Dodatak: Kako pristupiti glasinama

Je li netko od vas nedavno čuo neke negativne glasine? (Da.) Kakva je bila vaša reakcija kad ste ih čuli? Jeste li se bojali? Jeste li bili znatiželjni? Želite li znati o čemu se u tim glasinama radi? (Ne želimo znati, jer već znamo da veliki crveni zmaj često izmišlja glasine ni iz čega. Što god kaže, to je lažno. Stoga nas ne zanimaju pojedinosti tih glasina i ne želimo pokušavati odgonetnuti đavolje riječi koje izgovara.) Veliki crveni zmaj izmišlja svakojake glasine kako bi zaludio i iskvario ljude, i mnogi ljudi bivaju zaluđeni nakon što ih čuju. Neki se uplaše i ne usude se prihvatiti istiniti put; neki koji su ga prihvatili također postanu sumnjičavi i više ne žele vjerovati u Boga. Činilo se da su ti ljudi, prije nego što su čuli glasine velikog crvenog zmaja, vjerovali u Boga bez ikakvih sumnji i bili voljni slijediti Boga i obavljati svoju dužnost. Ali nakon što čuju glasine, odmah razviju sumnje i više ne žele slijediti Boga i obavljati svoju dužnost. Osobito neki od onih koje uhiti veliki crveni zmaj, pod prisilom njegovog okrutnog mučenja, popuste i zaniječu Božje ime, a neki od tih ljudi potpišu „Tri izjave” pa čak budu prisiljeni i verbalno vrijeđati Boga. Takvih je ljudi popriličan broj. Svi ste čuli mnogo glasina i negativne propagande i također ste vidjeli da nakon što veliki crveni zmaj uhiti vjernike u Boga, ispire im mozak – uistinu, dosta ljudi je zaluđeno. Nadalje, on također koristi one koji izdaju Boga da mu služe, dajući im da nadziru crkvu te prate i uhode vjernike u Boga. Kako bi iskorijenio vjerska uvjerenja i uklonio Božju crkvu, veliki crveni zmaj se prema suzbijanju i uhićenju Božjeg izabranog naroda odnosi kao prema važnom državnom poslu, kao prema političkoj misiji, i provodi to s velikom temeljitošću i naporom. Uslijed toga se mnogi vjernici u Boga osjećaju uplašeno, pa se ne usude vjerovati u Boga i ne usude se obavljati svoju dužnost. Osobito nakon što čuju glasine koje je izmislio veliki crveni zmaj, mnogi su ljudi zaluđeni. Što se tiče tih glasina, Božja kuća ih je odavno sažela i razlučila, tako da o njima ovdje nema potrebe raspravljati. Ako se doista dogodi da te uhite i da veliki crveni zmaj iskoristi te glasine da ti pokuša isprati mozak, prisili te da zauzmeš određeni stav i da potpišeš „Tri izjave”, što bi trebao učiniti? Vi sada znate da su sve glasine koje je izmislio veliki crveni zmaj lažne, da navode na pogrešan put i obmanjuju. Iako je vaš stav da ih ne slušate, ne gledate i ne vjerujete im, kad bi te glasine bile iznijete pred tobom, pa bi ih čuo, vidio te čak i pomislio da su to činjenice, bi li bio pokoleban? Što bi u svom srcu pomislio? Bi li želio znati istinu o činjenicama? Bi li ih želio provjeriti? Budući da veliki crveni zmaj izmišlja glasine kako bi zaludio i zastrašio ljude, ili da koristi glasine i ateizam kako bi ljudima ispirao mozak i provodio ideološki rad, trebamo li razgovarati u zajedništvu o istini kako bismo cijepili ljude? Je li ovo nužan dio posla? Neki ljudi kažu: „Veliki crveni zmaj već toliko godina izmišlja glasine o nama, osobito glasine o Kristu, o čovjeku kojeg koristi Duh Sveti, te o crkvi i crkvenom radu. Nikada ih nismo razjasnili, nikada nismo istupili da jasno iznesemo svoj stav ili gledište, nikada se nismo branili – je li to prikladno?” Neki ljudi, od trenutka kada su počeli vjerovati u Boga pa sve do sada, nikada nisu mogli jasno razlučiti razne glasine velikog crvenog zmaja i vjerskog svijeta. U svom su srcu uvijek imali upitnik u vezi s tim stvarima. Taj upitnik ne znači potpunu nevjeru, niti potpunu vjeru; umjesto toga, znači da zauzimaju srednji stav u promatranju tih stvari, misleći da bi sve to mogle biti glasine koje je izmislio veliki crveni zmaj, ili bi mogle biti činjenice. Odražava li to „mogle bi” gledište traganja za istinom? (Ne.) To je gledište vjerovanja da glasine treba provjeriti i potvrditi, ili gledište čekanja i promatranja, čekanja da upućeni ljudi otkriju neke stvarne okolnosti. Recite Mi, koje će, po vašem mišljenju, biti posljedice bilo kojeg od ta dva gledišta? Jesu li takvi ljudi u opasnosti? Koje od ta dva gledišta može omogućiti ljudima da ostanu postojani? (Nijedno od ta dva gledišta ne može omogućiti ljudima da ostanu postojani. Ako netko ima tu misao „mogle bi”, to pokazuje da još uvijek nije siguran u istiniti put i da još uvijek u sebi ima elemente skepticizma. U tom slučaju, glasine postaju veliko iskušenje za njega. Ako ljudi ne mogu biti sigurni u istiniti put, ne mogu vjerovati u istinu i ne mogu prozrijeti bit velikog crvenog zmaja, zapravo su u velikoj opasnosti.) Ti ljudi, do današnjeg dana, još uvijek nisu sigurni u istiniti put. Koja je njihova bit? (U biti, oni su bezvjernici.) Oni su bezvjernici. Ima li mnogo ljudi koji zastupaju neko od ta dva gledišta? Svakako, ima ih dosta. Kada ti ljudi čuju glasine, u srcu razviju sumnje o Bogu i žele ih do kraja razjasniti te, kako bi otkrili jesu li istinite ili lažne. No budući da ne znaju kako tragati za istinom da bi riješili to pitanje, na kraju jednostavno puste da ostane neriješeno. Zapravo, taj problem i dalje postoji u njihovom srcu i ne rješava se. Kad čujete te glasine, tragate li za istinom? Tragate li za istinom da biste analizirali i razlučili glasine, ili ispitujete glasine jednu po jednu da biste razlikovali jesu li točne ili netočne i vidjeli jesu li doista istinite ili lažne? Nakon što ih čujete, u svom srcu samo mislite da su neistinite, da je to čisto izmišljanje glasina i vođenje klevetničke kampanje velikog crvenog zmaja, ali ih ne opovrgavate na temelju istine i činjenica, i zapravo još uvijek imate neke sumnje u svom srcu te jednostavno koristite te doktrinarne izjave da biste riješili svoje sumnje. Može li vam takvo razmišljanje omogućiti da ostanete postojani? Je li to traganje za istinom? Pokazuje li to da razumijete istinu i da ste zadobili istinu? Je li problem riješen u korijenu? (Ne.) Dakle, želite li upotrijebiti istinu da biste riješili ovaj problem, kako biste mogli razlučiti te glasine, ne biti zaluđeni, nemati apsolutno nikakvih pitanja u svom srcu i potpuno ukloniti svoje sumnje, podozrenja i nepovjerenje prema Meni? Neki ljudi misle: „Od trenutka kada smo počeli vjerovati u Boga pa sve do sada, slušali smo Tvoje propovijedi i prihvaćali Tvoje pojenje i pastirsko vođenje te smo postigli neke dobitke i napredak. Ali nismo zapravo živjeli s Tobom niti imali stvarni kontakt s Tobom kao osobom. Dakle, potpuno smo u mraku i neinformirani o tome kakva si Ti osoba, kakva je Tvoja osobnost i karakter te kakav život vodiš.” To jest, kada se radi o raznim očitovanjima i otkrivenjima ljudskosti ovog tijela, kao i o Mom životu, te Mom stavu i konkretnim očitovanjima u ophođenju s ljudima i stvarima, ljudi su te stvari uvijek stavljali pod upitnik i gajili sumnje prema njima. S jedne strane, ljudi gaje takve sumnje zbog toga što sami nisu stopostotno sigurni u utjelovljenje Boga, a s druge strane zbog toga što su pod utjecajem glasina vjerskog svijeta ili velikog crvenog zmaja jer je njihovo razumijevanje istine previše plitko. Stoga ste puno nagađanja o Meni. Naravno, sadržaj tih nagađanja zasigurno nije pozitivan niti ispravan; zasigurno sadrži neke mračne i negativne elemente. Je li to nagađanje dobra ili loša stvar za vas? Je li to breme, ropstvo ili poticaj? Što vi mislite? (Ako ljudi u svom srcu imaju ta negativna, to nije dobra stvar, već breme. To će uzrokovati da ljudi budu nepovjerljivi prema Bogu; neće nimalo pomoći njihovoj vjeri u Boga.) Kakav utjecaj te negativne stvari imaju na vas? Kakve će posljedice izazvati? U određenim okruženjima, jesu li te stvari opasne za tebe? (Jesu.) Budući da su te stvari breme i nisu dobra stvar za tebe, trebaš li upotrijebiti istinu kako bi ih riješio? Ili bi ih trebao ostaviti po strani, ne zamarati se njima i ne razmišljati o njima, čekajući dok se doista ne pojavi neki problem da bi se njima pozabavio? Kakav je vaš stav? (Kad sam čuo glasine, ostavio sam ih po strani i nisam se zamarao njima. Ali upravo sada, kroz Božji razgovor u zajedništvu, shvatio sam da se, kada se ti problemi pojave, moraju riješiti istinom. Inače, čovjek ne može odložiti to breme u svom srcu, a u određenim situacijama to može dovesti do loših posljedica, čak i do sumnje u Boga i nijekanja Boga, što je vrlo opasno.) Iako naglas kažeš da su to glasine, ako nikada istinski ne razlučiš te glasine ili nemaš ispravan stav prema njima te uvijek nosiš te negativne stvari u svom srcu, tada ćeš često biti sputan njima. Te će glasine za tebe biti tempirana bomba, spremna eksplodirati u bilo kojem trenutku i na bilo kojem mjestu. Posljedice toga će nedvojbeno biti nezamislive i bit ćeš raznesen u komadiće. Nisu li oni koji potpišu „Tri izjave” ti koji su detonirali bombu i raznijeli se u komadiće? Nakon što potpišu „Tri izjave”, veliki crveni zmaj i dalje ne popušta. Zahtijeva od njih da verbalno izreknu nekoliko stvari koje vrijeđaju Boga i tek se tada stvar može smatrati riješenom. Iako to u svom srcu ne žele, osjećaju da nemaju izbora i kapituliraju pred Sotonom kako bi izbjegli zatvor. Nakon što verbalno uvrijede Boga, osjećaju da je njihova nada u primanje blagoslova nestala, da su potpuno gotovi. Više ne trebaju razmišljati o tome jesu li te glasine istinite ili lažne, a brige, zabrinutost, plašljivost i strah koje su nosili tijekom mnogih godina vjerovanja u Boga potpuno nestaju. Istovremeno, njihova nada u spasenje također je srušena. Recite Mi, čak i ako ljudi sumnjaju u utjelovljenog Boga ili u ovaj tok, trebaju li vrijeđati Boga? (Ne.) Kad ti veliki crveni zmaj kaže da vrijeđaš Boga, zašto ga slušaš? Tko god to bio, čak i ako netko niječe istiniti put, niječe ovaj tok, i dalje ne bi trebao vrijeđati Boga. Kakvi su to ljudi koji vrijeđaju Boga? (Ljudi koji mogu vrijeđati Boga su oni koji imaju zlu ljudskost, kao i oni koji imaju posebnu mržnju prema istini i pokoravaju se utjecaju Sotone.) Recite Mi, kad bi ljudi uistinu u svom srcu vjerovali da Bog postoji, da je Bog Stvoritelj, da je čovječanstvo stvorio Bog, da je ljudski život darovan od Boga i da je Bog suveren nad svim stvarima, bi li vrijeđali Boga? (Ne.) Nipošto ne bi. Bez obzira na okolnosti, ne bi vrijeđali Boga. Čak i ako sumnjaju u ime Svemogući Bog ili u ovaj tok koji je djelo Svemogućeg Boga, nikada ne bi vrijeđali Boga. Dakle, osoba koja može vrijeđati Boga ne samo da niječe ovaj tok i niječe utjelovljenog Svemogućeg Boga, nego također niječe Božje djelo i istinu koju je Bog izrazio. U koju kategoriju onda spadaju takvi ljudi? (Oni su đavli; oni su ljudi koji u svom srcu niječu Boga.) Takvi ljudi dio su Sotonine i đavolje bande; oni nisu Božji izabrani narod, nisu Božje ovce – oni nisu ljudi. Neki ljudi, nakon što ih uhiti veliki crveni zmaj, jer ne razumiju istinu i nemaju sposobnost razlučivanja, postanu sumnjičavi kada čuju glasine. Razviju sumnje o utjelovljenom Bogu i pod prijetnjama, nagovaranjima i prisilom okrutnog mučenja, zaniječu Božje ime, zaniječu ovaj tok koji je djelo Duha Svetoga i zaniječu crkvu. To već znači izdati Boga. No neki ljudi mogu čak i vrijeđati Boga – to je potpuni nedostatak savjesti i razuma, to je neoprostivo i to je neoprostiv grijeh. Kada vrijeđaš ljude, ili ih napadaš, sudiš im ili ih klevećeš, u zakonskom smislu to bi se najviše definiralo kao kazneno djelo klevete ili, u najtežim slučajevima, osobni napad. To nije stvarno ozbiljno i ne rezultira smrću. Međutim, kada netko može vrijeđati Boga, priroda problema je drugačija. To više nije jednostavno vrijeđanje Boga – to je bogohuljenje! Što znači bogohuliti? To znači izravno napadati, klevetati, vrijeđati ili ocrnjivati pozitivne stvari, istinu ili Boga – sve to predstavlja bogohuljenje. Bog je svet, Bog je vrhovni, Bog je suveren nad cijelim čovječanstvom, Bog je Onaj koji daje život čovječanstvu i Bog je izvor ljudskog života. Božja bit, identitet i status su vrhovni. Bog je savršen, dobar i svet, On je bez mane i izvan prijekora. Upravo zato što je Bog svet, savršen i vrhovni, i zato što je Bog izvor koji daje život čovječanstvu, svaka kleveta, napad ili uvreda koju stvoreno čovječanstvo uputi prema Bogu predstavlja bogohuljenje. Sada biste trebali razumjeti što je „bogohuljenje”, zar ne? (Svaki napad, uvreda ili kleveta usmjerena prema Bogu predstavlja bogohuljenje.) Ako se riječ „bogohuljenje” treba objasniti, ona znači klevetu, sud ili osudu u odnosu na pozitivne stvari, a posebno je to kleveta, sud ili osuda u odnosu na istinu ili Boga. To se naziva bogohuljenje. Stoga se riječ „bogohuljenje” može koristiti samo za opisivanje klevete, uvreda, napada ili suda čovječanstva u odnosu na Boga – to je relativno prikladno. Kada ljudi sude drugim ljudima, vrijeđaju ih, napadaju ili osuđuju, ako to nije u skladu s činjenicama, to je, najviše, kleveta. Ako je u skladu s činjenicama, onda to ne predstavlja klevetu. Međutim, ljudski sud usmjeren na Boga i osuda Boga jesu izvrtanje činjenica i pretvaranje istine u laž – to predstavlja bogohuljenje. Kakva je priroda toga da se ljudi usuđuju osuđivati Boga? Ima li Bog grijeha? (Ne.) Bog je svet, Bog je bez grijeha, stoga se svaka kleveta, napad, sud ili uvreda usmjerena prema Bogu naziva bogohuljenje. Oni koji vrijeđaju Boga misle: „Ako izgovorim nekoliko stvari koje vrijeđaju boga, mogu biti pušten i izbjeći opasnost. S obzirom na okolnosti, bog to neće upamtiti.” S ljudskog stajališta, to je samo nekoliko uvreda, što se ne čini kao velik problem. Ali kako Bog gleda na tu stvar? To što možeš vrijeđati Boga pokazuje da si već zanijekao Boga u svom srcu. Samo zato što u svom srcu gajiš mržnju prema Bogu, možeš Ga vrijeđati. Bilo da proaktivno vrijeđaš Boga ili te drugi prisiljavaju da Ga vrijeđaš, to je očitovanje nijekanja Boga i mržnje prema Bogu. Stoga je takvo ponašanje i postupanje u potpunosti bogohuljenje.

Neki ljudi nikada ne mogu otpustiti razne glasine, uvijek misleći da bi mogle biti istinite. Uvijek žele provjeriti jesu li glasine koje šire veliki crveni zmaj, odnosno vladajuća stranka te vjerski svijet i nevjernici – osobito one glasine i primjedbe objavljene na internetu – istinite. Ako Bog nikada ne bi obznanio Svoj stav ili Njegova kuća ne bi pružila nikakvo pojašnjenje, oni bi u potpunosti vjerovali da su te glasine istinite te bi zanijekali Boga i izdali Ga – u čemu je ovdje problem? Na temelju čega oni uopće vjeruju u Boga? Ako se njihova vjera temelji na tome jesu li glasine istinite, onda je to golema pogreška. Zapravo, mnoge su glasine već vrlo jasno analizirane i opovrgnute u propovijedima i besjedama te filmovima kuće Božje; nema potrebe da ovdje iznosim pojedinosti. Dakle, koje vrste glasina vi još uvijek želite provjeriti? Razotkrijmo danas tu temu. Ako želite provjeriti glasine, reći ću vam što imam reći o njima, kako neki ljudi ne bi stalno mislili: „Kriješ li nešto od nas što ne želiš da znamo? Uvijek osjećamo da Te ne možemo u potpunosti shvatiti. Iako smo Te slijedili i čuli toliko istina, još uvijek smo u srcu nesigurni u vezi s tim jesu li glasine istinite ili lažne, pa uvijek imamo zamisao i razmišljanje o tome da ih provjerimo.” Ako ih želite provjeriti, recite to hrabro. Razgovarajmo otvoreno o toj stvari. Reći ću vam što imam reći o njima – nema se što skrivati. Želi li ih itko provjeriti? (Ne.) Je li razlog zašto ih ne želite provjeriti utemeljen na tome što ne vjerujete glasinama velikog crvenog zmaja, ili je to zato što imate stav: „Ne želim se zamarati tom stvari – jednostavno ću je pustiti”? Ili je to zato što se bojite da ćete se, nakon što provjerite glasine, razočarati i nećete se moći suočiti s rezultatom, i ne znate možete li ostati postojani te se ne želite suočiti s takvim posljedicama? Bez obzira na to kakav je sadržaj tih glasina, želite li ih vi provjeriti ili ne, želite li čuti što imam reći o njima ili Moj komentar na njih, i bez obzira na to kakav je vaš stav, Ja imam samo jedan stav: ako razumijete istinu, prirodno ćete moći razlučiti te glasine; ako ne razumijete istinu i ne tragate za istinom, onda nemam komentara. To je zato što sam izgovorio toliko riječi koje izražavaju istinu; nemam potrebe objašnjavati vam te glasine – to nije posao koji bih Ja trebao raditi. Zar vi još uvijek ne možete razlučiti glasine čak ni nakon što ste poslušali toliko propovijedi? Ako ne možete, to znači da ne razumijete istinu. Koliko god se govorilo nekome tko ne razumije istinu, beskorisno je – to je kao da govorite nevjernicima; koliko god im govorili, oni neće razumjeti. Stoga, nemam komentara kada se radi o bilo kakvim glasinama! Ne želim ništa objašnjavati, niti želim išta reći, niti želim išta opravdavati ili braniti. Što god se govori u vanjskom svijetu, nemam komentara! Jeste li ovo jasno čuli? (Da.) „Nemam komentara” – to je jedna vrsta stava. Dodatno, što vam želim reći u vezi s ovom stvari? To je da se, bez obzira na vrijeme, Božji identitet i bit neće promijeniti, Božji status se neće promijeniti, Božja narav se neće promijeniti, Božji autoritet i sila se neće promijeniti, činjenica da je Bog suveren nad čovječanstvom i da mu daje život neće se promijeniti, činjenica Božjeg utjelovljenja neće se promijeniti i činjenica da je Bog istina, put i život nikada se neće promijeniti. Jesu li ove riječi dovoljne da riješe vaše sumnje? (Jesu.) To je sve što vam imam reći o ovoj stvari. Ako razumijete, onda to prihvatite. Ako ne razumijete, onda si uzmite vremena da o tome promislite. Ako i dalje u svom srcu imaš sumnje i ove riječi ne mogu riješiti tvoje sumnje, onda ne mogu više ništa učiniti. Neka stvari idu svojim tokom. To je sve što mogu reći i učiniti za tebe. Je li ovaj pristup prikladan? (Jest.) Mogu li ove riječi imati određeni učinak na ljude? Kada se suočiš s raznim složenim stvarima, ako se pojavi rascjep u odnosu između tebe i Boga, ili ako razviješ ozbiljne sumnje o Bogu, a ove riječi ne mogu riješiti problem s kojim se trenutačno suočavaš, onda si ti bezvjernik. Ono što ti prihvaćaš nije istina, već su to Sotonine laži i kakve god đavolje riječi koje Sotona izgovara. Baš kao s Adamom i Evom na početku – Bog je rekao: „Sa svakog stabla u vrtu slobodno jedite, ali sa stabla spoznaje dobra i zla ne jedite, jer u dan kad budete s njega jeli, sigurno ćete umrijeti.” Oni su zadržali Božje riječi u svom srcu nakon što su ih poslušali. Ali kada im je Sotona rekao: „Bog je rekao da ne smijete jesti plod sa stabla spoznaje dobra i zla – to nije nužno istina. Ako ga pojedete, nećete sigurno umrijeti,” Adam i Eva su odmah postali sumnjičavi. Napustili su Božje riječi i povjerovali riječima zmije. Sumnjali su da je ono što je Bog rekao laž. Zbog onoga što je zmija rekla, više nisu vjerovali Bogu niti su slušali Boga, već su u potpunosti slijedili laži zmije. Jasno je vidjeti kakva je bila konačna posljedica toga. Dok su vjerovali onome što im je zmija rekla i prihvaćali to, također su nijekali ono što je Bog rekao, misleći da je ono što je Bog rekao laž. Više nisu vjerovali da su Božje riječi istinite i više nisu vjerovali u Božji identitet i Božju bit. Umjesto toga, bili su skeptični prema Bogu, sumnjajući da On ima skrivene motive u vezi s njima i da ih obmanjuje lažima. Suprotno tome, vjerovali su da je ono što je zmija rekla istina i da zmija govori u njihovu korist. Konačna posljedica bila je da ih je zmija zavela, a Sotona iskvario. Odstupili su od Božje skrbi, izgubili Božju zaštitu i krenuli putem bez povratka.

Je li problem glasina za vas riješen? Ako nije riješen, polako ga sami procesuirajte. Već sam dovoljno razgovarao u zajedništvu o tome kako se odnositi prema glasinama. Ako još uvijek ima ljudi koji ne mogu prozrijeti razne glasine i ne mogu ih razlučiti, razgovarajte o tome u zajedništvu i riješite to sami. Iako se ta stvar ne ubraja u velike, u svakodnevnom životu ljudi to je nešto što često im može uznemiriti um i poremetiti život. Iako neke glasine ne idu tako daleko da ti odmah oduzmu život, one su također vrsta uznemiravanja za tebe, poput dosadne muhe koja ne grize ljude, ali im se gadi – s vremena na vrijeme se pojave da te uznemire. Osobito kada si slab, kada se suočiš s neuspjehom ili preprekama, ili si negativan, te će se glasine i đavolje riječi pojaviti da te uznemire, da te muče u srcu, vukući te natrag, čineći da malo po malo toneš. Upravo tako su se neki ljudi povukli i prestali vjerovati. Vidiš, ljudi poslani u grupe B ili u obične crkve su u velikoj opasnosti – ali zar ljudi koji obavljaju dužnost s punim radnim vremenom nisu u opasnosti? Neki od njih su također u velikoj opasnosti. Koja skupina među njima? Skupina ljudi koji nikako ne uspijevaju razumjeti istinu. Koliko god Božjih riječi čuli, oni ih ne razumiju. U svom su srcu uvijek sumnjičavi: „Zašto ne mogu razaznati koje su Božje riječi istina? Svi kažu da je istina put, život – zašto ja ne osjećam da je to život? Također sam čuo mnoge Božje riječi, ali život u meni se nije promijenio; ja sam i dalje ja, nisam se promijenio!” Oni uopćene razumiju što je istina, ne razumiju Božje djelo i uvijek im ostaje nešto nejasno u vezi s vizijama. Takvi su ljudi u opasnosti. Ljudi te vrste, kada čuju glasine, nikada ne tragaju za istinom kako bi ih razlučili; oni samo znaju izbjegavati i odbacivati glasine. Ako ih mogu izbjeći, sretno izbjegnu katastrofu; ako ih ne mogu izbjeći, Sotona ih zarobi. Recite Mi, je li slučajnost to što takve ljude Sotona može zarobiti? (Nije.) Oni koji nikada ne razumiju istinu, koji nikada ne razumiju što je vjerovanje u Boga – jesu li ti ljudi Božje ovce? Mogu li oni razumjeti Božje riječi? (Ne mogu.) Ti ljudi nikada ne razumiju Božje riječi, niti tragaju za istinom; i uvijek su zaokupljeni time: „Kada će doći dan Božji? Kada ćemo ući u kraljevstvo nebesko?” Što se tiče stvari koje bi ljudi trebali razumjeti u vjerovanju u Boga, oni nisu razumjeli nijednu od njih. Koliko samo smušeni mogu biti! Recite Mi, kada razgovaram s takvom smušenom osobom, kakav osjećaj imam u Svom srcu? Jesam li počašćen ili ožalošćen? Ili je to osjećaj ogorčenja? Gledanje tih ljudi Me iritira. Što te smušene budale mogu dobiti vjerovanjem u Boga? Nakon što ih veliki crveni zmaj uhiti i ispere im mozak, oni bivaju razotkriveni i eliminirani. Ti ljudi ni najmanje ne razumiju istinu, a Božja kuća ne želi takve ljude. Upravo s pomoću velikog crvenog zmaja oni bivaju razotkriveni i eliminirani. Recite Mi, je li to nedostatak ljubavi? (Nije.) Kad takve ljude ne bi uhitio veliki crveni zmaj i kad ne bi bilo tih glasina koje ih zaluđuju, bi li se oni uvijek držali crkve? Koje okolnosti mogu uzrokovati da se povuku? (Upravo glasine velikog crvenog zmaja. Nakon što čuju glasine i povjeruju im, oni se povuku.) Oni bivaju zarobljeni upravo demonskim kandžama velikog crvenog zmaja, tog kontrasta, i na kraju prestanu vjerovati. Zapravo, ti ljudi ne mogu shvatiti istinu, ne mogu obavljati nikakvu dužnost i ne mogu pružiti nikakvu uslugu. U Božjoj kući, oni samo popunjavaju broj, žive na tuđi račun i čekaju smrt. Svaki od njih je u jadnom stanju, a ipak tvrde da su sljedbenici Božji, da su Božji izabrani narod – nisu li sramotni? Oni koji slijede Boga moraju barem biti ljudi, a ne mrtvaci bez duha, ne zvijeri. Moraju biti ljudi koji mogu razumjeti riječi koje Bog govori. Samo oni koji mogu razumjeti Božje riječi i razumjeti istinu jesu Božje ovce. Samo Božje ovce mogu iskreno obavljati svoju dužnost i slijediti Boga. Oni koji nisu Božje ovce nisu iskreni sljedbenici. Oni se infiltriraju u crkvu s jednim ciljem, a to je da zadobiju blagoslove. U njihovu srcu nema Boga. Bez obzira na to koliko godina vjeruju, nikada ne mogu imati bogobojazno srce. Đavli, Sotone i oni opsjednuti nečistim i zlim duhovima također znaju da je ovo istiniti put, i oni također žele blagoslove. Ali želi li Bog takve ljude? (Ne želi.) Razni zli i nečisti duhovi opsjedaju životinje te nakon što prođu kroz mnogo godina kultiviranja i postanu nadnaravna bića, uvijek se žele pretvoriti u ljude. Ne žele ostati kao nečisti duhovi, zli duhovi ili razni životinjski duhovi; žele se popeti na višu razinu – biti ljudi. Slično tome, i te smušene budale također žele podići svoj rang, želeći biti Božji izabrani narod. Recite Mi, želi li Bog takve ljude? Ne želi. Čak i ako se infiltriraju u crkvu, bit će uzalud; moraju biti uklonjeni bez obzira na sve. Jednom kada budu uklonjeni, Božja kuća bit će čista, i crkva će biti čista. Oni koji ostanu moraju barem biti ljudi koji priznaju Božji identitet i bit, koji priznaju da je Bog istina, put i život, i koji mogu dragovoljno služiti Bogu. Mogu li te smušene budale to postići? Daleko su od toga da to postignu. Svi su oni mrtvaci bez duha, a ipak uvijek žele blagoslove, uvijek žele ući u kraljevstvo, uvijek žele ići u nebo. Njihova ambicija i želja nisu male, ali ni ne pogledaju što su oni sami – precjenjuju se! Ispravno je da takvi ljudi budu eliminirani. Smatrate li vi da je to šteta? (Ne.) Od početka je Bog rekao: „Ja želim izvrsnost kod ljudi, a ne veliki broj njih”. To je Božje zahtijevano mjerilo za Njegov izabrani narod, kao i zahtjev i načelo u vezi s brojem ljudi u crkvi. „Ja želim izvrsnost kod ljudi” – odnosi li se ovdje „izvrsnost” na dobre vojnike kraljevstva ili na pobjednike? Nijedno nije točno. „Izvrsnost” se, da budemo precizni, odnosi na one koji posjeduju normalnu ljudskost, one koji su uistinu ljudi. U Božjoj kući, ako možeš obavljati dužnosti koje bi čovjek trebao, ako možeš biti korišten kao ljudsko biće i ako možeš ispunjavati ljudske odgovornosti, dužnosti i obveze a da te drugi ne vuku, tegle ili guraju, i nisi beskorisno smeće, nisi onaj koji živi na tuđi račun, nisi lijenčina – možeš preuzeti odgovornosti i obveze čovjeka i preuzeti poslanje čovjeka – samo to znači biti u skladu s mjerilom kao čovjek! Mogu li te lijenčine i oni koji se ne bave ispravnim zadacima preuzeti poslanje čovjeka? (Ne.) Neki ljudi nisu voljni preuzeti odgovornost; drugi je ne mogu preuzeti – oni su beskorisno smeće. Oni koji ne mogu preuzeti odgovornosti čovjeka ne mogu se nazvati ljudima. Mogu li se osobe s intelektualnim teškoćama, idiotizmom, cerebralnom paralizom ili tjelesnom paralizom smatrati standardnim ljudskim bićima? (Ne mogu.) Zašto ne? Takvi ljudi nemaju sposobnost življenja, sposobnost preživljavanja i sposobnost brige o sebi. U potpunosti se oslanjaju na tuđu pomoć i brigu, žive bez sposobnosti da se sami uzdržavaju i ne mogu preuzeti odgovornosti i obveze čovjeka. Oni koji ne mogu preuzeti vlastitu dužnost u Božjoj kući nisu normalni ljudi i Bog ih ne želi. Bilo da si starješina ili djelatnik, ili obavljaš konkretan posao koji uključuje profesionalne vještine, moraš biti u stanju preuzeti posao za koji si odgovoran. Osim što možeš upravljati vlastitim životom i preživljavanjem, tvoje postojanje nije samo disanje, nije jedenje, pijenje i zabava, već sposobnost da preuzmeš poslanje koje ti je Bog dao. Samo su takvi ljudi dostojni da se nazovu stvorenim bićima i dostojni da se nazovu ljudima. Oni u Božjoj kući koji uvijek žele živjeti na tuđi račun i uvijek se pokušavaju provući na blef, nadajući se da će se na prevaru izvući do kraja i zadobiti blagoslove, ne mogu preuzeti nikakav posao niti bilo kakvu odgovornost, a kamoli poslanje. Takvi ljudi moraju biti eliminirani, i to nije šteta. To je zato što ono što se eliminira nije ljudsko – oni nisu kvalificirani da se nazovu ljudima. Možeš ih nazvati beskorisnim ljudima, lijenčinama ili besposličarima; u svakom slučaju, nisu dostojni da se nazovu ljudima. Kada im dodijeliš posao, ne mogu ga samostalno dovršiti; a kada im dodijeliš zadatak, ne mogu preuzeti svoju odgovornost niti ispuniti obvezu koju bi trebali – takvi su ljudi gotovi. Nisu dostojni življenja; zaslužuju smrt. To što im Bog pošteđuje živote već je Njegova milost, to je iznimna naklonost.

Ovdje ćemo stati s razgovorom na temu glasina. Ako vi i dalje imate bilo kakvih problema, možete ih iznijeti i o njima razgovarati u zajedništvu ili sami tragati za istinom kako biste ih riješili. Nećemo više o tome govoriti, u redu? Ima li itko ikakvih prigovora? (Ne.) Ako postoje neki problemi o kojima nisam raspravljao, onda vi možete smisliti način da ih sami riješite. U ovoj stvari, Ja sam ispunio Svoju odgovornost. Pretpostavimo da netko kaže: „Još nismo dobili odgovor koji želimo; jesu li te glasine istinite ili lažne? Molimo Te, daj nam jasan odgovor.” Čak i da vam dam jasan odgovor, koji bi to problem moglo riješiti? Zato kažem da biste vi trebali sami pronaći taj odgovor. Ja nemam komentara na to. Sve ovisi o tome imate li sposobnost razlučivanja. Oni koji su zadobili istinu nikada neće biti zaluđeni. Zapravo, te su glasine razotkrile mnoge ljude. Oni koji su godinama vjerovali u Boga, ali nisu zadobili istinu, svi su razotkriveni – to je Božja mudrost. To je Moj odgovor. Razumijete li? (Da.) Dakle, što vam želim reći? Ono što želim reći sve je u svescima knjige Riječ se pojavljuje u tijelu i u svim propovijedima. Te su riječi ono što vam želim reći. Zar nisu dovoljne? (Jesu.) Ako neki ljudi i dalje inzistiraju, govoreći: „Onda, u vezi s glasinama, imaš li Ti ikakav odgovor?” Kažem ne, i dalje nemam komentara. Već sam rekao mnogo toga što želim reći u svim propovijedima. Ako ste voljni tragati za istinom, i možete prihvatiti ove riječi i pridržavati ih se i onda će vaši problemi biti riješeni. Ako ne prihvatite ove riječi, onda će vaši problemi zauvijek ostati problemi. Ja sam ispunio Svoju odgovornost; to više nema nikakve veze sa Mnom. Jeste li jasno čuli? (Da.)

Prvi oblik praktičnog postupanja za težnju istini: otpuštanje

Otpuštanje prepreka između sebe i Boga te vlastitog neprijateljstva prema Bogu

I. Otpuštanje vlastitih predodžbi i uobrazilja o Bogu: otpuštanje vlastitih predodžbi i uobrazilja o Božjem djelu

F. Božje djelo ne mijenja urođena stanja ljudi; cilj mu je promijeniti njihove iskvarene naravi

Nastavimo razgovarati u zajedništvu o temi „Kako težiti istini”. Tijekom ovog perioda, i dalje raspravljamo o pitanju „otpuštanja” u odjeljku „Kako težiti istini”, a glavna tema je „otpuštanje prepreka između sebe i Boga te vlastitog neprijateljstva prema Bogu”. Prvi aspekt ove teme jest otpuštanje vlastitih predodžbi i uobrazilja o Bogu. U okviru tog aspekta raspravljali smo o ljudskim predodžbama i uobraziljama o Božjem djelu, a to uključuje relativno složeno pitanje: razlike između prirođenih stanja, ljudskosti i iskvarenih naravi. To uključuje brojne pojedinosti. Kada se ljudi suoče s problemima u svakodnevnom životu, često brkaju pojmove i ne mogu jasno razlučiti u koju kategoriju problem spada ili kako ih međusobno razlikovati. Na primjer, ljudi ne mogu razlučiti odnose li se određena očitovanja na ljudskost ili na prirođena stanja. A za neka druga očitovanja, ljudi ne mogu ustanoviti jesu li to problemi povezani s iskvarenim naravima ili s ljudskošću. Oni ne mogu razlučiti te stvari. Određene probleme i mane koje dolaze iz prirođenih stanja iskvarenim naravima, ili određene nedostatke i probleme ljudskosti ljudi često smatraju iskvarenim naravima. Ponekad, čak i kada se radi o razotkrivanju iskvarene naravi, oni to smatraju razotkrivanjem prirođenog stanja koje se ne može promijeniti. Stoga je ljudima pitanje prirođenih stanja, ljudskosti i iskvarenih naravi često vrlo nejasno tijekom procesa vjerovanja u Boga i ne mogu ih razlučiti. Prošli smo put u zajedništvu razgovarali o jednom dijelu toga i, naravno, dali neke primjere, ali osjećam da to nije bilo dovoljno konkretno. Danas ćemo razmotriti probleme unutar ove tri kategorije i o njima konkretnije razgovarati u zajedništvu. Govorit ću o nekim konkretnim očitovanjima i primjerima, a zatim ćete vi razlučiti kojoj kategoriji pripadaju: prirođenim stanjima, ljudskosti ili iskvarenim naravima. Ako ih ne možete razlučiti, istražit ćemo ih zajedno. Slažete li se s time? (Da.) Prošli smo put malo više razgovarali u zajedništvu o prirođenim stanjima, pa je vaše razlučivanje u tom pogledu, naravno, nešto jasnije. Međutim, još uvijek postoje neke stvari koje su relativno granične ili slične aspektima unutar ljudskosti te ljudi i dalje ne mogu razlučiti trebaju li se svrstati u prirođena stanja ili u ljudskost. Navest ću neka očitovanja ili neka ponašanja i postupke, a vi ćete zatim reći u koji bi ih aspekt trebalo svrstati. Koja je korist od ovakvog razgovora u zajedništvu? Kada znaš u koji aspekt neko očitovanje spada, znat ćeš kako mu pristupiti i kako se s njime nositi.

6. Različita očitovanja prirođenih stanja, ljudskosti i iskvarenih naravi

Marljivost u obavljanju stvari i lijenost

Počnimo s prvim očitovanjem: biti marljiv u obavljanju stvari, što znači da je netko vrlo vrijedan. U koji aspekt to spada? (To je očitovanje nečije ljudskosti.) Onda, je li to vrlina ili mana ljudskosti? (Vrlina ljudskosti.) Biti vrlo marljiv i vrijedan vrlina je ljudskosti. Sklonost urednosti i čistoći te održavanje higijene – kakvo je to očitovanje? (Vrlina ljudskosti.) (To je dobra životna navika, spada u nečija prirođena stanja.) Je li to prirođeno stanje? Nije li to vrlina i jača strana nečije ljudskosti? (Jest.) Maloprije je netko rekao da je to prirođeno stanje; to je netočno. To se odnosi na nečiju ljudskost i životne navike; to je, naravno, ujedno vrlina i jača strana ljudskosti. Sljedeće očitovanje: neki su ljudi lijeni; vole udobnost i mrze rad te ne vole raditi. Kada ne rade, osjećaju se posebno opušteno, ali kada počnu raditi, raspoloženje im se pogorša – postaju nervozni, razdražljivi i ljuti. Kada ima posla, osjećaju se tromo, bez energije i ne žele raditi. Međutim, kada se radi o jelu, piću i zabavi, imaju bezgraničnu energiju. Lijenost – kakav je to problem? (Loša ljudskost.) U najmanju ruku, to je mana ljudskosti, nedostatak i značajan problem unutar ljudskosti. Još ne doseže razinu loše ljudskosti. Ako takvi ljudi vole naređivati drugima i iskorištavati ljude, tjerajući druge da rade dok oni sami ne rade ništa, kakav je to problem? (Loša ljudskost.) Kada ih se zamoli da obave neki posao, pronalaze svakojake razloge i izgovore da ga izbjegnu; jednostavno ne žele raditi. Ne iznose otvoreno svoje namjere, već koriste razne metode, taktike ili laži i obmane, pokušavajući natjerati druge da rade dok oni to izbjegavaju kako bi uživali u dokolici. Kakav je to problem? (Iskvarena narav, opaka narav.) Je li to samo iskvarena narav? Ljudi koji vole iskorištavati druge i naređivati im, prije svega, imaju lošu ljudskost i podao karakter. Drugo, njihove lukave metode naređivanja drugima razotkrivaju prijevarnu i opaku narav. Njihovo ispoljavanjea sklonost iskorištavanju i naređivanju drugima pokazuje i da imaju lošu ljudskost i da je imaju izuzetno iskvarenu narav – prijevarnu i opaku. Vidiš, neka očitovanja odražavaju samo lošu ljudskost ili određeni nedostatak u nečijoj ljudskosti i ne dosežu razinu iskvarene naravi. Međutim, neka očitovanja, temeljena na podloj ljudskosti, izravno uključuju iskvarene naravi. Stoga, nijedno očitovanje nije tako jednostavno. Neka očitovanja ne uključuju samo jedan problem, već dva.

Površnost

Površnost – u koji aspekt to spada? (To je mana ljudskosti.) Točno, to je mana ljudskosti. Ako se radi samo o ljubavi prema dotjerivanju, uljepšavanju i primanju komplimenata o dobrom izgledu, ljepoti, zgodnosti ili mladolikosti – želji da drugi imaju visoko mišljenje ili pozitivan stav o nečijem izgledu – onda je to ograničeno na problem ljudskosti. Kakav je to problem ljudskosti? Jasno, to nije vrlina, već mana. Neki mogu reći: „Svatko voli ljepotu – kako to može biti mana?” Zašto onda kažem da je površnost mana ljudskosti? Budući da je površnost mana, njezina očitovanja nisu opravdana. Površnost se ne odnosi na pristojan, dostojanstven, pobožan ili ozbiljan izgled, koji drugima daje dojam dostojanstva i pristojnosti; nije na razini pristojnog izgleda, već je naglašenija i ozbiljnija od opravdane usredotočenosti na pristojan izgled. Kada su ljudi površni, posebnu pažnju posvećuju dotjerivanju i isticanju sebe, navodeći druge da se usredotoče na njihov izgled, do te mjere da su čak i pomalo besramni – drugim riječima, ti su ljudi u mnogim stvarima pod utjecajem izgleda i sputani izgledom. To je mana ljudskosti. Na primjer, neki se ljudi srame izaći bez šminke. Srame se susresti se s drugima ako ne stave parfem. Uvijek su zaokupljeni tim stvarima, uvijek se žele pretjerano dotjerivati kako bi drugi o njima imali visoko mišljenje i kako bi se svidjeli drugima. To je pretjerana površnost – u tom trenutku to postaje mana. Ta je mana već prešla opseg i zahtijevane standarde normalne ljudskosti. Biti previše površan mana je ljudskosti. Time završavamo našu raspravu o ovom očitovanju.

Sklonost isticanju

Sljedeće očitovanje jest sklonost isticanju. Kakvo je to očitovanje? (To je nedostatak nečije ljudskosti; to je sklonost guranju sebe u prvi plan, sklonost pokazivanju.) Onda, postoji li u tome iskvarena narav? (Da, jer ako se netko voli isticati, onda se želi pokazivati, želi se izdvojiti.) Sklonost isticanju i stalna želja za pokazivanjem – kakav je to problem? Dolazi li to otuda što imaju sposobnost vođenja, ili što razumiju istinu i imaju osjećaj bremena? Ako imaju osjećaj bremena, radne sposobnosti i mogu preuzeti na sebe neki posao, to nije sklonost isticanju. Kakav je onda problem sklonost isticanju? S jedne strane, to je mana nečije ljudskosti. Takva vrsta ljudi voli se isticati. Kamo god išli, vole se pokazivati, bojeći se da ih drugi neće vidjeti. Također govore prilično upadljivo, napadno i glasno. Što je više ljudi, to su željniji govoriti, uvijek žele imati mjesto u gomili. Sklonost isticanju ne može se smatrati očitovanjem loše ljudskosti. To ne uključuje karakter osobe i to je samo mana ljudskosti, neka vrsta nedostatka ili problema. Zašto kažem da je to nedostatak ili problem ljudskosti? Zato što je to očitovanje nedostatka razuma. Ti ljudi neprestano se nastoje isticati, ali jesu li doista sposobni preuzeti na sebe posao? Zašto se uvijek žele isticati? Je li to zato što ih pokreću ambicija i želja? Je li to zato što vole status, uzdizanje i stavljanje sebe u središte pozornosti? Je li to zato što vole imati ugled među ljudima, biti superiorni u odnosu na druge i zato što vole voditi druge? (Jest.) Nije li ljudskost takve osobe razotkrivena? Kakva je to ljudskost? Nedostaje joj razuma. Nije li to mana ljudskosti? (Jest.) S jedne strane, to je mana ljudskosti. S druge strane, takva se osoba ne gura u prvi plan niti se pokazuje samo povremeno, već se voli isticati zato što je pokreću ambicija i želja, zato što voli status, moć i to da ima posljednju riječ. Dakle, ne uključuje li to i iskvarenu narav? (Da.) Kakva je to iskvarena narav? (Ohola.) To je oholost. Što joj daje pravo da se ističe? Što joj daje pravo da ima posljednju riječ i vodi druge? Neki kažu: „Ja razumijem istinu i imam osjećaj bremena.” Čak i ako imaš osjećaj bremena, još uvijek je potrebno vidjeti možeš li obavljati stvarni posao. Ne znači da samo zato što imaš osjećaj bremena i želiš to raditi, možeš to doista dobro obaviti. Između te dvije stvari nema logične veze. Željeti to raditi i voljeti to raditi ne znači da to možeš raditi ili da si kompetentan za posao vođenja. Ti se voliš isticati, voliš status – znači li to da te svi moraju izabrati? Koja su načela za izbor crkvenih vođa? (Izbor se mora temeljiti na tome ima li osoba radnu sposobnost, je li netko tko teži istini i je li ispravna osoba.) U najmanju ruku, moraš biti ispravna osoba. Moraš imati duhovno razumijevanje, sposobnost shvaćanja istine, a također i radnu sposobnost. Tek tada ispunjavaš uvjete da te se obučava i postaješ kandidat za obuku. Moraš ispuniti sve te uvjete. Ako ne ispunjavaš nijedan od ovih uvjeta, bi li te svi izabrali za vođu samo zato što se voliš isticati? To se nikada ne bi dogodilo. Dakle, ako se uvijek voliš isticati, uvijek se voliš pokazivati, nije li to oholost? (Jest.) To je oholost i precjenjivanje sebe. Oholost je, sa stajališta ljudskosti, nedostatak razuma. Ako se mjeri istinom, to je iskvarena narav i to je sotonska narav. Očitovanje sklonosti isticanju ujedno je i mana ljudskosti i iskvarena narav, što također uključuje dva problema. Iako sklonost isticanju ne doseže razinu loše ljudskosti, to je ipak konkretno očitovanje nedostatka razuma i također očitovanje ohole naravi. Ako se osoba samo voli isticati, a ne potiskuje niti muči ljude, i ne koristi sredstva zlih ljudi da sije razdor ili formira klike, onda je to samo mana njezine ljudskosti. Međutim, ako pokazuje očitovanja zlih ljudi ili antikrista i također se upušta u neka zla djela, onda ta mana ljudskosti eskalira – što postaje? Loša, užasna i zla ljudskost – ti se aspekti koriste za karakterizaciju takve ljudskosti. Osim toga, očitovanja iskvarenih naravi koje takvi ljudi razotkrivaju uključuju i oholost i zlobu; naravno, postoje i konkretnija očitovanja. Dakle, ljudskost takvih ljudi treba karakterizirati na temelju stupnja do kojeg razotkrivaju te iskvarene naravi. Ako se samo vole isticati, a ne pokazuju očitovanja zle ljudskosti – bez potiskivanja ili mučenja ljudi, bez formiranja klika i uspostavljanja neovisnog kraljevstva u tajnosti, ili korištenja neprimjerenih metoda da zalude ljude i natjeraju ih da slušaju – onda je ta ljubav prema isticanju samo mana ljudskosti. Ali jednom kada se takva zla djela počine, to više nije samo mana ljudskosti. Kakav je to onda problem? (To je loša, užasna i zla ljudskost.) Točno. To više nije samo mana ljudskosti, nego je to zla ljudskost. Ljubav prema isticanju samo je mana ljudskosti. Ako takva osoba ima duhovno razumijevanje, određeni kov i radnu sposobnost, biste li je vi izabrali za vođu? (Da.) Zašto biste je izabrali? (Zato što nije zla osoba.) Njihova ljubav prema isticanju samo je razotkrivanje iskvarene naravi. U njihovoj ljubavi prema isticanju nema elementa zla i oni nisu zle osobe. Sve dok ispunjavaju uvjete da budu vođe, mogu biti izabrani i dalje obučavani. Iako je sklonost isticanju očitovanje lošeg razuma u ljudskosti, s obzirom na to da mogu raditi, imaju radnu sposobnost, duhovno razumijevanje, sposobnost shvaćanja istine, a uz to su voljni obavljati neki posao i biti nadzornici, mogu biti izabrani. Zašto mogu biti izabrani? Zato što je njihova ljudskost u skladu s mjerilom, kao i njihov kov. Sve dok nisu zle osobe ili antikristi, dok ne muče ili potiskuju ljude i ne pokušavaju uspostaviti neovisno kraljevstvo, mogu biti izabrani za vođe. Ali ako njihova ljubav prema isticanju sadrži elemente zle ljudskosti, treba li takvu osobu izabrati? (Ne.) Prije nego što su uopće izabrani za vođe, već počinju koristiti podmukla sredstva, potajno formirati klike i namještati glasove. Kako bi postigli svoje ciljeve, služe se prljavim trikovima, pa su čak sposobni izmišljati glasine i loše govoriti o nekim dobrim ljudima koji su relativno iskreni u svojoj težnji za istinom i vršenju svojih dužnosti. Čine mnoge stvari koje su protivne istini i ljudskom moralu, čineći neka zla djela. Možete li vi izabrati takvu osobu za vođu? (Ne.) Zašto ne? (Zato što je njihova ljudskost zla.) Točnije, zato što su zle osobe; ne ispunjavaju načela Božje kuće za korištenje ljudi. Božja kuća ne koristi zle ljude. Koje bi bile posljedice toga da Božji izabrani narod padne u ruke zlih ljudi? Kao prvo, bit će mučeni i potiskivani. Kao drugo, crkva će se raspršiti kao pijesak i biti u neredu. U tom slučaju, ti ne bi vršio svoju dužnost, već bi služio zlim ljudima, bio pod kontrolom zlih ljudi i slijedio zle ljude. Koje bi bile posljedice toga? Tvoja nada u zadobivanje spasenja bila bi uništena. Razumijete li sada? (Da.) Dakle, ako se dvoje ljudi vole isticati i oboje imaju ohole iskvarene naravi, na temelju čega biste izabrali jednoga za vođu? (Na temelju njegove ljudskosti.) Tako je, na temelju njegove ljudskosti. Razotkrivanja raznih iskvarenih naravi, poput oholosti, prijevare i nepopustljivosti, univerzalna su; svi su u tom pogledu isti. Dakle, u čemu je razlika? U ljudskosti ljudi. Na površini, neki su ljudi nesputaniji, dok su neki konzervativniji; neki su relativno smušeni i površni, dok su drugi relativno pronicljivi i pedantni. Neki su ekstrovertiraniji i vedriji, dok su drugi introvertiraniji. Vanjska očitovanja ljudskih osobnosti razlikuju se, a njihova ljudskost-bit zasigurno također nije ista. Neki ljudi imaju savjesti i morala, dok drugi nemaju. Neki su čak zli, nemilosrdni i zlobni – ubijaju a da ne trepnu i bezobzirno proždiru ljude. Sposobni su učiniti bilo što. Stoga, za zle ljude, mučenje drugih nije ništa. Ako padnete u ruke zlih ljudi, crno vam se piše i od tada ćete živjeti u tami. Ako netko padne u ruke zlih ljudi, to je isto kao da je pao u ruke velikog crvenog zmaja. Jeste li to iskusili? (Jesmo.) Najistaknutija i najočitija očitovanja zlih ljudi u smislu njihove ljudskosti jesu zlo, zloba, nemilosrdnost, odsustvo moralnih granica i nedostatak standarda savjesti. Sudeći prema njihovom stavu prema Bogu i prema istini, oni uopće nemaju bogobojazno srce. Drski su i bezobzirni, usuđuju se učiniti bilo što, bez imalo savjesti. Što se tiče istine, oni je ni najmanje ne prihvaćaju. Na površini, mogu se truditi i podnositi teškoće u svojim dužnostima, a mogu i davati milostinju. Međutim, nemaju ni najmanje bojazni u načinu na koji se odnose prema Bogu i istini. Kad god se radi o svjedočenju o Bogu, svjedočenju o utjelovljenom Bogu, svjedočenju o Božjem identitetu i biti, svjedočenju o Božjim djelima, ili svjedočenju o tome kako Bog plaća cijenu za čovječanstvo i kako Bog ulaže cijelo Svoje srce i Svoj život da spasi čovječanstvo, nemaju što reći i ne žele govoriti. Oni u svom srcu preziru Boga. Ali kada svjedoče o sebi, imaju mnogo toga za reći i govore bez prestanka. Sklonost isticanju samo je mana ljudskosti. Ako takvi ljudi ne čine zlo i imaju savjesti i morala, onda pod uvjetom da mogu razumjeti neke istine, općenito mogu mjeriti stvari prema svojoj savjesti; njihova savjest funkcionira. Na primjer, ako im se svidi netko suprotnog spola i žele mu prići, budući da imaju savjesti u svojoj ljudskosti i osjećaj čestitosti i srama, prirodno će se suzdržati. Zli ljudi, međutim, ne mare za takve stvari. Ako im se netko svidi, nasilno će mu prići; ako druga strana ne pristane, smislit će svakojake načine da je muče, pokore ili joj stvaraju probleme. Ljude koji imaju savjesti sputava njihova savjest; postoje određeni prijestupi koje neće počiniti i određene granice koje neće prijeći jer imaju osjećaj čestitosti i srama. Ako razumiju istinu i njihovo je prihvaćanje istine relativno duboko i snažno, imat će bogobojazno srce. Budući da se boje i strahuju od Boga, općenito neće prelaziti određene granice. Stoga je za vas vrlo korisno imati za vođu nekoga tko ima savjesti. U najmanju ruku, neće te povrijediti, a još manje ometati ili ti naškoditi, a mogu vam pružiti i neku opskrbu i pomoć. Zli ljudi su, međutim, drugačiji. Oni ne koriste samo riječi da te zalude; oni također koriste razne metode da te muče, tlače i gaze. Ako ih ne slušaš, ne poslušaš ih, ili se s njima posvađaš oko nečega, oni te neće samo napasti, već će te i osuditi, osramotiti, pa čak i nastojati pokoriti. Na taj ćeš način potpuno pasti u njihove ruke. Najveća razlika između običnih iskvarenih ljudi i zlih ljudi leži u tome je li njihova ljudskost dobra ili zla i funkcionira li njihova savjest. Zli ljudi nemaju savjesti, pa nemaju ni osjećaj čestitosti ni srama i sposobni su počiniti bilo kakvo loše djelo. Obični iskvareni ljudi, iako njihova ljudskost također ima nedostataka i mana, ograničeni su savješću i razumom, pa postoje mnoge vrste granica koje nisu u stanju prijeći. Čak i ako ne vjeruju u Boga, neće počiniti određena očita zla; nisu sposobni počiniti djela poput, na primjer, bluda ili krađe. Razmisli o tome: prije nego što si vjerovao u Boga, dok si bio u svijetu, bi li se mogao upustiti u promiskuitet da ti je netko dopustio? Na što se odnosi promiskuitet? To znači imati više seksualnih partnera, čak i biti u vezi s nekoliko osoba suprotnog spola u isto vrijeme, bez osjećaja krivnje ili grižnje savjesti. Biste li vi mogli učiniti tako nešto? (Ne.) Pogledajte te promiskuitetne žene, prostitutke i razvratnike – oni mogu činiti takve stvari. Niste li vi različiti od tih ljudi? (Jesmo.) U čemu je razlika? Leži u tome ima li netko savjest i razum ljudskosti. Savjest i razum daju ti osjećaj čestitosti i srama, pa nećeš činiti djela promiskuiteta i imaš mjerilo: „Takvo vladanje nije dobro; neću biti takva osoba. Povući ću jasnu granicu između sebe i tih ljudi. Čak i da me nasmrt pretuku, ne bih se upustio u promiskuitet.” Da su prodani u takvu situaciju, neki bi ljudi rekli: „Radije bih umro nego postao takva osoba!” Neki ljudi trpe poniženje i nepravdu, nevoljko se s tim mire, ali u srcu nisu voljni i iskoristit će svaku priliku da se izvuku iz te situacije. Drugi će, međutim, sami tražiti takvo okruženje, čak i ako ih drugi pokušaju zaustaviti. Čine to čak i ako od toga ne zarađuju novac – jednostavno uživaju u promiskuitetu i nije ih briga je li to isplativo. Nisu li te dvije vrste ljudi različite? (Jesu.) To je upravo razlika u ljudskosti ljudi. Razlika u ljudskosti je ključna. Ako možete prozrijeti razlike u očitovanjima ljudskosti među različitim vrstama ljudi, tada ćete moći razlučiti ljude. Stoga se procjena osobe ne može u potpunosti temeljiti na njezinoj iskvarenoj naravi ili na njezinim očitovanjima i razotkrivanjima u kratkom vremenu ili u jednom incidentu. Umjesto toga, kakva osoba doista jest mora se procijeniti na temelju njezine ljudskosti i njezine priroda-biti. Time završavamo našu raspravu o očitovanju ljubavi prema isticanju.

Obavljanje stvari metodično, organizirano i na uredan način

Prijeđimo na drugo očitovanje. Neki ljudi rade stvari metodično, organizirano i na uredan način; mogu odrediti što prvo učiniti, a što kasnije, kroz razmišljanje i promišljanje. Slijede korake i imaju planove, umjesto da rade stvari nepromišljeno. Što god radili, slijede korake, čak i za najjednostavniji zadatak poput pranja rublja. Odvajaju odjeću po boji, peru tamne i svijetle predmete odvojeno; znaju koliko vode i deterdženta koristiti na temelju količine rublja, izbjegavajući rasipanje – sve je to isplanirano, tako organizirano, pedantno i ekonomično. Kakvo je to očitovanje? (To je vrlina i jača strana ljudskosti.) Može li onda ta vrlina značiti da takva osoba ima dobru ljudskost? (Ne.) To je samo vrlina i jača strana njihove ljudskosti. Ne doseže razinu na kojoj bi uključivalo nečiji karakter ili načela vladanja, niti uključuje iskvarenu narav. To je jednostavno životna navika ili stav prema životu. Neki ljudi rade stvari organizirano, s planom; mogu shvatiti obrasce, i kada je zadatak obavljen, drugi ga smatraju zadovoljavajućim. To su ljudi dobrog kova. Ali kod onih s lošim kovom, drugačije je – sve rade neuredno i kaotično, bez organiziranja ili planiranja, na potpuno nasumičan način koji završava potpunim neredom. Kakav je to problem? (Mana ljudskosti.) Što ta mana ljudskosti uključuje? (Izuzetno loš kov.) Takve ljude s izuzetno lošim kovom jednostavno se naziva bezumnima. Neki ljudi, kada im kažem: „Imaš li ti pileći mozak? Kako ne možeš razumjeti tako jednostavnu stvar?” odgovaraju: „Bezuman sam.” Što znači biti „bezuman”? To znači nemati kova ili imati loš kov – to je problem kova. U što spada taj problem? Nije li to prirođena okolnost? (Jest.) Ako je netko urođeno bezuman, ima li smisla obučavati ga? Takvi ljudi svemu pristupaju bez planiranja ili organizacije. Jednostavan zadatak im oduzme cijeli dan, odgađajući važne stvari. To znači nemati kova ili imati loš kov. Nevjernici često opisuju ljude s lošom ljudskošću kao da nemaju kova. Na primjer, kada netko vidi drugu osobu kako baca smeće, nehigijenski se ponaša ili glasno viče u javnosti, ometajući druge koji uče ili se odmaraju, mogao bi reći da ta osoba nema kova. Za Mene je to nerazumijevanje pravila ponašanja i nedostatak ljudskosti – kako se to može nazvati nemanjem kova? Odnosi li se „nemati kova” na to? Na što se odnosi „kov”? Odnosi se na učinkovitost i djelotvornost u obavljanju stvari – to se zove kov. Dakle, jesu li ljudi koji rade stvari neorganizirano lošeg kova? (Jesu.) To je također mana ljudskosti. Je li ta mana urođena? Je li ju lako promijeniti? Može li se promijeniti obukom? Može li se natjerati svinju da se popne na drvo? Svinja nije stvorena za to – nema taj kov. Nedostatak organizacije u obavljanju stvari problem je kova.

Započeti nešto poletno, a završiti slabo

Započeti nešto poletno, a završiti slabo – u koju kategoriju problema to spada? (To je mana nečije ljudskosti.) To je mana ljudskosti. Kada započinju neki pothvat, neki ga ljudi isplaniraju prilično dobro, krenu praveći neke velike poteze, okupe skupinu ljudi, sastave izvješća, dodijele zadatke, pa čak i daju velike izjave odlučnosti, ali u nastavku sve to ispari i oni ne prate, ne nadziru niti provjeravaju što se događa. Ako nema nikoga tko razumije istinu da pruži nadzor i smjernice, pothvat može potpuno propasti ili čak mogu nastati nepoželjne posljedice, tako da sve skonča u potpunom neredu. Postoje i ljudi koji mogu prilično razgovijetno i jasno govoriti o doktrinama, ali kada dođe do konkretnog obavljanja poslova, nemaju pojma kako postupiti i nemaju konkretan plan. Kada se pojave posebne okolnosti ili neočekivane situacije, takva osoba ne zna kako se s njima nositi, niti traži razgovor u zajedništvu s drugima, ne ne pita svoje nadređene niti se s njima savjetuje. Kada počne nešto raditi, čini se samouvjerenom i ima veličanstven početak, kao da će postići nešto značajno, ali u nastavku gubi entuzijazam i pobjegne – kao da je isparila. Kada je netko upita: „Na čemu sada radiš? Kako napreduje taj zadatak?” ona odgovara: „To se neće obaviti.” Ipak, ne izvještava pravovremeno da ne može obaviti posao, odgađajući ga dva ili tri mjeseca bez rezultata. Zar to ne izaziva bijes? (Izaziva.) Takvi su ljudi doista vrijedni prezira! Ova vrsta osobe ima još jedan problem osim što obavljanje poslova započinje poletno, a završava slabo: što više radi, sve što ona čini postaje sve kaotičnije. U početku možda ima neki plan, neke zamisli i malo strukture, ali joj u nastavku misli postaju zbrkane. Gubi iz vida zašto je započela zadatak ili koje rezultate treba postići. Kada joj netko savjetuje da malo traga, kaž: „Nema potrebe tragati. Nastavimo samo ovako – u svakom slučaju, nitko ne sjedi besposlen.” Vidiš, ona kreće s velikim zamahom, poput tutnjave groma. Ali kako ide dalje, tako taj zamah jenja i potpuno zamre. Tresla se brda, rodio se miš – ne bude nikakvih rezultata. Ako se ne raspituješ o tom zadatku, ne pratiš ga ili ne provjeravaš, ona će pustiti da ostane nedovršen, a da ni ne podnese izvješće. Kamo je nestala odlučnost koju je izrazila na početku? Zaboravljena je. Što je s početnim planom koji je napisala? Nestao je bez traga. A one zamisli koje je imala na početku? Iščeznule su; zaboravljene su. Ona je upravo takvo stvorenje! Kada vidiš njezin početni entuzijazam, ova vrsta osobe se čini kao pravi radnik. Ali u stvarnosti, ona je krajnje beskorisna; ona jednostavno nije netko tko radi stvari na praktičan način, uopće nije prizemljena. Želi samo biti u središtu pozornosti, ali ne želi trpjeti teškoće i boji se preuzeti odgovornost. Sve što radi ostaje nedovršeno. Kakvu ljudskost imaju takvi ljudi? (Lošu ljudskost.) Recite Mi, može li takva osoba išta postići? (Ne može.) Uvijek započinje poletno, a završava slabo, u potpunom neredu – to je njezin stil. Bez obzira na to koju dužnost obavlja, započinje prilično entuzijastično, slušajući glazbu i pjevušeći. Ali nakon nekog vremena, gubi zanimanje i jednostavno napusti posao i odustane. Kakvo je to stvorenje? Nisu li takvi ljudi vrijedni prezira? (Jesu.) Nepromišljeno preuzimaju zadatke za koje znaju da ih možda neće moći izvršiti, pokušavajući pokazati svoju sposobnost, hvale se i daju velika obećanja – zar ne znaju svoje sposobnosti? Ako ne mogu obaviti posao ili postići rezultate, zašto to jednostavno ne kažu? Ne bi trebali odgađati stvari! Umjesto toga, šute, usporavajući tvoj posao dok te pokušavaju preveslati. Nisu li niskog karaktera? (Jesu.) Njihov je karakter previše nizak! Može li se takvim ljudima povjeriti obavljanje zadataka? (Ne.) Zaslužuju li povjerenje? (Ne.) Takvi su ljudi nepouzdani. Da ti daju obećanje, bi li im se usudio vjerovati? (Ne.) Kakvi su to ljudi? Nisu li oni varalice? (Jesu.) Iako te ne varaju radi novčane dobiti ili u seksualne svrhe, način na koji se vladaju i obavljaju stvari toliko je vrijedan prezira i gnusan. Dakle, koji je temeljni uzrok zašto su ti ljudi tako gnusni? Niskog su karaktera, u svom vladanju ne znaju svoje mjesto, vole se hvaliti, vole pokazivati bilo kakvu sposobnost za koju vjeruju da je imaju, vole biti u središtu pozornosti i vole se razmetati. Nikada se ne drže čvrsto ničega što rade. Istovremeno se precjenjuju i ne poznaju vlastiti rast te kakve zadatke mogu obaviti. Ipak, i dalje pokušavaju pokazati svoju sposobnost, odvažno preuzimajući bilo kakav važan posao. Nakon što ga preuzmu, čak i kada ga ne obave dobro i odgode važne stvari, ostaju ravnodušni; sve dok su u središtu pozornosti, njima je dobro. Nisu li to podli, niski ljudi? (Jesu.) Nemaju li onda ti ljudi vrlo lošu ljudskost? (Imaju.) Ako se susretnete s takvom osobom, biste li joj se usudili povjeriti velike ili važne zadatke? (Ne.) Na primjer, ako moraš izaći propovijedati evanđelje i trebaš nekoga da ti pripazi na malo dijete, kakvu bi osobu trebao tražiti da ti pomogne? Bi li se usudio izabrati nekoga takvog, tko nema osjećaj odgovornosti, ne može ustrajati i nepouzdan je? (Ne.) Zašto ne? Zato što bi takva osoba mogla izgubiti tvoje dijete. Ako je pitaš kako se tvoje dijete izgubilo, reći će: „Ne znam. Samo sam na trenutak zadrijemao i djeteta više nije bilo. Kako me možeš kriviti za to? Dijete ima noge i može samo hodati – nije bilo vezano za mene. Ne možeš mene kriviti!” Čak i izbjegava odgovornost! Nije li to besramni nitkov? (Jest.) Pitanja od životne važnosti nipošto se ne mogu povjeriti takvim ljudima. U svom osobnom vladanju, oni nisu prizemljeni i nemaju integriteta ni dostojanstva. Kada se pojave problemi, imaju drskosti ponašati se besramno i poricati stvari. Iako je poletno započinjanje, a slabo završavanje zadataka samo mana ljudskosti, ova konkretna mana izuzetno je ozbiljan problem – to je pitanje integriteta. Neki ljudi vole biti u središtu pozornosti i željno preuzimaju zadatke, ali se ne usuđuju preuzeti odgovornost. Čim naiđu na poteškoće, odmah izbjegavaju odgovornost i ograđuju se od situacije. Potpuno su neodgovorni. Također su naročito nestrpljivi i ne mogu se čvrsto držati ničega što rade. Kada je stanje ovako loše, to više nije samo mana ljudskosti – to je pitanje doista niskog karaktera i loše ljudskosti. Zašto kažem da takvi ljudi imaju lošu ljudskost? Zato što su nepouzdani – ti im se ne bi usudio ništa povjeriti. Kakav god zadatak im povjeriš, oni spremno pristanu, ali čim se okreneš, nestanu i nemaš pojma što rade. Može proći i nekoliko dana prije nego što ih ponovno vidiš. Ako ih ne pitaš kako zadatak napreduje, neće ti podnijeti izvješće, ponašajući se kao da se ništa nije dogodilo. Kakva su to stvorenja? Potpuno su neodgovorni! Nepouzdani su i ne može im se vjerovati čak ni kada se radi o nečem tako malom. Što ti misliš da bi još mogli postići? (Ama baš ništa.) Ako im povjeriš čuvanje djeteta, problemi bi mogli nastati bilo kada. Dijete bi moglo pasti i ozlijediti se, pojesti nešto što ne bi smjelo ili bi, kada izađe igrati se vani, moglo odlutati ili bi ga mogli oteti zli ljudi – sve su to mogući ishodi. Zato što su neodgovorni i izuzetno niskog karaktera i nemaju savjesti u bilo čemu što rade te postupaju isključivo s ciljem da zadovolje vlastite sebične želje, zanemarujući sve ostalo. Kada im povjeriš zadatak, osjećaju da bi te odbijanjem mogli osramotiti; radi vlastitog ponosa i da bi zadovoljili svoju taštinu, oni pristanu, ali nakon toga ne preuzimaju uopće nikakvu odgovornost. Puno pričaju, a ne uspijevaju dobro izvršiti zadatak. To znači biti nepouzdan. Jesu li takvi ljudi dobri? (Nisu.) Mogu li ljudi koji stvari započinju obavljati s poletom, a slabo ih završavaju biti izabrani za vođe? (Ne.) Zašto ne? (Mogli bi naštetiti Božjem djelu.) Točno. Kada govore i obećavaju, čini se da imaju ono što je potrebno, a ljudi su spremni vjerovati onima koji znaju lijepo govoriti. Ali kada dođe do konkretnog obavljanja stvari, njihovi su postupci nepredvidljivi. Čak i ako zabrljaju, neće te obavijestiti; a ako se pojave bilo kakvi problemi, neće ti objasniti što se dogodilo. Ti se žarko nadaš da će oni dobro obaviti posao, ali oni na kraju naprave nered i čak su potpuno ravnodušni prema tome, ne smatrajući ono što si im povjerio iole ozbiljnom stvari. Skloni su postupati nestrpljivo. Neki od njih rade stvari isključivo na temelju vlastitih zanimanja, hobija i znatiželje; neki od njih vole privlačiti pozornost i rade stvari samo kako bi privukli pozornost i bili viđeni. Takvi ljudi nemaju strpljenja i neodgovorni su te nisu sposobni raditi stvari na prizemljen način. To je prilično problematično. Još nismo govorili o tome imaju li duhovno razumijevanje, mogu li prihvatiti istinu, jesu li pokorni ili su ljudi koji teže istini – još se nismo dotakli tih aspekata. Čisto u smislu njihove ljudskosti, takvi su ljudi nepouzdani. Mogu li takvi ljudi biti izabrani za vođe? (Ne.) Ljudi čija ljudskost nije u skladu s mjerilom nisu čak ni vrijedni odgajanja. Zašto ne? Zato što je njihov karakter previše nizak – nedostaje im čak i osnovni integritet i dostojanstvo. Stoga, nisu podobni da budu vođe ni da budu odgajani za vođe.

Oprez u obavljanju stvari

Zatim, razgovarajmo o oprezu u obavljanju stvari. Kakvo je to očitovanje? (To je vrlina ljudskosti.) Biti oprezan u obavljanju stvari, ne biti nepromišljen, a kada se pojave problemi, moći im pristupiti smireno i tragati za istinom – to je vrlina ljudskosti. U ovom zlom društvu, gdje si okružen različitim skupinama ljudi složenih životnih priča, trebaš s oprezom pristupati pojavi različitih ljudi, događaja i stvari. Čak i kada vršiš svoju dužnost u Božjoj kući, postoje neke složene situacije među različitim stvarima s kojima se susrećeš i trebao bi im pristupati s oprezom. Na primjer, kada naiđeš na zle ljude koji uzrokuju ometanja dok vršiš svoju dužnost, prvo bi trebao naučiti razlučivati, a zatim pristupiti situaciji prema istina-načelima. To je stav koji bi trebao imati prema svojoj dužnosti. Što uključuje oprez u obavljanju stvari? Uključuje razum. Kada naiđeš na stvari koje ne možeš prozreti, trebaš biti oprezan. Čak i ako razumiješ neke istine, kada još uvijek ne možeš prozreti temeljnu bit i glavni uzrok određenih posebnih stvari, trebaš li biti oprezan? (Da.) Takve situacije još više zahtijevaju da budeš oprezan. Biti oprezan ne znači biti konzervativan ili poduzimati suzdržane korake, niti znači ne usuđivati se postupati ili se bojati preuzeti odgovornost – ne odnosi se na te stvari. Oprez o kojem se ovdje govori odnosi se na vrlinu ljudskosti. Koja su konkretna očitovanja opreza? To je kada, dok nešto radiš, prvo tragaš za istina-načelima, a zatim tragaš za konkretnim koracima primjene, konkretnim putem primjene i željenim ishodima za taj zadatak ili taj posao. To jest, važnim stvarima i vlastitoj dužnosti pristupaš s pažnjom i oprezom u srcu. Naravno, neki su ljudi također osobito oprezni kada pristupaju različitim problemima s kojima se susreću u svom svakodnevnom životu; nisu nepažljivi, već nevjerojatno oprezni. To nije loša stvar; to se također može nazvati vrlinom ljudskosti, a ne manom. Oprez se može smatrati vrlinom ljudskosti; imati oprezan stav može ljudima samo koristiti i nipošto ih neće sputavati niti vezati. Ako se ne usuđuješ govoriti kada se pojave problemi, ako se ne usuđuješ ništa raditi ili komunicirati s bilo kim – ako se bojiš da će ti list s drveta pasti na glavu – onda je to pretjerani oprez. Živjeti stalno u svom malom svijetu, provoditi dane na previše oprezan način – je li to oprez? (Ne.) Bojati se da ćeš biti prevaren ako ideš u kupovinu, bojati se da ćeš izgubiti novac ako otvoriš trgovinu, bojati se da će kuća koju kupiš biti ukleta, bojati se da će računalo koje kupiš imati viruse – biti toliko sputan pretjeranim strahom da se ne usuđuješ ništa raditi i teško ti je napraviti ijedan korak – to definitivno nisu očitovanja opreza o kojem ovdje govorimo. Ta očitovanja ukazuju na to da je osoba neuka, beskorisna i plašljiva, nezrela i lišena sposobnosti za samostalan život. To su očitovanja lošeg kova. To jest, kada se takvi pojedinci suoče s ovim zlim društvom i složenim skupinama ljudi, nemaju nikakve protumjere. Uvijek su zabrinuti, uplašeni i toliko se boje da se povlače i ne usuđuju se krenuti naprijed. Ili se boje da će biti prevareni i obmanuti, ili se boje da će biti ozlijeđeni ili ubijeni. Ne usuđuju se komunicirati ni s kim niti rješavati bilo kakve probleme. Kada idu na posao, boje se da neće dobiti plaću. Neke se žene čak ne usuđuju raditi iz straha da će biti zlostavljane. Neki se ljudi ne usuđuju ni napustiti svoje domove, bojeći se da bi mogli naići na loše ljude, i boje se da će im, ako nešto kupe, to biti ukradeno. Ukratko, boje se svega. Nije li to pretjerani oprez? To je prevelika opreznost. Nisu li ludi? Neki ljudi imaju takav način razmišljanja, brinu se cijeli dan o ovome i onome, a rezultat je da se ne usuđuju rješavati nikakve probleme niti se susretati s ljudima, i mogu samo ostati kod kuće. Kakvi su to ljudi? (Ludi.) Ludi su; nenormalni su, nisu ljudi. Bez ikakve sposobnosti prosuđivanja, bez ikakvih načela ili minimalnih mjerila u bilo čemu što radi, takva je osoba reinkarnirana zvijer, nema normalnu ljudskost, a njezina prevelika opreznost nije oprez. Na što se oprez odnosi? Oprez znači raditi stvari na odmjeren, metodičan način i po pravilima, i, na temelju tog načela, postupati prilično rigorozno, a kada se stvari dogode, biti smiren, ne brzoplet, nepromišljen ili impulzivan, i moći tragati za istina-načelima i tražiti mudre metode. To se zove oprez, i samo je takav oprez vrlina ljudskosti.

Voljeti se razmetati i hvaliti

Mnogo je ljudi koji se vole razmetati i hvaliti. To je također trend zlog društva. Mnogi ljudi pretjeruju dok govore, bezobzirno izmišljaju stvari i govore što im padne na pamet. Ono što govore uopće se ne podudara s činjenicama i pričaju mnogo praznih priča. I dalje vjeruju da su sposobni, bez ikakvog osjećaja za integritet i sram. Jesu li takvi ljudi vrijedni povjerenja? (Nisu.) Imaju li takvi ljudi integriteta ili dostojanstva? (Nemaju.) Takvi ljudi nemaju integriteta i dostojanstva, nisu vrijedni poštovanja i nisu pouzdani. Mogu li im se onda povjeriti važne stvari? (Ne.) Dakle, kakav je problem voljeti se hvaliti? (To je mana nečije ljudskosti.) To je mana ljudskosti, ali također moraš gledati ljudskost te osobe – je li njezina ljudskost zla i može li prihvatiti pozitivne stvari. Ako je samo podla te ako je pod utjecajem svog obiteljskog života ili društvenog okruženja tijekom mnogo godina razvila lošu naviku da se voli hvaliti i razmetati, govoreći neodgovorno i bez razmišljanja o posljedicama, onda je to samo mana njezine ljudskosti. Nije loša; samo je na razini teške podlosti. Ako takva osoba, osim što se voli hvaliti, također postupa prilično nadmoćno i zlobno u interakciji s drugima, a svrha njezinog razmetanja i hvaljenja jest potiskivati druge i učiniti da se stvari o kojima se hvali i koje preuveličava čine uzvišenijima, boljima i iznad stvari koje su drugi ljudi učinili ili posjeduju, onda to više nije problem njezine podlosti. Kakav je to problem? (To je problem zle ljudskosti.) To je problem zle ljudskosti. Dakle, uključuje li ovo iskvarenu narav? (Da.) Kakvu iskvarenu narav? (Zlobnu.) Ta osoba ima oholu, zlobnu narav. Neki se ljudi vole hvaliti jednostavno zato što su ozbiljno podli. To je uzrokovano njihovim životnim navikama i životnim okruženjem. Oni jednostavno ne razumiju što znači govoriti istinito, govoriti iz srca, raspravljati o stvarnim situacijama ili razgovarati o životu i ispravnim stvarima. Nedostaje im takva svijest. Takvo obrazovanje odsutno je u njihovom obiteljskom i školskom okruženju, a još je više odsutno nakon što uđu u društvo. Kao rezultat toga, njihova urođena podlost vrlo je ozbiljna. Oni su neozbiljni i nemaju pristojno držanje, i jednostavno se vole razmetati i hvaliti se kako bi se pokazali i naveli druge da ih cijene. U svom srcu nemaju drugih ambicija, želja ili potreba. Ako pokazuju samo ta očitovanja, to je samo podlost; to je mana njihove ljudskosti. Ali ako njihovo hvaljenje ima cilj i kroz hvaljenje se predstavljaju kao vrlo sposobni i iznimno vješti, kao i superiorni, različiti od drugih i iznad običnih ljudi, onda to više nije problem podlosti. Njihova ljubav prema hvaljenju vođena je konkretnim razmišljanjem, potaknuta žudnjom za statusom, ambicijom i željom. Koriste hvaljenje kao način da potisnu i impresioniraju druge, čineći da se drugi osjećaju inferiorno i da se smatraju lošijima od njih, te da im budu pokorni i poslušni. To je zlo njihove ljudskosti. Njihova ljubav prema hvaljenju usmjerena je na stjecanje prednosti: „Što god ti imaš, imam i ja. Što god ti možeš, mogu i ja. Što god ti znaš, znam i ja. Što god si ti vidio, vidio sam i ja. Nisam gori od tebe!” Ide čak do toga da, ako si ti jeo određenu hranu, oni će, unatoč tome što je očito nikada nisu jeli, tvrditi da jesu – i ne samo to, reći će da su je jeli više i da je hrana koju su oni jeli bila bolja od hrane koju si ti jeo. Hvalit će se čak i o stvarima koje se jednostavno nisu dogodile. Koja je svrha njihovog hvaljenja? To je da te zasjene, da se natječu s tobom i da ti daju osjećaj da su bolji od tebe, da su u svakom pogledu dobri kao i ti. Vođeni su ambicijom i željom. Dakle, je li očitovanje ljudskosti koje je vođeno takvom ambicijom i željom samo podlost, ili je to zla ljudskost? (To je zla ljudskost.) Uključuje li ovo i iskvarenu narav? (Da.) Biti vođen ambicijom i željom – to je iskvarena narav. Kakva iskvarena narav? (Oholost i zloba.) Točno. Ovdje postoje te dvije vrste iskvarene naravi: oholost i zloba. Osim toga, ima i malo opačine. To jest, što god ti kažeš, oni to uvijek prevrću po mislima, uvijek pokušavaju nešto iz toga izvući i uvijek tome pristupaju s opakim razmišljanjem i ekstremnim idejama. Na primjer, ako ti kažeš: „Auto moje obitelji je Toyota; to je japanski auto”, oni kažu: „Japanski auti nisu dobri. Njemački auti su bolji. Njemački auto koji sam ja vozio ne samo da je imao izvrsne performanse, već je i vozio više od deset godina bez kvara – to je daleko bolje od tvog auta!” Apsolutno te moraju nadmašiti. Ti kažeš: „Nisam završio ni srednju školu”, oni kažu: „Ja sam završio srednju školu. Ljubomoran si na mene, zar ne?” U stvarnosti, nisu završili ni osnovnu školu, ali te i dalje žele nadmašiti. Uživaju u osjećaju da su drugi ljubomorni na njih, da ih cijene i da im se dive. Vidiš, njihov odgovor na informacije koje dobiju od bilo koga uvijek je opak i ekstreman. Nedostaje im razmišljanje normalne ljudskosti. Normalna osoba, nakon što čuje da netko drugi ima nešto dobro, mogla bi reći: „Sjajno je što to imaš. Možeš li mi reći o njegovim konkretnim značajkama i prednostima? Želio bih saznati više o tome.” Netko s normalnom ljudskošću odgovorio bi na ovaj način. Ali ljudi koji se vole hvaliti nemaju normalnu ljudskost. Oni misle: „Zašto bi ti to imao, a ja ne? Čak i ako nemam, svejedno moram reći da imam, i štoviše, moram reći da je moje bolje od tvog!” Ako ih ti zamoliš da to izvade i pokažu ti, reći će: „Neću ti dati da vidiš!” a zapravo to uopće nemaju. Je li to opako? (Jest.) Drugim riječima, kada im se bilo što dogodi, ili kada vide ili prime bilo kakvu informaciju, njihov je odgovor uvijek ekstreman, u neskladu s ljudskošću i opak, tako da u njihovoj naravi postoji i nešto opačine. Drugačije rečeno, kada ti normalno pričaš ili razgovaraš u zajedništvu s njima, i osjećaš da nisi rekao ništa što bi moglo izazvati neopravdanu reakciju, njihov je um već ispunjen mnoštvom misli. Oni su već ljubomorni na tebe, prkosni i puni mržnje prema tebi, a istovremeno te žele potisnuti. Njihov je um zaokupljen tim stvarima. Ne bi li ti rekao da je to opako? (Bih.) Opaki ljudi nisu čisti. Većina izraza, riječi i postupaka koje otkrivaju nisu skladu sa savješću i razumom normalne ljudskosti. Moguće je da u njihovim riječima ima neke agresije; osim što sadrže agresiju, neke od njihovih riječi mogu biti neistinite, a neke mogu biti hvalisanje. To je zato što imaju opake misli i, vođeni tim opakim mislima, sve su riječi koje izgovaraju laži, sve potječu od Sotone i đavola. Takvi ljudi nemaju ljudskosti; oni nisu ljudi. Ljudi koji se vole hvaliti i razmetati mogu se podijeliti u dvije vrste. Treba ih okarakterizirati na temelju biti njihove ljudskosti. To jest, mora se gledati jesu li podli i je li njihova ljudskost zla kako bi se prosudilo koji problem imaju. Ako imaju zlu ljudskost i ozbiljno su podli, sposobni počiniti mnoga zla djela, onda nisu dobri ljudi i treba ih okarakterizirati kao zle ljude. Međutim, ako se samo malo razmeću i imaju malo podlosti, ali se ne mogu natjerati da učine bilo što loše, i dalje imaju nešto savjesti i razuma te mogu učiniti i neke dobre stvari, onda se još uvijek mogu smatrati ljudima s dobrom ljudskošću. To nije velik problem, i ako su dobrog kova, mogu čak biti izabrani za nadzornike, vođe ili djelatnike. Iako se obje ove vrste ljudi razmeću i vole se hvaliti, sve se svodi na to je li njihova ljudskost dobra ili zla. Ako su samo podli, to je mana njihove ljudskosti i ne uključuje iskvarenu narav. Međutim, ako se iza njihovog hvalisanja krije namjera i ambicija, onda to ukazuje na zlu ljudskost i uključuje iskvarenu narav. U smislu njihove ljudskosti, ona je zla; iskvarene naravi koje to uključuje jesu oholost, opačina ili zloba. To uključuje i loš karakter i iskvarene naravi, zar ne? (Da.)

Nepažnja

Razgovarajmo o još jednom očitovanju: nepažnji. Biti nepažljiv u svemu što čovjek radi – u koji to aspekt spada? (To je mana nečije ljudskosti.) Takvi ljudi sve promatraju ugrubo i općenito, nesposobni shvatiti ključne točke. Sve što rade je traljavo. Ne mogu raditi pedantan posao, kao što je rad na izradi tekstova ili upravljanje dokumentima. Ne mogu se nositi ni sa zadacima koji zahtijevaju preciznost. Kada šivaju odjeću, ponekad prišiju nogavice tamo gdje bi trebali ići rukavi, ponekad duge rukave naprave kratkima, ili struk od 66 cm naprave strukom od 61 cm. Odjeću naprave ili prevelikom ili premalom. Bez obzira na to što rade, uvijek su toliko nepažljivi, toliko nepromišljeni i toliko nespretni da ništa ne mogu dobro obaviti. Koliko samo nepažljivi mogu biti? Kada idu van nešto obaviti, mogu čak zaboraviti stvari koje bi trebali ponijeti. Na primjer, kada se sastaju s odvjetnikom zbog tužbe, zaborave ponijeti osobnu iskaznicu, kao i dokaze koje je odvjetnik tražio. Ostavljaju za sobom mnogo stvari. Ponekad čak ne znaju gdje su stavili svoje važne stvari i ne trude se zapamtiti. Kao rezultat toga, često gube i zaboravljaju stvari, a stvari koje rade i njihov svakodnevni život u potpunom su neredu. Takvi ljudi nikada nisu ozbiljni u načinu na koji se odnose prema svom poslu ili svojoj dužnosti. Što god rade, uvijek je površno i brzopleto – uvijek steknu samo grubi dojam o stvarima koje promatraju, uvijek steknu samo grubo razumijevanje riječi koje čuju, uvijek govore samo u grubim crtama i općenito, i uvijek upamte samo grubi nacrt stvari. Kao rezultat toga, nisu u stanju obavljati važne ili povjerljive poslove; nisu prikladni za takve zadatke. Ako njihova nepažnja uključuje samo njihov osobni život ili higijenu, bez utjecaja na druge ljude ili bilo koje važne stvari, onda je to samo mana njihove ljudskosti – kakvi god problemi nastali, mogu jedino sami preuzeti odgovornost i to je to. Međutim, ako to uključuje dužnost, važan posao, nečiju sudbinu i izglede, pitanje nečijeg ostanka ili odlaska, i tako dalje, onda su takvi ljudi neprikladni za bavljenje tim stvarima jer su previše nepažljivi. S jedne strane, nisu precizni u tim stvarima; samo grubo pogledaju, previše su lijeni da koriste mozak ili ulože misli i energiju da ih riješe. S druge strane, njihov stil i pristup obavljanju stvari konstantno su površni i brzopleti, i često gube i zaboravljaju stvari. Ako to uključuje samo njihov osobni život, to nije velik problem. Međutim, ako uključuje važan posao ili povjerljive stvari, mogu zabrljati stvari ili čak uzrokovati veliku nesreću. Na primjer, netko hitno treba ići u Pariz, ali zbog svoje nepažnje, umjesto toga kupi avionsku kartu za Rim. Čak se osjeća prilično zadovoljno, govoreći: „Karta koju sam danas kupio bila je tako jeftina!” Drugi pogledaju i kažu: „Naravno da je jeftina – trebao si ići u Pariz, zašto si kupio kartu za Rim?” To je prevelika nepažnja! Takvi ljudi sve gledaju s omalovažavajućim i površnim stavom. Samo bace jedan pogled na nešto da steknu grubi dojam i to je to. Upravo je to vrsta neodgovornog stava koji imaju. Naravno, taj stav također karakteriziraju nespremnost da u bilo što ulože svoje srce i lijenost – previše su lijeni da u bilo što ulože svoje srce, da koriste mozak ili da promisle pri rješavanju bilo kojeg problema. Ovakvi nepažljivi ljudi neprikladni su za važan posao, osobito za zadatke koji uključuju rad na izradi tekstova, upravljanje dokumentima ili posao koji uključuje povjerljive profesionalne vještine. Dakle, ako takvi ljudi postanu vođe, mogu li biti dorasli zadatku? (Ne. Njihov posao nikada nije obavljen kako treba; uvijek je obavljen površno i u grubim crtama te uvijek ostaje nedovršen. Ne mogu raditi stvarni posao.) Takvim ljudima nedostaje potankosti u poslu; uvijek su površni i brzopleti, rješavajući stvari na površan, nemaran način. Njihove su riječi također uvijek nejasne i skloni su koristiti izraze poput „otprilike”, „možda”, „vjerojatno” ili „moguće”. Takvi ljudi ne mogu ništa postići. Mnogi segmenti posla u Božjoj kući, kao što su administrativni poslovi, kadrovski poslovi, poslovi vezani za crkveni život i rad na evanđelju, uključuju konkretne detalje. Kada se suoče s poslom punim pojedinosti, takvi nepažljivi ljudi dobiju glavobolju, osjećaju se zbunjeno i osjećaju se sputano; nisu voljni baviti se takvim poslom punim pojedinosti. Imaju taj stav lijenosti, pa kada se radi o obavljanju posla, uvijek misle: „Dobro je obaviti površan posao; na kraju krajeva, ovo je dovoljno blizu onome što radni aranžmani nalažu.” Uvijek održavaju taj stav „dovoljno je dobro” – može li se posao dobro obaviti na taj način? (Ne.) Kada procjenjuju ljude, također to rade površno – površno procjenjuju vođe i djelatnike, a površno procjenjuju i nadzornike svakog tima. Kada netko pita: „Koliko dugo taj nadzornik vjeruje u Boga?” oni odgovaraju: „Više od tri godine, čini mi se.” Ali osoba koja vjeruje u Boga tri godine možda još nije ni uspostavila temelj – može li takva osoba biti pouzdana kao nadzornik? Nepažljivi ljudi jednostavno to ne mogu prozrijeti. Zato im je govor uvijek začinjen izrazima poput „otprilike”, „vjerojatno”, „možda”, „moguće” i „čini mi se”; oni jednostavno nikada ne koriste precizne izraze. Kada netko pita: „Je li ikada služio kao vođa dok je vjerovao u Boga?” oni odgovaraju: „Čini se da nije, jer ga nisam čuo da to spominje.” Vidiš, oni se nikada i ni prema čemu ne odnose savjesno. Ako ih pritisneš za pojedinosti, oni se jednostavno oslanjaju na osjećaje i dojmove. Neće reći: „Odmah ću se raspitati o tome i potvrditi.” Jednostavno se prema tome ne odnose savjesno. U svemu smatraju da je dobro sve dok je „otprilike točno” ili „dovoljno blizu”. Neki ljudi kažu: „Zašto bi se moralo živjeti tako pedantno?” Iako je to s jedne strane istina – za stvari vezane uz tjelesni život, možeš biti malo površniji – kada se radi o crkvenom radu, ne možeš biti površan. Biti površan u radu utječe na njegove rezultate. Dobri rezultati u bilo kojem segmentu rada postižu se samo uslijed konkretnog planiranja, aranžmana, praćenja, nadzora i poticanja. Ako se zadaci izvršavaju na površan, nemaran način, nijedan posao nikada ne može dati rezultate. Stoga je nepažnja mana nečije ljudskosti, a takvi nepažljivi ljudi nisu dorasli važnom poslu; osobito nisu dorasli obavljanju posla vođa i djelatnika. Bez obzira o čemu se radi, takvi ljudi uvijek čuju samo grubi nacrt i onda pretpostave da ga razumiju. Na primjer, u poslu osnivanja crkava, kako osnovati crkvu, koliko je ljudi potrebno za osnivanje jedne crkve, koliko crkava čini okrug, koliko okruga čini regiju – radni aranžmani Božje kuće imaju konkretna pravila za sve to, s dodatnim konkretnim pravilima i za posebne okolnosti. Međutim, nepažljivi ljudi niti traže ta pravila niti pokušavaju naučiti o njima, a ipak tvrde da znaju kako postupiti. Kada se od njih zatraži da daju pojedinosti, odgovaraju: „To je samo osnivanje crkava. Kada postoji određeni broj ljudi, osnuješ crkvu.” Ali kada se pita: „Kako bi se točno trebala osnovati?” oni ne znaju i ne mogu dati pojedinosti. Da su novi vođe i da još ne znaju kako osnovati crkvu, to bi bilo razumljivo. Problem je u tome što ne znaju, ali također nisu savjesni u vezi s tim, i ne proučavaju, niti traže. Mogu li takvi ljudi dobro obavljati crkveni rad? (Ne.) Za takve ljude imamo samo dvije riječi – „odstupite!” Nisu dorasli poslu vođe. Nijedan posao nije složeniji od posla koji uključuje ljude. Ako nemaš oprezno i odgovorno srce i tvoj je posao površan i nije obavljen pedantno, onda bez obzira na to koliko si dobrog kova, i dalje nećeš biti dorastao ulozi. Biti previše nepažljiv, raditi sve samo površno, usredotočiti se samo na nacrt, usredotočiti se samo na obavljanje formalnosti, ne usredotočiti se na pojedinosti, ne znati se savjesno odnositi prema stvarima – sve to znači da ti nipošto nisi dorastao poslu vođa i djelatnika. Razumiješ? (Da.)

Temeljitost i savjesnost u obavljanju stvari

Nemarnost je mana ljudskosti. Dakle, jesu li temeljitost i savjesnost u obavljanju stvari, kao i sposobnost da se dokuče srž, ključne točke, sposobnost da se prepoznaju problemi i prozre njihova bit – vrlina ljudskosti? (Jesu.) Stav temeljitih ljudi prema obavljanju stvari prilično je ispravan; oni su u tome vrlo temeljiti i ozbiljni, sposobni su se umiriti i ne biti nagli – to je vrlina ljudskosti. Iako osoba koja posjeduje ovu vrlinu ljudskosti može preuzeti posao s punim radnim vremenom, ako je prespora i ne radi učinkovito, rezultati neće biti baš dobri. Što to uključuje? To uključuje kov, jednu od prirođenih osobina. Misliš li da svatko tko je temeljit nužno može dobro obaviti posao? To je gledište netočno. Neki su ljudi previše temeljiti u obavljanju stvari, gotovo do granice neuroze. Na primjer, kada peru povrće, peru prednju stranu lišća, a zatim stražnju, uklanjaju svaki žuti list i izrezuju svako oštećenje od kukaca, kako bi osigurali da povrće bude potpuno čisto. Biti vrlo temeljit u obavljanju stvari vrlina je ljudskosti, ali ako je netko pretjerano temeljit do te mjere da ne postupa prema načelima i odviše se bavi sitnicama, onda to postaje nepotrebno i neučinkovito. To ukazuje na loš kov, na nesposobnost da se stvari dovrše i da se preuzme posao. Neki ljudi koji su temeljiti u obavljanju stvari mogu dokučiti načela i srž, ključne točke, postupaju brzo i okretno, brzo prosuđuju i sposobni su brzo rješavati probleme – to znači imati dobar kov. Biti temeljit ne znači biti učinkovit u obavljanju stvari niti znači postići dobre rezultate. To samo znači biti u stanju strpljivo ostati usredotočen, biti miran, ne biti nagao, ne biti razmetljiv i ne biti nepromišljen. U najboljem slučaju, to je samo vrlina ljudskosti i ne znači da je osoba dobrog kova. Neki su ljudi prilično temeljiti u obavljanju stvari i naizgled prilično savjesni, ni užurbani ni uznemireni, i prilično su mirni. Međutim, neučinkoviti su u rješavanju stvari, nesposobni odrediti prioritete na temelju važnosti i hitnosti. Uhvate se nekog beznačajnog zadatka i rade na njemu unedogled, izazivajući kod drugih tjeskobu i ogorčenje, tako da bi ih ovi najradije šutnuli. Rade presporo, bez ikakve učinkovitosti – oni su jednostavno beskorisni! Osoba s normalnom sposobnošću preživljavanja radi deset ili dvadeset puta brže od njih. Rade stvari presporo i koliko god radili, ne mogu pronaći metodu ni načela, nemaju smisla za to niti su učinkoviti. Zadatak za koji bi trebao jedan sat može im oduzeti cijeli dan, zadatak za koji bi trebao jedan dan može im oduzeti pet dana, a zadatak za koji bi trebalo pet dana može im oduzeti deset dana, što izaziva i ljutnju i ogorčenje dok ih gledaš. Neke su žene spore u obavljanju stvari. Iako dobro znaju da uskoro trebaju izaći kako bi nešto obavile, i dalje inzistiraju na pranju kose. Ne mogu pronaći metodu za pranje kose. Umjesto da operu svu kosu odjednom, peru je pramen po pramen, i nakon pola sata još uvijek nisu gotove. Nisu li lude? Zbog pranja kose na kraju odgađaju važne stvari. Što su stvari hitnije, to manje imaju osjećaj hitnosti, pa se čak usredotočuju na rješavanje tih beznačajnih pitanja, odgađajući ona važna, a da se pritom ne osjećaju tjeskobno ili uzbuđeno. Ako ih požuruješ, čak imaju hrpu izgovora: „Kako mogu jednostavno ostaviti ove važne stvari nedovršene?” Kada vidiš takve ljude, što pomisliš? Najradije bi ih šutnuo. Ne zaslužuju li takvi ljudi da ih se šutne? (Zaslužuju.) Što se tiče ovakvih ljudi, čak i ako ima posla koji treba obaviti, nema potrebe da ga oni rade. Rade presporo i previše su nesposobni! Kad vidite takve ljude, koji rade stvari puževim korakom, osjećate li tjeskobu? (Da.) Oni kažu: „Ja sam temeljit u svom poslu!” Ja kažem: „Kakva je korist od tvoje temeljitosti? Drugi nisu mnogo manje temeljiti od tebe, ali obave više posla od tebe i obave ga bolje. Može li tvoja temeljitost postići rezultate? To je ključno. Ako si temeljit u obavljanju stvari, a također si učinkovit i postižeš dobre rezultate, onda ta temeljitost ima vrijednost. Ali ako si samo temeljit i na kraju nemaš ni rezultate niti si učinkovit, je li to korisno? Beskorisno je!” Neki su ljudi izuzetno temeljiti u izradi odjeće, ali nikada ne mogu pogoditi veličine. Ne mogu točno procijeniti bi li odjeća odgovarala osobi kojoj je namijenjena, ne mogu reći jesu li rukavi predugi ili prekratki, odnosno je li odjeća preuska ili preširoka, ne znaju standardnu širinu manšete i ne znaju je li ovratnik prikladan. Odjeća koju takvi ljudi naprave sigurno neće biti u skladu s mjerilom. Ako je netko i temeljit i radi prema načelima, to je uistinu vrlina ljudskosti. Ali ako je netko samo temeljit, a nema načela, nesposoban je dokučiti ključne točke i uvijek pravi dramu oko nebitnih stvari te besmisleno razmišlja o njima, to je iritantno. Riječ „temeljit” većina ljudi općenito smatra pozitivnim pojmom, ali temeljitost nije u svim slučajevima vrlina. Ovisi o situaciji. Neki su ljudi slijepo temeljiti bez ikakvih načela. To nije temeljitost, već neurotičnost i njihova nesposobnost da dokuče ključne točke; to ukazuje na loš kov, na nedostatak smisla za obavljanje stvari i nemogućnost da dokuče načela. Stoga, po Mom mišljenju, iako je temeljitost kao očitovanje ili način obavljanja stvari vrlina ljudskosti, također treba gledati na kov osobe. Ako se kov ne uzme u obzir, onda je ipak dobro imati temeljit stav. Ako netko ima kov i istovremeno je učinkovit u obavljanju stvari te se može pridržavati načela, a povrh toga je i temeljit, ta je temeljitost uistinu dodatna vrijednost i istinska vrlina ljudskosti.

Sklonost razmetanju

Razgovarajmo o još jednom očitovanju, a to je sklonost razmetanju. U koju vrstu problema ovo spada? (U iskvarene naravi.) Na primjer, neki ljudi tipkaju vrlo brzo. Kako bi drugima dali do znanja da imaju tu jaču stranu, oni namjerno vrlo glasno udaraju po tipkovnici, kao da žele reći: „Samo poslušaj ritam mog tipkanja i znat ćeš kako brzo tipkam!” Neki su ljudi diplomirali na fakultetu, pa običavaju govoriti stvari poput: „Kad smo mi bili na fakultetu”, „naši profesori s fakulteta”, „naš fakultetski kampus” i tako dalje. Kakvo je to očitovanje? (Razmetanje.) To se zove razmetanje. Neki kupe novi automobil i boje se da drugi neće znati da je to vrhunska poznata marka. Nakon što izađu iz automobila, ne odlaze, već prvo gledaju ima li otisaka prstiju na prozorima, a zatim provjeravaju ima li ogrebotina na laku. Zašto se stalno motaju oko automobila? Samo kako bi drugima dali do znanja da je automobil njihov. Kakvo je to očitovanje? (Razmetanje.) Neki imaju vrhunski telefon. Da bi ga drugi vidjeli, čak i kad je baterija prazna, i dalje se pretvaraju da razgovaraju. Kako se to zove? (Razmetanje.) Zašto se razmeću? Nije li ovdje riječ o taštini? Neki nose bundu od nerca te čak i nakon što uđu u vrlo toplu prostoriju, ne skidaju je. Kad ih netko pita: „Nije li ti vruće?” odgovaraju: „Nije. Nosim nerc – jako je topao!” Pretpostavljaju da drugi o tome ništa ne znaju! Prilikom skidanja, pobrinu se da pokažu etiketu, mašući njome pred ljudima: „Ne samo da je ova bunda od nerca, već je i od tog i tog dizajnera, vrhunske marke. Ti za nju ni ne znaš!” Ako drugi za nju ne znaju, čime se uopće razmećeš? Nije li to uzaludno razmetanje? Neki se čak i preda Mnom razmeću, govoreći: „Ti nosiš jaknu punjenu pačjim perjem? Trebao bi nositi bundu od nerca – jako je topla!” Ja kažem: „Topla je, ali ta je bunda jako teška!” Oni nose bundu od nerca te se čak i preda Mnom razmeću. Recite Mi, nisu li takvi ljudi koji su skloni razmetanju plitki? Što se tiče njihove ljudskosti, imaju dva problema. Jedan je da su osobito površni. Kada se radi o vanjskim stvarima i materijalnim stvarima poput hrane koju jedu, odjeće koju nose i predmeta koje koriste, žele se svime time razmetati. Ne mogu potisnuti želju za razmetanjem i uvijek žele te stvari pokazati drugima, dajući im do znanja da su odjeća koju nose i stvari koje koriste sve vrhunske i iznimne. Kakve veze ima ako drugi to znaju? Čak i ako drugi to vide i nemaju visoko mišljenje o njima, oni se i dalje time razmeću. Nije li to plitko? (Jest.) Plitki su i djetinjasti – to je drugi problem s ljudima koji su skloni razmetanju. Recite Mi, što mogu dobiti takvim razmetanjem? Čine li to samo da bi bili primijećeni? Je li to potrebno? Nije li to suvišno? (Jest.) Osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća, kad bi se nekome potplati kožnih cipela neravnomjerno istrošili, taj bi nabio na njih željezne potkovice koje su pri hodanju stvarale glasan zvuk. Neki bi nabili željezne flekice na potpuno nove kožne cipele čak i prije nego što bi ih obuli, samo kako bi drugima dali do znanja da posjeduju par kožnih cipela. To im je davalo samopouzdanje i osjećaj užitka. Smatrali su: „Privlačiti tuđu pažnju dobra je stvar. To dokazuje da imam šarma i da je moje postojanje opravdano. Dakle, moram sa svima podijeliti svoje prednosti, jake strane i dobre stvari koje posjedujem.” Je li to doista dijeljenje? To se zove hvalisanje. Nema li na ovom svijetu poprilično mnogo ljudi koji se vole hvalisati? (Ima.) Svi ljudi misle da je to prilično normalno, zar ne? Nitko ne prezire takve ljude niti ih itko čudno gleda, jer je svijet pun takvih ljudi koji su opsjednuti uživanjem u svakojakim materijalnim dobrima, novcu i statusu. Stoga, ovaj svijet veliča te stvari. U Božjoj kući takvi ljudi u drugima izazivaju gađenje i prezir. Zašto? Oni koji vjeruju u Boga, od početka postavljanja temelja do postupnog razumijevanja istine te vrijednosti i smisla ljudskog postojanja, počinju se sve manje brinuti o materijalnim užicima i nekim površnim stvarima svijeta. Njihov se unutarnji poriv da teže vanjskim stvarima smanjuje, ciljevi i smjer njihove težnje se mijenjaju, a potrebe njihovog unutarnjeg svijeta postaju drugačije. Razvijaju drugačije gledište o materijalnim potrebama, osjećajući da su sve takve stvari isprazne i da ne mogu zadovoljiti potrebe njihovog srca. Stoga se njihova sklonost razmetanju i hvalisanju svakojakim stvarima smanjuje. Čime bi se vjernici u Boga mogli najviše razmetati ili hvalisati? Mogli bi se hvalisati stvarima poput svojih vještina ili jačih strana. Na primjer, neki ljudi koji vole pjevati uvijek žele da drugi čuju njihov glas. Kažu: „Poslušaj kako mi glas dobro zvuči!” Boje se da drugi neće znati da dobro pjevaju i neprestano se razmeću u tom pogledu. Ukratko, sklonost razmetanju predstavlja manjkavost ljudskosti. To je očitovanje nezrelosti, djetinjastosti i površnosti u ljudskosti. Kada ljudi razumiju samo neke riječi i doktrine, a nisu istinski zadobili istinu niti ušli u istina-stvarnost, vrlo je vjerojatno da će pokazati sklonost razmetanju, a tu manjkavost ljudskosti nije lako prevladati. To je zato što, prije nego što ljudi zadobiju istinu, stvari kojima se mogu razmetati i hvalisati njihov su oslonac i samopouzdanje u životu. Imaš samopouzdanje u svoje vladanje i motivaciju u obavljanju stvari upravo zato što se u životu oslanjaš na stvari poput izgleda, držanja, jačih strana, obrazovanja, kvalifikacija ili stručnih vještina. Stoga, većina ljudi u različitoj mjeri pokazuje tu manu – sklonost razmetanju, i nije je lako prevladati, nije se lako pobuniti protiv nje. Kada ljudi razumiju istinu i uđu u istina-stvarnost, kad imaju određeni rast i manje se brinu o stvarima koje nisu povezane s istinom, shvate da nema potrebe za razmetanjem ili hvalisanjem i da te stvari ne znače da osoba ima ljudskost niti da ima rast; i naravno, još manje znače da je osoba spašena ili da se može pokoriti istini i Bogu. Stoga, kod nekih ljudi koji su prije bili skloni razmetanju, nakon što razumiju istinu i uđu u istina-stvarnost, želja za tim postupno blijedi, a ta manjkavost ljudskosti nesvjesno se prevladava i nestaje. Uzmimo, na primjer, nekoga tko nosi malo skuplju majicu. Kada se slučajno malo zaprlja, obuzme ga tjeskoba. Netko drugi mu kaže: „Zašto si tako tjeskoban? Neće li biti u redu ako je samo opereš?” On odgovara: „Znaš li da je ova majica koštala 200 juana?” Inzistira na spominjanju cijene kako bi drugi to znali; tek je tada zadovoljan. Ako ta osoba razumije istinu, ona može ispravno pristupiti takvim stvarima kada se ponovno s njima susretne. Neće spominjati cijenu i u tom će trenutku njezina taština biti u određenoj mjeri obuzdana. Neće li to pokazati da je njezina ljudskost postala relativno zrela i da više nije tako površna ili djetinjasta? (Hoće.) Njezina sklonost razmetanju, ta manjkavost njezine ljudskosti, tako će biti prevladana.

Preziranje siromašnih i favoriziranje bogatih

Sljedeće očitovanje je preziranje siromašnih i favoriziranje bogatih. Neki ljudi, kada vide nekoga tko je bogat, odmah mu se ulaguju, govoreći stvari poput: „Tvoja koža je sjajna. Dobro izgledaš. Tako si plemenit, čak i tvoja slina vrijedi više od nas sirotinje!” Kada razgovaraju s bogatim ljudima i onima s položajem i statusom, posebno su nježni. Ali kada vide seljaka, uvijek mu se podsmijevati, a njihove riječi, izravno ili neizravno, omalovažavaju ga. Potpuno se drugačije odnose prema siromašnima i bogatima. Spremni su udovoljavati potrebama bogatih, čak do te mjere da im dragovoljno postaju robovi. Ali sa siromašnima je druga priča – kada se siromašni suoče s poteškoćama i zatraže pomoć, oni ih ignoriraju. Njihov odnos prema ljudima niskog položaja i niskog društvenog statusa potpuno je drugačiji od njihovog odnosa prema onima s visokim društvenim statusom. To je preziranje siromašnih i favoriziranje bogatih. Kakav je to problem? (Manjkavost ljudskosti.) Je li to manjkavost ljudskosti? Kakav je to problem unutar ljudskosti? (To znači imati nizak karakter.) To je problem karaktera unutar ljudskosti – to znači imati nizak karakter. Kada vide bogate ljude, postaju ulizice, ponašajući se pretjerano sluganski. Kada vide siromašne ljude, žele se ponašati kao da su gospodari. Kakva su to stvorenja? Ovakvo ophođenje s ljudima pokazuje da nemaju nikakvih načela! Siromašni ljudi samo imaju malo manje novca i nešto lošije životne uvjete – čime su te uvrijedili? Imaju li siromašni ljudi nužno lošu ljudskost? Imaju li bogati ljudi nužno dobru ljudskost? Procjenjuju li i gledaju li druge na temelju istina-načela ti ljudi koji preziru siromašne i favoriziraju bogate? Očito ne. Oni vjeruju da je tko god ima novca plemenit i velik, a tko god je siromašan, nizak je i inferioran. Novac im je mjerilo za procjenu ljudi. Jesu li takvi ljudi dobri ljudi? Kakva je njihova ljudskost? (Njihova je ljudskost loša.) Kada vide bogatu osobu, nabace ulizivački osmijeh; kada vide siromašnu osobu, lice im se odmah smrači – izraz lica im se tako brzo mijenja! Spremni su čak i nositi noćnu posudu za bogatu osobu, ali nisu voljni ni natočiti čašu vode siromašnoj osobi. Kakva su to stvorenja? Nisu li niskog karaktera? (Jesu.) Je li dobro da takvi ljudi budu vođe? (Nije.) Zašto nije? U čemu su neprikladni za ulogu vođa? (Nemaju načela u ophođenju s ljudima, a njihov odabir i uporaba ljudi ne temelji se na istina-načelima, već na tome ima li netko društveni status i novac. Ako postanu vođe, promicat će one sa statusom i novcem. Ako su ti ljudi koji budu promaknuti zli ljudi, tada će zli ljudi imati vlast u crkvi i to će biti katastrofalno.) Takvi ljudi nisu prikladni da budu vođe. Kao prvo, niskog su karaktera i nemaju mjerilo savjesti u onome što rade. Kao drugo, da postanu vođe, pretvorili bi crkvu u nešto poput društva – crkva koju vode postala bi društvena skupina. Promicali bi one koji su bogati i utjecajni, koji imaju položaj, status i veze, i koji uspijevaju u društvu, čineći ih vođama timova i nadzornicima, dok bi gazili seljake, siromašne ljude i one koji su slabo obrazovani i nisu vješti u izgovaranju ugodnih riječi, a koji imaju dobru ljudskost, imaju kov i koji teže istini, ali su niskog društvenog statusa. Ne bi li to crkvu učinilo baš poput društva? Koja bi bila razlika? Ne drže li u društvu vlast oni koji su bogati i imaju status? Ne drže li status i ne privlače li pozornost na svim razinama, poljima i u svim skupinama u društvu oni s položajem, vezama, moći i utjecajem? Da je Božja kuća poput društva, bi li to i dalje bila Božja kuća? To više ne bi bila Božja kuća i ne bi se mogla zvati crkvom – bila bi to društvena skupina. Posljedica toga da ljudi koji preziru siromašne i favoriziraju bogate postanu vođe upravo je ta. Takvi ljudi postaju sluge svakome tko ima status. Recite Mi, imaju li ljudi koji se ponašaju kao sluge ikakva načela? Imaju li granice u svom vladanju? (Nemaju.) Takvi ljudi nemaju načela ni granica u svom vladanju. Suočeni s opasnim okruženjem, mogli bi postati Jude. Da njihova zemlja padne, postali bi izdajice. Da postanu vladini dužnosnici, postali bi izdajice domovine. Upravo su takva stvorenja! Stoga, nisu prikladni da budu vođe. To je zato što ne bi obavljali stvarni posao i nanosili bi štetu braći i sestrama, gazeći sve one koji istinski teže istini i imaju ljudskost, dok bi promicali one sa zlom ljudskošću, koji imaju status i istaknuti su i utjecajni u društvu; to je izravno suprotno načelima Božje kuće za promicanje ljudi. Da takvi ljudi vladaju i drže vlast u Božjoj kući, bi li se rad crkve odvijao glatko i bez prepreka? (Ne.) Rad crkve i Božji izabrani narod bili bi uništeni u rukama tih ljudi. Ti bi se ljudi urotili jedni s drugima, koristili jedni druge i podržavali jedni druge. Braća i sestre koji teže istini bili bi marginalizirani i isključeni – mogli bi čak svi biti dodijeljeni u grupe B ili uklonjeni, bez ikakvog izlaza. Zar se to ne bi moglo dogoditi? (Bi.) Kakvi su odnosi među tim ljudima? Kada se okupe, nazivaju jedni druge prijateljima, grle se i hvale se svojim slavnim povijestima u društvu, govoreći o tome što mogu učiniti jedni za druge, a zatim pitajući što drugi može učiniti za njih, uzajamno se iskorištavajući. Po čemu se ti ljudi razlikuju od ljudi u društvu? Kada su zajedno, ne jedu i ne piju Božju riječ, ne razgovaraju u zajedništvu o istini, ne razgovaraju o svom osobnom iskustvenom razumijevanju, ne govore o spoznaji sebe i ne analiziraju svoje iskvarene naravi. Umjesto toga, govore samo o tome kako su im stvari uspješno išle u društvu, o stvarima koje su učinili i zbog kojih su dospjeli u prvi plan, o svojoj slavnoj povijesti, s kojim su dužnosnicima pili i jeli, kojim su se dužnosnicima ulagivali – govore samo o tome. Jesu li ti ljudi vjernici u Boga? Natječu se jedni s drugima oko statusa, podrijetla, sposobnosti i sredstava, dok istovremeno spletkare i iskorištavaju jedni druge – takvi su njihovi odnosi. Ako si obična osoba ili seljak koji ne može ništa učiniti za njih, oni te smatraju bezvrijednom osobom, nekim tko je potpuno ispod njihove razine, i gurnu te u stranu. O čemu govore kada su zajedno? Raspravljaju o tome koja je marka odjeće izbacila novi proizvod, koji je novi automobil lansiran, tko je kupio dijamant od nekoliko karata, čija je imovina prodana na dražbi, čije su dionice pale ili porasle, čija je tvrtka uvrštena na burzu, tko se dodvoravao vladinim dužnosnicima, tko se urotio s kojom bandom, tko je dao koliko darova i potrošio koliko novca da bi nešto obavio – samo o tome govore. Recite Mi, nije li to odvratno? Da stalno govore o tim stvarima u crkvi, zar ne bi poremetili i uništili crkveni život i rad crkve? Recite Mi, mogu li takvi ljudi biti izabrani za vođe? (Ne.) Oni su oportunisti. Jednom kada otkrijete takve ljude u crkvi, trebali biste ih razotkriti i ukloniti – Božja kuća ne zadržava takve ljude. Oportunisti u Božjoj kući samo su tu da se provlače i prevarom se domognu blagoslova. Oni uopće ne prihvaćaju istinu i ne prihvaćaju nikakve pozitivne stvari. Štoviše, ti ljudi vrše svoju dužnost bez ikakve iskrenosti; uopće se ne žele dati i samo žele steći koristi. Ako nema koristi, neće ništa učiniti. Dok su braća i sestre usredotočeni na vršenje svojih dužnosti i marljiv rad, oni ostavljaju svoje dužnosti po strani i bave se osobnim stvarima, čak se prepuštajući jelu, piću i zabavi. Također često idu na internet i provode mnogo vremena istražujući stvari koje im se najviše sviđaju ili koje najviše žele, poput mode, ljepote i frizura te vrhunskih zdravstvenih proizvoda. Kamo god idu, šepure se i obmanjuju druge; traže ljude svoje vrste, a kada nađu nekoga sličnog, odmah s njim nađu zajednički jezik. Ne mogu se slagati s istinskom braćom i sestrama, a u crkvi su neprilagođeni i nisu ljudi. Kada vidite takve ljude, morate se držati podalje od njih. Nadalje, ako većina ljudi ili vaši vođe nemaju sposobnost razlučivanja i još uvijek ih smatraju istinski vjernom braćom ili sestrama, morate istupiti da ih razotkrijete i uklonite. Razumijete li sada? Zašto se takvi ljudi moraju ukloniti? (Zato što takvi ljudi lako izazivaju ometanja u crkvi, unose negativno ozračje i mogu utjecati na druge u vršenju njihove dužnosti i težnji istini.) Točno, uništavaju ozračje crkve. Sami ne teže istini, a utječu i na druge, kočeći ih. Za obavljanje posla vrijednog jedan dolar, traže deset dolara plaće. Korištenje takvih ljudi nije čak ni isplativo kao držanje psa. Barem pas može čuvati kuću i biti odan svom vlasniku! Ne spletkari iza leđa i ne moraš se brinuti da će kasnije stvarati probleme. Kakve bi bile posljedice da crkva dopusti ljude koji preziru siromašne i favoriziraju bogate? Bi li mogli pomoći Božjem izabranom narodu? Bi li mogli biti od koristi drugima? (Ne.) Jednom kada budu razotkriveni i kada ih drugi prozru, trebali bi biti uklonjeni. Ako im se dopusti da ostanu, samo će prekidati i ometati, samo stvarati nevolje i samo donositi nesreću crkvi. Ako čekate dok ne izazovu veliku nesreću, pa da tek onda popravljate štetu, to bi bilo vrlo problematično. Ne želimo nevolje; radije bismo si uštedjeli brigu. Postoji mnogo zadataka i dužnosti koje bi ljudi trebali obavljati – ne pozivajte te nevolje.

Dodvoravanje onima koji imaju moć

Postoji još jedna vrsta ljudi: oni koji se vole dodvoravati onima koji imaju moć. Jesu li ljudi koji se dodvoravaju onima koji imaju moć dobri ili loši? (Loši su.) Na koje načine su loši? Ova vrsta osobe izraziti je snob. Kada vidi nekoga tko ima status, neprestano se svim silama trudi dodvoriti mu se; sama inicira razgovor s njim i otvara mu se, poslužuje mu hranu, pere odjeću i čisti za njega. Nema toga što nije voljna učiniti. Ako nemaš status, pravi se da te ne vidi, a ako joj ti prvi priđeš, kad te vidi, lice joj se odmah smrači. Jesu li takvi ljudi dobri? U koji aspekt spada ova vrsta problema? (Ova vrsta osobe je slabog karaktera i ima lošu ljudskost.) Ljudskost joj je loša, a karakter slab. Do koje je mjere njezina ljudskost loša? (Nema integriteta ni dostojanstva.) Jesu li ljudi koji se aktivno dodvoravaju onima koji imaju moć dobri ljudi? (Ne.) Kakvi su to onda ljudi? Kakav je karakter ljudi koji se vole dodvoravati onima koji imaju moć? Dvolični su u ophođenju s istom osobom. Ne boje se da će ih drugi prozreti i čak slobodno dopuštaju da se te njihove strane pokažu. Imaju li ti ljudi ikakav osjećaj integriteta ili srama? (Ne.) Mogu li se ti ljudi koji nemaju osjećaj integriteta ili srama svrstati u zle ljude? (Da.) Zašto se mogu svrstati u zle ljude? Dvolični su u načinu na koji se odnose prema drugima. Analizirajmo korijen te dvoličnosti. Ti ljudi osobito vole status i vole ljude koji imaju položaj i moć. Kada vide ljude koji imaju status, stalno su nasmiješeni, potpuno poslušni; ulaguju im se i dodvoravaju bez imalo zadrške te im besramno laskaju. Bez obzira na to je li im cilj umiliti se tim ljudima ili imaju skriveni motiv da budu cijenjeni i promaknuti, njihov stav prema drugima je problematičan i krši istina-načela. Zašto onda imaju takav stav prema ljudima sa statusom? (Radi vlastitih interesa.) To dokazuje da osobito vole status. Njima samima nedostaje sposobnosti ili nemaju kvalifikacije, uvjete ili prilike da postignu status. Međutim, dodvoravanjem i približavanjem onima sa statusom mogu zadovoljiti svoju želju za statusom. Stoga se mogu ulagivati i laskati drugima bez ikakve zadrške ili srama. Prilično su slabog karaktera. Ne mare kakva je osoba onaj sa statusom niti razlučuju je li ljudskost te osobe dobra ili loša ili je li ta osoba zla. Dokle god ta osoba ima status ili novac, čak i ako je zla osoba, oni će joj se i dalje dodvoravati. Nisu li potpuno lišeni načela? (Jesu.) Za njih je sve što kažu ljudi sa statusom ispravno i dobro te im je prihvatljiv svaki način na koji oni govore. Dokle god netko ima status, oni su prema njemu dobri. Potpuno im nedostaju načela i pretjerano su dobri prema toj osobi. Kod njih nema ni trunke integriteta ili srama. Ne mare kako ih drugi gledaju ili ocjenjuju. Nije im važno što drugi misle o njima. U sebi misle: „Ja jednostavno volim ljude koji imaju status. Samo želim biti dobar prema njima. Što je loše u tome što netko ima status? Vi koji nemate statusa niste vrijedni moje dobrote!” Takvi ljudi nemaju načela ni dostojanstva. Ne mare kako ih drugi vide niti kako ih Bog ocjenjuje. To su ljudi slabog karaktera. Dok se tako ponašaju, u svojoj savjesti ne osjećaju ništa, a njihov razum nema mjerilo za prosuđivanje. Nemaju minimalne standarde i beskičmenjaci su u svom vladanju. Kada naiđu na nekoga tko ima status, odmah se skupe, pužu i postaju poput roba, zauzimajući položaj pokornog podanika. Tko god ima status postaje njihov gospodar. Imaju li takvi ljudi integriteta ili dostojanstva? (Ne.) Čak su sposobni upustiti se u najodvratnije laskanje ljudima sa statusom, i usuđuju se to činiti ma koliko ljudi bilo prisutno. Ne mare za tuđa mišljenja ili kako ih drugi vide, i cilj im je samo zadovoljiti vlastite želje. Tako se ponašaju prema ljudima sa statusom. Ali što se događa kada osoba izgubi status? Tada mijenjaju lice. Kako se tada odnose prema toj osobi? (Odmah je počnu ignorirati.) Lice im se odmah smrači, a stav im postaje potpuno drugačiji: „Izgubio si status, a još uvijek želiš da budem dobar prema tebi? Nema šanse!” Ako ih osoba koja je izgubila status zamoli za čašu vode, oni je ignoriraju. Ako ih zamoli da pomognu, oni je ignoriraju. Ako žele s njima iskreno porazgovarati, kažu: „Jesi li ti dostojan? Imaš li ti kvalifikacije da razgovaraš sa mnom? Što si utvaraš, tko si?” Kako im je opaka narav! Je li zločin nemati status? Mijenja li se netko nakon što je smijenjen sa službenog položaja? Nije li to još uvijek ista osoba? Zašto sada nije dostojna razgovarati s takvim ljudima? Zašto joj takvi ljudi ne mogu pomoći? Čak i da je to životinja u nevolji kojoj je potrebna ljudska pomoć, iz osjećaja savjesti, ljudi bi joj ipak trebali pomoći, nježno je paziti i brinuti se o njoj – a kamoli za ljudsko biće? Ipak, oni nemaju čak ni tu trunku ljudske dobrote. Osim tih očitovanja, neki idu još dalje. Misle u sebi: „Prije sam bio dobar prema tebi jer si imao status. Sad kad si izgubio status, još uvijek očekuješ da te poštujem i da ti dopustim da sačuvaš obraz, da te izbjegavam dovoditi u neugodne položaje tijekom razgovora i da se pokoravam tvojim naredbama kao prije? Nema šanse! Budi sretan što te ne gazim!” Kakva su to stvorenja? Kada je netko u nevolji, ne samo da ga ignoriraju, već mu zabijaju nož u leđa, tražeći prilike da ga zlostavljaju i potiskuju. Kakvi su to ljudi? (To su zli ljudi.) Njihovo pravo lice zlih ljudi tako izlazi na vidjelo, zar ne? Prema ljudima sa statusom ponašaju se kao pokorni podanici, do krajnosti ispravni, pozdravljajući ih s osmijehom. Majstori su u podilaženju drugim ljudima. Ako neki dužnosnik kaže da se krumpir može uzgajati na Mjesecu, spremno će potvrditi: „Krumpir uzgojen na Mjesecu doista je ukusan!” Ali kada taj dužnosnik izgubi status, njihov se stav potpuno mijenja. Bez obzira na to što bivši dužnosnik sada kaže, čak i ako je ispravno, oni neće slušati. Čak i ako taj bivši dužnosnik ima istinsko razumijevanje, oni to ignoriraju i odbijaju prihvatiti, smatrajući samo da im nije po volji. U srcu misle: „Ti nemaš status, pa ništa što ti kažeš nema nikakvu težinu. Čak i ako je to što kažeš ispravno, kakva je korist od toga? Čak i ako imaš istina-stvarnost, i dalje mi se ne sviđaš. Jednostavno uživam gaziti ljude bez statusa – ako ih ne gazim, to je propuštena prilika!” Kakva su to stvorenja? Ako nemaš status, odbojan si im. Koliko god da si dobar prema njima, beskorisno je. Bez obzira na to kako ih postavljaš u ravnopravan položaj sa sobom i odnosiš se prema njima prema načelima, to ne može promijeniti njihov stav prema tebi. Imaju li takvi ljudi ljudskost? (Ne.) Kako se očituje njihov nedostatak ljudskosti? Nije li to opakost? (Jest.) Narav ljudi koji se vole dodvoravati onima koji imaju moć izuzetno je opaka i takvi su mi ljudi jednostavno odvratni. Kada imaš status, o očima tih ljudi sve tvoje mane i nedostaci su kao vrline i jače strane. Ali kada nemaš status, sve tvoje jače strane i vrline u njihovim su očima kao mane i nedostaci. Ništa što ti kažeš nema nikakvu težinu i sve u vezi s tobom im je odbojno. Uvijek te žele tlačiti, gaziti i potiskivati. Imaju opaku narav, zar ne? (Da.) Zlostavljaju one bez statusa kako god žele. Smatraju da je grijeh ne tlačiti krotke ljude. Čak i ako ih ti ne provociraš, oni će aktivno tražiti greške, tlačiti te i gaziti, gledajući na tebe s ogromnim prezirom. Kao da je nemati status grijeh, što te čini nedostojnim života ili boravka u njihovoj prisutnosti; kao da si sam sebi nanio nevolju i zaslužuješ nesreću ako nemaš status. Kakva su to stvorenja? Treba li takvim ljudima dopustiti da ostanu u crkvi? (Ne.) Mogu li se ljudi koji su osobito skloni dodvoravanju onima koji imaju moć izabrati za vođe? (Ne.) Zašto ne? Ovako se ponašaju prema ljudima sa statusom – da oni sami steknu status, ne bi li postali autoritarni, čineći sebe vrhovnima? To bi bilo katastrofalno! Zanemarili bi radne aranžmane Božje kuće, crkvene upravne odluke i prijedloge braće i sestara, pa čak i potiskivali one bez statusa bez obzira na to što rekli ili učinili. Uništili bi crkvu. Takvi ljudi imaju izuzetno jaku želju za moći, a jednom kada dobiju ono što žele, posljedice su nezamislive. Ljudi koji se dodvoravaju onima koji imaju moć osobito su opaki i izrazito slabog karaktera. Koje su glavne karakteristike njihove iskvarene naravi? (Zloba.) Opakost, zloba i odbojnost prema istini. Osobito je opaka njihova dvoličnost u ophođenju s istom osobom, mijenjajući se izuzetno brzo. Nije li to opako? (Jest.) Čak i ako ih ljudi bez statusa ne provociraju, oni će preuzeti inicijativu da ih napadnu, zlostavljaju i gaze. Nije li to opako? (Jest.) Bez obzira na to ima li druga osoba status ili ne, oni ne mogu postupati prema načelima niti se prema njima pošteno odnositi. Kada im kažeš: „U Božjoj kući vlada istina, a prema ljudima se postupa pošteno”, prihvaćaju li to? (Ne.) To im samo uđe na jedno uho, a izađe na drugo, pa misle: „Kakvo poštenje? Ljudi su jednostavno ili visoki ili niski, plemeniti ili niski. Oni sa statusom su plemeniti; oni bez statusa su bezvrijedno smeće!” To je njihova logika i načelo za promatranje ljudi i ophođenje s njima. Ne prihvaćaju istina-načela te i dalje iskazuju svoje iskrivljeno razmišljanje. Ne osjećaju li odbojnost prema istini? (Da.) Statusu i moći pristupaju koristeći vlastitu logiku i načela za ovozemaljsko ophođenje i vlastita gledišta na ovozemaljsko ophođenje, te ih koriste kako bi rješavali te stvari, umjesto zahtjeva i načela Božje kuće o tome kako se odnositi prema ljudima. Nije li to neprihvaćanje istine, otvoreno opiranje istini? U srcu misle: „Ako imaš status, onda si gazda u mom srcu.” Bog i istina nemaju mjesta u njihovom srcu. Kakva je to narav? Biti tako nadmen i tako budalasto tvrdoglav – nije li to neprihvaćanje istine? Nije li to odbojnost prema istini? (Jest.) To je upravo takva narav. Samo s obzirom na njihovu ljudskost, takvi su ljudi slabog karaktera, potpuno odvratni i nije vrijedno družiti se s njima. Ali s obzirom na njihovu narav, nije samo pitanje jesu li vrijedni druženja. Ti ljudi imaju opake, zle naravi i nisu predmet spasenja. Svi će biti kažnjeni i umrijet će; njihova djela su smrtni prijestup. Ti se ljudi slijepo dodvoravaju onima koji imaju moć i pokazuju ropsku poniznost, što je odvratno. Na položaju crkvenih vođa takvi su ljudi opasnost. Ako takve ljude izaberete za crkvene vođe, snaći će vas nesreća. Neki okružni vođe, budući da su budalasti i ne mogu prozreti ljude, čak imenuju ovu vrstu osobe kao kandidata za crkvenog vođu, što rezultira time da braća i sestre u crkvi budu prevareni. Ljudi ove vrste, koji su dobri u ulizivanju drugima i dodvoravanju onima koji imaju moć te koji se izvana čine vrlo revnima i slušaju svaku riječ vođa, lako budu izabrani za kandidate. To je zato što neki vođe i djelatnici vole one koji im se ulizuju i koji su pokorni i ne mogu prozreti posljedice koje će ova vrsta licemjerne osobe donijeti crkvi jednom kada postane vođa. Jednom kada takvi ljudi budu izabrani i steknu status, njihova zlonamjerna strana često odmah izađe na vidjelo i počnu ometati crkvu. Vođe koji su ih izabrali žale zbog toga kada vide da su ljudi koje su izabrali zli ljudi, ali ne mogu ispraviti posljedice koje su njihovi postupci donijeli crkvi. To je u potpunosti posljedica toga što vođe i djelatnici imaju iskvarene naravi i postupaju bez načela. Oni koji štuju status i moć nisu ljudi koji ljube istinu. Dodvoravaju se svakome tko ima status i ulizivački se osmjehuju kad god vide vođe i djelatnike. Neki vođe ne mogu odoljeti tom iskušenju; postanu presretni kada vide ljude s ulizivačkim osmijehom i žele ih promaknuti kako bi se razmetali vlastitom sposobnošću. Zapravo, kada im se ti ljudi dodvoravaju i ulizivački im se osmjehuju, oni imaju zlokobne motive, ali ti vođe misle da su ti ljudi doista dobri. Jednom kada ti ljudi postanu vođe, ne pokoravaju se nikome i ignoriraju upravo one vođe koji su ih promaknuli. Tek tada ti vođe shvate da ti ljudi nisu dobri i da su promaknuli pogrešne ljude. Što treba učiniti u takvoj situaciji? Ne bi li se ta situacija trebala ispraviti? (Da.) Kako bi se trebala ispraviti? (Te ljude treba odmah razotkriti, a zatim smijeniti.) Ti ljudi ne mogu obavljati stvaran posao; oni su samo smetenjaci koji se znaju samo dodvoravati i ulizivati onima koji imaju moć. Vođe bi ih trebali odmah smijeniti i žaliti što su onda bili slijepi i u očima i u srcu i nesposobni razlučiti ljude, birajući pogrešne ljude. Sada još uvijek ima vremena da se situacija odmah ispravi. Jeste li sada u stanju prozreti takve ljude koji se dodvoravaju onima koji imaju moć? (Jesmo.) Takvi ljudi nisu dobri.

Iznimno pamćenje

Sada razgovarajmo o očitovanjima koja uključuju prirođene osobine. Iznimno pamćenje – u koji aspekt spada ovo očitovanje? (U prirođene osobine.) Imati osobito dobro pamćenje, točno pamtiti stvari, pamtiti članke, odlomke Božjih riječi, himne ili radne aranžmane osobito jasno i točno – u koji bi aspekt to trebalo spadati? (U dobar kov – prirođenu osobinu.) To je prirođena osobina. Što se tiče toga u koji konkretan aspekt prirođenih osobina spada, mislim da ne bi trebalo spadati u kov. Ako se radi samo o dobrom pamćenju, sposobnosti pamćenja, pamćenja mnogo toga, točnog pamćenja i dobrog pamćenja, to u najboljem slučaju spada u kategoriju urođenih jačih strana, talenata i sposobnosti. A je li nečiji kov dobar ili ne, to ovisi o tome kakva je njegova sposobnost razumijevanja. Ako netko ima iznimno dobro pamćenje, sposoban je osobito dobro, osobito brzo i osobito točno zapamtiti dio stihova, segment znanja i doktrine ili profesionalnu vještinu, ali su ono što pamti samo neke propisane i krute stvari, koje ne uključuju istina-načela i koje se ne mogu primijeniti ili provesti u stvarnom životu ili poslu – ako jednostavno ima dobro pamćenje – onda je to samo jača strana i sposobnost unutar njegovih prirođenih osobina, ne doseže razinu koja uključuje njegov kov. Kao što smo ranije raspravljali, što je kov? (Učinkovitost i djelotvornost u obavljanju stvari.) Ako imaš dobro pamćenje i također dobar kov, kakva bi očitovanja i karakteristike trebao imati? To je da, u vezi sa stvarima koje čuješ, na temelju sposobnosti točnog pamćenja, možeš također shvatiti ključne točke, pronaći načela, pronaći put primjene i plan za provedbu, a zatim si u stanju to stvarno primijeniti u stvarnom životu i radu, obavljajući stvari učinkovito i djelotvorno. To znači da Božje riječi i istina-načela koja si zapamtio ne ostaju na teorijskoj razini, već se provode u tvojem obavljanju dužnosti i postaju tvoja istina-stvarnost, dajući rezultate u radu koje ljudi mogu vidjeti i poboljšavajući učinkovitost rada. To ne podrazumijeva samo imati dobro pamćenje, već i imati dobar kov. Nije slučaj da dobro pamćenje znači i dobar kov. Umjesto toga, imati sposobnost razumijevanja, biti u stanju tragati za istinom i pronaći načela primjene istine kada i se nešto dogodi, te provoditi posao bez odstupanja i činiti to precizno, brzo i učinkovito – samo to znači imati dobar kov. Dobar kov ne znači razumjeti neke doktrine i onda biti u stanju iznositi ih u velikim količinama. Umjesto toga, radi se o razumijevanju i shvaćanju nekih istina-načela, a zatim o sposobnosti da ih fleksibilno primijeniš u svom radu i dužnosti, čineći ih dijelom svog stvarnog života i pretvarajući ih iz teorije u stvarnost, što omogućuje da istina-načela imaju učinak na ljude i postižu rezultate u njima, donoseći ljudima koristi i prednosti. To je ono što znači imati kov. Ako zapneš na razini razumijevanja riječi i doktrina i ne možeš obavljati rad te ne možeš pronaći načela ili sredstva – to jest, ako ovaj aspekt istina-načela uvijek ostaje samo teorija za tebe i nemaš načina, metode ni puta da ga pretvoriš u stvarnost – to je ono što znači nemati kov ili imati loš kov. Koliko god da je tvoje pamćenje dobro, čak i ako nadmašuje pamćenje običnih ljudi do te mjere da je gotovo izvanredna sposobnost, to ne znači da si dobrog kova. Na što se odnosi dobar kov? Kako se kov procjenjuje? (Prosuđuje se prema tome može li osoba razumjeti načela rada i pravilno provesti ta načela kako bi postigla rezultate.) Prosuđuje se prema učinkovitosti i djelotvornosti, zar ne? (Da.) Neki ljudi mogu brzo i točno zapamtiti radne aranžmane, a mogu ih i teorijski razumjeti. Međutim, kada se radi o provedbi, ako ih netko pita: „Kako bi se ovaj posao trebao obaviti? Imaš li ideje, planove ili korake?” oni odgovaraju: „Ne, ne znam kako to učiniti.” To znači nemati kov. U najboljem slučaju, to je samo jača strana u jednom području. Sjećam se da smo, kada smo prvi put razgovarali u zajedništvu o ovoj temi, raspravljali o ovom pitanju. Vi ste možda zaboravili, pa ste ovaj put opet svrstali iznimno pamćenje u kov. Uvijek pogrešno shvaćati nečije jače strane i talente i uvijek svrstavati određenu jaču stranu ili talent u dobar kov, teška je pogreška. Ako se ovo pitanje riješi i vi shvatite što je jača strana, što je talent ili sposobnost, a što je pravi kov, to će biti korisno za razlučivanje ljudi i za vaš vlastiti životni rast. U najmanju ruku, može vam pomoći da malo obuzdate svoju oholu narav, tako da više ne budete pogrešno uvjereni da imate izvrstan kov samo zato što znate dobro pjevati ili plesati. Dakle, možete li sada još uvijek ocjenjivati ovu stvar na ovaj način? (Ne.) Što onda ljudi koji znaju pjevati zapravo trebaju posjedovati da bi imali dobar kov? (Trebaju imati sposobnost razumijevanja, znati koji je način pjevanja u skladu s načelima, a također imati osjetljivost.) Osjetljivost je vrlo ključna. Vidiš, svi ti ljudi znaju nešto teorije glazbe, ali učinak njihovog pjevanja varira. Neki ljudi mogu osjetiti i tražiti put kad je u pitanju pjevanje. Slušaju razne pjesme, različite melodije i različite stilove pjevanja raznih ljudi i osluškuju koje su tehnike pjevanja dirljive i ugodne. Pronalaze određeni osjećaj iz tog procesa i zatim nastavljaju istraživati i vježbati na temelju tog osjećaja. Nakon nekog vremena, osjećaju da im se pjevanje poboljšalo i drugi su ga voljni slušati. Postupno, oni to uspoređuju s teorijama i potvrđuju da je taj put primjene ispravan. U stanju su otkriti put primjene kako bi promijenili svoj način pjevanja i ispravili svoje prethodne neispravne načine pjevanja. Zatim mogu dalje provoditi i primjenjivati dobre, ispravne, pozitivne elemente koje su usvojili u vlastitom pjevanju. Mogu uočiti koji je način pjevanja ispravan, a koji neispravan, te koji način pjevanja stvara dobar osjećaj, a koji loš. To znači biti dobrog kova. Ako imaju samo teorijsko znanje, ali ne mogu primijeniti teoriju na svoje stvarno pjevanje i imaju iskrivljeno razumijevanje, onda nisu dobrog kova. Pogledajte neke ljude koji pjevaju – kada im drugi ukažu da koriste falset, oni to mogu prihvatiti i, nakon jedne ili dvije godine vježbanja, ispraviti. Iako još nisu vrlo vješti u pjevanju, već pjevaju svojim autentičnim tonom i glasom. S druge strane, neki ljudi pjevaju falsetom i to je jasno svakome tko ih čuje, ali oni i dalje misle da pjevaju svojim pravim glasom, svojim autentičnim tonom i glasom, nesposobni razlučiti razliku. To pokazuje nedostatak kova i nedostatak sposobnosti zapažanja, nesposobnost uočavanja stvari. To je razlika između kova i jače strane. Ako si ti talentiran za pjevanje, to je tvoja jača strana; to je prirođena osobina. Međutim, možeš li dobro pjevati i uočiti bit, načela i osnove u tom području, toj profesiji, pitanje je kova. Ako ti možeš uočiti bit, osnove i načela, onda možeš postati pjevač, majstor pjevanja. Ako uživaš u pjevanju, brzo ga učiš i točno svladavaš melodiju, ritam i visinu tona, to se može nazvati samo prirođenom jačom stranom i može se reći da si dobar u toj određenoj profesionalnoj vještini. Međutim, zbog tvog vrlo prosječnog i ograničenog kova, uvijek ćeš ostati na tome da si samo dobar u pjevanju. Nećeš moći dosegnuti razinu svladavanja osnova i nećeš moći postati pravi pjevač i majstor pjevanja. To je ograničenje koje nameće tvoj kov. Ljudi dobrog kova imaju potencijal i prostor za razvoj, dok oni prosječnog ili lošeg kova nemaju potencijala ni prostora za razvoj. Dakle, bez obzira na to u kojem su području tvoje jače strane, ako si lošeg kova, neizbježno ćeš biti ograničen svojim kovom. Koliko god da si talentiran u određenom području, koliko god ti se to sviđalo, ili koliko god tvoj interes bio velik, nećeš imati potencijala za razvoj zbog svog lošeg kova, jer ti ne možeš nadmašiti svoj kov. Razumijete li? (Da.) Sada kada sam ovo rekao, hoćete li postati nesigurni u svoje pjevanje? Ja jednostavno govorim o stvari o kojoj je riječ, koristeći jednu od vaših jačih strana kao primjer za razgovor u zajedništvu o razlici između kova i jačih strana. Međutim, Božja kuća ne zahtijeva od vas da postanete pravi majstori pjevanja, da pjevate s određenim visokim stupnjem preciznosti, da razvijete određeni stil pjevanja ili da postignete velik uspjeh u pjevanju. To se ne zahtijeva. Samo dobro iskoristite svoj postojeći kov i jače strane – to je u redu. Sve dok postoji izražavanje istinskih osjećaja i iskrenosti, to je dovoljno. Nemojte se sada obeshrabriti niti odustati samo zato što sam rekao da su neki od vas lošeg kova ili vrlo prosječnog kova s malo prostora za razvoj. Nema potrebe za tim. Hoćete li se osjećati obeshrabreno? (Ne.) Morate ispravno gledati na ovu stvar. Da nisam koristio vaše situacije kao primjere, možda ne biste shvatili, ne biste imali temeljito razumijevanje, i što god da sam rekao, vi to ne biste uzeli k srcu. Da bih vam pomogao da temeljito razumijete, morao sam dati nekoliko primjera kako bi svatko mogao imati bolje razumijevanje. Na taj će način i vaše razumijevanje razlike između kova i jačih strana postati točnije. Smeta li vam ovaj način razgovora u zajedništvu? (Ne, ne smeta nam.) Dobro je da vam ne smeta. Gledajte na ovo ispravno. Primjenjujte onako kako biste trebali. Uložiti svoje srce u to i vježbati s jasnim ciljem i u dobrom smjeru uvijek će biti bolje nego ne napredovati ili se zaglavljivati na svojim starim načinima. Iako su ograničenog ili lošeg kova, i dalje se trebaš truditi vježbati i nastojati postići najviše što možeš unutar opsega svog ograničenog kova. Moramo posvetiti sve svoje srce i sve svoje napore, vršeći ovu dužnost i obavljajući ovaj posao sa stavom odgovornosti i odanosti. To je načelo primjene koje biste trebali slijediti. Ne smiješ postati negativan niti odustati samo zato što tvoja jača strana nema razvojnog potencijala i što u budućnosti nećeš moći biti u središtu pozornosti. To nije prihvatljivo i to očito nije istina-načelo koje bi trebao slijediti u odnosu prema ovome. Razumijete li? (Da.)

Unutar svakog od ova tri područja – prirođenih osobina, ljudskosti i iskvarenih naravi – postoji mnogo konkretnih pojedinosti koje treba razumjeti. Je li potrebno razgovarati u zajedništvu o tim stvarima? (Jest.) O mnogim aspektima ljudi imaju samo površno razumijevanje i ne mogu ih jasno objasniti. Mogu imati neke jače strane i onda misliti da su plemenitog karaktera, vjerujući da su časni i slobodni od iskvarenih naravi, da imaju dobru ljudskost i da su izuzetnog kova. Sve to proizlazi iz ljudske nesposobnosti da jasno razluče ta pitanja. Što više pojedinosti ovakva pitanja uključuju, to više ima materijala za razgovor u zajedništvu; to se ne može obuhvatiti u samo jednom ili dva susreta, već zahtijeva više takvih susreta. U redu, ovdje ćemo za danas završiti s razgovorom. Doviđenja!

14. listopada 2023.