Iz svih riječi koje Bog izgovara može se vidjeti da je svakim danom dan Božji sve bliži. Kao da je taj dan pred očima ljudi, kao da će sutra stići. Prema tome, nakon što pročitaju Božje riječi, svi su ljudi užasnuti, a osjećaju i dio pustošenja svijeta, poput lišća koje pada, nošenog povjetarcem, ispraćenog slabom kišom. Ljudi bez traga nestaju, kao da su svi potpuno iščezli. Svi imaju zloslutan osjećaj i, premda se svi ljudi svojski trude i žele zadovoljiti Božju volju i svatko koristi svu svoju snagu kako bi udovoljio Božjoj namjeri, kako bi se Božja volja nesmetano i bez prepreka odvijala, takav je osjećaj uvijek pomiješan s osjećajem slutnje. Uzmite za primjer današnje izjave: kada bi se prenosile masama, obznanjivale čitavom svemiru, tada bi se svi ljudi klanjali i plakali, jer u riječima „Nadgledat ću cijelu zemlju i, kada se na Istoku svijeta pojavim sa svom Svojom pravednošću, veličanstvom, gnjevom i grdnjom, otkrit ću Sebe bezbrojnim mnoštvima ljudskog roda!”, svi koji razumiju duhovna pitanja uviđaju da nitko ne može izbjeći Božju grdnju i da će, nakon što iskuse patnju grdnje, svi biti odvojeni prema svojoj vrsti. Uistinu, ovo je korak u Božjem djelu i nitko ga ne može promijeniti. Kada je Bog stvorio svijet, kada je vodio ljudski rod, pokazao je Svoju mudrost i čudesnost, i tek nakon što On ovu eru privede kraju ljudi će vidjeti Njegovu istinsku pravednost, veličanstvo, gnjev i grdnju. Štoviše, jedino kroz grdnju oni mogu vidjeti Njegovu pravednost, veličanstvo i gnjev; ovo je put kojim se mora ići, baš kao što je, u posljednjim danima, Božje utjelovljenje potrebno i nužno. Nakon što je objavio kraj cijelog čovječanstva, Bog pokazuje čovjeku djelo koje danas obavlja. Na primjer, Bog kaže: „Stari je Izrael prestao postojati, a današnji se Izrael uzdigao, uspravan i ka visinama svijeta ustremljen, ustao je u srcima čitavog ljudskog roda. Današnji Izrael će kroz Moj narod sigurno dosegnuti do izvora postojanja!” „Ah, mrski Egipte!… Kako možeš ne postojati unutar Moje grdnje?” Bog ljudima namjerno pokazuje posljedice s kojima se dvije suprotstavljene zemlje susreću u Njegovim rukama, u jednom, materijalnom, smislu upućujući na Izrael, a u drugom, upućujući na sve Božje izabranike – što će reći, ukazujući na to kako se Božji izabranici mijenjaju s promjenom Izraela. Kad se Izrael u potpunosti vrati u svoj prvobitni oblik, svi izabranici će nakon toga biti upotpunjeni – drugim riječima, Izrael je značajan simbol onih koje Bog voli. Egipat je, međutim, tipično stjecište onih koje Bog mrzi. Što više propada, to su pokvareniji oni koje Bog mrzi – a Babilon kasnije pada. Ovime se stvara jasan kontrast. Objavljujući kraj Izraela i Egipta, Bog otkriva odredište svih ljudi; prema tome, kad spominje Izrael, Bog govori i o Egiptu. Iz ovoga se može vidjeti da je dan uništenja Egipta dan smaknuća svijeta, dan kada Bog grdi sve ljude. To će se uskoro dogoditi; Bog će to dovršiti, nešto što je čovjeku golim okom nevidljivo, a ipak nužno i nepromjenjivo. Bog kaže: „Sve one koji Mi se protive zasigurno ću dovijeka grditi. Jer ja sam ljubomorni Bog i neću olako poštedjeti ljude zbog svega što su učinili.” Zašto Bog govori tako apsolutnim izrazima? I zašto se On osobno utjelovio u narodu velikog crvenog zmaja? Iz Božjih riječi može se vidjeti Njegov cilj: On nije došao spasiti ljude, niti im pokazati suosjećanje, brinuti za njih niti ih štititi – On je došao izgrditi sve one koji Mu se protive. Jer Bog kaže: „Nitko ne može izbjeći Moju grdnju.” Bog živi u tijelu i, povrh toga, On je normalna osoba, a ipak On ljudima ne oprašta njihovu slabost što Ga ne mogu subjektivno spoznati; umjesto toga, On posredstvom „normalne osobe” osuđuje ljude za njihove grijehe, grdi sve one koji vide Njegovo tijelo, i oni time postaju žrtve za sve koji nisu ljudi naroda velikog crvenog zmaja. Međutim, to nije jedan od primarnih ciljeva Božjeg utjelovljenja. Bog se prvenstveno utjelovio kako bi se u tijelu borio s velikim crvenim zmajem i kako bi ga u borbi osramotio. Budući da u borbi protiv velikog crvenog zmaja Božja velika moć postaje očitija u tijelu nego u Duhu, Bog se bori u tijelu kako bi pokazao Svoja djela i svemoć. Bezbroj ljudi je „nevino” osuđeno Božjim utjelovljenjem, a nebrojeno ljudi je zbog toga bačeno u pakao, odbačeno grdnjom i strada u tijelu. Ovo je pokazivanje Božje pravedne naravi i bez obzira na to kako se danas mijenjaju oni koji se protive Bogu, Božja ispravna narav nikada se neće promijeniti. Jednom osuđeni, ljudi postaju osuđeni zauvijek i više nikada ne mogu uskrsnuti. Čovjekova narav ne može biti poput Božje. Prema onima koji se protive Bogu, ljudi su čas zainteresirani, čas nezainteresirani; premišljaju se lijevo i desno, čas nagore, čas nadolje; nisu u stanju ostati postojani, mrzeći ponekad do same srži one koji se protive Bogu, a ponekad ih držeći u svojoj blizini. Današnje okolnosti nastale su zato što ljudi ne znaju Božje djelo. Zašto Bog izgovara riječi poput: „Anđeli su, ipak, anđeli; Bog je, ipak Bog; demoni su, ipak, demoni; nepravedni su i dalje nepravedni; a sveti su i dalje sveti”? Zar to ne možete shvatiti? Je li Bog mogao pogrešno upamtiti? Prema tome, Bog kaže: „Svaka se osoba odvaja prema svojoj vrsti i nesvjesno pronalazi put povratka u naručje svoje obitelji.” Iz ovoga se može vidjeti da je danas Bog sve stvari već svrstao u njihove obitelji, tako da to više nije „beskonačan svijet” i ljudi više ne jedu iz istog velikog lonca, već svoju dužnost obavljaju u svojem domu, igrajući vlastitu ulogu. Ovo je bio Božji prvobitni plan kada je stvarao svijet; nakon što budu odvojeni prema vrsti, svako od ljudi će „jesti svoj obrok”, što znači da će Bog započeti sud. Shodno tome, iz Božjih usta potekle su ove riječi: „Vratit ću stvaranje u prijašnje stanje; iz korijena ću sve promijeniti i vratiti u stanje u kojem je prvotno i bilo, tako da će se sve vratiti u naručje Mojeg plana.” To je upravo cilj sveukupnog Božjeg djela i nije ga teško razumjeti. Bog će dovršiti Svoje djelo – Bi li se čovjek mogao ispriječiti Njegovu djelu? I bi li Bog mogao raskinuti savez uspostavljen između Njega i čovjeka? Tko bi mogao promijeniti ono što čini Duh Božji? Bi li ijedan čovjek to uopće mogao učiniti?

Ljudi su u prošlosti shvaćali zakon izrečen Božjim riječima: kada se Božje riječi izgovore, one se ubrzo ostvare. U ovome nema nikakve neistine. Pošto je Bog rekao da će izgrditi sve narode i, povrh toga, budući da je donio Svoje upravne odluke, može se vidjeti da je Božje djelo izvršeno do određene faze. Ustav koji je donijet svim ljudima bavio se njihovim životima i njihovim stavom prema Bogu. On nije dopro do samog korijena; u njemu nije navedeno da je zasnovan na Božjem predodređenju, već na čovjekovom ponašanju u to vrijeme. Današnje upravne odluke su izvanredne i u njima se kaže da: „Svi će ljudi biti podijeljeni po vrstama i primit će grdnje shodno svojim postupcima.” Bez pažljivijeg čitanja, ovdje se ne zapaža nikakav problem. Budući da Bog tek u posljednjem dobu razdvaja sve stvari prema njihovoj vrsti, nakon što ovo pročita, većina ljudi ostaje u nedoumici i zbunjena; i dalje zauzimaju mlak stav, ne uviđajući hitnost vremena, pa ovo ne shvaćaju kao upozorenje. Zašto se u ovom trenutku čovjeku pokazuju Božje upravne odluke, koje su obznanjene čitavom svemiru? Predstavljaju li ovi ljudi sve one širom svemira? Bi li Bog, naknadno, mogao imati više milosrđa prema ovim ljudima? Jesu li ovim ljudima izrasle dvije glave? Kada Bog bude grdio ljude u čitavom svemiru, kada nastupe svakojake katastrofe, kao njihov ishod uslijedit će promjene na suncu i mjesecu i, nakon što se ove katastrofe okončaju, sunce i mjesec biće izmijenjeni – a to se naziva „prijelazom”. Dovoljno je reći da će katastrofe u budućnosti biti teške. Noć bi mogla zamijeniti dan, sunce se i godinu dana možda neće pojaviti, možda će uslijediti nekoliko mjeseci žarke vreline, ljudski se rod zauvijek može suočiti s mjesecom u opadanju, moglo bi se pojaviti nesvakidašnje stanje sunca i mjeseca, tako da će izlaziti zajedno i tomu slično. Nakon nekoliko cikličkih promjena, oni će na kraju, s vremenom, biti obnovljeni. Bog posebnu pažnju posvećuje Svojim naumima namijenjenim onima koji pripadaju đavlu. Tako, On namjerno kaže: „Od svih ljudskih bića u svemiru, svatko tko pripada đavlu bit će istrijebljen.” Prije no što ovi „ljudi” pokažu svoje pravo lice, Bog ih uvijek koristi za služenje; shodno tome, On ne obraća pažnju na njihova djela; On ih ne „nagrađuje” kada dobro rade, niti im smanjuje „plaću” kada rade loše. Na njih, kao takve, On se ne obazire i posve ih zanemaruje. Zbog njihove „dobrote”, On se neće najednom promijeniti, jer, bez obzira na vrijeme ili mjesto, čovjekova bit ostaje neizmijenjena, baš kao i savez uspostavljen između Boga i čovjeka i baš kao što, kako čovjek navodi: „Neće biti promjene čak i ako mora presuše, a stijene se raspadnu.” Dakle, Bog te ljude naprosto razvrstava prema njihovoj vrsti i ne obazire se rado na njih. Od vremena stvaranja sve do današnjih dana, đavao se nikada nije dobro vladao. Oduvijek je izazivao prekide, smetnje i razilaženje. Kada Bog djeluje ili govori, đavao uvijek nastoji sudjelovati, ali Bog na to ne obraća pažnju. Na spomen đavla, Božji gnjev nezadrživo kulja; budući da nisu od jednog duha, među njima stoga nema nikakve povezanosti, samo udaljenost i razdvojenost. Nakon otkrivenja sedam pečata, stanje zemlje se neprestano pogoršava, a sve stvari „napreduju ruku pod ruku sa sedam pečata”, ni najmanje ne zaostajući. U Svojim riječima, Bog vidi ljude kao ošamućene, ali se oni, svejedno, uopće ne bude. Kako bi dosegnuo višu točku, kako bi iznio snagu svih ljudi i, povrh toga, da bi zaključio Božje djelo na svojem vrhuncu, Bog ljudima postavlja niz pitanja, kao da im napuhava trbuhe i tako ispunjava sve ljude. Budući da ovi ljudi nemaju pravog rasta, na temelju stvarnih okolnosti, oni koji su napuhani jesu roba u skladu sa standardom, dok oni koji to nisu predstavljaju beskorisno smeće. Ovo je Božji zahtjev spram čovjeka i cilj metode kojima On govori. Posebno, kada Bog kaže: „Je li moguće da, kada sam na zemlji, Ja nisam onakav kakav sam na nebesima? Je li moguće da, kada sam na nebesima, ne mogu sići na zemlju? Je li moguće da sam, dok sam na zemlji, nedostojan uzdizanja na nebo?”, ova pitanja služe kao jasniji put na kojem bi čovjek mogao spoznati Boga. Iz Božjih riječi vidi se goruća Božja volja; ljudi je nisu u stanju postići, a Bog iznova dodaje uvjete, podsjećajući time sve ljude da spoznaju Boga nebeskog na zemlji i da spoznaju Boga koji je na nebu, ali živi na zemlji.

Iz Božjih riječi mogu se razumjeti stanja čovjeka: „Cjelokupno čovječanstvo ulaže mnogo truda oko Mojih riječi, provodeći vlastita istraživanja o Mojem vanjskom obliku, ali sve je to osuđeno na neuspjeh, njihov trud ne donosi nikakve plodove, već oni bivaju pokošeni Mojim riječima, ne usuđujući se ponovo ustati.” Tko može razumjeti Božju tugu? Tko može utješiti Božje srce? Tko je u suglasju s Božjim srcem u onome što On traži? Kada ljudi ne donose plodove, oni se odriču sebe i istinski se pokoravaju Božjim određenjima. Postupno, kako pokazuju svoje pravo srce, svaki se odvaja prema svojoj vrsti i tako se vidi da je bit anđela čista poslušnost Bogu. I tako Bog kaže: „Ljudski rod je izložen u svojem izvornom obliku.” Kad Božje djelo dosegne ovaj korak, sve će biti dovršeno. Čini se da Bog ne govori ništa o Sebi kao uzoru za Svoje sinove i narod, već je umjesto toga usredotočen da sve ljude navede pokazati prvotni oblik. Razumijete li pravo značenje ovih riječi?