Kad Bog ljudima postavlja zahtjeve koje oni teško mogu objasniti i kad Njegove riječi udare izravno u ljudsko srce pa oni svoja iskrena srca prinesu Njemu na uživanje, Bog im tada daje priliku da razmisle, donesu odluku i potraže put primjene. Tako će svi oni koji pripadaju Njegovu narodu još jednom stisnutih šaka cijelo svoje biće prinijeti Bogu. Neki će možda, pripremajući se za naporan rad, izraditi plan i odrediti dnevni raspored rada te tako dio svoje snage posvetiti Božjem planu upravljanja, da bi tom planu donijeli slavu i ubrzali njegov završetak. Baš kad ljudi gaje ovakav mentalitet i te stvari imaju stalno na umu dok rade, dok razgovaraju i dok obavljaju svoje poslove, Bog ponovno počinje govoriti: „Glas Mojega Duha izraz je Moje cjelokupne naravi. Razumijete li?” Što su ljudska bića odlučnija, to očajnije žude za tim da dokuče Božje namjere i to usrdnije žude za tim da Bog pred njih postavi zahtjeve. Zbog toga im Bog daje ono što žele, koristeći ovu priliku da Svoje riječi, koje je dugo čuvao u pripravnosti, prenese u najdublje kutke njihova bića. Iako se ove riječi mogu činiti pomalo oštrima, čovječanstvu zvuče neusporedivo slatko. Njihova srca odjednom procvjetaju od radosti, kao da su na nebu ili kao da su preneseni u drugo kraljevstvo, raj ljudske uobrazilje, gdje ih poslovi vanjskog svijeta više ne dotiču. Kako bi zaobišao mogućnost da će ljudi, kao što su to imali običaj činiti u prošlosti, govoriti izvana i raditi izvana te tako propustiti pustiti pravo korijenje, jednom kada se ostvari ono što ljudi žele u svojim srcima i, štoviše, jednom kada se pripreme prionuti na posao sa strastvenim entuzijazmom, Bog i dalje prilagođava Svoj način govora njihovu mentalitetu te po kratkom postupku i bez zadrške pobija sav žar i vjerske obrede koje drže u svojim srcima u taj tren kad kaže: „Jeste li doista uvidjeli važnost svega ovoga?” Bilo prije ili nakon što ljudi donesu odluku o nečemu, oni ne pridaju veliku važnost spoznavanju Boga u Njegovim djelima ili u Njegovim riječima, već nastavljaju promišljati o pitanju: „Što mogu učiniti za Boga? To je ključno pitanje!” Zato Bog kaže: „A vi biste trebali biti Moj narod preda Mnom – nemate srama, a još manje razuma!” Čim Bog izgovori te riječi, ljudi odmah dolaze k sebi i, kao da su pretrpjeli strujni udar, žure povući ruke na sigurno u svoja njedra u dubokom strahu da ne bi po drugi put izazvali Božji gnjev. Uz to je Bog rekao i ovo: „Prije ili kasnije ljudi poput vas bit će isključeni iz Moje kuće! Nemoj se razmetati svojim stažem, pretpostavljajući da si postojano svjedočio za Mene!” Čuvši ovakve riječi, ljudi se još više boje, kao da su ugledali lava. Oni to u svojim srcima jako dobro znaju. Ne žele da ih lav proždere, dok s druge strane nemaju pojma kamo bi pobjegli. I baš u tom trenutku plan unutar ljudskog srca nestaje bez traga i sve pada u vodu. Kroz Božje riječi osjećam kao da mogu vidjeti svakovrsnu ljudsku ružnoću: glave su im pognute i potišteni su kao da se nisu uspjeli upisati na fakultet, a sve njihove divne težnje, njihove sretne obitelji, njihovi izgledi i drugo sada su materijal za znanstvenofantastične filmove, baš poput one Četiri modernizacije koje su bile obećane do 2000. godine – samo prazna priča. To je zamjena negativnosti za pozitivne čimbenike, što navodi ljude da usred svoje negativnosti ustanu na položaju koji im je Bog dodijelio. Iznimno je važna činjenica da se ljudska bića duboko boje gubitka te titule; kao takvi, grčevito se drže svojih službenih znački u dubokom strahu da bi im ih netko mogao pokušati oteti. Kad je čovječanstvo u ovakvom stanju uma, Bog se ne brine da će ljudi postati negativni, pa u skladu s tim mijenja Svoje riječi suda u riječi propitivanja. Ne samo da daje ljudima priliku da dođu do daha, već im daje i priliku da odluke koje su dosad imali razvrstaju za buduću upotrebu: sve što je neprikladno može se izmijeniti. To je zato što Bog još nije započeo Svoje djelo – to je malo sreće usred velike nesreće – i, štoviše, ne osuđuje nas. Stoga mi dopustite da Mu i dalje dajem svoju posvećenost!

Nadalje, ne smiješ odbaciti Božje riječi zato što se bojiš. Pogledaj ima li Bog neke nove zahtjeve. Zasigurno ćeš otkriti jedan poput ovog: „Odsad pa nadalje u svemu moraš ući u stvarnost praktičnog djelovanja; više ti neće pomoći samo pričati prazne priče kao u prošlosti.” Ovdje se još uvijek pokazuje Božja mudrost. Bog je uvijek čuvao Svoja vlastita svjedočanstva, a sada kada je stvarnost riječi iz prošlosti došla do svog zaključka, nitko ne može dokučiti znanje o „stvarnosti praktičnog djelovanja”. To je dovoljno da dokaže valjanost onoga što je Bog rekao: „Ja osobno provodim Svoje vlastito djelo.” To ima veze s pravim značenjem djela u božanstvu, a i s razlogom zbog kojeg je čovječanstvo, nakon što je doseglo novu početnu točku, svejedno uvijek nesposobno jasno dokučiti pravo značenje Božjih riječi. To je zato što je u prošlosti velika većina ljudi bila usredotočena na stvarnost u Božjim riječima, dok danas nemaju pojma o stvarnosti praktičnog djelovanja i razumiju samo površne aspekte ovih riječi, ali ne i njihovu bit. Što je još važnije, to je zato što se kraljevstvo danas gradi, nikome nije dopušteno miješati se, a ljudi mogu samo slušati Božje naloge poput automata. Dobro ovo zapamtite! Svaki put kad Bog spomene prošlost, On počinje govoriti o stvarnoj situaciji današnjice; to je oblik govora koji stvara upečatljiv kontrast između onoga što dolazi prije i onoga što dolazi poslije i zbog toga može postići još bolje rezultate, omogućujući ljudima da usporede sadašnjost s prošlošću te na taj način izbjegnu zbrku i zamagljivanje to dvoje. To je jedan aspekt Božje mudrosti, a njegova je svrha postići rezultate djela. Nakon toga Bog još jednom razotkriva gnusno lice čovječanstva da ono nikad ne bi zaboravilo svaki dan jesti i piti Njegove riječi i, što je još važnije, kako bi svaki dan spoznavalo sebe i uzelo to kao lekciju iz koje mora svaki dan učiti.

Nakon što je izgovorio ove riječi, Bog je postigao učinke koji su bili Njegova prvotna svrha. I stoga se ne obazire na to je li Ga čovječanstvo razumjelo ili nije, već prelazi preko toga u nekoliko rečenica jer Sotonino djelo nema nikakve veze s čovječanstvom, a čovječanstvo ga uopće nije svjesno. Sada ostavite duhovno kraljevstvo iza sebe i pogledajte dalje u to kako Bog postavlja Svoje zahtjeve pred čovječanstvo: „Počivajući u Svom prebivalištu, pomno promatram: svi ljudi na zemlji užurbano se kreću, „putujući po svijetu” i jureći amo-tamo, a sve radi svoje sudbine i svoje budućnosti. Ipak, nijedan od njih ne nudi svoju preostalu energiju za gradnju Mojeg kraljevstva, čak ni onoliko truda koliko je potrebno za jedan udah.” Nakon što je te konvencije priopćio čovječanstvu, Bog i dalje ne obraća pažnju na njih, već nastavlja govoriti s gledišta Duha i kroz ove riječi otkriva opće okolnosti života ljudske rase u njezinoj cijelosti. Iz „putujući po svijetu” i „jureći amo-tamo” jasno je vidljivo da je ljudski život sama ispraznost. Da nije moćnog Božjeg spasenja, osobito za one rođene u iščezavajućoj velikoj obitelji kineske carske loze, bili bi još skloniji tome da cijele živote prožive uzalud i bilo bi im bolje da padnu u podzemlje ili pakao nego da dođu na svijet. Pod dominacijom velikog crvenog zmaja oni su, a da to i ne znaju, uvrijedili Boga i stoga prirodno i nesvjesno zapali u Božju grdnju. Iz tog razloga Bog uzima riječi „spasio” i „nezahvalnici” i stavlja ih u kontrast jednu s drugom kako bi ljudska bića mogla jasnije spoznati sebe, stvarajući od toga kontrast Svojoj spasonosnoj milosti. Ne dovodi li to do još učinkovitijeg rezultata? Naravno, ne moram izričito ni reći da ljudi mogu iz sadržaja Božjih izjava iskusiti da u Božjem tonu postoji element prijekora, element spasenja i apela, ali i blagi nagovještaj tuge. Čitajući ove riječi, ljudi nesvjesno počinju osjećati tjeskobu i ne mogu ne proliti suze... Međutim, Boga neće sputati nekoliko tužnih osjećaja niti će zbog iskvarenosti cijele ljudske rase odustati od discipliniranja Svog naroda i postavljanja zahtjeva pred njega. Zbog toga se Njegove teme odmah dotiču okolnosti kao što su one današnje i, štoviše, On čovječanstvu proglašava veličanstvo Svojih upravnih odluka kako bi Njegov plan nastavio napredovati. Zato je Bog pripremio teren, kujući željezo dok je vruće, da bi u ovom kritičnom trenutku proglasio ustav za ova vremena. Ljudi moraju pozorno pročitati svaku klauzulu tog ustava da bi mogli razumjeti Božje namjere. Bilo bi neprikladno sada ulaziti dublje u to; ljudi to jednostavno moraju više čitati.

Danas ste vi – pripadnici ove grupe ljudi – jedini koji zaista možete vidjeti Božje riječi. Pa ipak, ljudi današnjice u pogledu poznavanja Boga daleko zaostaju za bilo kojom osobom iz prošlih vremena. To nam dovoljno jasno pokazuje koliko je napora Sotona uložio u ljude tijekom ovih nekoliko tisuća godina i u kojoj je mjeri ljude iskvario – u toj mjeri da, unatoč mnoštvu riječi koje je Bog izgovorio, čovječanstvo Njega i dalje niti razumije niti spoznaje i čak se usuđuje buniti se i javno Mu se suprotstavljati. Stoga Bog ljude iz prošlih vremena često uspoređuje s ljudima današnjice da bi ovim drugima, otupjelima i oglupjelima kakvi jesu, pružio stvarne orijentire. Budući da ljudska bića ne znaju ništa o Bogu i s obzirom na to da su lišena istinske vjere u Njega, Bog je ocijenio da čovječanstvu nedostaje sposobnosti i razuma; stoga je prema ljudima stalno popustljiv i daruje im spasenje. U duhovnom kraljevstvu vodi se bitka oko ovoga: Sotona se uzaludno nada da će ljude iskvariti do određenog stupnja, da će svijet učiniti prljavim i zlim te da će tako ljude odvući u blato i uništiti Božji plan. Svrha Božjeg plana, međutim, nije da Ga baš svaki živi čovjek spozna, već da izabere grupu koja će predstavljati cijeli ljudski rod, a preostale ostaviti kao otpad, kao neispravnu robu koja se baca u smeće. Prema tome, mada sa Sotonina gledišta posjedovanje nekoliko pojedinaca može izgledati kao odlična prilika za uništenje Božjeg, kako bi takva budala poput Sotone mogla znati koje su Božje namjere? Upravo je zbog toga Bog još davno rekao: „Pokrio sam lice da ne gledam u ovaj svijet.” Znamo ponešto o tome, a Bog ne traži da ljudska bića budu sposobna išta učiniti, već bi htio da shvate kako je to što On čini čudesno i nedokučivo te da imaju bogobojazna srca. Kad bi Bog ljude grdio bez obzira na okolnosti, kao što oni to zamišljaju, cijeli bi svijet već odavno propao. Zar to ne bi bilo ravno upadanju ravno u Sotoninu spletku? Zato Bog Svoje riječi koristi samo da bi ostvario rezultate koje ima na umu, ali u njima rijetko ima činjenica. Nije li ovo primjer Njegovih riječi: „Da se nisam sažalio na vaš nedostatak sposobnosti, razuma i uvida, svi biste stradali usred Moje grdnje i bili biste zbrisani s lica zemlje. Ja ću, ipak, prema ljudskom rodu i dalje biti popustljiv dok Moje djelo na zemlji ne bude dovršeno”?