komunikacije normalni? (Nisu.) Njihova je komunikacija jednostavno poput borbe pijetlova ili pasa. Može li njihova komunikacija teći glatko? (Ne.) Ne uspijevaju se čak ni suzdržati od spletkarenja protiv drugih ili svađanja s njima. Da bi tekla glatko, komunikacija zahtijeva srce puno ljubavi, želju za uzajamnom pomoći i spremnost da se uči iz tuđih jakih strana kako bi se nadomjestile slabosti. Kada s vama komuniciram i čavrljam, nije dovoljno da samo Ja ne spletkarim; i vi morate postupati prema ovom načelu, ne spletkariti niti sumnjati. Ako Ja ne spletkarim, a vi neprestano spletkarite, i ne samo da vi sami spletkarite, već i sumnjate da Ja spletkarim, onda naša komunikacija ne može teći glatko niti možemo postići istinsku, korisnu interakciju ili se slagati. Kada vide da dolazim, neki ljudi brzo pronađu mjesto da se sakriju. Ako Me doista ne mogu izbjeći, nevoljko Me pozdrave, ali u srcu Me ne žele sresti, misleći: „Kakva gnjavaža. Opet si došao raspitati se o našoj stvarnoj situaciji. Nakon toga ćeš opet besjediti o istina-načelima i osramotiti nas. Što da radimo?” Ako se ne želiš sastati sa Mnom ili baviti se Mnome, ako se u sebi osjećaš iscrpljeno dok se baviš Mnome i stalno imaš osjećaj da pokušavam spletkariti protiv tebe, onda Me možeš izbjeći kada vidiš da se približavam. Ako, kada se baviš Mnome, nemaš osjećaš da Ja spletkarim i to ti donosi lakoću, radost, slobodu i opuštenost, onda se sastanimo, čavrljajmo i popričajmo o nedavnim događajima. Ako Me pitaš: „Kako si u posljednje vrijeme?”, odgovorit ću iskreno. Ako te Ja pitam: „Kako se odvijaju stvari u posljednje vrijeme? Jesi li postigao kakav životni napredak? Jesi li stekao kakve dobitke vršeći svoju dužnost?”, i ti možeš odgovoriti iskreno, to je vrlo dobro. Svaki se susret može odvijati u ugodnom ozračju. Ako nije ispravno da se ljudi uvijek skrivaju od Mene kada Me vide, je li ispravno da Mi stalno neiskreno laskaju kako bi Mi se namjerno dodvorili? (Nije.) Zašto nije ispravno? (Sklonost dodvoravanju svodi se na lažnost i prijevaru. Bolje je da govorimo iskrenije i prema Bogu se samo trebamo odnositi s normalnim načinom razmišljanja. Kao prvo, trebali bismo biti iskreni prema Njemu. Kao drugo, ne bismo se trebali dodvoravati, namjerno se pokušavati umiliti Bogu ili Mu se namjerno pokušavati približiti.) Ja imam samo jedan zahtjev: kada te vidim, ne skrivaj se od Mene, a kada te ne tražim, ne dosađuj Mi. Radi ono što bi trebao raditi i neka sve bude normalno. Neću utjecati na vaše obavljanje dužnosti, a ni vi ne biste trebali utjecati na Mene. Ni skrivanje od Mene ni dosađivanje Meni nisu načela koja bi ljudi trebali slijediti kada su u kontaktu sa Mnom i kada se bave Mnome. Koje je, dakle, načelo? Komunicirati u okviru savjesti i razuma normalne ljudskosti te biti u stanju iskreno razgovarati i govoriti čistu istinu; što god pitam, trebaš odgovoriti istinito. Zašto ljudi ne uspijevaju govoriti čistu istinu? Na primjer, pretpostavimo da te pitam: „Koliko si ljudi ovog mjeseca zadobio u propovijedanju evanđelja?”, a ti ne želiš odgovoriti. Ako vidim da ti je neugodno, neću dalje inzistirati. Ne želim ljude dovoditi u tešku situaciju i nikada nikoga ne prisiljavam da govori. Što god ih drugi pitali, neki ljudi uvijek razmišljaju: „S kojim ciljem postavlja ovo pitanje?” Ne žele odgovoriti izravno, jako se bojeći da će odgovoriti pogrešno i stvoriti si probleme. Ako uvijek tako nagađaš i spletkariš, onda ne možemo komunicirati. Ne trebaš uvijek pomno ispitivati značenje Mojih pitanja niti bi trebao spletkariti protiv Mene. Ako možeš biti jednostavan i otvoriti se da govoriš o onome što ti je u srcu, onda možemo međusobno komunicirati. Je li to lako ili nije? (Lako je.) Lako je reći, ali bi moglo biti malo teže stvarno to učiniti. Nije tako lako kao što zvuči. Na primjer, možda sam te jednom nešto pitao, a ti tada nisi rekao istinu – slagao si. Taj kontakt i komunikacija nisu uspjeli. Budući da nisu uspjeli, što bi trebao učiniti? Potrudi se biti dovoljno hrabar da to priznaš sljedeći put kad se sretnemo: „Prošli put sam slagao. Od sada ću govoriti čistu istinu.” Tada ću te ohrabriti – zapljeskat ću ti i pohvaliti te: uspio si primijeniti istinu i biti poštena osoba. Nije li to sjajno? (Jest.)

Kada je riječ o razgovoru u zajedništvu o temi nespletkarenja, koliko god se primjera navelo, govori vam se o jednom načelu. Znate li koje je to načelo? (Ne mjeriti Boga iz perspektive iskvarenog čovječanstva niti biti sumnjičav prema Bogu.) Točno. Ne odnosite se prema Bogu iz perspektive iskvarenog čovječanstva. Dakle, koje bi načelo trebalo slijediti? (Odnositi se prema Bogu kao prema Bogu.) Nije li u redu odnositi se prema Njemu kao prema čovjeku? Nije li u redu odnositi se prema Njemu kao prema normalnoj, običnoj osobi? Bez obzira na to odnosiš li se prema Njemu kao prema Bogu ili kao prema čovjeku, najvažnije načelo za međuljudske odnose jest biti iskren jedan prema drugome. Kada govorim i rješavam stvari s tobom, ne spletkarim protiv tebe, a ti bi isto tako trebao biti iskren sa Mnom. Dakle, ako netko spletkari protiv tebe, bi li i ti trebao spletkariti protiv njega? (Ne.) Ako netko spletkari protiv tebe, prema njemu se također trebaš odnositi prema načelima. To je ispravan način. Ne radi se samo o tome da Ja ne spletkarim protiv tebe, pa si ti onda iskren sa Mnom, bez spletkarenja ili sumnjičavosti. Umjesto toga, čak i ako drugi spletkare protiv tebe, ti ipak možeš postupati i rješavati stvari prema istina-načelima. To je pridržavanje načela. Neki ljudi kažu: „Spletkario je protiv mene – kako da se ne osvetim? Ako mu ne pokažem što ga ide i samo ga pustim da me ovako maltretira, neću li onda ja biti na gubitku? Zar me je tako lako gaziti?” Recite Mi, ima li njihovo rezoniranje smisla? Oko za oko, zub za zub – to ima smisla među ljudima u svijetu. Ali ako se mjeri prema istini, ta je izjava pogrešna. Njegovo je spletkarenje protiv tebe zlo djelo. Ako se zauzvrat osvetiš, koristeći istu metodu da spletkariš protiv njega, u Božjim je očima bit ista; oba su ta čina zlo djelo. Bog neće reći da je tvoje uzvraćanje, zato što je on spletkario protiv tebe, potpuno opravdano i u skladu s načelima te da nije zlo djelo. Bog ne gleda zašto si spletkario protiv njega; On gleda je li sam tvoj čin spletka, je li to zlo djelo te odnosiš li se prema toj stvari mjereći je prema istini ili prema ljudskim moralnim gledištima. Ako se stvar mjeri prema ljudskim moralnim gledištima, onda bi se „oko za oko, zub za zub” smatralo prikladnim. On je prvi spletkario protiv tebe, pa je razumno da mu se osvetiš i spletkariš protiv njega koristeći ista sredstva, a on bi trebao prihvatiti takve posljedice. Ako se mjeri iz ljudske perspektive, služeći se ljudskim moralnim gledištima, to nije pogrešno. A ako se mjeri prema zakonu, možda nije protuzakonito. Ali u Božjim očima, to se protivi istini. Sve što se protivi istini zlo je djelo i u Božjim se očima osuđuje. Čak i ako je tvoje uzvraćanje legitimno, Bog se neće suzdržati od toga da te osudi samo zato što je tvoje uzvraćanje razumno i moralno opravdano. Bog će gledati kako se odnosiš prema njemu nakon što je spletkario protiv tebe. Odnosiš li se prema njemu na isti način, Bog će te osuditi. Ali ako se prema njemu odnosiš u skladu s istina-načelima, pošteno i pravedno na način na koji te Bog naučio, onda, iako bi u moralnom smislu ljudi mogli imati predodžbe i osuđivati te, a u pravnom smislu mogao bi biti osuđen, u Božjim očima Bog kaže da si u toj stvari postupio u skladu s načelom i da to nije zlo djelo – On te neće osuditi. Ako se prema ljudima možeš odnositi u skladu s istina-načelima, to je primjenjivanje istine. Prema Kristu se ne bi trebao odnositi sukladno svojim predodžbama i uobraziljama ili na temelju svojih iskvarenih naravi niti se služiti zavjerama i trikovima protiv Njega. Tako bi se trebao odnositi i prema ljudima. Ako se prema Kristu, toj običnoj osobi, možeš odnositi ispravno, onda se na isti način možeš ispravno odnositi i prema drugima. Tko god da je u pitanju, trebao bi zauzeti ispravan stav u načinu na koji se odnosiš prema toj osobi. Time će tvoja načela i metode ophođenja prema ljudima biti ispravni. Ako pogriješiš u svom stavu prema ljudima ili u svojim mislima i gledištima o tome kako se odnositi prema njima, odmah ćeš promisliti o sebi prema Božjim riječima i ispraviti svoje misli i gledišta, dok ćeš istovremeno neprestano regulirati svoje ponašanje i, postupno, tvoje će misli i gledišta o tome kako se odnositi prema ljudima te tvoja načela vladanja i postupanja biti sve usklađeniji s istinom. Kada istina-načela postanu tvoj život, tvoja će iskvarena narav biti odbačena i preobražena, a ti ćeš biti u stanju prema ljudima se odnositi pošteno i pravedno, i na način koji je u skladu s Božjim nakanama. Ako on ne spletkari protiv tebe, ti misliš da je ispravno da ti ne spletkariš protiv njega. Ali ako on spletkari protiv tebe, a ti se možeš suzdržati od spletkarenja protiv njega, umjesto toga tragajući za istinom i odnoseći se prema njemu u skladu s istina-načelima, nije li to napredak? Nije li to preobrazba? (Da.) Ako on spletkari protiv tebe, a i ti spletkariš protiv njega, ne hodaš li istim putem kao i onaj tko spletkari protiv tebe? U tom slučaju, koja je razlika između tebe i ljudi svijeta? Tvoji pogledi na ljude i stvari ili tvoja gledišta koja stoje iza načina na koji se vladaš i postupaš nisu se promijenila. Oni se ne temelje na Božjim riječima niti na istina-načelima, već na načelima ljudi svijeta: tko god spletkari protiv tebe, ti spletkariš protiv njega – oko za oko, zub za zub. Ne razlikuješ se od ljudi svijeta, od nevjernika. Spletkario netko protiv tebe ili ne, ako ti nikada ne spletkariš protiv njega, već se prema njemu odnosiš u skladu s Božjim riječima i istina-načelima, onda su taj stav i ta perspektiva ispravni; to je primjenjivanje istine. Što je Gospodin Isus u Doba milosti rekao ljudima? Ako te netko udari po desnom obrazu, što bi trebao učiniti? (Gospodin Isus je rekao: „A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi” (Matej 5,39).) Neki ljudi kažu: „Ako me udari, uzvratit ću mu! Ako me udari po lijevom obrazu, i ja ću njega udariti po lijevom obrazu. Ako me udari po desnom obrazu, i ja ću njega udariti po desnom obrazu. To se ne osuđuje ni u moralnom ni u pravnom smislu.” Bog kaže: „Pogrešno. Ako te udari po lijevom obrazu, okreni mu i desni. Nemoj uzvraćati udarac.” Možeš li to učiniti? Bez obzira na to je li u ljudskim očima Božji zahtjev prihvatljiv – možda je za neke ljude to glupa izreka, blesav postupak – to je Božji zahtjev prema tebi. Možeš li to učiniti? Kažeš: „Ne mogu to učiniti. Ako me udari po lijevom obrazu, moram mu uzvratiti, inače će moj ponos i dostojanstvo nestati i potpuno ću izgubiti obraz.” Bez obzira na to vrijedi li ta tvoja izjava među iskvarenim čovječanstvom, ako je u Božjim očima tvoja izjava pogrešna, tvoje gledište pogrešno i tvoje ponašanje pogrešno, onda se u Božjim očima tvoje ponašanje osuđuje. Zašto se osuđuje? Zato što nisi slušao Božje riječi, nisi slijedio Božji put. Bog ti je rekao da ako te netko udari po lijevom obrazu, trebaš mu okrenuti i desni. Jesi li to učinio? Bog te samo pita: Jesi li slušao Božje riječi? Jesi li praktično postupao prema onome što ti je Bog naložio? Ako nisi tako postupao, onda nisi slijedio Božji put i osoba si koja se buni protiv Boga; nisi osoba koja primjenjuje istinu niti osoba koja gleda na stvari i vlada se prema Božjim riječima. U tom se slučaju ne sviđaš Bogu, nisi osoba koju Bog prihvaća i, u Božjim očima, taj šamar koji si uzvratio zlo je djelo. Možda ćeš uvijek misliti da je to potpuno opravdano, da je to nužno sredstvo za zaštitu tvog dostojanstva i prava. Ali u Božjim očima taj šamar znači da nisi slijedio Božji put niti da to želiš, da ne slušaš Božje riječi i da su u tvojim očima Božje riječi samo doktrina, isprazne riječi. Ti samo propovijedaš Božje riječi, ali ih nikada ne primjenjuješ. Bog će te okarakterizirati kao osobu koja ne slijedi Božji put. Možeš li onda ipak zadobiti Božje prihvaćanje? Ako ne slijediš Božji put, Božje riječi nikada ne mogu postati tvoj život. Koliko god se s Bogom raspravljao o svojim razlozima, Bog te neće slušati. Bog neće reći: „Netko te udario po lijevom obrazu bez razloga, jadan ti. Da bi zaštitio svoje dostojanstvo, možeš uzvratiti udarac. Nakon što uzvratiš, možeš se moliti i priznati svoj grijeh, a Bog će ti oprostiti i neće te osuditi.” Bog to nije rekao. Bog je rekao da ako te netko udari po lijevom obrazu, okreni mu i desni. Ako to možeš učiniti, ti si osoba koja slijedi Božji put. Ako ne možeš, u Božjim si očima osoba koja se buni protiv Boga, koja ne primjenjuje Božje riječi niti slijedi Božji put, zla osoba. Kakav je Božji stav prema zlim ljudima? Bog kaže: „Odlazite od Mene! Ja vas ne poznajem.” Bog ne želi takve ljude. Razumiješ? (Razumijem.) Isto se odnosi i na spletkarenje. Kažeš: „Spletkario je protiv mene, pa što je loše u tome da ja spletkarim protiv njega?” To što spletkariš protiv ljudi jednostavno je pogrešno. Na koji je način pogrešno? Pogrešno je jer je spletkarenje samo po sebi zlo, a ne dobro djelo. Dakle, kada oni spletkare protiv ljudi, Bog ih osuđuje. Ako ti činiš isto, Bog će te na isti način osuditi. Trebao bi postupati bez spletkarenja, na način koji Bog prihvaća. Tvoja je dužnost praktično postupati prema putu i načelima primjene koje ti je Bog rekao, a ne raspravljati o svojim razlozima ili štititi svoje dostojanstvo ili obraz. Tvoj obraz, status i dostojanstvo nisu važni. Što je važno? Važno je jesu li Božje riječi provedene u tebi, jesu li Božje riječi postale tvoj život, jesi li proživio Božje riječi i jesu li se Božje riječi ispunile u tebi. Razumiješ? (Razumijem.) Neki ljudi kažu: „Opsovao me, pa ću i ja njega.” Je li ispravno to reći? (Nije.) Drugi kažu: „Uvijek je sitničav prema meni, pa zašto ja ne mogu biti sitničav prema njemu? Ako ne budem, neću li izgledati blesavo?” Je li važno kako te drugi vide? (Nije.) Ljudi se uvijek brinu oko obraza, uvijek se boje da će ih drugi smatrati blesavima i glupima. Zapravo, nije važno kako te drugi vide. Što je važno? Kada te vide kao blesavog, kao glupog, kada ti se rugaju, kako reagiraš? Reagiraš li plahovito, ljudskim metodama i sredstvima ili prema načelima koja ti je Bog rekao? Jesi li praktično postupao prema Božjim riječima? Jesi li se čvrsto držao svoje dužnosti? Samo zato što ti se smiju i nazivaju te blesavim, ti imaš ispad bijesa i odustaneš od svog posla: „Misliš da sam blesav, e, pa to više neću raditi!” Ne radiš to za njih. Da odustaneš od svoje dužnosti, što bi Bog rekao? „Zato što te netko nazvao blesavim, odustao si od dužnosti koju sam ti povjerio. Nisi odan!” Bog će to tako vidjeti. Ako u svom srcu doista imaš Boga, ako si Mu doista odan, onda, ako ti se netko smije i naziva te blesavim, prvo bi trebao promisliti: „Kažeš da sam blesav, kažeš da sam glup i smiješ mi se iza leđa. Neću se svađati s tobom i neću ti to zamjeriti. Ja sam glup i lošeg sam kova, ali Bog me uzvisio i ne prezire me. Ovu mi dužnost nisi dao ti, dao mi ju je Bog: To je Božje poslanje za mene. Nije važno imaš li o meni visoko mišljenje ili nemaš. Svoju dužnost ne izvršavam da bi ti to vidio. Izvršavanje dužnosti moj je poziv. Moram dobro izvršavati svoju dužnost i moram biti odan Bogu. Moram cijeniti ovu dužnost te opravdati Božje uzvišenje i povjerenje u mene. Moram biti posvećen svojoj dužnosti. Ne mogu napustiti svoju dužnost i iznevjeriti Boga zato što si me nazvao blesavim. Tada bih zaista bio blesav.” Nije li ovakvo razmišljanje u skladu s načelima? Nije li to otpuštanje plahovitosti? To nije plahovito reagiranje. Kada budete mogli tako postupati, onda ćete se doista promijeniti i imat ćete duhovni rast. Ljudi, događaji i stvari neće vas sputavati. Bez obzira na okolnosti, u umu ćete čvrsto držati Božje riječi i istina-načela i prema nijednom pitanju nećete se odnositi plahovito, prema osjećajima ili raspoloženjima, odnosno prema osobnim sklonostima, željama ili ambicijama. Božje će riječi biti najviše i najveće stvari u tvom srcu i, kada se bilo što dogodi, prvo ćeš tragati za Božjim riječima: „Božje riječi kažu ovo, pa ću se toga čvrsto držati. Nije važno vide li me drugi kao blesavog. Važno je kako me Bog vidi. Iako sam glup i lošeg kova, Bog mi je ipak povjerio dužnost da je izvršavam. Kakvo samo veliko uzvišenje od Boga uživam! To je blagoslov!” Ako se prema stvarima s kojima se susrećeš možeš odnositi prema Božjim riječima, znat ćeš kako postupati u skladu s istina-načelima.

Nastavimo govoriti o tome da ne treba spletkariti. U svakodnevnom životu, u raznim stvarima koje im se događaju, ljudi se često susreću s time da drugi spletkare protiv njih. Neki se s tobom natječu za slavu i dobitak, neki s tobom raspravljaju o ispravnom i pogrešnom, neki se s tobom čak svađaju oko jedne jedine riječi, neki te osuđuju i potkopavaju iza leđa, a neki ti podmeću nogu i nerazumno postupaju prema tebi. Kako se nosiš s raznim ljudskim spletkama kada se s njima suočiš? Moraš se čvrsto držati jednog načela: „Kako god drugi spletkarili protiv mene, ja neću spletkariti protiv njih; klonit ću ih se! Moram razumjeti koje su Božje nakane i koju lekciju On želi da naučim. Moram biti postojan na svom položaju, primjenjivati Božje riječi i čvrsto se držati svoje dužnosti. Postupanje prema načelima Božjih riječi nikada neće biti pogrešno i nikada neće dovesti do gubitka. Koliko god me drugi cijenili, to nije kruna ni nagrada; to je nesreća!” Ako se budeš držao takvog načela, ono te može spriječiti da počiniš zlo i može te sačuvati od Božje osude. Ako tijekom cijelog svog života možeš biti postojan na položaju stvorenog bića, ispunjavati dužnost stvorenog bića te svim srcem i umom obavljati rad koji ti je Bog povjerio i ako sve svoje misli posvetiš izvršavanju svoje dužnosti – bez obzira na to jesi li toliko zaokupljen da zanemaruješ hranu i san ili naprežeš svoj um – ako dobro obavljaš rad koji ti je Bog povjerio i svoju dužnost uspijevaš izvršavati na način koji je u skladu s mjerilom, tada ćeš živjeti život vrijedan življenja. U ovom životu ne bismo trebali težiti tome da činimo velike stvari, poduzimamo bilo kakve pothvate ili stvaramo neko čudo. Mi smo samo beznačajni ljudi i trebali bismo više čitati Božje riječi, težiti razumijevanju istine u stvarima koje nam se događaju, ispunjavati svoje odgovornosti i dobro činiti ono što bismo trebali činiti. Trebali bismo osigurati da u svemu možemo biti u skladu s istina-načelima, da dužnost koju izvršavamo bude u skladu s načelima koja zahtijevaju radni aranžmani te da, kada pažljivo ispitamo motivaciju, svrhu i načela svake stvari koju činimo, sve to bude u skladu sa zahtjevima Božjih riječi i može izdržati temeljitu provjeru i Božje ispitivanje. Svakog dana svoju dužnost izvršavate normalno, s mirom i radošću, uvijek živeći pred Bogom. Kada u srcu imate nešto reći Bogu, pomolite Mu se; kada nemate riječi za molitvu, u srcu se i dalje možete približiti Bogu, a kada se molite, primate Božje prosvjetljenje i usmjeravanje te vas On pokreće. Bogu možete biti odani i dok izvršavate svoju dužnost te se vladati otvoreno i čestito. Kako je to divno! U ophođenju s ljudima, u bavljenju njima i komunikaciji s njima, općenito imate sve manje mana i prijestupa. Kako god drugi spletkarili protiv tebe, ne reagiraš plahovito. Kad god osjetiš da ne možeš nadvladati svoju plahovitost, moliš se Bogu; kada si slab, također se moliš Bogu. Kada te Duh Sveti malo potakne, zadobit ćeš snagu da to nadvladaš i preskočit ćeš prepreku. Svaki put kad se suočiš s ljudskim spletkama, napadima, osvetom i tako dalje, to je kao prelazak preko prepreke, kao svladavanje poteškoće. Naposljetku ćeš moći nadvladati sve te spletke, napade ljudi, njihovu osvetu i borbe protiv tebe, ne reagirajući plahovito ili na temelju iskvarenih naravi, već uspijevajući se držati načela. Tada si doista pobjednik. Kako je to divno! Međutim, pretpostavimo da cijeli dan živiš u plahovitosti i iskvarenim naravima. Kada netko spletkari protiv tebe ili kaže nešto neugodno, uzimaš to k srcu, to te izuzetno muči, uznemiriš se, oči ti plamte od bijesa i pobjesniš. Ili, nakon što čuješ neugodne riječi, osjećaš nemir u srcu, usta ti se osipaju ranama, ne jede ti se i ne pije, a noću ne možeš spavati. Tada se udaljavaš od Boga. Živiš ili u plahovitosti ili u emocijama, provodeći svaki dan u jadu, nesposoban normalno jesti i piti Božje riječi, nesposoban normalno izvršavati svoju dužnost, srce ti je zaokupljeno i zapetljano tim pitanjima ispravnog i pogrešnog. Jednom kad se zapetljaš, vrlo ti je teško osloboditi se, a ponekad se ne možeš osloboditi nekoliko mjeseci. Ako se radi o važnoj stvari, kao što je brak ili sudski spor, tada je spletkarenje još ozbiljnije, pa kad se zapetljaš u te stvari, mjeseci – ili čak godine – jednostavno prolete, a ti tako rasipaš najbolje godine svog života. Na kraju ti je cijeli život potraćen – nećeš dobro izvršavati svoju dužnost niti ćeš zadobiti istinu. Ne znači li to da si potpuno uništen? Ako neprestano živiš u sporovima, spletkarenju, borbama i sitničavosti, možeš li svoju dužnost ipak dobro izvršavati? Ne samo da svoju dužnost nećeš dobro izvršavati, već ćeš u spletkarenju i borbama također nakupiti mnoga zla djela. Živeći među ljudima u spletkama i borbama, koliko ćeš loših stvari učiniti, koliko ćeš drskih riječi, buntovnih riječi, riječi koje krše istinu i riječi koje se opiru Bogu izreći? Sve se one svrstavaju u đavolje riječi. Čak i ako se neke riječi ne izgovore naglas, one se obrađuju u tvom umu; u srcu mrziš, vrijeđaš i proklinješ ljude. Sve je to u Božjim očima jasno kao dan. Bog vidi kakvi su tvoji naumi, kako planiraš i kako postupaš kada te stvari snađu. Živeći u tim spletkama i borbama, ti uopće ne znaš promišljati o sebi, kajati se, priznati svoje grijehe Bogu niti znaš kako tragati za istinom u tim stvarima, već slijepo „uživaš” u njima. Iako si fizički i mentalno iscrpljen, nikada ne promišljaš o sebi niti se moliš Bogu, ne prihvaćaš Božju disciplinu ni usmjeravanje, u svoje srce ne prihvaćaš Božje riječi i Bogu ne dopuštaš da vlada. Nikada ne odlučuješ primjenjivati Božje riječi. To dokazuje da nisi osoba koja iskreno vjeruje u Boga i teži istini. Oni koji iskreno vjeruju u Boga i teže istini u svom su srcu usredotočeni na to kako primijeniti istinu i proživjeti obličje čovjeka, iznad svega cijeneći Božje odobravanje. To im omogućuje da se klone borbi i spletki; njihovo se srce često može približiti Bogu i oni mogu živjeti pred Bogom. Kao rezultat toga, njihove dužnosti donose sve veće plodove, osjećaju da takav život ima vrijednost i da na neki način doprinosi čovječanstvu, te tako u svom srcu imaju istinski mir i radost. Budući da mogu ispuniti dužnost stvorenog bića, svaki dan koji žive ima istinsku vrijednost i smisao. Ali ako živiš u raznim vrstama borbi i spletki, tada svakog dana svog života nakupljaš grijehe. Ne samo da ne uspijevaš proživjeti vrijednost i smisao koje bi stvoreno ljudsko biće trebalo proživjeti, nego i nakupljaš grijehe za svoju budućnost. Bog te u Svojem srcu sve više odbacuje s prezirom i sve je više razočaran tobom. Ako Bog vidi da će se Njegova briga za tebe i očekivanja od tebe izjaloviti, što bi On osjećao prema tebi? Ako Ga stvari koje činiš sve više razočaravaju i sve više obeshrabruju, sve dok se jednog dana doista ne vratiš, pa Bog poželi odustati od tebe, reci Mi, kakvu vrijednost i smisao ima tvoj život i vjera u Boga? Kakva ti nada preostaje u životu? Samo zato što drugi spletkare protiv tebe i osuđuju te, kako bi se borio za svoj ponos i povratio svoj obraz i dostojanstvo, upuštaš se u sukobe s ljudima i odgađaš svoje prave poslove. Ponekad, samo zato što netko kaže nešto neugodno ili ti uputi određeni uvredljiv pogled, zbog čega gubiš obraz i vrijeđa se tvoje samopoštovanje, u srcu čak postaješ ogorčen i zaplićeš se s njima u beskrajne sporove. I što se na kraju događa? Sve svoje dragocjeno vrijeme tratiš na te stvari, uništavajući svoju priliku da postigneš spasenje i ne zadobivaš nimalo istine. Kao rezultat toga, Bog te odbacuje s prezirom, više ti ne posvećuje nikakvu pažnju i potpuno si uništen. Dakle, besjedeći o ovim stvarima, što vam pokušavam reći? Vrlo je važno izabrati kako ćeš se vladati i način na koji ćeš se vladati. Živeći među ljudima, svaka će se osoba često suočavati sa spletkama, borbama, dobicima i gubicima u osobnim interesima te raznim glasovima pohvale, kritike, osude i prosuđivanja; svi će se suočiti s tim stvarima. I Ja do ove dobi živim na ovom svijetu i ne živim u praznom prostoru. I Ja se suočavam s tim stvarima, ali Moje srce neće spletkariti. Pogledajte Me – kako sam živio? Te stvari ni najmanje ne utječu na Moj život niti na Moje djelo. Svakog se dana usredotočujem samo na obavljanje Svog djela. Živeći sve do sada, nisam bio pod utjecajem vanjskog okruženja. Moj identitet i status, Moja vrijednost u očima ljudi – ništa od toga nije bilo pogođeno. Ne samo to, već se i brinem da ćete pogrešno misliti da sam vrlo uzvišen, vrlo izvanredan i vrlo različit od drugih, pa moram na konkretniji način navesti neke stvarne primjere Svoje normalnosti, praktičnosti i običnosti kako Me ne biste idolizirali i o Meni imali neke nerealne uobrazilje i predodžbe. Tek nakon što to kažem, neki ljudi vide da sam samo obična, normalna osoba, i onda postaju ravnodušni prema Meni. Ne marim za te stvari. Dovoljno je da možeš prihvatiti ove riječi koje govorim; nemam drugih zahtjeva. Kad biste cijeli dan zurili u Mene, ispitivali Me, iščitavali Moj izraz lica, bilo bi mi nelagodno. Ne volim da Me ljudi idoliziraju ili da Mi se ulaguju, a još manje volim da Me ljudi uvijek okružuju. Volim tišinu. Vidiš, nisam li prilično dobro živio ovih godina? Zašto onda vi ne pokušate živjeti na isti način? Vidi možeš li preživjeti bez natjecanja za slavu i dobitak, bez natjecanja za status, bez zaštite vlastitog dostojanstva, bez borbe za ikakav autoritet u riječima. Ako postupaš, živiš, vladaš se, činiš stvari i izvršavaš svoju dužnost prema Božjim riječima i Božjim zahtjevima, vidi kakav će ti biti život – vidi hoćeš li zadobiti radost i hoćeš li imati mir u svom srcu. Isprobaj drugačiji način života, praktično postupaj prema istina-načelima i imaj jasne ciljeve, i tada ćeš pred sobom vidjeti svijetlu budućnost. Ako stalno vodiš računa o tome tko spletkari protiv tebe, tko utječe na tvoj status, tko ima veći ugled od tebe, tko govori o tebi iza leđa i tako dalje, živeći usred tih stvari pred tobom tada nema puta, samo tama. Uvijek ćeš biti izgubljen, osjećajući: „Moj je život naporan, nema sreće, nemam blagoslova!” Ne uživaš u blagoslovima koje ti Bog daje, već nastavljaš kopati prema paklu. Reci Mi, možeš li imati blagoslove? Možeš li imati radost i mir?

Kako se osjećate nakon razgovora u zajedništvu o ovim temama? (Dobro.) U kojem smislu dobro? (Osjećamo da se time mogu riješiti poteškoće s kojima se susrećemo u stvarnom životu i iskvarene naravi koje razotkrivamo. Bog nam je također ukazao na neke konkretne putove: kako izbjeći borbu i spletkarenje protiv drugih te kako se osloboditi sputavanja ljudi, događaja i stvari i živjeti u svjetlosti.) Koja je glavna svrha razgovora u zajedništvu o ovim načelima? Nije samo da ti pomogne pobjeći od života provedenog u borbi protiv drugih; ključno je omogućiti ti da živiš u okviru normalne ljudskosti i životom normalne ljudskosti. Ako postupaš prema Božjim riječima, možeš postići pokornost Bogu, Njegove riječi i istinu učiniti svojim životom, postići spasenje te se bojati Boga i kloniti se zla: možeš postati takva osoba. Razumiješ? (Da.) Nije samo da pobjegneš od života provedenog u spletkarenju i borbi protiv drugih; da je samo o tome riječ, ne bi zadobio istinu. Reci Mi, ako se ne zadobiva istina, koji je cilj čovjekova praktičnog postupanja? Ne bi li ono i dalje bilo šuplje? Živeći u ovom društvu, među ljudima, uvijek ćeš imati svoje misli i gledišta kada te stvari snađu; nemoguće je da nemaš nikakve misli ni gledišta, kao da živiš u praznom prostoru. Takvo nešto ne postoji. Kada nitko ne spletkari protiv tebe niti se bori s tobom, možeš uspjeti ne spletkariti protiv drugih niti se boriti s njima. Ali kada netko spletkari protiv tebe ili se bori s tobom, što činiš? Rješava li problem puko izvikivanje parola poput „Neću se boriti s njim, neću spletkariti protiv njega”? (Ne.) Dakle, kako bi se problem trebao riješiti? Neki ljudi izvikuju parole, govoreći: „Nisam li prestar da i dalje spletkarim? Božje je djelo toliko napredovalo, a ja još uvijek spletkarim? Kakva je korist od spletkarenja o tim stvarima?” Mogu li te riječi riješiti problem? (Ne.) Kada ih stvari snađu, većina ljudi u svom srcu to ipak ne može pustiti te i dalje spletkare i bore se s drugima. Dakle, kako bi se taj problem trebao riješiti? Trebao bi se riješiti rješavanjem pitanja ljudskih misli i gledišta te njihovih iskvarenih naravi u skladu s Božjim riječima i istina-načelima. Nakon što dobiješ ispravnu misao ili gledište, tvoja se perspektiva, stav i stajalište o takvim stvarima mijenjaju. Tvoji osjećaji o takvim stvarima bit će drugačiji; osjećat ćeš da je borba s drugima besmislena – troši tvoju energiju, odgađa rad, uzrokuje unutarnju nelagodu i u tome nema nikakve radosti ni mira. Zatim, kada u Božjim riječima pročitaš osudu takvih stvari, pogled na te stvari u tvom će se srcu potpuno promijeniti, tvoje će emocionalno stanje biti drugačije, tvoj će se poriv za borbom s drugima smanjiti, tvoj će se bijes umanjiti, a tvoja će plahovitost nestati. Ako se drugi bore s tobom, neumoljivo te izazivajući, to te neće pogađati, osjećat ćeš da to nije velika stvar i da nema potrebe boriti se s njima. Čak ni slučajni promatrači neće to moći podnijeti gledati, govoreći: „Tako se ponaša prema tebi, kako možeš ne osjećati ništa? Jesi li glup?” Ti kažeš: „Nekada sam takve stvari shvaćao vrlo ozbiljno; osjećao bih kao da se nebo ruši. Da mu nisam razjasnio stvari ili da mi nije dao objašnjenje, sigurno to ne bih lako pustio. Ali sada je drugačije. Više ne spletkarim niti se borim s drugima, ne zato što sam stariji, nego zato što sam u Božjim riječima prozreo iskvarenu bit čovječanstva. Njegovo je ponašanje tipično otkrivenje i očitovanje zle osobe, antikrista, Sotone, kako je razotkriveno u Božjim riječima. I sâm sam nekada imao ta očitovanja, ali sada, u Božjim riječima, vidim da su takvo pravo lice, takva narav, previše ružni i odvratni; Bog se toga gnuša! Sada se i sâm toga gnušam te u srcu ne želim živjeti u toj iskvarenoj naravi. Stoga, kada se on ponovno bori sa mnom, meni ga je jednostavno dosta i osjećam gađenje prema njemu te nemam nikakvog interesa ni želje za borbom. U Božjim sam riječima također pronašao načela primjene te znam kako se odnositi prema takvim ljudima.” Što kažu Božje riječi? S jedne strane, Božje riječi razotkrivaju i karakteriziraju takve ljude; s druge strane, Bog govori ljudima da je načelo ophođenja s drugima odnositi se prema njima pošteno. Ako su to prava braća i sestre i razotkrivaju iskvarene naravi, trebali bismo se prema njima odnositi s ljubavlju, razgovarajući u zajedništvu o istini kako bismo riješili njihove prijestupe i iskvarene naravi, tako da se više ne opiru Bogu niti čine prijestupe. Možda će se uz pomoć njihovi problemi riješiti. Ako ne prihvaćaju pomoć, ne mogu prihvatiti istinu, ali mogu obavljati svoju dužnost i ne ometaju crkveni rad, tada bi im trebalo dopustiti da ostanu u crkvi i izvršavaju svoju dužnost. Ako dužnost ne izvršavaju kako treba te se još uvijek s drugima bore i spletkare, uzrokujući ometanja, tada bi ih trebalo ukloniti prema upravnim odlukama Božje kuće i načelima Božje kuće za ophođenje s ljudima. Ne bi li tada naše srce bilo mirno? Božja kuća ima načela i putove za postupanje s lošim pojedincima. Kako razlučiti te ljude i postupati s njima, kako se odnositi prema njima – u Božjim riječima postoje načela i putovi za sve to. Ako ljudi praktično postupaju prema Božjim riječima, to će se riješiti lako i radosno, neće osjećati da je to teško, srce im se nimalo neće uznemiriti i to će se riješiti vrlo prirodno. Da su se s takvim stvarima susreli prije nekoliko godina, ne bi mogli prijeći preko njih, ne bi znali kako ih riješiti. Ali sada, uz nekoliko godina životnog iskustva, ta im stvar više ne predstavlja poteškoću; mogu je riješiti. Odjednom otkrivaju da im je rast veći i da su se doista promijenili. Kako se većina tih ljudi tada osjeća? „Prije sam stalno osjećao da sam lošeg kova i često sam se bunio protiv Boga i opirao Mu se, kao da za mene nema spasa. Sada, rješavajući ovu stvar, osjećam da nemam poteškoća, da mogu rješavati probleme i da za mene ima nade.” Kakve nade? (Nade u zadobivanje spasenja.) Kada vidiš nadu u zadobivanje spasenja, vidiš li pred sobom svjetlost ili tamu? (Svjetlost.) To ispunjava onu izreku – svjetlost me doziva. Je li tako? (Jest.) Kada tvoj rast može dosegnuti tu razinu, doista ćeš osjećati da primjenjivanje istine zapravo ne zahtijeva izvikivanje parola; tako je lako i radosno. Sve dok prihvaćaš Božje riječi, sve dok prihvaćaš istina-načela koja dolaze od Boga, primjenjivanje istine tako je lako, a tvoj se rast povećava a da toga nisi ni svjestan. Kada osjetiš da ti se rast povećao, da si se promijenio, da su godine tvojeg vjerovanja u Boga urodile plodom i da nisu bile uzaludne, ako tada netko izgovori drske riječi, govoreći: „Što sam zadobio vjerovanjem u Boga? U 20 godina koliko vjerujem u Boga samo sam trpio i ulagao napor; toliko sam toga ostavio i dao, a nisam uživao ni u jednom jedinom blagoslovu – samo beskrajna iscrpljenost!”, prezirat ćeš ga u srcu: „Ovaj čovjek nema savjesti i izgovara samo đavolje riječi! Sudeći po tome kako jadno izgleda, doista nije ništa zadobio – jedino može biti nerazuman i ometati i jedino može izgovarati drske riječi!” On uvijek govori: „Što sam zadobio od vjerovanja u Boga?” Pa što se točno nadaš zadobiti vjerujući u Boga? Nadaš li se zadobiti materijalnu milost i blagoslove ili se nadaš zadobiti istinu i postići spasenje? Vjernici u Boga moraju izabrati jedan od tih putova. Kojim ćeš točno putem hodati u svojoj vjeri u Boga, onim težnje milosti i blagoslovima ili onim težnje istini? Ako si osoba koja teži istini i sve istine koje razumiješ provodiš u djelo i činiš ih svojom stvarnošću, tada ćeš zadobiti vječni život i, iskusivši Božje djelo u posljednjim danima, nećeš vjerovati uzalud. Ako se usredotočuješ samo na uživanje u milosti, ali ne zadobiješ istinu i život, pa se žališ na Boga, govoreći: „Što sam zadobio?”, to dokazuje da nisi osoba koja teži istini. Koliko god milosti uživao, ako nisi zadobio ni djelić istine, tada je tvoja vjera previše jadna; to pokazuje da si slijepa osoba. Dakle, Bog izražava istinu kako bi ljude opskrbio životom, svakodnevno govoreći nove riječi, toliko mnogo da ih ljudi vječno mogu jesti, piti i uživati u njima. Previše je istina koje bi trebalo primijeniti i u koje bi trebalo ući; mnoge se istine ne mogu u potpunosti iskusiti ni tijekom cijeloga života. Oni koji godinama vjeruju u Boga i teže istini zadobili su toliko mnogo, i to u takvom obilju. Ali ako ljudi ne teže istini, ne ljube je i ne primjenjuju, uvijek će osjećati da nisu ništa zadobili. Oni koji uživaju u istini osjećaju da ih ove riječi uistinu ispunjavaju do prelijevanja. Dakle, bilo u smislu istine ili materijalnih blagoslova, Bog ljudima daruje u izobilju; može se reći da je Božja kuća zemlja kojom teče med i mlijeko. Božjih riječi koje se na okupljanjima jedu i piju ima u izobilju; iskustvenih svjedočanstava, filmova, himni, plesova – svega tu ima u izobilju. Materijalnih stvari – hrane, odjeće i predmeta za svakodnevnu upotrebu – također ima u izobilju. Osim toga, usluga koju pruža veliki crveni zmaj kojeg je Bog postavio, nastupi antikrista i lažnih vođa te svakojake negativne stvari koje se svakodnevno odvijaju pred ljudima, omogućuju ljudima da uče lekcije i razvijaju sposobnost razlučivanja. Ako ne možeš odjednom naučiti cijelu lekciju, Bog će ti nastaviti postavljati okruženja, ljude, događaje i stvari, uklanjajući ih tek kada naučiš dovoljno. Stoga, ako možeš prihvatiti Božje djelo, ako si osoba koja ljubi istinu, prisustvuješ obilnoj gozbi. Nekoliko godina vjere donijet će ti velik napredak i stvarnu promjenu. Bog je ovih godina osobno pastirio, zalijevao i vodio Svoj izabrani narod. Svi koji mogu prihvatiti istinu mogu osjetiti da su toliko mnogo zadobili i da su doživjeli neke stvarne promjene. Osobito su se oni koji svoju dužnost izvršavaju u punom radnom vremenu još i više promijenili. Kad slijediš Boga, možeš osjetiti da put postaje sve svjetliji te da imaš istinsku vjeru u zadobivanje spasenja i ulazak u kraljevstvo nebesko. Ali ako stalno odbijaš prihvatiti istinu i u srcu nisi voljan primjenjivati istinu, nećeš moći osjetiti da imaš ikakvu nadu u spasenje. Stalno ćeš pitati one oko sebe: „Misliš li da imam duhovno razumijevanje?” Ako netko kaže: „Čini se da nemaš duhovno razumijevanje”, pomislit ćeš: „Gotovo je, za mene nema nade!” Zapravo, nije da nema nade; stvar je u tome da ne težiš istini. Ako razumiješ istinu, a možeš je i primjenjivati, postupno ćeš zadobivati duhovno razumijevanje. Jednom kada stekneš duhovno razumijevanje, razumjet ćeš sve više istina i moći ćeš u svakom aspektu podijeliti neka iskustvena svjedočanstva. U sebi ćeš se osjećati obogaćeno i vrlo ispunjeno te ćeš osjećati da si toliko mnogo zadobio slijedeći Boga. Je li tako? (Jest.) Ako osoba ne primjenjuje istinu niti je prihvaća kao svoj život, u svom će se srcu uvijek osjećati izgubljeno i besciljno, bez istinske vjere. Uvijek će pitati one oko sebe ima li ikakve nade da će zadobiti spasenje. Neki također neprestano pitaju druge imaju li oni sami duhovno razumijevanje, uzimajući to imaju li ga ili nemaju kao dokaz toga ima li za njih nade. Recite Mi, jesu li takvi ljudi glupi? (Glupi su.) Bez obzira na to imaš li duhovno razumijevanje ili ne, trebao bi težiti istini – i ne samo težiti da je razumiješ, nego i da je primjenjuješ. Jednom kada budeš mogao razumjeti i primijeniti istinu, neće li postojati nada u postizanje spasenja? Nije li tako? (Jest.) Vi biste trebali razmotriti ovo pitanje.

To je sve za naš današnji razgovor u zajedništvu. Doviđenja!

7. rujna 2024.