Prvi oblik praktičnog postupanja za težnju istini: otpuštanje

Otpuštanje prepreka između sebe i Boga te vlastitog neprijateljstva prema Bogu

I. Otpuštanje vlastitih predodžbi i uobrazilja o Bogu: otpuštanje vlastitih predodžbi i uobrazilja o Božjem djelu

F. Božje djelo ne mijenja prirođene okolnosti ljudi; ono ima za cilj promijeniti njihove iskvarene naravi

Na posljednjem okupljanju nastavili smo razgovarati u zajedništvu o temi „kako težiti istini”. Koji je bio glavni sadržaj razgovora? Razgovarali smo o razlikama između prirođenih okolnosti ljudi i njihovih iskvarenih naravi, a razgovarali smo i o ta dva aspekta pojedinačno. Jeste li vi kroz taj razgovor stekli određeno razumijevanje djela koje Bog namjerava obaviti i koje ljudske aspekte Bog želi promijeniti dok spašava ljude? (Da. Iz posljednjeg Božjeg razgovora u zajedništvu shvatio sam da ono što Bog namjerava promijeniti Svojim djelom jesu iskvarene naravi ljudi.) Spašavajući ljude, Bog ih namjerava osloboditi njihovih iskvarenih naravi; On ne namjerava mijenjati njihove prirođene okolnosti, zar ne? (Tako je.) Bog izražava istinu i opskrbljuje ljude istinom te koristi različite metode djelovanja – sve je to usmjereno na iskvarene naravi ljudi. Svojim djelom, Bog omogućuje ljudima da odbace naravi na koje se oslanjaju za opstanak, a koje je Sotona iskvario. Na taj se način Božje riječi i istina usađuju u ljude i postaju njihov život. To je konačni rezultat koji Božje djelo želi postići. Što ste vi shvatili iz razgovora o ovom aspektu? Koji je sadržaj na vas ostavio najdublji dojam? Razmislite na trenutak. (Posljednji Božji razgovor u zajedništvu pomogao mi je ispraviti pogrešno gledište koje sam imao. U prošlosti sam mislio da će Bog promijeniti urođeni kov ljudi, njihove sposobnosti i osobnost, ali kroz Božji razgovor u zajedništvu shvatio sam da Bog ne obavlja nadnaravno djelo. Božje je djelo promijeniti iskvarene naravi ljudi i njihove razne pogrešne misli i gledišta, koje su od Sotone. Primjenom Božjih riječi, obnavlja se njihova normalna ljudskost, a njihova savjest i njihov razum postaju sve normalniji. Istovremeno, shvatio sam i važnost težnje istini. Samo težnjom istini i primjenom istine mogu se riješiti naše iskvarene naravi; kada Božje riječi postanu naš život, postižemo to da nas Bog spasi. Ova dva aspekta Božjeg razgovora u zajedništvu ostavila su na mene prilično dubok dojam.) Sadržaj posljednjeg razgovora uključivao je istinu o vizijama; uključivao je neke konkretne aspekte Božjeg djela, predmete Božjeg djela i rezultate koje ono želi postići. Na temelju sadržaja o kojem se razgovaralo u zajedništvu, pojavila su se neka konkretna pitanja. To uključuje pitanje koja se očitovanja u svakodnevnom životu smatraju nečijim prirođenim okolnostima, koja očitovanja odražavaju nečiji karakter ili bit njegove ljudskosti – to jest, ono što obično nazivamo nekim očitovanjima toga je li nečija ljudskost dobra ili loša – i koja očitovanja su otkrivenja iskvarenih naravi. To su konkretna pitanja, zar ne? Iako smo, kada smo prethodno razgovarali u zajedništvu o ovoj temi, dali neke primjere, oni nisu bili vrlo ciljani ili konkretni. Danas ćemo posebno razgovarati o ovom pitanju kako bismo razlikovali očitovanja koja ljudi otkrivaju, a koja su prirođene okolnosti, ona koja se odnose na njihov karakter i ona koja spadaju u kategoriju iskvarenih naravi, razlikujući konkretna očitovanja ova tri aspekta. Na taj će način biti jasnije kako bi ljudi trebali povezati bezbroj pitanja s kojima se susreću u svom svakodnevnom životu s ova tri aspekta, na temelju Božjih riječi i istine. To uključuje pitanje koja su od ljudskih otkrivanja urođeni aspekti normalne ljudskosti kojima se ne treba baviti niti ih sputavati; koji su aspekti otkrivenja problema s ljudskosti ljudi i kako bi ih oni trebali mijenjati i ispravljati, ili ih rješavati traganjem za istinom; i koja očitovanja spadaju u kategoriju iskvarenih naravi i kako bi ljudi trebali spoznati bit tih naravi te ih riješiti i odbaciti prihvaćanjem i primjenom istine. Sve to ima konkretna očitovanja i, naravno, postoje konkretni putevi primjene. U skladu s različitim očitovanjima ljudi, razgovarat ćemo o načelima i putevima primjene kako bi ljudi mogli razumjeti kako se suočiti s tim pitanjima i riješiti ih te kako bi mogli imati konkretnije stavove i puteve primjene za razne probleme. Zvuči li dobro razgovarati u zajedništvu na ovaj način? (Da.)

4. Što su prirođene okolnosti

Već smo dva puta razgovarali u zajedništvu o tri pitanja: prirođenim okolnostima, ljudskosti i iskvarenim naravima. Iako nismo konkretno objasnili kojem od ova tri pitanja pripadaju ljudska očitovanja i otkrivanja, dali smo neke primjere dok smo razgovarali o svakom pitanju. U prethodnim razgovorima, kada smo se doticali ova tri pitanja, razgovarali smo i o biti tih pitanja ili o putevima i načelima primjene koji su uključeni. Sada, u vezi s ova tri pitanja koja sam upravo spomenuo, želim da svatko prvo diskutira o tome što su prirođene okolnosti. Možete svi okvirno razgovarati u zajedništvu o tome kako biste prvo dobili osnovni koncept. (Bože, odnose li se prirođene okolnosti na nečiji kov, sposobnosti, urođenu osobnost i instinkte?) Već smo razgovarali o ovom sadržaju, tako da bi vam svima to trebalo biti poznato. Ima li još? Smatraju li se jače strane i izgled prirođenim okolnostima? (Da.) Što je s nečijim obiteljskim podrijetlom? (Da, i to.) I životne rutine i navike, zar ne? Još nešto? (Također interesi i hobiji.) Postoji mala razlika između interesa i hobija i jačih strana. Dodavanjem interesa i hobija unosi se više pojedinosti. Navedimo ih redom: Prvo je obiteljsko podrijetlo. Drugo je izgled. Treće je osobnost. Četvrto su instinkti. Peto je kov. Šesto su jače strane. Sedmo su interesi i hobiji. Osmo su sposobnosti. A zatim životne navike i životne rutine. Ove posljednje dvije su slične, ali imaju neke konkretne razlike. To je ukupno deset. Izvolite, pročitajte ih. (Jedan: obiteljsko podrijetlo. Dva: izgled. Tri: osobnost. Četiri: instinkti. Pet: kov. Šest: jače strane. Sedam: interesi i hobiji. Osam: sposobnosti. Devet: životne navike. Deset: životne rutine.) Sve su to prirođene okolnosti ljudi. Ne bismo li trebali razgovarati u o prirođenim okolnostima i pojedinačno? Možete li ih bez razgovora u zajedništvu sami ispravno razlikovati? (Ne.) U kojim ih situacijama ne možete razlikovati? (Ponekad kada vidimo određena očitovanja kod nekoga, ne možemo reći odražavaju li ona osobnost ili instinkte te osobe, ili su to otkrivanja iskvarenih naravi.) (Također, životne navike i životne rutine – mislio sam da se one formiraju na temelju stečenih životnih uvjeta i pozadine; nisam shvaćao da mogu biti prirođene okolnosti.) Vidiš, kada raščlanimo neki podroban i konkretan sadržaj unutar jedne glavne teme, na površini se čini da znaš te pojedinosti, ali u stvarnom životu ih malo pobrkaš; još uvijek ti nije baš jasno kako ih razlikovati, zar ne? (Tako je.) Još uvijek trebamo posebno razgovarati u zajedništvu o ovom pitanju.

5. Razlika i odnos između prirođenih okolnosti, ljudskosti i iskvarenih naravi

Što se tiče tri aspekta koja smo upravo spomenuli – prirođenih okolnosti, ljudskosti i iskvarenih naravi – navedimo neke konkretne primjere za prirođene okolnosti i podrobno razgovarajmo u zajedništvu o njima, o svakom pojedinačno. Što se tiče ljudskosti i iskvarenih naravi, njih nećemo navoditi. Dok budemo razgovarali o konkretnim primjerima i očitovanjima prirođenih okolnosti, dotaknut ćemo se i nekih očitovanja ljudskosti i otkrivanja iskvarenih naravi. Kada budemo razgovarali o njima, vi možete razlučiti i razlikovati spadaju li ona u prirođene okolnosti, koja ne treba mijenjati, ili spadaju u probleme s karakterom ljudi ili njihovim iskvarenim naravima, koje treba riješiti traganjem za istinom. Kroz konkretan razgovor u zajedništvu u kojem se koriste konkretni primjeri i pitanja, razlike će postati jasnije, zar ne? (Da.)

Primjer 1: Odrastanje u siromaštvu i odrastanje u bogatstvu

Neki ljudi potječu iz siromašnih obitelji i lošeg su imovinskog stanja. Žive u skučenim okolnostima; uvijek su u neimaštini i moraju proračunavati i planirati svaki trošak. Kada je u pitanju trošenje novca, njihov pristup jest paziti na svaki novčić. Rođeni su u takvim obiteljima i pod takvim uvjetima. U koji od tri aspekta o kojima smo razgovarali u zajedništvu ovo spada? Jesu li to prirođene okolnosti, ljudskost ili iskvarena narav? Ovo je aspekt njihovog obiteljskog podrijetla, što je prirođena okolnost, zar ne? (Da.) Je li to obiteljsko podrijetlo dobro ili loše? (S ljudskog stajališta, loše je.) Bore se da prežive, obitelji su im siromašne, nisu imućni ili dobrostojeći – to su pitanja vezana za njihovo obiteljsko podrijetlo. Iako je ova vrsta osobe rođena u siromašnoj obitelji, nikada nije jela kavijar, nikada nije nosila skupocjenu odjeću, nikada nije iskusila razne vrste luksuza i nikada nije bila u kontaktu s nečim vrhunskim ili s bilo kojim bogatim ili poznatim ljudima, ona posjeduje savjest i razum. Nikada ne iskorištava druge. Kada vidi nekoga da uživa u dobrim stvarima ili nekoga bogatog, iako osjeća zavist, nikada ne pomišlja na krađu ili otimanje tuđe imovine. Koji aspekt uključuje otkrivanje ove vrste osobe? (Njezin karakter, njezinu ljudskost.) Uključuje njezinu ljudskost. Je li očitovanje njezine ljudskosti u ovom aspektu dobro ili loše? (Njezina je ljudskost dobra i poštena.) To se još ne može smatrati ispravnim; to samo znači da ne iskorištava male povlastice i ne laska bogatima. U stanju je ispravno se odnositi prema takvim stvarima. Kakva je ljudskost ove vrste osobe? (Njezina je ljudskost relativno dobra.) Ovo je objektivna izjava; njezina je ljudskost relativno dobra, što znači da u smislu svog karaktera, donekle ima integritet i dostojanstvo. Iako je njezino obiteljsko podrijetlo siromašno i nije plemenito, ona ne prezire siromašne i ne favorizira bogate, niti iskorištava druge. Postoji druga vrsta osobe: rođena je u bogatoj obitelji, ili sa „srebrnom žlicom u ustima”, kako bi rekli nevjernici. Nikada se nije morala brinuti o hrani ili odjeći i sve joj je lako dostupno; koju god hranu želi jesti, dostupna joj je. Njezini obiteljski uvjeti su posebno dobri, a roditelji se prema njoj vrlo dobro odnose. Koji aspekt ovo uključuje? (Ovo također uključuje obiteljsko podrijetlo.) Nečije obiteljsko podrijetlo je prirođena okolnost. Iako ova vrsta osobe ima posebno dobro obiteljsko podrijetlo, dobrog je imovinskog stanja i bez briga o hrani ili odjeći, i vidjela je dobre stvari i iskusila što svijet nudi, kada je u interakciji s drugima, ako vidi nekoga tko je bolji i sposobniji od nje, ili tko se značajno ističe u nekom području, ili tko ima ugled među ljudima, osjeća ljubomoru i neprekidno smišlja načine da ga omalovaži. Koji aspekt uključuju ta očitovanja? (Mislim da uključuju i iskvarene naravi i ljudskost.) Tako je. Ta očitovanja uključuju i njezinu ljudskost i njezine iskvarene naravi. Kada ova vrsta osobe vidi nekoga boljeg od sebe, osjeća ljubomoru, mržnju i želi ga potisnuti, mučiti i isključiti; želi ga nadmašiti. Ako ima samo te misli, ali ne postupa po njima, ona je osoba s lošom ljudskosti – je li njezina ljudskost zla? (Jest.) Ako se, na temelju te zle ljudskosti, osjeća prkosno kada vidi nekoga boljeg od sebe, osuđuje ga iza leđa, pa se čak i upušta u mutne radnje kako bi ga potisnula, to su konkretna očitovanja iskvarene naravi. Koja je bit te iskvarene naravi? To je zloba. Ta očitovanja uključuju i ljudskost i iskvarenu narav. Iako su obiteljski uvjeti ove vrste osobe dobri i ona se dobro hrani i odijeva te bi se očekivalo da posjeduje razboritost i da je tolerantna prema drugima, kada je u kontaktu s ljudima, uvijek ih želi iskoristiti i uvijek je pretjerano proračunata. Kada s drugima nekamo ide, cjepidlači oko toga tko je potrošio više novca i tko je platio putne troškove, ne želeći potrošiti ni novčić više. Kada radi s drugima, uvijek računa tko je učinio više, a tko manje, i uvijek smišlja načine kako da se izvuče. Koji aspekt ovo uključuje? (Uključuje njezinu ljudskost.) Koji aspekt ljudskosti? (Sebičnost i podlost.) Sebičnost i podlost, ljubav prema iskorištavanju drugih, nedostatak integriteta i dostojanstva – to se odnosi na njezin karakter. U interakciji s ljudima, proračunata je i voli iskorištavati druge, čak i ako je korist koju treba steći samo jedan novčić, i traži svaku priliku da stekne korist. Bez obzira na to jesu li u pitanju javni ili privatni izvor, mladi ili stari ljudi, ona iskorištava svakoga. Bez obzira na to o kome se radi, ne suzdržava se i iskorištava ga kad god se ukaže prilika. Posebno je zahtjevna i proračunata u svojim interakcijama s drugima. Na primjer, prošli put si je zamolio za uslugu i sada osjeća da joj duguješ. Potrudit će se da joj uzvratiš uslugu, a to mora biti još veća usluga od one koju je ona tebi učinila; tek tada osjeća da je to pravedna pogodba. Nije li to pretjerano proračunato? (Jest.) To je pretjerano proračunato, posebno zahtjevno prema drugima i vrlo spletkarski. Iako joj ne nedostaje ništa u pogledu hrane i odjeće i uživa u boljem životu u svim aspektima u usporedbi s drugima, kad god vidi nekoga s nečim što prije nije vidjela, želi to koristiti i isprobati. Osjeća potrebu imati sve što drugi imaju. Ako to nema, osjeća se nelagodno i neuravnoteženo u svom srcu, do te mjere da ne može jesti ni spavati; tek kada to i sama posjeduje, osjeća se zadovoljno. O kakvom se pitanju radi? (To je još uvijek pitanje ljudskosti.) Ta konkretna očitovanja su pitanja njezine ljudskosti, a ne njezinih prirođenih okolnosti. Prirođene okolnosti uključuju samo na njezino obiteljsko podrijetlo i obiteljske okolnosti u kojima može uživati, dok se njezini načini ponašanja i ophođenja sa stvarima odnose na njezinu ljudskost. Njezina očitovanja, kao što su njezini stavovi, metode i motivi ponašanja i ophođenja sa stvarima, odnose se na pitanje njezinog karaktera; to se još ne uzdiže na razinu iskvarenih naravi. Ona je sebična, zahtjevna, pretjerano proračunata, spletkari i voli iskorištavati druge – jesu li to očitovanja dobre ili loše ljudskosti? (To su očitovanja loše ljudskosti.) Sve su to očitovanja niskog karaktera i loše ljudskosti. Jesu li ta očitovanja loše ljudskosti vidljiva i primjetna drugima? (Jesu.)

Primjer 2: Dobar izgled i visoke akademske kvalifikacije

Neki ljudi imaju pravilne crte lica i rođeni su s velikim, sjajnim i inteligentnim očima koje izgledaju živahno i izražajno. Od djetinjstva su prilično simpatični. U koji aspekt ovo spada? (Ovo se odnosi na njihov izgled.) Izgled spada u prirođene okolnosti, zar ne? (Da.) Imati velike oči i pravilne crte lica, urođeno posjedovati dobar izgled – je li to aspekt iskvarenih naravi? (Ne.) Odnosi li se na pitanja ljudskosti? (Ne, ne odnosi se.) Ne odnosi se na ljudskost ili iskvarene naravi, stoga ništa ne treba mijenjati. Prirođene okolnosti su stečene rođenjem; rođeni su s takvim izgledom i nisu podvrgnuti nikakvom umjetnom poboljšanju ili izmjeni. Jednostavno su takvi. Iako su prirodno lijepog izgleda, uvijek su smušeni kada se u svakodnevnom životu suočavaju sa složenim pitanjima i ne znaju kako se s njima nositi. Također im nedostaje sposobnost razlučivanja ljudi, događaja i stvari. Nije im jasno s kime se mogu družiti, a koga bi trebali izbjegavati. Ne znaju tko je zao i koja bi im druženja mogla donijeti nevolje. U dvadeset i nekoj godini ne znaju te stvari, pa čak ni s trideset ili četrdeset, unatoč tome što imaju nešto životnog iskustva, još uvijek ne znaju. Iako imaju velike, izražajne oči, um im je prilično smušen. O kakvom se problemu radi? (Je li to problem s njihovim urođenim kovom?) Njihov urođeni kov nije baš dobar. Nikada ne mogu pronaći načela u interakciji s drugima i ophođenju sa stvarima i ne mogu prozrijeti razne vrste ljudi. Često ih drugi varaju, obmanjuju i poigravaju se s njima. Kakav je kov ove vrste osobe? (Njihov je kov relativno loš.) Njihov kov nije dobar. Imati izražajne oči ne znači nužno imati mudar um. Iako u smislu svojih prirođenih okolnosti imaju dobar izgled, njihov kov nije sjajan. Međutim, postoji jedna stvar: tijekom školovanja, bili su izvrsni u usvajanju znanja iz udžbenika; mogli su brzo pamtiti književnost, a pri učenju matematike, fizike i kemije, ili novog jezika, brzo su shvaćali gradivo. Glatko su upisali fakultet, magistrirali i doktorirali. U što bi ovo trebalo spadati? Može li spadati u njihov dobar kov? (Ne.) Dakle, u što spada? (Spada u njihove jače strane, što je prirođena okolnost.) To je točno. Ova vrsta osobe izvrsna je u učenju, usvajanju znanja i akademskim predmetima. Brzo shvaća gradivo iz udžbenika i stvari koje su teorijske i temelje se na pravilima, kao što su aspekti vezani za stručne vještine i tehnologiju ili formule i pravila u matematici, fizici i kemiji, i pamte ih vrlo dobro. Ova vrsta osobe izvrsna je u učenju tih stvari i ima posebnu vještinu za to. Može ih shvatiti na prvi pogled, a posebno je izvrsna na ispitima i u odgovaranju na pitanja; kada je riječ o odgovaranju na pitanja, to čini s lakoćom – tu njezine jače strane mogu najbolje doći do izražaja. Moglo bi se reći da se ova vrsta osobe snalazi kao riba u moru znanja. Predstavljaju li ta očitovanja njezin kov? (Ne.) Ona samo znače da ima posebnu jaču stranu. Ova vrsta osobe pokazuje posebno izvrstan uspjeh na polju znanja, pokazujući ljudima da se njezina jača strana u tom području ističe. Budući da ima tu jaču stranu i određena postignuća – stekla je magisterij i doktorat te postigla visoku razinu obrazovanja – među drugim ljudima sebe vidi kao obrazovanu osobu, učenjaka i intelektualca visoke razine. Što više knjiga pročita, to više osjeća da je poznata osoba, superiorna osoba i da su svi ostali obični, bez znanja, nesposobni razumjeti njezin um ili ga prozrijeti i da nisu na istoj razini kao ona. Kao rezultat toga, često se osjeća superiorno u odnosu na druge i smatra se iznimnom i izvanrednom osobom. Koje je to očitovanje? (Iskvarena narav.) Koji aspekt iskvarenih naravi? (Oholost.) Njezina ohola iskvarena narav navodi je da nakon stjecanja visoke razine obrazovanja još više prezire obične ljude i ljude iz svih društvenih slojeva. Zbog svoje visoke diplome, nakon što povjeruje u Boga, uvijek želi imati glavnu riječ u crkvi i teži tome da bude vođa. Svaki put kad su izbori, nada se da će biti izabrana. Ako ne bude izabrana, postaje negativna i predaje se beznađu. Što god vođe i djelatnici kažu, ne želi to slušati i želi se tome opirati. Koju god dužnost da joj se dodijeli, osjeća odbojnost prema tom zadatku i donosi sudove iza leđa. U svom srcu misli: „Ti nemaš mnogo znanja. Tvojim riječima nedostaje logike. U dubini duše prezirem te kao crkvenog vođu. Odbijam ti se pokoriti! Nemoj misliti da si bolji od mene. Usporedimo se – da vidimo tko što ima. Da vidimo tko može citirati više Božjih riječi i tko može podijeliti veće razumijevanje. Ako tvoj razgovor u zajedništvu nije tako dobar kao moj, odbijam ti se pokoriti! Čak i ako si izabran za vođu, ne moram slušati, provoditi ili poštivati sve što od mene tražiš!” Koje je to očitovanje? (Iskvarena narav.) Ovo je konkretno otkrivanje iskvarene naravi. Odnosi li se to na ljudskost? Budući da ova vrsta osobe ima prirodnu jaču stranu i, na tom temelju, opsežno studira, stječe mnogo znanja i dobiva društveni status, osjeća se jedinstveno i superiorno u odnosu na druge te želi govoriti s pozicije iznad svih ostalih i ponašati se zapovjednički; među ljudima uvijek želi biti ona koja vodi, želi da je drugi slušaju – ima li ova vrsta osobe problem sa svojom savješću i razumom? (Da, ima.) O kakvom se problemu radi? Njezina jača strana omogućila joj je da vrlo lako stekne visoku razinu obrazovanja kroz studiranje. Je li ta jača strana sama po sebi problem? Je li sama jača strana aspekt iskvarenih naravi? Je li ona očitovanje loše ljudskosti? (Nije.) Međutim, budući da ima tu jaču stranu, stekla je mnogo znanja i postigla visoku razinu obrazovanja, što je u skladu s društvenom procjenom i definicijom statusa. To ju je navelo da vjeruje da bi trebala imati glavnu riječ u crkvi, biti dio elite u bilo kojoj skupini ljudi i biti iznad svih ostalih. Ima li takva ljudskost ikakvog razuma? Je li takva ljudskost dobra? (Njezina ljudskost nije dobra.) U kojim pogledima njezina ljudskost nije dobra? (Nema razuma i savjesti; uvijek želi biti iznad drugih.) Uvijek željeti biti iznad drugih djelomično je posljedica iskvarene naravi. U drugom smislu, iz perspektive ljudskosti, nije li to pomalo besramno? (Jest.) Božja kuća nije društvo. Uspoređuje li Božja kuća akademske kvalifikacije pri izboru vođa? (Ne.) Na čemu Božja kuća temelji izbor vođa? Temelji ga na istina-načelima, zar ne? (Da.) U Božjoj kući, izbor vođa temelji se na istina-načelima, a ne na tome tko ima više akademske kvalifikacije. Zna li ona načela za izbor vođa? Zna, ali se prema tim načelima odnosi kao prema pukim birokratskim izjavama i kao pukim teorijama te ne zna kako ih provesti u djelo ili primijeniti u svakodnevnom životu. Stalno širi ideju da samo oni s visokim akademskim kvalifikacijama imaju dobar kov, mogu razumjeti istinu i mogu voditi druge. Budući da ima visoke akademske kvalifikacije, nešto znanja i društveni status, misleći da Božja kuća funkcionira na isti način kao i društvo, koristi svoje znanje i visoke akademske kvalifikacije kao kapital kako bi pokušala imati glavnu riječ u Božjoj kući. Želi zamijeniti načela za izbor vođa u Božjoj kući svojim vlastitim načinima gledanja na ljude i ophođenja sa stvarima te svojim vlastitim pristupima, perspektivama i gledištima o društvenom položaju i statusu. Nije li to nedostatak razuma? (Jest.) Koji je drugi način da se opiše nedostatak razuma? (Biti besraman.) Jednostavno rečeno, to je besramnost; drugi način da se to kaže jest da ova vrsta osobe ima vrlo lošu razumnost. Vidiš, iako je primila takozvano visoko obrazovanje i pročitala mnogo knjiga, nijedna od tih knjiga niti bilo koji učitelj ili odgajatelj nikada je nije naučio kako se ponašati razumno. Umjesto toga, nakon što je naučila mnoge stvari iz knjiga, osjeća da je stekla kapital i da je superiorna u odnosu na obične ljude. Iako njezina jača strana nije negativna stvar i prirođena je okolnost, ta jača strana lako može dovesti do određene posljedice – uzrokuje da ta osoba postane ohola i uobražena, izgubi razum i postane drsko bezobrazna i besramna. Unatoč tome što je pročitala mnogo knjiga i stekla mnogo znanja, ne razumije značenje riječi „sram”. Stoga, nakon stjecanja nekih akademskih kvalifikacija, koristi to kao kapital da se posvuda razmeće i želi to iskoristiti da stekne status u Božjoj kući i da ima glavnu riječ. Misli: „Imam visoke akademske kvalifikacije i brzo učim, što znači da imam dobar kov. Štoviše, duboko sam obrazovan, vidio sam mnogo svijeta i bistrouman sam, pa sam kvalificiran voditi druge.” To podrazumijeva je da su njezino znanje i jače strane istina. Sve su to očitovanja nedostatka razuma. Ima li takva osoba, kojoj nedostaje razuma, integritet? Ima li dostojanstvo? (Ne.) Nedostatak integriteta i dostojanstva – je li to očitovanje dobre ljudskosti ili prezira vrijedne, niske ljudskosti? (To je očitovanje prezira vrijedne ljudskosti.) Takvi ljudi nemaju dobru ljudskost. Oni najviše cijene svoje akademske kvalifikacije, društveni status, osobnu vrijednost i položaj. Smatraju to svojim kapitalom, izuzetno su oholi i uobraženi i žele imati glavnu riječ. To je očitovanje prezira vrijedne ljudskosti. Ovo pitanje uključuje dva aspekta: jedan se odnosi na njihovu ljudskost, a drugi na njihovu iskvarenu narav. Njihovo stajalište o pitanjima te njihov stav i gledišta prilikom rješavanja pitanja odnose se na njihovu ljudskost. Takva vrsta ljudskosti dovodi do konkretnih postupaka, očitovanja i otkrivanja, koje su izrazi iskvarene naravi.

Primjer 3: Izgledati šutljivo

Neki ljudi po prirodi nisu razgovorljivi; od malih nogu ne vole puno govoriti. Kad su u interakciji s drugima, govore jednostavno i sažeto. Čak i kada im se mnogo toga događa, nemaju mnogo misli niti riječi kojima bi ih izrazili. Čak i ako se izraze, to je vrlo jednostavno. Kakav je to problem? (To je problem povezan s njihovom osobnošću.) To je problem s njihovom osobnošću, što je dio njihovih prirođenih osobina. Oni su po prirodi šutljivi. Koriste jednostavan rječnik, nemaju vrlo složene misli i nerado govore s drugima. Kada se na okupljanjima razgovara u zajedništvu o istini, oni samo slušaju druge kako govore, i prilično je dobro već i to ako mogu dati jednostavan odgovor nakon što drugi završe s govorom. Ako ih upitaš: „Koje je tvoje razumijevanje ovoga?” reći će: „Moje razumijevanje je slično tvome.” Ako ih zamoliš da budu konkretni, reći će: „Mislim isto kao i ti”, i onda nemaju više što reći. To je samo njihova osobnost; ako ih zamoliš da kažu više, nemaju što reći. To je dio njihovih urođenih osobina. Postoji druga vrsta ljudi koji, iako ne govore puno i naizgled su često šutljivi, nasamo se vole raspitivati o tračevima, govoreći stvari poput: „Iz kojeg je sela taj brat ili ta sestra? Čuo sam da vjeruje u Boga osam godina – je li ikada bio vođa? Koliko ima godina? Je li istina da se razveo i da ima dijete?” Kakvo je to očitovanje? Na prvi pogled, ne govore mnogo i ne vole govoriti u javnosti. Nemaju baš bogat rječnik i teško se izražavaju u razgovoru. Međutim, s druge strane, itekako imaju što reći i uvijek se vole raspitivati o drugima, govoreći stvari poput: „Je li ta osoba imala operaciju očnih kapaka? Koža joj je tako svijetla – ide li često u kozmetičke salone?” ili „Vidim da taj i taj uvijek koristi najnovije računalo, a odjeća mu je sva markirana i prilično skupa. Je li mu obitelj dobrostojeća? Kakvim se poslom bavi njegova obitelj? Je li mu otac dužnosnik?” Koje probleme otkrivaju ta očitovanja? (Otkrivaju probleme s njihovom ljudskošću.) Voljeti se raspitivati o tračevima, prikupljati informacije o nevažnim osobnim stvarima i uživati u razgovoru o tuđim poslovima – to su očitovanja povezana s nečijom ljudskošću. Jesu li ta očitovanja dobra? (Ne.) U kojem smislu nisu dobra? Koje probleme ljudskosti uključuju? Nikome nisu naštetili niti su koga mučili, niti su povrijedili tuđe interese, pa zašto se ta očitovanja smatraju lošima? (Uvijek žele znati o tuđim poslovima, neprestano njuškajući po tuđim stvarima iza leđa. Problem je u razumu njihove ljudskosti.) To se odnosi na razum njihove ljudskosti. Kad bi, na primjer, iskreno i izravno pitali: „Brate taj i taj, koliko imaš godina?”, bi li to bilo normalno očitovanje ljudskosti? (Da.) Nije li takvo pitanje otvoreno i pošteno? Nije li ispravno? (Da.) Pa zašto neki ljudi ne postavljaju pitanja ili ne govore stvari izravno onima kojih se to tiče? Zašto pribjegavaju zakulisnim igrama iza tuđih leđa? Ako se o nekoj temi može pitati ili raspravljati osobno, treba je iznijeti javno. Zašto šaputati tajne iza tuđih leđa? Ne uključuje li to određeni stav i metodu vladanja i postupanja sa stvarima? Jesu li taj stav i metoda dobri? (Ne.) Zašto se taj stav i metoda ne smatraju dobrima? Uživaju li ti ljudi koji vole potajno ispitivati u kopanju po tuđoj privatnosti i raspitivanju o ljudima iza njihovih leđa? (Da.) Zašto se vole raspitivati o ljudima iza njihovih leđa? Ako imaju pitanja, zašto ih ne postave izravno? Postoji li poteškoća u postavljanju pitanja licem u lice? Neugodno im je pitati izravno, pa se raspituju iza tuđih leđa. Nije li to razlog zašto se tako ponašaju? (Da.) Zapravo, neke se stvari mogu pitati izravno, kao što je postavljanje pitanja nekome: „Koliko godina vjeruješ u Boga? Jesi li pohađao fakultet? Koja je tvoja razina obrazovanja? Koliko imaš godina?” Sve se to može pitati licem u lice. Ako ti neki ljudi nisu voljni odgovoriti, onda ne pitaj, i ne raspituj se ni iza njihovih leđa. Ako misliš da bi bili voljni podijeliti određene stvari s tobom, ili ako ste vas dvoje poznanici i dovoljno ti vjeruju da razgovaraju, onda ih možeš pitati izravno. Zašto inzistirati na tome da se okolo raspituješ iza njihovih leđa? Je li to doista potrebno? Ne čini li se to prilično niskim? Ti se ljudi ne usuđuju pitati izravno jer se boje da im druga osoba neće odgovoriti. Ali oni žarko žele znati i saznati te stvari. Ako ne saznaju, osjećat će se nemirno, ali jednom kada dobiju informaciju, osjećaju se spokojno u sebi, kao da su dobili dragocjeno blago. Kakvi su to ljudi? Uživanje u raspitivanju i saznavanju tuđih privatnih stvari ili osobnih podataka – takvi su ljudi skloni ogovaranju i osuđivanju drugih, zar ne? (Da.) Ako vjeruješ da bi druga osoba bila voljna odgovoriti na tvoja pitanja, možeš je pitati i saznati te stvari izravno. Ako druga osoba smatra da su neka od tvojih pitanja pretjerana i da prelaze granicu pristojnosti, te ti odbije odgovoriti, to je u redu. Ako ti ne želi odgovoriti ili ne želi da ti znaš određene stvari, onda se nemoj raspitivati ni iza njezinih leđa. Ako inzistiraš na tome da saznaš nečije podatke ili privatne stvari, s jedne strane, počet će te gledati sumnjičavo: „Zašto želiš znati te stvari? Zašto me pokušavaš istražiti iza mojih leđa? Želiš li me kontrolirati, mučiti ili prodati?” To je jedan aspekt. S druge strane, kakva je potreba da ti znaš o drugima? Koje pravo imaš da znaš stvari o njima? Želiš li prikupiti podatke o svima? Moraš znati o svemu – jesi li ti specijaliziran za prikupljanje podataka? Je li to tvoj posao? Božja kuća nikome nije dala takvo zaduženje. Ako se neprestano pokušavaš raspitivati o tuđim privatnim poslovima, raspitujući se o stvarima za koje oni ne žele da ti znaš, zbog toga te smatraju vrlo dosadnim. Kakva je ljudskost nekoga koga drugi smatraju dosadnim? U najmanju ruku, ta je osoba besramna. Kako nevjernici nazivaju takvu osobu? Drski nitkov. Njihova je ljudskost niska, nedostaje im dostojanstva i žele sve istražiti, ponašajući se neprimjereno. Nisu li takvi? (Jesu.) Je li ljudskost takve osobe dobra ili loša? (Njihova je ljudskost loša.) Njihova ljudskost, u najmanju ruku, nije dobra. To je jedno očitovanje unutar kategorije nemanja dobre ljudskosti – neprimjereno se ponašati i uvijek pribjegavati zakulisnim igrama. Na površini, čine se pristojni, puni poštovanja i uljudni prema tebi, izgledajući kao da su dobro odgojeni i da je njihovo vladanje ispravno. Međutim, iza tvojih leđa, pribjegavaju zakulisnim igrama, raspitujući se o tvojim godinama, obiteljskom podrijetlu i drugim tvojim aspektima, umjesto da otvoreno razgovaraju ili te izravno pitaju. U interakciji i razgovoru s drugima, nisu iskreni ni izravni; umjesto toga, uvijek pribjegavaju zakulisnim igrama iza leđa ljudi, radeći stvari koje nisu za javnosti. Neprestano razmišljaju o tuđim privatnim poslovima i o tome što drugi misle, uvijek su zaokupljeni takvim stvarima. Ljudskost takve osobe nije dobra i u bilo kojoj skupini, takve osobe nitko ne voli. Nije da ljudi ne žele da ti znaš osobne stvari ili da nešto skrivaju od tebe; radi se o tome da tvoja ljudskost i tvoj način vladanja i postupanja sa stvarima čine da se drugima ne sviđaš. Razlog zašto se ljudima ne sviđaš jest taj što je tvoj način vladanja i postupanja sa stvarima pomalo nečastan; taktike koje koristiš su niske i odvratne, a ne ispravne i poštene. Čini se da neki ljudi nemaju problema kada komuniciraju s drugima licem u lice, ali iza njihovih leđa, uvijek rade stvari kriomice. Kada se drugi udalje, brzo otvaraju njihova računala da vide s kim su razgovarali, o čemu su razgovarali, što su napisali u svojim dnevnicima i kakve uvide imaju. Ponekad, kada netko ima lozinku na svom računalu, pokušavaju je izmamiti govoreći: „Jesi li promijenio lozinku na računalu? Ja sam svoju upravo promijenio u 1234567, možda bi i ti trebao promijeniti svoju.” Koja je svrha toga? „Govorim ti svoju lozinku – i ti bi trebao reći meni svoju, kako bih imao priliku provjeriti tvoje računalo.” Neki se ljudi čak usuđuju prekapati po tuđim torbama i stvarima kada ih nema. Na primjer, ako vide da netko nosi nove slušalice i žele znati kakva je kvaliteta zvuka, mogli bi se usuditi uzeti slušalice i slušati kada te osobe nema. Ako otvoreno zatražiš da posudiš slušalice te osobe i ona pristane, onda ih ti s pravom možeš isprobati. Ako ne pristane, onda ih ne bi trebao isprobavati. Nije li to ispravan način postupanja? Bez obzira na to slažu li se drugi ili ne, trebao bi rješavati stvari otvoreno pred njima, a ne iza njihovih leđa. Takva osoba to jednostavno ne može – uvijek pribjegava zakulisnim igrama. Do koje mjere? Čim se ti udaljiš, odmah pregledaju tvoje stvari, provjeravajući što si napisao u svojim bilješkama o duhovnoj posvećenosti i brzo to prepisujući, bojeći se da nešto ne propuste. Na površini, čini se da žude za istinom, ali njihovi postupci u tajnosti odvratni su. Kada vide da si kupio novo računalo, osjećaju ljubomoru. Izvana govore da je novo računalo sjajno i brzo, ali u sebi misle: „Brzo? Nadam se da će se jednog dana pokvariti!” Jednog dana, ti spomeneš da novo računalo ne radi dobro i da je sporo, a oni se potajno osjećaju ushićeno: „Tako ti i treba kad koristiš novo! Ja ga još nisam ni dobio, pa je bolje da ga ni ti ne možeš koristiti!” Njihov je um pun niskih, odvratnih misli koje nisu za javnost. Neki ljudi vide da netko ima lijep komad odjeće i žele ga i oni isprobati. Ali umjesto da pitaju izravno, samo moraju čekati priliku da ga potajno odjenu kada te osobe nema. Pogledaju se u ogledalo, misleći da izgledaju sjajno, ali čim čuju korake osobe koja se vraća, brzo ga skinu i vrate na mjesto. Iako zakulisne igre takve osobe i njezini načini postupanja sa stvarima možda ne uključuju iskvarenu narav ili nisu toliko ozbiljni kao iskvarena narav, njihov stav prema vladanju i ophođenju sa stvarima te način na koji se odnose prema ljudima prilično su odbojni i odvratni, i to na određenoj razini utječe na normalan život drugih. Stoga se može reći da takva osoba ima ozbiljnih problema sa svojom ljudskošću. Koliko ozbiljnih? Neprimjereno se vlada, pribjegava mnogim zakulisnim igrama, a njezin način rješavanja problema je pokvaren i podao. Uvijek je tajnovita; nikada ne radi stvari otvoreno i uvijek ih radi ljudima iza leđa. Kada drugih nema, kada ne obraća pažnju ili kada nitko ne može vidjeti ili otkriti što rade, oni kriomice rade stvari. Ljudskost takve osobe nije dobra. Uvijek živi u mračnim kutovima, obavijena ozračjem tame, nesposobna suočiti se sa svjetlom ili drugim ljudima. Njezina je ljudskost niska i odvratna. Jesu li ta očitovanja njezine niske ljudskosti instinktivna? (Ne.) Osjećaju se posramljeno raditi stvari pred drugima; radije ih rade iza njihovih leđa, a kada rade stvari iza tuđih leđa, ne pokazuju nikakvu suzdržanost. Ima li to ikakve veze s njihovom osobnošću? (Ne.) Ako bi ti rekao da se te zakulisne igre ili ono što otkrivaju i proživljavaju u svojoj ljudskosti odnose na određeni aspekt iskvarenih naravi, to ne bi bilo točno. Međutim, njihove zakulisne igre su stalne. Na površini, čini se da nisu počinili nikakve veće pogreške, i kada im crkva dodijeli dužnost, većinu vremena ulažu svoje srce i poslušni su; čak se izvana čine prilično ispravnima. Ali u tajnosti, to je druga priča – poput miša, čim nitko ne gleda, počinju pribjegavati zakulisnim igrama i raditi svašta. Nisu li ti ljudi baš poput miševa? Razmislite – ako je to njihova ljudskost i način na koji komuniciraju s drugima i ophode se sa stvarima, ako je moralni karakter njihove ljudskosti takve vrste i imaju takvu ljudskost-bit, kako se onda odnose prema Bogu i istini? Odnose li se prema Bogu i istini na isti način kao i prema ljudima? (Da.) Oni također pribjegavaju zakulisnim igrama, zar ne? Pokušavaju na svaki mogući način izbjeći nadzor vođa i djelatnika, ponašajući se na jedan način pred njima, a na drugi iza njihovih leđa. Ne prihvaćaju Božje ispitivanje, niti prihvaćaju istinu u dubini svog srca. Bez obzira na to što Božje riječi kažu, oni im pristupaju na svoj način, pribjegavajući nekim zakulisnim igrama i radeći neke stvari za pokazivanje, tako da izvana nitko ne može vidjeti nikakve probleme ili nedjela. Izvana se čini da ne čine ništa loše i da primjenjuju istinu, ali u tajnosti, već su pribjegli svojim zakulisnim igrama, a nedjela su već počinjena u tajnosti, a da nitko ne zna. Ne vjeruju u Božje ispitivanje niti ga prihvaćaju i, stoga, ne prihvaćaju istinu. Što to uključuje? To uključuje iskvarene naravi. Kada se prema Bogu, istini i svojoj dužnosti odnose s takvom ljudskošću i takvim načinom interakcije s drugima i postupanja sa stvarima, konkretna očitovanja njihove ljudskosti koja otkrivaju uključuju iskvarene naravi. Što te iskvarene naravi uključuju? U najmanju ruku, uključuju lažljivost. Ako su njihovi postupci još tajnovitiji i varljiviji, što to uključuje? (To eskalira u opačinu.) To uključuje lažljivost i opačinu unutar njihovih iskvarenih naravi. Osim toga, duboko u svom srcu, uvijek gaje sumnje u istinu i u Božje ispitivanje. To je duboko ukorijenjeno u njima. Misle: „Nitko ne zna što radim u tajnosti. Nigdje nisam vidio Boga, pa sigurno ni Bog ne zna – samo ja znam.” Ne uključuje li i to iskvarenu narav? Na koji se aspekt iskvarenih naravi to odnosi? (Je li to nepopustljivost?) U sebi imaju nepopustljivu narav. Dakle, je li bit tih misli odbojnost prema istini? (Jest.) Njihov stav prema istini je stav otpora i protivljenja. Osim što su nepopustljivi, posebno osjećaju odbojnost prema istini, što ovo čini ozbiljnim problemom. Kada nešto uključuje iskvarenu narav, to je ozbiljnije od samo loše ljudskosti. To uključuje pobunu protiv Boga, opiranje Bogu i bit protivljenja istini. To uključuje stav osobe prema Bogu i istini. Kada nešto uključuje iskvarenu narav, to uključuje istina-načela i potrebu da se iskvarene naravi riješe istinom.

Primjer 4: Briga o vanjskom izgledu

Neki su ljudi po prirodi visoki i skladne građe, i, štoviše, imaju pravilne, čiste i profinjene crte lica koje su ugodne oku. Što god odjenuli, ljudi im se dive, govoreći: „Oni su stvarno kao hodajuća reklama iz časopisa – tako zgodni, lijepi izapanjujući!” Spada li to u njihove prirođene osobina, njihovu ljudskost ili njihove iskvarene naravi? (To je njihov prirodni izgled.) Rođeni su lijepi. Budući da su prirodno privlačni i imaju dobru figuru, od malih nogu su ih hvalili stariji, zavidjeli im kolege iz razreda, a roditelji su ih uzdizali u zvijezde. Svaki dan roditelji su ih dotjerivali, i prije nego što su navršili tri ili čak pet godina, jedan dan bili su odjeveni kao djevojčica, a sljedeći dan kao dječak. Ukratko, bili su voljeni kao dragocjena mala igračka. Kako odrastaju, postaje im posebno stalo do toga kako izgledaju. Odrastajući u modernom, privilegiranom životnom okruženju, stekli su naviku stalnog dotjerivanja. Posebno nakon što dobiju pristup raznim modnim saznanjima, počinju uživati u usklađivanju boja, krojeva i stilova; odijevaju se posebno ukusno, odišući profinjenim držanjem. Čak i jednostavna majica i traperice izgledaju drugačije na njima, a kada se kombiniraju s cipelama skladne boje, njihov stil postaje još impresivniji – apsolutno su zapanjujući i nevjerojatno zgodni. Samo ih pogledati pravi je melem za oči. Kad god se pojave na javnim mjestima ili na ulicama, sigurno će privući mnogo pogleda. Zbog toga što su rođeni lijepi i imaju tu prirođenu osobinu, te da se znaju dobro odjenuti, odišući posebno profinjenim držanjem bez obzira na to kako se dotjeraju, osobe i istog i suprotnog spola posebno uživaju u interakciji i druženju s njima. Ljudi jedva čekaju biti u njihovoj blizini, razgovarati i čavrljati s njima te se družiti s njima, kako bi im njihova ljepota donijela užitak. Je li to njihova krivnja? (Ne.) Zbog njihove povoljne urođene osobine, ljudi su uvijek tolerantni prema bilo kakvim problemima, manama ili nedostacima koje mogu imati. Stoga, kamo god pošli, iznimno su dobro primljeni i popularni. Čak i ako kažu nešto neugodno, drugima je to i dalje ugodno čuti. Kada izgube živce ili postanu drski, ljudi se ne ljute niti se vrijeđaju – čak osjećaju kao da ih nagrađuju. S vremenom, zbog takvih iskustava, njihova urođena osobina daje im osjećaj nadmoći. Počinju misliti: „Biti zgodan, imati profinjeno držanje i biti dobro odjeven omogućuje mi da budem popularan kamo god pošao – to je fantastično! Ovo društvo, ovo čovječanstvo, to doista cijeni. Čini se da je ova urođena osobina koju su mi roditelji dali moj kapital. Lakše je naći posao, a tijekom ispita, ako želim prepisati s nečijeg testa, sve što trebam učiniti je pogledati ga i on će mi ga ponuditi.” Mnoge osobe suprotnog spola im se udvaraju, a među istim spolom također ima mnogo onih koji se prema njima dobro odnose i neprestano hvale njihovu ljepotu i dobar izgled. S vremenom, zbog toga sve više uživaju u toj prednosti. Ta im prednost donosi mnoge pogodnosti, koristi i povlastice, omogućujući im da uživaju u mnogim stvarima. Dakle, u takvom okruženju, postavljaju si određene zahtjeve. Neće izaći iz kuće bez šminke, a ako dobiju i najmanji prištić, ne usuđuju se pokazati pred drugima. Oprezni su s prehranom, izbjegavaju začinjenu hranu i sojin umak, brinući se u sebi: „Kada će ovaj prištić nestati? Ne smijem ga istisnuti – bojim se da će ostaviti ožiljak. Ali ako ga ne istisnem, hoće li ga vidjeti pripadnici suprotnog spola koji su mi se nekoć divili i pomisliti da više nisam privlačan, da više nisam njihov ideal? Hoće li postati ravnodušni prema meni? Što da radim? Pretpostavljam da ću morati pričekati da prištić nestane prije nego što izađem. Nipošto ne smijem dopustiti da me ljudi vide ovakvog; to bi uništilo savršenu sliku koju su stvorili o meni.” Neki ljudi moraju savršeno uskladiti boje, krojeve i stilove svoje odjeće. Prije izlaska, moraju se promotriti u ogledalu iz svakog kuta, a neki čak snimaju selfije kako bi bili sigurni da izgledaju savršeno na sunčevoj svjetlosti ili pod umjetnom rasvjetom, pazeći da aspekti poput njihove kože, tena, frizure, odjeće i držanja budu ugodni oku i da izazivaju naklonost drugih, i tek se tada osjećaju spremnima za izlazak. Čak i nakon što počnu vršiti dužnost, i dalje održavaju takav način života. Ako se zbog posebnih okolnosti taj dan nisu istuširali, a priđe im netko suprotnog spola, brzo ga izbjegnu. Smatraju da, ako se nisu istuširali, nisu prikladni da ih drugi vide. Budući da imaju toliko zahtjeva u pogledu svog izgleda i držanja, to utječe na njihov svakodnevni život. Ako odu negdje gdje se ne mogu istuširati, osjećaju se tjeskobno i uvelike pate te ne mogu dobro jesti ni spavati. Misle: „Što ću ako se ne mogu istuširati? Nikada nisam bio više od tri dana bez tuširanja. Ako počnem neugodno mirisati, hoće li me ljudi gledati svisoka? Slika o meni više neće biti savršena, zar ne? Drugi me više neće smatrati idealnim? Što da radim?” Ako se nađu na mjestu s lošim životnim uvjetima i obrocima koji nisu dovoljno hranjivi ili uravnoteženi, počinju se brinuti: „Hoće li to utjecati na moju kožu? Hoće li mi koža postati gruba ili ostarjeti? Hoću li dobiti bore? Ne mogu ostati na ovom mjestu – moram otići odavde!” Osjećaj nadmoći koji donosi njihova urođena osobina čini njihov život posebno kompliciranim, zbog čega žive na posebno iscrpljujuć i sputan način. Izuzetno su zabrinuti za mišljenje drugih o njima, posebno o tome kako drugi procjenjuju njihovu odjeću, držanje i ponašanje, toliko brinu o tome kako ih drugi doživljavaju – do koje mjere to ide? Do te mjere da utječe na njihov normalan život, posao i vršenje dužnosti. Osjećaj nadmoći koji proizlazi iz njihovog izgleda učinio ih je vrlo površnima, vrlo zabrinutima za svoj izgled i vrlo zabrinutima za to kako ih drugi doživljavaju. Kakav je to problem? Jesu li sva ta očitovanja ispravan stav za rješavanje problema u svakodnevnom životu? (Ne.) Jesu li to izopačena gledišta koja su razvili tijekom svog svakodnevnog života? (Jesu.) Dakle, na što se ta očitovanja odnose? (Odnose se na njihovu ljudskost.) Kojeg se aspekta njihove ljudskosti to tiče? U čemu je problem s načinom na koji se vladaju? Je li to površnost? (Jest.) Površnost je jedan problem unutar njihove ljudskosti. Što još? Taština, briga o tome kako ih drugi doživljavaju, želja da budu savršena osoba u očima drugih te posebna krhkost i nesposobnost podnošenja teškoća. Osim toga, tu je i sebičnost. Da bi održali sliku o sebi, tjeraju sve da ih dvore i poslužuju, dok oni odbijaju podnijeti i najmanju teškoću. Osjećaj nadmoći koji donosi njihov prirodni izgled navodi ih na to da žele da se svi vrte oko njih. Sve u njihovu životu podređeno je samo jednom cilju: održavanju svog vanjskog izgleda. Jednom prilikom, na primjer, dok se fotografiraju, netko primijeti komadić salate zaglavljen u njihovim zubima dok se smiješe. Od tog trenutka prestaju jesti lisnato povrće. Čak i ako je to jedina dostupna opcija i nemaju izbora nego da ga jedu, odmah nakon jela isperu usta i obavezno se moraju promotriti u ogledalu da vide da im ništa nije zaglavljeno u zubima prije nego što se usude izaći pred ljude. Je li to problem unutar njihove ljudskosti? (Jest.) Ti uobičajeni problemi u svakodnevnom životu spadaju u područje ljudskosti i nisu eskalirali na razinu iskvarene naravi. Problemi kojima se bave svi su povezani samo s aspektima ljudskog života – pokušavaju održati svoju ljepotu i visoku razinu pažnje od drugih usredotočujući se na svoj fizički izgled i prohtjeve. Što god radili – bilo da jedu, dotjeruju se ili podnose teškoće i plaćaju cijenu – u rješavanju tih problema, njihova su gledišta i stav usmjereni na održavanje vanjske slike o sebi kako bi uvijek izgledali ugodno oku, osiguravajući da drugi imaju dobar dojam o njima i da privlače visoku razinu pažnje. Uključuje li to njihovu ljudskost? (Da.) Sva ta očitovanja uključuju njihovu ljudskost – pokazuju da je njihova ljudskost pretjerano površna.

Primjer 5: Namjerno privlačenje suprotnog spola

Postoji još jedna vrsta ljudi koji se pretjerano razmeću kad god su u blizini pripadnika suprotnog spola, pokušavajući se posebno odjenuti i našminkati se kako bi izgledali zavodljivije. Na primjer, njihovo ponašanje i izgled i dalje su normalni kada su s braćom ili sestrama s kojima su osobito bliski, ali čim se pojavi netko suprotnog spola njihove dobne skupine, uzbude se i osjećaju da se moraju posebno odjenuti i dotjerati se. Neke žene odmah nanesu ruž kako bi im usne bile istaknutije, poprave obrve, a ako stignu, dodaju i malo rumenila. Obično nose kosu svezanu u rep, ali čim susretnu nekoga suprotnog spola tko im se sviđa ili im je privlačan, uljepšaju se tako što raspuste kosu do ramena. Neki muškarci, u međuvremenu, kosu učine sjajnijom, oblikuju je u korejsku, hongkonšku ili zapadnjačku frizuru, podšišaju bradu, stave naočale, presvuku se u bolju odjeću i, ako uvjeti dopuštaju, stave malo kolonjske vode, a sve kako bi privukli suprotni spol. Kada razgovaraju s pripadnicima suprotnog spola, često ubacuju neke otmjene riječi kako bi se pokazali, kako bi pokazali svoju profinjenost, eleganciju, duhovitost i smisao za humor. Svi ti postupci imaju jasnu namjeru – čine to isključivo kako bi privukli suprotni spol. Neki ljudi, kada su u blizini nekoga suprotnog spola tko im se sviđa, ili nekoga suprotnog spola slične dobi, postanu još živahniji, više govore, bolje se izražavaju, oči im živnu i izgube onaj tup i staklast pogled, a mimika im također postane osobito izražajna. O čemu se ovdje radi? Zašto izgledaju osobito izvještačeno i neprirodno kada vide suprotni spol? Kada se pripadnici suprotnog spola prvi put sretnu, obično su pomalo sramežljivi, ali nakon nekoliko susreta postanu prisniji i ponašaju se prirodnije. Međutim, neki ljudi postanu osobito živahni i uzbuđeni kad god vide suprotni spol. O kakvom se problemu radi? (Radi se o zavođenju, što se uzdiže na razinu iskvarene naravi.) O kakvoj se iskvarenoj naravi radi? (O opačini.) Nemaju li oni problem sa svojom ljudskosti? (Imaju.) Strogo govoreći, to je problem s ljudskošću takvih ljudi. Koji je aspekt njihove ljudskosti ovdje problematičan? Problem je u interakciji sa suprotnim spolom. Kako to opisuju nevjernici? Nazivaju to problemom u nečijem ophođenju s ljudima, zar ne? (Da.) Ako uključuje iskvarenu narav, može se donekle sažeti kao opačina; ali točnije rečeno, to je problem ophođenja između muškaraca i žena koji se odnosi na nečiju ljudskost. Kada se suoče sa suprotnim spolom, neki ljudi postanu osobito živahni te osobito pozitivni i proaktivni. Ono što te riječi „osobito” očituju jest problem ophođenja s ljudima koji se odnosi na nečiju ljudskost. Je li to ophođenje s ljudima normalno ili nenormalno? (Nenormalno.) Može li se onda opisati kao opako? Je li prikladno reći da je opako? Je li u redu reći da je pomalo podlo? (Da.) Takvi su ljudi pomalo podli. Gdje god se nalazi netko suprotnog spola tko im se sviđa, oni nastoje biti u blizinite osobe, inzistiraju na tome da sjede pokraj nje, uspostavljaju fizički kontakt i koketno je pogledavaju. To odražava problem s njihovim karakterom – nedisciplinirani su, lošeg ponašanja i podli. Ako je osoba površna, onda bi se to trebalo očitovati na isti način bilo da je u prisutnosti istog ili suprotnog spola – samo želi dobro izgledati i svidjeti se drugima, želi da joj se dive i da je cijene. To je problem površnosti u ljudskosti. Međutim, ako je namjera privući osobu suprotnog spola i nametati joj se, onda to postaje pitanje ophođenja sa suprotnim spolom. Ako je osoba pretjerano površna tako da to utječe na njezin normalan život, to je samo nedostatak ili problem u jednom aspektu njezine ljudskosti. Ali ako se netko odijeva posebno kako bi privukao pripadnike suprotnog spola, s ciljem da izgleda zavodljivo, primamljivo i da privlači poglede, onda je to opako, podlo i ukazuje na loše ophođenje s ljudima. Neki ljudi postaju još podliji što je više ljudi prisutno, uvijek tražeći kontakt sa suprotnim spolom i pokazujući se pred njima. Što god je u trendu među nevjernicima, oni će se tako odijevati. Osobito kada prisustvuju okupljanjima ili se pojavljuju pred kamerama, što je više pripadnika suprotnog spola, to se više žele dotjerati. Neke žene nose majice s tankim naramenicama, puštaju kosu, nanose žarki ruž i dodaju rumenilo. Neke čak konturiraju nos, nanose sjenilo za oči i nose raznolik nakit. Odijevaju se na bilo koji način koji će privući suprotni spol. To je ozbiljnije od površnosti. Ako je površnost nedostatak ili mana u jednom aspektu nečije ljudskosti i manji problem, onda su opaki i podli aspekti odnosa sa suprotnim spolom velik problem. Površna osoba ne mora nužno sudjelovati u bludnim aktivnostima, ali među onima koji su i opaki i podli, preko devedeset posto vjerojatno će se upustiti u bludne aktivnosti. Zašto to kažem? Ako osoba pridaje veliku važnost svojim interakcijama sa suprotnim spolom i osobito uživa u pokazivanju i pravljenju važnom pred pripadnicima suprotnog spola, onda je vrlo vjerojatno da će takva osoba navesti pripadnike suprotnog spola da se zaljube u nju. Koja je svrha navođenja pripadnika suprotnog spola da se zaljube u nju? Svrha je upuštanje u neprimjerene odnose. Ako mogu olako zavesti nekoga suprotnog spola, ne ukazuje li to da su vrlo neozbiljni kada su u pitanju odnosi sa suprotnim spolom? (Da.) Takvi ljudi nemaju dostojanstva; olako se udvaraju drugima, pa čak i preuzimaju inicijativu. Što se većem broju ljudi udvaraju, to su sretniji i nikada nikoga ne odbijaju sve dok im se sviđa. Kakva je to osoba? Ostavimo za sada po strani kakve iskvarene naravi imaju, je li takva ljudskost dobra? (Ne.) Bez obzira na to kakve zasluge ili nedostatke imaju u drugim aspektima svoje ljudskosti, ako su osobito neozbiljni, lakomisleni i raspušteni u svom ophođenju sa suprotnim spolom, to je samo po sebi dovoljno da pokaže da njihova ljudskost nije dobra. Ako mogu pogriješiti ili prijeći granicu u bilo koje vrijeme ili na bilo kojem mjestu, nije li to ozbiljan problem? (Da.) Je li takva osoba pouzdana? (Ne.) U čemu je korijen njihove nepouzdanosti? Leži u njihovoj opakoj prirodi. Mogu gajiti pohotne misli u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu te mogu zavesti suprotni spol u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu – zaokupljeni su isključivo tim mislima. Ako okruženje ili uvjeti ne dopuštaju, ili nemaju dovoljno vremena da se dotjeraju, oni ipak pronađu način; koriste koketne poglede i pokazuju svoju figuru ili izraze lica te koketno pogledavaju druge kako bi ih zaveli. Takvi su ljudi bezvrijedni; tako su nepouzdani! Lakomisleni su, raspušteni i neozbiljni te u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu mogu navesti druge na grijeh i počiniti prijestupe; takvi ljudi nemaju osjećaj srama u svojoj ljudskosti, oni su nepopravljivi. Jesu li takvi ljudi zastrašujući? (Jesu.) I ne misle da su to sramotne stvari; bez obzira na to koliko je ljudi u blizini, oni se otvoreno odijevaju i pokazuju, ponašajući se raspušteno i tako zavodeći druge. Drugi čak i ne znaju što se događa – dok su još usredotočeni na svoj uobičajeni posao, čavrljajući ili razgovarajući zajedno, ti su se pojedinci već počeli nekome udvarati upućujući mu koketne poglede. Pogledajte kako su takvi ljudi odvratni i zastrašujući! Nemaju nimalo srama, zar ne? Ljudi bez srama neprestano čine prijestupe, a kakav je njihov konačni ishod? (Bit će kažnjeni u paklu.) Što kažu Božje riječi? „Prijestupi će čovjeka odvesti u pakao”. Stoga, ako su problemi s tvojom ljudskošću vrlo ozbiljni, u velikoj si opasnosti. Ako je loša ljudskost osobe u nekom pogledu nedostatak, možda postoje prilike da se to ispravi. Međutim, ako je neki aspekt njezine ljudskosti loš jer prirodno nema osjećaj srama i može zavesti druge u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu, i – čak i ako nije otkrila očitu iskvarenu narav – još uvijek može počiniti ozbiljne prijestupe koji dovode do teških posljedica, onda takvi ljudi nemaju granica u svom ophođenju, njihov je karakter osobito loš, i ako počine nekoliko prijestupa, to bi ih moglo uništiti. Što se tiče pitanja ljudskosti, sami su sebi zapriječili put naprijed. To je zato što je njihova ljudskost toliko loša i njihovi su prijestupi toliko brojni da je to dovoljno da ih pošalje u pakao, i za njih će biti gotovo prije nego što dobiju priliku kročiti putem težnje istini i postizanja spasenja. Nedostatak osjećaja srama vrlo je ozbiljno pitanje koje se tiče nečije ljudskosti. Strogo govoreći, to se ne uzdiže na razinu iskvarene naravi; to je jednostavno način, stav koji osoba zauzima u svom vladanju i rješavanju određenih pitanja. Taj se stav odnosi na njezinu ljudskost i može dovesti do prijestupa, što problem čini ozbiljnim.

Primjer 6: Smatranje vlastitih jačih strana kapitalom

Neki ljudi vole plesati i vrlo brzo uče plesne korake. Nakon što učitelj pokaže tri puta, oni su u osnovi savladali ritam i pokrete plesa i mogu ga točno izvesti. I plešu prilično dobro, osvajali su nagrade i nadaju se da će ostvariti karijeru vezanu za ples, možda kao učitelji plesa ili izvođači. Na koji se aspekt to odnosi? (To se odnosi na njihove interese i hobije.) To je njihova jača strana; to je njihov interes i hobi. Vrlo brzo uče plesati, što pokazuje da su vrlo dobri u plesu; prirodno precizno shvaćaju takve vještine i lako ih usvajaju. To je jača strana, zar ne? (Da.) Imaju jaču stranu u tom pogledu. Nakon što nauče plesati, također uživaju u plesu, željni su plesa; i štoviše, planiraju se u budućnosti posvetiti karijeri vezanoj za ples i namjeravaju dopustiti da ples prati njihov budući život i buduće putovanje – to se odnosi na njihove interese i hobije. Ples je i njihova jača strana i njihov interes i hobi – to je njihova prirođena osobina. Neki ljudi imaju tu prirođenu osobinu, a nakon što počnu vjerovati u Boga, također uživaju gledati plesne videozapise. Stoga preuzimaju plesnu dužnost u Božjoj kući, nadajući se da se ono što su naučili može iskoristiti u vršenju njihove dužnosti i biti od koristi u Božjoj kući te da mogu pripremiti svoja dobra djela kako bi ih Bog upamtio. Imaju čvrste temelje u plesu, a također brzo uče razne vrste plesa. Dok stvaraju plesne programe prema zahtjevima Božje kuće, voljni su podučiti druge svemu što su naučili, ne zadržavajući ništa za sebe. Iako su naučili više vrsta plesa od drugih i stručniji su u svojoj profesiji, ne prave se važni. Prijateljski se slažu s drugima i vrlo strpljivo podučavaju braću i sestre onome što su naučili. Što se u tome očituje? (To je očitovanje njihove ljudskosti.) Je li njihova ljudskost dobra ili ne? (Njihova je ljudskost dobra.) U kojim je pogledima dobra? (Sposobni su podučiti druge svemu što znaju, ne zadržavajući ništa za sebe, dopuštajući da i drugi steknu ono što oni imaju – to je dobra ljudskost.) Sposobni su podučiti druge svemu što su naučili, ne zadržavajući ništa za sebe. Koje još jače strane imaju? Ne razmeću se. Ljudskost te vrste osobe je dobra. Budući da imaju jaču stranu u plesu, preuzimaju dužnost vezanu za ples u Božjoj kući. Ali nakon nekog vremena, zbog potreba posla, Božja kuća im organizira da rade drugi prikladan posao. Oni u sebi misle: „Jesam li potratio dvadeset godina koje sam proveo učeći ples? Sada kada se od mene traži da radim posao koji nije vezan za ples, tako sam nezadovoljan! Zašto mi ne dopuste da koristim svoju jaču stranu, svoju prednost, umjesto da me postave za vođu tima ili nadzornika? To nije moja jača strana i ne znam kako to raditi. To je nešto što nikada nisam očekivao.” Iako izvana govore: „Sve je to dio Božjih aranžmana i voljan sam se pokoriti”, u stvarnosti, što god da vođe kažu, oni to nisu voljni prihvatiti i ne primaju to k srcu. Misle: „Vi ljudi nemate stručnog znanja, a ipak dolazite voditi nas. Sve što radite jest da govorite o doktrini. Niste ništa bolji od mene!” Što se u tome očituje? (Unutarnji prkos.) O kakvom se problemu radi? Je li to otkrivsnje iskvarene naravi? (Da.) Iako se njihova ljudskost općenito čini prihvatljivom – voljni su surađivati s drugima, biti ljubazni i biti dobra osoba, ne prekidaju i ne ometaju niti uzrokuju štetu i nevolje – i u smislu svoje subjektivne želje, voljni su se pokoriti aranžmanima Božje kuće i dobro vršiti svoju dužnost, kada se radi o njihovom statusu, ili o stvarima koje nisu u skladu s njihovim vlastitim predodžbama i željama, imaju li pokornost? Pokazuju li ikakva očitovanja traganja za istinom? (Ne.) Dakle, što očituju? (Ono što očituju jest otpor, prigovaranje i nedostatak pokornosti aranžmanima Božje kuće.) Točno. Dakle, ukratko, kakav problem predstavljaju ta očitovanja? (Iskvarenu narav.) Iako se izvana njihova ljudskost čini ljubaznom te se ne protive otvoreno, ne dižu galamu niti osuđuju vođe, njihov stav prema tim stvarima otkrivenje je njihove iskvarene naravi. Kakvu iskvarenu narav otkrivaju? (Oholu narav.) Točno, oholost. Misle da su vješti u određenom području i da je njihova ljudskost prilično dobra, pa to koriste kao oslonac da se odupru pokoravanju aranžmanima crkvenih vođa. Ne tragaju za istinom i žele vršiti dužnost kojoj su skloni. Čak i kada im crkva dodijeli prikladnu dužnost, ne mogu je prihvatiti, a ako nešto nije u skladu s njihovim predodžbama i uobraziljama, čak i ako je to aranžman Božje kuće, odbijaju se tome pokoriti. To su otkrivanja buntovništva i ohole naravi. Pogledajte niz očitovanja koja pokazuju: od jačih strana njihovih prirođenih osobina, do njihove ljudskosti, i na kraju do njihove iskvarene naravi – njihova očitovanja pokrivaju ta tri različita aspekta. Jače strane njihovih prirođenih osobina nešto su s čime su rođeni i u tome nema ničega za kritizirati. U čemu god da su vješti, to ne znači da nemaju iskvarenu narav, niti može pokazati je li njihov karakter dobar ili loš. Međutim, nečiji osjećaj nadmoći izazvan određenim prirođenim osobinama, ili pozicioniranje i karakterizacija koju im nameću društvni stavovi, mogu izopačiti njihovu ljudskost. Što to izopačenje znači? To znači da, zato što osoba posjeduje neke prirođene osobine na koje drugi gledaju relativno povoljno te dobiva divljenje i poštovanje od nekih ljudi u društvu, razvija netočnu karakterizaciju vlastite vrijednosti i položaja. Misle da su prilično dobri, da su nadmoćni drugima, i počinju gledati na ljude svisoka, uvijek vjerujući da su u pravu i da je sve u vezi s njima dobro, i žele da ih drugi slušaju i slijede. U tom su slučaju njihova gledišta i stajališta o stvarima potpuno pogrešna. S tim pogrešnim gledištima i stajalištima, osoba će slijediti svijet i zlo čovječanstvo. Što podrazumijeva slijeđenje zlog čovječanstva i zlog svijeta? Podrazumijeva da ćeš živjeti prema pogrešnim mislima i gledištima koja dolaze iz ovog zlog svijeta i zlog čovječanstva te da ćeš uz pomoć tih pogrešnih misli, gledišta i izreka razlikovati i karakterizirati sve. Na primjer, recimo da si prilično lijepog izgleda, s pravilnim crtama lica i skladnom figurom – to su prirođene osobine, koje je Bog dao. U tome nema ničeg lošeg; to je jednostavno činjenica. Međutim, uz pogrešno vrednovanje ovog društva i ovog zlog čovječanstva, ta te činjenica može navesti da postaneš uobražen i raspušten, površan i ohol. To jest, zbog posjedovanja urođenih, natprosječnih osobina, u kombinaciji s uvjetovanjem, iskušenjem i oblikovanjem raznih pogrešnih misli i gledišta iz ovog društva i čovječanstva, tvoja ljudskost postaje izopačena. Na što se odnosi izraz „izopačena”? To što posjeduješ te prirođene osobine samo po sebi je potpuno normalno – biti lijepog izgleda nije ništa izvanredno; ne znači da razumiješ istinu, niti znači da si plemenit. To jednostavno znači da lijepo izgledaš, da si pristojnog izgleda i da bi ljudi mogli biti voljni baciti još koji pogled na tebe; nisi naporan niti neugodan drugima, i to je sve. Međutim, u društvenom okruženju gdje se idolizira ljepota, privlačnost te otmjenost, visoki stil i glamur, taj te trend gura u krajnost, čineći tvoju ljudskost oholom, raspuštenom i površnom. Dobar izgled je prirođena osobina. Bog ti je dao tu prirođenu osobinu ne da bi te učinio oholim, raspuštenim ili površnim, već On želi da na to gledaš normalno: „Hvala Bogu što mi je dao ovu prirođenu osobinu, ovaj izgled. To je Božja milost i dar. Trebao bih biti zahvalan Bogu. Nemam se čime hvaliti.” Ono što bi osoba s takvom prirođenom osobinom trebala činiti jest gledati na ljude i stvari te se vladati i postupati prema Božjim učenjima. Međutim, nakon prihvaćanja raznih misli i gledišta iz društva i od Sotone, oni počinju gledati na ljepotu i privlačnost kao na oblik prednosti. Zatim koriste tu prednost kako bi zadobili naklonost svake osobe u svakoj skupini, koristeći tu urođenu, osnovnu osobinu kako bi dobili ono što žele. Neki čak koriste tu prirođenu osobinu kako bi činili stvari koje krše zakon, narušavaju moralne granice ili su protivne ljudskosti. Razlog zašto ljudskost osobe sadrži neke iskrivljene i ekstremne stvari jest loš utjecaj nekih hereza, zabluda i pogrešnih društvenih stavova i zlog čovječanstva. Budući da ljudima urođeno nedostaje istina i sposobnost razlučivanja, oni prirodno prihvaćaju te stavove, izreke i teorije koje dolaze iz društva i zlog čovječanstva. Oni te negativne stvari uzimaju kao da su ispravne, i pod vodstvom tih pogrešnih i zlih misli i gledišta, njihova savjest i razum nisu uzdignuti ili pročišćeni, već su iskrivljeni i oštećeni. Da ovo društvo ne hvali ili ne slavi zgodne muškarce i lijepe žene, i da nema vanjskih misli koje te iskušavaju ili oblikuju – da te, kamo god pošao, nitko ne hvali zbog tvog dobrog izgleda, ne daje ti poseban tretman, ili te ne iskušava ili ne pritišće da činiš razne stvari – vidio bi da je prirodno dobar izgled potpuno normalan i da se time ne vrijedi hvaliti. To znači da bi činio stvari koje bi trebao činiti na temelju svojih suštinskih, temeljnih osobina, i ne bi činio stvari koje ne bi trebao činiti samo zato što imaš tako natprosječne prirođene osobine. Međutim, zbog iskušenja i iskvarenosti vanjskog okruženja, počinješ vjerovati da je prirodno dobar izgled nešto izvanredno i da te to čini boljim od svih ostalih. Nimalo se ne obuzdavajući, koristiš svoj privlačan izgled da bi zaveo druge, probijajući okvire savjesti i razuma i prelazeći granice vladanja. U različitim okruženjima, možeš pokazati razne iskvarene naravi, iskorištavajući svoje nadprosječne prirođene osobine i koristeći razne taktike kako bi dobio koristi koje želiš. To je odnos između prirođenih osobina, ljudskosti i iskvarenih naravi. Ponekad postoji određena veza između ta tri aspekta, i naravno, ponekad postoji neraskidiva povezanost između prva dva ili posljednja dva. Razumijete li? (Sada razumijemo malo bolje.) Što biste trebali znati kao minimum? Bilo koja prirođena osobina sama po sebi nije pogrešna; to je jednostavno osnovna osobina nečije ljudskosti. Kada je riječ o ljudskosti, ona može biti dobra i loša, pozitivna i negativna. Dakle, kako nastaje iskvarena narav? Nastaje kada je osoba, na temelju svojih suštinskih, prirođenih osobina, uvjetovana raznim Sotoninim mislima i filozofijama, a to uvjetovanje dovodi do stvaranja raznih pogrešnih gledišta, koja zatim postaju neka vrsta život-biti na koju se osoba oslanja da bi preživjela. To je iskvarena narav.

Upravo smo u zajedništvu razgovarali o različitim očitovanjima prirođenih osobina, ljudskosti i iskvarenih naravi. Naveli smo deset prirođenih osobina, a također smo upravo u zajedništvu razgovarali o raznim očitovanjima vezanim za ljudskost. Sada, sažmimo: o kojim smo različitim očitovanjima ljudskosti razgovarali? (Što se tiče ljudskosti, postoje očitovanja dobre ljudskosti i očitovanja loše ljudskosti. Bog je upravo dao neke primjere. Neki ljudi prirodno imaju posebnu jaču stranu u određenom području i vješti su u određenoj tehničkoj struci te su sposobni podučavati druge ne zadržavajući ništa za sebe. Postoje i neki ljudi koji ne iskorištavaju druge. To su očitovanja relativno dobre ljudskosti. Bog je također pružio primjere očitovanja loše ljudskosti. Na primjer, imati podlu i prljavu ljudskost i stalno voljeti njuškati za tračevima iza leđa drugih; i, što se tiče nečijeg ophođenja sa suprotnim spolom, biti neozbiljan i bez dostojanstva i integriteta; i biti sebičan, podao i voljeti iskorištavati druge, kao i biti pretjerano proračunat u interakcijama s drugima, bez i trunke savjesti ili razuma – sve su to očitovanja loše ljudskosti.) Među očitovanjima loše ljudskosti, što je najgore? Koja vam je vrsta osobe najneugodnija? (Oni koji nemaju osjećaj srama i osobito su neozbiljni u svojim interakcijama sa suprotnim spolom.) Neozbiljni, raspušteni i bez osjećaja srama. Kulturniji način da se to kaže jest da ti ljudi „ne znaju za sram”. Jednostavnim jezikom, oni su „besramni”, ili bliže istini, „potpuno besprizorni”. Nitko ne voli takve ljude.

Primjer 7: Voljeti jesti ljutu hranu

Neki su ljudi rođeni na mjestu gdje je uobičajeno jesti čili papričice; možda zbog klime, ili zato što njihova obitelj ima naviku i voli jesti čili papričice, jedu ih svaki dan, a u njihovoj svakodnevnoj prehrani često prevladavaju ljuti okusi. To je očito prirođena okolnost. Koja je to od prirođenih okolnosti? (Životna navika.) Njihova je životna navika da ne mogu bez ljutih okusa u svakodnevnoj prehrani; sve što jedu mora imati ljut okus. Koliko daleko ide ta sklonost? Čak dodaju ljutinu u slatku hranu, jedu hamburgere i pizzu s ljutim okusima, pa čak stavljaju čili papričice u čaj i kavu – to je mjera u kojoj konzumiraju ljutu hranu. To je životna navika. Ima li u tome išta ispravno ili pogrešno? (Ne.) Sklonost ljutoj hrani uzrokovana je nečijim životnim okruženjem i životnim navikama; u tome nema ničeg ispravnog ili pogrešnog. Neki ljudi jedu ljutu hranu u prekomjernoj mjeri; ako nema ljute hrane, onda neće jesti. Bez obzira na to možeš li ti to prihvatiti ili ne, oni inzistiraju na tome da jedu ljutu hranu i nitko to ne može promijeniti. Ukratko, ljubav prema čiliju je životna navika, s njom nema problema i ne uključuje istinu. Neki kažu: „Ova je životna navika tako ekstremna; treba li je smatrati negativnom stvari? Treba li je kritizirati ili ograničiti? Trebamo li promicati neko znanje o zdravlju i širiti ideju da bi načela prehrane i životnih navika trebala dati prednost zdravlju?” Možeš li biti siguran da je nezdravo jesti čili papričice i ljutu hranu? Oni tako već dugi niz godina, nekoliko naraštaja, i prilično su zdravi. Konkretno, ljudi na nekim mjestima jedu čili papričice u tolikoj mjeri da je drugima to teško prihvatiti. Kada ljudi vide koliko je njihova hrana ljuta, osjećaju se nelagodno, a ipak su ti pojedinci snažni, zdravi i prilično dobro građeni, s izdržljivošću i snagom za obavljanje fizičkog rada. To dokazuje da jedenje čili papričica ne šteti i ne utječe na zdravlje; i čini se da je njihova ljuta prehrana također u skladu sa zdravstvenim načelima. Ljubav prema čiliju je prirođena životna navika. Bez obzira na to sviđa li se to drugima ili ne, ili mogu li to prihvatiti, sve dok osoba uživa u tome i to ne utječe na živote ili prehranu drugih, može tako i ostati. U tome nema ničeg ispravnog ili pogrešnog; to nije velik problem i Božja kuća o tome ne donosi nikakve sudove. Neki kažu: „Jedenje čili papričica je loše za želudac.” Ako se brineš da je loše za tvoj želudac, možeš jednostavno odlučiti da ih ne jedeš. Ako drugi jedu ljutu hranu dugo vremena i osjete želučane tegobe, sami će to osjetiti i donijeti vlastiti izbor. Dakle, svatko ima svoje ukuse – vole li slatke, kisele, gorke ili ljute okuse, to je osobna stvar. Bez obzira na to kako jedeš ili u kojoj mjeri, nema potrebe osjećati se krivim. Sve dok uvjeti i okruženje to dopuštaju, možeš ostaviti po strani sve brige i jesti bez ustručavanja. Što se Mene tiče, nema nikakvih propisa u vezi s tim. Ako netko ima nešto za reći o tome, možeš odgovoriti: „To je moja sloboda, to je moje pravo i ne trebaš se miješati. Čak i ako pojedem obrok koji se sastoji isključivo od čili papričica, to se tebe ne tiče. Šteti li to mom želucu ili ne, moja je vlastita odgovornost, a ne tvoja.” Je li u redu tako govoriti? (Da.) To je tvoja vlastita stvar; ne tiče se drugih, a ne tiče se ni Mene. Zašto to kažem? Zato što ta stvar ne uključuje istinu, ne uključuje iskvarenu narav i nije jedan od problema koje Bog namjerava riješiti spašavajući ljude. Stoga, kada se radi o pitanjima životnih navika, možemo ih zanemariti. To nije nešto pozitivno, ali nije ni nešto negativno – to je jednostavno sklonost koju neki ljudi imaju.

Neki ljudi koji obavljaju dužnost ugošćivanja vole jesti čili papričice i žele jesti začinjenu hranu za sva tri obroka. Stoga, kada kuhaju, za svaki obrok pripremaju začinjena jela. Nekim ljudima koji nikada nisu jeli čili papričice to je teško podnijeti i predlažu da se umjesto toga prave nezačinjena jela. Međutim, onaj tko kuha ne želi to prihvatiti i kaže: „Ne može. Navikao sam jesti začinjenu hranu; ako je ne napravim začinjenom, nije mi ukusna. Trebao bi redovno jesti začinjenu hranu; nakon što je budeš jeo neko vrijeme, naviknut ćeš se i nećeš se bojati ljutine.” U čemu je ovdje problem? (Postoji problem s njihovom ljudskošću.) Kakav je problem s njihovom ljudskošću? (Nameću stvari drugima.) Nametati stvari drugima nije dobro. Nije li to prisiljavanje drugih da čine ono što ne žele? Takvi ljudi pokušavaju sebe staviti u središte svega što rade, vjerujući da je ono što oni vole najbolje i da drugi to moraju prihvatiti. Ako nešto vole, pokušavaju natjerati i druge da to vole; svi im moraju udovoljiti. Nije li to sebično i podlo? Ne samo da nameću stvari drugima, već u tome ima i malo zlonamjernosti. Je li ljudskost takve osobe dobra? (Ne.) Ljudi s lošom ljudskošću ne nisu sposobni donijeti korist drugima; znaju samo nanijeti bol, a u težim slučajevima mogu čak i naštetiti. Takvi su ljudi previše sebični i podli, a također su i neshvatljivo bezobzirni. Ako je osoba razborita, mogla bi reći: „Volim jesti začinjenu hranu, ali neki ljudi ne vole. Stoga, kada kuham, ne mogu misliti samo na sebe. Moram napraviti i začinjena i nezačinjena jela, kako bismo i ja i svi ostali bili zadovoljni. Načelo koje slijedim dok obavljam svoju dužnost jest udovoljiti svima, osigurati da svi dobro jedu, a ne usredotočiti se samo na sebe. Moram dobro izvršiti ovu dužnost prema načelima.” Što mislite o nekome takvom? (Njegova je ljudskost relativno dobra.) U kojem je smislu dobra? (Zna se brinuti za druge i paziti na druge. Nije da samo sebi udovoljava.) Relativno je dobar, zar ne? Dobra ljudskost uključuje dobrotu – biti obziran prema drugima i brinuti se o njima. Je li to odlika nečije ljudskosti? (Da.) Bez obzira na nečiju dob, spol ili temperament, ako ta osoba ima dobru ljudskost, ljudi oko nje i oni koji s njom dolaze u doticaj imat će koristi. Točnije, neki će od nje dobiti podršku i pomoć, dok će se ona brinuti o drugima u svakodnevnom životu. To je jedno očitovanje dobre ljudskosti.

Ima i ljudi koji toliko vole začinjenu hranu da čak i kada odu izvan kuće obavljati svoju dužnost, u vrijeme obroka posebno traže mjesta koja poslužuju začinjenu hranu. Ako pojedu obrok bez začinjene hrane, osjećaju se nelagodno: „Kad ovdje ne mogu jesti začinjenu hranu, obavljanje moje dužnosti doista gubi svaku draž. Želim ići kući, gdje mogu uživati u začinjenoj hrani pri svakom obroku – to bi bilo pravo zadovoljstvo! Bez čili papričica, ništa nema okusa; čak i pirjana svinjetina gubi svoj okus. Što da radim?” Stoga, neprestano traže mjesta gdje mogu jesti čili papričice. Kasnije saznaju za restoran koji je specijaliziran za začinjenu hranu, ali je udaljen više od sat vremena vožnje. Kažu: „Bez obzira koliko je daleko, moram ići! Ako danas ne pojedem nešto začinjeno, neću obavljati svoju dužnost. Ako ne budem jeo začinjeno, neću se osjećati ugodno i jednostavno ne mogu izdržati dan!” Netko im kaže: „Okruženje vani je trenutačno opasno, a ovo je područje prilično kaotično! Nemojmo ići tamo jesti.” Ali oni ne slušaju i kažu: „Čega se treba bojati? Jelo je važno! Zar i ti inače ne izlaziš? Ne boj se, ništa se neće dogoditi – Bog će nas zaštititi!” Nakon jela su zadovoljni. Sve dok mogu jesti čili papričice i ukusnu hranu za kojom žude, sve se čini kako treba i toliko su sretni da se ne prestaju smiješiti, čak ni u snu. Kakva je to ljudskost? (Sebična i podla ljudskost.) Osim što su sebični i podli, postoji još jedna karakteristika: ne uzimaju u obzir stvarne okolnosti ili uvjete kada žele nešto učiniti. Sve dok mogu zadovoljiti vlastite želje i sklonosti, to je jedino važno. Spremni su platiti bilo koju cijenu samo za jedan zalogaj nečega što žele jesti – čak i ako to znači ići na kraj svijeta, učinit će sve što je potrebno da postignu svoj cilj. Je li to samo sebično i podlo? Nije li to također samovolja? (Da.) To je krajnja samovolja! Svatko tko je s njima mora platiti cijenu za njihovu samovolju i zbog nje trpjeti nepravdu. Što god kažu, tako mora biti, i što god žele učiniti, to se i dogodi. Danas su loše volje, pa ne žele jesti. Kada ih se pita zašto ne jedu, kažu: „Danas sam ljut, loše sam volje, pa mi se ne jede.” Kasnije navečer, kada je vrijeme za odmor, oni ne idu ni spavati, govoreći da ne mogu spavati i da žele pjevati kako bi izrazili svoje osjećaje. Netko ih pokušava uvjeriti, govoreći: „Utjecat ćeš na san drugih ako budeš pjevao.” Oni odgovaraju: „Trenutačno sam loše volje. Želim pjevati. Možete li vi spavati ili ne, to me se ne tiče. Loše sam volje, a ipak me nitko ne tješi niti se brine za mene – svi ste tako sebični!” Nije li to samovolja? (Da.) Izuzetno su samovoljni; ne ponašaju se pristojno i rade što god im se prohtije. Kada su sretni, ništa što drugi kažu im ne smeta, pa čak i kažu: „Ja sam širokogrudna osoba. Ne volim se zamarati sitnicama.” Ali kada nisu sretni, svi moraju izuzetno paziti što će reći, nastojeći ih ne uzrujati, jer bi to moglo dovesti do velikih problema. Mogli bi imati ispade bijesa, razbijati stvari, pa čak i odbijati jesti. U težim slučajevima, mogli bi htjeti odustati od svoje dužnosti, ostaviti sve i otići kući, pri tom govoreći: „Nitko od vas se ne odnosi dobro prema meni; svi me zlostavljate. Na svijetu nema dobrih ljudi!” Nije li to samovolja? (Da.) Je li samovolja problem unutar nečije ljudskosti? (Da.) Izuzetno su samovoljni – svi im se moraju dodvoravati, a ako stvari ne idu po njihovom, odmah postaju neprijateljski raspoloženi i njihova eksplozivna narav bukne. Nitko im se ne smije suprotstaviti i svi ih moraju nagovarati. Unatoč tome što više nisu mladi, njihova ljudskost ostaje nezrela, poput dječje. Bez obzira na to gdje obavljaju svoju dužnost, nikada ne slijede opća pravila. Kada su sretni i žele razgovarati, svi moraju slušati, a ako netko ne sluša, zamjere toj osobi. Kada s njima razgovarate, morate se smiješiti; ako ne pokazuješ odgovarajući izraz lica i ne činiš se voljnim slušati, naljute se i izgube živce. U crkvi rade što god žele, kad god žele, bez obzira na to kako to utječe na normalne životne rutine drugih. Sve dok se oni osjećaju ugodno i dobro su raspoloženi, to je sve što im je važno, a drugima nije dopušteno iznositi nikakve prigovore. Ako netko iznese prigovor kako bi pokazao gađenje ili nezadovoljstvo, to ih isprovocira i neće to pustiti. Neki od takvih ljudi su mladi, s nezrelom ljudskošću, ali drugi su u četrdesetima, pedesetima, ili čak sedamdesetima ili osamdesetima, i još uvijek imaju takvu ljudskost u starosti, te su posebno samovoljni. Bez obzira na to dopuštaju li to okruženje ili uvjeti, rade što god žele. Na primjer, dođu na mjesto gdje uvjeti ne dopuštaju tuširanje, ali inzistiraju na tuširanju, govoreći: „Kod kuće se tuširam svaki dan; ne mogu bez toga.” Međutim, na tom mjestu nedostaju odgovarajući uvjeti; čak i tuširanje jednom tjedno je teško. Pa što bi ti učinio? Osoba s normalnom ljudskosti zna kako pristupiti ovoj situaciji i riješiti je. Ako je vrijeme vlažno i zagušljivo, dovoljno je uzeti posudu s vodom i jednostavno se obrisati navečer kako biste mogli spavati – to je teškoća koja se može podnijeti. Nije je nemoguće prevladati. Međutim, takva osoba to ne može podnijeti; ako se ne istušira, ne može spavati, ne može jesti, pa čak osjeća da ne može preživjeti, kao da trpi ogromnu uvredu. Koliko je samo samovoljna? Toliko je samovoljna da ne može normalno obavljati svoju dužnost, ne može normalno komunicirati niti se slagati s drugima, i ne može čak ni živjeti kao normalna osoba. Drugima se čini da takva osoba ima psihički poremećaj. Ako ima dobar odnos s nekim, nerazdvojni su, kao da su jedna osoba. Ali ako ima loš odnos s nekim ili ako ju je netko ikada uvrijedio, može cijeli život ne razgovarati s tom osobom. Kada je vidi, prevrne očima, a lice joj se odmah smrači, kao da je suočena s neprijateljem – to je izrazito ekstremno. Je li ljudskost takve osobe normalna? (Ne.) Takva je osoba izuzetno samovoljna, a njezina ljudskost nije normalna. Što znači „nije normalna”? Znači da joj nedostaje normalna ljudskost. Mogu li takvi ljudi imati normalnu interakciju i suradnju s drugima? Mogu li normalno živjeti među ljudima? Mogu li dobro obavljati svoju dužnost? (Ne.) Sve dok žele postići svoj cilj – bilo da se radi o obroku, uživanju u dobrom tretmanu ili činjenju nečega što žele – to se mora ispuniti. Ako nije tako, osjećaju se kao da se nebo ruši, kao da je kraj svijeta. Postanu uznemireni i počnu gunđati, žaleći se na druge, na okruženje, pa čak i na Boga, govoreći: „Kakvo mi je to okruženje Bog postavio, tjerajući me da toliko patim? Zašto drugi nisu naišli na takva okruženja i patili ovako? Zašto ja patim? Bog je pristran!” Vidiš, njihova demonska priroda je izašla na vidjelo, zar ne? Je li takva ljudskost u skladu s mjerilom? (Ne.) S takvim se ljudima treba obračunati. Kako se treba obračunati s takvom osobom? (Poslati je u običnu crkvu.) Ako dođe do točke gdje više ne može obavljati svoju dužnost, već samo uzrokuje prekidanje i ometanje dok obavlja svoju dužnost, čineći da se svatko tko je vidi osjeća zgađeno i iznervirano, a drugi se ne mogu slagati s njom, onda je treba odmah otpraviti – takva je osoba poput smrdljivog psećeg izmeta. Biti samovoljan znači biti sebičan, podao, a i neshvatljivo bezobziran. Ponekad to uključuje i pretjerano kalkuliranje, grubost, pa čak i zlobu i zlonamjernost. Kada takva osoba obavlja svoju dužnost neko vrijeme, svi su duboko povrijeđeni, i tko god je vidi, uplašen je. Ako je pokušaš izbjeći i ne provocirati je, i dalje će imati nešto da ti kaže: „Od čega se skrivaš? Zar sam ja lopov? Čime sam te uvrijedio da me izbjegavaš?” Ali ako joj priđeš i pokušaš nešto reći, i dalje neće voditi normalan razgovor s tobom. Nedostaje joj normalna ljudskost, a oni koji s njom dolaze u doticaj ne trpe samo verbalno nasilje, već i narušavanje integriteta, emocionalnu štetu, pa čak i određene fizičke ozljede. Takvi su ljudi doista odvratni! Bi li bilo prikladno kategorizirati ih kao da imaju lošu ljudskost? (Da.) Takva osoba ima lošu ljudskost i samovoljna je. Samovoljna osoba ne samo da ne izgrađuje druge nego kod njih izaziva osjećaj uzrujanosti i gađenja, te se ni s kim ne može slagati. Recite Mi, može li samovoljna osoba prihvatiti istinu? (Ne.) Kakvu narav onda ima? (Narav nepopustljivosti.) Njihova je nepopustljivost očita, ali postoji i nešto drugo – što je to? (Odbojnost prema istini.) Točno. Imati iskvarene naravi nepopustljivosti i odbojnosti prema istini – to su dvije karakteristike samovoljnih ljudi. Takva osoba nije samo samovoljna, već i sebična i neshvatljivo bezobzirna. Njihova neshvatljiva bezobzirnost uključuje element nerazumnog i proizvoljnog uznemiravanja drugih. Kada s njima komuniciraš, ljubazno obraćanje ne funkcionira – misle da imaš skrivene motive. Ako govoriš strogo, misle da ih zlostavljaš, ali nakon što je njihova samovolja nanijela štetu drugima, i dalje će reći: „Nisam te namjeravao povrijediti. Ako se osjećaš povrijeđeno, ispričavam se.” Iako te riječi zvuče lijepo, kada im osoba koja je povrijeđena ne oprosti, pa ih čak i kritizira, samovoljna osoba se naljuti i kaže: „Ti jednostavno ne možeš prijeći preko toga – zar ne iskorištavaš moju ispriku? Misliš li da me je lako maltretirati jer sam se ispričao? A sada mi ukazuješ na moje mane! Imam li ja mane? Jesi li ti kvalificiran da na njih ukazuješ?” Nije li ovo slučaj neprihvaćanja istine? (Da.) To uključuje njihovu iskvarenu narav. Te se osobine u njihovoj ljudskosti prirodno očituju i u određenim osobinama iskvarenih naravi – one su povezane. Karakteristike iskvarenih naravi kod ljudi ovog tipa uključuju nepopustljivost, odbojnost prema istini i malo zlobe. Ti su aspekti osobine njihovih iskvarenih naravi.

Primjer 8: Ljudski instinkti

Prirođene okolnosti uključuju još jedan aspekt, a to je ljudski instinkt. Na primjer, nakon što povjeruju u Boga, neki ljudi vide mahnito ugnjetavanje, uhićenja i okrutno postupanje vlade KPK-a prema Božjem izabranom narodu, i postanu uplašeni, uznemireni, plahi i prestrašeni. Ponekad im se čak odsjeku noge i stalno žele ići na zahod. Što se u tome očituje? (Instinkt.) To je instinktivna reakcija. Unutar normalne ljudskosti, kada se radi o određenim zastrašujućim događajima, situacijama koje ugrožavaju život ljudi ili stvarima koje bi im mogle donijeti opasnost, bilo da čuju informacije o tome ili se suoče s tim u stvarnosti, imat će neke instinktivne reakcije, osjećajući se plaho i prestrašeno. Istovremeno, njihovo će tijelo prirodno pokazivati neke normalne reakcije, kao što su zbunjenost, grčevi u mišićima, privremena gluhoća ili sljepoća, kao i suha usta, klecanje nogu, obilno znojenje, gubitak kontrole nad mjehurom ili crijevima. Je li vjerojatno da će se te reakcije dogoditi? (Da.) Te reakcije, bilo da su kontrolirane živčanim sustavom ili uzrokovane nekim drugim razlogom, u svakom su slučaju odgovori koje u tijelu izaziva vanjski čimbenik, a te se reakcije zajednički nazivaju instinktom. Tijelo ima svoje granice izdržljivosti; jednom kada prijeđe granice nečije hrabrosti, tijelo će pokazati neke instinktivne reakcije. Te reakcije drugi mogu vidjeti kao slabosti, ili se mogu činiti smiješnima, jadnima ili dostojnima žaljenja, ali to su neosporno očitovanja urođenih instinkata osobe. Ima i ljudi koji će se, kada se suoče s opasnošću, držati za glavu i plakati, liti suze ili čak glasno vrištati; drugi se mogu sklupčati u tamnom kutu da se sakriju – svi takvi odgovori su instinktivne reakcije. Te instinktivne reakcije, bilo da se radi o plakanju, smijanju ili pretjeranom strahu koji ih navede da učine nešto čime se sramote – ima li u tome išta ispravno ili pogrešno? (Ne.) Dakle, za one koji se uplaše kada čuju da vlada uhićuje vjernike, možemo li reći da su ti ljudi kukavice i da im nedostaje ljudskost? (Ne.) Je li izjava: „Vjerovanje u Boga treba doći s vjerom; ne treba se bojati!” ispravna? (Ne.) „To je slabost, očitovanje kukavičluka i nesposobnosti. To pokazuje nedostatak vjere u Boga i pokazuje da se ne znaju osloniti na Boga. Takva osoba nije pobjednik!” Možemo li to reći? (Ne.) Zašto ne? (To je jednostavno fiziološka reakcija koja se događa kada se netko suoči s vanjskim okolnostima.) To je normalna fiziološka reakcija, a ne očitovanje potaknuto iskvarenom naravi. To znači da kada ljudi imaju ta očitovanja i ispoljavanja u takvim okolnostima, to nije zbog utjecaja iskvarene naravi, niti dolazi otuda što njima dominira neka misao ili neko gledište unutar njihove ljudskosti. Nisu to reakcije koje ti unaprijed smišljaš; nije da kada se suočiš s takvim okolnostima, misli ti odjednom polude, a onda, kako više razmišljaš o tome, paničariš, tijelo ti se grči, ili čak gubiš kontrolu nad mjehurom ili crijevima. To nije uzrok tih reakcija. Umjesto toga, to se događa zato što nakon što čuješ o tim događajima ili vijestima, bez ikakvog namjernog razmišljanja, bez ikakvog mentalnog filtriranja ili obrade, tvoje tijelo sasvim prirodno proizvodi neke instinktivne fiziološke reakcije. Dakle, takvu prirodnu reakciju uzrokuju urođeni instinkti tijela. Ona nije ni ispravna ni pogrešna, niti u njoj ima razlike između snage i slabosti, a zasigurno ni razlikovanja između pozitivnog i negativnog. Neki ljudi kažu: „Bez obzira na to kako vlada provodi uhićenja, ja se ne bojim!” Rekao bih da si onda tvrdoglavac. Kada te veliki crveni zmaj bude mučio, da vidimo hoćeš li se bojati ili ne – tada će ti biti nemoguće ne vrisnuti. Što ćeš misliti kada bol dosegne svoj vrhunac? „Radije bih umro. Ako umrem, bit ću slobodan, više me neće boljeti.” Sve su to instinktivne reakcije tijela i nijedna od njih nije problem. Neki bi mogli reći: „Ne bojim se; ako me netko udari, uzvratit ću, a ako ne mogu pobijediti, jednostavno ću pobjeći.” Ali kada bježiš i netko uperi pištolj u tebe, noge će ti se oduzeti, srce će ti se stisnuti i nećeš više vikati „Ne bojim se”. Kada ti je život u pitanju, i ti ćeš se bojati umiranja – to je tvoja instinktivna reakcija. Budući da su to instinktivne reakcije, bez obzira na to kakva očitovanja netko ima ili kakva ispoljavanja ljudske slabosti ima, to se ne smatra pogrešnim, niti je sramotno, i Bog to ne osuđuje. Naravno, ne bi trebao pokušavati potiskivati te reakcije, a promatrači ih također ne bi trebali ismijavati, jer su svi isti – svi su sačinjeni od krvi i mesa. Instinktivne reakcije ljudi od krvi i mesa su takve; ti si takav, oni su takvi, svi su takvi. To je kao kada osoba naiđe na vuka; koja je njezina prva instinktivna reakcija? „Bježi! Bježi što je brže moguće!” I dok trče, gledaju je li ih vuk sustigao, brinući se: „Što ako me sustigne? Što ako me ugrize za vrat – hoću li umrijeti? Kad bih barem imao pištolj ili željeznu šipku.” Samo o tome razmišljaju dok trče. Ali bez obzira na to o čemu razmišljaš, tvoja prva instinktivna reakcija definitivno je brzo pobjeći od njegove potjere, trčati što brže i što dalje, kako bi izbjegao da te uhvati i pojede. Sve su to instinktivne reakcije. Što je tvoja instinktivna reakcija? Radi se o spašavanju sebe, zaštiti vlastitog života i osiguravanju da ti život ne bude u opasnosti. Bez obzira na to mogu li se te instinktivne reakcije promatraču činiti kukavičkima, nepodnošljivima ili sramotnima, one zapravo nisu sramotne, jer su to normalna očitovanja ljudi koji su od krvi i mesa; to su prirodna očitovanja. Instinktivna reakcija jednostavno je prirodno očitovanje i u tome nema ničeg sramotnog. Na primjer, nasmijat ćeš se kada čuješ vic. Čak i ako imaš hranu ili vodu u ustima, ti ćeš se svejedno nasmijati, jer je to instinktivna reakcija. Instinktivna reakcija je od Boga dana, urođena funkcija, koja će se prirodno dogoditi i odigrati kada su uvjeti pogodni. Dakle, kada se radi o instinktivnim reakcijama, to su prirodna očitovanja. Mogu biti očitovanja slabosti ili mane u ljudskosti, ili mogu biti očitovanja prirodnog očitovanja tvog tijela. Bez obzira na to, budući da je to instinktivna reakcija, nema ispravnog ili pogrešnog. Ako se toga sramiš, to pokazuje da ti nedostaje uvid i da je tvoja ljudskost prilično površna – želiš ostaviti dobar dojam na druge. Ako pokušaš potiskivati svoje instinktivne reakcije, to dokazuje da si budalast i da postoji problem s tvojim razumom. U posebnim opasnim okruženjima i situacijama, čak i da si se toliko uplašio da si se pomokrio u hlače, ne bi to trebao smatrati nečim sramotnim. Zapravo, to je očitovanje normalne ljudskosti. Svatko bi imao ta očitovanja u takvim okolnostima – čak ni poznati ili veliki ljudi nisu iznimka. U teškim okolnostima, nema nadljudi – ti si samo obična osoba, ništa izvanredno, i nemaš se čime hvaliti. Čak i da si se toliko uplašio da si se pomokrio u hlače, i da su drugi to saznali, to nije sramotna stvar, jer se tako ljudi neće ugledati na tebe niti te idolizirati, i u najmanju ruku, bit ćeš siguran. To bi sada trebalo biti jasno, zar ne? Ljudske instinktivne reakcije vrlo su normalne i prirodne. Na primjer, kada ti je kosa prljava i tjeme te svrbi, instinktivno se počešeš. Čak i ako ti se nokti nakon toga napune prljavštinom i ljudi misle da si nedoličan ili da ne vodiš računa o higijeni, što možeš učiniti? Kada ti je kosa prljava, bit će prljavštine, jer si od krvi i mesa, stvoren od praha, i trebao bi priznati tu činjenicu. Ova situacija ti jednostavno govori da ti je kosa prljava i da je treba oprati. Kada te tjeme svrbi, češanje je instinktivna reakcija. Instinktivna reakcija je prirodan, normalan odgovor, normalno očitovanje unutar prirođenih okolnosti i živčanog sustava koje je Bog stvorio. Iako te očitovanja ponekad mogu natjerati da se osjećaš posramljeno, nedolično ili nedostojanstveno, ne bi ih trebao pokušavati mijenjati ili potiskivati. S jedne strane, takvo postupanje ti pomaže da se ispravno odnosiš prema ljudskim instinktima; s druge strane, također je poučno i korisno za to kako se vladaš. Jednom kada zadobiješ određeno razumijevanje i svijest o ovom aspektu, prilikom interakcije i u ophođenju s drugima, ako se određeni aspekti ljudskog tjelesnog instinkta prirodno očituju i otkriju, nećeš ih morati namjerno prikrivati. A ako se ponekad doista dogodi neugodna situacija, neće biti potrebe objašnjavati, ili je prikrivati ili stavljati fasadu, jer je to očitovanje normalne ljudskosti, a također je i instinktivna ljudska reakcija – sve je to unutar granica onoga što normalna osoba može prihvatiti. Na primjer, kada ljudi jedu grah, njihovo tijelo prirodno proizvodi nešto plina i instinktivno će podrignuti ili pustiti vjetar. To je vrlo prirodna stvar. Mladići i djevojke često osjećaju da su takva očitovanja sramotna, ali u tome zapravo nema ničeg sramotnog. To je jednostavno normalna instinktivna reakcija tijela i nema nikakve veze s načelima kako se vladati ili postupati. Iako neki ljudi to možda ne razumiju ili su nezadovoljni time, to se definitivno ne može smatrati nedostatkom granica u vlastitom vladanju, lošim odgojem, neposlušnošću, samovoljom, sebičnošću ili užasnom ili zlom ljudskošću – nema potrebe preuveličavati stvar. Ovo pitanje ne uključuje vladanje, a zasigurno nema nikakve veze s iskvarenom naravi. Nema potrebe preuveličavati stvar. Tim stvarima treba pristupiti ispravno.

Primjer 9: Nebriga o higijeni

Neki ljudi, zato što su rođeni u nerazvijenim zemljama ili okruženjima, ili u obiteljima s lošim uvjetima, nisu toliko pedantni u svom životu. Možda nisu pedantni u pogledu higijene hrane, mogu nositi istu odjeću dugo vremena bez pranja, a možda čak i ne primijete ako im odjeća miriše na znoj. Kakvo je to očitovanje? (To je očitovanje nečijih životnih navika.) To je pitanje životnih navika; to je nepridavanje velike pažnje higijeni. Neki ljudi koriste isti ručnik za brisanje lica i nogu, a zatim ga koriste za brisanje znoja kada idu raditi tijekom dana. Ponekad, ako vide nekoga ozlijeđenog, čak koriste taj isti ručnik da pokriju ranu. Uopće ne mare za higijenu. O kojem se problemu radi? To ima određenu vezu s uvjetima obitelji u kojoj su rođeni. Neki ljudi dolaze iz obitelji s dobrim životnim uvjetima, gdje svaka osoba ima više malih ručnika i ručnika za kupanje te se jasno razlikuju oni koji se koriste za lice i oni za noge. Kupaju se i umivaju svaki dan, a mali ručnici i ručnici za kupanje također se peru svakodnevno, pa se čini da su posebno pedantni. Kako se takve navike formiraju? One su rezultat postojanja određenog imovnog stanja i financijskih uvjeta u obitelji, što dovodi do ovih profinjenih životnih navika. Zbog toga osoba izgleda vrlo pažljiva prema higijeni i ugledna. Na površini se čini da je vrlo pedantna, ali zapravo, iza svega toga stoje prirođene okolnosti koje su do toga dovele. Dakle, zašto neki ljudi ne obraćaju pažnju na te stvari? Neki ljudi prirodno nisu skloni pridavati previše pažnje takvim stvarima, pa čak i ako imaju sredstava, ne shvaćaju te stvari previše ozbiljno – to nije značajan problem. Kod drugih je to zbog njihovih obiteljskih uvjeta i okruženja. U obitelji od sedam ili osam ljudi, svi bi mogli koristiti isti ručnik za pranje lica i nogu, pri čemu ga jedna osoba koristi nakon druge. Neki ljudi čak idu u krevet bez pranja nogu i svejedno čvrsto spavaju. To ne utječe na njihov svakodnevni život niti na njihovo vladanje. Oni koji su pedantni mogli bi reći: „Ali na tvojim nogama su klice – tako su prljave!” Na što bi drugi mogli odgovoriti: „Noge nisu prljave; pokrivene su cijeli dan i ne dolaze u dodir s vanjskim svijetom, tako da nema klica, samo malo znoja s nogu. Ljudi misle da je znoj s nogu prljav, ali zapravo nije. Na nekim mjestima se noge čak koriste u proizvodnji hrane. Tko zna, hrana koju kupuješ na tržnici možda je napravljena od tijesta koje su ljudi miješali nogama. Ti to ne možeš vidjeti, a jedeš tu hranu – a ipak se i dalje smatraš tako pedantnim!” Bez obzira na to je li netko pedantan ili ne, sve su to životne navike ili načini življenja koji su oblikovani prirođenim okolnostima. To nema nikakve veze s tim kako se netko vlada. Dakle, kakva očitovanja uključuju nečije vladanje? Na primjer, kada se suoče s opasnom situacijom, kada ih lovi veliki crveni zmaj, svi se osjećaju napeto i uplašeno, i imat će neke instinktivne reakcije. Međutim, neki bi mogli reći: „Bez obzira na to koliko smo svi sada napeti i uplašeni, moramo se smiriti i riješiti probleme u ovoj situaciji. Prvo bismo trebali zaštititi vođe i djelatnike, te braću i sestre iz drugih regija, kako bi mogli brzo otići.” Ali drugi bi mogli misliti drugačije: „Zaštititi njih? A što je sa mnom? Što ako na kraju ne uspijem pobjeći? Moram prvi pobjeći! Tko prvi pobjegne, neće biti uhvaćen i neće biti osuđen niti mučen.” Vidiš, kada se suoče s opasnošću, iako svi imaju istu instinktivnu reakciju straha, neki ljudi daju prednost zaštiti drugih i stavljaju sigurnost vlastitog života u drugi plan – takvi ljudi pokazuju ljubav i dobrotu. Drugi, međutim, prvo misle na sebe, bježeći bez obzira na druge – to je sebičnost. Zapravo, u smislu savjesti u njihovoj ljudskosti, zna li ova potonja skupina da bi prvo trebali zaštititi vođe i djelatnike te braću i sestre iz drugih regija? U smislu logike, shvaćaju li to? (Da.) Kada svi jednako razumiju tu logiku i imaju instinktivne reakcije, ljudi se razlikuju u pogledu svojih očitovanja. To odražava razlike u ljudskosti među pojedincima. Neki su ljudi sebični i podli, gledaju samo sebe i ignoriraju druge, dok su drugi dobrodušni, sposobni biti nesebični i obzirni prema drugima, dajući prednost njihovoj zaštiti i ne postupajući sebično. Odražava li to različite tipove ljudskosti? (Da.) To je jasna razlika. Dakle, od ovih tipova ljudi, s dva različita tipa ljudskosti, koji je tip osobe sposoban prihvatiti istinu i odbaciti svoju iskvarenu narav? (Tip osobe s dobrom ljudskošću sposoban je prihvatiti istinu i lako odbaciti svoju iskvarenu narav.) A što je sa sebičnim ljudima? (Njima nije lako primijeniti istinu; čak i ako je razumiju, ne mogu je provesti u djelo, pa im je teško odbaciti svoju iskvarenu narav.) Točno. Dakle, iako svatko može otkriti iskvarenu narav, ako su ljudskosti ljudi različite, onda će se isto tako razlikovati u pogledu toga mogu li odbaciti svoju iskvarenu narav. Kada ljudi imaju različite tipove ljudskosti, na istu situaciju odgovaraju različitim stavovima i pristupima. To određuje može li osoba na kraju prihvatiti istinu i pozitivne stvari, može li kročiti putem težnje istini i može li odbaciti svoju iskvarenu narav. Nečija ljudskost je ključna, zar ne? Kada se susretnu s opasnošću, svi će imati neke instinktivne reakcije – svi osjećaju strah, paniku i užas, nesigurni su, boje se smrti i žele pobjeći. U takvoj kritičnoj situaciji, osoba s dobrom i dobrodušnom ljudskosti prvo će pomisliti na zaštitu vođa i djelatnika te braće i sestara iz drugih regija – ono o čemu prvo razmišljaju jest sigurnost drugih. Iako i oni imaju instinktivne reakcije – strah, paniku, užas – i prirodno također posjeduju instinkt za samozaštitu, način na koji rješavaju situaciju nije da prvo zaštite sebe, već da zaštite druge. To je način na koji se vlada osoba s dobrodušnom ljudskosti. A što je s načinom na koji se vlada sebična osoba? Možda misli na druge, ali ih ne štiti – prvo štiti sebe. Stoga će ljudi s dobrodušnom ljudskošću, koji mogu suosjećati s drugima i štititi ih, vjerojatno prihvatiti istinu. Savjest i razum njihove ljudskosti ispunjavaju uvjete potrebne za prihvaćanje istine i odbacivanje njihove iskvarene naravi. Što se tiče sebičnog tipa osobe, čak i ako razumije istinu, ona je niti prihvaća niti primjenjuje. Kada se suoči s opasnošću, njezina ljudskost očituje samozaštitu i sebičnost. Stoga je jasno, sudeći prema ovoj ljudskosti koju očituje, da im nedostaju osnovni uvjeti potrebni za prihvaćanje istine i odbacivanje njihove iskvarene naravi. To znači da u situacijama gdje se zahtijeva primjena istine, njihova savjest i razum gube svoju funkciju. Oni postupaju protiv svoje savjesti i razuma. Ne biraju traganje za istinom i činjenje pravedne stvari koju bi trebali činiti, već umjesto toga idu protiv svoje savjesti i razuma, pa čak i protiv morala i pravde i protiv istine, potpuno zadovoljavajući svoje sebične želje i potrebe povezane sa svojim interesima kako bi zaštitili sebe i sačuvali sve svoje interese. Stoga ovom tipu osobe neće biti lako kročiti putem težnje istini ili putem spasenja. To znači da je njima vrlo teško odbaciti svoju iskvarenu narav. Da se izrazimo nešto opreznije, umjesto da kažemo da ne mogu odbaciti svoju iskvarenu narav, reći ćemo da im je to vrlo teško učiniti. Dakle, gledajući sada na problem, ovisi li to hoće li osoba moći odbaciti svoju iskvarenu narav i postići spasenje u potpunosti o njezinim prirođenim okolnostima? (Ne.) O čemu ovisi? (O njezinoj ljudskosti.) Ovisi o njezinom karakteru, i o tome može li savjest i razum njezine ljudskosti funkcionirati kada se suoči s raznim ljudima, događajima i stvarima. Drugim riječima, ovisi o tome postupa li prema svojoj savjesti i razumu kada se stvari dogode. Ako osoba postupa vođena svojom savješću i svojim razumom, izabrat će pozitivne stvari i izabrat će istinu. Međutim, ako postupa protiv svoje savjesti i svog razuma, onda bez obzira na to koliko istine razumije te je li njezin kov visok ili nizak, ići će protiv morala i pravde, protiv istina-načela, pa čak i izgubiti svoju ljudskost. Što vam to pojašnjava? Je li ljudskost ključna? (Da.) Ako osoba, bez obzira na situaciju, postupa protiv svoje savjesti i razuma i protiv morala i pravde kad god se nešto odnosi na njezine interese, izgubit će svoju ljudskost. Učinit će sve da osigura i zaštiti vlastite interese. Dakle, kada se suoči s nekom situacijom, neće izabrati da postupi prema savjesti i razumu. Umjesto toga, ići će protiv njih radi vlastitih interesa, žrtvujući svoj integritet i dostojanstvo kako bi postigla svoje ciljeve. Promatrajući s ovog stajališta, bez obzira na to koliko se ovaj tip osobe obično dobro ponaša, ona ne teži ničemu osim vlastitim interesima – vrlo joj je teško odbaciti svoju iskvarenu narav. Ona ne prihvaća istinu – što je trenutak kritičniji i što se više suočava sa stvarnošću, to više bira ići protiv svoje savjesti, svog razuma i istine; i što je trenutak kritičniji, to više otkriva svoju iskvarenu narav odbojnosti prema istini i svoju sebičnu, podlu ljudskost. Stoga je ovom tipu osobe vrlo teško odbaciti svoju iskvarenu narav. Je li do sada jasno da je ljudskost osobe temeljni uvjet za odbacivanje iskvarene naravi? Kakvu ljudskost osoba ima određuje može li na kraju odbaciti svoju iskvarenu narav, može li na kraju kročiti putem težnje istini i može li na kraju postići spasenje.

Primjer 10: Biti prirodno šutljiv

Neki su ljudi prirodno šutljivi, blage i tolerantne osobnosti. Rijetko se oko čega uzrujavaju ili svađaju s drugima, a nisu ni pretjerano bučni. Njihov govor nije razmetljiv, a glas im je tih. Izvana se čine osobito blagima i rade stvari metodično i bez žurbe. Postoje čak i neki sramežljivi ljudi koji ne vole puno pričati s drugima i nerado stupaju u interakciju s ljudima. Kamo god išli, kao da nisu prisutni. Na kakav se problem odnose ta očitovanja? (To je problem koji se tiče njihove osobnosti.) To je problem s njihovom urođenom osobnošću. Takva je njihova vanjska osobnost, a i u nutrini su im misli također vrlo jednostavne. Relativno su ljubazni prema drugima, ponašaju se prilično pošteno prema drugima, ne iskorištavaju druge, a kada prime usluge ili pomoć od drugih, uzvraćaju im te također u svom srcu pamte dobrotu drugih. Izvana se čini da ti ljudi imaju dobru ljudskost: bezopasni su i za ljude i za životinje; tolerantni su, osjetljivi prema drugima i ne spore se s drugima oko stvari; ne upuštaju se u svađe, niti ogovaraju druge; ne osuđuju ljude iza leđa i nikada samoinicijativno ne napadaju niti povrjeđuju druge; kada je netko u poteškoćama, sve dok mogu pomoći, nikada neće odbiti i ne traže ništa zauzvrat. Većina bi ljudi rekla da su ti ljudi prilično opušteni. Dakle, čini li se izvana da ti ljudi imaju dobru ljudskost? (Da.) Ali jednom prilikom, Božja kuća ih pita kako stoje stvari: „Kakav je rad vaših crkvenih vođa? Što braća i sestre misle o njima? Je li rad na evanđelju imao ikakvih rezultata u ovom razdoblju? Je li itko prekidao ili ometao rad crkve?” Oni o tome razmišljaju: „Zašto me to pitaju? Na što ciljaju? Žele li mi natuknuti da bih trebao reći kako vođe ne rade dobro? Žele li smijeniti naše vođe? Pokušavaju izvući informacije iz mene i dobiti potvrdu od mene. E pa, neću ništa reći. Ako vođe jednog dana budu smijenjeni i saznaju da sam ja prijavio njihove probleme, neće li mi zamjeriti?” Stoga odgovaraju: „Vođe u posljednje vrijeme rade prilično dobar posao; nisam primijetio nikakve probleme.” To je sve što kažu. Kada ih se ponovno pita: „Stvarno nisi primijetio nikakve probleme?” oni odgovaraju: „Kako bi bilo da pitaš tu i tu sestru da ti kaže, ona često komunicira s vođama. Prilično se često druže i ona ih dobro poznaje. Ja ih ne poznajem tako dobro.” Ali zapravo, u sebi misle: „Čak i da znam, ne smijem ništa reći. Ako progovorim i vođe kasnije budu smijenjeni, neće li mi zamjeriti? Čak i ako ne budu smijenjeni, ako saznaju da sam rekao nešto loše o njima, neće li mi otežati stvari? Bi li me mogli mučiti? Bi li mi oduzeli dužnost? Ne smijem ništa reći!” Kakvo je to očitovanje? (To je očitovanje lažljivosti.) A na kakav se problem to odnosi? Na iskvarenu narav. Čini se da takva osoba izvana ima prirodno dobru osobnost i dobru ljudskost, ali kad god se radi o procjeni drugih ili prijavljivanju problema, tvrde da ne znaju, govoreći da su vjernici kratko vrijeme i da ne razumiju istinu, da su previše glupi da bi prozreli stvari. Kod koga god primijete probleme, nikada to ne prijave niti o tome progovore. Kada netko osuđuje vođe iza njihovih leđa ili površno vrši svoju dužnost, prave se da to ne primjećuju ili ne znaju i nikada ništa ne prijavljuju. Kada vođe pitaju: „Proveo si puno vremena s tim i tim; kako on obično izvršava svoju dužnost? Je li u stanju podnijeti teškoće i platiti cijenu?” oni odgovaraju: „Pa, vidim da ustaje prilično rano ujutro i ide spavati prilično kasno navečer.” Zapravo, odavno su primijetili da ta osoba često gleda videozapise svijeta nevjernika i ne plaća cijenu u obavljanju svoje dužnosti, ali ne govore istinu; uvijek održavaju površan sklad sa svima. Izvana se čini da je njihova urođena osobnost u redu, a i njihova ljudskost se čini dobrom, ali što se krije ispod tog privida dobre ljudskosti? Oni su osobe koje ugađaju drugima; osobe su koje ugađaju drugima koje se nikome ne zamjeraju, nikada nikoga ne povrjeđuju, nikada ne iskorištavaju druge i nikada ne stvaraju neprijatelje. Koje je njihovo načelo vladanja? (Ne zamjeriti se nikome.) Nikome se ne zamjeraju, nikoga ne povrjeđuju i samo nastoje zaštititi sebe. Je li to ljigavo? (Jest.) Čak i kada netko iskreno razgovara s njima u zajedništvu, govoreći: „Najviše smo vremena proveli zajedno vršeći svoje dužnosti. Molim te, ukaži na bilo kakve probleme koje vidiš kod mene. Obećavam da ću to prihvatiti i promijeniti se. Molim te, također razgovaraj sa mnom u zajedništvu o načelima primjene u tom pogledu” – čak i kada je druga osoba tako ozbiljna, oni i dalje ne govore istinu. Umjesto toga, neiskreno kažu: „Puno si bolji od mene. Zapravo, nitko od vas to ne shvaća, ali ja sam stvarno slab. Postanem negativan, a također sam i buntovan.” Bez obzira na to koliko ih drugi iskreno mole, oni i dalje neće ništa reći. Pod svaku cijenu se odbijaju zamjeriti bilo kome i nikada neće izreći nijednu istinitu izjavu. Nikome neće reći istinu, sve drže zakopano u svom srcu. Iz ovoga se može vidjeti da nije u pitanju to da ne razmišljaju o stvarima, jer nisu roboti i ne žive u vakuumu. Oni imaju mišljenja o različitim ljudima i stvarima, ali ih nikada ne izražavaju niti dijele ili prenose ikome. Sve samo drže za sebe, dijelom zato što ne žele da ih drugi prozru, a dijelom zato što se ne žele nikome zamjeriti. Dakle, koje je njihovo načelo vladanja? Nemaju načela, zar ne? (Da.) Nemaju načela. Nikada ne tragaju za istinom niti se drže načela. Usredotočeni su samo na obranu i zaštitu sebe. Sve dok oni nisu povrijeđeni, nije ih briga što Bog zahtijeva. Nemaju načela ni granica u svom vladanju i nikome se ne zamjeraju – oni su jednostavno osobe koje ugađaju drugima. Stoga ih i drugi smatraju dobrim ljudima jer oni koji s njima komuniciraju često dobivaju njihovu pomoć, a kad god ih drugi nešto zamole, nikada ne odbijaju, što navodi ljude da vjeruju da su oni dobri ljudi. Međutim, ako pomno ispitate načela po kojima se vladaju, otkrit ćete da nemaju načela vladanja. Kada se radi o problemima vezanim uz iskvarene naravi, hoće li tragati za istinom da ih riješe? Hoće li postupati prema istina-načelima? (Ne.) Odgovor je definitivno ne. Ti ljudi se drže vlastitog subjektivnog shvaćanja, vjerujući da imaju dobru ljudskost i dobro srce. Misle da nikada ne gaje loše namjere prema drugima, ili da, u najmanju ruku, ne bi svjesno povrijedili druge ili naštetili njihovim interesima. Kad god drugi imaju bilo kakav zahtjev ili potrebu, oni uvijek odgovore. U svom shvaćanju, vjeruju da su dobri ljudi zato što se nikome ne zamjeraju i nikoga ne povrjeđuju. Time što ne stvaraju neprijatelje, misle da se neće dovesti u opasnu situaciju i da ih nitko neće smatrati neprijateljem. Na taj način neće biti povrijeđeni i ostat će sigurni. Koji je cilj ljudi ovog tipa u načinu na koji se vladaju? Njihov jedini cilj je samozaštita; za njih je dovoljno živjeti u onome što vjeruju da je najudobnije i najsigurnije utočište i zona udobnosti. Nemaju namjeru mijenjati načela i granice u svom vladanju, niti smjer svog vladanja, a zasigurno nemaju namjeru odbaciti svoje iskvarene naravi. Ti ljudi su osobe koje ugađaju drugima i izbjegavaju nevolje. Bez obzira na to kako drugi razgovaraju u zajedništvu o istina-načelima ili o granicama i načelima vladanja, oni neće promijeniti način na koji se vladaju. Dakle, imaju li ti ljudi dobru ljudskost? (Ne.) Mogu li ti ljudi prihvatiti istinu ili se držati načela? (Ne.) Zašto se ne mogu držati istina-načela? Zato što je u njihovom umu njihovo mjerilo za vladanje biti osoba koja ugađa drugima. Kada se radi o bilo kojoj stvari koja zahtijeva mišljenje ili zauzimanje stava, oni šute, održavaju ravnodušan stav i zauzimaju stav da to nije povezano s njima, ostajući nezainteresirani i po strani kao da ih se to ne tiče. Zbog toga nemaju čvrstine u svom vladanju i postupanju; oni su poput ljigavih jegulja. Nije ih briga za ljude i događaje oko njih. Ma koliko značajni bili problemi u bilo kojem okruženju ili s bilo kojom osobom, oni nemaju interesa brinuti se za njih, raspitivati se ili znati o njima. Vjeruju da, sve dok se to ne tiče njih, nema potrebe za brigom. Postoji izreka za to, kako glasi? „Ne traži zasluge, već izbjegavaj krivnju.” To je također načelo po kojem se vladaju osobe koje ugađaju drugima. Koje su karakteristike iskvarenih naravi takvih ljudi? Lažljivost, opačina, nepopustljivost, odbijanje prihvaćanja istine – posjeduju gotovo sve karakteristike iskvarenih naravi. Izvana, možda ne čine zlo i rijetko čine prijestupe, ali ako promotrite načela i načine na koje se vladaju, najuočljivija značajka je da se nikada ne drže istina-načela i nemaju granica u svom vladanju. Čak i kada ih netko vrijeđa ili povrijedi njihovo dostojanstvo, mogu to podnijeti i samo se nasmijati na to, nikada ne otkrivajući ili očitujući svoje unutarnje misli. Izvana se čine vrlo tolerantnima, s dobrom ljudskošću, i ne pokazuju namjeru da napadnu ili da se osvete. Međutim, nije da ne razmišljaju o tome – pamte što ste učinili, i u pravom trenutku, istupit će i zaštititi se i obraniti, uzvratiti vam određenim protunapadom koji možda nećete ni primijetiti. Oni se ne drže istina-načela; načela i granice u načinu na koji se vladaju služe isključivo obrani vlastitih interesa, sigurnosti i ugleda. Ovakve ljude ispravno je opisati kao opake i nepopustljive, lažljive i nesklone istini. Neki bi mogli reći: „Nisu naštetili interesima drugih niti učinili išta zlo, pa kako možete reći da imaju te iskvarene naravi? Na čemu to temeljite?” To se temelji na njihovim razmišljanjima, gledištima i stavovima u smislu toga kako gledaju na ljude i stvari i kako se vladaju i postupaju. Jeste li to primijetili? (Sada vidimo.) Zašto to prije niste mogli vidjeti? Što vas je kod njih zaludilo? (Mislili smo da su prilično opušteni u svom govoru i postupanju, te u načinu na koji su komunicirali i surađivali s drugima, i nikoga nisu povrijedili, pa smo pretpostavili da imaju dobru ljudskost. Zaludila nas je njihova vanjska fasada.) Imati izvana blagu osobnost i nikada ne napadati ljude i ne povrjeđivati životinje ne znači da netko ima dobru ljudskost. Kakva otkrivenja ljudskosti predstavljaju istinski dobru ljudskost? (Kao prvo, ne povrjeđivati druge niti ih iskorištavati. Osim toga, kada se pojavi opasnost, prva pomisao je zaštititi vođe i djelatnike, kao i braću i sestre koji teže istini, bez obzira na vlastitu sigurnost, te biti u stanju staviti interese Božje kuće na prvo mjesto u svakoj situaciji. Sve su to očitovanja dobre ljudskosti.) Biti dobrodušan, pun ljubavi, strpljiv i tolerantan, poštovati druge, biti spreman uzeti u obzir druge, ne iskorištavati ljude, biti relativno ispravan, kao i ponizan, samozatajan i ne biti nadmen: posjedovanje ovih kvaliteta ljudskosti, zajedno sa sposobnošću da se držite istina-načela i zaštitite interese Božje kuće – to je dobra ljudskost. Ako netko izvana posjeduje kvalitete ljudskosti poput tolerancije, strpljenja, dobrote, neiskorištavanja drugih, osjetljivosti prema drugima, brige za druge, ali kada se radi o interesima Božje kuće, spremno ih predaje pa čak ih i aktivno izdaje, ima li on dobru ljudskost? (Ne.) To znači da njegova ljudskost nije dobra. Kako se određuje dobra ljudskost? Koji je minimalni zahtjev? (U najmanju ruku, biti u stanju štititi interese Božje kuće.) Moći štititi interese Božje kuće; a zatim, na tom temelju, moći skladno surađivati s drugima, biti dobrodušan i tolerantan, ne iskorištavati druge te biti strpljiv i razumjeti slabosti drugih, biti osjetljiv prema drugima, biti u stanju voljeti, biti u stanju pomagati i podržavati druge i brinuti se za one koji su slabi, i tako dalje – sve su to karakteristike dobre ljudskosti. Suprotno tome, sebičnost, niskost, pohlepa, strogost i pretjerana proračunatost prema drugima, sklonost ka ogovaranju i tlačenju ljudi, samovolja, razmetljivost, osobita površnost, opakost, raskalašenost, drskost i nedostatak osjećaja srama – kakva su to očitovanja? (To su očitovanja loše ljudskosti.) Može li netko s tim očitovanjima i dalje štititi interese Božje kuće? (Ne.) Očitovanje dobre ljudskosti, zajedno sa sposobnošću da se zaštite interesi Božje kuće – to je ono što čini istinski dobru ljudskost.

Primjer 11: Izgledati ljubazno, a rasipati prinose

Neki ljudi izvana izgledaju vrlo ljubazno; sposobni su biti strpljivi i tolerantni prema drugima i posjeduju sve karakteristike dobre ljudskosti. Ali kada su u pitanju crkveni rad, Božji prinosi ili interesi Božje kuće, sposobni su sve to prodati. Biste li rekli da takva osoba ima dobru ljudskost? (Ne.) Na primjer, kada kupuju stvari za braću i sestre, neki ljudi biraju predmete koji su kvalitetni, jeftini i praktični. Ali kada se radi o trošenju prinosa za kupnju stvari, odlučuju se za skupu robu. Čak i ako je to samo traktor, htjet će nabaviti onaj s navigacijom. Što god kupuju, uvijek se odlučuju za najbolje, najskuplje i za najsuvremeniju tehnologiju, odbijajući razmotriti išta jeftinije. Obično se čini da se normalno slažu s drugima; ne iskorištavaju ljude, prilično su tolerantni i u svemu se dobro odnose prema drugima. Ali kada se radi o trošenju prinosa, njihova nemilosrdna strana izlazi na vidjelo i pokazuje se njihovo zlokobno lice. Može li se smatrati da imaju dobru ljudskost? (Ne.) Je li njihova dobra ljudskost uistinu iskrena? To je samo vanjsko pretvaranje i gluma, sve je to fasada. Kada se doista radi o stvarima koje uključuju interese Božje kuće, osobito kada se radi o trošenju prinosa, njihova pohlepa izlazi na površinu, a njihovo zlokobno lice, đavolje obličje i svirepost bivaju razotkriveni. Je li to dobra ljudskost? (Ne.) Na primjer, netko podnosi zahtjev za autorska prava za „Riječ se pojavljuje u tijelu” i kaže: „Ako podnesemo zahtjev u ime crkve kao organizacije, uštedjet ćemo mnogo novca. Ali ako podnesemo zahtjev u ime utjelovljenog Krista, koštat će mnogo više. Trebali bismo uštedjeti novac na ovome; prinosi se ne smiju olako trošiti!” Je li ova izjava ispravna? Imaju li oni načela u rješavanju tako važne stvari? Tko je točno izrazio te riječi, Bog ili crkva? (Izrazio ih je Bog.) Dakle, kome bi trebala pripadati autorska prava? Je li prikladnije da pripadaju Bogu ili crkvi? (Prikladnije je da pripadaju Bogu.) Ovo je ključno pitanje. Koje su posljedice toga što je toj osobi ušteda novca najvažnija u tako kritičnoj stvari? Koji bi se problemi mogli pojaviti? Posljedice bi mogle biti nezamislive! Ako zanemarite interese Božje kuće i samo razmišljate o uštedi novca, kakvom vas to osobom čini? Imaju li takvi ljudi savjest ili ljudskost? (Nemaju ljudskosti.) Bez obzira na to koliko se takvi ljudi činili ljubaznima ili tolerantnima izvana, imaju li uistinu ljudskost? (Ne.) U crkvi se svi izdaci za hranu, piće i dnevne potrebe u potpunosti pokrivaju iz Božjih prinosa. Jesam li ikada bio sitničav prema vama u vezi s tim troškovima? Jedini zahtjev je da izbjegavate rasipanje, ali jesam li ikada pomno ispitivao vaše uobičajene troškove? (Ne.) U svim aspektima, pazio sam na vas i nikada nisam pomno ispitivao vaše troškove, a ipak se vi okrenete i zakidate na Meni. Nije li to nedostatak ljudskosti? (Da, jest.) Bez obzira na to koliko se netko tko nema ljudskosti činio ljubaznim ili tolerantnim prema ljudima, to je samo fasada. Kada doista dođe do trenutaka kada bi savjest i razum trebali stupiti na scenu, razotkriva se da su lišeni svake ljudskosti. Jesu li oni uopće ljudi? (Ne.) Ne mogu se nazvati ljudima. Kada Ja kupujem, također kupujem pažljivo i štedljivo, razmatrajući kada su artikli na popustu i prikladne načine za njihovu kupnju, i kupit ću ono što je praktično, prikladno i po razumnoj cijeni. Ali ne kupujem nepromišljeno, ne trošim novac na bezvrijedne kupnje. Međutim, postoje neki troškovi koji se ne mogu izbjeći i koji su nužni, i u tim slučajevima, trošim prema načelima. Također se trudim biti štedljiv sa Svojom vlastitom hranom, odjećom i dnevnim potrebama. Ne radi se o kupnji onoga što god želim; moram pažljivo razmotriti Svoje kupnje. Vidite, Ja se odijevam jednostavno, prikladno i pristojno. Moje trošenje slijedi načela: kupujem ono što je nužno i praktično, a ne kupujem ono što nije. Ne rasipajte i ne tratite novac; ne trošite novac koji se ne bi trebao trošiti; štedite gdje biste trebali i izbjegavajte nepotrebne troškove – to su načela. Međutim, kada neki ljudi bez ljudskosti vide priliku da troše Božje prinose, oči im se rašire. Sve dok to uključuje trošenje na hranu, odjeću, stanovanje ili prijevoz ljudi, žure se poduzeti akciju. Osobito kada se radi o kupnji odjeće za druge ili dijeljenju troškova života, postaju pretjerano entuzijastični i vrlo velikodušni. U svom srcu misle: „Pa, ne troši se moj novac. Troši se Božji novac, a to pomaže mom ugledu, pa zašto ne?” Tako koriste priliku da se razbacuju. U svom srcu gaje loše namjere te žele naštetiti Božjoj kući više od ičeg drugog! Ali kad bi to bio njihov vlastiti novac, sve bi izračunali, odbijajući potrošiti i novčić više nego što je potrebno. Bez obzira na to koliko se obično činili ljubaznima, takvi ljudi nemaju dobru ljudskost. Po Mom mišljenju, njihov stav prema Božjim prinosima puno govori. Činjenica da mogu rasipati prinose i da su potpuno lišeni bogobojaznog srca pokazuje, u najmanju ruku, da nisu ljubazni, da su niski i da imaju lošu ljudskost. Nije li tako? (Da, jest.)

Postoje mnoga očitovanja vezana uz nečije prirođene okolnosti, ljudskost i iskvarene naravi. Danas smo letimično prošli jedan njihov dio; vjerojatno postoje i druga očitovanja, koja možemo obraditi u budućim razgovorima u zajedništvu. Završimo naš razgovor ovdje za danas. Doviđenja!

23. rujna 2023.