Prvi oblik praktičnog djelovanja za težnju istini: Otpuštanje

Otpuštanje prepreka između sebe i Boga i vlastitog neprijateljstva prema Bogu

I. Otpuštanje vlastitih predodžbi i uobrazilja o Bogu: otpuštanje vlastitih predodžbi i uobrazilja o Božjem djelu

Već neko vrijeme razgovaramo u zajedništvu o temi težnje istini. Sadržaj obuhvaćen ovom temom prilično je širok, ali bez obzira na to koliko je širok, neodvojiv je od nekih pitanja s kojima se ljudi susreću u svom svakodnevnom životu, a koja se odnose na to kako gledaju na ljude i stvari te kako se vladaju i postupaju, zar ne? (Da.) To su stvarna pitanja u životu ljudi. Nisu odvojena od svakodnevnog života ljudi niti od njihove normalne ljudskosti. Ta pitanja uključuju stavove i gledišta ljudi prema raznim stvarima, kao i sve vrste važnih pitanja s kojima se ljudi susreću u svom životu i na svom životnom putu. Sadržaj našeg posljednjeg zajedništva ticao se jednog aspekta primjene unutar „otpuštanja” u „Kako težiti istini” – otpuštanja prepreka između sebe i Boga i vlastitog neprijateljstva prema Bogu. Što ta primjena uključuje? Uključuje odnos između ljudi i Boga, zar ne? (Da.) Sadržaj posljednjih nekoliko razgovora ticao se toga kako treba gledati na sve vrste ljudi i sve vrste stvari prema načelima i mjerilima koje Bog zahtijeva te kako se nositi sa svim vrstama ljudi i svim vrstama stvari. Sadržaj našeg posljednjeg razgovora ticao se odnosa između ljudi i Boga i uputio je ljude kako trebaju otpustiti razne predodžbe i uobrazilje koje nisu u skladu s Božjim nakanama, ne odgovaraju Božjim zahtjevima i nisu u skladu s istina-načelima. To su stvarni problemi koji postoje između ljudi i Boga na putu vjerovanja u Boga i tijekom života. Ovu veliku temu „otpuštanja prepreka između sebe i Boga i vlastitog neprijateljstva prema Bogu” podijelili smo na četiri aspekta: prvi su predodžbe i uobrazilje, drugi su nerazumni zahtjevi, treći su suzdržanost i sumnja, a četvrti su ispitivanje i vrebanje. Naš razgovor u zajedništvu započeli smo s predodžbama i uobraziljama. Prva točka unutar predodžbi i uobrazilja odnosi se na Božje djelo – to jest, koje predodžbe i uobrazilje ljudi imaju o Božjem djelu. O tome smo malo razgovarali u zajedništvu. Naš razgovor o ovoj točki ticao se toga kako ljudi gledaju na Božje djelo i koja odstupanja, predodžbe i uobrazilje ljudi imaju u svom znanju i zamislima o Božjem djelu; te su predodžbe i uobrazilje nešto što bi ljudi trebali otpustiti. Ako ljudi otpuste te predodžbe i uobrazilje i tragaju za istinom, moći će spoznati Božje djelo i imati čisto razumijevanje Božjih riječi. Kada Božje djelo nije u skladu s ljudskim predodžbama i uobraziljama, trebali bi promisliti o sebi i pokušati spoznati sebe, a također bi trebali otpustiti vlastite predodžbe i uobrazilje, umjesto da se oslanjaju na njih kako bi procijenili kakvo bi Božje djelo trebalo biti ili koji učinak Bog namjerava postići u ljudima Svojim djelom. Ljudske predodžbe i uobrazilje o Božjem djelu imaju izravan utjecaj na ulazak ljudi u život i njihov stav prema Bogu, pa su te predodžbe i uobrazilje također nešto što ljudi moraju otpustiti. Na primjer, razgovarali smo u zajedništvu o tome da Bog ne mijenja urođeni kov, osobnost, nagone i tako dalje, da urođene osobine s kojima se ljudi rađaju i nagoni njihovog tijela nisu meta Božjeg djela te da Njegovo djelo cilja na ljudske iskvarene naravi i ono unutar ljudi što se buni protiv Boga i nespojivo je s Bogom. Ako ljudi zamišljaju da Božje djelo ima za cilj promijeniti njihov kov, njihove nagone, pa čak i njihovu osobnost, navike, obrasce življenja i tako dalje, tada će njihove vlastite predodžbe i uobrazilje utjecati na svaki pojedini aspekt njihove primjene u svakodnevnom životu i poljuljati ga te će neizbježno biti mnogo odstupanja ili krajnosti. Ta odstupanja i krajnosti nisu u skladu s istina-načelima i uzrokovat će da ljudi odstupe od savjesti i razuma normalne ljudskosti te da se odvoje od putanje normalne ljudskosti. Recimo, na primjer, da u svojim predodžbama i uobraziljama vjeruješ da Bog želi promijeniti ljudski kov, sposobnosti, pa čak i njihove nagone; ako misliš da su to stvari koje Bog želi promijeniti, kakve ćeš težnje imati? Imat ćeš izobličene i čvrsto ukorijenjene težnje – željet ćeš težiti nadmoćnom kovu i usredotočit ćeš se na učenje raznih vještina i svladavanje raznih znanja kako bi stekao nadmoćan kov i nadmoćne sposobnosti te nadmoćan uvid i samousavršavanje, pa čak i neke sposobnosti koje nadmašuju one običnih ljudi – na taj ćeš način obraćati pozornost na vanjske sposobnosti i darove. Koje su, dakle, posljedice takvih težnji na ljude? Ne samo da neće uspjeti krenuti putem težnje istini, već će umjesto toga krenuti putem farizeja. Natjecat će se jedni s drugima da vide tko ima nadmoćan kov, tko ima nadmoćne darove, tko ima nadmoćno znanje, tko ima veće sposobnosti, tko ima više jakih strana, tko ima veći ugled među ljudima te na koga se drugi ugledaju i koga cijene. Na taj način, ne samo da neće moći primjenjivati istinu i postupati prema istina-načelima, već će umjesto toga krenuti putem koji se udaljava od istine.

F. Božje djelo ne mijenja urođene osobine ljudi; ono ima za cilj promijeniti njihove iskvarene naravi

1. Božje djelo ne mijenja urođene osobine ljudi

Božje djelo jest preobraziti ljudske iskvarene naravi te njihova razna pogrešna razmišljanja i gledišta koja krše istinu, unutar okvira njihove normalne ljudskosti, kako bi se njihova savjest i razum mogli obnoviti i poboljšati. Drugim riječima, što više razumiješ istinu, to će tvoja savjest i razum postajati normalniji, a također će se nastaviti razvijati u korisnom smjeru; to uopće nije nadnaravno. Što mislim pod ovom riječju „normalan”? Ako ljudi imaju svijest o savjesti i osjećaj za pravdu, postat će dobri – da se izrazim ljudskim riječima, bit će razumni, čestiti, razboriti, a ne tvrdoglavi i skloni odstupanjima. To je učinak koji Bog namjerava postići u pogledu ljudskosti ljudi. Kako ljudi sve više razumiju istinu, jedan popratni učinak jest da njihova ljudskost postaje sve normalnija. Međutim, ako ljudi teže prema vlastitim predodžbama i uobraziljama, te će predodžbe i uobrazilje imati snažan negativan utjecaj i negativno usmjeravati njihove težnje te će ih odvesti na svakojake stranputice kojih se tvrdoglavo drže, na svakojake ekstremne i pogrešne puteve. Na primjer, u svojim predodžbama i uobraziljama, ljudi vjeruju da Božje djelo namjerava uzdići ljudsku ljudskost i omogućiti ljudima da nadiđu ljudske nagone, ljudski kov, pa čak i ljudsku dob i spol. Kada ljudi imaju takve predodžbe, oni će težiti, truditi se i ići naslijepo u tom smjeru. Na što će se tada usredotočiti? S jedne strane, usredotočit će se na znanje, sposobnosti, vještine, darove i talente; s druge strane, usredotočit će se na nadnaravnost. Znate li koja su očitovanja nadnaravnosti? (Znači li to da će u nekim stvarima ljudi izravno doživjeti kvalitativne promjene bez plaćanja cijene?) To je kao kad netko obično ne čita Božje riječi, ali mu se nešto dogodi i Božje riječi mu se odjednom pojave u mislima, ili kad netko nikada nije znao pjevati ili plesati, ali nakon što je nadahnut, odjednom može pjevati i plesati, pa čak i prilično dobro plesati, ili kad netko nikada nije učio strani jezik, ali odjednom može govoriti strani jezik. Jesu li te stvari nadnaravne? (Jesu.) Na primjer, pretpostavimo da moraš hitno izaći, ali ne znaš voziti, i u očaju se pomoliš, i odmah se osjetiš sav poletan, i odjednom znaš voziti, pa čak voziš dobro kao kakav iskusan vozač. Netko te pita: „Kako tako dobro voziš?” Ti kažeš: „Ni ja ne znam. Sve je to učinio Bog; pokrenuo me Duh Sveti. Gledaj, ove moje ruke više nisu moje ruke; njima upravlja Duh Sveti!” Zapravo, Duh Sveti to ne čini; umjesto toga, druga vrsta duha ušla je u tebe i upravlja tobom, tako da si postao druga osoba i ne možeš se kontrolirati. Ne nadilazi li to nečije urođene sposobnosti? To je nadnaravno, zar ne? (Jest.) Što znači nadnaravno? Je li to dobra pojava? (Ne, to osobu čini nenormalnom.) Ako odjednom znaš neki jezik, vladaš nekom vještinom ili razumiješ neko znanje bez učenja tijekom određenog vremena ili bez usmjeravanja nekog stručnjaka, to je nadnaravno. Ako se život-narav osobe promijenila bez potrebe da teži istini, da traga, čeka ili doživljava stvari, nije li to zastrašujuće? (Jest.) Ako u tvom umu i u tvojoj podsvijesti još uvijek postoji mnogo predodžbi i uobrazilja, onda bi ih trebao otpustiti i ne težiti im, jer one nisu istinsko znanje o Božjem djelu i nisu u skladu s metodama i načelima Božjeg djela. Božje djelo nipošto neće nadići tvoju normalnu ljudskost, a učinak postignut Božjim djelom u tebi nipošto nije preobrazba tvoje normalne ljudskosti u uzvišenu, nadnaravnu ljudskost. Štoviše, Bog te ne bi preobrazio iz normalne osobe u neobičnu osobu. Recimo da, tijekom doživljavanja Božjeg djela, tvoja savjest postaje sve osjetljivija i razvijaš veći osjećaj srama. Postaješ dobar, sposoban biti obziran prema Božjim nakanama i sposoban čuvati rad crkve i interese Božje kuće. Nadalje, tvoje riječi i djela ne proturječe tvojoj savjesti i razumu, postupno postaješ sposoban djelovati u skladu s istina-načelima i možeš prepoznati sve vrste ljudi, događaja i stvari na temelju Božjih riječi. To dokazuje da je put kojim kročiš u svojoj vjeri u Boga ispravan. Ali pretpostavimo da se i dalje usredotočuješ na osluškivanje nekog glasa dok se moliš i da iščekuješ neko nadahnuće, bljesak svjetla ili nadnaravno otkrivenje dok tragaš za Bogom i usrdno Ga moliš. Štoviše, tvoja savjest i razum nisu ni na koji način obnovljeni ili ispravljeni i nisi stekao osjećaj za pravdu niti se pokoravaš Bogu. To dokazuje da postoje problemi s tvojom težnjom i putem kojim kročiš, a moglo bi se reći i da uopće nisi krenuo putem težnje istini. Često također podsvjesno težiš postati nadnaravna osoba i često osjećaš da bi trebao nadići tijelo – ne osjećati glad ako ne jedeš i ne osjećati umor ili pospanost ako ne spavaš ili ne odmaraš nekoliko dana – pa čak težiš i tome da odjednom razumiješ i svladaš stvari koje ne razumiješ ili koje nisi naučio tijekom izvršavanja svoje dužnosti kada su ti hitno potrebne. Sve te uobrazilje o nadnaravnim stvarima dolaze iz ljudskih predodžbi i uobrazilja. Budući da ljudi nisu iskusili Božje djelo, prirodno su puni uobrazilja o Njegovom djelu. Zapravo, Božje djelo je nešto najstvarnije i najpraktičnije. Bog nikada ne djeluje prema ljudskim predodžbama i uobraziljama; On nikada ne obavlja takvo djelo na ljudima. On čini samo malo nadnaravnog djela u vrlo posebnim okolnostima i na vrlo malo ljudi, ali to je djelo samo privremeno i nešto što je potrebno u posebnim situacijama – to nije metoda rada koja se često očituje u ljudima unutar Božjeg spasenja. U Svom djelu upravljanja, Bog namjerava spasiti ljude, omogućiti im da odbace svoje iskvarene naravi i postignu spasenje, a osnovna metoda kojom Bog djeluje jest pružiti ljudima istinu, kako bi mogli postupati prema istina-načelima nakon što razumiju istinu. Stoga bez obzira na to koje predodžbe i uobrazilje imaš u svom umu i u svojoj podsvijesti, bez obzira na to koliko su tvoje predodžbe i uobrazilje logične ili koliko zadovoljavaju tvoje duhovne potrebe – bez obzira na razloge, one će uvijek biti predodžbe i uobrazilje i trebao bi ih otpustiti i ne držati ih se. Bez obzira na to do koje je mjere Božje djelo obavljeno i koliko dugo traje, ljudi će uvijek biti ljudi i nikada neće postati anđeli. Čak i ako pobijeliš od glave do pete, s bijelom kosom, bijelo obojenim licem, bijelom majicom i bijelim hlačama i staviš si dva krila, ne možeš postati anđeo – ljudi će uvijek biti ljudi. Štoviše, „ljudi” se ovdje odnosi na ljude sa savješću i razumom normalne ljudskosti, a ne na izvanredne ljude, a još manje na neobične ljude. Ti ljudi uopće nisu nadnaravni, ali se jasno razlikuju od nevjernika koji ne vjeruju u Boga, po tome što ne čine zlo, što mogu provesti istinu u djelo čim je razumiju i što razumiju kako gledati na ljude i stvari te se vladati i postupati na temelju Božjih riječi i prema Božjim zahtjevima i istina-načelima, umjesto da žive prema svojim iskvarenim naravima i raznim mislima i gledištima koje Sotona usađuje u ljude. Bez obzira na to koliko dugo su ljudi težili prema vlastitim predodžbama i uobraziljama tijekom vjerovanja u Boga i bez obzira na to koliko osjećaju da su zadobili, to se ne računa u Božjim očima i Bog ništa od toga ne pamti. Na što mislim kada ovo kažem? Naime, ako na temelju svojih predodžbi i uobrazilja sputavaš razne normalne potrebe svog tijela ili se trudiš promijeniti svoje nagone, kov, sposobnosti, osobnost, obrasce življenja i životne navike, onda bez obzira na to koliko se trudiš obuzdati i mijenjati te stvari, čak i ako uspiješ postići neke rezultate, to ne znači da si već nešto zadobio na putu primjene istine, a još manje znači da si već netko tko teži istini – Bog te stvari ne pamti. Jesi li razumio? (Jesam.)

Iako su ljudske predodžbe i uobrazilje nevidljive i izvana se ne čini da nagone ljude da nešto govore ili čine, ili da kroče bilo kojim putem, one čvrsto upravljaju ljudskim mislima i nutrinom, duboko u njihovom srcu i u njihovoj podsvijesti. Zašto je tome tako? Zato što se stvari koje ljudi vole i kojima teže predobro uklapaju u njihove predodžbe i uobrazilje, a te stvari također podilaze potrebama ljudskog tijela i zadovoljavaju sve vrste ljudskih želja i znatiželja. Na primjer, u svojim predodžbama i uobraziljama, ljudi vjeruju da ih Božje djelo namjerava preobraziti u izvanredna bića koja se razlikuju od običnih ljudi te da će, kada ih pokrene Duh Sveti, moći govoriti nekoliko jezika. To očito nadilazi ljudske urođene sposobnosti i opseg normalne ljudskosti, ali u vrlo velikoj mjeri zadovoljava njihovu taštinu, znatiželju i natjecateljski duh. Drugim riječima, prije nego što zadobiju istinu, ljudi vole neke nadnaravne stvari, a te im stvari daju osjećaj važnosti i nadmoćnosti te različitosti od običnih ljudi – to je upravo ono što iskvareno čovječanstvo voli i za čime čezne. Svatko se nada da će se isticati u ljudskom rodu, da će biti drugačiji od svih ostalih, da će biti jedinstven i neponovljiv te da će se drugi ugledati na njega i diviti mu se. Na primjer, među iskvarenim čovječanstvom postoji pojava da ako se proizvede samo jedan primjerak nečega, oni ljudi koji su bogati i ugledni grozničavo će se natjecati da ga kupe. Koliko daleko će ići u tom natjecanju? Toliko daleko da se taj proizvod na kraju proda po cijeni koja je nekoliko ili čak više od deset puta viša od njegove izvorne cijene. Onaj tko ga uspije kupiti misli: „Gledaj, ugrabio sam ovu stvar koja je jedina na svijetu. Stvarno sam moćan, zar ne? Bolji sam od drugih, zar ne? Nitko drugi nije sposoban kao ja!” Osjeća se zadovoljno sobom i smatra da je poseban, izvanredan i vrlo sposoban. Kakva je to narav? (Oholost.) To je uzrokovano oholom naravi. Neki se ljudi osjećaju nelagodno kada nose isti komad odjeće kao druga osoba. Ako nose komad odjeće koji si drugi ne mogu priuštiti i nikada ga nisu vidjeli i svi koji ga vide su zavidni, kako se osjećaju? (Zadovoljno sobom.) Osjećaju se naročito zadovoljno sobom i misle da su kao nitko drugi i iznad ostalih. Kakva narav to uzrokuje? (Oholost.) I to je uzrokovano oholom naravi. Vidiš, gotovo 100 % ljudi ima takav način razmišljanja: ako su svladali neku tehničku ili stručnu vještinu, misle da su bolji od drugih i da nitko nije dobar kao oni. Ako netko drugi također svlada istu tehničku ili stručnu vještinu, bit će ljubomorni na tu osobu i očajnički će željeti da se nitko s njima ne može mjeriti. Zašto razmišljaju na takav način? (Žele postati drugačiji od svih drugih.) Ako su jedini koji vladaju tom stručnom vještinom, nadmoćniji su od prosječne osobe u svojoj skupini. Imajući znanje o toj tehničkoj ili stručnoj vještini, boje se da će drugi to naučiti od njih. Ako drugi zatraže pomoć od njih, hoće li ih poučiti? (Ne, neće.) Poučit će te samo neke jednostavne stvari; što se tiče najvažnijih i ključnih stvari, to neće nikoga poučiti i ostavit će te da to sam dokučiš. Što zapravo misle? „Ako tebe to poučim, kako se onda ja mogu istaknuti? Kad bi svi to mogli, ne bih li ja postao samo obična osoba? Ako nitko od vas ne zna kako se to radi, onda sam ja ovdje nadmoćna osoba i svi mi morate podilaziti – tako se osjećam važnim, zar ne? Nisam li ja onaj s najvišim statusom i najsposobniji među vama? Ja sam glavna faca među vama, zar ne?” Kad imaju neko znanje o stručnoj ili tehničkoj vještini, silno se boje da će drugi to naučiti od njih i ne žele da drugi budu isti kao oni. Osjećat će se uzrujano ako itko ima istu stručnu ili tehničku vještinu ili specijalnost kao oni, pa uvijek smišljaju načine kako nešto naučiti kako bi nadmašili druge. Žele biti nadmoćni u odnosu na druge i uvijek žele zasjeniti druge kako bi se osjećali važnima. Je li to ispravna težnja? (Nije.) Upravo zato što iskvareni ljudi imaju takve čežnje i težnje, oni prirodno razvijaju svakojake predodžbe i uobrazilje o Božjem djelu i teže biti iznad drugih ljudi, imati status i ugled, osjećati se važnima, postati kao nitko drugi, pa čak i postati nadljudske ili izvanredne osobe u očima drugih. Stoga bi ljudi trebali otpustiti te predodžbe i uobrazilje o Božjem djelu. Konkretno, kako bi se to trebalo provoditi u djelo? Ne teži nadmoćnim darovima ili talentima i ne teži mijenjanju vlastitog kova ili nagona, već, unutar svojih urođenih osobina – kao što su kov, sposobnosti i nagoni – izvršavaj svoju dužnost prema Božjim zahtjevima i čini svaku stvar prema onome što Bog traži. Bog ne zahtijeva ono što je izvan tvojih sposobnosti ili kova – ni ti si ne bi trebao otežavati stvari. U redu je ako samo daš sve od sebe na temelju onoga što razumiješ i što možeš postići te praktično postupaš prema onome što ti tvoje vlastite sposobnosti dopuštaju. Na primjer, ako ti tvoj kov i talenti dopuštaju da budeš prikladan samo za ulogu vođe tima, onda dobro obavljaj posao vođe tima, sređujući sve poslove i primjenjujući stručne vještine koje obuhvaća ta uloga, obavljajući ih postupno i provodeći ih prema metodama i načelima kojima te Bog naučio – na taj ćeš način udovoljiti Bogu. Pretpostavimo da se vodiš svojim predodžbama i uobraziljama i misliš: „Budući da sam sposoban biti vođa tima, ako se više potrudim da budem bolji, podnesem malo teškoća i platim malu cijenu, a Duh Sveti učini veliko djelo na meni, neću li tada moći postati crkveni vođa ili vođa skupine koja donosi odluke? Ljudi možda misle da nemam to u sebi, ali ja ću se usrdno moliti Bogu – Bogu ništa nije teško postići! Ne želim biti vođa tima. Molit ću se Bogu, tražeći od Njega da mi dopusti da preuzmem veći posao, da mi dopusti da postanem vođa ili djelatnik.” Je li takva težnja ispravna? (Ne, pogrešna je.) Zašto kažete da je pogrešna? (Takvi ljudi uvijek žele raditi stvari koje su iznad njihovog vlastitog kova i sposobnosti i nisu u stanju držati se obavljanja vlastitog posla na temelju vlastitog kova i talenata, držeći se svog pravog mjesta.) Nije prikladno uvijek željeti biti nadčovjek; to nije ono čemu bi normalna osoba trebala težiti.

Neki ljudi često kažu: „Bogu ništa nije teško”; ta je izreka činjenica i svatko je može razumjeti. Ali neki ljudi imaju iskrivljeno shvaćanje, oni vjeruju da sve što je ljudima nemoguće učiniti, Bog može za njih ostvariti ako Mu se samo mole te da, oslanjajući se tako na Boga, ljudi mogu nadići vlastite nagone i postati nadljudi. Je li to doista tako? (Nije.) Izreka „Bogu ništa nije teško” očito se odnosi na Božju silu i bit, Božju svemogućnost, a i na Božju suverenost nad svim stvarima – ne postoji ništa što Bog ne može postići. Međutim, to ne znači da ljudi moraju nadići normalnu ljudskost i postati nadnaravni; bez obzira na to koliko je Bog svemoguć, djelo koje On čini na ljudima temelji se na njihovoj normalnoj ljudskosti i obavlja se u okviru normalne ljudskosti. Bog orkestrira i upravlja svim stvarima, On upravlja ljudima, događajima i stvarima, tako da Mu oni služe u postizanje raznih stvari i ostvarivanju onoga što On namjerava provesti u djelo. Tijekom razdoblja u kojem Bog ostvaruje razne stvari, ljudi su još uvijek u normalnoj ljudskosti – ništa se u njima nije promijenilo i oni su još uvijek ljudi. Bez obzira na to koliko je Bog svemoguć i bez obzira na to koje metode Bog koristi da bi ostvario suverenost nad nečim ili da bi nešto postigao, stvoreni ljudi uvijek su stvoreni ljudi; oni i dalje žive u normalnoj ljudskosti i ni na koji način nisu nadnaravni. Biste li svi rekli da su to činjenice? (Da.) Što znači to da „nisu nadnaravni”? To znači da, kada Bog orkestrira ljude, događaje i stvari, ljudi neizbježno žive, opstaju, čine svaku stvar i žive u sadašnjem trenutku pod Božjom orkestracijom. Ali kada živiš u sadašnjem trenutku, je li tvoja svijest pomućena? (Nije.) Još uvijek si bistre glave. Dakle, je li se tvoj kov u trenu poboljšao ili promijenio? (Nije.) Ostaje isti kao što je izvorno bio. Jesu li se tvoji nagoni onda u trenu promijenili? Ne, nisu ni oni. Pod Božjom suverenošću, orkestracijama i aranžmanima, bez obzira na to koliko stvari doživiš, nema nikakve promjene u tvojoj osobnosti, navikama, obrascima življenja te u kovu, sposobnostima i raznim funkcijama tvoje normalne ljudskosti. Samo što, kada ljudi doživljavaju Božje djelo, oni doživljavaju sve vrste stvari i ljudi u svojim vlastitim okruženjima, s krajnjim rezultatom da, tijekom doživljavanja Božjeg djela, stječu uvid i uče neke lekcije. Ako su to ljudi koji teže istini, onda su u stanju požnjeti plodove u smislu istine i spoznaje Boga. Tijekom doživljavanja Božjeg djela, razmišljanje ljudi je normalno, njihova svijest nije pomućena, a njihov kov, sposobnosti i nagoni ostaju isti kao što su izvorno bili, bez ikakve promjene. Stoga se „Bogu ništa nije teško” odnosi na Božju svemogućnost i Božju orkestraciju svih stvari. Ne odnosi se na činjenje ljudi nadnaravnima ili mijenjanje biti stvorenih ljudi. Bog ne mijenja bit ljudi; ljudi su i dalje ljudi i bez obzira na to jesi li muškarac ili žena, u tom pogledu nema nikakve promjene. Bog sve orkestrira i Bog je svemoguć; to je ono što Bog ima i što jest, i to su Božje odlike. „Bogu ništa nije teško” ne znači da su ljudi postali nadnaravni, niti znači da su ljudi svemogući. Čak i ako neki pojedinci ponekad mogu postići određene stvari koje su izvan njihovog vlastitog kova ili izvan njihovih tjelesnih nagona, to je djelo Duha Svetoga. Bog je taj koji im je dao taj dar; oni nisu rođeni s tom sposobnošću. To je zato što stvoreni ljudi nemaju sposobnost promijeniti sve ovo što je Bog odredio. Navest ću jednostavan primjer u vezi s pitanjem ljudskog nagona. Kada ljudi čuju neki zastrašujući zvuk, na primjer, osjetit će strah i nagonski ustuknuti. Bez obzira na to koliko si star, takav si od djetinjstva i takav ćeš i dalje biti do svoje smrti – to je nagon. Što znači „nagon”? To je urođena funkcija fizičkog tijela i nikada se, baš nikada, neće promijeniti. Samo posjedovanjem urođenih nagona normalna osoba može održati život i opstanak normalne ljudskosti, pa ljudski nagoni nisu nešto što Bog namjerava promijeniti. Jeste li ovo razumjeli? (Jesmo.) Na što se odnosi izraz „Bog je svemoguć”? (Odnosi se na Božji vlastiti autoritet i Božju svemogućnost.) Ima li to ikakve veze s ljudima? (Nema nikakve veze s ljudima i ne znači da ljudi mogu činiti nadnaravne stvari.) To ne znači da su pod Božjom kontrolom ljudi svemogući; čak i kada su ljudi pod Božjom kontrolom, ne mogu postići svemogućnost. Zašto je tome tako? (Zato što ljudi nisu Bog; ljudi su samo stvorena bića, dok je Bog jedinstven.) Tako je, upravo je tako. Ljudi će uvijek biti ljudi. Neće postati druga vrsta, i, naravno, još manje će postati Bog; svojstva ljudi se neće promijeniti. Svojstva ljudi se neće promijeniti, pa hoće li se njihovi nagoni promijeniti? (Ne, neće.) Nagoni ljudi se neće promijeniti, kao ni njihove životne navike i obrasci življenja ili urođene osobnosti koje je Bog dao. Uzmimo za primjer obrasce življenja. Ljudi, kao i većina stvorenja, aktivni su nakon izlaska sunca i odmaraju nakon zalaska sunca. Kada se ujutro probude, a mozak im je krepak i tijelo čilo, počinju raditi; noću, kada im se tijelo počne umarati, počnu zijevati, a mozak im je iscrpljen, počinju ulaziti u stanje mirovanja – to je vrlo normalan obrazac življenja. To je zajednička osobina ljudi, a to je i ljudski nagon i, naravno, to je i obrazac življenja koji je Bog uspostavio za čovječanstvo. Taj je obrazac određen prema kretanju sunca, mjeseca i zvijezda te izlasku i zalasku sunca. Ako prekršiš taj obrazac življenja, kratkoročno možda neće biti većih problema – kada se povremeno osjetiš umorno i želiš spavati, možeš se svladati i popiti malo čaja ili kave i tvoj će se tjelesni umor donekle ublažiti – ali dugoročno, tvoje će tijelo razviti tegobe. Zašto će razviti tegobe? Zato što si prekršio obrazac življenja koji je Bog uspostavio za ljude. Kada tvoje tijelo razvije tegobe i odeš liječniku, on će reći: „Navečer moraš ići rano spavati, biti u postelji najkasnije u 10 sati, a ustajati u 4 ili 5 sati ujutro; za nekoliko mjeseci, opet ćeš biti dobro.” Nakon što si tri mjeseca slijedio liječnički savjet, svi tvoji simptomi tjelesne nelagode u osnovi će nestati, pa ćeš pomisliti u sebi: „Ispada da tegobe s mojim tijelom nisu bile neka ozbiljna bolest, već su uzrokovane time što nisam slijedio ovaj normalan obrazac u svom životu.” Dakle, ne biste li rekli da se obrasci življenja ljudi ne mogu prekršiti? (Da.) Ovaj obrazac življenja ljudi isti je kao i kod drugih stvorenja; svi su aktivni nakon izlaska sunca i odmaraju nakon zalaska sunca. Naravno, postoje neka stvorenja, poput sova, koja se odmaraju danju, a izlaze i postaju aktivna noću; njihov se obrazac življenja razlikuje od onog kod ljudi i drugih stvorenja, ali ako bi ti želio prekršiti taj njihov obrazac, to bi bilo nemoguće. Osim toga, neka stvorenja zimi padaju u zimski san. Imaju li ljudska bića taj obrazac? (Ne.) Ne, ljudi ne trebaju padati u zimski san. Život ljudi ima obrazac – odmaraju jedan ili dva dana tjedno, aktivni su nakon izlaska sunca i odmaraju nakon zalaska sunca i neprestano održavaju taj normalan obrazac rada i odmora te tako njihov život može biti zaštićen i njihov opstanak održan. Ljudska bića imaju svoje vlastite obrasce življenja, a te je obrasce življenja uspostavio Bog. Svi su oni smisleni i svima je svrha održavanje normalnog života i opstanka čovječanstva. Stoga Božje djelo nipošto neće prekršiti obrasce ljudskog života i opstanka kako ljudi to zamišljaju i ti bi također trebao otpustiti tu predodžbu i uobrazilju. Ako bi ljudi nasilno kršili te obrasce koje je Bog za njih uspostavio ili ako bi ih ljudi neprestano željeli mijenjati zbog toga što njima vladaju neke zamisli o nadnaravnim stvarima, onda bi to bilo glupo. Ako misliš da će njihovo mijenjanje uzdići tvoj život i poboljšati tvoju ljudskost, onda ih pokušaj promijeniti i vidi koliko dugo možeš živjeti, vidi kako se stvari mijenjaju u danima koji slijede i je li tvoja normalna ljudskost uzdignuta te jesi li postao nadčovjek ili anđeo. Ako vjeruješ da bi Božje djelo trebalo imati nadnaravni element u sebi i da bi trebalo promijeniti tvoje obrasce življenja, a ti ih također želiš nasilno promijeniti kako bi postao nadnaravan, onda možeš pokušati. Možda ćeš, nakon nekoliko godina pokušavanja, doista promijeniti obrasce svog života i opstanka. Postoji samo jedna situacija u kojoj bi se to moglo dogoditi, a to je da tvoje fizičko tijelo više neće postojati, u kojem trenutku ćeš doista biti nadnaravan i pretvoriti se u dim i pretvorit ćeš se u „nebesko biće” i postati besmrtan. Ako želiš održati svoje fizičko tijelo normalnim i zdravim te biti u stanju prihvatiti Božje djelo i Njegove riječi dok si u normalnom stanju, onda ne bi trebao težiti tome da postaneš takozvani nadčovjek ili težiti takozvanoj uzdignutoj ljudskosti na temelju vlastitih predodžbi i uobrazilja; naprotiv, trebao bi živjeti u normalnoj ljudskosti, održavati obrazac života i opstanka svoje normalne ljudskosti, a također održavati njezine instinkte. Ne postavljaj nerazumne zahtjeve Bogu; svi ti nerazumni zahtjevi potječu iz tvojih uobrazilja i predodžbi. Tvoji nagoni, obrasci življenja i tako dalje nisu ono što Bog namjerava promijeniti, niti je to nešto što On namjerava promijeniti Svojim djelom. Spašena osoba zasigurno nije netko tko je pun predodžbi i uobrazilja, a još manje je nadčovjek ili neobična osoba. Prije će biti da je to osoba s normalnom ljudskošću, savješću i razumom, osoba koja je u stanju slušati Božje riječi i gledati na ljude i stvari te se vladati i postupati prema istina-načelima; to je osoba koja se može pokoriti Bogu u svemu, koja uopće nije nadnaravna i čija je ljudskost naročito normalna i praktična.

Ljudi koji žive u normalnoj ljudskosti također su ograničeni mnogim tjelesnim nagonima i tjelesnim potrebama. Na primjer, ponekad ljudi mogu odgoditi vršenje svojih dužnosti na nekoliko dana jer su preumorni ili bolesni i trebaju se odmoriti; ponekad se, zbog napetog okruženja, mogu osjećati uplašeno i ne mogu se smiriti da bi vršili svoje dužnosti; ili često mogu imati osjećaj duga i tugu u svom srcu jer, zbog svog ograničenog kova i sposobnosti, ne mogu biti stručni za određenu vrstu posla ili dužnosti – sve su to normalna očitovanja koja spadaju u okvir normalne ljudskosti. Ponekad ljude mogu sputavati osjećaji i tjelesne potrebe, a ponekad mogu biti podložni ograničenjima tjelesnih nagona ili ograničenjima vremena i osobnosti – to je normalno i prirodno. Na primjer, neki su ljudi od djetinjstva prilično introvertirani; ne vole govoriti i teško se druže s drugima. Čak i kao odrasli u tridesetim ili četrdesetim godinama, još uvijek ne mogu nadvladati tu osobnost: još uvijek nisu vješti u govoru ili rječiti, niti su dobri u druženju s drugima. Nakon što postanu vođe, ta osobina ličnosti u određenoj mjeri ograničava i ometa njihov rad, što im često uzrokuje uzrujanost i frustraciju, zbog čega se osjećaju vrlo sputano. Introvertiranost i nesklonost govoru očitovanja su normalne ljudskosti. Budući da su to očitovanja normalne ljudskosti, smatraju li se prijestupima protiv Boga? Ne, nisu prijestupi i Bog će se prema njima ispravno odnositi. Bez obzira na tvoje probleme, nedostatke ili mane, ništa od toga nisu problemi u Božjim očima. Bog samo gleda kako tragaš za istinom, primjenjuješ istinu, postupaš prema istina-načelima i slijediš Božji put unutar urođenih osobina normalne ljudskosti – to je ono što Bog gleda. Stoga, u stvarima koje se odnose na istina-načela, ne dopusti da te ograničavaju osnovne osobine, kao što su kov, nagoni, osobnost, navike i obrasci življenja normalne ljudskosti. Naravno, ne ulaži svoju energiju i vrijeme ni u pokušaj da nadvladaš te osnovne osobine, niti ih pokušavaj promijeniti. Na primjer, ako imaš introvertiranu osobnost, ne voliš govoriti, nisi rječit i nisi vješt u druženju i interakciji s ljudima, ništa od toga nije problem. Iako ekstroverti vole govoriti, nije sve što kažu korisno ili u skladu s istinom, tako da biti introvertiran nije problem i ne trebaš to pokušavati promijeniti. Možda ćeš reći: „Da sam običan sljedbenik, ne bi mi bio problem imati introvertiranu osobnost; ali sada sam vođa, pa ne moram li promijeniti svoju introvertiranu osobnost?” Ako je doista želiš promijeniti, možeš pokušati naučiti kako se družiti s drugima ili si postaviti pravilo koliko ćeš govoriti, s koliko ćeš se stvari baviti i s koliko ćeš vrsta ljudi imati posla u jednom danu. Ako doista imaš sposobnost promijeniti svoju urođenu osobnost, onda to, naravno, nije nužno loša stvar u smislu tvog obavljanja crkvenog rada. Međutim, ako si rođen s introvertiranom osobnošću i nisi rječit, nisi vješt u druženju i ne znaš kako razgovarati ili stupati u interakciju s drugima, onda to nitko ne može promijeniti. Neki ljudi imaju introvertiranu osobnost, nisu voljni komunicirati ili razgovarati s drugima i, štoviše, nemaju puno toga reći. Uvijek smatraju da je ispravno reći samo nešto korisno i da nema potrebe govoriti nepotrebne stvari, pa nisu voljni puno govoriti. Kod nekih ljudi to može biti zato što su premladi i nemaju životnog iskustva te im nedostaje riječi; kod drugih ljudi može biti da više nisu mladi i već imaju životnog iskustva, ali još uvijek imaju tu introvertiranu osobnost. Ako pokušaš promijeniti takvu osobnost i primijeniš svakojake pristupe da je promijeniš, onda Mi dopusti da ti kažem, nikada je nećeš moći promijeniti u cijelom svom životu, jer Bog ne čini takvu vrstu djela. Bez obzira na to nalikuješ li po izgledu svom ocu, majci ili nekom drugom srodniku, taj se izgled neće promijeniti, a još manje će se promijeniti tvoja osobnost. Neki ljudi kažu: „Teško je promijeniti introvertiranu osobnost, pa je li lako promijeniti ekstrovertiranu?” Jednako je teško promijeniti ekstrovertiranu osobnost. Ekstroverti vole govoriti i imaju mnogo toga što žele reći; ako ih zamolite da ne govore ili da govore manje, ne mogu se kontrolirati, a ako ih itko ograniči u govoru, to je kao da im oduzimate život. Ako se introvert natjera da se druži s ekstrovertom, hoće li utjecati jedno na drugo? Možda će u početku donekle utjecati jedno na drugo; kako bi sačuvali obraz, dvoje ljudi će biti susretljivi i snošljivi jedno prema drugome ili će uzajamno biti strpljivi i puni razumijevanja. Ali s vremenom će se upoznati i steći jasnu predodžbu o osobnosti onog drugog i neće biti potrebe da se ponašaju tako strpljivo i obzirno jedno prema drugome, pa će se brzo vratiti u svoja izvorna stanja. Ako si izvorno imao introvertiranu osobnost i sada si introvertiran; kada govoriš i razgovaraš, izgovoriš samo nekoliko riječi ili rečenica i nemaš više što reći. Ako netko pita: „Jesi li išao van?” ti odgovoriš: „Jesam.” Zatim, ako pitaju: „Kada si se vratio?” ti odgovoriš: „Upravo sada.” Ne kažeš što se dogodilo i ne kažeš ono što ta osoba želi čuti. Nasuprot tome, ekstroverti izbacuju riječi bez prestanka, poput strojnice, pa čak i ako ih prekineš, nakon nekog vremena nastavit će govoriti. Je li čovjeku lako promijeniti svoju osobnost? (Ne, nije.) To je nešto s čime se svako stvoreno ljudsko biće rađa. Nema nikakve veze s iskvarenim naravima ili biti nečije ljudskosti; to je jednostavno stanje koje ljudi mogu vidjeti izvana i način na koji osoba pristupa ljudima, događajima i stvarima. Neki se ljudi dobro izražavaju, dok drugi ne; neki vole opisivati stvari, drugi pak ne; neki vole zadržati svoje misli za sebe, drugi pak ne vole držati svoje misli u sebi, već ih žele izraziti naglas kako bi ih svi mogli čuti i tek se tada osjećaju sretno. To su različiti načini na koje se ljudi nose sa životom i ljudima, događajima i stvarima; to su osobnosti ljudi. Tvoja osobnost je nešto s čime si rođen. Ako je nisi uspio promijeniti ni nakon mnogo pokušaja, onda dopusti da ti kažem, možeš se sada odmoriti; nema potrebe da se toliko umaraš. Ne može se promijeniti, stoga je ne pokušavaj promijeniti. Kakva god da je bila tvoja izvorna osobnost, to ostaje tvoja osobnost. Ne pokušavaj promijeniti svoju osobnost radi postizanja spasenja; to je pogrešna zamisao – kakvu god osobnost imao, to je objektivna činjenica i ne možeš je promijeniti. Što se tiče objektivnih razloga za to, rezultat koji Bog želi postići u Svom djelu nema nikakve veze s tvojom osobnošću. Možeš li postići spasenje također nije povezano s tvojom osobnošću. Osim toga, jesi li osoba koja primjenjuje istinu i ima istina-stvarnost nema nikakve veze s tvojom osobnošću. Stoga ne pokušavaj promijeniti svoju osobnost zato što izvršavaš određene dužnosti ili služiš kao nadzornik određenog dijela posla – to je pogrešna zamisao. Što bi onda trebao učiniti? Bez obzira na tvoju osobnost ili urođene osobine, trebao bi se pridržavati istina-načela i primjenjivati ih. Na kraju, Bog ne mjeri slijediš li Njegov put ili možeš li postići spasenje na temelju tvoje osobnosti, ili na temelju toga kakav urođeni kov, vještine, sposobnosti, darove ili talente posjeduješ i, naravno, On ne gleda ni koliko si obuzdavao svoje tjelesne nagone i potrebe. Umjesto toga, Bog gleda primjenjuješ li i doživljavaš li Njegove riječi dok slijediš Boga i izvršavaš svoje dužnosti, imaš li volju i odlučnost težiti istini i, konačno, jesi li postigao primjenu istine i slijeđenje Božjeg puta. To je ono što Bog gleda. Razumijete li ovo? (Da, razumijemo.)

Neke žene, kad nešto čine, jure kroz to što rade, brze su i silovite poput munje i donose brze i čvrste odluke; njihova je osobnost baš poput muške. Koji se popularan izraz danas koristi da ih se opiše? Muškobanjaste žene. „Muškobanjaste žene” više nisu glupe, velike, nezgrapne sirovine na koje su ljudi nekada mislili koristeći taj izraz. To nije pogrdan izraz; prije će biti da je to pohvalan izraz. Ali kako Bog gleda na taj pohvalan izraz? Brza si i silovita poput munje te odvažno i odlučno postupaš, ali koja su načela tvoje primjene i temelj tvojih postupaka? Je li to istina? Jesu li to Božje riječi? To je ključno. Ako je muškarac spor i pedantan u svojim postupcima, onda je, prema riječima nevjernika, poput žene s podvezanim stopalima – neki čak koriste pogrdan izraz, govoreći da je „pomalo ženskast” – ali kako ga Bog gleda? Bez obzira na to je li osoba brza i silovita poput munje i odvažno i odlučno postupa ili postupa poput žene s podvezanim stopalima i pomalo je ženskasta u svojim postupcima, je li išta od toga problem? (Nije.) Je li biti brz i silovit poput munje te odvažno i odlučno postupati jača strana? (Ne, ne nužno.) Je li onda slabost postupati poput žene s podvezanim stopalima? (Isto tako ne, ne nužno.) Iako je jedan od dva izraza, „muškobanjaste žene” i „pomalo ženskast”, pohvalan, a drugi pogrdan, bit te dvije vrste ponašanja ili načina obavljanja stvari ne bi se trebala prosuđivati na temelju njihovih doslovnih značenja. Što bi se trebalo koristiti za prosudbu toga? (Je li ono što netko primjenjuje Božja riječ ili ne.) Za prosudbu toga treba koristiti temelj njihovih postupaka, a i učinak koji namjeravaju postići. Ako je temelj njihovih postupaka Božja riječ i istina-načela, onda je u osnovi 90 posto sigurno da ne čine ništa loše. Ako ne samo da čine stvari prema istina-načelima, već je, štoviše, učinak koji namjeravaju postići obrana Božjeg svjedočanstva i interesa Božje kuće te poučavanje više braće i sestara, onda možemo biti 100 posto sigurni da ne čine ništa loše. Nije važno jesu li postupali odvažno i odlučno ili poput žene s podvezanim stopalima – nije važan način na koji izvana postupaju – to nije važno. Važno je jesu li istina-načela temelj njihovih postupaka ili ne te je li cilj njihovih postupaka i učinak koji namjeravaju postići kroz svoje postupke zaštita interesa Božje kuće i rada crkve te poučavanje više ljudi. Dakle, je li oblik koji njihovi postupci poprimaju važan? (Ne, nije.) Bez obzira na to jesi li muškobanjasta žena ili si poput žene s podvezanim stopalima, to nije ono što Bog gleda; to nije mjerilo koje Bog koristi za vrednovanje ljudi. Dakle, ako se žena doima poput muškobanjaste žene i u svojim je postupcima brza i silovita poput munje te odvažno i odlučno postupa, je li to vrijedno hvale i poštovanja? (Ne, nije.) Je li biti brz i silovit poput munje te odvažno i odlučno postupati načelo za obavljanje stvari? (Nije.) Bez obzira na to jesi li muškarac ili žena, biti odvažan i odlučan te brz i silovit poput munje nije načelo za obavljanje stvari. Dakle, što je načelo za obavljanje stvari? (Mora se činiti stvari prema istina-načelima, a učinak koji se namjerava postići mora biti zaštita interesa Božje kuće i poučavanje više ljudi – to je načelo.) To je konkretno načelo. Ako postupaš prema tom načelu, onda primjenjuješ istinu; ako ne postupaš prema tom načelu, onda je u Mojim očima izraz koji najbolje definira tvoje odvažno i odlučno postupanje, brzo i silovito poput munje, „divljanje i činjenje zla”. Očito je da divljanje i činjenje zla nije postupanje temeljeno na istina-načelima; iako se čini da si odlučan i da ne oklijevaš u svojim postupcima i da imaš držanje vođe ili kralja, u stvarnosti divljaš i činiš zlo. Koje su posljedice divljanja i činjenja zla? To uzrokuje prekide i ometanja te sabotira rad crkve. Dakle, hoće li Bog to upamtiti? (Neće.) Ne samo da Bog to neće upamtiti, već će to i osuditi. Dakle, kažeš da si muškobanjasta žena i da si u svojim postupcima brza i silovita poput munje te odvažno i odlučno postupaš, ali je li to korisno? (Ne, nije.) Samo traganje za istinom i postupanje prema istina-načelima može se nazvati istinskom sposobnošću; samo je to primjena istine i težnja istini i samo je to ono što bi ljudi s normalnom ljudskošću trebali činiti. Pretpostavimo da kažeš: „To je samo moja osobnost i ne može se promijeniti, pa što bih trebala učiniti?” Postoji jednostavno rješenje. Nije problem jesi li brza osoba ili imaš spor temperament; ne dopusti da te to sputava. Također nema potrebe da se trudiš promijeniti svoj način obavljanja stvari jer želiš postupati prema načelima. Bez obzira na tvoju metodu, ako su temelj tvojih postupaka istina-načela, a učinak koji postižeš obrana Božjeg svjedočanstva, Božjih interesa i rada Božje kuće, onda su to dobra djela i Bog će ih upamtiti. Nasuprot tome, bez obzira na to jesi li izvana plašljiv i neodlučan poput žene s podvezanim stopalima, ili si brz i silovit poput munje, poput kakvog vođe ili kralja – bez obzira na vanjski oblik tvojih postupaka – ako ne postupaš prema istina-načelima, onda uzrokuješ prekide i ometanja i to su zla djela i Bog će ih osuditi, a neće ih upamtiti. To je načelo za prosuđivanje je li osoba dobra ili zla. Shvaćate li? (Da.) Dakle, sada kada smo završili s razgovorom u zajedništvu o ovim stvarima, imate li neko razumijevanje o tome kakve predodžbe i uobrazilje ljudi imaju o Božjem djelu? (Da.) Sada kada ih razumijete, znate li neka od odstupanja koja ljudi imaju u svom procesu vjerovanja u Boga i težnje istini? Je li vam također jasno kako biste trebali praktično postupati? (Da, jest.)

Svrha razumijevanja ljudskih predodžbi i uobrazilja, s jedne strane, jest spriječiti ljude da žive prema tim predodžbama i uobraziljama i da kroče pogrešnim životnim putem. S druge strane, svrha je omogućiti ljudima – dok otpuštaju te predodžbe i uobrazilje – da žive unutar normalne ljudskosti i ispunjavaju svoje odgovornosti i dužnosti s lakoćom i radošću te da se ne prisiljavaju činiti stvari koje nisu u stanju. Ako postoji nešto što možeš postići i što bi trebao učiniti, onda daj sve od sebe da to učiniš; ako je nešto iznad tvog kova i sposobnosti, onda pronađi nekoga s kim ćeš surađivati na tome ili zamoli ostalu braću i sestre za pomoć i učini to najbolje što možeš – to su načela. Ukratko, ono što bi ljudi trebali razumjeti o ovome jest da se, tijekom razdoblja u kojem Bog djeluje, svačija ljudskost postupno razvija u dobrom smjeru tijekom prihvaćanja Božjih riječi i u okviru urođenih osnovnih osobina njihove ljudskosti, umjesto da postane izopačena, nadnaravna ili nenormalna. Stoga ako dužnost koju izvršavaš uključuje tehničku ili stručnu vještinu, onda bi se, da bi tu dužnost dobro izvršio, trebao potruditi da marljivo učiš i udubiš se u tu tehničku ili stručnu vještinu. Ne bi trebao slijepo čekati da Bog djeluje na temelju misli i gledišta kao što su „Bog je svemoguć i sve što je ljudima nemoguće učiniti, Bog može ostvariti ako Mu se samo molimo” te uobrazilja o nadnaravnim stvarima, ne trudeći se da sam naučiš vještinu. Trebao bi uložiti sve svoje srce, svu svoju snagu i sav svoj um u činjenje onoga što je u okviru onoga što tvoj kov može postići, a kada se radi o onome što je iznad tvog kova i sposobnosti, nemoj si otežavati stvari, nemoj se opterećivati, pritiskati ili sputavati na bilo koji način, već budi blag prema sebi. Uzmimo za primjer učenje računalnih vještina. Recimo da si u godinama i, na temelju tvoje dobi, tvoga kova i tvojih sadašnjih osobina, samo svladavanje tipkanja već je prilično veliko postignuće za tebe. Ako možeš još i naučiti kontaktirati braću i sestre i raditi posao online, to je već prilično dobro. Međutim, nikada nisi zadovoljan te i dalje želiš više – želiš naučiti kako pisati programe i održavati sigurnost mreže, radeći neki posao koji mogu raditi samo mrežni inženjeri i visokotehnološko osoblje. Nije li to glupo? (Jest.) Ne možeš pohvatati te stvari, pa postaješ negativan i žališ se Bogu: „O Bože, zašto ne mogu pohvatati te stvari? Zašto si mi dao ovakav kov? Tako sam star – zašto me ne možeš ponovno učiniti mladim? Nije li Bog svemoguć?” Pogrešno je da imaš takve misli i postavljaš takve zahtjeve. Što se misli pod „činiti sve što je u nečijoj moći i ne prekoračivati nečiji kov, sposobnosti i nagone”? Što god ti tvoj kov i sposobnosti dopuštaju da postigneš, to je ono što Bog od tebe zahtijeva. Što god je iznad tebe, Bog to od tebe ne zahtijeva i ne moraš to ni ti zahtijevati od samoga sebe. Ako nešto ne možeš učiniti, postoje drugi koji mogu; Bog ne zahtijeva da ti budeš taj koji će to učiniti. Kažeš: „Star sam – ne znam kako postavljati videozapise na internet, ne znam ni kako održavati sigurnost mreže, a još manje znam kako pisati programe”, a ipak ustrajavaš na učenju tih stvari – jesi li pitao treba li Božjoj kući da ti radiš taj posao? Jesi li svoj vlastiti posao obavio kako treba? Jesi li posao koji ti tvoj kov dopušta da postigneš obavio kako treba? Ako ga nisi obavio kako treba, a i dalje ustrajavaš na tome da pokušavaš raditi stvari koje su izvan tvog dosega i shvaćanja i koje čak nikada nećeš uspjeti naučiti u cijelom svom životu, misliš li da se boriš protiv sebe ili protiv Boga? Nije li to vrlo problematično? (Jest.) Uvijek želiš nadmašiti sebe i postati nadčovjek, ali Bog to od tebe nije zahtijevao. Može postojati samo jedan razlog zašto želiš biti nadčovjek, a to je da se želiš razmetati i ne priznaješ poraz niti se miriš sa starošću. Ne podnosiš teškoće i ne plaćaš cijenu radi dobrog izvršavanja svoje dužnosti; ne izvršavaš svoju dužnost prema načelu vladanja na primjeren način i čvrstog držanja svog pravog mjesta. Želiš dokazati da nisi star postavljajući izazov vlastitom kovu i sposobnostima. „Još uvijek mogu”, misliš. „Jednako sam dobar kao i ostali, mogu raditi sve što i drugi!” Je li to smisleno? (Nije.) Nije smisleno. Sav taj trud koji ulažeš je uzaludan i bezvrijedan. Ako uložiš sve svoje srce, sav svoj um i svu svoju snagu u pravilno obavljanje onoga što ti tvoje vlastite osobine dopuštaju da postigneš, onda će Bog biti zadovoljan. Ne iskušavaj sebe, niti pokušavaj pomicati svoje granice. Bog zna kakvi su tvoj kov i sposobnosti. Kakav kov i sposobnosti ti je Bog dao, On je to odavno predodredio. Uvijek željeti nadmašiti to znači biti ohol i precjenjivati se; to je traženje nevolje i neizbježno će završiti neuspjehom. Ne zanemaruju li takvi ljudi svoje prave zadatke? (Da.) Ne vladaju se na način koji poštuje pravila i ne drže se čvrsto svojih pravih položaja da bi ispunili dužnosti stvorenog bića – ne slijede ta načela u svojim postupcima, već se uvijek pokušavaju razmetati. Postoji izreka: „Starica stavlja ruž – da imaš u što gledati.” U koju bi svrhu „starica” to činila? (Da bi se pravila važna.) Starica ti želi pokazati: „Ja, kao starica, nisam obična – pokazat ću ti nešto posebno.” Ne želi da je se gleda svisoka, već želi biti visoko cijenjena i poštovana; želi pomaknuti svoje granice i nadmašiti sebe. Nije li to ohola narav? (Jest.) Ako imaš oholu narav, onda ne ostaješ u svojim granicama, ne želiš se vladati na način koji priliči tvom položaju. Uvijek želiš postavljati izazove pred sebe. Što god drugi mogu, želiš i ti moći. Kada drugi čine stvari zbog kojih se ističu, postižu rezultate ili daju doprinose i primaju svačiju pohvalu, osjećaš se nelagodno, ljubomorno i nezadovoljno. Tada želiš napustiti svoje trenutačne zadatke kako bi preuzeo posao koji ti omogućuje da zablistaš, želeći i ti biti visoko cijenjen. Ali nisi sposoban raditi posao koji ti omogućuje da se istakneš, pa nije li to traćenje vremena? Nije li to zanemarivanje svojih pravih zadataka? (Jest.) Ne zanemarujte prave zadatke, jer njihovo zanemarivanje neće dobro završiti. Ne samo da odgađa stvari i trati vrijeme, zbog čega te drugi gledaju svisoka, već i čini da te Bog odbacuje s prezirom, i na kraju, mučiš sebe dok ne postaneš prilično negativan. Bez obzira na dob osobe – bila ona mlada, sredovječna ili starija – ona ima granice u smislu svog kova i darova; nitko nije savršen. Ne pokušavaj biti savršena osoba, ne pokušavaj biti u stanju sve raditi, sve učiniti i sve razumjeti – problematično je ako imaš takvu narav.

Zašto, unutar Božjeg djela, kada On govori svim vrstama ljudi o bilo kojoj temi ili bilo kojoj vrsti pitanja, On uvijek iznova govori o istoj stvari, kako bi se pozabavio različitim stanjima i situacijama? Oni kojima nedostaje duhovno razumijevanje misle: „Govoriti na ovaj način je previše potanko i opširno; već razumijemo.” Možda ti već razumiješ, ali drugi možda ne; pa čak i ako razumiješ, možeš li riješiti probleme raznih stanja? Ako ne možeš, to znači da još uvijek ne razumiješ u potpunosti, stoga se nemoj pretvarati da razumiješ. Stanja ljudi su sva različita. Tek kada se progovori o svim stanjima svake vrste osobe i pokriju se sva različita stanja – to jest, kada se raspravi o stanjima svih vrsta ljudi unutar određenog velikog pitanja i svatko razumije taj aspekt istine – tek tada je to pitanje jasno objašnjeno. Što mislim pod ovim? To je da svatko razvija različite probleme dok živi pod vlastitim okolnostima; svačiji su problemi različiti, i svačije osobnosti, jače strane i stvari u kojima su dobri, također su različite. Stoga svatko ima svoje osobne okolnosti, svoje poteškoće i svoje različite misli i gledišta. Međutim, bez obzira na to koliko su različite osobne okolnosti ljudi, i bez obzira na to koliko su različite njihove sposobnosti, kov, visina vizije, osobnosti i navike, iskvarene naravi i priroda-bit ljudskih bića su iste. To jest, bez obzira na to koliko su različita raznovrsna stanja ljudskosti kod ljudi, ljudi posjeduju iste zajedničke osobine. Zašto ljudska bića imaju iste zajedničke osobine? Zato što je narav-bit o kojoj ljudska bića ovise za opstanak ista. Stoga nakon što su okolnosti i problemi svih vrsta ljudi razotkriveni, ono što ljudska bića trebaju učiniti jest postupati prema istinama i načelima koje Bog zahtijeva i tada će zajednički problemi čovječanstva biti riješeni. Bez obzira na tvoju osobnost ili kov, bez obzira na to koliko si sposoban i bez obzira na to jesi li muškarac ili žena, ili jesi li rođen na zapadu ili na istoku, ili jesi li s juga ili sa sjevera, sve dok se tvoje iskvarene naravi rješavaju prihvaćanjem istine, prihvaćanjem suda i grdnje Božjih riječi te primjenom istine, tvoje će poteškoće biti riješene. To znači da se sva različita stanja koja se javljaju u ljudima u kontekstu zajedničkih problema ljudskih bića također mogu riješiti. Zašto se u ljudima javljaju različita stanja? Zato što su urođene osobine ljudskosti koje svaka osoba posjeduje različite. Na primjer, ako živiš na jugu i imaš neke životne navike i obrasce južnjaka, a također razviješ neke osobine ličnosti i stila života koje su svojstvene južnjacima, onda ćeš s takvom pozadinom razviti neke posebne predodžbe i uobrazilje, posebne misli i gledišta te posebna stanja. Da si rođen na sjeveru, imao bi osobnost i životne navike sjevernjaka, ili neka stanja koja proizlaze iz običaja, kulturne pozadine, metoda obrazovanja i drugih takvih stvari koje su svojstvene sjevernjacima. Na taj su način stanja koja se javljaju u ljudima koji žive na jugu i na sjeveru različita. Međutim, temeljni uzrok i bit stanja koja proizlaze iz jednog problema su isti, pa se svi mogu riješiti istim istinama. Budući da je tako, nije važno jesi li sa sjevera ili s juga, ili s istoka ili sa zapada; sve dok si stvoreno ljudsko biće, svi tvoji problemi mogu se riješiti istinama. Jesi li razumio? Je li ovo pitanje komplicirano? (Sada kada sam čuo objašnjenje, osjećam da više nije komplicirano.) Zašto kažeš da ovo pitanje nije komplicirano? (Iako su osobne okolnosti, pozadine i osobnosti ljudi različiti, i to prirodno dovodi do različitih stanja, temeljni uzrok tih različitih stanja je isti i ljudska iskvarena bit je ista. Bez obzira na to koliko iskvarene naravi ljudi otkrivaju, to se može riješiti istim istinama; stoga istine mogu riješiti probleme svake osobe.) Bez obzira na to jesu li ljudi s juga, sjevera, istoka ili zapada, bez obzira na to jesu li muškarci ili žene, mladi ili stari, i bez obzira na to kakve su njihove osobne okolnosti, njihove iskvarene naravi su iste, a različita stanja, misli i gledišta te stavovi prema istini koje te iskvarene naravi uzrokuju imaju zajedničku osobinu. Koja je to zajednička osobina? Sve što proizlazi iz tih iskvarenih naravi je od Sotone i nije u skladu s istinom; naravno, da budemo precizniji, moglo bi se reći da je protivno istini. Stoga, bez obzira na to kakve razlike postoje između rasa, religija ili kultura iskvarenog čovječanstva i bez obzira na to imaju li ljudi žutu, bijelu, smeđu ili crnu kožu, svi su oni iskvarena ljudska bića i sva ljudska bića imaju istu bit opiranja Bogu. To je nešto što im je zajedničko. Stoga bez obzira iz koje zemlje ljudi dolaze ili koje su rase, zajednički se nazivaju iskvarenim ljudskim bićima. To jest, bez obzira na to jesu li te rase ljudi nadmoćne ili ponizne, siromašne ili bogate u smislu boje kože, izgleda, životnih navika ili rasne kulture i bez obzira na to kakvo su obrazovanje primili, u svakom slučaju, pravila na koja se oslanjaju za svoj opstanak dolaze od Sotone, nisu u skladu s istinom i opiru se Bogu. Čak i ako ljudi pripadaju bogatoj, plemenitoj rasi s uzvišenom vjerskom pozadinom, njihova je bit i dalje bit iskvarenih ljudskih bića, oni su i dalje Sotoninog soja koji se opire Bogu, oni su i dalje iskvareni ljudi, svi se opiru Bogu, svima se unutar Božjeg djela sudi i grdi ih se, a oni među njima koji mogu prihvatiti istinu su oni koje Bog namjerava spasiti. Što to podrazumijeva? To podrazumijeva da, prije nego što si spašen, bez obzira na to koliko su uzvišene tvoja kulturna pozadina, obrazovna pozadina i vjerska pozadina, tvoja je bit i dalje opiranje Bogu i neprijateljstvo prema Bogu. Kao takva, bit ljudskih bića neće se promijeniti zbog njihove boje kože, religije, zemlje rođenja, ili njihove obrazovne ili kulturne pozadine. Slično tome, bez obzira na to koje je rase osoba, ona neće postati plemenita ili ponizna u Božjim očima zbog svojih vlastitih osobina. Dakle, u Božjim očima, koje je mjerilo za vrednovanje jesu li ljudi plemeniti ili ponizni? Postoji samo jedno mjerilo, a to je prihvaćaš li istinu ili ne. Ako prihvaćaš istinu, onda si, bez obzira na tvoju rasu ili boju kože, plemenit. Ako ne prihvaćaš istinu, onda čak i ako kažeš: „Imam bijelu kožu, plavu kosu i plave oči, a moja je obitelj naraštajima bila kraljevska”, od toga nema nikakve koristi! Čak i ako si plemenit među čovječanstvom, ako ne prihvaćaš istinu, onda si u Božjim očima i dalje iskvareno ljudsko biće, isti si kao i svako drugo iskvareno ljudsko biće – nema razlike. Bez obzira na to koliko se pripadnika ljudskog roda ugleda na tebe, duboko te poštuje i prinosi ti žrtve, to ne služi ničemu i neće promijeniti tvoj status, identitet i bit u Božjim očima. Božje mjerilo za vrednovanje čovječanstva – što je naravno i Božje nepromjenjivo visoko mjerilo i standard za vrednovanje čovječanstva – jest vrednovati ih prema istini. Ako voliš istinu i primjenjuješ istinu, onda si plemenit; ako ne primjenjuješ istinu, onda je to tvoje staro tijelo iskvareno ljudsko biće; ne vrijedi ni centa i nije čak ni toliko vrijedno kao mrav na tlu. S izuzetkom mikroorganizama koje ljudi ne mogu vidjeti, mravi su relativno mali među svim živim bićima. Njihovi obrasci življenja, pravila opstanka i nagoni u potpunosti se pridržavaju zakona koje je postavio Bog. Njihov raspored rada i odmora mijenja se prema klimi i promjenjivim temperaturama četiriju godišnjih doba i nikada neće samoinicijativno mijenjati te obrasce i pravila. Ali ljudi su drugačiji. Ljudi uvijek žele promijeniti status quo i svijet, uvijek imaju ambicije i neprestano se upuštaju u izdaju i pobunu. Iako mravi nemaju sposobnost prihvatiti istinu, niti sposobnost razumjeti istinu, u najmanju ruku se ne opiru Bogu. Ljudi su drugačiji; oni će aktivno istupiti da napadnu Boga i odupru se Bogu. Stoga, u Božjim očima, ljudska bića koja nisu zadobila istinu i nisu spašena ne vrijede ništa. Nije li to činjenica? (Jest.) Vrednovanje i karakteriziranje ljudi na temelju te činjenice u potpunosti je u skladu s istina-načelima. Kroz razgovor u zajedništvu o ovim pitanjima, ljudi bi trebali imati ispravan pogled i razumijevanje o biti čovječanstva i učinku koji Božje djelo namjerava postići. Kada shvatiš ovaj aspekt istine, nećeš li biti manje sputan dok propovijedaš evanđelje ljudima ili dok se družiš i razgovaraš u zajedništvu s njima, bez obzira na to o kojoj se vrsti osobe radi – bez obzira na to imaju li vjersku pozadinu ili ne, imaju li položaj i status u društvu ili nizak društveni status i jesu li bijelci ili obojene osobe? (Da.) Ako ne razumiješ te istine, uvijek ćeš biti sklon visoko cijeniti ljude drugih rasa ili osjećati da ih ne možeš dokučiti i ne znaš kako razgovarati u zajedništvu ili komunicirati s njima. Ne pomaže li vam razumijevanje tih istina u druženju s tim ljudima? Pomoći će vam da gledate na cijelu ljudsku rasu s ispravnog stajališta i s ispravnog gledišta. To je korist od razumijevanja istine. Kada razumiješ istinu, tvoj će pogled na stvari biti ispravan i također će biti relativno širokouman, a ne tako uskogrudan. Inače ćeš uvijek osjećati nedostatak samopouzdanja kao vođa ili djelatnik. Prvo, osjećat ćeš da ti nedostaje životnog iskustva. Drugo, osjećat ćeš da nisi imao dovoljno duhovnih iskustava. Treće, osjećat ćeš da nisi dobar u govoru i da ne možeš prozrijeti stanja većine ljudi; osobito, kada vidiš starije ljude, bit ćeš uplašen i nervozan i nećeš se usuditi govoriti. Neki ljudi kažu: „Osobito kada vidim da dugogodišnji vjernici imaju neko znanje o Bibliji, ne znam kako im propovijedati evanđelje i uplašim se i osjećam se manje vrijednim od njih.” Razumiješ toliko istina, pa čega se bojiš? Nije li to nesposobnost da prozreš stvari? Jednom kada ljudi razumiju istinu, trebali bi biti u stanju riješiti te stvari i probleme te više neće biti sputani tim stvarima.

Koje ste aspekte istine razumjeli kroz teme o kojima smo danas razgovarali u zajedništvu? Je li vam jasno Božje djelo i kako Bog spašava ljude, Božje metode za spašavanje ljudi i aspekti ljudi koje Bog mijenja? (Da.) Sada kada su vam te stvari jasne, ne osjećate li još više važnost primjene istine i vrednovanja svega prema istini? (Da.) Ne smatrate li još više da je izuzetno važno težiti istini i razumjeti je? Ako netko ne razumije istinu, onda ne može prozrijeti nijednu stvar, ne može prozrijeti sve vrste ljudi i ne može prozrijeti ljude iz svih zemalja i etničkih skupina i stoga je budala, glupan. Kada neki pojedinci vide ljude koji nose naočale, pretpostavljaju da su profesori ili intelektualci, pa se osjećaju sputano i ne usuđuju se govoriti, a kad god vide visoke i zgodne ljude, osjećaju se manje vrijednima od njih. Nakon što su razumjeli istinu, neće li te stvari u osnovi prestati utjecati na ljude? S jedne strane, neće sebe sputavati; s druge strane, u određenoj će mjeri poboljšati svoj stav i gledište što se tiče ophođenja s ljudima i stvarima, a imat će i neki uvid u to. To će biti korisno za izvršavanje njihove dužnosti, osobito kada se radi o poslu koji obavljaju vođe i djelatnici na svim razinama.

2. Kako ispravno pristupiti vlastitim urođenim osobinama

Nakon što su ljudi razumjeli ciljeve i istinski značaj Božjeg djela, kako bi trebali postupati da bi ispravno pristupili vlastitim urođenim osobinama? Koliko načela postoji? (Ona kojih se mogu sjetiti su da bi ljudi trebali ispravno gledati na vlastitu osobnost, kov i druge osobine, prestati težiti nadnaravnim stvarima i prestati težiti biti nadljudi, činiti sve što su sposobni najbolje što mogu i ne prisiljavati se postizati ono što je izvan njihovog dosega. Na taj će način njihov život biti oslobođeniji, a njihova će ljudskost postajati sve normalnija.) Prvo, ako želiš izbjeći činjenje budalastih ili glupih stvari, moraš prvo razumjeti vlastite osobine: kakav je tvoj kov, koje su tvoje jače strane, u čemu si dobar, a u čemu nisi, kao i koje stvari možeš, a koje ne možeš činiti na temelju svoje dobi, spola, znanja koje posjeduješ te svojih uvida i životnog iskustva. To jest, trebalo bi ti biti jasno koje su tvoje jače strane i slabosti u dužnosti koju izvršavaš i poslu koji obavljaš te koji su nedostaci i vrline tvoje vlastite osobnosti. Jednom kada ti postanu jasne vlastite osobine, vrline i nedostaci, trebao bi zatim pogledati koje vrline i jače strane treba održavati, koji se nedostaci i mane mogu nadvladati, a koji se uopće ne mogu nadvladati – te stvari ti moraju biti jasne. Da bi postigao tu jasnoću, s jedne strane, trebao bi tragati za istinom, promišljati i stjecati znanje o tim stvarima uspoređujući Božje riječi sa svojom stvarnom situacijom i, istovremeno, moliti se Bogu da otkrije te stvari. S druge strane, možeš također pitati braću i sestre oko sebe i neka ti daju savjete i smjernice. Na taj ćeš način imati dublje razumijevanje sebe i imat ćeš više ideja i naznaka kada se radi o spoznaji samoga sebe. Postoje neki problemi koje ljudi ne mogu riješiti. Na primjer, možda lako postaješ nervozan kada govoriš s drugima; kada se suočiš sa situacijama, možeš imati vlastite ideje i gledišta, ali ih ne možeš jasno izraziti. Osjećaš se naročito nervozno kada je prisutno mnogo ljudi; govoriš nepovezano i usta ti drhte. Neki ljudi čak i mucaju; kod drugih, ako su prisutni pripadnici suprotnog spola, još su nerazumljiviji, jednostavno ne znaju što reći ili što učiniti. Je li to lako nadvladati? (Nije.) Barem kratkoročno, nije ti lako nadvladati tu manu jer je to dio tvojih urođenih osobina. Ako si nakon nekoliko mjeseci vježbanja i dalje nervozan, nervoza će se pretvoriti u pritisak, što će negativno utjecati na tebe čineći te strašljivim da govoriš, susrećeš ljude, prisustvuješ okupljanjima ili držiš propovijedi i ti će te strahovi slomiti. Dakle, što bi trebao učiniti? Možeš promišljati o tom pitanju i razgovarati o njemu s ostalima; vidi kakav način razmišljanja ostali imaju kada se susretnu s tim problemom i kako ga rješavaju, a zatim bi i ti sam trebao vježbati na taj način. Recimo da si tijekom današnjeg okupljanja u prilično dobroj formi; vedrog si raspoloženja i, štoviše, također si dirnut čitanjem Božjih riječi i osjećaš naročitu želju da se izraziš. Upravo se dogodilo da je to okupljanje male skupine sa samo nekoliko ljudi, pa pokušaš sudjelovati u razgovoru u zajedništvu izgovarajući nekoliko riječi i osjećaš se prilično dobro zbog toga i nisi nervozan. U toj situaciji, kada nisi ni pod kakvim pritiskom i nisi se uopće pripremio, slobodno se vrlo dobro izražavaš i svi su doista dirnuti i poučeni time. Nije li to napredak? Samo počni vježbati govor i razgovor u zajedništvu na okupljanjima malih skupina, gdje je malo ljudi, i postupno ćeš moći normalno govoriti, a tvoja će nervoza malo-pomalo nestati. Takvom vježbom postići ćeš najbolje rezultate. Prvo, odaberi okupljanje male skupine gdje je malo ljudi ili neformalno okruženje da to vježbaš, govoreći i razgovarajući u zajedništvu spontano, kao da čavrljaš, kako bi nadvladao tu svoju manu. Ponekad, nakon što govoriš jednu minutu, možeš se osjećati malo nervozno, možeš se osjećati manje samopouzdano što više govoriš i možeš imati manje toga reći što dulje pričaš; u takvim slučajevima, nemoj više govoriti – brzo završi i stani. Ponekad, nakon što govoriš neko vrijeme, svi će možda biti voljni slušati i osjećati se vrlo oslobođeno; u takvom ozračju, tvoja će nervoza i stres nestati, a da toga nisi ni svjestan. Samo pod takvim okolnostima tvoja se mana može postupno poboljšati – ali neće biti nadvladana. Ako osjećaš da se nakon mjesec dana vježbanja tvoje stanje nije mnogo poboljšalo, pa se čak u tvom srcu javlja i neka vrsta pritiska, čineći te sve nervoznijim, što utječe na tvoj normalan rad, život i izvršavanje dužnosti, onda ne trebaš nastaviti s vježbanjem. Dovoljno je ako možeš normalno izvršavati svoju dužnost. Samo se usredotoči na dobro izvršavanje svoje dužnosti – to je ispravno. Zadrži taj nedostatak, tu manu, u svom srcu, tiho se moli Bogu, a zatim pronađi prikladne prilike da radiš na govoru i druženju s ljudima, izražavajući ono što želiš reći razgovjetno izgovarajući svaku riječ, govoreći strukturirano i jasno. Na taj će se način tvoj nedostatak, ta mana, postupno poboljšati. Moguće je da ćeš nakon godinu ili dvije postati zreliji s godinama i bolje upoznati ljude oko sebe, a njihov pogled, mišljenja i ozračje stvoreno kada su svi zajedno možda ti više neće stvarati pritisak, vezanost ili sputanost – tada bi tvoja mana mogla biti nadvladana i riješena među tim ljudima. To je vrsta osobe koja ima najteži oblik te mane; takva osoba je može nadvladati samo dugoročnim kaljenjem i vježbanjem u takvim okruženjima. Naravno, postoje i ljudi koji postupno riješe tu manu u kratkom razdoblju od tri do pet mjeseci. Nisu nervozni kada komuniciraju i razgovaraju s drugima u običnim situacijama, osim kada se suočavaju s velikim prigodama. Stoga, ako možeš nadvladati taj nedostatak, tu manu, u kratkom roku, onda to učini. Ako ju je teško nadvladati, onda se ne zamaraj time, ne bori se protiv nje i ne postavljaj sebi izazove. Naravno, ako je ne možeš nadvladati, ne bi se trebao osjećati negativno. Čak i ako je nikada ne možeš nadvladati u svom životu, Bog te neće osuditi, jer to nije tvoja iskvarena narav. Tvoja trema, tvoja nervoza i strah – ta očitovanja ne odražavaju tvoju iskvarenu narav; bilo da su urođena ili uzrokovana okruženjem kasnije u životu, u najboljem su slučaju nedostatak, mana tvoje ljudskosti. Ako je ne možeš promijeniti dugoročno, ili čak do kraja života, ne opterećuj se time, ne dopusti da te to sputava, niti bi trebao postati negativan zbog toga, jer to nije tvoja iskvarena narav; nema koristi od pokušaja da je promijeniš ili se boriš protiv nje. Ako je ne možeš promijeniti, onda je prihvati, dopusti joj da postoji i ispravno se odnosi prema njoj, jer možeš suživjeti s tim nedostatkom, tom manom – to što je imaš ne utječe na tvoje slijeđenje Boga i izvršavanje tvojih dužnosti. Sve dok možeš prihvatiti istinu i izvršavati svoje dužnosti najbolje što možeš, još uvijek možeš biti spašen; to ne utječe na tvoje prihvaćanje istine i ne utječe na tvoje postizanje spasenja. Stoga ne bi trebao često biti sputan određenim nedostatkom ili manom u svojoj ljudskosti, niti bi iz istog razloga trebao često postajati negativan i obeshrabren ili čak odustati od svoje dužnosti i odustati od težnje istini, propuštajući priliku da budeš spašen. Uopće se ne isplati; to je ono što bi glupa, neuka osoba učinila.

Neki ljudi mogu pjevati samo srednje tonove i ne mogu dosegnuti visoke, koliko god vježbali. Što se, dakle, može učiniti u vezi s tim? Samo se drži srednjih i niskih tonova; dovoljno je ako njih točno otpjevaš. Ako stalno želiš sebi postavljati izazove, govoreći: „Dobar sam u pjevanju srednjih tonova. Želim si postaviti izazov da dosegnem visoke tonove”, onda čak i ako savladaš taj izazov, to će biti beznačajno i neće značiti da si zadobio istinu. U najboljem slučaju, to će samo značiti da si ovladao dodatnom vještinom, da možeš vršiti dodatnu dužnost, da možeš pjevati još neke pjesme i da možeš biti malo više u središtu pozornosti. Ali što s tim? Znači li biti više u središtu pozornosti da više primjenjuješ istinu? Postoji li veza između te dvije stvari? (Ne postoji.) Ako možeš pjevati srednje tonove, onda ih pjevaj dobro. Ako ne možeš dobro pjevati visoke tonove, ali ustrajavaš u tome da se naprežeš da ih pjevaš, pa na kraju ne možeš pjevati ispravno, a uz to se i razboliš od iscrpljenosti, Bog to neće upamtiti. Nije važno možeš li pjevati visoke ili srednje tonove, sve dok možeš pjevati dobro i biti predan i davati sve od sebe u svojoj dužnosti, bez površnosti, izbjegavanja odgovornosti i zabušavanja, ili bezobzirnog činjenja nedjela, ili iznošenja uzvišenih ideja, i sve dok – bilo u smislu tehnike, emocija, kvalitete tona i nota – težiš pjevati na standardan, lijep način koji dira u srce, i pjevati na način koji može ganuti ljude, umiriti njihova srca pred Bogom i poučavati ih dok te slušaju, onda je to vršenje tvoje dužnosti na način koji je u skladu s mjerilom. Ako uvijek želiš testirati svoje granice i uvijek želiš osobno napredovati i nadmašiti sebe, time otkrivaš svoju sotonsku iskvarenu narav, a ne vršiš svoju dužnost. Nakon što si ispravno obavio svoj posao i ispravno učinio ono što si u stanju postići, u redu je da u slobodno vrijeme naučiš nešto korisno za svoju dužnost, ali to nije ono što Bog zahtijeva. Pretpostavimo da dobro pjevaš srednje tonove, a u slobodno vrijeme vježbaš pjevanje visokih tonova. Nakon nekog vremena, poboljšaš se i nakon dvije do tri godine napornog rada u stanju si dobro pjevati i visoke tonove. U stanju si pjevati i srednje i visoke tonove i ispunjavati obje te dužnosti; u stanju si izvršavati obje te dužnosti prema istina-načelima i pjevati svim srcem, bez površnosti, izbjegavanja odgovornosti i zabušavanja ili iznošenja uzvišenih ideja. To je još bolje, to je dobro djelo i Bog će ga upamtiti. Ali recimo da to ne možeš postići, a ipak stalno misliš: „Bog ima visoka očekivanja od mene, ne izbjegavam li odgovornost i ne zabušavam li ako pjevam samo srednje tonove? Bog nije zadovoljan!” To je tvoja vlastita uobrazilja. Nagađaš o Bogu i upuštaš se u „procjenjivanje plemenitog mjerilima niskog”. Bog ti nije postavio takve zahtjeve. Ono što Bog od tebe zahtijeva jest da dobro činiš ono što bi trebao činiti u okviru svoga urođenoga kova i sposobnosti, i ako to činiš dobro prema načelima koja Bog zahtijeva, onda ti je Bog već dao najvišu ocjenu. Ali ako ne pokušavaš dobro činiti ono što si u stanju postići i ne činiš to prema načelima te uvijek izbjegavaš odgovornost i zabušavaš i uvijek želiš iznositi uzvišene ideje i ne vježbaš razne tehnike pjevanja, ali ipak želiš testirati svoje granice, onda je takvo tvoje postupanje lišeno razuma, to je očitovanje oholosti i neznanja i Bogu se neće svidjeti. On nipošto neće reći: „Ova osoba može pjevati srednje tonove i pokušava pjevati i visoke. Iako ne može dobro pjevati visoke tonove, to je prilično savjesno od nje i to je dovoljno.” Bog te neće gledati na taj način, stoga nemoj imati visoko mišljenje o sebi. Bog samo promatra vladaš li se na način koji priliči tvom položaju i jesi li netko tko dobro obavlja dužnosti stvorenog bića. On promatra ulažeš li u obavljanju svoje dužnosti cijelo svoje srce i snagu unutar urođenih osobina koje ti je Bog dao i postupaš li prema načelima i postižeš li rezultate koje Bog želi. Ako možeš postići sve te stvari, Bog ti daje najvišu ocjenu. Pretpostavimo da ne činiš stvari u skladu s Božjim zahtjevima i, čak i ako se trudiš i ulažeš napor, sve što činiš samo je razmetanje i isticanje sebe te ne postupaš prema istina-načelima niti ulažeš cijelo svoje srce i svu svoju snagu da udovoljiš Bogu u obavljanju svoje dužnosti. U tom slučaju Bog s prezirom odbacuje tvoja očitovanja i ponašanje. Zašto ih Bog odbacuje s prezirom? Bog kaže da se ne usredotočuješ na prave zadatke, nisi uložio cijelo svoje srce, snagu ili um u obavljanje svoje dužnosti i ne hodaš ispravnim putem. Kov, darovi i talenti koje ti je Bog dao već su dovoljni – samo što ti nisi zadovoljan, nisi posvećen svojoj dužnosti, nikad ne znaš svoje mjesto, uvijek želiš iznositi uzvišene ideje i razmetati se, na kraju upropaštavajući svoje dužnosti. Nisi iskoristio kov, darove i talente koje ti je Bog dao, nisi se potrudio najviše što možeš i nisi postigao nikakve rezultate. Iako si možda prilično zaposlen, Bog kaže da si poput lakrdijaša, a ne osoba koja zna svoje mjesto i usredotočena je na svoje prave zadatke. Bog ne voli takve ljude. Stoga, bez obzira na to kakvi su tvoji planovi i ciljevi, ako na kraju ne dođeš do toga da, na temelju urođenog kova, darova, talenata, sposobnosti i drugih osobina koje ti je Bog dao, svim svojim srcem, svim svojim umom i svom svojom snagom obavljaš svoju dužnost prema načelima koja Bog zahtijeva, tada Bog neće upamtiti ono što si učinio i nećeš izvršavati svoju dužnost, već ćeš, naprotiv, činiti zlo.

Jeste li razumjeli načelo ispravnog pristupa svojim urođenim osobinama – to jest, vlastitim osobinama, vrlinama i nedostacima? (Jesmo.) Koji je prvi korak? Prvo, na najbolji mogući način iskoristi urođene i postojeće darove, sposobnosti i jače strane koje ti je Bog dao, kao i tehničke ili stručne vještine koje si u stanju steći i postići, i nemoj se suzdržavati. Ako si udovoljio Bogu u pogledu svih tih stvari i osjećaš da još uvijek možeš dosegnuti veće visine, onda pogledaj u kojim tehničkim ili stručnim vještinama se možeš poboljšati ili napredovati, u okviru onoga što tvoj kov može postići. Možeš nastaviti učiti i usavršavati se na temelju onoga što možeš postići vlastitim kovom. Dakle, kako treba primjenjivati otpuštanje vlastitih predodžbi i uobrazilja o Božjem djelu? Prije svega, moraš razumjeti koje su tvoje urođene osobine, što ti je Bog dao, kako bi ih trebao koristiti i kako osloboditi njihov puni potencijal i na najbolji mogući način ih iskoristiti te ih pretvoriti u temeljne uvjete – a ne u prepreke – da bi posvećeno izvršavao svoju dužnost. Shvati svoje jače strane i dopusti im da dođu do izražaja. Shvati svoje mane i nedostatke i, ako ih možeš promijeniti u kratkom roku, učini to; ako ih nije lako promijeniti, nemoj dopustiti da postanu kamen spoticanja ili prepreke tijekom obavljanja tvoje dužnosti, nemoj biti sputan ili pod njihovim utjecajem i nemoj biti okovan ili svezanih ruku i nogu zbog njih. Recimo, na primjer, da si rođen lošeg zdravlja i slabe tjelesne građe, i stalno to želiš nadvladati i želiš biti u stanju jesti, piti i ostajati budan do kasno kao normalna osoba, ali Bog ti nije dao tu sposobnost. Tada bi se trebao nositi sa svakim danom na temelju vlastitih osobina i činiti stvari prema načelima koja Bog zahtijeva. Nemoj sebi postavljati izazove i nemoj dopustiti da tvoje mane i nedostaci postanu kamen spoticanja i prepreke na tvom putu slijeđenja Boga, vršenja dužnosti i težnje istini; nemoj dopustiti da postanu povod da budeš negativan, a još više, nemoj odustati od težnje istini ili vršenja svoje dužnosti ili osjećati zavist i mržnju prema drugima samo zato što imaš određene nedostatke, mane i manjkavosti – ništa od toga ne bi smjelo postojati. Moraš ispravno pristupiti vlastitim nedostacima i manama; ako ih ne možeš promijeniti, trebaš im dopustiti da postoje, a zatim tragati za istinom kako bi razumio Božje nakane i mogao im ispravno pristupiti, a ne dopustiti da te sputavaju. Zašto to moraš činiti? To je razum koji bi normalna ljudskost trebala imati. Ako je razum tvoje ljudskosti normalan, trebao bi se suočiti sa svojim nedostacima i manama na ispravan način; trebao bi ih priznati i prihvatiti. To je korisno za tebe. Prihvatiti ih ne znači da te sputavaju, niti znači da si često negativan zbog njih, već znači da te ne sputavaju, da prepoznaješ da si samo običan pripadnik iskvarenog čovječanstva, sa svojim manama i nedostacima, bez ičega čime bi se mogao hvaliti, da je Bog taj koji uzdiže ljude da vrše svoju dužnost i da Bog namjerava usaditi Svoju riječ i život u njih, omogućujući im da postignu spasenje i izbjegnu Sotonin utjecaj – da je to u potpunosti Božje uzdizanje ljudi. Svatko ima mane i nedostatke. Trebao bi dopustiti da tvoje mane i nedostaci postoje zajedno s tobom; nemoj ih izbjegavati ili prikrivati i nemoj se često osjećati potišteno u sebi ili se čak uvijek osjećati manje vrijednim zbog njih. Nisi manje vrijedan; ako možeš vršiti svoju dužnost svim svojim srcem, svom svojom snagom i svim svojim umom, dajući sve od sebe, i imaš iskreno srce, onda si pred Bogom dragocjen poput zlata. Ako ne možeš platiti cijenu i nedostaje ti odanosti u vršenju svoje dužnosti, onda, čak i ako su tvoje urođene osobine bolje od onih prosječne osobe, nisi dragocjen pred Bogom, nisi vrijedan ni zrnca pijeska. Jeste li razumjeli? (Jesmo.) Bilo da se radi o tvom prirodnom izgledu, tvom prirodnom kovu i talentima ili nedostacima i manjkavostima nekog aspekta tvoje ljudskosti, nemoj dopustiti da te to sputava i utječe na tvoju odanost i pokornost Bogu, nemoj dopustiti da utječe na tvoju težnju istini i, naravno, još više nemoj dopustiti da utječe na veoma važno pitanje tvog spasenja. Trebao bi ispravno pristupiti svojim nedostacima i manjkavostima i dopustiti im da postoje zajedno s tobom, što znači da ih više ne bi trebao pokušavati promijeniti, jer oni ni najmanje neće utjecati na tvoje obavljanje dužnosti svim svojim srcem, umom i snagom i, naravno, neće utjecati ni na to da obavljaš svoju dužnost prema načelima, a još manje će utjecati na tvoju cjeloživotnu težnju istini u tvojoj vjeri u Boga ili utjecati na to kako gledaš na ljude ili stvari i kako se vladaš i postupaš u procesu težnje istini. Naravno, ne bi trebao uvijek postavljati zahtjeve samom sebi, misleći: „Nemoj pokazati ovu manu, ne dopusti drugima da vide moje nedostatke i ne dopusti da me drugi gledaju svisoka!” Ako to činiš, onda ćeš živjeti vrlo iscrpljujućim životom. Ako dopustiš da tvoji nedostaci i mane postoje zajedno s tobom, onda im dopusti da postoje, pa čak i ako drugi vide tvoje nedostatke, to ti može čak biti korisno i služiti kao zaštita, što će te spriječiti da postaneš ohol i uobražen. Naravno, mnogim ljudima treba hrabrosti da otkriju vlastite nedostatke i mane. Neki kažu: „Svatko otkriva svoje jače strane i vrline. Tko bi namjerno otkrivao svoje slabe točke i nedostatke?” Nije riječ o tome da ih namjerno otkrivaš, već da dopuštaš da se otkriju. Na primjer, ako si plašljiv i često osjećaš nervozu dok govoriš pred puno ljudi, možeš preuzeti inicijativu i reći drugima: „Lako postanem nervozan dok govorim; samo molim da svi imaju razumijevanja i da mi ne zamjere.” Preuzimaš inicijativu da otkriješ svoje nedostatke i mane svima, kako bi te mogli razumjeti i tolerirati i kako bi te svi upoznali. Što te svi više upoznaju, to će tvoje srce biti mirnije i manje ćeš biti sputan svojim nedostacima i manama. To će ti zapravo biti od koristi i pomoći. Stalno prikrivanje tvojih nedostataka i mana dokazuje da ne želiš da postoje zajedno s tobom. Ako im dopustiš da postoje zajedno s tobom, moraš ih otkriti; nemoj se sramiti ili obeshrabriti i nemoj se osjećati manje vrijednim u odnosu na druge ili misliti da nisi dobar i da nemaš nade da budeš spašen. Sve dok možeš težiti istini i možeš vršiti svoju dužnost prema načelima svim svojim srcem, svom svojom snagom i svim svojim umom i tvoje je srce iskreno te nisi površan prema Bogu, onda imaš nadu u spasenje. Ako netko kaže: „Pogledaj kako si beskoristan i plašljiv. Postaneš toliko nervozan kad samo trebaš reći nekoliko riječi i cijelo ti lice pocrveni”, onda bi trebao reći: „Imam loš kov i nisam dobar govornik. Ako me ohrabrite, imat ću hrabrosti vježbati govor.” Nemoj misliti da nisi dobar ili da se sramotiš. Budući da znaš da su to tvoji nedostaci i problemi s tvojom ljudskošću, trebao bi se suočiti s njima i prihvatiti ih. Nemoj da na tebe na bilo koji način utječu. Ne brini se o tome kada će se ti nedostaci i mane promijeniti. Samo se usredotoči na to da živiš i normalno vršiš svoju dužnost na ovaj način. Samo moraš upamtiti: ti nedostaci i mane ljudskosti nisu negativne stvari niti iskvarene naravi, a sve dok nisu iskvarene naravi one neće utjecati na obavljanje tvoje dužnosti ili tvoju težnju istini, a još manje će utjecati na tvoje zadobivanje spasenja; naravno, ono što je još važnije jest da neće utjecati na to kako te Bog gleda. Zar to ne donosi mir tvom srcu? (Donosi.) Ako se i dalje brineš da će te drugi gledati svisoka, to je problem tvoje ohole naravi i moraš riješiti tu oholu narav. To je put primjene za ispravno pristupanje vlastitim nedostacima i manama. Zar ti primjenjivanje na ovaj način ne olakšava da otpustiš te stvari i da te one prestanu sputavati? (Olakšava.)

Utječu li normalno obavljanje dužnosti osobe i nedostaci i mane njezine ljudskosti jedno na drugo? (Kroz Božju besjedu, sada razumijem da nedostaci i mane ljudskosti nisu iskvarene naravi i da neće utjecati na normalno obavljanje dužnosti ljudi. Sve dok ljudi obavljaju svoje dužnosti prema istina-načelima, dobit će dobre rezultate. Što se tiče nedostataka i manjkavosti ljudskosti, ako smo ih u stanju nadvladati, onda to možemo učiniti. Ako ih ne možemo nadvladati u kratkom roku, onda bismo im trebali dopustiti da postoje i trebali bismo moći ispravno im pristupiti.) Ako imaš nisku razinu obrazovanja, ali u svojoj dužnosti trebaš koristiti akademsko znanje, nije li to neka vrsta nedostatka? (Jest.) Kako se, dakle, ta poteškoća može riješiti? (Mogu umjesto toga vršiti dužnost koja odgovara mojoj razini obrazovanja. Ili, ako mi ova dužnost odgovara, ali zahtijeva određenu količinu akademskog znanja, mogu potražiti neku obrazovanu braću i sestre da surađuju sa mnom – možemo koristiti svoje jače strane kako bismo međusobno nadoknadili svoje slabosti i ispunili tu dužnost.) Može li istina nadoknaditi nisku razinu obrazovanja? (Može, jer kada osoba ima istinu, može prozreti stvari.) Obrazovanje je nešto na razini znanja. Koliko god bio obrazovan, ako ne razumiješ istinu, onda ćeš, kada govoriš ili pišeš članke, moći koristiti samo ispravnu gramatiku, nećeš moći jasno objasniti ili riješiti pitanja koja se odnose na istinu. Stoga, obrazovanje nije važno; istina je važnija od obrazovanja. Naravno, ako nemaš obrazovnu podlogu, a dužnost koju vršiš uključuje akademsko znanje, nećeš biti sposoban za nju. Međutim, ako razumiješ istinu, možeš voditi druge ljude – možeš provoditi provjeru u smislu istina-načela. Ako imaš nisku razinu obrazovanja i nedostaje ti sposobnost izražavanja, a želiš držati propovijedi ili razgovarati u zajedništvu o istini, možeš potražiti obrazovanu osobu da ti pomogne urediti tvoje koncepte izlaganja. Tada će ti biti lako postići rezultate kada razgovaraš u zajedništvu ili propovijedaš. Međutim, u najmanju ruku, moraš razumjeti istinu. Ako ne razumiješ istinu, a uz to si i neobrazovan, nećeš moći vršiti dužnosti koje uključuju akademsko znanje, pa bi trebao vršiti dužnost koja odgovara tvojoj razini obrazovanja. Ne rješava li to problem? (Rješava.) Dakle, težnja istini je najvažnija stvar, bez obzira iz kojeg kuta na to gledaš. Možeš izbjeći nedostatke i manjkavosti ljudskosti, ali nikada ne možeš izbjeći put težnje istini. Bez obzira na to koliko je tvoja ljudskost savršena ili plemenita, ili imaš li manje mana i nedostataka, a posjeduješ više jačih strana od drugih ljudi, to ne znači da razumiješ istinu, niti to može zamijeniti tvoju težnju istini. Nasuprot tome, ako težiš istini, razumiješ mnogo istine i imaš dovoljno duboko i praktično razumijevanje o njoj, to će nadoknaditi mnoge nedostatke i probleme u tvojoj ljudskosti. Na primjer, recimo da si plašljiv i introvertiran, mucaš i nisi baš dobro obrazovan – to jest, imaš mnogo nedostataka i manjkavosti – ali imaš praktično iskustvo i, iako mucaš dok govoriš, možeš jasno razgovarati u zajedništvu o istini i to zajedništvo poučava sve kada ga čuju, rješava probleme, omogućuje ljudima da izađu iz negativnosti i otklanja njihove pritužbe i pogrešna razmišljanja o Bogu. Vidiš, iako zamuckuješ svoje riječi, one mogu riješiti probleme – koliko su te riječi važne! Kada ih laici čuju, kažu da si neobrazovana osoba i da ne slijediš gramatička pravila kada govoriš, a ponekad ni riječi koje koristiš nisu baš prikladne. Možda koristiš regionalno narječje ili svakodnevni jezik, pa tvojim riječima nedostaje otmjenost i stil visokoobrazovanih ljudi koji govore vrlo rječito. Međutim, tvoj razgovor u zajedništvu sadrži istina-stvarnost, može riješiti poteškoće ljudi i, nakon što ga ljudi čuju, svi tamni oblaci oko njih nestaju i svi njihovi problemi su riješeni. Vidiš, nije li razumijevanje istine važno? (Jest.) Recimo da ne razumiješ istinu i iako imaš nešto akademskog znanja i govoriš rječito, kada te svi čuju kako govoriš, misle: „Tvoje su riječi samo doktrine, u njima nema ni najmanje istina-stvarnosti i uopće ne mogu riješiti stvarne probleme, pa nisu li sve te tvoje riječi isprazne? Ne razumiješ istinu. Nisi li jednostavno farizej?” Iako si izgovorio mnogo doktrina, problemi ostaju neriješeni i misliš: „Govorio sam prilično iskreno i ozbiljno. Zašto niste razumjeli što sam rekao?” Izgovorio si cijelu hrpu doktrina, ali oni koji su bili negativni ostaju negativni, a oni koji su imali pogrešna mišljenja o Bogu i dalje ih imaju i nijedna od poteškoća koje postoje u obavljanju njihovih dužnosti nije riješena – to znači da su riječi koje si izgovorio bile samo besmislice. Bez obzira na to koliko mana i nedostataka ima u tvojoj ljudskosti, ako riječi koje izgovaraš sadrže istina-stvarnost, onda tvoj razgovor u zajedništvu može riješiti probleme; ako su riječi koje izgovaraš doktrine i lišene su i najmanjeg praktičnog znanja, onda koliko god govorio nećeš moći riješiti stvarne probleme ljudi. Bez obzira na to kako te ljudi vide, sve dok se stvari koje govoriš ne podudaraju s istinom i ne mogu se pozabaviti stanjima ljudi ili riješiti njihove poteškoće, onda ih ljudi neće htjeti slušati. Dakle, što je važnije: istina ili vlastite osobine ljudi? (Istina je važnija.) Najvažnije su težnja istini i razumijevanje istine. Dakle, bez obzira na to koje nedostatke imaš u smislu svoje ljudskosti ili svojih urođenih osobina, one te ne smiju sputavati. Umjesto toga, trebao bi težiti istini i nadoknaditi razne svoje nedostatke razumijevanjem istine, a ako otkriješ neke manjkavosti u sebi, trebao bi ih požuriti ispraviti. Neki se ljudi ne usredotočuju na težnju istini, već se uvijek usredotočuju na rješavanje poteškoća, mana i nedostataka u svojoj ljudskosti i ispravljanje problema sa svojom ljudskošću pa se ispostavi da su uložili nekoliko godina truda bez jasnih rezultata i posljedično se osjećaju razočarano samima sobom i misle da je njihova ljudskost preslaba i da su nepopravljivi. Nije li to vrlo glupo?

3. Da bi zadobio istinu i život, čovjek mora težiti istini i riješiti se svojih iskvarenih naravi

Neki ljudi izgledaju blago, trpeljivo i strpljivo; govore profinjeno i obavljaju posao energično i brzo poput munje, vladajući situacijom. Njihova ljudskost čini se prilično savršenom i imaju klasično držanje vođe. Međutim, oni ne razumiju nikakve istine, pokušavaju koristiti doktrine za rješavanje svakojakih problema i nisu sposobni obavljati nikakav konkretan posao niti provoditi radne aranžmane. Nisu li beskorisni? To su tipični farizeji. Izvana su farizeji besprijekorno odjeveni, dostojanstveni i staloženi; obrazovani su, dobro upućeni u bonton, pristojni, puni ljubavi, trpeljivi i strpljivi. Njihovo je držanje iznimno ispravno i drugima se obraćaju s osobitom blagošću, skromnošću i poniznošću. Na njima ne možeš vidjeti nikakve nesavršenosti, pukotine ili nedostatke. Sudeći po njihovoj ljudskosti, čine se osobito pouzdanima, pronicljivima, profinjenima i gracioznima, baš poput kulturne i elegantne gospode, kako bi rekli Kinezi. Njihova se ljudskost čini savršenom i izvana im se ne može naći zamjerka, ali razumiju li oni Božje nakane? Razumiju li načela za obavljanje svakojakih stvari? Ti ljudi mogu govoriti satima na svakom okupljanju, a oni koji ne razumiju istinu padaju ničice od divljenja, misleći da govore vrlo rječito i da se izražavaju na vrlo jasan i logičan način. Ali oni koji razumiju istinu, nakon što poslušaju te pojedince, znaju da je sve ono što govore doktrina i da to ne rješava stvarne poteškoće ljudi ciljajući na njihove probleme. Ti pojedinci zanemaruju koje su stvarne poteškoće ljudi i znaju samo propovijedati prazne doktrine i beskrajno govoriti o uzvišenim i ispraznim teorijama. Nakon što progovore, čak se osjećaju prilično zadovoljni sobom, uvjereni da razumiju istinu i posjeduju istina-stvarnost. Zapravo, ono čemu teže jest samo zakrinkati vanjski izgled svoje ljudskosti kako bi se činila savršenom i elegantnom, čineći je naizgled uzvišenom i veličanstvenom. Međutim, njihova bit i iskvarene naravi koje se opiru Bogu nisu se ni najmanje promijenile. Njihove predodžbe o Bogu, njihovo buntovništvo prema Njemu, njihova pogrešna shvaćanja, oprez i sumnje u vezi s Bogom, a osobito njihovi nerazumni zahtjevi i osebujne želje prema Bogu ispunjavaju cijeli njihov um. Oni uopće ne teže istini niti je uopće prihvaćaju. Dakle, opisati njihovu ljudskost kao „savršenu” znači koristiti „savršeno” u pogrdnom smislu, jer nijedna ljudskost nije savršena; njihovo „savršenstvo” čista je fasada i krinka. Ljudskost bez nedostataka ne postoji; to je fasada, ne vjeruj im. Što se netko izvana čini savršenijim, to ga se više moraš čuvati, promatrati ga i razlučivati. Kako ga razlučuješ? Više komuniciraj s njim, više razgovaraj s njim i vidi razumije li sam sebe. Pretpostavimo da kaže: „Ja sam đavao, ja sam Sotona, opirem se Bogu, iskvaren sam! Ja sam grešnik, okorjeli grešnik, nisam Bogu po volji, Bog me prezire!” ili: „Slijep sam i budalast, siromašan i jadan! Prljav sam, nečist sam!” Ima li ikakvih stvarnih činjenica u tim riječima? Ima li ikakvog suštinskog razumijevanja? (Ne.) Oni nemaju nikakvo razumijevanje vlastitih iskvarenih naravi; čak ni ne priznaju činjenicu da imaju iskvarene naravi. Samo nauče govoriti neke prazne riječi i neke teorije. Te prazne riječi i teorije nisu razumijevanje koje dolazi iz onoga što su osjetili ili iskusili u dubini svog srca; to su samo milozvučne riječi, sve je to fasada koju prikazuju. Ako ih onda zamoliš da govore o vlastitim iskustvima, kako su došli do razumijevanja vlastitih iskvarenih naravi i kakvo su orezivanje prošli te koje su Božje riječi tada čitali kako bi razriješili svoje iskvarene naravi, ponašaju se kao da te nisu čuli i opet govore hrpu beskorisnih riječi: „Lošega sam kova, rođen sam kao grešnik, ja sam beznačajna osoba na hrpi gnoja, nedostojan sam Božjeg spasenja! Imam iskvarene naravi i nisam u stanju svjedočiti za Boga gdje god se nalazio; samo volim imati status.” Ako pitaš kako su to pokušali riješiti, i dalje će ti dati nepovezan odgovor: „Ljudi ne bi trebali imati status; jednom kad ljudi imaju status, gotovi su. Težnja statusu ekstravagantna je želja. Samo nastoj biti najmanje bitna osoba i, kamo god išao, sjedni na najnižu stolicu, sjedni na najneupadljivije mjesto. Ljudi moraju biti ponizni; to se zove poniznost.” Jesu li doživjeli ikakvu suštinsku promjenu? Jesu li imali ikakva stvarna iskustva? (Ne.) Ništa od toga se nije dogodilo. Imaju li ikakvo razumijevanje vlastitih iskvarenih naravi? (Ne.) Nemaju nikakvo razumijevanje o njima. Dakle, prihvaćaju li istinu ili Božje riječi? (Ne.) Ljudi koji ne priznaju da imaju iskvarene naravi nikada ne prihvaćaju istinu. Kad bi prihvaćali istinu, uspoređivali bi svaku svoju riječ i postupak i svoja razotkrivanja iskvarenosti s Božjim riječima. Kada bi otkrili iskvarenost, promišljali bi o sebi, pitajući se zašto su, u tom i tom kontekstu, otkrili iskvarenost, i o čemu su razmišljali i što ih je u to vrijeme vodilo. Kroz razotkrivanje Božjih riječi i uspoređivanje, otkrili bi da je to iskvarena narav i da nisu tako sveti ili čisti kao što su zamišljali, da ispada da i oni posjeduju podlost, sebične namjere, ambicije i želje te da jednostavno nisu ljudi koji posjeduju istina-stvarnost. Jesu li imali takva iskustva? Ne. Rekli su mnogo riječi, ali ne postoji nijedna činjenica koja dokazuje da priznaju da imaju iskvarene naravi. Vjeruju u Boga toliko godina, a ipak nemaju nikakvo iskustvo istine. Govore samo doktrine, samo razmišljaju kako da stave fasadu i ukrase se kako bi prikrili mane i nedostatke svoje ljudskosti. Ukrašavaju se vanjskim ponašanjem, postupcima, izrazima lica, držanjem i nastupom lažne duhovnosti, dok svoje iskvarene naravi čvrsto, snažno i sigurno drže u sebi. Ni najmanje ne prihvaćaju nijedno od raznih pitanja ili izjava u vezi s čovjekovom iskvarenom naravi, niti ih primjećuju niti ih uzimaju k srcu; samo se trude oko vanjskog izgleda svoje ljudskosti. Ako ih onda zamoliš da govore o svom razumijevanju Božjih riječi, imaju li ikakvo istinsko razumijevanje ili poimanje Njegovih riječi grdnje i suda, Njegovih riječi koje razotkrivaju čovjekove iskvarene naravi ili Njegovih riječi o Božjoj naravi, oni izbjegavaju te praktične teme i opet izbacuju bujicu duhovnih teorija: „Bog je Stvoritelj, Bog ima suverenost nad svim stvarima, Božja su djela čudesna! Bog je dostojan hvale i veličanja, Bog je jedinstven, Božji autoritet i sila su vrhovni!” Ljudi kažu: „Onda pričaj o svom iskustvu. U čemu si vidio Božju narav i Božju svetost?” Oni odgovaraju: „Bog je prevelik, čovjek je premalen, čovjek je nedostojan! U Božjim očima, čovjek je manje vrijedan čak i od mrava na tlu. Bog uzdiže čovjeka!” Imaju li oni takvo razumijevanje? (Ne.) Nemaju nikakvo takvo razumijevanje. Kakve su to osobe? (Licemjerni farizeji.) To su licemjerni farizeji. Oni ni najmanje ne prihvaćaju istinu; Božje riječi i istina u njihovim su očima samo slogani i doktrine. Oni obično čitaju Božje riječi, pišu bilješke o duhovnoj posvećenosti, prisustvuju okupljanjima i molitveno čitaju Božje riječi – obavljaju sve te postupke ne propuštajući niti izostavljajući nijedan. Dakle, što su upili čitajući te Božje riječi? Što su zadobili? Ne čitaju Božje riječi da bi razumjeli istinu, a još manje da bi uskladili Njegove riječi s vlastitim iskvarenim naravima, svojim predodžbama i uobraziljama ili svojim izopačenim razmišljanjima i gledištima, kako bi mogli riješiti svoje probleme i doći do puta koji će slijediti u svom praktičnom djelovanju. Čitaju Božje riječi kako bi se opremili doktrinama da bi mogli držati predavanja i poučavati druge na okupljanjima. Ono što govore svaki put se razlikuje i mogu dugo govoriti bez prekida, birajući različite Božje riječi o kojima će govoriti u zajedništvu s različitim ljudima, s ciljem da ih drugi cijene i obožavaju. Neki su ljudi osobito vješti u prikrivanju – koliko samo prezira vrijedni mogu biti? Kada slušaju riječi koje sam izgovorio i smatraju ih korisnima, pamte ih, a zatim traže prilike da se razmeću tijekom okupljanja. Pogotovo kada su među skupinama novih vjernika – ljudi koji nisu čuli mnogo propovijedi i koji se ne mogu sjetiti Božjih riječi čak i ako su neke pročitali – iskorištavaju tu priliku i počinju se razmetati i šepiriti među tim pridošlicama. Nakon što ih poslušaju, svi pomisle: „Ovu je osobu prosvijetlio Duh Sveti, ona je duhovna.” Korištenje takvih sredstava za razmetanje kako bi se zadobilo tuđe poštovanje i obožavanje – nije li to prezira vrijedno? Ne navodi li to ljude na pogrešan put? (Da.) To navodi ljude na pogrešan put.

Ako tijekom svog života tražiš istina-načela i tražiš Božje riječi kao temelj za rješavanje svojih iskvarenih naravi i stvari u sebi koje su u neskladu s istinom, onda ćeš na kraju zasigurno biti netko tko će zadobiti spasenje. Ali pretpostavimo da se tijekom svog života usredsredotočuješ na to da ulažeš napor i tražiš puteve za rješavanje mana i nedostataka svoje ljudskosti, smišljajući svakojake načine da se riješiš bilo kakvih mana i nedostataka, kako bi mogao postati netko tko se razlikuje od ostalih, savršen i bez mane. Neki ljudi čak kažu: „Želim postati čista osoba, uzvišena i veličanstvena osoba, netko tko nadilazi svu normalnu ljudskost.” Dopusti da ti kažem: čineći to, propao si! Bez obzira na to koju manu ili nedostatak svoje ljudskosti pokušavaš riješiti, to nema nikakve veze s tvojim spasenjem, jer ne težiš istini da bi riješio svoje iskvarene naravi. Ako i riješiš nedostatke i mane svoje ljudskosti, onda to u najboljem slučaju samo znači da se na tebi izvana ne mogu vidjeti nikakve mane ljudskosti i da na površini izgledaš savršeno i profinjeno. Zaboravljaš na činjenicu da je mane i nedostatke tvoje ljudskosti u osnovi nemoguće promijeniti; čak i da se promijene, tvoje veće mane i nedostaci – tvoje iskvarene naravi – još uvijek su skrivene u tebi! Što više stavljaš fasadu i težiš savršenoj ljudskosti lišenoj bilo kakvih nedostataka, to će te više tvoje iskvarene naravi dublje i čvršće zapetljati i vezati, čineći te još oholijim, podlijim, opakijim i nepopustljivijim. A koja je posljedica toga? Zbog toga se sve više udaljavaš od istine i od puta težnje istini. Na kraju, tvoj ishod će biti eliminacija i bit će svršeno s tobom. Ne postoji šansa da će Bog napraviti iznimku i spasiti te samo zato što si izvana savršen ili izgledaš kao čista osoba. Naprotiv, što više težiš savršenoj ljudskosti bez ikakvih nedostataka, to će te Bog više odbacivati s prezirom i neće raditi na tebi. Međutim, neki ljudi često osjećaju kajanje i tugu jer otkrivaju iskvarene naravi. Dok osjećaju kajanje, razvijaju odlučnost da teže istini, sposobni su trpjeti teškoće i platiti cijenu da bi zadobili istinu, ustrajavaju u svakodnevnom čitanju Božjih riječi te se mole Bogu i tragaju za istinom u svemu. Na taj način istina im postaje sve jasnija i postupno postižu određeni ulazak, napredak i stvarno proživljavanje u pogledu svih aspekata istine. Na kraju, kada se suoče s raznovrsnim ljudima, događajima i stvarima, imaju odgovarajuća istina-načela za primjenu i za temeljitu provjeru. Nakon mnogo godina iskustva, kroz Božju grdnju i sud, orezivanje, a također i kroz cijenu koju su platili u težnji istini, postupno dolaze do toga da imaju istinu kao svoj život u sebi. Njihova nada u spasenje raste sve više, a vjerojatnost da će se pobuniti protiv Boga i izdati Ga postaje sve manja. Iako nedostaci i mane njihove ljudskosti i njihove urođene osobine u osnovi ostaju nepromijenjene, njihove iskvarene naravi postojano se smanjuju, rjeđe se opiru Bogu i bune se protiv Njega, sve su draži Bogu, sve su poučniji drugima i sve su prikladniji za uporabu. Ako takvi ljudi nastave tim putem, onda će zasigurno biti oni koji će postići spasenje; to su oni koje Božje djelo namjerava spasiti. Promatrajte ljude oko sebe. Pogledajte tko se uvijek uporno trudi oko vanjštine, oko nedostataka, mana i slabosti svoje ljudskosti, dajući sve od sebe da se prikrije i zamaskira kako bi zadobio tuđe poštovanje, divljenje i obožavanje te imao status u srcu ljudi – ljudi te vrste su farizeji. Farizeji imaju samo jedan konačni ishod: propasti zajedno s mišem. Zato kažem da su ljudi te vrste gotovi i eliminirani.

Od početka do kraja, cilj Božjeg djela nije da promijeni nedostatke i mane u ljudskosti ljudi, već samo da obnovi savjest i razum normalne ljudskosti. Ono što Bog želi promijeniti jesu iskvarene naravi ljudi. Naravno, Bog također često govori o uklanjanju iskvarenih naravi ljudi i time im omogućuje da zadobiju spasenje. Dakle, na čemu se temelji obnova normalne ljudskosti? Temelji se na tome da su ljudi odbacili svoje iskvarene naravi. Postupno obnavljanje čovjekove normalne ljudskosti znači da njegova savjest postaje osjetljiva, njegov razum postaje sve normalniji i sposoban je činiti ispravne stvari i govoriti ispravne riječi iz perspektive normalne ljudskosti; ne uzrokuje prekide ili smetnje, njegov govor i djela nisu impulzivni, slijepi ili naprasiti, već se u potpunosti temelje na načelima Božjih riječi, njegov je razum naročito normalan, a njegova je ljudskost naročito ispravna i dobra. Dakle, na temelju čega se te stvari mogu postići i doseći taj stupanj obnove? To se postiže na temelju toga da se iskvarene naravi ljudi mijenjaju, da ljudi odbacuju svoje iskvarene naravi primjenjujući istinu i prihvaćajući Božji sud i grdnju. Međutim, ako se tvoje iskvarene naravi ne promijene ili ih ne odbaciš, onda čak i ako je tvoja ljudskost relativno dobra i posjeduješ nešto savjesti i razuma, a ne posjeduješ istinu kao svoj život, tvoja savjest i razum ne mogu zavladati, pa će tvoje iskvarene naravi i dalje često na tebe utjecati, poticati te i huškati da činiš stvari koje su protivne tvojoj savjesti i razumu. Stoga čak i ako posjeduješ malo osjećaja za pravdu, to je samo svojevrsna želja i odlučnost. Ti samo imaš malo dobre ljudskosti, ali budući da su tvoje iskvarene naravi tvoj život i kontroliraju te iznutra, ono što možeš postići jest samo ne činiti zlo i ne preuzimati inicijativu u varanju i nanošenju štete drugima, što je već prilično dobro. Drugim riječima, možeš se samo pobrinuti da ne činiš zlo kada tvoji osobni interesi nisu pogođeni, a jednom kada su tvoji osobni interesi pogođeni, tvoje iskvarene naravi će se pojaviti da potisnu tvoju savjest i razum, nagoneći te da braniš vlastite interese i prava, i stoga će ti biti vrlo teško prepustiti savjesti i razumu da preuzmu kontrolu. Zašto je to tako? Zato što istina nije tvoj život; umjesto toga, Sotonine iskvarene naravi su tvoj život. Stoga možeš otkriti samo malo savjesti ili razuma svoje ljudskosti kada tvojim interesima nije nanesena šteta. Čim je tvojim interesima nanesena šteta ili su ugroženi, tvoje iskvarene naravi će se odmah pojaviti da potisnu tvoju savjest i razum, nagoneći te da činiš stvari koje su protivne savjesti i razumu – to jest, stvari koje su protivne moralu i moralnoj pravdi – a možda ćeš čak biti sposoban učiniti bilo što. Naravno, može se reći da su svi ti postupci protivni istini; to je neizbježno. Stoga ono što osoba proživljava ne ovisi o osobinama njezine ljudskosti, već o tome kakva je njezina unutarnja život-bit. Ako doista ima istinu kao svoj život, onda njezin život sadrži istinu, Božje riječi i put na kojem će se bojati Boga i kloniti se zla. Tada će njezina savjest i razum normalne ljudskosti ostati u najpovoljnijem stanju i moći će funkcionirati, omogućujući joj da primjenjuje istinu i postupa prema načelima. Međutim, ako život-bit osobe jesu njezine iskvarene naravi, onda su njezina savjest i razum svedeni na najnižu moguću mjeru, to jest, oni samo ne padaju ispod najniže granice ljudskosti. Koja je to najniža granica? „Neću napasti ako nisam napadnut; ako sam napadnut, sigurno ću uzvratiti”; „Oko za oko, zub za zub”; „Vratiti drugima istom mjerom.” Što još? „Bolje biti pravi zlikovac nego lažni gospodin.” To je najniža granica prema kojoj se mnogi nevjernici ravnaju. Za nevjernika, moći se tako vladati već je prilično dobro. Što ste iz ovoga razumjeli? Ako ne težiš istini, tvoje iskvarene naravi neće biti odbačene, tvoja život-bit se neće promijeniti, a ako se tvoja život-bit ne promijeni, onda se tvoja savjest i razum normalne ljudskosti neće u biti obnoviti i samo formalno neće pasti ispod najniže granice ljudskosti. Međutim, ako su tvoje iskvarene naravi odbačene i bit tvog života se promijenila, onda će savjest i razum tvoje normalne ljudskosti, u određenoj mjeri, biti poboljšani i uzvišeni. Na što se ovdje odnose „poboljšan” i „uzvišen”? To znači da tvoja savjest i razum počinju normalno funkcionirati – nije riječ o tome da oni samo ne prelaze najnižu granicu, već da dosižu standard primjene istine. Takozvani dobri ljudi među nevjernicima samo pokazuju nešto savjesti i razuma, ne čine očita zla djela i ne padaju ispod najniže granice moralne pravde. To je već prilično dobro; mogu se smatrati vrlo dobrim ljudima. Međutim, ljudi koji imaju istinu kao svoj život nadilaze to; oni imaju sposobnost razlučiti ispravno od pogrešnog i mogu prepoznati razne vrste ispravnog i pogrešnog te prepoznati razne tipove ljudi. Dakle, što je njihov temelj? To su istina-načela. Oni posjeduju istina-načela – nije li to puno više od standarda savjesti i razuma? (Jest.) Budući da razumiju istinu i imaju istinu kao svoj život, a temelj po kojem prepoznaju razne stvari puno je viši od standarda običnih iskvarenih ljudi, ustrajat će u postupanju prema istina-načelima kada se suoče sa složenim stvarima. Nakon što dokuče istina-načela, njihovi umovi neće biti smeteni i njihovo će razmišljanje biti jasno. Što znači jasno? Znači razborito. Bez obzira na to koliko su složene stvari s kojima se susreću, istina-načela za primjenu urezana su u njihovo srce; shvatili su istinu točno i temeljito i ona je već postala njihov život. U suočavanju s raznovrsnim složenim ljudima, događajima i stvarima, oni imaju temeljni kriterij, a to je pridržavanje istina-načela. Ta im istina-načela omogućuju da prozru bit raznih složenih stvari i ono što je stvarnost problema; mogu prepoznati te stvari. To je njihova razboritost. Nije li ta razboritost veća nego kod običnih ljudi? (Jest.) Onda, dosegnuvši tu razinu, nije li njihova razboritost uzvišena i poboljšana? (Jest.) Takva normalna ljudskost je ono što Bog želi; Bog ne želi smetene ljude. Neki ljudi kažu: „Bezazlen sam, plašljiv i uvijek me zlostavljaju”, dok drugi kažu: „Stvarno sam lošega kova i nemam nikakvih sposobnosti ni talenata.” Bog kaže da te stvari nisu važne i da je važno razumiješ li istina-načela. Ako razumiješ istina-načela i govoriš i postupaš prema standardima i načelima poštene osobe, onda čak i ako te nevjernici ismijavaju kao budalastog, to nije istinska budalaština. Zašto? Zato što, jednom kada razumiješ istina-načela, tvoj razum postaje zdrav i poboljšan, veći od razuma običnih ljudi. Kada se susretneš s bilo čime, ne postaješ smeten; imaš ispravna načela, stav i ciljeve kao temelj za rješavanje toga. Tvoj um je bistar i tvoje su misli jasne. Postupaš nastojeći ispuniti ta načela i standarde te sigurno ne ideš protiv Božjih nakana; zasigurno postupaš u skladu s Njegovim nakanama. Nakon što si riješio stvar, bez obzira na to jesu li ljudi to prozreli u to vrijeme, jednom kada prođe dovoljno vremena i ljudi shvate, svi će biti potpuno uvjereni i znat će da je način na koji si to riješio bio vrlo koristan. Dakle, koji je glavni uzrok postizanja takvog učinka? To je da imaš istinu kao svoj život. Tek tada ti tvoja razboritost može omogućiti da imaš točne prosudbe, točne karakterizacije i točne zaključke o bilo kome i bilo čemu, kao i točna načela primjene i, naravno, točna načela za pomaganje i usmjeravanje ljudi. Nije li tada tvoja razboritost uzvišena i poboljšana? Iz čega normalna ljudskost crpi takvu razboritost? (Iz istine.) Ljudi koji imaju istinu kao svoj život su čovječanstvo koje Bog želi. Možda si budalast, bezazlen, plašljiv i nesposoban, možda si nepopularan i ljudi te u životu zlostavljaju, ali ništa od toga nije važno; to nije ono što Bog gleda. Možda si svjetovno vrlo sposoban, naročito vješt u čitanju ljudi, razlučivanju trendova i okretanju kako vjetar puše, ali i to je beskorisno; to ne znači da je tvoja razboritost zdrava. Tek kada si prihvatio istinu, razumio istinu i dokučio, primijenio i stekao iskustvo svih istina i kada je istina postala tvoj život, tvoja identifikacija, prosudba i donošenje odluka u vezi s raznim stvarima mogu biti točni.

Što se tiče savjesti – na što smo prethodno rekli da se ona odnosi? Odnosi se na osjećaj za pravdu i dobrotu normalne ljudskosti. Osoba mora biti ispravna i dobra da bi se reklo da ima savjest. Dakle, kako se ispravnost i dobrota normalne ljudskosti mogu optimizirati i uzvisiti nakon što netko povjeruje u Boga? To se mora graditi na temelju razumijevanja istine. To jest, nakon što osoba razumije istinu, kriteriji po kojima se vlada i postupa predstavljat će pozitivan cilj, koji će imati pozitivan učinak, vrijednost i značaj za nju samu i za sve ostale. Jednom kada razumije istinu, sve će promatrati i rješavati na temelju istina-načela kojima ga je Bog poučio. Takva je osoba u očima drugih prilično čestita. Što znači čestitost? Čestito znači ne skretati ni lijevo ni desno, ne skretati prema naprasitosti, osjećajima, privatnim interesima ili odnosima, ili osobnim nakanama, nego zapravo primjenjivati prema najispravnijem, najpravilnijem cilju, onom koji je najdostojniji ljudskog poštovanja, divljenja i visokog uvažavanja – ili, može se reći, primjenjivati prema cilju koji Bog vidi kao dobar i odobrava ga. Nije li to nadmoćnije od „čestitosti” kako je vidi obično iskvareno čovječanstvo? (Jest.) Što znači ta čestitost? Ona je u potpunosti u skladu s istina-načelima, u potpunosti se temelji na Božjim riječima i izgrađena je na temelju savjesti. Kada osoba razumije istinu, posjeduje načine i načela za rješavanje problema i postupanje sa stvarima, pa nije li savjest te osobe prilično savršena? Nije li optimizirana? (Jest.) Onda, ne bi li prava osoba, pravo stvoreno biće, trebalo posjedovati takvu savjest? Ne bi li trebalo posjedovati čestitost u tom smislu? (Trebalo bi.) Prava osoba trebala bi posjedovati čestitost u tom smislu da je u skladu s istinom, umjesto onoga o čemu ljudi govore – biti odlučno ispravan i nepristran, otvoren i pošten, ili „pravi muškarac ništa ne skriva i uvijek stoji iza svojih djela”. To je naprasitost, nema stvaran sadržaj i ljudi to u potpunosti glume. Čestitost ima istinu kao svoj temelj; u njoj postoje stvarne proživljene primjene. To znači da osoba s normalnom ljudskošću ima istinu kao svoj izvor i polazište te je sposobna rješavati razne stvari i odnositi se prema njima u skladu s Božjim riječima – to se zove čestitost. O dobroti, štoviše, da i ne govorimo; u najmanju ruku, ona nadilazi mjerilo savjesti i razuma. U dobroti nema licemjerja, a još manje zlobe. To je postupanje u potpunosti utemeljeno na načinima koji su korisni i poučni za ljude i koji se istovremeno podudaraju s Božjim zahtjevima; to je postupanje u potpunosti utemeljeno na cilju i kriterijima straha od Boga i klonjenja zla, udovoljavanja Bogu i slijeđenja Božjeg puta. To je najbolja, najdivnija stvar pod nebom, u cijelom svemiru. Osoba koja ima Božje riječi ili istinu kao svoj život zasigurno ima najbolje srce, jer je sposobna prihvatiti istinu, a to u potpunosti zadovoljava mjerilo koje Bog zahtijeva od ljudi. Budući da posjeduje takvu vrstu ljudskosti, primjereno je reći da je čestita, a također je primjereno reći da je dobra. To je zato što je sposobna prihvatiti i primjenjivati istinu i ne vodi se svojim osjećajima niti ima ambicije ili želje u vršenju svoje dužnosti i ne gaji u sebi otrove tradicionalne kulture, a njeno mjerilo za mjerenje morala i ljudskosti nije onečišćeno nikakvim Sotoninim filozofijama, mislima ili gledištima – ono se u potpunosti podudara s istinom. Dakle, recite Mi, nije li ljudskost koja sadrži takvu savjest i razum već vrlo optimizirana? (Jest.) Budući da ta vrsta osobe posjeduje istinu i budući da je bit života koji proživljava istina, njezina ljudskost koja posjeduje takvu život-bit je savršena. Ako vam se ne sviđa čuti riječ „savršena”, onda je mogu nazvati i „optimiziranom”. U najmanju ruku, u Božjim očima, ta je osoba optimizirana i Bog je voli. Bog koristi ono malo svijesti o savjesti, razumu i osjećaju srama što je ljudi imaju kako bi u njih utkao Svoje riječi i istinu. Kada se istina Božjih riječi utka u tebe, ne samo da tvoja savjest i razum nisu oslabljeni ili skriveni, već umjesto toga postaju normalniji i optimizirani. Takvo je čovječanstvo koje Bog želi. Nemojmo reći savršeno, recimo optimizirano. Zašto ne reći savršeno? Ako kažem savršeno, neki ljudi kojima nedostaje duhovno razumijevanje reći će: „Nisi li rekao da ne budemo savršeni ljudi?” Zato moram izbjegavati tu riječ, u slučaju da neki ljudi pogrešno shvate. Zapravo, ako je nešto optimizirano u Božjim očima, onda se među stvorenim čovječanstvom može reći da je savršeno. To savršenstvo nije savršenstvo u ljudskim uobraziljama, već lijepa i dobra stvar, sila pravde, a također i pozitivna stvar, dostojna ljudske hvale, čežnje, njegovanja, poštovanja i čuvanja. Stoga ako želiš da tvoja savjest ne ostane samo na tome da ne prelazi najnižu granicu ljudskosti u tvom vladanju, već želiš učiniti svoju savjest osjetljivijom, svjesnijom i učiniti da tvoj razum udovolji Božjim zahtjevima, onda imaš samo jedan put. Taj put nije nadvladavanje raznih mana i nedostataka ljudskosti, već težnja istini, ulaganje truda u razne istine kojima Bog poučava ljude i razumijevanje koja su Božja zahtijevana mjerila za tebe kada se radi o raznim ljudima, događajima i stvarima te kako bi trebao gledati na te ljude, događaje i stvari, odnositi se prema njima i postupati s njima. Bog ima zahtijevana načela i mjerila za sve te aspekte. Koji je tvoj zadatak? To je da primjenjuješ u tom smjeru, prema tom cilju, prema tim mjerilima. Prvo, tragaj i shvati što su mjerila za primjenu istine. Zatim, postavljaj zahtjeve samome sebi prema mjerilima koja Bog zahtijeva, dok istovremeno u svojim predodžbama i uobraziljama otpuštaš razne misli, gledišta, pravila, propise i tako dalje, koji nisu u skladu s Božjim riječima ili istinom. Zatim, dopusti da Božje riječi malo-pomalo postanu tvoja načela primjene. Dok učiš otpuštati, ne zaboravi: svrha otpuštanja nije da te učini osobom praznog srca; Bog želi da tvoj život ima sadržaj. Na što se taj sadržaj odnosi? Odnosi se na Božja zahtijevana načela za razne stvari. Naravno, Bog ne želi da ljudi pretvore razna načela primjene u prazne teorije, samo govoreći o njima, a ne primjenjujući ih. Umjesto toga, On se nada da ljudi mogu odlučno pretvoriti ta istina-načela u dio svog života i unijeti Božje riječi u svoje stvarne živote. Uzmimo za primjer vršenje dužnosti – koje mjerilo u tom pogledu Bog zahtijeva od ljudi? To je da se vladaju na prizemljen način i u skladu sa svojim odgovarajućim položajem. To jest, u vršenju svoje dužnosti, moraš biti prizemljen, ne smiješ biti površan ili nemaran, ne smiješ to obavljati reda radi ili to činiti da drugi vide, a također se ne smiješ razmetati; naravno, ono što je još važnije jest da moraš postupati prema istina-načelima. Trebao bi postupati onako kako ti Bog kaže i trebao bi se suzdržati od činjenja stvari za koje ti Bog kaže da ih ne činiš. Ako se ne možeš u potpunosti suzdržati od činjenja tih stvari, onda počni s tim da ih činiš manje, pobuni se protiv vlastitih želja i vlastitih sklonosti i postupno dođi do toga da se u potpunosti suzdržiš od njihova činjenja – nije li to lako postići? (Jest.) U procesu težnje spasenju, trebao bi riješiti i otpustiti razne iskvarene naravi koje Božje riječi razotkrivaju. Naravno, otpuštanje tih iskvarenih naravi nije konačni cilj. Konačni cilj je, pod preduvjetom otpuštanja tih iskvarenih naravi, prihvatiti Božje riječi i Božje zahtjeve. A treba ih prihvatiti ne zarad promjene tvog raspoloženja niti zarad toga da ti omogući da živiš dostojanstveno; nego zarad odbacivanja tvojih iskvarenih naravi. To je konačni cilj, jer možeš zadobiti spasenje tek nakon što si odbacio svoje iskvarene naravi.

Najveća prepreka ljudima za zadobijanje spasenja jesu njihove iskvarene naravi. Tvoj nizak stupanj obrazovanja, starost ili nespretan način govora i nedostatak sposobnosti izražavanja – ništa od toga nije najveća prepreka spasenju. Tvoje loše profesionalne vještine u tvojoj dužnosti i tvoja nesposobnost da to svladaš – ni to nije najveća prepreka tvom spasenju. Što je onda najveća prepreka spasenju? To su tvoje iskvarene naravi. Naravno, ljudima nije lako razriješiti čovjekove razne iskvarene naravi koje su razotkrivene u Božjim riječima. To nije zato što ljudi nisu voljni otpustiti svoje iskvarene naravi niti zato što su njihove misli i gledišta zastarjeli i, naravno, još manje je to zbog nedostataka ili mana u njihovoj ljudskosti, ili zato što su ljudi otupjeli, spori u reakcijama i tako dalje – ništa od toga nije korijen problema. Zašto je onda tako? Jednostavno zato što su se iskvarene naravi ljudi ukorijenile u njihovom srcu, ljudi ih ne mogu odbaciti samo zato što to žele i tako njihove iskvarene naravi često izlaze na vidjelo kako bi uzrokovale smetnje i pravile probleme dok oni vrše svoje dužnosti. Na primjer, pretpostavimo da si crkveni vođa i da si učinio nešto pogrešno te si bio orezan. U tom slučaju trebao bi to prihvatiti, priznati da si učinio nešto pogrešno, biti voljan pokajati se i preokrenuti taj pogrešan pristup i postupati prema istina-načelima. To je vrlo jednostavna stvar, ali ti to ne možeš učiniti. Razmišljaš: „Jesam li orezan ovako zato što im se ne sviđam i žele me smijeniti?” U tvom se srcu pojavljuju pritužbe i pogrešna shvaćanja, i čak se pokušavaš raspravljati s Bogom: „Budući da Ti se ne sviđam i želiš me smijeniti i eliminirati, onda dobro, da raščistimo to. Počeo sam vjerovati u Boga s osamnaest godina, bio sam vođa svih ovih godina, ostavio sam obitelj i karijeru, odrekao se braka i obitelji – kako će se to računati?” Što više računaš, to se više uzrujavaš. Je li ovdje riječ samo o nesposobnosti otpuštanja? Ne. Zašto ne možeš otpustiti te stvari? Ovdje postoji korijenski problem. Kada si orezan, osjećaš se povrijeđeno, žališ se i osjećaš prkos u svom srcu, a također se pokušavaš raspravljati i opravdavati, pa čak i od drugih tražiš da se zauzmu za tebe. Zašto se tako ponašaš? (Zato što imamo iskvarene naravi.) Postoji samo jedan razlog, jedan korijenski uzrok: imaš neriješene iskvarene naravi. Neki od vas će reći: „Je li to zato što su moj urođeni kov i sposobnost nedostatni i ne mogu obavljati posao?” Moguće je da je, za neke od vas, to jedan od razloga; zbog lošega kova nesposoban si za posao, a također ne razumiješ istinu, pa činiš stvari koje uzrokuju prekide i smetnje. Je li to doista samo zato što si lošega kova? To je samo jedan aspekt. Korijenski problem je u tome što postoji problem s tvojom savješću. Taj problem s tvojom savješću izravno je povezan s tvojim iskvarenim naravima. Učinio si stvari koje su uzrokovale prekide i smetnje i bio si orezan – kako bi trebao pristupiti tome? Kako pristupaš pitanju svoje nesposobnosti za posao? Ako možeš primjenjivati istinu, to nisu problemi i možeš im ispravno pristupiti. Ali kako se većina ljudi ponaša kada se susretne s tim stvarima? Pokušavaju se raspravljati, žale se, postaju negativni, pa čak i govore naprasito: „Nije li to samo zato što misliš da sam lošega kova i da nisam sposoban? Nije li mi Bog dao ovaj kov? A ti se žališ da ne mogu obavljati posao! Ako ti se ne sviđam, trebao si to reći ranije!” Ako se tijekom orezivanja koriste nešto oštrije riječi, oni misle: „Je li moja nada u zadobivanje blagoslova nestala? Moj status u ovom životu je u opasnosti, a možda nemam nade ni u budućem svijetu.” Imaju li ikakvu namjeru tragati za istinom? Mogu li se pokoriti u svome srcu? Nije im lako pokoriti se. Sva ta očitovanja, u konačnici, posljedica su toga što ljudi imaju iskvarene naravi. Tvoj kov je loš i nesposoban si za posao – to je samo jedna od prirodnih mana ili nedostataka ljudskosti; to nije problem. Čak i ako su tvoje prirodne mane i nedostaci veliki i nesposoban si za posao, Bog prema tebi uopće ne osjeća odbojnost niti te odbacuje s prezirom. Ali, osim što si nesposoban za posao, ti ne prepoznaješ vlastite probleme, a također se žališ, osjećaš otpor i na kraju postaješ negativan i napuštaš svoj posao – što je to? To su iskvarene naravi. To je ono što trebaš riješiti. Je li tako? (Tako je.) Nakon što se tvoje iskvarene naravi riješe, postat ćeš prikladan za uporabu u poslu za koji su tvoj kov i osobine tvoje ljudskosti sposobni. Ali, ako ne riješiš svoje iskvarene naravi i ne možeš primjenjivati u skladu s istinom, ne možeš se pokoriti orezivanju ili se pokoriti razotkrivanju, onda bez obzira na to koliko je dobar tvoj kov, koliko su nadmoćne osobine tvoje ljudskosti, nećeš biti prikladan za uporabu. Razumijete? (Razumijemo.) Recite Mi, koja je bila poanta onoga o čemu smo maloprije razgovarali u zajedništvu? (U vjerovanju u Boga, najvažnije je poznavati vlastite iskvarene naravi. Naglasak bi trebao biti na rješavanju vlastitih iskvarenih naravi, a ne na vanjskim nedostacima ili manama vlastite ljudskosti. Kada se susretnemo sa situacijama, uvijek se zapetljamo u vanjske stvari, u osnovi smo nesposobni riješiti bitne probleme, a također smo nesposobni postići pokornost orezivanju ili pokornost okruženjima koja Bog postavlja.) Ako se tvoje iskvarene naravi riješe i u stvarima s kojima se susretneš možeš shvatiti istina-načela te znaš kako postupati s njima prema načelima, onda ćeš biti prikladan za uporabu u vršenju svoje dužnosti. Bez obzira na to je li tvoj kov dobar ili loš i bez obzira na to koliko talenta imaš, ako se tvoje iskvarene naravi ne riješe, onda bez obzira na to na koji si položaj postavljen, nećeš biti prikladan za uporabu. Nasuprot tome, ako su tvoj kov i sposobnosti ograničeni, ali razumiješ razna istina-načela, uključujući istina-načela koja bi trebao razumjeti i shvatiti u okviru svog posla i tvoje iskvarene naravi su riješene, onda ćeš biti osoba prikladna za uporabu. Razumijete? Možda ćete trebati neko vrijeme probaviti ove riječi da biste ih u potpunosti razumjeli.

Trenutno se većina ljudi još uvijek oslanja na talente i pridržava se propisa u vršenju svoje dužnosti. Sve dok ne čine grijeh ili ne čine zlo, vjeruju da su ispunili svoju dužnost. Ne usredotočuju se na težnju istini i promišljanje o sebi kako bi riješili svoje iskvarene naravi. Većina ljudi se samo zapetlja i zaglibi u pristupima i ponašanjima, ali se ne usredotočuje na traganje za istinom i postupanje prema načelima. Zadovoljni su time da samo rade što mogu, trudeći se ne uzrokovati prekide ili smetnje ili sabotirati stvari, i to je to. Većina ljudi još se nije susrela s orezivanjem ili razotkrivanjem niti je iskusila grdnju i sud, a još manje etapu ozbiljnih kušnji, pa se iskvarene naravi većine ljudi nisu počele mijenjati. To nije dobra vijest, ali je činjenica. Dat ću primjer i onda ćete znati o čemu se radi. Vidiš, većina ljudi koji sada vrše dužnosti obični su sljedbenici; nemaju status i nisu došli do točke gdje obavljaju neki posao imajući status i moć. Osnovno načelo koje većina ljudi primjenjuje jest biti poslušan i pokoran. Misle da vođe, u svakom slučaju, razgovaraju u zajedništvu prema radnim aranžmanima Višnjega, pa samo rade što vođe traže, na način na koji vođe od njih traže da to rade, i misle da nema potrebe razlučivati ispravno od pogrešnog ili istraživati je li to u skladu s istinom te da je, sve dok ne griješe, to u redu. Znači li to imati istina-načela kao svoj život? (Ne.) Dakle, pod kojim se okolnostima može utvrditi imaš li istinu kao svoj život? To je kada si izabran za vođu da obavljaš crkveni rad; to najviše razotkriva ljude. Imaš li načela u rješavanju stvari i koliko svojih iskvarenih naravi otkrivaš može dokazati imaš li istina-stvarnost i jesi li prikladan biti vođa ili djelatnik. Ako otkrivaš iskvarene naravi, kako bi tome trebao pristupiti? Trebaš li se otvoriti i razgovarati u zajedništvu o istini ili se skrivati i zakrinkavati? To je također trenutak kada se ljudi najviše razotkrivaju. Većina ljudi u crkvi nije u stanju gledati na stvari prema istina-načelima; umjesto toga, gledaju na stvari i komentiraju ih prema vlastitim predodžbama i uobraziljama i na temelju svojih sklonosti. Većina ljudi misli: „Sve dok ne činim veće pogreške u svojoj dužnosti i održavam rad da se odvija ovako, to je dovoljno. Ako napravim veću pogrešku i budem izoliran radi samopromišljanja ili premješten u skupinu B, onda je to samo moja loša sreća.” Što ova situacija ilustrira? Iako si u stanju biti poslušan i pokoran tijekom vršenja svoje dužnosti, radeći što god se traži, to ne znači da imaš istinu kao svoj život i ne znači da si osoba koja se pokorava Bogu. Kada budeš izabran za vođu i postigneš taj status, bit ćeš razotkriven. Zašto? Jednom kada imaš status, radit ćeš što god ti se prohtije, preuzimat ćeš kontrolu nad svime, nametat ćeš potpunu prevlast i uspostavljat ćeš neovisno kraljevstvo; postupat ćeš na temelju naprasitosti, na temelju svojih iskvarenih naravi i na temelju vlastitih želja i ambicija. Dakle, još uvijek nisi prikladan za uporabu. Do sada se može reći da je devedeset devet posto ljudi u takvom stanju i uvjetima. Iako je većina ljudi vršila svoju dužnost mnogo godina i izvana su postali razmjerno poslušni i pristojno se ponašaju, znači li to da više nemaju iskvarene naravi? (Ne.) Njihovo ponašanje više nije razuzdano, izvana se pristojno ponašaju i čini se da se pomalo drže poput svetaca, ali njihove se iskvarene naravi nisu ni najmanje promijenile jer ne traže aktivno istinu da bi riješili vlastite iskvarene naravi. Kada se pojave problemi u njihovom radu, bilo da ih orezuju vođe ili Višnji, oni u najboljem slučaju misle: „U redu, ako mi kažu da to ispravim, ispravit ću. Samo ću izdržati još malo teškoća, potrošiti još malo vremena i požuriti se da to ponovno napravim.” Oni samo imaju takav stav i mentalitet. To ne predstavlja pokornost istini i ne predstavlja istinsku pokornost. Odakle dolazi taj mentalitet? Dolazi iz činjenice da, u svojoj vjeri u Boga, ljudi imaju pozitivnu čežnju, čežnju da budu dobri ljudi, čežnju da budu stvorena bića u skladu s mjerilom. Ta želja donosi takvu vrstu mentaliteta u svakodnevnom životu ljudi i u vršenju njihove dužnosti; ljudskim rječnikom, to glasi ovako: „Ne stvaraj probleme, ponašajmo se svi pristojno.” Na što se odnosi „pristojno se ponašati”? Je li to istina-načelo? To te samo navodi da slušaš, pridržavaš se pravila i ne stvaraš probleme. To je minimalni zahtjev za ljude i ne dostiže razinu istina-načela. Kako onda glasi istina-načelo? Ono glasi da moraš aktivno tražiti Božje nakane. Kada otkrivaš iskvarene naravi, kada imaš sebične želje ili otkrivaš naprasitost, kada iskvarene naravi uzrokuju da se u tebi pojavi neko stanje, moraš aktivno uspoređivati ta očitovanja s Božjim riječima. Uz Božje prosvjetljenje, vodstvo, pomoć, podršku, pa čak i strogi sud i grdnju Božjih riječi, malo-pomalo mijenjaš svoj stav prema Božjim riječima, tvoj stupanj prihvaćanja Božjih riječi postaje sve viši i viši i sve više priznaješ Božje riječi i govoriš amen na njih. Tada prihvaćaš Božje riječi u sebe, otpuštaš pogrešna razmišljanja i gledišta i više se ne držiš nasljeđa čovjeka; sposoban si prihvatiti istinu i sposoban si postupati s ljudima, događajima i stvarima oko sebe i mijenjati svoju perspektivu, stav i gledište prema ljudima, događajima i stvarima, sukladno Božjim riječima i istina-načelima. To je put za rješavanje tvojih iskvarenih naravi. Imate li sada takvu vrstu samoinicijativne primjene? Mislim da devedeset devet posto ljudi nema. Većina članaka s iskustvenim svjedočenjima ljudi govori o iskustvu okruženja koje ih je prisililo da postupe na određeni način i postignu „pokornost Bogu” u svojim djelima. Osjećaju se prilično zadovoljni sobom, misleći da imaju istina-stvarnost. Iako si napisao članak sa svjedočanstvom, on se zapravo tiče hvalisanja, svjedočenja za sebe i uzdizanja sebe: „Gledajte, imam svjedočanstvo. Nisam iznevjerio Boga. Čvrsto sam se držao svoje dužnosti u ovom okruženju!” Neki drugi članci o iskustvenim svjedočenjima ljudi govore o tome kako, nakon što su orezani, promišljaju i dolaze do spoznaje, shvaćajući da su bili površni i nisu zadovoljili Boga te su sada voljni pokajati se. Iako postoji razdoblje pokazivanja pokajanja, gdje se čini da više nisu površni, jesu li se njihove iskvarene naravi promijenile? Ne. Iza kulisa i dalje su tako oholi i nadmeni. Stajalište, perspektiva i gledišta s kojih gledaju na ljude i stvari i postupaju s njima uopće se ne temelje na Božjim riječima. Dakle, njihove se iskvarene naravi uopće nisu počele mijenjati! O kojoj onda promjeni ti govoriš? To je samo promjena u ponašanju, načinu života i možda tonu, načinu izražavanja i stilu u kojem komuniciraš s drugima i rješavaš stvari. Tvoja vjera je također ojačala; sposoban si tragati za istinom nakon što si prošao kroz mnoge slučajeve orezivanja u raznim okruženjima i sada razumiješ mnoge istine, a tvoja odlučnost da slijediš Boga čvršća je nego prije – svi ti aspekti su se promijenili. Te promjene čine ljude sigurnijima u zadobivanje spasenja, spremnijima da teže istini i punijima nade i optimizma u pogledu slijeđenja Boga. Kakve god kušnje ili nevolje im se nađu na putu, neće postati toliko negativni da napuste svoju vjeru. Međutim, to su samo promjene u onome što se izvana proživljava u normalnoj ljudskosti. Te relativno pozitivne i proaktivne misli i gledišta postupno zauzimaju srca ljudi. Te promjene su znakovi da se njihova srca bude i oživljavaju. To jest, ljudi postaju proaktivniji i željni napretka, i više čeznu za pozitivnim stvarima, postajući sigurniji u težnji Božjim riječima, Njegovom djelu i Njegovim zahtjevima. Naravno, također imaju jasniji koncept o najvažnijem djelu koje Bog čini – djelu spašavanja ljudi. Na temelju tih uvjeta, mnogi ljudi vrše svoje dužnosti na prizemljeniji način, na način koji više poštuje pravila i poslušnije nego prije. Učinkovitost njihovih dužnosti se poboljšava, osobito u tehničkom radu, koji sada napreduje brže. Nisu tako spori kao što su bili prije, kada bi se zadaci koji bi trebali trajati nekoliko dana rastegnuli na tjedan ili više – sada postoje rezultati za samo nekoliko dana. Naravno, to je dobra vijest. Ali koja je loša vijest? To je da ono što vi otkrivate i pokazujete jesu samo promjene u ponašanju, mislima i mentalitetu te neki znakovi relativno pozitivnih, proaktivnih, optimističnih elemenata u vašem podsvjesnom biću koji se bude. Međutim, ti znakovi ne znače da su se vaše iskvarene naravi počele mijenjati. Ova vijest nije baš dobra, zar ne? (Ne, nije.) Iako nije baš dobra, ovo je neizbježan proces da bi iskvareno čovječanstvo zadobilo spasenje. Ljudi su toliko jadni i siromašni, toliko nezreli, a brzina njihovog ulaska u život i odbacivanja iskvarenih naravi je toliko spora. Temeljni razlog za tu sporost jest taj što takvom čovječanstvu nedostaje sposobnost prihvaćanja istine i što su toliko otupjeli na istinu, pozitivne stvari i bilo što što dolazi od Boga.

Neki ljudi vjeruju u Boga više od deset, dvadeset ili trideset godina, a tek sada shvaćaju da su se nakon svih tih godina samo donekle promijenili u svojem vanjskom ponašanju i doživjeli blago buđenje u svom srcu, ali nije došlo do temeljne promjene u njihovim iskvarenim naravima. Nakon što kod sebe vide neke promjene u ponašanju, neki misle da je to promjena u život-naravi i čak se hvale drugima: „Gledajte, nije li se moja život-narav promijenila?” Zapravo, promijenio si se samo u ponašanju; nemaš stvarna očitovanja promjene naravi i nisi proživio normalnu ljudskost. Kako onda netko može zaključiti je li došlo do promjene u tvojoj naravi? To nije čitanje lica; ne može se zaključiti gledajući tvoj vanjski izgled niti slušajući što govoriš, a još manje slušajući te kako izražavaš svoje odluke i želje – odluke i želje su nešto najšuplje. Kako se onda može zaključiti? Može se zaključiti gledajući imaš li, bez ičijeg podsticanja, nadzora ili čak podrške i pomoći, put i sposobnost da gledaš na svaku stvar i postupaš s njom prema Božjim riječima i imaš li Božje riječi kao svoj život u svom srcu da te obuzdaju u svemu što činiš. Ako nisi dosegao tu razinu, onda razgovarajmo o nižoj: imaš li svijest da koristiš Božje riječi kao načelo za sve što činiš i govoriš. Ako to ne možeš postići, onda, nažalost, nemaš istinu kao svoj život. Tvoje iskvarene naravi još uvijek su tvoj život; one te još uvijek mogu kontrolirati bilo kada, bilo gdje, gospodareći tvojom sviješću i tvojim razmišljanjem i gledištima. Bilo kada, bilo gdje, postupat ćeš i odnositi se prema bilo kojoj osobi, događaju ili stvari na temelju vlastitih osjećaja, raspoloženja, želja, prosuđivanja, gledišta i sklonosti. Još uvijek si u velikoj opasnosti; još uvijek ne možeš samostalno ispunjavati svoju dužnost i nisi u stanju živjeti samostalno – uvijek se moraš oslanjati na druge i past ćeš bez tuđe podrške. To znači da je tvoj rast premalen; to dokazuje da nisi zadobio istinu kao svoj život. Što znači ne zadobiti istinu kao život? To znači da te samo jedno ili dva načela sprječavaju da činiš loše stvari ili velike pogreške. To jest, kada je tvoja razumnost normalna i nitko te ne potiče ili huška, nipošto nećeš namjerno huliti na Boga, proklinjati Boga ili prekidati i ometati crkveni rad. Međutim, činjenica da to nećeš činiti namjerno ne znači da nisi sposoban to činiti; možda to nećeš činiti samoinicijativno, ali to još uvijek možeš činiti pasivno. Na što se ovdje odnosi pasivno? To znači da se tvoje iskvarene naravi mogu pojaviti u bilo kojem trenutku da te kontroliraju i natjeraju te da kažeš i učiniš bilo što i uzrokuju da u bilo kojem trenutku gledaš na osobu ili stvar s pogrešnim gledištima, a zatim da koristiš svoje iskvarene naravi da rješavaš stvari ili se nosiš s nekom vrstom osobe. Na primjer, pretpostavimo da si učinio nešto pogrešno i misliš da ne možeš dopustiti da Višnji, vođe ili bilo tko drugi to sazna. Što god bio razlog tome, u svakom slučaju, imaš svoje đavolje zamisli, pa to skrivaš i ne govoriš ništa. Vladaju li ovdje tvoje iskvarene naravi ili vlada istina? Jasno, vladaju tvoje iskvarene naravi. Tvoje iskvarene naravi gospodare tobom, tjerajući te da to skrivaš i ne govoriš ništa te se ne možeš osloboditi. Što znači ne moći se osloboditi? To znači da, iako si voljan primjenjivati istine koje razumiješ, nedostaje ti snage za to; jednostavno ne možeš nadvladati svoje iskvarene naravi. To znači da si u nevolji; ne možeš primjenjivati istinu. Ako želiš skrivati stvari i obmanjivati druge, u potpunosti si sposoban za djela prikrivanja i obmane, osobito prema Višnjemu, javljajući samo dobre vijesti, a ne loše, čak obmanjujući nadređene i skrivajući stvari od podređenih. Kažeš: „Stvarno volim istinu i ja sam osoba koja primjenjuje istinu. Pažljivo bilježim, promišljam i sažimam svaku istinu koju Bog govori, a zatim je primjenjujem u stvarnom životu.” Ti tako misliš, imaš tu želju, ali to ne znači da si primijenio istinu. Zašto? Zato što u sebi imaš mnogo pogrešnih razmišljanja i gledišta koja su već zaposjela tvoje srce. Posljedično, iskvarene naravi su postale tvoj život. Tvoje iskvarene naravi vladaju, gospodareći tvojim mislima i postupcima. Čak i ako želiš primjenjivati istinu, to je beskorisno; ne možeš se natjerati na to. Stoga ako se tvoje iskvarene naravi ne riješe, čak i ako vršiš svoju dužnost, nemoguće je da dođeš do toga da postupaš prema načelima – već je prilično dobro ako se možeš suzdržati od samoinicijativnog i otvorenog osuđivanja, opiranja ili huljenja na Boga. Međutim, s iskvarenim naravima koje vladaju u tvom srcu, ne možeš si pomoći a da se ne buniš protiv Boga i ne opireš Mu se. Možda misliš da samo pokušavaš obmanjivati Višnjega i skrivati stvari od Njega i varati Boga u situacijama kada si pasivan ili u trenucima očaja, i da samo potiskuješ ljude ili otkrivaš naprasitost u trenucima očaja. Je li to doista zbog privremenih trenutaka očaja? Ne, to je rezultat toga što tvoje duboko ukorijenjene iskvarene naravi vladaju. To je neizbježno. Zašto je neizbježno? Zato što su istine koje razumiješ za tebe samo neka vrsta voljnosti, neka vrsta vjerovanja; one još nisu postale tvoj život. Bez obzira na to imaš li znanje ili je li tvoj kov dobar ili loš, u najmanju ruku, istina nije postala tvoj život. To jest, istina ne vlada u tebi; ono što vlada u tebi jesu sotonske naravi i Sotonine filozofije. Kada tobom gospodare sotonske naravi, živiš prema sotonskim naravima i još uvijek živiš pod utjecajem Sotone. Kada tvoji interesi i ponos nisu ugroženi, kada nisu u pitanju tvoj status, slava i dobitak, voljan si primijeniti malo istine. Ali čim su u pitanju tvoja slava, dobitak, status ili odredište, tvoje te iskvarene naravi čvrsto i snažno grabe i kontroliraju. Još uvijek nemaš istinsku pokornost Bogu; još uvijek postoji stopostotna vjerojatnost da ćeš izdati Boga i istinu. Sudeći po tim pojavama, jesu li tvoje iskvarene naravi riješene? Jesu li odbačene? Je li istina postala tvoj život? Kada se nešto dogodi, ako istine koje razumiješ ne mogu nadvladati tvoje iskvarene naravi, ne mogu nadvladati tvoje izbore i želje, ne mogu nadvladati tvoje želje, ambicije, status i ugled, onda istine koje razumiješ nisu tvoj život. Kada istina postane tvoj život, možeš prirodno nadvladati te iskvarene naravi. Ako ne možeš nadvladati svoje iskvarene naravi, to pokazuje da istina još uvijek ne vlada u tebi i da još nije postala tvoj život. Kažeš da voliš istinu, ali to je samo tvoja čežnja i tvoja želja; to ne predstavlja tvoj život. Svi ljudi s normalnom ljudskošću imaju pozitivne čežnje. Ako čezneš za time da budeš dobra osoba, znači li to da si dobra osoba? (Ne.) Ako voliš istinu, pravičnost i pravednost, znači li to da posjeduješ istinu, pravičnost i pravednost? Ne – ne posjeduješ te stvari, samo čezneš za njima. Na što se odnosi čežnja? (Na divnu želju osobe.) Točno, to je samo želja. Nema nikakve veze s tim kako se zapravo vladaš, zar ne? (Ne.)

Imate li sada istinu kao svoj život? (Ne.) Kako se može vidjeti imaš li istinu kao svoj život? Može se vidjeti po tome mogu li istine koje razumiješ nadvladati tvoje iskvarene naravi kada su tvoji interesi u sukobu s istinom, kada tvoji interesi uskoro trebaju pretrpjeti gubitke ili biti ugroženi. Ako mogu, onda si osoba koja ima istinu kao svoj život. Ako ne mogu, to dokazuje da je tvoj rast vrlo malen. Koliko malen? Nemaš istinu kao svoj život. To je stvarnost. Neki ljudi kažu: „Ako nemamo istinu kao svoj život, zašto onda još uvijek možemo sve ostaviti da bismo vršili svoje dužnosti u Božjoj kući? Zašto još uvijek možemo trpjeti i plaćati cijenu za Boga?” Neki čak kažu: „Već posjedujem neku posvećenost; već sam učinjen pobjednikom.” Zapravo, takve su izjave onečišćene ljudskim predodžbama i uobraziljama. Nije pogrešno da ljudi imaju odluke i težnje. Ljudska čežnja za svjetlom, za pravdom, a također i njihova čežnja da teže istini, da zadobiju spasenje i tako dalje – te divne želje mogu promijeniti dio njihove svijesti, smjer puta kojim kroče i, naravno, neka od njihovih ponašanja i, gledano izvana, neke aspekte njihovog držanja i načina življenja. Na što se ovdje odnosi promjena? Na primjer, pretpostavimo da trenutno imaš vjeru, tvoje je stanje vrlo dobro, nisi negativan i tvoja se dužnost odvija osobito glatko. Posljedično, osjećaš da si osobito odan i da imaš nadu da ćeš ostvariti svoju želju da zadobiš spasenje i pristaješ podnijeti bilo kakvu teškoću. Ali dobra vremena ne traju dugo. Tijekom vršenja svoje dužnosti, susrećeš se s nekim preprekama i neuspjesima, bivaš orezan, ideš mnogim zaobilaznicama, pa te antikristi čak i navedu na pogrešan put i potisnu, pri čemu trpiš mnoge nepravde. Tada osjećaš nelagodu u svom srcu. Ne razumiješ istinu, ne znaš zašto su se te stvari dogodile i ne dobivaš nikakve odgovore moleći se Bogu, pa se osjećaš uznemireno. U velikoj mjeri, pojava tih stvari nanosi određeni udarac i izaziva pustošenje u tvojoj odlučnosti da čezneš za istinom i svjetlom. Nakon što pretrpiš to pustošenje, više ne želiš vršiti svoju dužnost, osjećajući da je to besmisleno. O čemu se ovdje radi? Kako si se tako brzo promijenio? Zašto se sada potpuno razlikuješ od osobe kakva si bio prije? Da imaš rast i da imaš istinu kao svoj život, tvoja se posvećenost ne bi promijenila. Ali budući da nemaš istinu kao svoj život, tvoje unutarnje stanje, način razmišljanja i tvoj polet da vjeruješ u Boga i daješ se za Njega uvijek su nestabilni i kolebaju se između vrućeg i hladnog. Tijekom razdoblja kada sve ide glatko i dobro si raspoložen, imaš polet, imaš mnogo toga za reći tijekom molitve, voljan si čitati Božje riječi, vrlo naporno radiš u svojoj dužnosti i odgovara ti biti zauzet ili umoran i podnositi bilo kakvu teškoću. Ali čim stvari postanu malo nepovoljne, postaješ negativan i slab, gubeći polet za vršenje svoje dužnosti. Kada propustiš jedan obrok ili spavaš malo manje, osjećaš da je to golema teškoća i u tvom srcu javljaju se pritužbe: „Zašto bih trebao trpjeti? Čak ni ne zarađujem novac vršeći svoju dužnost, ne isplati se!” Vidiš, tvoj je način razmišljanja potpuno drugačiji. Zašto se dogodila tako velika promjena? Zato što nemaš istinu kao svoj život i u tebi još uvijek postoje tvoje iskvarene naravi. Kada su ljudi entuzijastični, osjećaju da nemaju ambicija ni želja, kao ni zahtjeva prema Bogu. Zapravo, njihove iskvarene naravi još uvijek vladaju u njima; te stvari ostaju nepromijenjene. Kada su ljudi pozitivni, vrlo su entuzijastični i osobito poletni i nitko ih ne može zadržati. Kada su negativni, poput su hrpe blata, nitko ih ne može podići. Uvijek idu u krajnosti i potpuno su nestabilni. To pokazuje da im nedostaje nešto u njihovoj normalnoj ljudskosti. Što im nedostaje? Nedostaje im istina kao njihov život – to je to. Tvoje se stanje koleba između vrućeg i hladnog, jedan trenutak negativno, a drugi pozitivno. Što to uzrokuje? Tvoje iskvarene naravi prave probleme. Danas te tjeraju da misliš jedno, sutra drugo; u svakom slučaju, te misli uvijek su u skladu s tvojim željama, tvojom naprasitošću i tvojim trenutnim stanjem, raspoloženjem i osjećajima. Ali drugačije je kada ljudi imaju istinu u sebi. Ako istina postane tvoj život, uvijek će ti omogućiti da imaš točnu i istinitu definiciju onoga što činiš i to se nikada neće promijeniti. Nećeš oscilirati između vrućeg i hladnog, i nećeš postati negativan i zaglaviti u potištenosti zbog jednog neuspjeha i pada, ili zbog malo orezivanja ili malog zastoja. Niti ćeš biti toliko pozitivan da se ponašaš kao revni mladić, ostajući budan tri dana i noći. Umjesto toga, imat ćeš normalnu razumnost. Je li tako? (Jest.) Jednom kada ljudi razumiju istinu i istina postane njihov život, postaju jasni u pogledu vizija. Znaju zašto trebaju slijediti Boga, zašto trebaju vršiti svoju dužnost, koje rezultate trebaju postići u vršenju svoje dužnosti i svrhu, značaj i vrijednost podnošenja tih teškoća. Sva ta istina-načela temeljito razumiju u svojim srcima, bez zbunjenosti ili zamućenosti. I tako, trpe voljno i bez prigovora, imaju pravila i načela u svemu što čine i nikada ne gube vjeru u Boga; kada se osjećaju negativno, ne žale se na Boga niti Ga napuštaju, a kada se osjećaju pozitivno, nemaju dodatnih zahtjeva prema Bogu i njihovo je stanje vrlo normalno. Jeste li vi sada takvi? (Ne.) Što bi onda trebalo učiniti? (Od sada bismo se trebali usredotočiti na težnju istini kako bismo riješili svoje iskvarene naravi; nema drugog puta.) Nema drugog puta osim težnje istini. Dopusti da ti kažem: ako ne težiš istini i iskvarene naravi uvijek ostaju na vlasti kao tvoj život, onda nećeš imati dobro odredište; u najboljem slučaju, završit ćeš kao službenik. Ali ako težiš istini, tvoja nada u zadobivanje spasenja bit će velika i blagoslovi koje na kraju primiš također će biti veliki. Ako težiš istini, bit ćeš slobodan od ropstva iskvarenih naravi, iskvarene naravi više neće biti tvoj život i posljedično ćeš uistinu vidjeti nadu u zadobivanje spasenja. Ako ne težiš istini i tvoje iskvarene naravi ostanu neriješene te se želiš osloniti isključivo na samokontrolu i snagu volje da činiš dobre stvari i ne činiš zlo, onda je teško reći hoćeš li uopće uspjeti doći do kraja puta. Razumiješ? (Razumijem.) Koji je najveći problem koji ljudi trebaju riješiti u vjerovanju u Boga? (Iskvarene naravi.) Rješavanje iskvarenih naravi je najvažnija stvar. Nemoj misliti: „Sada vršim dužnost s punim radnim vremenom u Božjoj kući, dajem se Bogu s punim radnim vremenom, pa sam pobjednik!” Bog govori o stvaranju skupine pobjednika – što se podrazumijeva pod pobjednicima? „Oni prate Jaganjca kamo god pođe” (Otk 14,4). Jednostavno rečeno, to su pobjednici. Ne može se biti zadovoljan samo time da se bude pobjednik. Biti pobjednik u ovom jednostavnom smislu ne znači da su nečije iskvarene naravi odbačene i ne znači da netko ima istinu kao svoj život. Oni koji su na kraju spašeni nisu samo pobjednici – nije to tako jednostavno. Pobjednici su samo oni koji nadvladaju sekularni svijet, Sotonu, zle trendove i zle režime – to su pobjednici. Ako samo razumiješ neka istina-načela i možeš privremeno nadvladati tijelo i osjećaje, ili te ne sputavaju razne neosnovane glasine, ili te ne ometaju zli ljudi ili bezvjernici, to još uvijek ne zadovoljava u potpunosti standard pobjednika. Imati samo tih nekoliko manjih iskustava nije od velike vrijednosti. Što je vrijedno? Imati istinu kao svoj život je najvrjednija stvar. Kako netko može učiniti istinu svojim životom? Postoji samo jedan put: moraš više čitati Božje riječi i više primjenjivati i iskusiti Božje riječi. Samo na taj način možeš zadobiti istinu iz Božjih riječi i doći do toga da imaš istinu kao svoj život. Ako koristiš istinu da vodiš cijeli svoj život, svoju svakodnevicu i načela po kojima postupaš i vladaš se – ako primjenjuješ na ovaj način – imat ćeš istina-stvarnost. Kada posjeduješ istina-stvarnost, tvoje stare sotonske naravi bit će gurnute u stranu. Prije nego što odlučiš kako postupiti, prvo promisli: „Ono što ja mislim ne predstavlja istina-načela. Moram vidjeti što Božje riječi kažu.” Ako svaki put tako promišljaš i ako svaki put govoriš i primjenjuješ prema Božjim riječima, neće li istina malo-pomalo ući u tvoj život? Zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača. Dopusti da istina malo-pomalo uđe u tvoje srce da promijeni tvoju svakodnevicu, tvoja gledišta, tvoj trenutni status postojanja i tvoje stanje. Kako se tvoje stanje bude postupno mijenjalo i razvijalo u dobrom smjeru, vjerojatnost da ćeš činiti zlo i uzrokovati prekide i smetnje stalno će se smanjivati, vjerojatnost da ćeš se razmetati stalno će se smanjivati, dok će se tvoja svjedočanstva o primjeni prema istina-načelima stalno povećavati. Kada se pojave kritična pitanja ispravnog i pogrešnog, istina-načela nadvladavaju tvoje sotonske iskvarene naravi i tvoje osobne želje, sklonosti i planove. Tek tada ćeš biti pravi pobjednik, netko tko ima istinu kao svoj život i netko tko može zadobiti spasenje. Inače, ako samo postupaš na temelju svojih sklonosti i misliš: „Postupati na ovaj način je dobro, radim te stvari rado i voljno i nemam pritužbi”, kakva je korist od toga? Nemaš pritužbi, ali koja su načela tvoje primjene? Tvoja primjena u potpunosti dolazi iz sklonosti tvojih iskvarenih naravi, iz pogrešnih misli i gledišta, iz sebičnih nakana, iz ambicija i želja, iz osjećaja i iz naprasitosti – u potpunosti je vođena tvojim iskvarenim naravima. To je život koji otkriva iskvarene naravi, a ne život koji otkriva istinu. Ne samo da ga Bog ne pamti, već će ga i osuditi. Moraš pokušati sve što je u tvojoj moći kako bi ono što proživljavaš, riječi koje govoriš i stvari koje činiš te misli i gledišta koja otkrivaš, sve bilo u skladu s istinom; kako bi ona pogrešna razmišljanja i gledišta koja proizvode iskvarene naravi postajale sve rjeđe i rjeđe u tvom srcu; i kako bi ono što misliš u svom srcu i tvoja gledišta o stvarima bili svi povezani s istinom i svi u skladu s istinom. Moraš težiti ovom apektu i usredotočiti se na njega i tada će biti sve više i više promjena u tebi i tvoje će se stanje sve više i više poboljšavati. Danas mnogi ljudi mogu govoriti riječi i doktrine, izgovarajući ih jasno i logično, ali kada se radi o govoru o istina-stvarnosti, nemaju što reći i nisu u stanju izraziti nimalo praktičnog razumijevanja. O čemu se ovdje radi? (Nemamo istinu.) Tvoj život je još uvijek život iskvarenih naravi, život Sotone, a to nije život istine.

Jeste li razumjeli o čemu smo upravo razgovarali u zajedništvu? Ako uistinu prepoznate da vaše iskvarene naravi još nisu odbačene i da još uvijek živite prema iskvarenim naravima, hoćete li postati negativni? (Upravo sada, kada sam čuo Boga da kaže da se naše iskvarene naravi nisu promijenile, osjetio sam velik nesrazmjer u svom srcu, misleći o tome kako sam neprestano jeo i pio riječi Božje svih ovih godina i usredotočio se na primjenu istine u određenim situacijama – pa kako to da se moje iskvarene naravi još uvijek nisu promijenile? Osjetio sam se malo razočarano i negativno. Ali kroz Božje pružanje vodstva i razgovor u zajedništvu malo po malo, shvatio sam da samo pokazujem neka vanjska dobra ponašanja, ali moje iskvarene naravi još uvijek vladaju u meni; doista nije bilo nikakve promjene. Bog je rekao da kada ljudi rade stvari, moraju prvo promisliti i da, bez obzira na to koliko su dobre njihove ideje, one ne predstavljaju istina-načela, te da svaki put kada nešto rade moraju vidjeti što kaže istina u Božjim riječima i vježbati se u traženju istine i primjeni prema Božjim riječima, nakon čega će se polako njihovo stanje promijeniti. Nakon što sam čuo Božje zajedništvo, činilo mi se da ponovno vidim nadu i osjetio sam da postoji put i više nisam bio negativan.) Biti negativan je pogrešno; ne biste trebali biti negativni ni pod kojim okolnostima. Odbacivanje iskvarenih naravi velika je stvar za zadobivanje spasenja. Što je više nešto iskvarena narav, to se više morate usredotočiti na njezino rješavanje. Morate dati sve od sebe i posvetiti joj punu pažnju. Ne možete biti negativni i ne možete odustati. Iako se sada počinjete usredotočavati na težnju istini, ponekad još uvijek ne znate kako primjenjivati. Razgovor s vama sada o putu primjene korisniji je za vaš ulazak u život, a istovremeno može izazvati osjećaj krize u vama i omogućiti vam da se usredotočite na istinu i da razumijete istinu i uđete u istina-stvarnost što je prije moguće. Nemojte biti zadovoljni sami sobom i nemojte biti zadovoljni svojom trenutnom situacijom. Vi ste samo postali poslušni i dobro se ponašate i malo ste razumniji nego prije, ali još uvijek ste daleko od odbacivanja svojih iskvarenih naravi! Činjenice su očite, pa kakva je korist od toga da budete negativni? Biti negativan ne može riješiti stvarne probleme. Trebali biste pronaći odakle problem potječe i početi ga pokušavati riješiti odatle. Nije prekasno početi sada. Kada će biti prekasno? Bit će prekasno kada se Božje djelo završi. Imate li odlučnost da uđete u istina-stvarnost i dođete do toga da zadobijete istinu kao svoj život? (Sada imamo tu odlučnost.) Zapravo, ulazak u istina-stvarnost nije težak. Razmislite o tome, u besjedi o istini izgovoreno je mnogo riječi i one su vrlo podrobne i konkretne. Čini se da ima puno sadržaja, ali načela se ne mijenjaju i put primjene se ne mijenja. Kada otkrijete iskvarenu narav, svjesno zgrabite tu ideju ili misao i promislite u svom srcu: „Ovo je iskvarena narav, pa kako da je riješim? Nisam je prije riješio. Vjerujem u Boga toliko godina, ali sam se samo usredotočio na vanjske postupke i na razmetanje i nikada nisam promislio o činjenici da još uvijek imam iskvarene naravi. Danas sam odjednom otkrio da imam takvu misao u sebi. Odakle je došla ta misao? Iz iskvarene naravi. Onda kako bi se ta iskvarena narav trebala riješiti?” Molite se Bogu i tragajte za istinom, a također pitajte ljude oko sebe koji su imali iskustva; oni će vas voditi da tragate za istinom i riješite problem. Kada ste svi zajedno, morate se podržavati i pomagati jedni drugima i imati razumijevanja jedni za druge. Svačiji je rast isti i nitko ne bi trebao gledati s divljenjem ili svisoka na bilo koga drugog. Ako svi ovako pomažu i podržavaju jedni druge i svačiji rast postupno napreduje te na kraju svi zadobijete spasenje i uđete zajedno u kraljevstvo, ne bi li to bilo dobro? (Da.) U redu, završimo naše zajedništvo ovdje za danas. Doviđenja!

9. rujna 2023.