Sve Božje riječi sadrže dio Njegove naravi. Božja se narav ne može u potpunosti izraziti riječima, što jasno pokazuje koliko je u Njemu izobilja. Uostalom, ono što ljudi mogu vidjeti i dodirnuti ograničeno je, baš kao i ljudske sposobnosti. Iako su Božje riječi jasne, ljudi ih ne mogu u potpunosti razumjeti. Uzmimo za primjer ove riječi: „Kad munja zabljesne, svaka životinja pokaže svoj pravi oblik. Isto tako, osvijetljen Mojom svjetlošću, čovjek je povratio svetost koju je nekada posjedovao. O, iskvareni stari svijete! Najzad se strovalio u prljavu vodu i, potonuvši ispod površine, pretvorio u mulj!” Sve Božje riječi sadrže Njegovo biće i, premda su svi ljudi svjesni tih riječi, nitko nikada nije spoznao njihovo značenje. U očima Božjim svi oni koji Mu se opiru jesu Njegovi neprijatelji, odnosno oni koji pripadaju zlim duhovima jesu životinje. Iz toga se može sagledati pravo stanje crkve. Svi ljudi osvijetljeni su Božjim riječima i u tom svjetlu oni ispituju sebe neizloženi propovijedima, prekoravanju ili direktnom odbijanju drugih, neizloženi ostalim ljudskim postupcima i tuđim ukazivanjima. Iz „mikroskopske perspektive” oni vrlo jasno vide koliko je bolesti zaista u njima. U Božjim riječima svaka vrsta duha razvrstana je i otkrivena u svojem izvornom obliku; oni s duhom anđela postaju osvjetljeniji i prosvjetljeniji, pa otud Božje riječi: „nakon što su povratili svetost koju su nekad posjedovali”. Te su riječi zasnovane na konačnom rezultatu koji je Bog postigao. Naravno, taj se rezultat zasad još ne može u potpunosti postići – to je samo nagovještaj kroz koji se može uvidjeti Božja volja. Te riječi jasno pokazuju da će se velik broj ljudi raspasti u Božjim riječima i biti poražen u postepenom procesu posvećenja svih ljudi. Riječi „nakon što su se pretvorili u mulj” ovdje ne proturječe Božjem uništenju svijeta ognjem, a „munja” se odnosi na Božji gnjev. Kad Bog oslobodi Svoj veliki gnjev, cijeli će svijet zbog toga doživjeti svakojake katastrofe, poput erupcije vulkana. Stojeći visoko na nebu može se vidjeti da se cijelom ljudskom rodu na zemlji približavaju svakakve nesreće, svakim danom sve više. Promatrajući s visine na zemlji se mogu vidjeti razni prizori poput onih koji prethode potresu. Tekuća vatra nesputano juri, lava slobodno teče, planine se pomiču i nad svime blista hladna svjetlost. Cijeli svijet utonuo je u plamen. To je prizor Boga koji oslobađa Svoj gnjev i to je vrijeme Njegova suda. Svi oni koji su od krvi i mesa neće moći pobjeći. Prema tome, ratovi među zemljama i sukobi među ljudima neće biti potrebni da bi se uništio cijeli svijet; naprotiv, svijet će „svjesno uživati” u kolijevci Božje grdnje. Nitko neće pobjeći; jedna po jedna, svaka osoba mora proći kroz to iskušenje. Nakon toga, cijeli svemir ponovo će zaiskriti svetim sjajem, a cijeli ljudski rod ponovo će započeti novi život. A Bog će počivati nad svemirom i blagoslivljat će cijeli ljudski rod iz dana u dan. Nebo neće biti nepodnošljivo pusto, već će povratiti životnu snagu koju nije imalo još od stvaranja svijeta, a s dolaskom „šestog dana” Bog će započeti novi život. I Bog i ljudski rod će počinuti, a svemir više neće biti zamućen i prljav, već će se obnoviti. Zato je Bog rekao: „Zemlja više nije samrtno mirna i tiha, nebo više nije pusto i tužno”. U kraljevstvu nebeskom nikad nije bilo nepravednosti i ljudskih osjećaja niti ikakve iskvarene naravi ljudskog roda jer tamo nema Sotoninih smetnji. Svi su „ljudi” u stanju razumjeti Božje riječi, a život na nebu život je pun radosti. Svi koji su na nebu imaju Božju mudrost i dostojanstvo. Zbog razlika između neba i zemlje građani neba ne nazivaju se „ljudima”, već ih Bog zove „duhovima”. Te dvije riječi značajno se razlikuju – one koji se sada nazivaju „ljudima” Sotona je iskvario, dok „duhove” nije. Bog će na kraju ljude sa zemlje promijeniti u bića sa svojstvima nebeskih duhova i oni tada više neće biti podložni Sotoninim smetnjama. To je pravo značenje riječi: „Moja svetost proširila se cijelim svemirom”. „Zemlja u svojem iskonskom stanju pripada nebu, a nebo je sjedinjeno sa zemljom. Čovjek je nit koja spaja nebo i zemlju, a zbog čovjekove svetosti, zbog čovjekove obnove, nebo više nije skriveno od zemlje, a zemlja više nije nijema prema nebu”. To je izrečeno u odnosu na ljude koji imaju duhove anđela, a u tom trenutku „anđeli” će ponovo moći zajednički živjeti u miru i vratiti se u svoje prvobitno stanje te više neće biti podijeljeni tijelom između kraljevstva neba i zemlje. „Anđeli” na zemlji moći će komunicirati sa anđelima na nebu, ljudi na zemlji spoznat će otajstva neba, a anđeli na nebu spoznat će tajne ljudskog svijeta. Nebo i zemlja bit će ujedinjeni, ništa ih neće razdvajati. To je ljepota ostvarenja kraljevstva. To je ono što će Bog dovršiti i nešto za čim čeznu svi ljudi i duhovi. Međutim, onima u religioznom svijetu ništa od toga nije poznato. Oni samo čekaju da Isus Spasitelj dođe na bijelom oblaku i odnese njihove duše, ostavljajući „smeće” razbacano po zemlji („smeće” se ovdje odnosi na leševe). Nije li ta predodžba zajednička svim ljudima? I zato je Bog rekao: „O, religiozni svijete! Kako ga ne bi mogao uništiti Moj autoritet na zemlji?” Zbog upotpunjenja Božjeg naroda na zemlji religiozni svijet bit će svrgnut. To je pravo značenje „autoriteta” o kojem je Bog govorio. Bog je rekao: „Ima li ikoga tko, na Moj dan, sramoti moje ime? Svi ljudi svoj pogled pun poštovanja usmjeravaju prema Meni, a u svojem srcu potajno Mi vape”. To je rekao o posljedicama uništenja religioznog svijeta. On će se zbog Njegovih riječi u cijelosti pokoriti pred Božjim prijestoljem i više neće čekati da se bijeli oblak spusti niti gledati u nebo, već će umjesto toga biti pobijeđen pred Božjim prijestoljem. Otuda i riječi: „a u svojem srcu potajno Mi vape” – to će biti ishod religioznog svijeta, koji će Bog u potpunosti pobijediti. To je ono na što se odnosi Božja svemogućnost – na rušenje svih religioznih ljudi, najbuntovnijih među ljudskim rodom, tako da se više nikad ne drže vlastitih predodžbi kako bi mogli spoznati Boga.

Iako su Božje riječi uvijek iznova naviještale ljepotu kraljevstva, govorile o njegovim različitim aspektima i opisivale ga iz različitih uglova, one ipak ne mogu u potpunosti izraziti svako stanje Doba kraljevstva jer ljudima previše manjka sposobnosti da ih shvate. Sve riječi Njegovih izjava su izgovorene, ali ljudi ih nisu proučili kroz fluoroskop i rendgenom, pa su tako lišeni jasnoće i razumijevanja, pa čak i zbunjeni. To je najveći nedostatak tijela. Iako u svojem srcu ljudi žele voljeti Boga, opiru Mu se zbog Sotoninih smetnji, pa je Bog mnogo puta dodirnuo bezosjećajna i otupjela ljudska srca kako bi oživjela. Sve što Bog razotkriva je Sotonina ruglo, a što su Njegove riječi oštrije, što je Sotona više postiđen, to srca ljudi postaju manje okovana i to se više u ljudima može probuditi ljubav. Tako Bog djeluje. Budući da je Sotona razotkriven i raskrinkan, više se ne usuđuje zauzimati ljudska srca, pa stoga anđeli više nisu uznemireni. Dakle, oni vole Boga svim svojim srcem i umom. Tek u tom trenutku jasno se može vidjeti da u svojem pravom biću anđeli pripadaju Bogu i vole Ga. Jedino se tim putem može postići Božja volja. „U srcima svih ljudskih bića sada ima mjesta za Mene. Više se neću susretati s odbojnošću ili odbijanjem među ljudima jer je Moje veliko djelo već ostvareno i više ga ništa ne ometa.” To je smisao onoga što je prethodno opisano. Zbog Sotonina uznemiravanja ljudi ne mogu naći vremena da vole Boga i uvijek su zapetljani u svjetovne stvari i zavedeni od Sotone, pa su njihovi postupci plod zbunjenosti. Zbog toga je Bog rekao da je ljudski rod „prošao kroz toliko životnih nevolja, toliko nepravdi u ovom svijetu, toliko prevrata u ljudskom kraljevstvu da danas boravi u Mojoj svjetlosti. Tko to ne oplakuje jučerašnje nepravde?” Nakon što ljudi čuju te riječi, osjećaju se kao da je Bog njihov supatnik u nevolji, da suosjeća s njima i da, u tom trenutku, dijeli njihovo nezadovoljstvo. Oni najednom osjećaju bol ljudskog svijeta i pomisle: „To je zaista istina – nikad na svijetu nisam ni u čemu uživao. Otkako sam izašao iz majčine utrobe sve do sada iskusio sam ljudski život i nisam ništa dobio, ali sam toliko patio. Sve je tako prazno! A sada me Sotona toliko iskvario! O! Da nije spasenja Božjeg, kad dođe trenutak moje smrti, zar neće čitav moj život biti proživljen uzalud? Ima li u ljudskom životu ikakva smisla? Nije ni čudo što je Bog rekao da je sve pod suncem prazno. Da me Bog danas nije prosvijetio, i dalje bih bio u mraku. Kako jadno!” U tom trenutku u srcima im se javlja bojazan: „Ako ne mogu dobiti Božje obećanje, kako mogu nastaviti proživljavati život?” Svatko tko pročita te riječi zaplakat će dok se bude molio. Takva je ljudska psiha. Bilo bi nemoguće da netko ovo pročita i ostane ravnodušan, osim ako nije psihički neuravnotežen. Svakoga dana Bog otkriva stanja najrazličitijih ljudi. On ponekad u njihovo ime iznosi pritužbe. On ponekad ljudima pomaže da savladaju i uspješno prebrode određenu situaciju. Ponekad im ukazuje na ljudske „preobražaje”. Inače ljudi ne bi znali koliko su se u životu izgradili. Bog ponekad ukazuje na ljudska iskustva u stvarnosti, a ponekad ukazuje na njihove nedostatke i mane. Ponekad im postavlja nove zahtjeve, a ponekad ukazuje na stupanj u kojem Ga razumiju. Međutim, Bog je također rekao: „Čuo sam iskrene riječi mnoštva ljudi, iskaze mnogih o njihovim bolnim iskustvima usred patnje; video sam toliko njih kako Mi u najtežim nevoljama postojano nude svoju odanost i promatrao ih kako koračaju trnovitim putem u potrazi za izlazom”. To je opis pozitivnih likova. U svakoj epizodi „drame ljudske povijesti” postoje ne samo pozitivni likovi, već i oni negativni. Stoga Bog potom otkriva ruglo tih negativnih likova. Tako se tek kroz njihovo odudaranje od „izdajica” otkrivaju nepopustljiva odanost i neustrašiva hrabrost „poštenih ljudi”. U životima svih ljudi postoje negativni čimbenici, ali i, bez izuzetka, oni pozitivni. Bog koristi i jedne i druge da otkrije istinu o svim ljudima kako bi izdajnici pognuli glave i priznali svoje grijehe i kako bi, uz ohrabrenje, pošteni ljudi i dalje bili odani. Utjecaj Božjih riječi veoma je dubok. Ponekad ih ljudi čitaju i presamićuju se od smijeha, a ponekad samo nijemo pognu glave. Ponekad se prisjećaju, ponekad gorko plaču i ispovijedaju svoje grijehe, ponekad napipavaju, a ponekad tragaju. Sve u svemu, postoje promjene u načinu na koji ljudi reagiraju uslijed različitih okolnosti u kojima Bog govori. Kada osoba čita Božje riječi, promatrači ponekad mogu čak pogrešno pomisliti da je ta osoba duševno bolesna. Razmislite o ovim riječima: „I tako na zemlji više nema svadljivih rasprava, a nakon obznanjivanja Mojih riječi povlače se razna ‚oružja’ suvremenog doba.” Riječ „oružja” sama po sebi mogla bi potaknuti cjelodnevni smijeh, i kad god se netko slučajno prisjeti riječi „oružje”, silno će se smijati u sebi. Zar nije tako? Kako da se ne smiješ tome?

Dok se smiješ, ne zaboravi shvatiti što Bog zahtijeva od ljudskog roda i ne zaboravi sagledati pravo stanje crkve: „Cijeli ljudski rod vratio se u normalno stanje i zaputio u novi život. Boraveći u novom okruženju, velik broj ljudi osvrće se oko sebe, osjećajući se kao da su zakoračili u sasvim novi svijet, te zbog toga nisu u stanju odmah se prilagoditi svojem sadašnjem okruženju niti odjednom zakoračiti na pravi put”. Ovo je trenutno pravo stanje crkve. Nemojte previše brinuti o tome da svi ljudi odmah zakorače pravim putem. Nakon što djelo Duha Svetoga uznapreduje do određene točke, svi će ljudi stupiti na njega a da toga nisu ni svjesni. Kada dokučiš bit Božjih riječi, znat ćeš do koje je točke Njegov Duh djelovao. Božja volja je sljedeća: „Ovisno o čovjekovoj nepravednosti Ja samo primjenjujem odgovarajuću ‚obrazovnu’ mjeru kako bih svima bolje pomogao da izađu na pravi put”. To je Božji način govora i djelovanja, a ujedno i čovjekov poseban način za vježbanje. Nakon toga, On je ljudima ukazao na još jedno stanje ljudskog roda: „Ako ljudi nisu voljni uživati u blaženstvu koje je u Meni, Ja mogu samo prihvatiti to što oni žarko žele i strovaliti ih u bezdan”. Bog je govorio iscrpno i ostavio ljude bez i najmanje mogućnosti da se požale. Upravo je u tome razlika između Boga i čovjeka. Bog čovjeku uvijek govori otvoreno i slobodno. U svemu što Bog kaže može se vidjeti Njegovo iskreno srce, što navodi ljude da svoja srca odmjeravaju spram Njegovog i omogućava im da Mu otvore svoja srca kako bi On mogao vidjeti gdje spadaju u spektru duge. Bog nikada nije pljeskao ničijoj vjeri ni ljubavi, ali ljudima je uvijek postavljao zahtjeve i razotkrivao njihovu ružnu stranu. To pokazuje koliko su ljudi mali „rastom” i koliko je manjkava njihova „konstitucija”. Potrebno im je više „vježbe” da nadomjeste te nedostatke, zbog čega Bog na ljude neprestano „oslobađa Svoj gnjev”. Jednoga dana, kad Bog otkrije svu istinu o ljudskom rodu, ljudi će biti upotpunjeni, a Bog će biti rasterećen. Ljudi se više neće dodvoravati Bogu, a On ih više neće „podučavati”. Od tada pa nadalje ljudi će moći „živjeti sami”, ali sada nije to vrijeme. U ljudima još uvijek postoji mnogo toga što se može nazvati „krivotvorinom” i potrebno je još nekoliko krugova provjere, još nekoliko „kontrolnih točaka” na kojima uredno mogu platiti svoje „poreze”. Ako i dalje bude krivotvorene robe, ona će biti zaplijenjena kako se ne bi prodavala, a zatim će ta serija prokrijumčarene robe biti uništena. Zar to nije dobar način obavljanja stvari?