S ljudske točke gledišta Bog je tako velik, tako izdašan, tako čudesan, tako nedokučiv; u ljudskim očima Božje riječi uzdižu se visoko i pojavljuju kao veliko svjetsko remek-djelo. Međutim, budući da ljudi imaju previše nedostataka i da su im umovi odveć jednostavni i, štoviše, budući da su njihove sposobnosti prihvaćanja suviše oskudne, bez obzira na to koliko jasno Bog izgovara Svoje riječi, oni nastavljaju nepomično sjediti, kao da boluju od duševne bolesti. Kad su gladni, ne razumiju da moraju jesti; kad su žedni, ne razumiju da moraju piti; oni samo bez prestanka viču i vrište, kao da u dubini svojeg duha proživljavaju neopisivu muku, a, opet, o tome nisu u stanju govoriti. Kad je Bog stvarao ljudski rod, Njegova je namjera bila da čovjek živi u normalnoj ljudskosti i da prihvati Božje riječi u skladu sa svojim instinktima. Međutim, budući da je čovjek na samom početku podlegao Sotoninu iskušenju, danas se i dalje ne može osloboditi niti prepoznati obmanjujuće smicalice koje Sotona izvodi tisućama godina. Osim toga, čovjeku nedostaju sposobnosti da potpuno spozna Božje riječi – sve je to dovelo do sadašnje situacije. Kako danas stvari stoje, ljudi još uvijek žive u opasnosti od Sotonina iskušenja, pa tako i dalje nisu sposobni na pravi način razumjeti Božje riječi. U naravi normalnih ljudi nema nepoštenja ni lažljivosti, ljudi imaju normalne odnose jedni s drugima, nisu sami, a njihovi životi nisu ni osrednji ni dekadentni. Zato je i Bog uzvišen među svima; Njegove riječi šire se među ljudima, ljudi žive u miru jedni s drugima i pod Božjom brigom i zaštitom, zemlja je ispunjena skladom, bez Sotonina uplitanja, a slava Božja ima najveću vrijednost među ljudima. Takvi su ljudi poput anđela: čisti, živahni, nikad se ne žale na Boga, a sav svoj trud ulažu isključivo u Božju slavu na zemlji. Sad je vrijeme mračne noći – svi opipavaju i traže, zbog mrkle noći diže im se kosa na glavi i ne mogu si pomoći da ne dršću; ako se pažljivo osluhne, čini se kao da je zavijajući sjeverozapadni vjetar koji u naletima puše popraćen žalosnim ljudskim jecajima. Ljudi tuguju i plaču za svojom sudbinom. Kako to da čitaju Božje riječi, ali ih ne mogu razumjeti? Kao da su im životi na ivici beznađa, kao da će ih zadesiti smrt, kao da im je posljednji dan pred očima. Takve nesretne okolnosti upravo su trenutak kad krhki anđeli dozivaju Boga govoreći o vlastitoj nevolji žalosnim kricima koji se jedan za drugim smjenjuju. Upravo zato anđeli koji djeluju među sinovima i narodom Božjim nikad se više neće spustiti među ljude; to je zato da ne pokleknu pred Sotoninim manipulacijama dok su u tijelu i ne mogu se osloboditi, pa djeluju samo u duhovnom svijetu, koji je čovjeku nevidljiv. Stoga, kad Bog kaže: „Kad se popnem na prijestolje u čovjekovom srcu, bit će to trenutak kad će Moji sinovi i Moj narod zavladati zemljom”, On govori o vremenu kad će anđeli na zemlji uživati u blagoslovu služenja Bogu na nebesima. Budući da je čovjek izraz duha anđela, Bog kaže da je za čovjeka biti na zemlji poput boravka na nebesima; za čovjeka je služenje Bogu na zemlji kao što anđeli neposredno služe Bogu na nebesima – i stoga u svojim danima na zemlji čovjek uživa u blagoslovima trećeg neba. To je ono što se zapravo iskazuje tim riječima.

U Božjim je riječima skriveno toliko značenja. „Kada dođe dan, ljudi će Me poznati u dubini svojeg srca i sjetit će Me se u svojim mislima.” Te su riječi upućene ljudskom duhu. Zbog svoje krhkosti anđeli uvijek i u svemu ovise o Bogu, oduvijek su privrženi Bogu i obožavaju Boga. Međutim, zbog Sotoninih smetnji ne mogu si pomoći i ne mogu se kontrolirati; oni žele voljeti Boga, ali nisu Ga u stanju voljeti cijelim svojim srcem, stoga pate od boli. Tek nakon što Božje djelo dostigne određenu točku, želja tih sirotih anđela da iskreno vole Boga može se obistiniti, i zato je Bog izgovorio te riječi. Priroda je anđela voljeti, cijeniti i slušati Boga, ali to nisu mogli postići na zemlji i nisu imali drugog izbora doli biti strpljivi sve do sadašnjeg vremena. Možete pogledati današnji svijet: Bog postoji u srcima svih ljudi, ali ljudi nisu u stanju razlučiti je li Bog u njihovim srcima pravi Bog ili onaj lažni, i premda tog svojeg Boga vole, nisu sposobni istinski voljeti Boga, što znači da nad sobom nemaju kontrolu. Ružno lice čovjeka koje je otkrio Bog pravo je lice Sotone u duhovnom svijetu. Čovjek je iskonski bio nevin i bezgrešan, pa su stoga svi iskvareni, ružni čovjekovi postupci Sotonino djelo u duhovnom svijetu i vjeran su zapis razvoja duhovnog svijeta. „Danas su ljudi obrazovani i vjeruju da se mogu šepuriti preda Mnom, smijati se i šaliti sa Mnom bez imalo suzdržavanja i obraćati Mi se kao sebi ravnom. Čovjek Me i dalje ne spoznaje, i dalje vjeruje da smo po prirodi slični, da smo oboje od krvi i mesa i da oboje živimo u ljudskom svijetu.” To je ono što je Sotona učinio u ljudskom srcu. Sotona se služi ljudskim predodžbama i golim očima da se suprotstavi Bogu, ali Bog jasno govori čovjeku o tim događajima kako bi čovjek ovdje mogao izbjeći katastrofu. Smrtna je slabost svih ljudi što vide samo „tijelo od krvi i mesa, ali ne opažaju Duha Božjeg”. To je osnova jednog aspekta kojim Sotona mami čovjeka. Svi ljudi vjeruju da se samo Duh u ovom tijelu može nazvati Bogom. Nitko ne vjeruje da se danas Duh utjelovio i zaista pojavio pred njihovim očima; ljudi vide Boga kao dva dijela – „odjeću i tijelo” – i nitko na Boga ne gleda kao na utjelovljenje Duha, nitko ne vidi da je bit tijela narav Boga. U ljudskoj mašti Bog je naročito normalan, ali zar ne znaju da je u toj normalnosti skriven jedan aspekt dubokog značaja Boga?

Kad je Bog počeo prekrivati cijeli svijet, u njemu je zavladao mrkli mrak, i dok su ljudi spavali, Bog je tu priliku iskoristio da se spusti među ljude i službeno je počeo slati Duha u sve krajeve zemlje, započinjući djelo spasenja čovječanstva. Može se reći da je u trenutku kad je Bog počeo preuzimati sliku tijela, Bog osobno djelovao na zemlji. Tad je započelo djelo Duha i službeno je počeo cjelokupno djelo na zemlji. Dvije tisuće godina Duh Božji sve je vrijeme djelovao u cijelom svemiru. Ljudi to ne znaju niti osjećaju, ali u posljednjim danima, u vrijeme kad se ovo doba bliži kraju, Bog je sišao na zemlju da osobno djeluje. To je blagoslov onih koji su rođeni u posljednjim danima, koji osobno mogu vidjeti sliku Božju koja živi u tijelu. „Kad je cijelo lice bezdana bilo mračno, među ljudima sam počeo osjećati okus gorčine svijeta. Moj Duh putuje širom svijeta i gleda u srca svih ljudi, pa ipak, Ja i u Svojem utjelovljenom tijelu pobjeđujem ljudski rod”. Takva je skladna suradnja između Boga na nebesima i Boga na zemlji. Na kraju, ljudi će u svojim mislima povjerovati da je Bog na zemlji Bog na nebesima, da je nebo i zemlju i sve na njima stvorio Bog na zemlji, da čovjeka kontrolira Bog na zemlji, da Bog na zemlji obavlja nebesko djelo na zemlji i da se nebeski Bog pojavio u tijelu. To je krajnji cilj Božjeg djela na zemlji i stoga je ova etapa najviši standard djela u doba tijela; obavlja se u božanstvu i čini da svi ljudi postanu iskreno uvjereni. Što više ljudi traže Boga u svojim predodžbama, to više osjećaju da Bog na zemlji nije stvaran. Zato Bog kaže da ljudi traže Boga među ispraznim riječima i doktrinama. Što više ljudi spoznaju Boga u svojim predodžbama, to postaju vještiji u izgovaranju tih riječi i doktrina i postaju vrjedniji divljenja; što više ljudi izgovaraju riječi i doktrine, to se više udaljavaju od Boga, postaju nesposobniji spoznati bit čovjeka, neposlušniji su prema Bogu i sve se više udaljavaju od Božjih zahtjeva. Božji zahtjevi prema čovjeku nisu tako natprirodni kako ih ljudi zamišljaju, međutim, nitko nikad nije istinski razumio Božju volju, pa stoga Bog kaže: „Ljudi tragaju samo na bezgraničnom nebu ili na uzburkanom moru ili na mirnom jezeru ili među ispraznim slovima i doktrinama”. Što više zahtjeva Bog postavlja pred čovjeka, ljudi sve više osjećaju da je Bog nedostižan i više vjeruju da je Bog velik. Tako su u njihovim umovima sve riječi izgovorene iz Božjih usta čovjeku nedostižne, što Bogu ne ostavlja drugog izbora doli da osobno djeluje; čovjek pak ni najmanje nije sklon suradnji s Bogom i ustrajan je samo u poginjanju glavu i ispovijedanju svojih grijehe, nastojeći biti ponizan i poslušan. Na taj način, a da toga nisu ni svjesni, ljudi koračaju u novu religiju, u vjerski obred koji je ekstremniji čak i od onog u vjerskim crkvama. To zahtijeva čovjekov povratak u normalno stanje kroz preobražaj svojeg negativnog stanja u pozitivno; u suprotnom, čovjek će biti uhvaćen u još dublju zamku.

Zašto Bog u tako mnogo svojih izjava pridaje toliko pažnje opisivanju planina i voda? Ima li u tim riječima simboličnog značenja? Ne samo da Bog dozvoljava čovjeku gledati Njegova djela u Njegovu tijelu, već čovjeku ujedno omogućava razumjeti Njegove sile na nebeskom svodu. Time, dok istovremeno bez sumnje vjeruju da je to Bog u tijelu, ljudi također spoznaju djela praktičnog Boga, pa je tako Bog sa zemlje poslan na nebo, a Bog s nebesa doveden je na zemlju, da bi tek nakon toga ljudi bili sposobni potpunije sagledati sve što Bog jest i steći veću spoznaju svemoći Božje. Što je više Bog u stanju pobijediti ljudski rod u tijelu i prevladati tijelo da bi putovao i iznad svemira i kroz njega cijelog, to su ljudi sposobniji vidjeti Božja djela na temelju promatranja praktičnog Boga, a time i spoznati istinitost Božjeg djela širom čitavog svemira – da ono nije lažno, već stvarno – i tako dolaze do spoznaje da je praktični Bog današnjice utjelovljenje Duha i da nije od istog tijela od krvi i mesa kao čovjek. Stoga Bog kaže: „Međutim, kad oslobodim Svoj gnjev, planine se odmah raskomadaju, zemlja odmah počinje drhtati, voda odmah presušuje, a čovjeka odmah zadesi nesreća”. Kad ljudi čitaju Božje riječi, oni ih povezuju s tijelom Božjim, pa tako djelo i riječi u duhovnom svijetu direktno upućuju na Boga u tijelu, što dovodi do djelotvornijeg rezultata. Kad Bog govori, to je često s neba prema zemlji, a zatim još jednom sa zemlje prema nebu, što ljudima onemogućuje da dokuče motivaciju i porijeklo Božjih riječi. „Kad sam na nebesima, zvijezde nikada nisu dospjele u stanje panike uslijed Mojeg prisustva. Umjesto toga, one srčano rade za Mene.” Takvo je stanje na nebu. Bog metodički uređuje sve na trećem nebu, a sve sluge u službi Boga obavljaju vlastiti posao za Boga. Oni nikad nisu učinili ništa čime bi se oglušili o Boga, pa ne dospijevaju u stanje panike o kojoj Bog govori, već umjesto toga ulažu svoje srce u svoj posao; tamo nema nikakvog nereda, pa zato svi anđeli žive u Božjem svjetlu. Međutim, zbog svoje neposlušnosti i zato što ne poznaju Boga, svi ljudi na zemlji žive u tami, a što se više protive Bogu, to više žive u tami. Kad Bog kaže: „Što su nebesa svjetlija, to je tamniji svijet pod njima”, On govori o tome da je dan Božji sve bliži cijelom čovječanstvu. Dakle, posao koji Bog šest tisuća godina obavlja na trećem nebu uskoro će se završiti. Sve stvari na zemlji zakoračile su u završno poglavlje i uskoro će svaka biti odsječena od Božje ruke. Što dublje ljudi ulaze u vrijeme posljednjih dana, to su više u stanju okusiti iskvarenost u ljudskom svijetu; što dublje ulaze u vrijeme posljednjih dana, sve su popustljiviji prema vlastitom tijelu. Ima čak i mnogo onih koji žele preokrenuti jadno stanje svijeta; ipak, nada im se gubi među uzdasima zbog Božjih djela. Tako, kad ljudi osjete toplinu proljeća, Bog im prekrije oči, a oni plutaju na uzburkanim valovima, a nitko od njih nije u stanju stići do čamca za spašavanje u daljini. Budući da su ljudi po prirodi slabi, Bog kaže da nema nikoga tko može preokrenuti stvari. Kad ljudi izgube nadu, Bog se počinje obraćati cijelom svemiru. On počinje spašavati cijeli ljudski rod, a ljudi tek nakon toga mogu uživati u novom životu koji dolazi kad se stvari preokrenu. Današnji su ljudi u stanju samoobmane. Budući da je put pred njima tako pust i nejasan, a njihova budućnost „beskrajna” i „bezgranična”, ljudi ovog doba nisu se skloni boriti i svoje dane mogu samo provoditi kao ptica hanhao.^[a] Nikad nije bilo nikoga tko je ozbiljno živio život i tragao za spoznajom ljudskog postojanja; umjesto toga, ljudi čekaju dan kad će Spasitelj iznenada sići s nebesa i preokrenuti jadno stanje svijeta, a tek će nakon toga istinski pokušati živjeti svoj život. Takvo je pravo stanje cijeloga čovječanstva i mentaliteta svih ljudi.

Bog danas predviđa budući novi život čovjeka u svjetlu čovjekova trenutnog mentaliteta. To je tračak svjetlosti koja se pojavljuje, o kojoj Bog govori. Ono što Bog predviđa ono je što će Bog na kraju postići i plod je Božje pobjede nad Sotonom. „Krećem se iznad svih ljudi i sve promatram. Ništa više ne izgleda staro i nitko nije kao što je bio. Počivam na prijestolju, nadvijam se nad čitavim svemirom….” To je ishod sadašnjeg Božjeg djela. Cijeli Božji izabrani narod vraća se u svoj prvobitni oblik, zbog čega su anđeli, koji su toliko godina patili, oslobođeni, baš kao što Bog kaže: „lica su im poput sveca u čovjekovu srcu”. Budući da anđeli rade na zemlji i Bogu služe na zemlji, i budući da se slava Božja širi svijetom, nebo se spušta na zemlju, a zemlja se podiže na nebo. Dakle, čovjek je karika koja spaja nebo i zemlju; nebo i zemlja više nisu rastavljeni, nisu više odvojeni, već su povezani kao jedno. U cijelom svijetu postoje samo Bog i čovjek. Nema prašine ni prljavštine i sve stvari su obnovljene, poput malena janjeta koje leži na zelenoj livadi pod nebom i uživaju svu Božju milost. I upravo zbog tog nadolazećeg zelenila isijava dah života jer Bog dolazi na svijet da zanavijek živi uz čovjeka, kao što je iz Božjih usta rečeno: „Ja mogu ponovo mirno boraviti u Sionu”. To je simbol Sotonina poraza, to je dan Božjeg odmora i taj će dan svi ljudi veličati i naviještati, i svi će ga ljudi slaviti. Kad Bog odmara na prijestolju, to je ujedno vrijeme kad Bog dovršava Svoje djelo na zemlji, a to je baš onaj trenutak kad se čovjeku otkrivaju sva Božje otajstva; Bog i čovjek zauvijek će biti u skladu, nikada razdvojeni – takvi su predivni prizori kraljevstva!

U otajstvima su skrivena otajstva, a Božje su riječi istinski duboke i nedokučive!