Iz svih riječi koje je Bog izgovorio, može se vidjeti da je dan Božji svakim danom sve bliže. Kao da je taj dan ljudima pred očima, kao da će stići sutra. Stoga, nakon čitanja Božjih riječi, svi se ljudi lede od užasa, a također osjećaju i dio pustoši svijeta, kao da lišće pada na tlo, praćeno laganom kišom. Ljudi nestaju bez traga, kao da su svi potpuno iščezli. Svi imaju zloslutan osjećaj i, iako se svi ljudi jako trude i žele udovoljiti Božjim namjerama i svaka osoba koristi svu svoju snagu da udovolji Božjim namjerama kako bi se Božja volja mogla odvijati glatko i bez prepreka, takav je osjećaj uvijek pomiješan s osjećajem slutnje. Uzmimo današnje riječi: da su odaslane masama, objavljene cijelom svemiru, tada bi se svi ljudi poklonili i zaplakali jer u Božjim riječima „Ispitat ću cijelu zemlju i, pojavljujući se na Istoku svijeta s pravednošću, veličanstvom, gnjevom i grdnjom, pojavit ću se bezbrojnim ljudima!” svi koji imaju duhovno razumijevanje vide da nitko ne može izbjeći Božju grdnju i da svi ljudi moraju iskusiti patnju grdnje, a zatim biti razvrstani po svojoj vrsti. Uistinu, ovo je korak Božjeg djela i nitko ga ne može promijeniti. Kada je Bog stvarao svijet, kada je vodio čovječanstvo, pokazao je Svoju mudrost i čudesnost te će ljudi, tek kada privede doba kraju, ugledati Njegovu istinsku pravednost, veličanstvo, gnjev i grdnju. Nadalje, samo kroz grdnju oni mogu vidjeti Njegovu pravednost, veličanstvo i gnjev; to je put kojim se mora ići, baš kao što je, tijekom posljednjih dana, Božje utjelovljenje neophodno i neizostavno. Nakon što je objavio ishode cjelokupnog čovječanstva, Bog pokazuje čovjeku djelo koje danas čini. Na primjer, Bog kaže: „Stari je Izrael prestao postojati, a današnji se Izrael uzdigao, uspravan i uzdignut u svijetu, ustao je u srcima čitavog ljudskog roda. Današnji Izrael će zasigurno dosegnuti temelj za postojanje kroz Moj narod!” „Ah, mrski Egipte!… Kako možeš ne živjeti unutar Moje grdnje?” Bog namjerno pokazuje ljudima posljedice koje dvije suprotstavljene zemlje doživljavaju u Njegovim rukama, što se u jednom smislu odnosi na Izrael, koji je materijalan, a u drugom na sav Božji izabrani narod – to jest, na to kako se Božji izabrani narod mijenja kako se mijenja Izrael. Kada se Izrael u potpunosti vrati u svoj izvorni oblik, sav će izabrani narod posljedično biti upotpunjen – to jest, Izrael je značajan simbol onih koje Bog voli. Egipat je, u međuvremenu, reprezentativno stjecište onih koje Bog mrzi. Što više pada u propast, to iskvareniji postaju oni koje Bog mrzi – a Babilon posljedično pada. To stvara jasan kontrast. Objavljujući ishode Izraela i Egipta, Bog otkriva odredišta svih ljudi; stoga, kada spominje Izrael, Bog govori i o Egiptu. Iz ovoga se može vidjeti da je dan propasti Egipta dan uništenja svijeta, dan kada Bog grdi bezbrojne ljude. To će se dogoditi uskoro; Bog samo što to nije ostvario, nešto što je ljudskom golom oku sasvim nevidljivo, a ipak neizostavno i nepromjenjivo. Bog kaže: „Sve one koji Mi se opiru zasigurno ću dovijeka grditi. Jer Ja sam Bog koji prezire zlo i neću olako pustiti nijednu osobu ni za jedno njezino djelo.” Zašto Bog govori koristeći tako isključive izraze? I zašto se On osobno utjelovio u zemlji velikog crvenog zmaja? Iz Božjih riječi može se vidjeti Njegov cilj: On nije došao spasiti ljude, niti im pokazati milosrđe, niti se brinuti za njih, niti ih štititi – došao je izgrditi sve one koji Mu se opiru. Jer Bog kaže: „Nitko ne može izbjeći Moju grdnju.” Bog živi u tijelu i, osim toga, On je normalna osoba, a ipak ne oprašta ljudima njihovu slabost zato što Ga ne mogu subjektivno spoznati; umjesto toga, On osuđuje sve ljude posredstvom „normalne osobe”, On čini sve one koji gledaju Njegovo tijelo onima koji su izgrđeni i oni tako postaju žrtve za sve koji nisu narod zemlje velikog crvenog zmaja. Ali to nije primarni cilj Božjeg utjelovljenja. Bog se utjelovio uglavnom kako bi vodio bitku, u tijelu, s velikim crvenim zmajem i kako bi mu nanio sramotu kroz bitku u tijelu. Budući da borba protiv velikog crvenog zmaja u tijelu bolje očituje veliku Božju moć nego kada se to čini u Duhu, Bog bira metodu borbe u tijelu kako bi pokazao Svoja djela i svemogućnost. Bezbrojni ljudi su „nevino” osuđeni Božjim utjelovljenjem i nebrojeni su ljudi time bačeni u pakao i predani grdnji te pate u tijelu. To je pokazatelj Božje pravedne naravi i, bez obzira na to kako se oni koji se opiru Bogu danas mijenjaju, Božja ispravna narav nikada se neće promijeniti. Bog osuđuje ljude jednom zauvijek, tako da se nikada više ne mogu uzdići. Čovjekova narav ne može biti poput Božje. Prema onima koji se opiru Bogu, ljudi su naizmjence topli i hladni; kolebaju se lijevo i desno, sad gore, sad dolje; nesposobni su ostati postojani, ponekad iz dna duše mrze one koji se opiru Bogu, a ponekad ih drže blizu. Ove sadašnje okolnosti nastale su zato što ljudi ne poznaju Božje djelo. Zašto Bog izgovara riječi kao što su: „Anđeli su, uostalom, anđeli; Bog je, uostalom, Bog; đavli su, uostalom, đavli; nepravedni su i dalje nepravedni; a sveti su i dalje sveti”? Zar to ne možete prozreti? Je li Bog mogao pogrešno zapamtiti? Stoga Bog kaže: „Svi se ljudi razvrstavaju prema svojoj vrsti i nesvjesno se vraćaju u svoje,obitelji’.” Iz ovoga se može vidjeti da je danas Bog već razvrstao sve stvari u njihove obitelji, tako da to više nije „beskonačan svijet”, i ljudi više ne jedu iz istog velikog lonca, već vrše svoju dužnost u vlastitom domu i igraju vlastitu ulogu. To je bio prvobitni Božji plan prilikom stvaranja svijeta; nakon što bi bili razvrstani po svojoj vrsti, ljudi bi jeli „svatko svoj obrok”, što znači da bi Bog započeo sud. Posljedično, iz Božjih usta izašle su ove riječi: „Vratit ću stvaranje u prijašnje stanje; vratit ću sve u stanje u kakvom je prvobitno bilo, temeljito mijenjajući sve i čineći da sve bude unutar Mojega plana.” To je upravo cilj cjelokupnog Božjeg djela i nije ga teško razumjeti. Bog će dovršiti Svoje djelo – bi li čovjek mogao stati na put Njegovom djelu? I bi li Bog mogao raskinuti savez uspostavljen između Njega i čovjeka? Tko bi mogao izmijeniti ono što čini Duh Božji? Bi li itko to uopće mogao učiniti?

Ljudi su u prošlosti shvaćali zakon izrečen Božjim riječima: kada se Božje riječi izgovore, one se ubrzo ostvare. U ovome nema nikakve neistine. Pošto je Bog rekao da će izgrditi sve narode i, povrh toga, budući da je donio Svoje upravne odluke, može se vidjeti da je Božje djelo izvršeno do određene faze. Ustav koji je donijet svim ljudima bavio se njihovim životima i njihovim stavom prema Bogu. Nije se išlo do korijena – drugim riječima, nije rečeno jesu li oni bili predodređeni od Boga – već se temeljilo na njihovom ponašanju u to vrijeme. Današnje upravne odluke su izvanredne i govore o tome kako će „svi ljudi biti razvrstani po svojoj vrsti i primit će različite grdnje shodno svojim postupcima.” Bez pomnog čitanja, u tome se ne može pronaći nikakav problem. Budući da Bog tek tijekom posljednjeg doba razvrstava sva stvorenja prema njihovoj vrsti, nakon čitanja ovoga, većina ljudi ostaje zbunjena i smetena; i dalje zauzimaju mlak stav, ne uviđajući hitnost trenutka te stoga to ne shvaćaju kao upozorenje. Zašto se, u ovom trenutku, Božje upravne odluke, koje su objavljene cijelom svemiru, pokazuju čovjeku? Predstavljaju li ti ljudi sve one unutar svemira? Je li Bog, nakon toga, mogao doći kako bi pokazao milosrđe tim ljudima, što prije nije učinio? Jesu li tim ljudima narasle dvije glave? Kada Bog izgrdi ljude cijelog svemira, to jest, kada udare sve vrste nesreća, doći će do promjena na suncu i mjesecu kao posljedica tih nesreća, a kada se te nesreće okončaju, sunce i mjesec bit će izmijenjeni – i to se naziva „prijelazom”. Dovoljno je reći da će nesreće u budućnosti biti teške. Noć bi mogla zauzeti mjesto dana, sunce se možda neće pojaviti godinu dana, moglo bi biti nekoliko mjeseci nesnosne vrućine, mjesec u opadanju mogao bi uvijek biti okrenut prema čovječanstvu, moglo bi se pojaviti bizarno stanje u kojem sunce i mjesec izlaze zajedno i tako dalje. Nakon nekoliko cikličkih promjena, na kraju će, s prolaskom vremena, biti obnovljeni. Bog posvećuje posebnu pozornost Svojim uređenjima za one koji su od đavala. Stoga On namjerno kaže: „Od svih ljudskih bića u svemiru, sva ona koja su od đavala bit će istrijebljena.” Prije nego što ti „ljudi” pokažu svoje pravo lice, Bog ih uvijek koristi da služe. Stoga On ne obraća pažnju na njihova djela, ne daje im nikakav „bonus” kada rade dobro, niti im smanjuje „plaće” kada rade loše. Na njih, kao takve, On se ne obazire i posve ih zanemaruje. Zbog njihove „dobrote”, On se neće najednom promijeniti jer, bez obzira na vrijeme ili mjesto, čovjekova bit ostaje neizmijenjena, baš kao i savez uspostavljen između Boga i čovjeka i baš kao što, kako čovjek navodi: „Neće biti promjene čak i ako mora presuše, a stijene se raspadnu.” Dakle, Bog te ljude naprosto razvrstava prema njihovoj vrsti i ne obazire se rado na njih. Od vremena stvaranja sve do današnjih dana, đavao se nikada nije dobro vladao. Uvijek je izazivao prekidanja i ometanja te iskazivao prkos. Kada Bog djeluje ili govori, đavao uvijek pokušava sudjelovati, ali Bog na to ne obraća pozornost. Na spomen đavla, Božji gnjev nezaustavljivo navire; budući da nisu od jednog duha, nema nikakve povezanosti, samo udaljenost i razdvojenost. Nakon otvaranja sedam pečata, stanje na zemlji postaje sve kaotičnije i sve stvoreno „napreduje rame uz rame sa sedam pečata”, ni najmanje ne zaostajući. U svim Božjim riječima, Bog ljude uvijek vidi kao ošamućene, a ipak se oni uopće ne bude. Kako bi dosegnuo višu točku, kako bi izvukao snagu svih ljudi i, još više, kako bi zaključio Svoje djelo na njegovom vrhuncu, Bog ljudima postavlja niz pitanja, kao da im napuhuje trbuhe, i tako iznova puni sve ljude. Budući da ovi ljudi nemaju pravog rasta, na temelju stvarnih okolnosti, oni koji su napuhani jesu roba u skladu sa standardom, dok oni koji to nisu predstavljaju beskorisno smeće. Ovo je Božji zahtjev spram čovjeka i cilj metode kojima On govori. Posebno, kada Bog kaže: „Je li moguće da, kada sam na zemlji, Ja nisam onakav kakav sam na nebesima? Je li moguće da, kada sam na nebesima, ne mogu sići na zemlju? Je li moguće da sam, dok sam na zemlji, nedostojan uzdizanja na nebo?”, ova pitanja služe kao jasniji put na kojem bi čovjek mogao spoznati Boga. Iz Božjih riječi vidi se goruća Božja volja; ljudi je nisu u stanju postići, a Bog iznova dodaje uvjete, podsjećajući time sve ljude da spoznaju Boga nebeskog na zemlji i da spoznaju Boga koji je na nebu, ali živi na zemlji.

Iz Božjih riječi mogu se razumjeti stanja čovjeka: „Cjelokupno čovječanstvo ulaže mnogo truda oko Mojih riječi, provodeći vlastita istraživanja o Mojem vanjskom obliku, ali sve je to osuđeno na neuspjeh, njihov trud ne donosi nikakve plodove, već oni bivaju pokošeni Mojim riječima, ne usuđujući se ponovo ustati.” Tko može razumjeti Božju tugu? Tko može utješiti Božje srce? Tko može biti u skladu s Božjim namjerama u onome što On traži? Kada ljudi ne donose plodove, oni se odriču samih sebe i doista puštaju da ih Bog orkestrira. Postupno, kako pokazuje svoje pravo srce, svatko biva razvrstan prema svojoj vrsti i tako se vidi da je suština anđela čista pokornost Bogu. I tako, Bog kaže: „Ljudski rod je izložen u svojem izvornom obliku.” Kada Božje djelo dosegne ovaj korak, sve će biti dovršeno. Bog uopće ne govori o tome da je On primjer Svojim sinovima i narodu, već se usredotočuje na to da navede sve ljude da izlože svoje izvorne oblike. Razumijete li pravo značenje ovih riječi?