11 mjerila za procjenu nečijeg kova

Na posljednjem okupljanju razgovarali smo u zajedništvu o široj temi koja se tiče težnje istini: „otpuštanje prepreka između sebe i Boga te vlastitog neprijateljstva prema Bogu”. Unutar te šire teme govorili smo o otpuštanju ljudskih predodžbi i uobrazilja o Božjem djelu, što uključuje teme koje se tiču prirođenih stanja ljudi, ljudskosti i iskvarenih naravi, a unutar tih tema spomenuta su pitanja vezana za kov. Prošli smo put malo razgovarali o pitanjima vezanim za kov, rješavajući dio ljudskih predodžbi. Nakon što ste to čuli, imate li točnu definiciju kova? Što je točno kov? Kako treba razumjeti kov? Kako se može procijeniti je li netko dobrog, prosječnog ili lošeg kova? Na temelju kojih bi aspekata o tome trebalo suditi? Jeste li tragali u vezi s ovim pitanjima i razmišljali o njima? (Malo sam razmišljao o njima. Na posljednjem okupljanju Bog je podijelio da, kako bismo procijenili nečiji kov, moramo gledati njegovu učinkovitost i djelotvornost u obavljanju stvari. Prije nisam imao puno razumijevanja u tom pogledu i čak bih brkao jače strane s kovom. Na primjer, kada vidim da netko postiže osobito dobre akademske rezultate ili tečno govori nekoliko jezika, pomislio bih da to pokazuje da je dobrog kova. Tek sam slušajući Božju besjedu stekao jasan sud o tome što je uistinu dobar kov, a što su samo neke jače strane. Ako se osoba doima prilično oštroumnom, ali je vrlo neučinkovita u obavljanju dužnosti i nikako nije u stanju shvatiti istina-načela, ona je relativno lošeg kova.) Procjenjivanje nečijeg kova prema njegovoj učinkovitosti i djelotvornosti u obavljanju stvari – to je općenit izraz za to. Osim gledanja na njegovu učinkovitost i djelotvornost u obavljanju stvari, postoje konkretna mjerila za procjenu nečijeg kova: prvo, njegova sposobnost učenja. Drugo, njegova sposobnost razumijevanja stvari. Treće, njegova sposobnost shvaćanja. Četvrto, njegova sposobnost prihvaćanja stvari. Peto, njegova kognitivna sposobnost. Šesto, njegova sposobnost prosuđivanja. Sedmo, njegova sposobnost prepoznavanja stvari. Osmo, njegova sposobnost reagiranja na stvari. Deveto, njegova sposobnost donošenja odluka, koja se također može nazvati njegovom sposobnošću izvršavanja. Deseto, njegova sposobnost vrednovanja i cijenjenja stvari. Jedanaesto, njegova sposobnost inovacije. Jeste li ih zapamtili? (Jesmo.) Koliko ih ima ukupno? (Jedanaest.) Pročitajte ih naglas. (Jedan, sposobnost učenja. Dva, sposobnost razumijevanja stvari. Tri, sposobnost shvaćanja. Četiri, sposobnost prihvaćanja stvari. Peto, kognitivna sposobnost. Šest, sposobnost prosuđivanja. Sedam, sposobnost prepoznavanja stvari. Osam, sposobnost reagiranja na stvari. Devet, sposobnost donošenja odluka. Deset, sposobnost vrednovanja i cijenjenja stvari. Jedanaest, sposobnost inovacije.) Da bi se procijenio nečiji kov, općenito govoreći, morate gledati ova dva aspekta: njegovu učinkovitost i djelotvornost u obavljanju stvari. Konkretno, da bi se procijenila njegova učinkovitost i djelotvornost u obavljanju stvari, morate donijeti sveobuhvatnu procjenu na temelju ovih jedanaest mjerila. Na taj ćete način moći točno procijeniti kakvog je netko kova uistinu. Naravno, da bi se procijenio nečiji kov, prvi je korak pogledati njegove sveukupne sposobnosti u različitim aspektima, a zatim njegovu učinkovitost i djelotvornost u obavljanju stvari. Ako posjeduje kov i sposobnost u različitim aspektima, tada će zasigurno obavljati stvari i učinkovito i djelotvorno. Ako je netko vrlo učinkovit u obavljanju stvari, i vrlo je djelotvoran, tada će se, kada prema jedanaest mjerila procjenjuješ njegove sposobnosti u svakom području, i one zasigurno pokazati kao dobre. Bilo koja od ovih jedanaest sposobnosti, uzeta pojedinačno, ne može u potpunosti odrediti je li netko dobrog kova ili ne – mora se procijeniti sveobuhvatno. Naravno, koje su među ovih jedanaest sposobnosti najvažnije? Najvažnije su sposobnost prosuđivanja, sposobnost prepoznavanja stvari, sposobnost reagiranja na stvari i sposobnost donošenja odluka – one se tiču sposobnosti osobe da postupi nakon što shvati određenu teoriju. Preostale sposobnosti odnose se na shvaćanje i učenje, što uključuje ljudski um. U nastavku ćemo razgovarati u zajedništvu o svakoj od ovih jedanaest sposobnosti pojedinačno.

Broj 1: sposobnost učenja

Prva je sposobnost učenja. Sposobnost učenja ne odnosi se isključivo na učenje nekog područja znanja; ona uključuje i učenje jezika, određene tehničke vještine, učenje i prihvaćanje nove stvari i tako dalje – sve to spada u opseg sposobnosti učenja. Na primjer, kada osoba u normalnim okolnostima uči tehničku vještinu, ona je u osnovi može svladati u roku od šest mjeseci i zatim je samostalno primjenjivati. Ako je i ti možeš svladati i samostalno je primjenjivati nakon šest mjeseci učenja, to se smatra posjedovanjem sposobnosti učenja. Ako ti treba dvostruko više vremena od prosječne osobe da naučiš neku vještinu – ako je nakon šest mjeseci još uvijek nisi svladao i treba ti još šest mjeseci da je naučiš – to ukazuje na loš kov. To jest, što se tiče sposobnosti učenja, ako tehničku vještinu ili znanje možeš savladati unutar normalnog vremenskog okvira, to znači da si prosječnog ili iznadprosječnog kova. Međutim, ako prekoračiš taj vremenski okvir i treba ti dvostruko ili čak trostruko više vremena od drugih da usvojiš tehničku vještinu ili znanje, onda si lošeg kova. Ako potrošiš dva ili tri puta više vremena od prosječne osobe i još uvijek to ne možeš naučiti te nemaš sposobnost učenja, što to govori o tvom kovu? Bez sposobnosti učenja ne zadovoljavaš čak ni opće mjerilo za posjedovanje normalnog ljudskog kova. Gori si od onoga tko je lošeg kova – uopće nemaš kova. U koju kategoriju spada netko tko nema kova? Onaj tko nema kova spada u kategoriju ljudi koji su mentalno zaostali i idioti, bez ikakve sposobnosti učenja. To je ono što je uključeno u sposobnost učenja.

Broj 2: sposobnost razumijevanja stvari

Druga je sposobnost razumijevanja stvari. Sposobnost razumijevanja stvari odnosi se na kapacitet osobe da shvati načela i ključnu stvar nečega što vidi ili s čime se često susreće. Na primjer, kada učiš stručnu vještinu, ako slušaš teorijsku poduku i promatraš praktične demonstracije, te unutar normalnog vremenskog okvira možeš shvatiti ključnu stvar i načela uključena u tu vještinu, to se smatra posjedovanjem dobrog kova i određene sposobnosti razumijevanja stvari. Ako to ne možeš odmah razumjeti, pa čak ni nakon što netko ponovno s tobom razgovara u zajedništvu, i dalje to ne možeš razumjeti; čak i nakon što ti opetovano daju upute, i dalje ne možeš razumjeti što je ključno za obavljanje te stvari i koja su načela uključena – tada je tvoja sposobnost razumijevanja stvari loša. Možda nakon nekog vremena možeš ponešto naučiti hvatajući polako konce kroz stvarno praktično postupanje, ali to je ograničeno na to. Koliko god vremena potrošio – bilo tri ili pet godina – ako ono što možeš razumjeti ostaje u okvirima ograničenog opsega i, kada radiš stvari, samo se pridržavaš određenih propisa i pravila, bez mogućnosti da razumiješ uključene temelje i primijeniš ih u stvarnom praktičnom postupanju, to znači da je tvoja sposobnost razumijevanja stvari loša; takvi su ljudi lošeg kova. Na primjer, neki ljudi obavljaju crkveni rad i, nakon što s njima razgovaraš u zajedništvu o istina-načelima, oni smatraju da je sve što si rekao ispravno i nemaju sumnji u ono o čemu si besjedio. Međutim, oni jednostavno ne mogu razumjeti zašto se stvari moraju raditi na taj način i nisu u stanju shvatiti uključena načela. Osobito kada se suoče s raznim problemima ili posebnim situacijama u stvarnom životu ili dok obavljaju svoju dužnost, oni ne znaju kako primijeniti načela niti kako u skladu s načelima pristupiti problemima i rješavati probleme s kojima se susreću. To ukazuje na nedostatak sposobnosti razumijevanja stvari. Ljudi kojima nedostaje sposobnost razumijevanja stvari ne razumiju nakon što čuju razgovor u zajedništvu o istini i uvijek postavljaju zahtjeve poput: „Možeš li dati još jedan primjer?” ili „Možeš li to objasniti podrobnije?” Tek nakon što daš primjer i podrobno objasniš, oni mogu ponešto razumjeti. Ali ako razgovaraš o nečem dubljem, oni opet ne mogu razumjeti i tražit će te da daš još jedan primjer. Zašto te opetovano traže da daješ primjere? Zato da im kroz primjere objasniš slične situacije u stvarnom životu, kako bi samo zapamtili određeni pristup ili propis. Zašto to rade? Zato što je njihova sposobnost razumijevanja stvari vrlo loša – moglo bi se reći i da nemaju sposobnost razumijevanja stvari; ne znaju kako primijeniti načela u stvarnom životu ili dok obavljaju svoju dužnost. Bez obzira na to kako s njima razgovaraš u zajedništvu, bez obzira na to koliko konkretnih primjera daš i koliko načela jasno objasniš, čak i ako objasniš načela za rješavanje posebnih situacija, oni mogu slušati cijeli dan i još uvijek ne shvatiti. Smatraju da je ono što govoriš samo teorija i još uvijek ne znaju kako se nositi s raznim problemima s kojima se suočavaju u stvarnom životu. To ukazuje na nedostatak sposobnosti razumijevanja stvari. Bez obzira na to kako im drugi objašnjavaju stvari, ljudi kojima nedostaje sposobnost razumijevanja stvari ne mogu to shvatiti – to znači biti lošeg kova. Jesu li ljudi lošeg kova također neučinkoviti i nedjelotvorni u obavljanju stvari? (Jesu.) Ako je nečija sposobnost razumijevanja stvari loša, tada će njegova učinkovitost i njegova djelotvornost u obavljanju stvari zasigurno biti loše; oni neće znati koja su načela uključena kada se suoči s nečim i neće znati kako primijeniti načela u stvarnom životu. To ukazuje na loš kov. Postoji i druga vrsta osoba koja postaje zbunjenija što je razgovor drugih podrobniji i konkretniji, jer to ne može razumjeti. Na primjer, kada se u Božjoj kući razgovara u zajedništvu o razlučivanju lažnih vođa i antikrista, nakon slušanja ona kaže: „Zašto ja ovo ne shvaćam? Besjedi se o načelima, daju se primjeri i navode se posebne situacije, ali meni sve to zvuči tako zbrkano. Što se točno ovdje govori? Kojom vrstom ljudi se trebamo pozabaviti? Trebamo li se pozabaviti lažnim vođama ili antikristima? Je li naš crkveni vođa antikrist? Ta se osoba čini pomalo zlom – jesu li njezina očitovanja posljedica iskvarene naravi ili loše ljudskosti? Što je ona točno, lažni vođa ili antikrist? Još uvijek ne razumijem.” Ona čak ne razumije koja su istina-načela o kojima razgovaraš; što više sluša, to postaje smetenija. Ne samo da ta istina-načela ne uspijeva povezati sa stvarnim situacijama, već postaje toliko smetena da čak ne zna ni koja je tema onoga što govoriš. Ne ukazuje li to na nedostatak sposobnosti razumijevanja stvari? (Da.) Na primjer, zamislite situaciju u kojoj su se svi okupili da razgovaraju o jednoj temi, pri čemu svaka osoba doprinosi svojim razmišljanjem. Ti razgovaraš o svom razumijevanju, ja izražavam svoje shvaćanje toga; jedna osoba postavlja jedno pitanje, druga postavlja drugačije pitanje – sve je usredotočeno na tu temu. Oni koji nemaju kova slušaju takvu raspravu i ne mogu je shvatiti. U svom srcu misle: „O čemu svi vi pričate? Zašto ja to ne mogu razumjeti?” Postaju smeteni. Ne mogu razaznati temeljnu logiku iza razumnih pitanja koja drugi postavljaju niti zašto se ta pitanja postavljaju – ne mogu dokučiti razloge koji stoje iza toga; gori su čak i od promatrača. Oni koji imaju kova, čak i samo promatrajući sa strane, mogu reći tko je u pravu, a tko u krivu, razlog zašto netko postavlja određeno pitanje, jesu li pitanja duboka ili plitka, kako se na pitanja odgovara – ali oni koji nemaju kova ne mogu ništa od toga razumjeti niti mogu razumjeti temeljnu logiku koja stoji iza toga. To pokazuje da nemaju sposobnost razumijevanja stvari. Kada drugi razgovaraju u zajedništvu o nečemu, oni nakon slušanja ne mogu razlučiti. Ne znaju je li ono što je rečeno istinito i objektivno, niti mogu prozrijeti pozadinu i bit stvari – potpuno su izgubljeni. Što se tiče toga zašto se o toj temi raspravlja, zašto se načela uključena u tu temu moraju opetovano naglašavati, kao i čija se pitanja odnose na ta načela, a čija ne, oni ne mogu ništa od toga razumjeti niti shvatiti. Dok slušaju, postaju pospani; počinju sebe smatrati pukim promatračima u tom razgovoru i njihovo se srce zamagljuje. Drugim ljudima um postaje jasniji i bistriji što se više razgovara o istina-načelima. Ali oni koji nemaju kova, što više slušaju, postaju sve smeteniji i misli im postaju zamagljenije. To ukazuje na nedostatak sposobnosti razumijevanja stvari. Ne ukazuje li to na izuzetno loš kov? Takvi se ljudi također mogu nazvati ljudima bez kova. Kakvi su to ljudi bez kova? (Mentalno zaostali ljudi.) Mentalno zaostali, idioti, budale – to je kategorija ljudi najlošijeg kova. Ovo je drugi aspekt: sposobnost razumijevanja stvari.

Broj 3: Sposobnost shvaćanja

Treći je aspekt sposobnost shvaćanja. Sposobnost shvaćanja slična je sposobnosti razumijevanja stvari, ali seže korak dalje. Po čemu se razlikuju? Sposobnost shvaćanja više se usredotočuje na to kako uskladiti istina-načela i puteve primjene s raznim pitanjima u stvarnom životu, a zatim ih provesti u stvarnom radu, nakon što se ta načela i putevi razumiju i svladaju. U tome je razlika. Ljudi koji imaju sposobnost shvaćanja, nakon što razumiju temelje i načela nečega, imaju u svom srcu put primjene, točan opseg, smjer i cilj. Znaju kako primijeniti te temelje i načela, a također znaju i načela primjene uključena u određene posebne situacije. Pretpostavimo da, nakon što čuje razgovor u zajedništvu o nekim istina-načelima, osoba može prepoznati bit nekih problema i zatim upotrijebiti istinu da riješi neke stvarne probleme u stvarnom životu. To jest, nakon što čuje ta načela, odmah razumije kako je to trebala provesti u djelo kao odgovor na prethodnu situaciju, a kada se takve situacije ponovno pojave, također zna kako primijeniti načela da im pristupi i odmah ima put primjene u svom srcu; njezino shvaćanje načela i temelja djeluje kao svjetlo vodilja, brzo joj omogućujući da zna kako se nositi s raznim pitanjima u životu ili u radu i omogućujući joj da ima put, smjer i načela primjene. U tom slučaju, takva osoba ima sposobnost shvaćanja, što je, naravno, očitovanje dobrog kova. Recimo da osoba, nakon što čuje razgovor u zajedništvu o istina-načelima, zna kako bi trebala provesti u djelo i rješavati one stvari iz svog stvarnog života koje su uobičajene i univerzalne ili koje je iskusila. Međutim, ne zna kako primijeniti ta istina-načela na posebne, složene situacije, neočekivane situacije ili neuobičajene probleme i pojave koje nije iskusila, te još uvijek treba tragati i raspitivati se kako bi dobila točan odgovor ili konkretan plan primjene prije nego što zna kako ih rješavati. U suprotnom, čak i nakon što čuje istina-načela, još uvijek ne zna kako se nositi s takvim stvarima ili problemima. To ukazuje na to da ima prosječnu sposobnost shvaćanja; ili se također može reći da je takva osoba prosječnog kova. Neki su ljudi radili deset ili dvadeset godina i, uz nešto radnog iskustva u kombinaciji s jasnim razgovorom u zajedništvu o istina-načelima iz Božje kuće, znaju kako se nositi s uobičajenim situacijama i dobili su potvrdu da je takvo postupanje ispravno. Međutim, kada se suoče s određenim složenim, posebnim, neuobičajenim problemima koje nikada nisu iskusili u svom radu, ne znaju kako se s njima nositi i moraju dobiti jasan odgovor raspitujući se prije nego što ih mogu početi rješavati. Ako se situacija promijeni i postane složenija nego što su zamišljali ili složenija od okolnosti koje poznaju, postaju zbunjeni, ne znajući kako bi se trebali suočiti s njom, a još manje znaju kako bi trebali praktično postupiti i riješiti je na način koji je u skladu s načelima. Kada ne znaju kako praktično postupati, bilo da postupaju na temelju svojih uobrazilja, vlastitih ambicija i želja, ili to jednostavno ostave po strani i ignoriraju – bez obzira na to kako postupaju – činjenica da, kada se suoče s takvom situacijom, postanu zbunjeni i ne znaju kako primijeniti načela da je riješe, dokazuje da je su vrlo prosječnog kova. Ako netko može rješavati opće situacije, ali ne zna kako rješavati posebne situacije, to ukazuje na prosječan kov. Ako ga susret s nekim posebnim situacijama toliko zbuni da ne može čak ni rješavati pitanja koja bi inače mogao riješiti, to ukazuje na loš kov. Osoba lošeg kova također ima lošu sposobnost shvaćanja. Postoji li razlika između nekoga s lošom sposobnošću shvaćanja i nekoga tko ima odgovarajuću sposobnost shvaćanja? (Da.)

Neki ljudi, bez obzira na to kako drugi razgovaraju u zajedništvu, ne mogu shvatiti načela. Oni razumiju samo doktrine i propise i mogu izvikivati nekoliko slogana, ali ne znaju kako obavljati stvaran posao i rješavati probleme. Vidiš, nakon što poslušaju razgovor u zajedništvu, govore s velikom jasnoćom i organizirano, kao da uistinu razumiju. Ali u stvarnosti, uopće nisu razumjeli ono što je rečeno. Kada je riječ o obavljanju konkretnog posla, postaju zbunjeni, ne znajući odakle početi. Kada se susretnu s problemima, ne znaju kako ih riješiti. I dalje ne mogu obavljati konkretan posao. U ophođenju s raznim ljudima i rješavanju raznih stvari, i dalje im nedostaju načela. U svom srcu misle: „Razumio sam istina-načela dok sam slušao propovijedi – zašto ih ne mogu primijeniti u okruženjima stvarnog života? Zašto ono što razumijem i o čemu često govorim ne funkcionira?” Ponovno postaju zbunjeni. Ljudi lošeg kova znaju samo govoriti o doktrinama i pridržavati se propisa, ali kada se suoče sa situacijama, ne mogu ih jasno sagledati, doktrine koje mogu izgovoriti potpuno su beskorisne, ne mogu se čak ni pridržavati propisa i ne mogu riješiti nikakve probleme. Ne znaju kako praktično postupati kada se pojave poteškoće. Na primjer, kada netko prekida i ometa rad crkve, govoreći neke apsurdne stvari, oni ne mogu razlučiti kakva je priroda te stvari. Ne znaju koje se stvari računaju kao prekidanja i ometanja ili kakva je njihova priroda; onda još manje znaju kako bi problem trebalo riješiti. Netko ih pita: „Zar ne znaš kako razlučiti zle ljude? Zašto ti nedostaju načela kada je riječ o postupanju sa zlim ljudima?” Oni odgovaraju: „Razumijem te doktrine, ali ne znam za rješavanje kojih su problema prikladne ili na koje ih je ljude prikladno primijeniti.” To ukazuje na nedostatak sposobnosti shvaćanja, zar ne? (Da.) Vidiš, nakon što su čuli načela, uspjeli su ih vrlo dobro sažeti točku po točku prema njihovom doslovnom značenju, pamteći ih prilično točno, pa čak i tečno recitirajući, ne propuštajući ni jednu riječ. No nažalost, u stvarnom životu, kada je riječ o gledanju na ljude i stvari te o vladanju i postupanju, oni nemaju nikakav put primjene, znajući samo izvikivati slogane, govoriti o doktrinama i pridržavati se propisa. Bilo u stvarnom životu ili u vršenju svoje dužnosti, bez obzira na to s čime se susretnu, ne znaju kako tragati za istinom ili praktično postupati prema načelima. To ukazuje na nedostatak sposobnosti shvaćanja. Ljudi kojima nedostaje sposobnost shvaćanja mogu često čitati Božje riječi, ali ne mogu razumjeti što je istina u Božjim riječima ili koja su načela. Stoga, kada se nešto dogodi, ne mogu pronaći relevantne Božje riječi da to razluče i riješe te moraju tražiti od drugih da im pronađu relevantne Božje riječi. Na što se uvijek usredotočuju kada čitaju Božje riječi? Traže postoje li konkretni primjeri koji bi objasnili stvar. Ako nema primjera, ne mogu razumjeti značenje Božjih riječi. Na primjer, u vezi s Božjim riječima koje razotkrivaju priroda-bit ljudi, ako nisu navedeni primjeri, ne mogu ih razumjeti. Ne mogu razlučivati uspoređujući vlastita stanja s Božjim riječima. Mogu razumjeti samo ako netko razgovara u zajedništvu o istini te ih razluči i analizira prema njihovim stvarnim stanjima. Bez takvog razgovora u zajedništvu, ne mogu razumjeti Božje riječi. Takvi se ljudi uvijek žale kada čitaju Božje riječi, govoreći: „Zašto nema konkretnih primjera? Kako bih to trebao povezati sa sobom? Ove je riječi preteško razumjeti; bez obzira na to kako ih čitam, ne mogu ih uskladiti sa sobom!” To pokazuje da ne mogu razumjeti Božje riječi, a kamoli razumjeti istinu ili unijeti Božje riječi u stvaran život. Ono što oni razumiju samo su jednostavne doktrine i propisi, ali te su doktrine i propisi beskorisni u stvarnom životu. Kada se stvari dogode, oni i dalje nemaju put primjene. To ukazuje na to da nemaju sposobnost shvaćanja. Jesu li ljudi koji nemaju sposobnost shvaćanja lošeg kova? (Jesu.) Ljudi najlošijeg kova su oni bez ikakvog kova; takvi ljudi ne mogu shvatiti razna načela koja čuju; ne znaju zašto se daju takvi i takvi primjeri, zašto se govore određene stvari ili zašto ljudi imaju određena očitovanja – oni ne mogu razumjeti takve stvari, te su stvari izvan njihovog dosega. Čak i ako im daš nekoliko primjera, osjećaju kao da samo pričaš priče ili šale, kao da su djeca koja slušaju priču, smatrajući je zanimljivom i zabavnom. Ako ih netko pita razumiju li ono što su čuli, kažu da razumiju, pa čak mogu i oponašati humor iz tuđih riječi ili imitirati kako su drugi grdili ljude. Ako ih pitaš: „Znaš li relevantna načela kojih bi se ljudi trebali pridržavati?” oni odgovaraju: „Ha? Postoje načela? To nisam shvatio.” Imaju li takvi ljudi sposobnost shvaćanja? (Ne.) Nedostaje im sposobnost shvaćanja i ne mogu razumjeti Božje riječi. Ljudi kojima nedostaje sposobnost shvaćanja jedu i piju nekoliko odlomaka ili poglavlja Božjih riječi svaki dan, na rutinski način i prema rasporedu, a također uče himne i prisustvuju okupljanjima u zakazano vrijeme. Ali jednom kada zatvore svoje knjige ili isključe svoje snimke himni, sve što zadrže od onoga što su jeli i pili jest nekoliko duhovnih fraza i neke mrtve riječi, poput onih fraza koje ljudi često govore – „Bog ima suverenost nad svime” i „Pokori se Bogu u svim stvarima”; ili, „Čovjekovu sudbinu određuje Bog” i „Samo provodi u djelo ljubav prema Bogu”. U stvarnim situacijama patnje, oni mogu izgovoriti samo lažne duhovne fraze, poput „Patim zbog osjećaja” ili „Patim zbog tijela”. Što se tiče bilo kakvih načela vezanih za vladanje, svakodnevni život, rad i razna druga istina-načela, oni ne znaju niti razumiju ništa od toga. Te su stvari odsutne iz njihova srca i nemaju mjesta u njemu. Zašto te stvari nemaju mjesta u njihovom srcu? Zato što, u smislu njihovog kova, takvi ljudi jednostavno ne mogu razumjeti ta istina-načela i ta su istina-načela izvan njihovog dosega; stoga, te stvari ne mogu pustiti korijenje u njihovom srcu. Ono što osoba posjeduje u sebi i ono što je u stanju prihvatiti svjedoči o onome što može razumjeti i što nije izvan njezinog dosega. Ako osoba uopće nema kova, nedostaje joj sposobnost shvaćanja i ne može razumjeti točno značenje Božjih riječi, čak i da je smještena na nebo ili treće nebo, bi li mogla razumjeti Božje riječi? Bi li mogla provesti istinu u djelo? Bi li se mogla pokoriti Bogu? (Ne.) Ostala bi točno onakva kakva jest. Njezin bi kov ostao isti kakav je oduvijek bio. Ljudi lošeg kova mogu shvatiti samo vrlo ograničen raspon stvari. Oni dobrog kova mogu shvatiti više, s više dubine i na višoj razini. Ljudi prosječnog kova shvaćaju daleko manje od onih dobrog kova; ono što mogu shvatiti ograničeno je na prosječan opseg, i ne može ići izvan tog opsega jer ih njihov kov ograničava. Najgori su oni bez ikakvog kova. Takvi ljudi, samo u smislu svog kova, nemaju nikakvu sposobnost shvaćanja. Stoga je njihovo očitovanje u stvarnom životu i u vršenju dužnosti to da ne razumiju ništa; bez obzira na to jesu li vjerovali u Boga deset godina, dvadeset godina ili čak do starosti, doktrine o vjeri u Boga i duhovne fraze o kojima govore i dalje su one iste stare stvari koje su razumjeli kada su tek počeli vjerovati. Bez obzira na to koliko godina vjeruju, ne ostvaruju nikakav napredak. Zašto ne ostvaruju napredak? Zato što nemaju sposobnost shvaćanja, i bez obzira na to koliko godina vjeruju u Boga, mogu usvojiti samo te mrtve riječi. Čak i nakon mnogo godina vjerovanja, njihova sposobnost učenja, sposobnost razumijevanja stvari, sposobnost shvaćanja i druge sposobnosti ne poboljšavaju se. Kakvi su to ljudi? To su ljudi izuzetno lošeg kova. Budući da su lošeg kova i njihove se razne sposobnosti ne poboljšavaju, čak i ako dožive četrdeset, pedeset, šezdeset ili sedamdeset godina, njihova sposobnost za brigu o sebi i dalje će biti vrlo slaba. Promatrajući njihovu sposobnost preživljavanja i sposobnost za brigu o sebi, može se vidjeti kakvog su kova takvi ljudi. Ova vrsta osobe je mentalno zaostala, idiot i budala, a njezina sposobnost za brigu o sebi vrlo je slaba. Zašto kažem da je njihova sposobnost za brigu o sebi slaba? Zato što su njihova sposobnost učenja, sposobnost razumijevanja stvari i sposobnost shvaćanja loše, pa su iskustvo, zdrav razum, obrasci i ključ za obavljanje stvari koje stječu u životu vrlo ograničeni. Čak i sa šezdeset ili sedamdeset godina, ostaju isti. Ljudi dobrog kova, do svojih tridesetih godina već su razvili određeno znanje o raznim problemima s kojima se suočavaju u životu i na svom životnom putu, stekavši određeno razumijevanje, uvid i iskustvo o tim stvarima. Kroz to iskustvo znaju što učiniti kada se susretnu s raznim problemima kako bi mogli bolje živjeti i učinkovitije se zaštititi. Međutim, kad su u pitanju ljudi lošeg kova, s obzirom na to da su njihove sposobnosti u svim aspektima slabe, ma koliku starost da dožive, njihova sposobnost preživljavanja ostaje vrlo slaba. Koliko je slaba? Toliko je slaba da im nedostaje sposobnost za samostalan život. Neki bi mogli reći: „Gledaj, oni jedu dobro, spavaju čvrsto i dobrog su fizičkog zdravlja – kako Ti možeš reći da im nedostaje sposobnost za samostalan život?” Sposobnost preživljavanja o kojoj govorimo ne odnosi se na to može li netko jesti ili spavati. Ako osoba ne zna čak ni jesti kada je vrijeme za jelo, to nije normalna osoba već netko tko je mentalno zaostao – još je manje potrebno razmatrati kov takvih ljudi. Naša procjena ljudskog kova uključuje prvenstveno one koji se izvana smatraju normalnima. Ne uključuje ljude s fizičkim invaliditetom, mentalnom zaostalošću, mentalnim bolestima ili one kojima nedostaje sposobnost za brigu o sebi. Često vidimo neke ljude koji ne mogu čak ni pronaći nikakve obrasce, načela ili ključ za obavljanje stvari u upravljanju svojom hranom, odjećom, stanovanjem i prijevozom. Bez obzira na to koliku starost dožive, ne znaju kako se nositi s tim aspektima života na način koji je u skladu s načelima i s ljudskošću. Na primjer, ne znaju koja je odjeća najprikladnija za različita godišnja doba i jednostavno slijede ono što drugi rade. Kada je vani hladno, nose odjeću koja je pretanka i prehlade se, a ipak ne razumiju zašto; ili se razbole od nehigijenske hrane, ali ne znaju što je to uzrokovalo. Ne mogu izvući nikakve zaključke iz tih iskustava. Nisu li oni mentalno zaostali? Ne nedostaje li im sposobnost za samostalan život? (Da.) Bez obzira na to koliko imaju godina, ne znaju kako živjeti i samo se provlače kroz život u zbunjenosti. Normalnoj osobi, kada dobije prvo dijete, možda nedostaje iskustva, ali do trenutka kada dobije drugo dijete, steći će određeno iskustvo u tome kako se brinuti o svom djetetu i hraniti ga. Neki ljudi, međutim, čak i nakon što dobiju dvoje ili troje djece, i dalje nemaju iskustva. Kada ih se pita kako se brinu o svojoj djeci, kažu: „Ne znam, samo sam se nekako snalazio. U svakom slučaju, kada su djeca gladna, nahranim ih, a kad su sita, to je to.” Bilo koje dijete koje se nađe u njihovim rukama ima sreće ako preživi. S obzirom na razinu njihove sposobnosti preživljavanja, nijedno dijete ne bi ostalo živo pod njihovom skrbi. Neki ljudi ne razumiju kako rješavati razne probleme koji se javljaju u životu ili u preživljavanju. Takvim ljudima nedostaje sposobnost preživljavanja. Na primjer, kada se dvije stvari pojave u isto vrijeme, postanu zbunjeni i ne znaju što učiniti ili koju stvar prvo riješiti. Postanu uznemireni, nervozni i uplašeni, te se žale, govoreći: „Zašto su se ove dvije stvari dogodile u isto vrijeme? Što sada da radim?” Postanu toliko tjeskobni da ne mogu jesti ni spavati. Takvi su u svojim tridesetima, a čak i u šezdesetima, njihov rast ostaje isti. Kada se pojave situacije i ne mogu pronaći rješenje, počnu plakati. Drugi kažu: „Zašto plačeš? To nije velika stvar – to su neka od najčešćih pitanja. Samo im trebaš odrediti prioritete i rješavati ih prema važnosti.” Ako netko ne može riješiti te stvari, pa zbog njih preskače obroke i gubi san, ili čak razmišlja o okončanju svog života, nije li on krajnji slabić? Čak se i žali: „Zašto se to nije dogodilo nekom drugom? Zašto se dogodilo meni?” To se dogodilo tebi, stoga to riješi. Ako to ne možeš riješiti, pitaj nekoga oko sebe tko razumije. Kad jednom razjasniš to pitanje, zar ne bi onda znao kako ga riješiti? Kada se ništa ne događa, takvi su ljudi prilično dobri u pričanju, iznoseći jednu doktrinu za drugom. Ali kada se nešto dogodi, uspaniče se, postanu zbunjeni, počnu cmizdriti, mozak im stane, a misli im se potpuno zbrkaju – ne znaju što učiniti. Ako je netko mlad, nije prošao puno toga u životu i nedostaje mu iskustva, normalno je da postane nervozan i uplašen kada se stvari dogode. Međutim, kada dođe u tridesete ili četrdesete, nakon što je prošao mnoge stvari u svijetu i stekao iskustvo, postaje relativno zreo i iskusan, rješavajući stvari s većom stabilnošću i samopouzdanjem. Mladi ljudi koji to vide impresionirani su i misle da se mogu osloniti na takve ljude. Ako osoba nema kova i sposobnosti preživljavanja, nedostaje joj i sposobnost za brigu o sebi. Bez odraslih ili iskusnih ljudi u blizini koji bi joj pomogli i nadzirali stvari za nju, sve čime se bavi pretvara se u potpuni nered. Takvi ljudi su izuzetno lošeg kova. Koliko su točno lošeg kova neki ljudi? Uzmimo za primjer neke kućanice, koje ne znaju koliko je riže ili koliko je jela potrebno za obrok za obitelj od nekoliko ljudi – neke kuhaju dvadeset ili trideset godina i još uvijek ne znaju koliko pripremiti za svaki obrok ili koliko bi jela trebala biti slana, a ponekad ne mogu čak ni točno procijeniti je li hrana dobro kuhana. Toliko su lošeg kova. Ne nedostaje li takvim ljudima zdrav mozak? Oni imaju mozak svinje! Takvim ljudima nedostaje sposobnost za samostalan život. Nemaju put za obavljanje bilo čega i lako čine pogreške. Kada se nešto dogodi, ako nema nikoga tko bi nadzirao stvari za njih, sve što rade pretvara se u potpuni kaos i sve bude potpuno zbrkano. Oni su idioti i mentalno zaostali. Kad je u pitanju ovakva vrsta osobe, koja ima najgoru sposobnost shvaćanja, bez obzira na to koliko razgovora u zajedništvu čuje o istina-načelima, ona razumije samo doktrine. U stvarnom životu i dalje ne zna kako primijeniti ta načela. Drugim riječima, doktrine koje razumije ne mogu joj pružiti nikakve ciljeve, smjer ili put u stvarnom životu. To su ljudi s najlošijom sposobnošću shvaćanja. Time završavamo naš razgovor u zajedništvu o sposobnosti shvaćanja, trećoj sposobnosti.

Broj 4: Sposobnost prihvaćanja stvari

Koja je četvrta sposobnost? Sposobnost prihvaćanja stvari. Sposobnost prihvaćanja stvari ponešto se razlikuje od sposobnosti razumijevanja stvari i od sposobnosti shvaćanja. Sposobnost prihvaćanja stvari odnosi se na to možeš li, kada se pojavi nešto novo, razlučiti je li to pozitivno ili negativno te od kakve je koristi ili štete za tvoj život, rad i opstanak, kao i kako na to gledaš, kako se prema tome odnosiš i kako ga primjenjuješ. Ako si dobrog kova, onda ćeš, kada se pojavi nešto novo, biti osobito osjetljiv i osobito pronicljiv. Nakon što brzo primiš informacije o nečemu novom, moći ćeš prepoznati od kakve je to koristi ili štete za ljude, ili koji su mu loše strane. Ako je to korisno za određeno pitanje u tvom stvarnom životu, možeš odmah primijeniti prednosti toga; ako je štetno, možeš također izbjeći štetu ili loše strane toga za ljude. To jest, kad u određenoj mjeri prihvaćaš nove stvari i možeš brzo prozreti koje su od njih negativne, štetne za ljude i imaju loše strane – to znači imati sposobnost prihvaćanja stvari. Razlika između sposobnosti prihvaćanja stvari te sposobnosti razumijevanja stvari i sposobnosti shvaćanja leži ovdje. Sposobnost prihvaćanja stvari uglavnom se odnosi na osjetljivost osobe na nove stvari i njezinu sposobnost da ih razluči. Ako brzo razlučuješ ono što je novo, u stanju si brzo prihvatiti prednosti i koristi od toga te to primijeniti u stvarnom životu kako bi služilo tvom životu ili radu, a zatim odbaciti ili ukloniti ono staro što su te nove stvari zamijenile, to znači da posjeduješ sposobnost prihvaćanja stvari i da si osoba dobrog kova. Tu su zatim ljudi prosječnog kova. Takvi ljudi osobito sporo prihvaćaju neke nove stvari koje su već zamijenile stare, kao i nove mišljenja i nove tehnologije. Na što se odnosi ta „sporost”? Odnosi se na činjenicu da tek kada neka novina postane široko rasprostranjena, kada se vrlo opsežno koristi i kada njen naziv postane vrlo uobičajen, tek je tada mogu prihvatiti. Oni ne percipiraju nove stvari i ne mogu razlučiti jesu li one pozitivne ili negativne. Čak i kada se pojave pozitivne novine, oni u srcu osjećaju otpor prema njima i preziru ih; uvijek imaju vlastite predodžbe i stavove, uvijek se ravnaju prema svjetskim trendovima te su zatvoreni i ne prihvaćaju nove stvari, već ih odbacuju. Tek kada se neka novina široko proširi i mnogi ljudi iskuse i shvate njezine prednosti te od nje imaju koristi, oni je počinju prihvaćati i primjenjivati. To znači biti prosječnog kova. Takvi ljudi vrlo pasivno prihvaćaju novine; to nije aktivno prihvaćanje. To je zato što, s jedne strane, nemaju osjetljivosti za nove stvari; otupljeni su, zaostali i zatvoreni. S druge strane, to je i zato što imaju određene predodžbe i mišljenja o novinama te prema njima zauzimaju stav prijezira i podcjenjivanja. Subjektivni razlog za to jest taj što su prosječnog kova, a njihova je sposobnost prihvaćanja stvari prosječna, što ih čini vrlo otupljenim; kada se pred njima pojavi nešto novo, nemaju svijesti, nemaju osjećaja i nemaju stav aktivnog prihvaćanja. Osim toga, oni su po prirodi osobito zaostali i osobito otupljeni i tupavi. Iz ta dva razloga sporo prihvaćaju nove stvari. Tek kada mnogi ljudi već koriste nešto, govore o prednostima i pogodnosti toga, utjecaju koji ima na ljude i koristima koje pruža ljudima, i kada sve to vide vlastitim očima – a vide i ljude oko sebe kako to osobno u određenoj mjeri doživljavaju – tek tada to polako prihvate u svom srcu i zatim ga počnu koristiti. Na kakav kov to ukazuje? Sposobnost takvih ljudi da prihvaćaju stvari prosječna je. Imati prosječnu sposobnost prihvaćanja stvari znači da je netko prosječnog kova. Na primjer, u propovijedanju evanđelja ili u obavljanju nekog stručnog posla, neka braća i sestre preuzimaju vodstvo u isprobavanju i primjeni neke nove metode ili stručne tehnike. Brzo osjete da je vrlo dobro koristiti tu stručnu tehniku, jer su uz njenu uporabu prilično učinkoviti u vršenju dužnosti, a i efikasniji su. Zatim odmah promiču tu novu tehniku ili metodu, potičući ostalu braću i sestre da je nauče i primjenjuju. Ljudi dobrog kova vješti su u traženju novih tehnika i metoda u vršenju svoje dužnosti. Vrlo brzo mogu jasno uočiti i točno procijeniti neku novinu, ugrabiti tu priliku te u potpunosti prihvatiti novu tehniku ili metodu i primijeniti je u stvarnom radu. U pogledu jakih strana i slabosti te novine i rezultata koji se njome mogu postići, oni mogu neprestano donositi zaključke i zatim vršiti prilagodbe. Tijekom razdoblja istraživanja, postupno shvaćaju koji se aspekti te tehničke vještine ili informacije mogu primijeniti u crkvenom radu, a koji ne. Nakon toga, postupno poboljšavaju tu novinu u svom radu u skladu s načelima i zahtjevima Božje kuće. Što više je poboljšavaju, to ona postaje bolja, a to na kraju donosi plod. To je očitovanje dobrog kova. Međutim, neki se ljudi u propovijedanju evanđelja i dalje kruto drže izvorne metode, propovijedajući ili jedan na jedan ili dva na jedan, ili se oslanjajući na brojnost. Otupljeni su i tupavi te spori u prihvaćanju ge napredne metode. Iako verbalno priznaju da ta napredna metoda zvuči prilično dobro i da je izvediva, u srcu neprestano imaju bojazni. Boje se da će, ako primijene tu metodu, ona dati loše rezultate, pa se ne usuđuju pokušati. Drugi ih uvjeravaju, govoreći: „Ne moraš se brinuti oko svega toga. Mi smo to već isprobali; takva primjena donosi osobito dobre rezultate.” Ali oni se i dalje ne usuđuju pokušati i nastavljaju se držati izvorne metode. Tek kada mnogi ljudi počnu koristiti novu metodu za propovijedanje evanđelja, zadobivajući više ljudi svakog mjeseca i povećavajući učinkovitost, oni nevoljko odlučuju pokušati, ali i dalje poduzimaju samo male korake i ne usuđuju se u potpunosti promijeniti svoje planove i strategije. To je presporo prihvaćanje novina; to znači biti prosječnog kova. Ljudi lošeg kova imaju još goru sposobnost prihvaćanja stvari. Ne mogu jasno uočiti novinu, ne mogu je prosuditi i ne znaju kako se prema njoj odnositi. U srcu osjećaju otpor, misleći da ljudi koji vjeruju u Boga ne bi trebali prihvaćati nove stvari niti nove informacije i tehnologije. Vidiš, prilično su zatvoreni. Ljudi iz određenih vjeroispovijedi do današnjeg dana ne koriste struju, ne gledaju televiziju i ne koriste računala niti bilo koje druge elektroničke proizvode. Kada izlaze, ne koriste suvremeni prijevoz; čak ni ne voze bicikle. U čemu se voze? U volovskim i konjskim zapregama, dižući oblake prašine dok se kreću. Neki ih pitaju: „Zašto ne voziš bicikl ili ne ideš automobilom?” Oni kažu: „To su stvari koje je stvorio čovjek. Bojimo se da se Bogu ne bi svidjelo da ih koristimo.” To znači imati lošu sposobnost prihvaćanja stvari. Ljudi s lošom sposobnošću prihvaćanja stvari na mnoge stvari gledaju na pogrešan način. Zaglavljeni su u svojim starim načinima, drže se svojih gledišta i opiru se svim novinama. To što osjećaju otpor samo po sebi predstavlja problem s njihovim razmišljanjem i njihovim mentalitetom. Na što ukazuje takav problem? Blago rečeno, to pokazuje da su takvi ljudi tek prosječnog kova. Ako sustavno ne mogu prihvatiti novine, onda su lošeg kova i krutih su stavova. Vjeruju da je Božje djelo nepromjenjivo i da će, koje god riječi Bog izgovorio, Bog zauvijek govoriti samo te iste riječi, i da će, koje god djelo Bog obavio, Bog zauvijek obavljati samo to isto djelo. Što se tiče ovog čovječanstva i ovog doba, vjeruju da će ono što su u početku vidjeli i iskusili zauvijek ostati nepromijenjeno i da će uvijek biti tako. Na primjer, prije 20 ili 30 godina, ljudi su imali određenu predodžbu koja se tiče njihovog shvaćanja odjeće. Vjerovali su da su pamučni materijali čisto prirodni i da su sve vrste pamučnih tkanina dobre; bilo da se radi o pamučnim jaknama, majicama ili donjem rublju, sve dok je od pamuka, to je bolje od sintetičkih vlakana. Jednostavno su se čvrsto držali tog uvjerenja. Međutim, 20 ili 30 godina kasnije, tekstilna industrija se razvila i pojavile su se mnoge tkanine slične pamuku, kao i razna odjeća od sintetičkih vlakana. Postoje mnoge tkanine koje su bolje od pamučnih; prozračnije su, brže odvode toplinu, brže upijaju vlagu i ne deformiraju se, ne skupljaju se niti blijede bez obzira na to kako se peru. Osim toga, osobito su udobne i lagane za nošenje, ne uzrokujući nikakvu štetu koži. Ali neki ljudi još uvijek ne mogu prihvatiti sintetička vlakna. I dalje vjeruju da su samo pamučne tkanine dobre jer pamuk raste u zemlji, stvorio ga je Bog i prirodan je, dok je sintetička vlakna stvorio čovjek. Ne shvaćaju da, iako je Bog pripremio pamuk i on je najbolji, zemlja je zagađena, a pamučni moljac koji napada pamuk s vremenom je postao jači. Taj se problem ne može riješiti običnim pesticidima. Na kraju, pamuk mora proći posebne dezinfekcijske tretmane kako nošenje odjeće napravljene od njega ne bi uzrokovalo svrbež. Ako se dobro obradi, cijena odjeće postaje visoka, što zahtijeva izuzetno skupu prodajnu cijenu. Ako se ne obradi dobro, onda nije tako dobra kao odjeća od sintetičkih vlakana. Vidiš, kvaliteta odjeće od sintetičkih vlakana danas je osobito dobra; mnogi je profesionalni sportaši nose i sve su reakcije prilično pozitivne. Ali neki ljudi, nakon što to čuju, i dalje to ne prihvaćaju i ostaju uvjereni da su pamučne tkanine bolje. Nisu li takvi ljudi neuki i tvrdoglavi? (Jesu.) Ta neukost i tvrdoglavost problem je njihove ljudskosti. Dakle, kakvog su oni kova? (Nisu dobrog kova.) Kada se pred nekim pojavi neka novina, njegov stav u prosuđivanju je li ispravna ili neispravna – kako bi odlučio hoće li je prihvatiti ili odbiti – ovisi o njegovom kovu. Ako većina ljudi misli da je ta novina ispravna, a oni slijede masu i pasivno je prihvaćaju, takva osoba je u najboljem slučaju prosječnog kova. Ako ne mogu razlučiti je li ta novina ispravna ili neispravna, je li korisna za ljude i koje su njezine prednosti i nedostaci u usporedbi sa starim stvarima u koje su prije čvrsto vjerovali, budući da ne mogu razlučiti ili razlikovati nove i stare stvari – ako ne mogu ništa od toga prosuditi, onda to dokazuje da nemaju sposobnost prihvaćanja novih stvari; to jest, nemaju sposobnost shvaćanja. Ljudi poput ovih lošeg su kova. U početku, kada se pojavi nešto novo, u određenoj mjeri im nedostaje sposobnost zapažanja. Kada čuju za tu stvar, također nemaju nikakvu sposobnost da je prihvate. Na kraju, čak i ako nevoljko prihvate tu novinu, to je samo uz pomoć i uvjeravanje drugih, koji čak moraju uspoređivati njene prednosti sa starim stvarima, dopuštajući tim ljudima da vlastitim očima vide da postoje jasne razlike između nove i starih stvari i da je nova stvar očito superiornija od starih prije nego što je mogu prihvatiti. Međutim, u svom srcu ti ljudi i dalje ne mogu jasno vidjeti što je dobro u mnogim drugim novinama te i dalje smatraju da su stare stvari dobre i da ih se treba držati. Samo u okolnostima u kojima nemaju izbora, nevoljko i pasivno prihvaćaju nove stvari. Ti su ljudi lošeg kova. Osoba prosječnog kova je netko tko, uz nekoliko smjernica, odmah razumije, shvaćajući da je na stvari gledao na iskrivljen, zastario način. To znači biti prosječnog kova. Osoba lošeg kova, s druge strane, zahtijeva opetovane smjernice i poticaje te zajedničko uvjeravanje od svih – uz neke činjenice i konkretne primjere koji pokazuju kako ta novina koristi ljudima nakon njezine široke primjene – prije nego što je nevoljko prihvati i koristi. Međutim, za sebe i dalje biraju staru stvar. To je osoba vrlo lošeg kova. Biti lošeg kova znači da sustavno ne prepoznaju pozitivne učinke koje pojava novina ima na ljude i ne mogu pronaći razlike između novih i starih stvari te sustavno ne otkrivaju niti uočavaju prednosti i naprednost novih stvari te nedostatke i zaostalost starih stvari, a također se uvijek drže svojih starih razmišljanja i gledišta; zato je njihova sposobnost prihvaćanja stvari vrlo loša. Ljudi s lošom sposobnošću prihvaćanja stvari lošeg su kova. Ljudi lošeg kova ne mogu prozreti bit ili korijen problema, bez obzira na to kako im objašnjavaš stvari. Za onaj dio ljudi koji su najlošijeg kova ne može se čak ni reći da imaju ikakvu sposobnost prihvaćanja stvari – kada se suoče s novinama, nije pitanje jesu li subjektivno voljni učiti i prihvatiti ih; problem je, radije, u tome što im nedostaje bilo kakva percepcija u odnosu na njih. Bilo u stvarnom životu ili u vršenju dužnosti, bez obzira na to koje se novine pojave, što napreduje ili što se poboljšava, oni nemaju percepciju ni svijest o tome. Je li njihovo neznanje o tim stvarima uzrokovano time što ne čitaju vijesti ili novine? Ne, to je zato što njihovom kovu jednostavno nedostaje sposobnost prihvaćanja stvari. Kao da nemaju sposobnosti primanja. Što se tiče pojave bilo kakvih novina, oni su otupljeni, tupavi i nedostaje im percepcija. Čak i ako žive u užurbanom gradu, kao da žive u zabačenom planinskom selu. Potpuno su nesvjesni bilo kakvih većih ili manjih događaja koji se zbivaju u ljudskom životu. Stoga, unutar njihovog životnog opsega, nema nikakvih novina koje mogu utjecati na njihovu prehranu, odjeću, stanovanje i prijevoz. Oni su poput životinja. Ono o čemu razmišljaju ograničeno je na mali raspon stvari unutar njihove životne sfere, stvari koje znaju iz doba kada su učili gledati na razne pojave u svijetu. Osim toga, bilo što iz vanjskog svijeta nema nikakvog utjecaja na njih i nemaju interesa za to. Kakvi su to ljudi? Jesu li mentalno zaostali? (Jesu.) Naravno, ono o čemu ovdje govorimo su vrlo mali, obični aspekti svakodnevnog života; ne mislimo na državne poslove ili velike svjetske vijesti. Čak je i pojava vrlo male novine nešto čega nisu svjesni, ne pokazujući nimalo prihvaćanja. To „prihvaćanje” odnosi se na to kako pojava te novine mijenja njihove misli i gledišta, donosi neka poboljšanja u njihov život – uključujući stil života, osnovno životno znanje i tako dalje – i dovodi do nekog poboljšanja i napretka u njihovoj sposobnosti rješavanja problema u životu. Ljudi bez sposobnosti prihvaćanja stvari uvijek održavaju svoj rutinski, izvorni način života. Na primjer, ljudi su u prošlosti često govorili da je tofu pirjan sa špinatom dobra stvar, da pruža i željezo i kalcij, i netko je odrastao jedući to tako. Poslije su neki rekli da su istraživači koji se bave hranom otkrili da špinat sadrži oksalnu kiselinu i da ako se dugo konzumira s tofuom, to može lako dovesti do stvaranja kamenaca u organizmu. Nakon što je to čula, ta osoba misli: „Što je oksalna kiselina? Tko je ikada vidio oksalnu kiselinu u špinatu? Jedem to toliko godina i ništa se nije dogodilo. Nastavit ću to jesti!” Ne prihvaća to. To je netko tko nimalo ne prihvaća nove stvari ili nova gledišta. Nasuprot tome, ljudi sa sposobnošću prihvaćanja stvari, nakon što potvrde da špinat sadrži oksalnu kiselinu, razmislit će o tome kako ukloniti oksalnu kiselinu i, kroz daljnje informiranje, otkrivaju da blanširanje špinata u kipućoj vodi uklanja oksalnu kiselinu. Oni sa sposobnošću prihvaćanja stvari, nakon što čuju nove informacije, razlučit će, putem propitivanja, istinitost tih informacija i jesu li one korisne za ljude, a zatim će odlučiti hoće li ih prihvatiti ili odbiti. Postavljat će pitanja, učiti o pojedinostima u vezi s tim, a zatim primijeniti te informacije u stvarnom životu, izbjegavajući loše strane te novine ili štetu koju ona donosi ljudima. S druge strane, oni smušeni ljudi kojima potpuno nedostaje sposobnost prihvaćanja stvari, bez obzira na to koje nove informacije čuju, niti mare niti se raspituju o njima, već ih izravno odbacuju, držeći se samo starih, zastarjelih stvari. To se na kraju svodi na problem njihovog kova. Kada se radi o novim stvarima, ne znaju kako im pristupiti niti koja bi načela trebali shvatiti, niti razmatraju kakve posljedice odbacivanje novina može donijeti njihovom životu ili radu. Ukratko, uvijek gaje sumnjičav stav prema novinama i novim informacijama, ne usuđujući se prihvatiti ih. Takvi su ljudi lošeg kova.

Ljudi lošeg kova ne mogu samostalno rješavati probleme s kojima se susreću u životu, bez obzira na broj tih problema. Takvi pojedinci nisu sposobni za samostalan život. Bez obzira na to što je u pitanju, koji god su način nekad naslijedili od svojih predaka, tako i dalje rade; ne mijenjaju ništa i kruto se toga drže do kraja. Ako ih kritiziraš, govoreći da je pogrešno tako raditi, neće slušati i čak će postati izuzetno tvrdoglavi, raspravljajući s tobom: „Ovako se prenosi od naših predaka. Naraštaj mog djeda i naraštaj mojih roditelja svi su to radili na ovaj način i tako se prenijelo!” Jesu li stvari koje se prenose nužno ispravne? Ne razmatraju to pitanje, što dokazuje da su lošeg kova. Da posjeduju kov normalne osobe, razmišljali bi o tom pitanju. Kada bi čuli informacije o novinama, u određenoj mjeri bi pokazali prihvaćanje. Ako ne pokazuju ta očitovanja, to znači da nemaju prihvaćanja. Takvim ljudi nemaju sposobnost za samostalan život. Bez obzira na to koliko dugo živjeli, uvijek govore: „U vrijeme mog oca, bilo je ovako. U vrijeme mog djeda i pradjeda, bilo je ovako. Dakle, u mom naraštaju, mora i dalje biti ovako.” Ti su ljudi očito fosili. Oni su poput trulih klada – okorjeli! Nemaju sposobnost prihvatiti bilo kakve novine, što pokazuje da su vrlo lošeg kova. Bez obzira na to kako im objašnjavaš naprednost novih stvari, neće ih prihvatiti. Takvi ljudi nisu sposobni za samostalan život. Na površini se može činiti da se sami brinu o svojoj prehrani, odjeći, stanovanju i prijevozu, ali su načini i metode koje koriste nekvalitetni. Ne prilagođavaju svoj stil života vremenu niti rastu koje je čovječanstvo dostiglo u raznim područjima zdravog razuma i znanja. Takvi su ljudi lošeg kova. Iako ne gladuju, ne smrzavaju se i nisu pretrpjeli nikakve veće bolesti, sudeći prema njihovom gledištu na opstanak i njihovom stilu života, takvi ljudi jednostavno žive na smeten način, a mogu se klasificirati i kao slaboumni, idioti ili budale. Neki se osjećaju nelagodno kada ih se naziva slaboumnima ili idiotima, ali čak i ako se osjećaju nelagodno, to je istina. Oni su doista lošeg kova. Doista bih želio reći nešto što će ti biti ugodno, ali ti jednostavno ne posjeduješ takav kov. U svakom pogledu ti nedostaje ti sposobnost i nemaš ispravnih, točnih misli ili gledišta koja su u skladu s razmišljanjem normalne ljudskosti o bilo kojoj stvari. Nije li to nedostatak kova? Već je dovoljno velikodušno ne nazvati te beskorisnom osobom. Ova vrsta osobe koja nema kova samo je jedan korak udaljena od toga da bude mentalno onesposobljena. Mentalno onesposobljeni pojedinci nisu čak ni sposobni brinuti se o sebi, oslanjaju se u potpunosti na pomoć drugih. Za vrijeme obroka, roditelji ih još uvijek moraju hraniti zalogaj po zalogaj, a oni čak ni ne znaju jesu li siti ili ne. Ljudi lošeg kova su slaboumni; oni su idioti i samo jedan korak udaljeni od toga da budu mentalno onesposobljeni. Eto koliko su lošeg kova. Recite Mi, nisu li takvi ljudi jadni? Nisu li prilično iritantni? Ljudi lošeg kova nemaju sposobnost učenja, sposobnost razumijevanja stvari niti sposobnost shvaćanja; još manje posjeduju sposobnost prihvaćanja stvari – ne posjeduju sposobnosti ni u jednom pogledu. Bez obzira na to kako im objašnjavaš stvari ili daješ primjere, oni i dalje ne mogu shvatiti niti razumjeti što je rečeno. Nije li to mentalna zaostalost? Bez obzira na to kako objašnjavaš, ne mogu razumjeti. Čak i ako govoriš vrlo jasno i temeljito objašnjavaš, oni i dalje ne shvaćaju, pa čak smatraju da je ono što govoriš vrlo čudno. Nedostaje im razmišljanje normalne ljudskosti i čak smišljaju niz zabluda kako bi te opovrgli. Nema načina da se s takvim ljudima razumno razgovara; samo im uputi ove riječi: „S tobom se ne može razumno razgovarati!” Oni su tako lošeg kova. Zar se s njima ne osjećaš tjeskobno i iritirano? Bez obzira na to što takvim ljudima kažeš, beskorisno je. Bez obzira na to kako ih pokušavaš prosvijetliti, ne razumiju. Čak i kad je u pitanju neka mala stvar, treba cijeli dan da ih se prosvijetli, a ako govoriš na malo dublji način, neće razumjeti; moraš koristiti najjednostavnije izraze i reći mnogo toga prije nego što mogu razumjeti. Čak i nakon što razumiju jednu stvar, kada se pojavi sličan problem, i dalje ne shvaćaju. Nije li to mentalna zaostalost? Međutim, ova vrsta slaboumne osobe ne misli da je glupa. Kaže: „Nemoj misliti da sam glup. Ako mi ponudiš deset juana ili deset američkih dolara, gledaj što ću izabrati – definitivno ću izabrati američke dolare jer znam da su vrjedniji.” Drugi kažu: „I dalje si glup.” Zašto drugi kažu da su takvi ljudi glupi? Zato što obična osoba ne bi koristila takav primjer da dokaže da nije glupa, niti bi koristila tako jadnu metodu da to pokaže. Upravo zato što su takvi ljudi izuzetno lošeg kova nemaju mjerila za procjenu bilo kojih ljudi, događaja ili stvari i ne znaju kako ih procijeniti, nikada sebe ne smatraju glupima. Istinski pronicljivi ljudi, nakon što se sustavno trude i bore u skupini ljudi tri do pet godina, shvatit će da u svakoj skupini postoje oni bolji od njih, oni koji ih nadmašuju. Uvijek osjećaju da njihov vlastiti kov nije dovoljno dobar, da njihove sposobnosti i inteligencija nisu dovoljno dobri. Uvijek su u stanju otkriti vlastite nedostatke, prepoznati u čemu zaostaju u usporedbi s drugima i prepoznati vlastite probleme; uvijek mogu vidjeti jače strane drugih. Ova vrsta osobe je pronicljiva i ima kova. S druge strane, oni koji nemaju kova, kada žive u skupini ljudi, uvijek smatraju da su drugi inferiorni u odnosu na njih. Vide da neki ljudi ne znaju čak ni sricati određene riječi ili ne znaju tipkati, pa ih preziru ih kao da su lošeg kova. Koriste te beznačajne, male stvari koje sami mogu učiniti kako bi potvrdili da su oni sami dobrog kova. Postoje i ljudi koji, vidjevši da drugi manje paze na vlastitu higijenu ili se ne znaju dobro odijevati, kažu za njih da su lošeg kova. Oni su sami malo čišći, mogu se pretvarati da su profinjeni, ili imaju neko znanje i jače strane, pa smatraju da su oni sami dobrog kova. Jesu li takvi ljudi pronicljivi ili glupi? Glupi su. Obratite pozornost na to kako govore pronicljivi ljudi: „Zašto sam opet zabrljao? Shvaćam da sam glup!” Oni koji često govore da su glupi i da imaju nedostatke, doista su pronicljivi. Oni koji nikada ne priznaju da su glupi i uvijek govore: „Misliš da sam glup? Pokušaj me pitati za novac pa ćeš vidjeti hoću li ti ga dati!” doista su glupi. Za glupe ljude se kolokvijalno kaže da im „nedostaje daska u glavi”. Nije li glupost to što mogu reći tako glupe stvari? Ne pokazuje li to da im „nedostaje daska”? (Jest.) Kada vide nekoga s manama ili nedostacima, ili tko pravi propuste u onome što radi, smiju mu se iza leđa, govoreći: „Kako može biti tako glup?” Kada vide nekoga tko je sav proračunatost radi iskorištavanja drugih i pravljenja lukavih spletki, smatraju ga pronicljivim te misle da je dobrog kova. Istinski pronicljivi ljudi procjenjuju kvalitetu nečijeg kova i je li ta osoba pronicljiva ili glupa na temelju njenih različitih sposobnosti. Glupi ljudi, međutim, gledaju samo tko je proračunat, tko iskorištava i uvijek izbjegava gubitke, a tko je vješt u služenju samom sebi kroz lukavstvo, vjerujući da su svi takvi ljudi pronicljivi i da su dobrog kova. U stvarnosti, sve su te vrste ljudi glupe. Ako procjenjuju kvalitetu nečijeg kova na temelju toga koliko je proračunat – takvi su ljudi i sami budale. Maloprije smo spomenuli jedno od najglupljih očitovanja: Kažu: „Ako mi ponudiš deset američkih dolara ili deset juana, gledaj što ću izabrati. Sigurno ne bih izabrao juane – nemoj misliti da ne znam da su američki dolari vrjedniji! Ako mi ponudiš meso ili tofu, gledaj što ću jesti. Misliš li da sam dovoljno glup da jedem tofu, a ne meso? Znam da je meso ukusnije!” Takvi su ljudi, zapravo, budale. Ako doista ne želiš da drugi vide tvoju glupost, nipošto ne bi trebao koristiti takve primjere. Razumiješ? (Da.) Čine li glupi ljudi često tu pogrešku? (Da.) Čak misle: „Pogledaj kako sam dobar u davanju primjera! Vidiš li kako sam pronicljiv? Izgledam li ti glupo? Ti si glup!” Najgluplja vrsta osobe neprestano odiše glupošću. Ovime se završava razgovor u zajedništvu o ovoj sposobnosti: sposobnosti prihvaćanja stvari.

Broj 5: Kognitivna sposobnost

Peta sposobnost je kognitivna sposobnost. Na što se odnosi kognitivna sposobnost? Njezin je glavni naglasak na mjeri do koje osoba razumije stvari. Da bi se procijenila nečija kognitivna sposobnost, mora se pogledati do koje mjere razumije neku stvar i vrijeme koje joj je potrebno da razumije bi te stvari. Ako je potrebno vrijeme vrlo kratko, a razumijevanje dovoljno duboko, do te mjere da razumije bit te stvari, ona posjeduje kognitivnu sposobnost. Ako je vrijeme koje je osobi potrebno da razumije neku stvar unutar normalnog raspona i ako može razumjeti bit same te stvari, može jasno vidjeti uzroke i posljedice te korijen i bit problema unutar nje, a zatim razumije tu stvar u svom srcu – i, još bolje, ako može dati definiciju i izvući zaključak o toj stvari – to se naziva dobrim kovom. To jest, kao normalna osoba koja posjeduje razmišljanje normalne ljudskosti, bilo da si muškarac ili žena, bilo da si tek postao punoljetan ili si već ušao u srednju ili stariju dob, ako uspiješ razumjeti bit te stvari unutar normalnog vremenskog raspona, onda se smatra da si dobrog kova. Ako vrijeme koje ti je potrebno da razumiješ tu stvar premašuje tri ili četiri puta ono koje je potrebno normalnoj osobi – to jest, ako osobi dobrog kova trebaju tri dana, a tebi treba deset dana ili čak mjesec dana – i, u trenutku kada si jasno shvatio cijeli slijed događaja te stvari, a šteta i negativne posljedice uzrokovane tom stvari su se već pojavile, tek tada shvatiš ozbiljnost te stvari i što su njezin korijen i njena bit, onda si u najboljem slučaju prosječnog kova. Drugim riječima, ako ta stvar još nije uzrokovala ozbiljne posljedice, ali su se neke negativne posljedice već neprestano pojavljivale, i tek tijekom tog procesa postupno postaneš svjestan korijena i biti te stvari, dolazeći do definicije i zaključka, onda se tvoj kov smatra prosječnim. Ali ako tek nakon što je ta stvar rezultirala negativnim ili ozbiljnim posljedicama doživiš iznenadnu spoznaju i razumiješ kakva je priroda te stvari, onda si izuzetno lošeg kova. Ako je ta stvar već uzrokovala negativne posljedice, a ti i dalje ne znaš u čemu je problem s tom stvari ili što je korijen problema, i još uvijek ne možeš izvući zaključak o njoj, onda nemaš kova. Kognitivna sposobnost podijeljena je na ove četiri razine. Prvo su ljudi s dobrim kovom. To jest, kada se nešto tek pojavi i zahtijeva da odmah doneseš zaključak u roku od nekoliko sati – a ovo je hitna situacija u kojoj će, ako odmah ne doneseš sud, ne razviješ plan za postupanje i rješavanje stvari, ili čak ne osmisliš plan za kontrolu gubitaka kako bi zaustavio njezin daljnji razvoj, doći do negativnih posljedica – ako, unutar tog razdoblja, možeš postati svjestan korijena te stvari i možeš odmah i odlučno donijeti točan sud, točno donijeti odluku i izvući zaključak, a zatim formulirati razuman plan za njezino rješavanje, to znači da si dobrog kova. Pretpostavimo, međutim, da samo osjećaš da postoji neki problem s tom stvari, ali ne znaš gdje leži problem ili što je njegov korijen, te unutar normalnog vremena potrebnog za rješavanje te stvari, nemaš zaključaka, prosudbi ili planova za njezino rješavanje. Umjesto toga, samo pasivno čekaš i promatraš njezin daljnji razvoj, i tek kroz njezin daljnji razvoj pokušavaš prepoznati što je zapravo bit te stvari i donijeti sud koji nije vrlo točan, a nakon toga nastavljaš čekati i promatrati, i prije nego što se stvar u potpunosti razvije, možda ćeš jedva moći prozreti bit problema ili jedva smisliti rješenje, ali i dalje to ne rješavaš brzo. Ako je to slučaj, onda si vrlo prosječnog kova. Ako se ta stvar u potpunosti razvila i posljedice su se već pojavile, a bit problema se već u potpunosti pojavila, i tek tada shvatiš da je ta stvar loša i vidiš što je njezin temeljni korijen – ili možda uopće ne možeš vidjeti korijen, već jednostavno pasivno trpiš ili se suočavaš s konačnom posljedicom te stvari – to znači da si lošeg kova. Još jedno očitovanje ljudi lošeg kova jest da ako se takve stvari ponove, oni i dalje imaju isti stav, istu metodu za rješavanje i rješavaju ih istom brzinom. To jest, svaki put kada se takve stvari dogode, uvijek ih rješavaju na isti način, istom brzinom i s istom učinkovitošću. Ma koliko se stvari dogodi, nisu u stanju razlučiti njihovu bit, niti u skladu s tim mijenjaju bilo koje od svojih mišljenja ili gledišta o svjetovnim stvarima. To su ljudi lošeg kova. Upravo zato što su ljudi lošeg kova, nisu sposobni za samostalan život; to jest, nemaju pogled na opstanak ili na život. To je pokazatelj lošeg kova. Očitovanje ljudi koji nemaju kova je ovo: kada se neka stvar već dogodila, a možda su se čak i pojavile posljedice, oni i dalje ne znaju što se dogodilo, kao da sanjaju. To znači nemati kova i nemati kognitivnu sposobnost. Razumijete li? (Da.) Kognitivna sposobnost uglavnom se odnosi na razumijevanje biti raznih ljudi i događaja te korijena njihovih problema; to je kognitivna sposobnost. To znači da kada vidiš očitovanja, razotkrivanja i ljudskost određene vrste ljudi, možeš znati s kojim se problemima suočavaju, što je korijen njihovih problema u okruženju u kojem žive, kao i što je bit događaja koje trenutačno promatraš i gdje leži korijen problema unutar njih. Kognitivna sposobnost uglavnom se odnosi na dva aspekta: prozreti bit ljudi, događaja i stvari, i prozreti korijen njihovih problema. Što još možete razumjeti o kognitivnoj sposobnosti? Shvaća li je itko kao sposobnost razumijevanja i stjecanja znanja? (Ne.) Kognitivna sposobnost o kojoj govorimo prvenstveno uključuje sposobnost gledanja na ljude i događaje. Ako je mjerilo po kojem gledaš na ljude i događaje vrlo nisko, tvoje je razumijevanje vrlo plitko, ili ne možeš razumjeti bit bilo kojih ljudi, događaja ili stvari, onda je tvoja kognitivna sposobnost vrlo loša, ili čak nepostojeća. Ako, bez obzira na to koliko očito netočnih riječi ili pogrešnih gledišta ljudi oko tebe izraze, koliko neispravnih radnji poduzmu, ili koliko očite iskvarenosti otkriju, ne možeš otkriti bit problema, ne znaš kakva su vrsta ljudi, jesu li ispravni ljudi, jesu li ljudi koji teže istini, kakav je njihov karakter, ili koja je bit takvih ljudi – ako ne znaš ništa od toga – onda nemaš kognitivne sposobnosti. Kada se suočiš s bilo kojom osobom ili stvari, nemaš mjerilo za procjenu. Nakon što je stvar prošla, nemaš zaključak o biti takvih problema, a još manje imaš ikakvo razumijevanje o tome; i, naravno, nemaš načela za rješavanje takvih stvari ili puteve primjene za njih – to znači nemati kognitivnu sposobnost. Kognitivna sposobnost uglavnom se odnosi na sposobnost osobe da razumije ljude, događaje i stvari. Ovime završavamo našu raspravu o ovoj sposobnosti.

Broj 6: Sposobnost prosuđivanja

Šesta je sposobnost prosuđivanja. Sposobnost prosuđivanja podrazumijeva da, nakon što se susretneš s nečim, možeš prosuditi je li to ispravno ili neispravno, dobro ili loše te pozitivno ili negativno, a zatim upotrijebiš svoju prosudbu da odrediš prikladan način na koji ćeš tome pristupiti i postupiti s tim. Kada se osoba susretne s nečim u običnim okolnostima, bez obzira na to je li to prije vidjela ili ne, iskusila ili ne, i je li to nešto relativno pozitivno ili relativno negativno, kakav bi stav trebala zauzeti prema tome? Treba li to odbaciti ili prigrliti i prihvatiti? Ako, nakon što nešto jasno sagledaš, imaš vlastiti stav i točna gledišta koja su u skladu s istina-načelima, to dokazuje da imaš sposobnost prosuđivanja. Na primjer, kada čuješ da neka osoba nešto govori, nakon što razmisliš o tome, možeš odrediti što to znači, znaš koji cilj govornik želi postići, zašto izgovara te riječi, zašto koristi takav izričaj i ton te zašto gleda na određeni način dok to govori. Možeš vidjeti skrivene namjere, ciljeve i motive iza onoga što govori. Bez obzira na to kako se poslije nosiš s tim skrivenim namjerama i motivima, možeš na licu mjesta uočiti neke od skrivenih problema iza događaja. Znaš što žele učiniti, zašto to žele tako učiniti, cilj koji žele postići, koji učinak žele postići svojim riječima te skrivena sredstva, smicalice i spletke koje su s time povezane. Možeš vidjeti neke naznake, postati svjestan da problem ovdje nije običan, a možda čak i osjetiti budnost u svom srcu. To dokazuje da imaš sposobnost prosuđivanja. Ako imaš sposobnost prosuđivanja, to znači da si osoba dobrog kova. Bez obzira na to koliko ugodno zvuče nečije riječi, koliko su doktrinarno u skladu s istinom, koliko se stav te osobe drugima čini ispravnim ili koliko je duboko skriven njezin cilj, ti i dalje možeš prosuditi problem kroz njezina vanjska otkrivenja, pojave ili ono što govori – to dokazuje da si dobrog kova i da imaš sposobnost prosuđivanja. Na primjer, kada se susretneš s nekom stvari, bez obzira na to do koje se mjere ta stvar razvila, možeš prozrijeti bit te stvari i korijen problema kroz razumijevanje procesa te stvari. To je posjedovanje sposobnosti prosuđivanja. Na primjer, kada u crkvi antikristi i zli ljudi prekidaju i ometaju, što se tiče toga tko je među tim ljudima kolovođa, tko su sljedbenici, tko igra glavnu ulogu u toj stvari, a tko je pasivan, kao i kakav će utjecaj ta stvar sama po sebi imati na ljude i koje će štetne posljedice nastati ako se ta stvar dalje razvije, ti možeš donijeti sud o cijeloj situaciji razumijevanjem osnovnih okolnosti tog pitanja. Čak i ako tvoja tadašnja prosudba ima određeni stupanj odstupanja od konačnog ishoda stvari, u najmanju ruku, imaš gledište, stav i točna načela za rješavanje tog pitanja. To je dokazuje da imaš sposobnost prosuđivanja o tome. To jest, imaš sposobnost prosuditi tko je kolovođa ili poticatelj nekog pitanja, ili do koje će se mjere to razviti u budućnosti te kakav stav i načela trebaš koristiti da tome pristupiš i spriječiš da dovede do štetnih posljedica. Sve dok imaš sposobnost prosuđivanja, dok su logika i metoda tvoje prosudbe ispravni, a osnova tvoje prosudbe je barem u skladu s ljudskošću, ili još bolje u skladu s istina-načelima, to dokazuje da imaš sposobnost prosuđivanja. Čak i ako tvoja prosudba u određenoj mjeri odstupa od same stvari, sve dok postoji osnova za tvoju prosudbu, tvoja prosudba je u skladu s obrascima razvoja same stvari i usklađena s korijenom i biti sličnih ili analognih problema – i, štoviše, usklađena s istina-načelima – također se može reći da imaš sposobnost prosuđivanja. Posjedovanje sposobnosti prosuđivanja dokazuje da možeš razmišljati o problemima. Ako su tvoje prosudbe u skladu s korijenom, biti i svim drugim aspektima samog tog pitanja, onda to dokazuje da si osoba dobrog kova.

Bez obzira na to s kakvim se ljudima ili stvarima netko susreće, samo kada ima ispravno razmišljanje i samo nakon prosuđivanja je li nešto ispravno ili neispravno, dobro ili loše, ili je li pozitivno ili negativno, može imati naknadni plan kako će postupiti i riješiti to. Ako osoba ne zna kako razmišljati o problemima – točnije rečeno, ako ne može prosuditi probleme – onda se ne može ni nositi s problemima, to jest, nedostaje joj sposobnost rješavanja problema. Svatko tko rješava probleme čini to nakon prosuđivanja je li nešto ispravno ili neispravno; inače neće imati osnovu za svoj plan za rješavanje problema i svoj put provođenja u djelo. Na primjer, netko te obavijesti da u određenoj crkvi crkveni život nije dobar; većina ljudi je negativna i ravnodušna, nespremna okupljati se ili vršiti svoju dužnost. Kako prosuđuješ takvu pojavu? Je li to problem iz stvarnog života? (Jest.) Budući da je to problem iz stvarnog života, moraš smisliti konkretan plan primjene kako bi mu pristupio i riješio ga. Prije rješavanja problema, zar ne trebaš prosuditi što su korijen i bit tog problema i koji ga ljudi uzrokuju? Zar ne trebaš to prosuditi? (Da.) Samo kroz razmišljanje možeš imati prosudbu, i tek nakon prosudbe možeš prepoznati korijen problema, a na temelju korijena i biti problema, možeš odrediti prikladne, odgovarajuće metode za postupanje i planove za rješavanje problema. Ako si saznao da crkveni život u određenoj crkvi nije dobar, ali ne znaš razlog zašto, kako bi pristupio prosuđivanju o tome gdje leži korijen problema? (Prvo bih pomislio da je ovaj problem izravno povezan s crkvenim vođom. Ako crkveni vođa nema duhovno razumijevanje, godinama vjeruje u Boga, ali ne razumije istinu, ne može riješiti nikakve probleme s kojima se susreće i ne zna kako voditi Božji izabrani narod da jede i pije Božje riječi ili kako dijeliti istinu, crkva s takvim lažnim vođom zasigurno neće imati dobar crkveni život.) To je jedna prosudba. Općenito, za jednostavne probleme, ako je jedna prosudba točna, ona ti može omogućiti da shvatiš korijen problema. Međutim, neki su problemi složeni, i ako informacije koje razumiješ nisu potpune, moguće je da ti tvoja jedna prosudba neće omogućiti da shvatiš korijen problema. Dakle, postoje li također druga i treća prosudba? (Da.) Nakon što imaš tri prosudbe, moguće je da je jedna od njih najtočnija. Kojih se još prosudbi onda možete sjetiti? (Ono čega se ja mogu sjetiti jest da su ljudi u ovoj crkvi općenito lošeg kova i imaju lošu sposobnost shvaćanja istine te da ne ljube istinu. Zato su rezultati crkvenog života tamo loši.) Odgovara li to stvarnoj situaciji? To je druga prosudba. Ima li još kakvih prosudbi? (Također bih razmislio o tome ometaju li zli ljudi ovu crkvu.) To je treća prosudba. Koja je od ove tri prosudbe više u skladu sa stvarnom situacijom i realističnija, a koja je isprazna? (Osjećam da je druga prosudba pomalo isprazna. Zapravo, da crkva ima prikladnu osobu kao vođu odgovornog za rad, rezultati crkvenog života bili bi dobri. Kroz jedenje i pijenje Božjih riječi i razumijevanje istine, braća i sestre sigurno bi imali poleta za vršenje svojih dužnosti. Osjećam da su prva i treća prosudba realističnije.) Druga prosudba je prazna doktrina. Prva i treća prosudba usklađene su sa stvarnom situacijom i točne su. S jedne strane, te dvije prosudbe koriste se logičnim razmišljanjem; s druge strane, temelje se na nekim pojavama koje se obično nalaze u stvarnom životu. Ako možeš shvatiti uobičajene pojave, to dokazuje da je tvoje razmišljanje ispravno i u skladu s logikom. Ako ne možeš shvatiti stvarnu situaciju, a tvoja je prosudba odvojena od stvarnog života, to dokazuje da tvom razmišljanju nedostaje logike i da je problematično te da na probleme gledaš na nerealističan, neobjektivan način. Prva i treća prosudba su objektivne. Jedna situacija može biti da crkveni vođa ne zna kako obavljati rad. On sâm nema put ulaska u život, pa ima još manje puta kada je u pitanju vođenje crkve i braće i sestara. Kao rezultat toga, crkveni život tamo ne napreduje. Zapravo, većina ljudi u crkvi iskreno vjeruje u Boga i ima poleta, ali crkveni život zapravo ne donosi nikakve plodove. Svako okupljanje slijedi istu rutinu: pjevanje, molitva, čitanje Božjih riječi, a zatim vođa ili đakon dijeli neka površna razumijevanja ili doktrine. Malo ljudi tamo može govoriti o stvarnom iskustvenom razumijevanju. Povrh toga, crkveni vođa je lošeg kova i ima plitko iskustvo te nije u stanju dijeliti istinu kako bi riješio probleme. Crkveni se život stoga čini dosadnim i neugodnim. Održano je više okupljanja, ali nitko iz njih nije ništa zadobio, pa većina ljudi osjeća da je prisustvovanje takvim okupljanjima manje korisno od čitanja Božjih riječi kod kuće i postaju nespremni prisustvovati. Neki ljudi, nakon što su vjerovali u Boga godinu ili dvije i razumjeli nešto istine, žele vršiti dužnosti. Međutim, neki crkveni vođe ne znaju koji su ljudi prikladni za koju dužnost ili za kakvu su vrstu rada prikladni. Nisu u stanju razumno rasporediti ili uposliti ljude, a ne mogu ni koristiti vlastita iskustva da podrže ljude i pomognu im ispuniti njihove dužnosti. To može dovesti do toga da neki ljudi postanu negativni i nespremni vršiti svoje dužnosti. Zapravo, većina ljudi koji su voljni vršiti svoju dužnost mogu to dobro činiti, samo im nedostaje podrške i pomoći. Ako crkveni vođe i đakoni mogu podržati ljude i pomoći im u skladu s Božjim riječima, broj ljudi u crkvi koji su voljni vršiti svoju dužnost će se povećati i oni će moći normalno vršiti svoju dužnost. Upravo zato što crkveni vođe i đakoni ne znaju kako obavljati rad, crkveni život donosi loše rezultate i neki problemi dugo ostaju neriješeni, a nakon nekog vremena mnogi ljudi postaju negativni i više nemaju nimalo poleta; to utječe na Božji izabrani narod u vršenju njegove dužnosti. Ako su rezultati crkvenog života loši, to je uglavnom zato što crkveni vođe i đakoni ne znaju kako obavljati crkveni rad. To je jedna situacija. Druga situacija je kada antikristi i zli ljudi drže moć i uzrokuju nered u crkvi, a to se događa s vremena na vrijeme. Kada crkveni vođe ne znaju kako obavljati rad, a tu su i antikristi i zli ljudi koji drže moć, neprestano stvaraju klike, uspostavljaju neovisna kraljevstva te zlostavljaju i potiskuju druge, to dovodi do toga da neka braća i sestre koji iskreno vjeruju u Boga i voljni su vršiti svoju dužnost budu potisnuti, tlačeni i isključeni. Oni žele vršiti svoju dužnost, ali nemaju priliku, što ih ostavlja negativnima i slabima. Ti ljudi koji iskreno vjeruju u Boga nemaju nikakvog užitka kada se okupljaju s antikristima i njihovom sljedbom. Antikristi uvijek žele držati moć i učvrstiti svoj položaj. Kada se oni koji iskreno vjeruju u Boga pridruže okupljanjima, oni žele razumjeti više istine i podijeliti svoja iskustva, ali ih antikristi potiskuju i ne daju im priliku za to. Kao rezultat toga, crkveni život postaje neuredan; ljudi se razdvajaju u neredu i okupljanja više nisu ugodna. Ono malo entuzijazma i ljubavi koje su ljudi imali izgubljeno je i oni više nisu voljni vršiti svoju dužnost. Loši rezultati crkvenog života mogu biti posljedica bilo kojeg od ovih uzroka. To je ono o čemu možete razmišljati i što možete prosuditi. Ako je zaključak do kojeg dođeš kroz prosudbu povezan sa stvarnom situacijom, čak i ako je samo djelomično povezan s njom ili samo prepoznaje mogući problem, to je i dalje očitovanje posjedovanja sposobnosti prosuđivanja. U najmanju ruku, zaključak i mišljenje do kojih dođeš kroz prosudbu povezani su sa stvarnom situacijom, a nisu doktrina, nešto isprazno ili nešto što uopće ne postoji. To dokazuje da imaš sposobnost prosuđivanja. Ako zaključci koje donosiš o svakoj situaciji nisu u skladu s uobičajenim obrascima razvoja te situacije ili s time kako bilo što u stvarnom životu ispadne, i čisto su umišljeni, isprazni, nerealistični i neistiniti te nemaju nikakve veze sa stvarnim situacijama, onda to znači da nemaš sposobnost prosuđivanja ili često griješiš u prosudbi. Što je onda s onom drugom prosudbom koju ste ranije spomenuli, da su loši rezultati crkvenog života posljedica toga što su ljudi u ovoj crkvi lošega kova i ne ljube istinu – kakva je to prosudba? (To je pogreška u prosudbi.) To se zove griješiti u prosudbi. Ako ne možeš u potpunosti shvatiti situacije koje se često događaju u vezi s takvim stvarima – to jest, onih nekoliko situacija za koje je najvjerojatnije da će se dogoditi – i kroz prosudbu dođeš samo do jedne situacije, ili možeš smisliti moguće situacije, ali također smišljaš i nemoguće situacije, što to dokazuje? To dokazuje da je tvoja sposobnost prosuđivanja prosječna. Osoba s prosječnom sposobnošću prosuđivanja ima neka razmišljanja o nečemu, ali ne može biti sigurna. U takvim slučajevima, prosudba koju donosi netočna je. Ako su prosudbe neke osobe ponekad točne, a ponekad netočne, i neke su usklađene sa stvarnom situacijom dok druge nisu, ali su one netočne relativno češće, to ukazuje na to da je njezina sposobnost prosuđivanja loša. Pretpostavimo da su zaključci do kojih dolazi kroz prosudbu potpuno isprazni, da se uopće ne podudaraju s obrascima razvoja situacije, a još manje su usklađeni s uobičajenim pojavama ili pojavama koje se često događaju, te da su potpuno nepovezani s činjenicama. Njezine prosudbe nisu ništa drugo nego fantazije, nemaju uopće nikakve veze s obrascima razvoja situacije ili sa samom ljudskost-biti, i potpuno su nespojive s kontekstom stvarnog života i okruženjem. To jest, pretpostavimo da su njezine prosudbe odvojene od stvarnosti – ono do čega dolazi kroz prosudbu nikada se ne bi moglo dogoditi u stvarnom životu, a ono o čemu govori uopće nije bit problema. Ako je to slučaj, onda ta osoba nema sposobnost prosuđivanja.

Da bi se procijenilo ima li osoba sposobnost prosuđivanja, glavno je vidjeti jesu li njezine prosudbe o raznim vrstama ljudi i situacija točne. Na primjer, recimo da vidiš čovjeka kako plače, a ne znaš zašto. Možeš vidjeti da plače s velikim osjećajem nepravde i vrlo tužno, a s vremena na vrijeme se i moli i čita Božje riječi, te ne odgovara nikome tko mu se obrati. Od tebe se traži da prosudiš što se događa s tim čovjekom, a ti kažeš: „Možda osjeća nostalgiju za domom. Njegova se majka prije nekog vremena razboljela, pa želi ići kući.” Je li ta prosudba točna? Neki ljudi kažu: „Možda se osjeća negativno. Većinu vremena kada ljudi plaču, to je zato što su im osjećaji povrijeđeni. Na primjer, ljudi plaču kada su tlačeni ili prevareni. Kada se suoči s nekim problemom i kada se prema njemu postupa nepravedno, on uvijek plače i nije voljan razgovarati niti komunicirati s drugima. To je očitovanje osjećaja negativnosti.” Neki drugi donose ovu prosudbu: „Prije je često propovijedao evanđelje i vršio svoju dužnost vani, ali sada već dugo vrši svoju dužnost u zatvorenom prostoru, pa možda nije navikao na to i osjeća se potišteno.” Postoje li još neke mogućnosti? Neki ljudi kažu: „Možda jučer nije jeo meso, što ga je uzrujalo pa zato plače.” Drugi kažu: „Jučer je došao razgovarati sa mnom. Mislio sam da je samo u prolazu, pa sam ga pogledao i nisam ništa rekao. Je li ga to moglo naljutiti? Bi li zbog toga mogao plakati?” Kako bi se o ovome trebalo prosuditi na način koji odgovara stvarnoj situaciji? Je li to lako prosuditi? (Mogu donijeti neke prosudbe. Nekoliko maloprije spomenutih razloga – nostalgija za domom, povrijeđeni osjećaji ili mračno, potišteno raspoloženje – sva ta stanja mogu uzrokovati da osoba plače. Međutim, male stvari poput toga da nije jela meso ili da je ignorirana u razgovoru s nekim ne bi trebale biti dovoljne da rasplaču osobu.) Koji su razlozi zbog kojih osoba može gorko plakati? Nepravde, tuga, nedostajanje nekoga ili nečega, osjećaj zaduženosti. Dakle, trebao bi ga pitati: „Zašto plačeš? Plačeš li zato što se prema tebi postupalo nepravedno pa se osjećaš tužno, ili zato što promišljaš o sebi i osjećaš da si toliko dužan pred Bogom?” Vodeći s njim ovakav iskren razgovor, doznat ćeš zašto plače. Ukratko, nije moguće da plače jer nije dobro jeo ili nije mogao jesti meso, niti je moguće da plače jer su ga drugi ignorirali ili prevrtali očima na njega. Naravno, pod uobičajenim okolnostima, mala teškoća ne bi rasplakala čovjeka, a ni povremeno loše raspoloženje ga ne bi rasplakalo. Čovjeka obično mogu rasplakati samo onih nekoliko prethodno spomenutih situacija. Možeš prosuditi razlog zašto plače na temelju tih uobičajenih situacija, a zatim možeš donijeti prosudbu na temelju njegovih uobičajenih, sustavnih očitovanja – kao što je činjenica da on općenito ne plače osim ako se ne susretne s nečim tužnim ili nečim što dira u bolnu točku, da ne lije suze lako, i da plače samo kada govori o nečemu osobito uznemirujućim i nečemu što posebno dotiče njegovu dušu, ili kada je učinio nešto loše ili počinio ozbiljnu pogrešku pa osjeća da je dužan pred Bogom – prosuđujući na temelju ovog konteksta, možeš otprilike shvatiti zašto plače. Jedna je situacija da bi plakao ako bi mu se član obitelji teško razbolio ili preminuo, a druga je ako bi on sâm patio od teške bolesti i osjećao tjeskobu. Osim toga, mogao bi plakati jer je učinio nešto loše i time počinio prijestup, te osjeća da je dužan pred Bogom i želi dati sve od sebe da popravi stvari, ali i dalje ima slabosti i ne može ih prevladati; te složene emocije pomiješane zajedno dovele bi do toga da zaplače. Te prosudbe donekle odgovaraju stvarnoj situaciji. Prosuđujući na temelju njegovih sustavnih očitovanja i karakteristika njegove osobnosti, možeš shvatiti temeljni uzrok toga što sada plače. Na taj će način prosudba biti nešto točnija. Razumijevanjem rasta takvih ljudi i nekih problema koje trenutačno proživljavaju, s jedne strane, a nedostataka same njihove ljudskosti, kao i nekih od iskvarenosti i slabosti koje često otkrivaju, s druge strane, u osnovi možeš suziti opseg i unutar tog opsega prosuditi što je temeljni uzrok problema te osobe. Donošenje prosudbe na ovaj način bit će relativno točno.

Sada smo završili s razgovorom u zajedništvu o očitovanjima ljudi dobrog kova, prosječnog kova i lošeg kova u pogledu njihove sposobnosti prosuđivanja, zar ne? (Da.) Postoji i kategorija ljudi najlošijeg kova. Što god se dogodilo ili što god vidjeli da netko radi, takvi ljudi ne znaju kako donijeti prosudbu. Zašto ne? Zato što su vrlo lošeg kova, nemaju sposobnost prosuđivanja i ne znaju kako prosuđivati stvari. Na primjer, pretpostavimo da čuju nekoga kako govori nešto negativno. Kada je riječ o onome što su bit i priroda te negativne izjave, oni ne znaju na čemu bi temeljili svoju prosudbu, nemaju pojma. To znači ne znati kako razmišljati o problemima i ne znati kako prosuđivati stvari. Kada vide da netko nešto radi, ne mogu prosuditi kakva je priroda toga, ili kakav je karakter te osobe na temelju biti tog pitanja; ne znaju kako to prosuditi na temelju svog iskustva u vladanju, a još manje na temelju Božjih riječi. Stoga nemaju sposobnost prosuđivanja. Koji je temeljni uzrok zbog kojek to ne mogu prosuditi? Uzrok je to što ova vrsta ljudi ne zna kako razmišljati o problemima, a kada je riječ o gledanju na ljude i situacije, ne znaju koji njihov aspekt gledati, kako ih gledati, ili na temelju čega ih gledati. I ne znaju do kakvih zaključaka doći nakon toga, kako doći do zaključaka, ili kako pristupiti toj vrsti osobe ili situacije i postupati u vezi s njima nakon što dođu do zaključka. Njihov je um ili prazan ili zamagljen. To je nedostatak sposobnosti prosuđivanja. Glavni problem ljudi koji nemaju sposobnost prosuđivanja jest taj što ne razumiju niti shvaćaju nijedno od načela, a čak im nedostaje i iskustva u vladanju. Stoga, kada stupaju u kontakt s raznim vrstama ljudi, ne znaju s kojim se vrstama ljudi vrijedi družiti, a s kojima ne; ne znaju koji su ljudi relativno ljubazni i koji imaju i neke jake strane iz kojih bi mogli učiti kako bi nadoknadili svoje nedostatke te tko im može pomoći i koristiti; koje se vrste ljudi mogu tolerirati i s kojima se može nekako izlaziti na kraj; i koje vrste ljudi imaju tako nevjerojatno zlu ljudskost da bi druženje s njima moglo lako prizvati nevolje ili sporove, te bi ih stoga trebalo držati na distanci – oni su u neznanju o svemu tome. Ukratko, ti ljudi kojima nedostaje sposobnost prosuđivanja ne znaju ništa i ne mogu prosuditi nijednu osobu ili situaciju. Ali oni također imaju svoj vlastiti pristup, kruto pravilo koje slijede. Oni kažu: „Bez obzira na to s kim rješavam pitanja ili s kim razgovaram, samo ih otpravim šalom. Ne gajim neprijateljstvo ni prema kome. Bili oni dobri ili loši ljudi, vjerovali oni iskreno u Boga ili ne vjerovali, ljubili oni istinu ili osjećali odbojnost prema njoj – ja se slažem s njima i nikoga ne vrijeđam. Kada vidim zle ljude, izbjegavam ih; kada vidim krotke ljude, maltretiram ih.” To je upravo njihova đavolja logika. Oni ne znaju s kojim bi se vrstama ljudi trebali družiti, koje bi vrste ljudi trebali držati na distanci i s kojim se vrstama ljudi nikada ne bi trebali družiti ili imati posla s njima. Oni ni najmanje ne razlučuju i na sve gledaju isto, odnoseći se prema svim ljudima jednako. O kome se radilo, ako nemaju povoljno mišljenje o toj osobi, smatrat će je tuđincem ili neprijateljem. Bez obzira na to koliko je osoba dobra, ako im ne nudi nikakvu korist, prema toj će se osobi odnositi s oprezom. Oni ne otvaraju svoje srce nikome i prema svima zauzimaju oprezan pristup. Jesu li takvi ljudi dobrog ili lošeg kova? (Lošeg kova.) Budući da su lošeg kova, kako i dalje mogu tako razmišljati? Takvi su ljudi jednostavno uskogrudni. Koja je razlika između ljudi bez kova i onih koji su mentalno zaostali? Ljudi bez kova su mentalno manjkavi i maloumni. Osim što se brinu da budu siti i odjeveni, što čuvaju obraz i gaje neke kalkulacije za iskorištavanje drugih i izbjegavanje bilo kakvih gubitaka, oni nemaju nikakav kov. S druge strane, mentalno zaostali ljudi nemaju čak ni bilo kakve kalkulacije za zaštitu vlastitih interesa ili iskorištavanje drugih – oni jednostavno nemaju nikakvih misli. Mentalno manjkavi i maloumni ljudi, osim što imaju neke kalkulacije, ne posjeduju nikakvu sposobnost preživljavanja, nikakav kov i nikakvu sposobnost prosuđivanja. Stoga ne postoje načela prema kojima se odnose prema bilo kojoj osobi; oni se samo vode svojim osjećajima. Sve dok osjećaju da nisi dobar prema njima, izbjegavat će te, osjećat će otpor prema tebi, mrzit će te u svom srcu i odbacit će te. Bez obzira na to koliko dobre volje imaš prema njima ili kako im pomažeš, sve dok to ne mogu jasno uočiti, neće osjećati da si prijateljski nastrojen prema njima ili da im nimalo ne štetiš. Oni ne mogu prepoznati jesu li ljudi, događaji i stvari ispravni ili neispravni, dobri ili loši, pozitivni ili negativni – oni ih ne mogu prosuditi. Oni imaju samo neke kalkulacije. Kada izvuku korist, osjećaju se sretno; kada ne izvuku korist, osjećaju da su pretrpjeli gubitak, da se prema njima postupalo nepravedno i da su im se drugi smijali, te odlučuju da sljedeći put neće dopustiti drugima da ih iskoriste, niti dopustiti drugima da se prave važni ili dobiju prednost pred njima – neće drugima dati nikakve prilike. Reci Mi, računa li se samo to što u svom umu imaju te kalkulacije kao posjedovanje kova? To je samo malo bolje od toga da budu mentalno zaostali, ali kada je riječ o sposobnostima, oni ih nemaju – nemaju nijednu od različitih sposobnosti za rješavanje raznih vrsta pitanja. Oni su jednostavno maloumni i mentalno manjkavi. Takvi ljudi nemaju kova. Razumijete li? (Da.) Jedino što ti ljudi imaju, a što mentalno zaostali ljudi nemaju, jesu te kalkulacije; mentalno zaostali ljudi nemaju čak ni to. Kada takvi ljudi to čuju, nisu uvjereni; oni kažu: „Ti tvrdiš da ja nemam sposobnost prosuđivanja? Stavi malo američkih dolara i zlata zajedno, pa vidi hoću li ih prepoznati. Mogu ih razlikovati! Zlato je žuto, a američki dolari su papirnati novac! Stavi platinu i srebro zajedno, pa vidi hoću li moći donijeti prosudbu! Platina i srebro su različite nijanse bijele – to mogu prepoznati!” Nije li to glupo? To je prilično glupo. Oni su u stanju razlikovati samo toliko, a ipak se žele praviti važni zbog toga i dokazati da nisu glupi. Učinili su toliko gluposti, toliko toga što pokazuje nedostatak kova – zašto ne govore o tome i ne pokušaju to razumjeti? Upravo zato što im nedostaje kova, zato što su tako lošeg kova i ne mogu prepoznati ili razlikovati ta pitanja, oni spominju jednu ili dvije stvari koje mentalno zaostali ljudi ne mogu učiniti kako bi dokazali da nisu mentalno zaostali, kako bi dokazali da imaju nešto pameti i kova. Nije li to glupo? To dodatno dokazuje njihovu glupost. Sada je završen i naš razgovor u zajedništvu o očitovanjima ljudi koji nemaju kova. Koje je glavno mjerilo toga ima li netko sposobnost prosuđivanja? Mjerilo je ima li razmišljanje normalne ljudskosti. Ako nemaš razmišljanje normalne ljudskosti, nećeš moći ništa prosuditi. Ako imaš razmišljanje normalne ljudskosti, tvoje prosudbe i dalje mogu biti pogrešne, ali to u najmanju ruku pokazuje da imaš sposobnost prosuđivanja i posjeduješ sposobnost razmišljanja normalne ljudskosti. Prosudbe koje donosiš nisu nagađanje, nisu pretpostavka, nisu hipoteza, niti su zaključivanje. Umjesto toga, to su različiti zaključci i mišljenja do kojih se došlo razmatranjem svih aspekata nekog pitanja. To je ono što se naziva sposobnošću prosuđivanja.

Broj 7: Sposobnost prepoznavanja stvari

Sada kada smo završili s raspravom o sposobnosti prosuđivanja, razgovarajmo o sposobnosti prepoznavanja stvari. Na što se odnosi sposobnost prepoznavanja stvari? Uglavnom se odnosi na prepoznavanje jesu li ljudi, događaji i stvari pozitivni ili negativni, ispravni ili neispravni, te dobri ili loši; odnosi se na karakteriziranje ili klasificiranje ljudi, događaja i stvari – kategoriziranje ljudi, događaja i stvari s kojima se suočavaš u različite kategorije. Namjera i svrha prepoznavanja jest razvrstati ljude prema njihovoj vrsti i razvrstati pozitivne i negativne stvari prema njihovoj vrsti. Klasificiranje, naravno, ne znači svrstavanje ptica u kategoriju ptica, životinja u kategoriju životinja ili biljaka u kategoriju biljaka. Sposobnost prepoznavanja stvari ne odnosi se na to, već na sposobnost prepoznavanja svojstava raznih ljudi, događaja i stvari. Na primjer, možeš li kategorizirati očitovanja, razotkrivanja i bit raznih ljudi? Možeš li definirati svojstva raznih ljudi, događaja i stvari s kojima se susrećeš? Na primjer, kod prepoznavanja bezvjernika, možeš li prepoznati otkrivenja bezvjernika koja ti omogućuju da jasno prepoznaš da su oni bezvjernici? Ako znaš koje karakteristike i osobine bezvjernici imaju, kakva očitovanja ljudskosti pokazuju, koje riječi izgovaraju, koje radnje poduzimaju i kakve su im misli i gledišta, tada bi trebao moći prepoznati bezvjernike. Kada se pojave razni ljudi, događaji i stvari, osoba dobrog kova može prepoznati jesu li to pozitivne ili negativne stvari, pozitivni ili negativni ljudi, jesu li pravedni ili zli i jesu li ispravni ili neispravni. Ona može definirati svojstva raznih ljudi, događaja i stvari te prepoznati jesu li u skladu s ljudskošću i istinom. To je netko dobrog kova. A što je s ljudima prosječnog kova? Oni mogu prepoznati razne ljude, događaje i stvari čija su svojstva očita. Na primjer, netko kaže: „Kako bi mogao postojati bog? Gdje je on? Zašto ne mogu potvrditi da postoji?” Oni donekle mogu razlučiti riječi poput ovih koje očito niječu Boga i mogu prepoznati da su takvi ljudi bezvjernici i negativni likovi. Mogu prepoznati očito zlo i očito negativne, nepravedne, opake stvari, ali neke stvari koje su prividno uvjerljive, o kojima se rijetko čuje i koje spadaju u središnju ili sivu zonu, ne mogu razlikovati niti se prema njima mogu drugačije odnositi. Imaju sposobnost razlučiti zle ljude koji čine očita zlodjela. Znaju da je takva osoba zla i da bi, ako bi takva zla osoba postala vođa i stekla status, bila antikrist. Ali ako ta osoba ima loš karakter, a još nije počinila zla djela, ne bi mogli prepoznati može li se kategorizirati kao zla osoba i koja bi zla djela mogla počiniti, niti bi mogli definirati svojstva te osobe. To pokazuje da su prosječnog kova. Ponašanje nekih ljudi prilično je očito, kao što je upuštanje u blud, štovanje idola, slijeđenje svjetovnih stvari, sklonost ogovaranju, često potiskivanje i maltretiranje drugih, ili počinjenje ubojstva i paleža, pa bi rekli da ti ljudi nisu dobri ljudi i da su ljudi koje Bog prezire; mogu to raspoznati. Ali što se tiče nekih ljudi čije se vanjsko ponašanje čini prilično dobrim – često daju milostinju i pomažu drugima, pokazuju strpljenje prema ljudima, dobro se slažu s drugima – čija se ljudskost izvana čini prilično dobrom, ali čije riječi i postupci uglavnom nisu u skladu s istinom, a koji svojim postupcima često krše istina-načela, oni ne bi mogli razlučiti teže li takvi ljudi istini, ili kojoj točno kategoriji pripadaju. Što se tiče ljudi, događaja i stvari koji su očiti i lako ih je označiti, mogu razlučiti jesu li ispravni ili neispravni, dobri ili loši, jesu li pravedni ili opaki i jesu li pozitivni ili negativni. Mogu razlikovati takve vanjske pojave, ali ne mogu razlikovati ljude, događaje i stvari kada to doista uključuje načela i povezano je s istinom. Ne mogu razlučiti koji su od njih očito u skladu s istinom, a koji krše istinu. To je pokazuje da su prosječnog kova. Na primjer, neki ljudi nose odjeću od relativno dobre tkanine, koja izgleda elegantno i visokokvalitetno, i zbog koje nalikuju onim visokopozicioniranim osobama ili poslovnoj eliti u svijetu. Vidjevši to, ljudi prosječnog kova kažu: „Ovu odjeću vole nevjernici. Kao ljudi koji vjeruju u Boga, ne bismo je trebali voljeti; to nije nešto pozitivno.” Reći ovo je neispravno. Ta odjeća ne izgleda zavodljivo ili primamljivo, već izgleda elegantno, dostojanstveno i pristojno, zbog čega onaj tko je nosi izgleda plemenito. Ali ti ljudi takve komade odjeće – koji čine da onaj tko ih nosi izgleda plemenito i elegantno, a i trenutačno su u modi – smatraju negativnim stvarima i kažu da su zle. To je nemogućnost prepoznavanja tih stvari, zar ne? (Da.) Kakva je onda sposobnost takvih ljudi da prepoznaju stvari? U najboljem slučaju, prosječna. To pokazuje da su prosječnog kova. Takvi ljudi čak nisu u stanju razlikovati neke stvari koje nevjernici mogu – nevjernici dobrog kova mogu razlučiti dobru i lošu ljudskost, ali ti ljudi ne mogu. Unatoč razumijevanju nekih doktrina nakon što su povjerovali u Boga, takvi ljudi ne mogu razlikovati pozitivne i negativne stvari. Mogu razlučiti stvari koje su očite, ali ne mogu razlučiti stvari koje to nisu. Sposobni su razlučiti očito zle ljude, očite slučajeve izazivanja prekida i ometanja i očite slučajeve kršenja načela, ali kada se radi o određenim ljudima, događajima i stvarima koji su relativno posebni, zlokobni i bizarni i skriveni u sjeni, ne mogu ih prepoznati. Tek kroz razgovor u zajedništvu i poticaje drugih, ili kad sami ti ljudi učine nešto očito, mogu ih prepoznati. U suprotnom, ne mogu. To ukazuje da je njihova sposobnost prepoznavanja stvari prosječna. Postoje i neki ljudi koji, bez obzira na okolnosti, ne mogu prepoznati nikakve ljude, događaje ili stvari, niti definirati njihova svojstva. Na primjer, kada se radi o procjeni koja su točno svojstva određene kategorije ljudi – jesu li pravi vjernici ili bezvjernici, jesu li ljudi koji teže istini, ili jesu li prikladni za kultiviranje – oni ne znaju i ne mogu to vidjeti. Čak i kada takvi ljudi pokazuju mnoga očitovanja i imaju vrlo očite probleme, oni i dalje ne mogu prepoznati te ljude niti definirati njihova svojstva. To je nedostatak sposobnosti prepoznavanja stvari. Čak i ako se pojave neki uobičajeni i lako razlučivi ljudi, događaji i stvari, oni ne mogu jasno reći jesu li ti ljudi dobri ili zli, ili jesu li to pravedne ili opake stvari. Ne znaju kako ih razlikovati ili kategorizirati, niti ih znaju klasificirati. Čak i nakon čitanja Božjih riječi i razgovora u zajedništvu s drugima, i dalje ih ne mogu prepoznati. Na kraju, puste druge da odluče umjesto njih, govoreći: „Kako god ih ti okarakteriziraš, takvi i jesu. Ako ih okarakteriziraš kao pravedne, onda su pravedni; ako ih okarakteriziraš kao opake, onda su opaki.” Ukratko, oni sami ne mogu donositi definicije niti izvlačiti zaključke. Bez obzira na situaciju, kad god treba donijeti zaključak, oni su zbunjeni i nemaju što reći. Nije li to nedostatak sposobnosti prepoznavanja stvari? (Jest.) Čak i kod najjednostavnije vanjske pojave, ako ih pitaš da prepoznaju koja je njezina priroda i koja su njezina svojstva, oni ne znaju. Međutim, imaju jedan trik: mogu nadugo i naširoko pričati, prepričavajući što je neka osoba rekla i učinila. Ali ako ih pitaš: „Je li ta osoba zapravo pravi vjernik ili nije? Je li on netko tko ima ogromnu težnju prema Bogu?” oni odgovaraju: „Pa, on vjeruje u Boga više od deset godina i ostavio je svoju obitelj i karijeru. Kad mu je dijete imalo tri ili četiri godine, povjerio ga je braći i sestrama i otišao od kuće vršiti svoju dužnost.” Imaju oni svoju računicu; izbjegavaju sami donositi zaključke, umjesto toga puštaju tebi da odlučiš. Ako ih pitaš: „Je li onda ta osoba netko tko prihvaća istinu?” oni odgovaraju: „Pa, otkako je postao crkveni vođa, ustaje vrlo rano i liježe vrlo kasno. A što se tiče toga je li on netko tko prihvaća istinu, kad su mu braća i sestre jednom ukazali na neke njegove probleme, on je smjesta zaplakao, govoreći da je dužan Bogu i da nije dobro postupio.” „I je li se poslije pokajao?” „Pa, u to je vrijeme njegov stav bio prilično dobar.” Vole te zatrpati informacijama, time pokazuju ti da u njima ima nečega, da sve znaju i znaju kako gledati na ljude i sprječavaju te da ih podcijeniš. Zapravo, oni ne mogu razlučiti ljude, niti mogu donositi zaključke. Jednostavno ti ispričaju hrpu pojava i informacija, prepuštajući tebi da prepoznaš kakva je to osoba, da doneseš zaključke o toj osobi i definiraš njezina svojstva. Ti kažeš: „Ova se osoba u osnovi može smatrati nekim tko prihvaća istinu. Ima poleta u svojoj vjeri u Boga i pravi je vjernik. Samo što, budući da je lošeg kova i nedostaje joj sposobnost razumijevanja, nikada ne može pronaći načela primjene i ne može provesti istinu u djelo, unatoč činjenici da je voljna prihvatiti istinu.” Oni odgovaraju: „Meni se ne čini kao netko sa sposobnošću razumijevanja. Kad god govori o nečemu neugodnom, plače – uvijek je to isti stav.” Vidiš? Oni sami nemaju sposobnost prepoznavanja stvari, ali su prilično dobri u nadovezivanju na tuđe primjedbe. Nije li to problematično? Najčešće očitovanje ljudi kojima nedostaje sposobnost prepoznavanja stvari jest da ti vole ispričati čitavu hrpu pojava, informacija, teških problema, tijekova događaja, ili sve što su primijetili o nekoj situaciji, a zatim čekaju da je ti definiraš, i nakon što je definiraš, misle da je tvoja definicija dobra i mogu je prihvatiti. Nakon što je prihvate, i dalje ne znaju zašto si je tako definirao. Ne znaju temelj ni načela koji stoje iza tvog zaključka, niti kako se odnositi prema dotičnoj vrsti osobe ili kako postupati s njom. Ne znaju ništa o bilo kojem od tih pitanja. Čak i nakon razgovora u zajedništvu i proučavanja, i dalje ne razumiju. To pokazuje da nemaju sposobnost prepoznavanja stvari; to je očitovanje nedostatka kova. Također često čine pogrešku time što iskrivljuju činjenice i brkaju stvari. Bez obzira na to koje pitanje komentiraju, ne uspijevaju shvatiti korijen ili bit te stvari i umjesto toga donose zaključke samo na temelju vanjskih pojava. Na primjer, zlodjelo antikrista opisuju kao prijestup, vjerujući da se antikrist, sve dok ga priznaje, može promijeniti. Ako vide poštenu osobu kako laže, okarakteriziraju je kao lažljivu osobu. Ako vide nekoga tko je ohol i samopravedan, okarakteriziraju ga kao zlu osobu. Takvu vrstu pogrešaka obično čine ljudi kojima nedostaje sposobnost prepoznavanja stvari. Sposobnost prepoznavanja stvari jedna je vrsta kova koju bi svaka osoba trebala posjedovati kada se u životu suoči s raznim ljudima, događajima i stvarima. Sposobnost prepoznavanja stvari ne uključuje samo prepoznavanje biti raznih ljudi, događaja i stvari, već i određivanje njihovih svojstava. Što točnije možeš odrediti ta svojstva, dokazuješ da posjeduješ veću sposobnost prepoznavanja stvari. Ako tvoja određenja nisu vrlo točna i postoji jaz između tvojih određenja i biti i korijena stvari, to dokazuje da je tvoja sposobnost prepoznavanja stvari prosječna. Ako ne možeš odrediti svojstva ljudi, događaja i stvari, niti proniknuti u ta svojstva, to dokazuje da nemaš sposobnost prepoznavanja stvari. Na primjer, recimo da, kada se radi o nekoj osobi, možeš samo opisati njezina mnoga očitovanja i otkrivenja, ali ne možeš proniknuti u njezinu bit. To jest, možeš samo govoriti o tome kako ta osoba teži biti negativna ili koje jače strane ima, možeš govoriti samo o mnogim stvarima koje su se toj osobi dogodile, ali ne poznaješ njezin karakter, kov ili stav prema istini, ne možeš proniknuti u ta bitna pitanja i nemaš definiciju za ljude, događaje i stvari koji se pojavljuju ili događaju oko njih. Bez obzira na to jesu li takve stvari ispravne ili neispravne, pravedne ili opake, pozitivne ili negativne stvari, očitovanja dobre ili zle ljudskosti, ne možeš proniknuti ni u jednu od tih stvari niti ih razlučiti. Bez obzira na to koliko si istina čuo ili koliko si iskustvenih svjedočenja slušao, i dalje ne možeš prepoznati ili razlikovati razne ljude, događaje i stvari; u svom srcu nemaš definiciju ni za jednu kategoriju ljudi, događaja ili stvari. To je nedostatak sposobnosti prepoznavanja stvari, a također je i očitovanje nedostatka kova.

Ako ljudi kojima nedostaje sposobnost prepoznavanja stvari nemaju samosvijesti, a također su oholi i samopravedni, koju će pogrešku najvjerojatnije učiniti? Uhvate se za nekoliko očitovanja koja pokazuju drugi ljudi, a zatim ih samovoljno etiketiraju i definiraju. Na primjer, vide da su neki ljudi pomalo svojeglavi i onda kažu da su poput zlih ljudi, da su đavli – nije li to ogromna pogreška? Ti su ljudi samo pomalo svojeglavi, i zbog obiteljskih uvjeta ili okruženja u kojem su odrasli, stvorili su neke loše životne navike ili razvili neke loše navike i mane. Sve u svemu, karakter tih ljudi nije dobar, ali nije ni zao, pa se ne mogu nazvati zlim ljudima. Ipak, oni kojima nedostaje sposobnost prepoznavanja stvari uhvate se za nekoliko stvari koje jedna od tih osoba kaže ili jednu ili dvije stvari koje učini, a zatim je slijepo definiraju, govoreći: „Ova osoba ima čudnu, nedruštvenu i svojeglavu osobnost. Ona je zla osoba.” Ova je definicija pogrešna. Istinski zli ljudi govorit će ugodne riječi i laskati ljudima; primjenjivat će taktike, skrivat će se i varati, i poigravat će se s ljudima. Neki zli ljudi mogu čak davati milostinju, pomagati drugima i pokazivati strpljenje. Oni kojima nedostaje sposobnost prepoznavanja stvari za takvu će osobu reći: „Ova je osoba tako dobra, ona je pravi vjernik”, ali u stvarnosti, ta je osoba licemjerni farizej. Oni kojima nedostaje sposobnost prepoznavanja stvari ne mogu proniknuti u bit ljudi – tijekom izbora, čak glasaju za zle ljude da postanu vođe. Čemu je to jednako? Jednako je pomaganju i poticanju zla. Neki zli ljudi ne pokazuju zlo u svom ponašanju i ne razotkrivaju ga. Njihovo je zlo u njihovom srcu. Sve stvari koje čine su ciljane, a sve njihove namjere imaju prikrivenu prirodu. Stvari koje čine, a koje ti možeš vidjeti, zapravo ne odražavaju njihove stvarne namjere. Sve njihove prave namjere, ciljevi i njihova opačina skriveni su u njihovu srcu. Ako osobi nedostaje sposobnost prepoznavanja stvari i ne može razlučiti takve ljude, vjerojatno će ih smatrati dobrim ljudima, ljudima koji teže istini. Neki ljudi imaju izravne osobnosti i ne koriste nikakve taktike prilikom druženja s drugima. Govore na izravan način i pomalo su razdražljivi u smislu osobnosti i temperamenta. Zapravo nema većih problema s njihovom ljudskošću, samo što ponekad govore grubim tonom. Međutim, ono što otkrivaju točno je ono što u sebi misle – što god misle u sebi, to otkrivaju izvana. Drugi često misle da ti ljudi ne znaju kako komunicirati sa svima ili kako se družiti i nisu navikli na način izražavanja kojim se ti ljudi koriste. Takvi ljudi govore posebno grubo i izravno i uvijek nenamjerno povrjeđuju druge. S vremenom, na kraju povrijede sve i ljudi ne gaje dobre osjećaje prema njima. Neki kojima nedostaje sposobnost razlučivanja kažu da je takva osoba zla, ali zapravo, nije zla. Ako kažeš da je zla – onda iznesi činjenice o tome kako je mučila druge: koga je mučila ili potiskivala? Koga je povrijedila ili obmanula? Ako doista postoji činjenična osnova koja dokazuje da je ta osoba zla – da ne povrjeđuje druge samo svojim riječima, da postoji i zlo u dubini njezina srca i da je doista štetna za druge – tada se može okarakterizirati kao zla osoba. Ako nema namjeru povrijediti druge, onda nije zla osoba. Jednostavno ima izravnu osobnost i grubo se izražava – to je urođeno. Grubo izražavanje, u najboljem slučaju, mana je i nedostatak njezine ljudskosti. Ne zna kako biti taktična i postaviti se na istu razinu s drugima kada govori, ne zna kako pokazati toleranciju prema drugim ljudima, biti susretljiva i strpljiva prema drugima, biti obazriva prema osjećajima drugih. Ne zna ništa od toga. Postoje stvari koje nedostaju u njezinoj ljudskosti. Ipak, neki ljudi kojima nedostaje sposobnost razlučivanja smatraju takve osobe zlim ljudima. Zapravo, kada ti ljudi nešto čine, oni uglavnom štite interese Božje kuće. Iako se drugima obraćaju pomalo grubim tonom, nikoga nisu povrijedili, niti imaju namjeru povrijediti ljude. Samo im nedostaje takta u izražavanju i ne uzimaju u obzir situaciju kada govore. Zbog određenih nedostataka i mana u ljudskosti takvih ljudi, mnogi drugi ljudi pogrešno misle da su oni zli, ali ne mogu pružiti nikakve dokaze da čine zlo. To je pogrešna prosudba, pogrešna karakterizacija takvih ljudi. Istinski zli ljudi možda izvana ne povrjeđuju druge, mogu davati milostinju i pomagati drugima, a njihove riječi mogu pokazivati razumijevanje, brižnost, brigu i susretljivost, i ti ljudi mogu čak pokazivati toleranciju i ljubav prema drugima – njihove riječi i postupci mogu se činiti prilično dobrima – ali u određenim posebnim okolnostima ili posebnim stvarima te u stvarima koje uključuju njihove vlastite interese, mogu potiskivati druge, povrjeđivati ih i potajno spletkariti protiv njih, pa čak uopće neće štititi interese Božje kuće. Čak i ako nešto ne uključuje njihove vlastite interese, čak i da trebaju samo prstom maknuti, i dalje neće štititi interese Božje kuće. Ono što takvi ljudi izvana očituju čini se iznimno dobrim i izvana se ne mogu vidjeti nikakve mane ili nedostaci u njihovoj ljudskosti, ali oni su doista pravi pravcati zli ljudi. Mnogi ljudi ne uspijevaju razlučiti takve osobe i zaslijepljeni su njihovim taktikama, njihovim filozofijama za ovozemaljsko ophođenje, i njihovim spletkama i smicalicama. Ako se priroda-bit takvog čovjeka i činjenice o njegovom zlodjelu razotkriju, ne samo da ti ljudi to ne prihvaćaju, već također smatraju tog čovjeka dobrim, nekim koga bi Božja kuća trebala kultivirati i dati mu važnu ulogu. Nedostaje im sposobnost razlučivanja takvih osoba. Da i ne govorimo o tome mogu li ti ljudi procijeniti osobu prema Božjoj riječi ili istina-načelima, i pogledajmo samo njihov kov – oni čak i te očito zle pojedince smatraju dobrim ljudima, pa čak i kada postoje činjenice o zlodjelima tih osoba, oni ih i dalje smatraju dobrim ljudima – to znači da su potpuno smušeni. Ljudi kojima nedostaje sposobnost prepoznavanja stvari nisu samo mentalno manjkavi i glupi, već su i smušeni. Ti su zli pojedinci potiskivali i mučili druge i koristili razne taktike da bi se poigravali s ljudima, a ipak ti ljudi to ne smatraju zlim i ne mogu vidjeti da je to zlo. Osim toga, postoji jedno očito očitovanje zlih ljudi, a to je da oni nikada ne štite interese Božje kuće – ni jednom. Čak i ako trebaju reći samo jednu riječ ili samo maknuti malim prstom, i dalje ih neće štititi, a kamoli kada se radi o stvarima koje uključuju njihovu osobnu sigurnost, ili njihov status i ugled – u takvim slučajevima pogotovo neće štititi interese Božje kuće. Neki ljudi ne mogu proniknuti u te očito zle osobe. Reci Mi, imaju li takvi ljudi kova? Zli ljudi imaju zlu bit; oni će potisnuti svakoga. Bez obzira na to o kome se radi, sve dok osoba utječe na njihov status ili interese, ta osoba postaje meta njihovog potiskivanja. Oni kojima nedostaje sposobnost razlučivanja ne mogu proniknuti u te stvari. Nisu li ljudi kojima nedostaje sposobnost razlučivanja smušeni? (Jesu.) Oni čak ni ne znaju hoće li ih zli ljudi potisnuti – reci Mi, do koje su mjere takvi ljudi smušeni? Nisu li potpuno smušeni? (Jesu.) Nakon što su neki zli pojedinci smijenjeni, određeni ljudi koji uopće nemaju sposobnost prepoznavanja stvari čak istupaju kako bi govorili u njihovo ime, kako bi ih branili i vapili zbog nepravde koju su ovi pretrpjeli, samo zato što su ti zli pojedinci vjerovali u Boga mnogo godina, posjeduju neke darove, rječiti su, imaju taktike, i izvana sve ostavljaju, troše se i trpe teškoće. Ti ljudi ne govore o tome koliko su zla ti zli pojedinci učinili. Umjesto toga, oni kažu: „Vjerovali su u Boga mnogo godina, slijedili Boga s potpunom predanošću i pretrpjeli mnoge teškoće. Čak ih je uhitio veliki crveni zmaj i pretrpjeli su mučenje te odslužili vrijeme u zatvoru, a također su pomogli tom bratu ili toj sestri.” Oni gledaju samo na te stvari i zanemaruju zla djela tih pojedinaca, ne spominjući koliko su zla učinili. Nisu li tako smušeni? (Jesu.) Onima koji su potpuno smušeni nema spasa, oni su neizlječivi. Ljudi koji ne posjeduju sposobnost prepoznavanja stvari ljudi su bez kova – oni nemaju nikakvih sposobnosti. Takvi ljudi ne znaju i ne mogu prepoznati je li nešto ispravno ili neispravno, ili je li osoba pozitivan lik ili negativan lik. Ne mogu jasno vidjeti bit i prirodu osobe, niti definirati svojstva te osobe kroz njezino ponašanje, očitovanja, otkrivenja iskvarenosti i mnoge činjenice o njezinom zlodjelu. Sve dok je ta osoba još u crkvi, ti će se ljudi prema njoj odnositi kao prema bratu ili sestri i odnosit će se prema njoj s ljubavlju iz srca. Nemaju sposobnost razlučivanja ni o kome i ne mogu se ni prema kome odnositi prema načelima. Takvi ljudi nemaju sposobnost prepoznavanja stvari. Ne znaju i ne mogu prepoznati jesu li razne stvari pravedne ili opake, imaju li pozitivan ili negativan učinak na ljude i trebaju li se smatrati ispravnima i prihvatiti, ili smatrati neispravnima i razlučiti, odbaciti i opirati im se. Kada im daš primjer kako bi objasnio neku stvar, oni znaju da takve stvari nisu dobre, da nisu u skladu s istina-načelima i da nisu primjenjive u Božjoj kući. Ali sljedeći put kada se pojavi slična stvar, oni i dalje ne znaju kako joj pristupiti i ne mogu primijeniti načela – razumiju samo ako im daš drugi primjer. Moraš im objašnjavati stvari jednu po jednu, koristeći metodu poučavanja djeteta, kako bi razumjeli. To je nedostatak sposobnosti prepoznavanja stvari. Bez obzira na to radi li se o osobi ili stvari, oni ne znaju je li pravedna ili opaka, ispravna ili neispravna, pozitivna ili negativna, je li u skladu s istinom i potrebama ljudskosti ili ne, niti kako bi vjernici u Boga trebali gledati na to – oni ne znaju ništa od toga. To je nedostatak sposobnosti prepoznavanja stvari. Koji je onda temelj za procjenu sposobnosti osobe da prepoznaje stvari? Temelji se na tome jesu li tvoja određenja svojstava raznih stvari točna. Ako su tvoja određenja točna, onda ti imaš sposobnost prepoznavanja stvari. Ako je točnost tvojih određenja svojstava raznih stvari iznad pedeset posto, onda je tvoja sposobnost prepoznavanja stvari prosječna ili iznad prosjeka. Ako ne dosegne pedeset posto, onda je tvoja sposobnost prepoznavanja stvari loša. Ako točnost nije ni jedan posto, onda ti nemaš sposobnost prepoznavanja stvari i osoba si bez kova. Ovako se razlučuje ima li netko sposobnost prepoznavanja stvari. Neću davati više primjera o ovoj sposobnosti. Možete sami razgovarati u zajedništvu o tome, prepustit ću ovu temu vama.

Broj 8: Sposobnost reagiranja na stvari

Sada ćemo raspravljati o osmoj sposobnosti, sposobnosti reagiranja na stvari. Sposobnost reagiranja na stvari podrazumijeva način na koji se osoba nosi s nekom situacijom – bez obzira na to je li se ona već pojavila, ili se dogodi iznenada, ili su se njezini različiti čimbenici promijenili, način na koji se osoba nosi s tom situacijom podrazumijeva njezinu sposobnost reagiranja na stvari. Na što se, dakle, sposobnost reagiranja na stvari uglavnom odnosi? Odnosi se na tvoju sposobnost prepoznavanja i prosuđivanja nekog pitanja te pristupanja nekom pitanju i njegovog rješavanja. Kada se susretneš s nekom osobom, događajem ili situacijom, kakva je njezina priroda? Je li to nešto pozitivno ili negativno? Kako se treba suočiti i nositi s takvom situacijom? Kada se iznenada dogodi, koje lekcije treba naučiti? Koje su Božje dobre namjere? Ako takva situacija može naštetiti radu crkve, kako se s njom treba nositi na način koji je u skladu s načelima i kojim se ispravljaju posljedice, tako da ona više ne nanosi štetu radu crkve, kao i zaustavljajući daljnji negativni razvoj te situacije? Ako, kada se suočiš s nekom osobom, događajem ili situacijom, možeš – na temelju načela razlučivanja koja si shvatio i istina-načela koja poznaješ – točno prosuditi njihovu bit i temeljni uzrok te načela i plan za postupanje s njima, tada posjeduješ sposobnost reagiranja na stvari, što ujedno znači da si osoba dobrog kova. Na primjer, kada se nekia situacija iznenada pojavi pred tobom, kako bi se suočiti trebao s njome? Prvo, trebao bi jasno vidjeti u kojem bi se smjeru mogla razvijati, kakve bi bile posljedice njezinog daljeg razvoja, gdje leži temeljni uzrok njezina nastanka, koja je njezina bit – moraš biti u stanju sve te stvari razlučiti i jasno vidjeti. Okarakteriziraj tu situaciju pomoću razlučivanja, a zatim odmah pronađi plan za postupanje. Kako se s tom situacijom treba nositi, tko je kolovođa, tko su sljedbenici, tko je glavna odgovorna strana, tko bi trebao snositi glavnu odgovornost, kako postupati s odgovornim stranama – moraš razjasniti sva ta pitanja. Osim toga, pri rješavanju problema, moraš umanjiti gubitke te također prerasporediti i prilagoditi osoblje. Samo se tako pogreške mogu pravovremeno ispraviti, problemi temeljito riješiti i situacija popraviti, omogućavajući stvarima da se razvijaju u ispravnom, korisnom smjeru. Ukratko, ako možeš uzeti u obzir sve različite čimbenike povezane s tom situacijom, a zatim imati ispravan način da joj pristupiš, s ispravnim i točnim načelima za postupanje, to se naziva sposobnost reagiranja na stvari, a to znači da si osoba dobrog kova. Naravno, ova metoda pristupanja situaciji i načela za postupanje s njom mogu biti zaključci i definicije do kojih dođeš kroz kontakt i razgovor u zajedništvu s ljudima koji poznaju situaciju ili kroz suradnju i raspravu sa svima. Ako istraživanjem tijeka stvarne situacije, a zatim traženjem prijedloga braće i sestara koji razumiju takvu vrstu problema, možeš konačno doći do definicije, izvući zaključak, odrediti rješenje i pravilno se nositi s problemom, provodeći prilagodbe osoblja, nadoknađujući gubitke uzrokovane tom situacijom, a zatim prilagođavajući rad crkve tako da se ona više ne razvija u negativnom smjeru, onda to znači da imaš sposobnost reagiranja na stvari. Ako se do te mjere možeš rješavati probleme, može se smatrati da si dobrog kova. Naravno, biti dobrog kova ne znači da osoba, kada se susretne s nekim problemom, može taj problem odmah prozrijeti, donijeti brze odluke i rješavati ga na sveobuhvatan i prikladan način – to nije nužno slučaj. Potreban je proces da bi se ljudi nosili s problemima; nužno je da razumiju različite aspekte problema kako bi mogli prozrijeti njegovu bit. Ljudi su od krvi i mesa, postupaju u okvirima ljudskosti i potreban je proces. To nije kao kad Duh Božji djeluje – Duh Božji proniče svu zemlju, na sveobuhvatan način; Bog uvijek može vidjeti bit i temeljni uzrok svih stvari i svih problema. Kada ljudi ne mogu prozrijeti što se krije iza stvari, lako ih se prevari i zaslijepi. Upravo zbog toga, ljudi trebaju dubinski istražiti pravo stanje koje stoji iza tih stvari. Nakon što razumiješ stvarne situacije skrivene iza nekog problema, ako se s problemima možeš pravovremeno nositi, rješavati odstupanja, prikladno prilagoditi one koji su izravno zaduženi i djelatnike te jamčiti normalno odvijanje rada, onda to dokazuje da imaš sposobnost reagiranja na stvari. Osobito ako se u skladu s načelima možeš nositi s raznim ljudima, događajima i situacijama kada se susretneš s iznenadnim incidentima, to dokazuje da si osoba dobrog kova. Kada se ljudi prosječne sposobnosti reagiranja na stvari susretnu s redovitim i uobičajenim situacijama, mogu donekle postupati rutinski i slijedeći procedure, ali su rezultati koje postižu prosječni – ne postižu nikakve iskorake niti značajan napredak. Čim se susretnu s posebnim situacijama ili iznenadnim incidentima, zbunjeni su i ne mogu se nositi s njima. Na primjer, kada neki ljudi propovijedaju evanđelje, u normalnim okolnostima mogu zadobiti nekoliko ljudi mjesečno. To odražava prosječan kov, a i rezultati njihovog propovijedanja evanđelja su prosječni i nisu osobito dobri. Ako se u crkvi iznenada dogodi incident u kojem antikristi zaluđuju ljude, ti djelatnici evanđelja postanu zbunjeni i ne znaju što učiniti. Zaustavlja se rad na evanđelju i oni ne znaju trebaju li nastaviti propovijedati ili čekati radne aranžmane. Ne znaju tražiti načela za rad na propovijedanju evanđelja. U radnim aranžmanima Božje kuće često se kaže: „Rad na evanđelju ne smije se zaustaviti ni u kom trenutku ni pod kojim okolnostima.” Ipak, samo zato što su se susreli s incidentom u kojem antikristi zaluđuju ljude, oni zaustavljaju rad na evanđelju. Vrše li svoju dužnost s odanošću? Ne čine to. Pokoravaju li se Božjim orkestracijama i aranžmanima? Ni to ne čine. Kada se susretnu s antikristima ili lažnim vođama koji bezobzirno čine nedjela i uzrokuju prekide i ometanja, postanu zbunjeni. Ne znaju pitati one koji razumiju istinu kako bi trebali rješavati taj problem s kojim su se susreli, a još manje znaju u Božjim riječima tražiti načela i put primjene. Nedostaje im ta sposobnost reagiranja na stvari. Neki crkveni vođe, kada vide antikrista kako širi zablude da bi zaludio ljude, ne znaju kako dijeliti istinu da bi opovrgli te zablude. Ne znaju što učiniti, nego se samo mole: „O, Bože, molim Te, sveži Sotonu, molim Te, začepi Sotoni usta i spriječi ga da širi zablude kojima bi zaludio ljude. Molim Te, spasi te neuke i glupe ljude i spriječi da ih antikrist zaludi. O, Bože, molim Te, vrati ih!” Samo se moliti, a ne tragati za istinom – može li to riješiti problem? Ako ljudi ne surađuju i ne vrše svoju dužnost, to je beskorisno. Postoji mnogo toga što bi ljudi trebali učiniti. Prvo, trebali bi pogledati kakva je pozadina tog antikrista, koje karakteristike pokazuje i na što se oslanja da bi zaludio ljude; trebali bi također vidjeti ima li među onima koji su zaluđeni ljudi dobrog kova koji mogu prihvatiti istinu te požuriti da ih vrate. Taj bi rad prvo trebalo obaviti. Ali ti crkveni vođe to ne znaju i ne znaju tako raditi. Samo postanu zbunjeni, lupaju nogama o pod od tjeskobe. Neki beskorisni pojedinci čak i plaču od tjeskobe. Kakva je korist od plakanja? Može li plakanje vratiti one koji su zaluđeni? Plakanje nije obavljanje rada, niti znači da nosiš breme. To je očitovanje nesposobnosti. Ljudi dobrog kova prvo se smire kada se susretnu s takvim problemima. Nakon molitve, traganja, analiziranja i prosuđivanja, a zatim razgovora u zajedništvu, konačno donose odluku. Ljudi lošeg kova zbunjeni su kada se susretnu s problemima: ne znaju se moliti i tragati, niti znaju pronaći nekoliko ljudi koji razumiju istinu da s njima razgovaraju u zajedništvu; oni samo pasivno čekaju. To najviše odgađa stvari. Ti nemaš rješenje, ali možda drugi imaju – zašto ne pronađeš druge da od njih zatražiš pomoć? Pametni ljudi, čak i dok čekaju, ne zaboravljaju ispuniti vlastitu dužnost i odgovornost. Takvo ispunjavanje dužnosti i odgovornosti je proaktivno, a ne pasivno. To nije čekanje da Bog izda zapovijedi ili da Bog osobno djeluje kako bi promijenio situaciju. Umjesto toga, to podrazumijeva ulaganje znatnog napora da se vrate oni koji se mogu vratiti tijekom razdoblja čekanja. Što se tiče onih koji se ne mogu vratiti – poput smetenjaka, onih koje su opsjeli zli duhovi i bezvjernika koji vjeruju u Boga samo da bi živjeli na račun crkve – s njima se ne bi trebalo zamarati. Što se tiče onih koji nisu zaslijepljeni, moraju se brzo napraviti aranžmani da netko s njima razgovara u zajedništvu o istini i o razlučivanju antikrista. Nije li to plan za rješavanje situacije? To je mjera reagiranja. Ljudi lošeg kova nemaju takve mjere reagiranja; oni samo znaju plakati i žaliti se. To je nedostatak sposobnosti reagiranja na stvari. Ako je u običnim situacijama osoba u stanju normalno raditi, ali čim se susretne s posebnim situacijama, ostane zapanjena i zbunjena, onda je sposobnost reagiranja na stvari takve osobe u najboljem slučaju prosječna. Ako se netko ne može nositi ni s običnim situacijama, takva osoba nema sposobnost reagiranja na stvari. Na primjer, ako ih se pošalje u crkvu da organiziraju izbor crkvenog vođe, ne znaju kakvu osobu izabrati niti kako okupiti ljude i organizirati izbore. Ne razumiju čak ni osnovne procedure za izbore. Povrh toga, u crkvi postoje neki ljudi s ozbiljnim iskvarenim naravima – oni koji pripadaju kategoriji nasilnika, grubijana i hulja – i ti ljudi koriste priliku da ometaju izbore. U takvoj situaciji, oni bez sposobnosti reagiranja na stvari još su manje sposobni nositi se s tim, jednostavno bivaju zarobljeni i predaju se. Na kraju, mogu samo reći braći i sestrama: „Vi sami izaberite. Koga god izaberete, složit ćemo se s time.” Kakva su to stvorenja? Nisu li to beskorisne osobe? To znači nemati sposobnosti reagiranja na stvari. Ljudi koji nemaju sposobnost reagiranja na stvari nemaju ni radnu sposobnost. Bilo u normalnim ili posebnim situacijama, kada se nešto dogodi, oni se slome i povuku; kada se nešto dogodi, zbunjeni su i počnu plakati. Kada se ništa ne događa, mogu izgovoriti nekoliko riječi i doktrina, ali kada se nešto dogodi i od njih se zatraži da riješe problem, ne mogu to učiniti. Na primjer, kada su neki pojedinci površni u vršenju svoje dužnosti, oni koji nemaju sposobnost reagiranja na stvari znaju samo razgovarati s njima, govoreći: „Molim te, nemoj biti površan – molim te, vrši svoju dužnost dobro!” Može li to riješiti problem tih ljudi? Trebali bi s tim ljudima razgovarati u zajedništvu o problemu površnosti. Ako ti ljudi ne razumiju istinu i ne mogu prepoznati svoj problem, trebali bi s njima razgovarati u zajedništvu o istini. Ako ti pojedinci postupaju tako unatoč tome što znaju da je to pogrešno, trebali bi ih raščlaniti i orezati. Ako je to zbog nečeg drugog, trebali bi razgovarati u zajedništvu na temelju tog problema. Trebali bi odrediti prikladan slijed postupaka na temelju vrste problema koji se pojavio, a zatim postupati u skladu s tim. Ako to ne možeš učiniti, onda ti nedostaje sposobnost reagiranja na stvari. Razumijete li? (Da.) Ako, kada se susretneš s bilo kojim problemom, nemaš rješenje, nemaš način da mu pristupiš i nemaš načela za postupanje s njim, onda ti nedostaje sposobnost reagiranja na stvari. Nemaju li takvi ljudi najlošiju sposobnost reagiranja na stvari? (Da.)

Oni s najboljom sposobnošću reagiranja na stvari su ljudi koji, kada se susretnu s nekim posebnim problemima ili iznenadnim situacijama, mogu pravovremeno prosuditi o njima i prepoznati ih, a zatim osmisliti relativno prikladne planove za postupanje s njima. Oni koji imaju prosječnu sposobnost reagiranja na stvari mogu se nositi s običnim, rutinskim pitanjima kada se s njima susretnu. Mogu raditi slijedeći procedure kako bi održali situaciju i upravljali situacijom, ili prilagodili i zamijenili osoblje – dobri su u obavljanju takve vrste rada. Ali kada se susretnu s iznenadnim situacijama, ne mogu se s njima nositi. Čak i ako im se kažu načela, ne mogu ih primijeniti; čak i ako im se da ovlast i zatraži da se pozabave tim problemom, i dalje to ne mogu učiniti. To znači imati prosječnu sposobnost reagiranja na stvari. Oni koji imaju lošu sposobnost reagiranja na stvari ne nose se dobro ni s rutinskim pitanjima. Znaju samo izgovarati doktrine i držati se propisa, a na kraju, temeljni uzrok problema uopće nije riješen. Dovoljno je da antikrist uzrokuje smetnje i zaluđuje ljude pa da oni odustanu od propovijedanja evanđelja; dovoljno je i da lažni vođa govori besmislice pa da oni zaustave rad na evanđelju. Jesu li to ljudi koji slijede Božju volju? Oni to ne čine. Sposobnost reagiranja na stvari kod takvih ljudi previše je loša. Bez obzira na to kakva se situacija pojavi, ljudi koji imaju lošu sposobnost reagiranja na stvari ne mogu se nositi s njome. Na primjer, ako u sobi izbije požar, uspaniče se i brzo traže aparat za gašenje požara. Nakon što pronađu aparat, ne znaju kako ga koristiti i moraju tražiti upute. Kao rezultat toga, požar se širi. To se događa jer ne znaju kako koristiti aparat za gašenje požara i tako odgađaju stvari, a ujedno i zbog nedostatka sposobnosti reagiranja na stvari. Nisu u stanju nositi se ni s tako hitnom situacijom kao što je požar; to je nedostatak sposobnosti reagiranja na stvari. Da dam još jedan primjer, ako se dijete počne gušiti dok jede, ne može disati i prevrne očima, ti se ljudi uspaniče. Ne znaju trebaju li odvesti dijete u bolnicu i ne znaju trebaju li mu dati vode da pije. Toliko su tjeskobni da se oznoje i pocrvene u licu, ali jednostavno ne znaju što učiniti. Nakon nekog vremena, dijete se nekoliko puta zakašlje i konačno može ponovno disati. Paničarili su tako dugo, ali nisu imali rješenje za problem. Srećom, dijete je dobro prošlo; inače bi umrlo pod njihovom skrbi. Ljudi lošeg kova uopće nemaju sposobnosti i ne mogu ništa učiniti dobro. Nekoliko doktrina koje razumiju samo su propisi i parole. Kada se radi i o tipičnim i o posebnim situacijama, jednako su nesposobni nositi se s njima ili im pristupiti. Stoga, što se tiče njihove sposobnosti reagiranja na stvari, takvi su je ljudi potpuno lišeni – nemaju je. S kojom god se situacijom susretnu, ne mogu reagirati na nju niti se s njom nositi – ne mogu razumjeti te probleme. Misle da je dovoljno moći izgovoriti neke riječi i doktrine i izvikivati neke parole, da to znači da imaju pokriće i da su ispunjeni u svom životu. U stvarnosti, kada se nešto dogodi, doktrine koje znaju ne služe ničemu. Čak i tada, ne shvaćaju da to odražava loš kov – tako su lošeg kova, a da toga nisu svjesni. Nije li to izuzetno loš kov? (Jest.) Nisu li takvi ljudi glupi? (Jesu.) Glupim ljudima nedostaje daska u glavi. Na što se odnosi izraz „nedostaje daska u glavi”? To znači da, bez obzira na to koliko doktrina razumiju ili koliko se propisa mogu pridržavati, kada se nešto dogodi, nijedno od tih pravila ni doktrina ne može riješiti stvarni problem. Ipak, oni to i dalje ne mogu shvatiti i misle: „Zašto su te doktrine i propisi neučinkoviti?” Čak i ako razbijaju glavu da to shvate, to nema koristi – bez obzira na to kako razmišljaju, i dalje ne mogu shvatiti kako se nositi s problemom ili ga riješiti. Kada se bave incidentima s antikristima, neki ljudi ne spašavaju prvo one koje su antikristi zaludili, niti podupiru one koji su postali negativni i ne žele se okupljati povodom zaluđivanja antikrista. Što oni prvo rade? Održavaju velika okupljanja kako bi razgovarali o tome kakva očitovanja antikristi imaju, kakvi su ljudi antikristi, koje su razlike između antikrista i onih s naravi antikrista, kako točno razlučiti antikriste, kako točno razlučiti one s naravi antikrista – dok oni završe s razgovorom o svemu tome, neki od ljudi koje su antikristi zaludili odavno su napustili crkvu, a neki koji su negativni i slabi više ne dolaze na okupljanja. Propustili su pravi trenutak da spase te ljude, doista im nanoseći veliku štetu! Ukratko, oni koji su lošeg kova imaju i veliki nedostatak kada se radi o njihovoj sposobnosti reagiranja na stvari – uopće je nemaju. Nemojte gledati na to koliko je netko rječit ili koliko dobro može izgovarati riječi i doktrine i govoriti o teologiji u uobičajenim okolnostima – samo pogledajte ima li sposobnost rješavanja problema kada se suoči sa stvarnim situacijama; osobito kada se pojave iznenadni incidenti, pogledajte ima li sposobnost prosuđivanja i sposobnost prepoznavanja stvari, ima li planove za postupanje s problemima i njihovo rješavanje. Ako ima, to dokazuje da ima vlastito mišljenje i zna razmišljati o stvarima. Ali ako mu nedostaje sposobnost prepoznavanja stvari i sposobnost prosuđivanja, te se uspaniči i postane tjeskoban kada se nešto dogodi i može samo izgovarati velike doktrine i izvikivati parole, onda ta osoba ne može rješavati probleme i beskorisna je. Bez obzira na to koliko poteškoća, problema ili mana netko drugi ima, ta osoba koristi se istim skupom teorija da ih objasni i riješi, i nastavlja tako s njima razgovarati u zajedništvu, ali nikada nije u stanju riješiti probleme – to je potpuni nedostatak sposobnosti reagiranja na stvari. Nedostatak sposobnosti rješavanja problema upravo je nesposobnost reagiranja na stvari. Oni koji nemaju sposobnost reagiranja na stvari nemaju kova. Uobičajenim rječnikom, oni su budale, idioti i mentalno zaostali. Ma koliko doktrina mogu izgovoriti, to je beskorisno – jednostavno ih se ne može koristiti. Ovime završavamo naš razgovor u zajedništvu o osmoj sposobnosti, sposobnosti reagiranja na stvari.

Broj 9: Sposobnost odlučivanja

Pogledajmo sada devetu sposobnost, sposobnost odlučivanja. Sposobnost odlučivanja uvelike stavlja na kušnju nečiji kov; prosječna je osoba ne posjeduje. Ljudi koji istinski posjeduju kov i sposobnost odlučivanja jesu oni koji su na vodećim pozicijama. Dakle, na što se sposobnost odlučivanja uglavnom odnosi? Odnosi se na to kako, kada se pojave razni ljudi, događaji i stvari, a većina ih ljudi ne može prozrijeti, neki ljudi mogu razlučiti, rješavati razne vrste problema te postupati s raznim vrstama ljudi, na temelju Božjih riječi i istine. Ta sposobnost rješavanja problema naziva se sposobnost odlučivanja. Oni koji imaju tu sposobnost rješavanja problema imaju sposobnost odlučivanja; oni koji nemaju tu sposobnost nemaju sposobnost odlučivanja. Što sposobnost odlučivanja podrazumijeva? Podrazumijeva sposobnost shvaćanja, sposobnost prosuđivanja, sposobnost prepoznavanja stvari i sposobnost reagiranja na stvari. To se skupno naziva sposobnost odlučivanja. Oni koji imaju sposobnost odlučivanja mogu i prosuditi bit problemā i prepoznati njihova svojstva. Naravno, što je još važnije, mogu shvatiti načela i smjer za rješavanje raznih problema. Samo oni koji to mogu jesu ljudi koji imaju sposobnost odlučivanja. Na primjer, recimo da svi redom govore o mnoštvu pojava, činjenica, kao i postojećih čimbenika, okolnosti, uvjeta i tako dalje. Na temelju navedenih raznih čimbenika i uvjeta, oni koji imaju sposobnost odlučivanja na kraju odlučuju kako točno postupiti, koja bi trebala biti sredstva i smjer postupanja, koja je najbolji a koji najgori ishod – oni imaju osnovu. Zatim rješavaju probleme na temelju istina-načela koja razumiju. Oni koji imaju tu sposobnost jesu ljudi sa sposobnošću odlučivanja, a takvi su ljudi najboljeg kova. Bez obzira na to s kojom se vrstom stručne vještine susreću ili kojom vrstom problema se bave, i bez obzira na to je li otkriveni problem jednostran ili višestran, jednostavan ili složen, oni znaju koristiti raznim informacijama koje dolaze pojavljuju sa svih strana kako bi prosudili bit problema, zatim analizirali osnovni uzrok problema i na kraju odlučili kako postupiti na temelju situacije i postojećih uvjeta. Ta se odluka prvenstveno donosi na temelju onoga što se može postići pod postojećim uvjetima, a put postupanja za koji se odluče najbolje je rješenje. Oni koji mogu rješavati probleme na ovaj način jesu ljudi sa sposobnošću odlučivanja. Ljudi s takvom sposobnošću odlučivanja su ljudi vrlo dobrog kova. Samo su takvi ljudi prikladni da budu vođe i da vrše dužnost u skupini za odlučivanje. Ljudi lošeg ili prosječnog kova, kada se suoče s bilo kojom vrstom problema, mogu se ograničiti samo na samu stvar i izreći neke površne riječi, a potpuno su nesposobni riješiti problem. Čak i ako se posavjetuju s drugima i istraže problem, na kraju ipak ne mogu okarakterizirati problem i ne znaju kako postupiti. To je nedostatak sposobnosti odlučivanja. Bez obzira na to koliko je trenutačna situacija složena ili koliko je težak problem koji trenutačno treba riješiti i na koliku se veliku prepreku pritom može naići, ljudi sa sposobnošću odlučivanja mogu se s time ispravno nositi prema načelima, a njihovo je postupanje relativno prikladno i pouzdano. Takvi su ljudi oni koji imaju sposobnost odlučivanja. Kada se oni s prosječnom sposobnošću odlučivanja susretnu s običnim situacijama i nekim uobičajenim pojavama u crkvi, mogu se s njima nositi. Ali ako se susretnu s nekim posebnim ljudima, događajima i stvarima, postaju zbunjeni, ne znajući kako se suočiti s njima ili kako postupiti. Nakon mnogo razmatranja, još uvijek ne mogu donijeti jasan sud niti odluku. Ljudi sa sposobnošću odlučivanja znaju kako tragati za istina-načelima koja su usmjerena na srž problema. Ljudi bez sposobnosti odlučivanja ne znaju gdje leži srž problema, kako tragati ili za čime tragati. To je razlika među njima. Ako netko traganjem spozna što treba učiniti, to ukazuje da je prosječnog kova. Ljudi lošeg kova, čak i ako traganjem shvate neka istina-načela i u tom trenutku osjete da znaju kako postupiti u toj stvari, ipak ne uspijevaju u tome kada dođe vrijeme da to učine. Postaju zbunjeni: „Zašto ne mogu primijeniti istina-načela koja sam upravo shvatio? Što mi nedostaje?” Ponovno se osjećaju zbunjeno i na kraju ipak ne mogu riješiti problem. To je nedostatak sposobnosti odlučivanja; to znači biti lošeg kova. Ljudi najlošijeg kova samo rade ono što im kažeš. Ako im ne kažeš što da rade, ne znaju kako postupiti. Kada ih ljudi na vodećim pozicijama ovlaste i zaduže ili im daju upute da izvrše zadatak, moći će ga izvršiti samo onako kako im je rečeno. Međutim, što se tiče toga zašto se točno zadatak treba tako obaviti, koje rezultate njime treba postići, ili što učiniti i kako postupiti ako se pojave neočekivane situacije koje se razlikuju od prvotnog scenarija, oni ne znaju ništa od toga te moraju pitati i čekati da drugi pomognu riješiti problem. To je nedostatak sposobnosti odlučivanja. Takvi su ljudi poput robota – samo u sposobni za to da drugi njima mogu manipuliraju i kontroliraju ih, a oni nemaju samostalnosti. Kod takve osobe koja nema kova, ne može se ni govoriti o sposobnosti odlučivanja – toliko su daleko od sposobnosti odlučivanja da im jednostavno nedostaje ta sposobnost. Sposobnost odlučivanja treba podijeliti samo na tri razine: visoku, srednju i nisku. Visoka, srednja i niska odgovaraju dobrom, prosječnom i lošem kovu. Kada se radi o ljudima koji nemaju kova, o sposobnosti odlučivanja ne vrijedi čak ni govoriti; bez obzira na to što rade, ne mogu odlučivati. Na primjer, ne znaju što je točno prikladno odjenuti kada dođe jesen i vrijeme postane prohladno, a što je prikladno odjenuti kada dođe zima i vrijeme postane hladno – ne posjeduju čak ni to najosnovnije opće znanje, pa ne bi li bilo smiješno tražiti od njih da donose odluke o važnim stvarima vezanim za crkveni rad? Nema ni govora o sposobnost odlučivanja kod ljudi koji nemaju kova. Sposobnost odlučivanja uglavnom se odnosi na one na razini vođa, djelatnika i nadzornika. Vrlo je malo ljudi s visokom sposobnošću odlučivanja. Što još sposobnost odlučivanja uključuje? Uključuje posljedice onoga o čemu si odlučio – hoće li te posljedice biti korisne ljudima ili će imati negativan učinak na njih te hoće li imati dobar učinak na to da ljudi razumiju istinu ili na postupanje prema načelima – to moraš shvatiti. Jednostavno biti sposoban odlučivati, biti odlučan i brzo presjeći nije isto što i imati sposobnost odlučivanja. Ovisi i o tome jesu li rješenje te cilj i smjer o kojima si odlučio ispravni. Ako su postignuti rezultati pozitivni, ti uistinu imaš sposobnost odlučivanja. Ako su postignuti rezultati negativni – vodeći ljude na krivi put, nanoseći im veliku štetu ili ih uništavajući – onda to nije nikakva sposobnost odlučivanja. Stoga, vjerovanje ljudi da sve vodeći i istaknuti ljudi imaju sposobnost odlučivanja i da su svi vodeći ljudi relativno visokog kova i imaju visoku sposobnost odlučivanja, nije točno gledište; to je potpuno pogrešno mišljenje. Jesu li odluke koje donosiš ispravne ovisi i o tome koja načela, ciljevi i smjer stoje iza njih. Ako su ti ciljevi i smjer korisni za čovječanstvo i ako su od pomoći i od koristi za vladanje, primjenu istine, postizanje spasenja, promjenu naravi te bojanje od Boga i klonjenje zla, onda je tvoje sposobnost odlučivanja uistinu visoka. Ali ako naslijepo donosiš odluke koje na kraju ozbiljno povrijede ljude, nanesu im veliku štetu, odvedu ih na krivi put, uzrokuju da se udalje od Boga i izgube smjer, onda je to nanošenje štete ljudima i ne može se reći da imaš sposobnost odlučivanja. Time završavamo našu raspravu o sposobnosti odlučivanja.

Broj 10: Sposobnost procjene i shvaćanja stvari

Sljedeća je sposobnost procjene i shvaćanja stvari. Znate li što to znači? Ovo je neuobičajena tema. Sposobnost procjene i shvaćanja stvari odnosi se na to možeš li, kada pristupaš nekoj osobi, događaju ili stvari, procijeniti i shvatiti njezine jake strane, zasluge i vrijedne aspekte na temelju informacija koje možeš uočiti i dokučiti, a zatim ih primijeniti na vlastiti život te na svoje vladanje i postupke. Ako ne možeš nešto procijeniti i shvatiti, nećeš znati koje su njegove vrijedne strane i nedostaci, nećeš razumjeti ključ toga i nećeš moći iz toga izvući nikakvu korist. To znači da nemaš sposobnost procjene i shvaćanja stvari. Međutim, ako možeš procjenjivati i shvaćati stvari te naučiti nešto korisno iz određenih stvari i primijeniti to na svoj stvarni život, i ako ono što si naučio može biti od pomoći za tvoj ljudski život i tvoj odabir životnog puta, to dokazuje da imaš određenu sposobnost procjene i shvaćanja stvari. Što je tvoja sposobnost u tom pogledu veća, to više dokazuje da si dobrog kova. Uzmimo jednostavan primjer: gledanje slike. Čak i ako nisi studirao umjetnost, ako možeš promotriti kompoziciju slike i shvatiti njezino značenje sa stajališta ljudskosti – a tvoje je stajalište štoviše vrlo točno i povezano s onime što znači biti čovjek – i ako u njoj možeš vidjeti neke konkretne stvari koje se odnose na ono što znači biti čovjek, a zatim te stvari primijeniti na vlastiti život ili posao, to očitovanje dokazuje da imaš sposobnost procjene i shvaćanja stvari. Opseg sposobnosti procjene i shvaćanja stvari odnosi se na neke relativno konkretne, a ne apstraktne stvari. Apstraktne stvari uključuju boje, umjetnička djela i tako dalje. Budući da se te stvari ne odnose na ono što znači biti čovjek, nisu dovoljno konkretne i daleko su od normalnog ljudskog razmišljanja i određenih stvari prisutnih u ljudskom životu te nisu usko povezane sa životom, ne svrstavamo ih u opseg sposobnosti procjene i shvaćanja stvari. Što se tiče određenih stvari koje su relativno bliske životu, koje sadrže neka skrivena značenja ili se odnose na ono što znači biti čovjek, ako ih možeš procijeniti, razlučiti i primijeniti; ako možeš vidjeti njihove vrijedne strane kao i njihove nedostatke te imaš vlastita razmišljanja i gledišta o njima i možeš razumjeti aspekte koji su korisni za ljudskost; i ako možeš razlučiti prisustvo bilo kakvih iskrivljenih i krutih elemenata koji su u suprotnosti s istinom; to znači da imaš sposobnost procjene i shvaćanja stvari. Ako ne možeš procijeniti te stvari i, kada promatraš konkretnu stvar, možeš razlučiti njezine jake strane i nedostatke samo u smislu doktrine, ali ne možeš vidjeti na koje se točno aspekte ljudskosti ona odnosi u svakodnevnom životu, onda je tvoja sposobnost procjene i shvaćanja stvari prosječna. Ako gledaš umjetničko djelo i, nakon što si ga više puta proučio, još uvijek ne znaš što ono pokušava izraziti, ili zašto ga je autor tako napravio, i bez obzira na to odnosi li se umjetničko djelo na ljudskost ili ne, ne možeš vidjeti koje bitne elemente ono sadrži te ne možeš vidjeti njegov ključ, onda to znači da i nedostaje sposobnost procjene i shvaćanja stvari. Nedostatak sposobnosti procjene i shvaćanja stvari znači da nemaš gledišta ni o čemu i da te lako zavedu društveni trendovi ili određene negativne stvari koje ljudi zagovaraju – to jest, možeš nešto što je inherentno negativno smatrati pozitivnim i prihvatiti to. Posljedica toga je da ćeš biti zatrovan time, i ako ta stvar dugo ostane u tebi i duboko se ukorijeni, sprječavat će te i ometati u prihvaćanju istine. Navedimo još jedan primjer koji se tiče sposobnosti procjene i shvaćanja stvari. Na primjer, recimo da sirovi materijal filma traje tri sata, a nakon montaže, trajanje filma je dva sata i četrdeset minuta. Je li to uobičajena duljina za film? (Ne.) Na što to ukazuje? (Ukazuje na to da filmskim djelatnicima nedostaje sposobnost procjene i shvaćanja stvari.) Što nedostatak sposobnosti procjene i shvaćanja stvari konkretno znači za film? (To znači da ne mogu odabrati bolji materijal i ne mogu donijeti točne prosudbe o tome koji materijal treba zadržati, a koji odbaciti.) Ne znaju koju temu film želi prenijeti niti koje su scene usko povezane s temom. Kao rezultat toga, ne mogu odlučiti što zadržati, a što odbaciti. To jest, ne znaju koje su scene ili elementi radnje suvišni, samo su ovlašno povezane s temom i mogu se ukloniti, a koje su scene ili točke radnje najviše povezane s temom i treba ih zadržati. Budući da im nedostaje sposobnost procjene i shvaćanja stvari, tijekom montaže su popustljivi, osjećajući da se ovo ne može izrezati i da se ono ne može izrezati. Na kraju, nakon znatnog truda, uklone samo scene s očitim problemima ili loše snimljenim materijalom. Što se tiče sadržaja koji nije usko povezan s temom, sve to ostave. To je nedostatak sposobnosti procjene i shvaćanja stvari. Imaju nejasno razumijevanje definicije filma; što se tiče konkretnih oblika i izražajnih tehnika filma i odnosa između svake scene, kao i toga koje su scene uistinu filmske, ne razumiju ništa od toga. To je nedostatak sposobnosti procjene i shvaćanja stvari. I tako, tijekom snimanja, puni su samopouzdanja; tijekom montaže, izgledaju ojađeno; a kada dođe do pregleda, smrtno su zabrinuti. Nakon pregleda, osjećaju se vrlo sigurno u vezi s time kako dalje jer su, kroz usmjeravanje Višnjeg, naučili koje scene odbaciti, a zatim ih hrabro izrezali. Koliko su na kraju skratili film? Skratili su ga na trajanje od sat i četrdeset minuta. Snimatelji se osjećaju prilično uzrujano: „Nije li ovo rasipanje plodova našeg rada? Proveli smo šest mjeseci mukotrpno snimajući toliko materijala, ali ti si bio nemilosrdan, izrezavši ovo i ono – je li ovo uopće i dalje film?” Moj je odgovor da je toliko rezanje upravo ispravno – takav bi film trebao biti. Ono što ste vi imali nije bio film; u najboljem slučaju, bila je to televizijska drama. Istina je nedokučiva za ljude s lošom sposobnošću procjene i shvaćanja stvari – razgovaranje o istini u zajedništvu s njima neće postići nikakve rezultate. Kada se radi o bilo kojim stvarima ili bilo kojim idejama i gledištima, ne mogu procijeniti koje su u skladu s potrebama i standardima normalne ljudskosti, koje su u suprotnosti s normalnom ljudskosti, koje su stvarne i praktične, koje su isprazne i izmišljene, koje su u skladu s Božjim zahtjevima, a koje su u suprotnosti s Božjim nakanama. Kada je riječ o filmu, koje scene su sporedne u odnosu na temu, koje prelaze ravno na stvar i izravno prenose temu te su ključne za izražavanje srži teme, a koje su suvišne ili nepotrebne – oni te stvari ne mogu razaznati i ne razumiju ništa od toga. Kada je riječ o montaži, uvijek se „smiluju” i nerado režu materijal. To je nedostatak sposobnosti procjene i shvaćanja stvari. Ako, nakon snimanja materijala, razmatranjem ideja koje film namjerava prenijeti i smjera koji namjerava komunicirati, znaš koje scene ne bi trebale biti uključene, kojim scenama nisu dovoljno učinkovite i koje su scene rezervni kadrovi koji nikada nisu bili namijenjeni za uporabu, već su pripremljeni kao rezerva u slučaju da se pojave posebne okolnosti – ako si u svom srcu razmotrio ta pitanja te imaš planove za postupanje s njima i rješenja, to znači da imaš sposobnost procjene i shvaćanja stvari. Ako ne možeš učiniti ništa od toga, a stajalištima i metodama koje koristiš za razmatranje i sagledavanje problema nedostaje osnova, te na kraju ne možeš izvući ispravan zaključak, to znači da ti nedostaje sposobnost procjene i cijenjenja stvari. Naravno, većini ljudi u crkvi nedostaje sposobnost procjene i shvaćanja stvari. Sposobnost procjene i shvaćanja stvari ne odnosi se samo na to koliko možeš prozrijeti neki kreativni uradak, umjetničku kreaciju ili nešto što služi kao duhovna hrana ili filozofska teorija o ljudskosti – ključno je da moraš imati i točno gledište na te stvari. S jedne strane, tvoje gledište mora biti u skladu s činjenicama i potrebama ljudskosti. S druge strane, ono što razumiješ ili shvaćaš mora biti u skladu s pozitivnim stvarima i zakonima svih stvari; ne smije biti isprazno ni iskrivljeno, i u konačnici, svodi se na usklađenost s istina-načelima. Ako ne samo da možeš vidjeti koje se ideje i gledišta prenose, ako ne zapneš samo na toj razini, već također možeš vidjeti jesu li te ideje i gledišta doista ispravni, u skladu s potrebama ljudskosti, čisti i u skladu s istinom – ako možeš sve to – onda si netko tko ima dobru sposobnost procjene i shvaćanja stvari. Ljudi s dobrom sposobnošću procjene i shvaćanja stvari su ljudi dobroga kova. Ako ne možeš postići sve te stvari ili ih možeš postići samo u prosječnoj mjeri, onda je tvoja sposobnost procjene i shvaćanja stvari tek prosječna. Ako u osnovi ne možeš dokučiti ta pitanja – na primjer, ako ne možeš razumjeti nikakve audiovizualne uratke, književna i umjetnička djela, umjetnine i tako dalje, bilo da su apstraktni ili konkretni te ih smatraš potpuno nerazumljivima, poput stranog jezika, i unutar svoje ljudskosti nemaš kapaciteta da procijeniš i shvatiš takve stvari, onda nemaš sposobnost procjene i shvaćanja stvari; ti si osoba koja nema kova. Ako, promatranjem držanja ili psihičkog stanja i cjelokupnog izraza mentalnog stanja lika na sceni s određenim bojama, osvjetljenjem i okruženjem, možeš prepoznati učinak koji će ta scena imati na um gledatelja, onda posjeduješ sposobnost procjene i shvaćanja stvari. Međutim, ljudi koji nemaju sposobnost procjene i shvaćanja stvari ne mogu to vidjeti. Oni kažu: „Kakve veze ima je li osvjetljenje prigušeno ili ne, ili jesu li boje lijepe ili ne? Nije li lik i dalje isti? Kako ti možeš znati kakvo je njegovo mentalno stanje? Zašto ja to ne mogu vidjeti?” To predstavlja nedostatak sposobnosti procjene i shvaćanja stvari. Bez obzira na to kako im to objašnjavaš, oni mogu tvrditi da razumiju, ali zapravo, u svom srcu to i dalje ne shvaćaju. To će im područje uvijek ostati strano. Ljudi kojima nedostaje sposobnost procjene i shvaćanja stvari, bez obzira na to kakav posao rade ili kakva književna ili umjetnička djela promatraju, nisu u stanju izraziti vlastita razmišljanja i gledišta. Osobito kad je u pitanju rad ili stvaranje koje zahtijeva izražavanje dubokog značenja, izražavanje teme ili pružanje duhovnog vodstva, oni to ne mogu dobro obaviti i nisu kompetentni za takve zadatke. Ako posjeduješ sposobnost procjene i shvaćanja stvari i, uz to, razumiješ istinu, onda možeš dobro obaviti rad Božje kuće vezan uz film, književnost i umjetnost, koji uključuje sposobnost procjene i shvaćanja stvari, kompetentan si za to i možeš ispuniti takvu vrstu dužnosti. Ako ti nedostaje sposobnost procjene i shvaćanje stvari, onda si lošeg kova i ne možeš biti kompetentan za ovu vrstu rada. Neki ljudi kažu: „Slušao sam istinu toliko godina i razumijem istina-načela. Znači li to da sam kompetentan za ovu vrstu rada?” To i dalje neće ići. Čak i ako razumiješ neku istinu, bez sposobnosti procjene i shvaćanja stvari kao nadopune, možeš obavljati samo poslove kao što su propovijedanje evanđelja ili zalijevanje crkve. Međutim, nećeš biti kompetentan za rad koji uključuje sposobnost procjene i shvaćanja stvari. Stoga, ako su neki ljudi greškom izabrani za ovu vrstu rada i sada shvaćaju da nemaju potencijala u tom području i da su inherentno bez sposobnosti procjene i shvaćanja stvari, trebali bi odmah dati ostavku, govoreći: „Ne mogu obavljati ovaj rad. Moja ljudskost ne posjeduje sposobnost procjene i shvaćanja stvari.” Naravno, posjeduješ li sposobnost procjene i shvaćanja stvari ili ne predstavlja jedno mjerilo za procjenu nečijeg kova. Iako to nije glavno mjerilo, za određene posebne poslove neophodna je i sposobnost procjene i shvaćanja stvari. Time završavamo naš razgovor u zajedništvu o sposobnosti procjene i shvaćanja stvari. Postoji još jedna sposobnost, sposobnost za inovacije, o kojoj ćemo razgovarati sljedeći put.

Čini li vam ovakvo zajedništvo stvari jasnijima? (Da.) Da sam govorio samo općenito, govoreći: „Kov osobe procjenjuje se prema njezinoj učinkovitosti i djelotvornosti u obavljanju stvari”, vi biste mogli samo recitirati tu doktrinu, ali vam i dalje ne bi bilo jasno na koje se specifične aspekte kov odnosi. Kasnije sam pomislio da bi bilo bolje razgovarati u zajedništvu konkretnije; kada vam ova tema postane jasna, moći ćete točno procijeniti i jasno razumjeti vlastiti kov. To će vam pomoći da spoznate svoje pravo mjesto i da ne precjenjujete svoje sposobnosti. Jasno sagledavanje i razumijevanje vlastitih sposobnosti, utvrđivanje je li vaš kov dobar, prosječan, loš ili nepostojeći, te prepoznavanje kojoj grupi pripadate – pronalaženje svog pravog mjesta na ovaj način, omogućuje vam da djelujete i vladate se na primjeren način. S jedne strane, to vam omogućuje da imate točno razumijevanje sebe. S druge strane, u smislu rješavanja vaših iskvarenih naravi, to također pruža određenu pomoć za preobrazbu vaše ohole naravi. Nije li tako? (Da.) Ovdje ćemo danas završiti razgovor u zajedništvu. Doviđenja!

4. studenog 2023.