Kad Bog ljudima postavlja zahtjeve koje oni teško mogu objasniti i kad Njegove riječi udare izravno po ljudskom srcu, pa ljudi svoje iskreno srce prinesu Njemu na uživanje, Bog im tada daje priliku da razmisle, donesu odluku i potraže put praktičnog djelovanja. Tako će svi oni koji pripadaju Njegovu narodu još jednom pesnica stisnutih u odlučnosti cijelo svoje biće prinijeti Bogu. Neki će možda, pripremajući se za naporan rad, izraditi plan i odrediti dnevni raspored rada te tako malo svoje snage posvetiti Božjem planu upravljanja, da bi tom planu donijeli slavu i ubrzali njegov završetak. Kad ljudi počnu njegovati takav mentalitet i kad budu ove stvari stalno držali na umu dok obavljaju svakodnevne poslove, dok pričaju i dok rade, Bog ponovo počinje govoriti: „Glas Mojega Duha izraz je Moje cjelokupne naravi. Razumijete li?” Što su ljudska bića odlučnija, to će više očajnički žudjeti da shvate Božju volju i sve će iskrenije žudjeti da im Bog postavlja zahtjeve. Zato će Bog ljudima dati ono što žele i tu će priliku iskoristiti da im Svoje riječi, koje su dugo bile u pripravnosti, prenese do najskrivenijih kutova njihovih bića. Iako su te riječi možda pomalo grube ili osorne, one ljudima zvuče nevjerojatno milo. Iznenada njihova srca cvjetaju od radosti kao da su na nebu ili da su prenijeti u neko drugo kraljevstvo – u pravi izmaštani raj – u kojem događaji iz vanjskog svijeta više ne utječu negativno na ljude. Da bi preduhitrio mogućnost da ljudi, kao što su ranije imali običaj raditi, govore i djeluju izvana, i time propuste priliku da u sebi puste pravi korijen, u trenutku kad ono za čim ljudi svim srcem žude bude postignuto i dok se oni spremaju da sa strastvenim oduševljenjem prionu na posao, Bog nastavlja Svoj način govora prilagođavati njihovom mentalitetu i da, sažeto i bez zadrške, opovrgava svu revnost i vjerske obrede koje ljudi u svojem srcu nose. Kako Bog reče: „Jeste li doista uvidjeli važnost svega ovoga?” Bilo prije ili nakon što se na nešto odluče, ljudi ne pridaju veliku važnost spoznaji Boga u Njegovim postupcima ili riječima, već radije i dalje razmišljaju o pitanju: „Što ja mogu učiniti za Boga? To je ključno pitanje!” Upravo zato Bog kaže: „I još se usuđujete reći Mi u lice da sebe nazivate Mojim narodom – nemate ni trunke srama, a još manje razuma!” Čim Bog izgovori ove riječi, ljudi to odmah shvaćaju i, kao da ih je struja udarila, hitro povlače ruke na sigurno mjesto na svoja njedra, duboko strahujući da po drugi put ne izazovu Božji gnjev. Bog je, osim toga, rekao i ovo: „Prije ili kasnije će ljudi poput vas biti izgnani iz Moje kuće! Nemojte Me obmanjivati pretpostavljajući da ste svjedočili za Mene!” Kad začuju riječi poput ovih, ljudi se još više uplaše, kao da su ugledali lava. Oni u svojemu srcu dobro znaju. Ne žele da ih lav pojede a, s druge strane, nemaju pojma kako pobjeći. Baš u tom trenutku, plan stvoren u ljudskom srcu nestaje bez traga, kao da ga nikad nije ni bilo. Osjećam kao da kroz Božje riječi mogu sagledati baš svaki aspekt ljudske sramote: pognuta glava i bijedno držanje, poput kandidata koji je pao na prijemnom ispitu za fakultet, unatoč tako uzvišenim idealima, sretnoj obitelji, svijetloj budućnosti i tome slično, te uz četiri modernizacije do 2000. godine, sve se naposljetku pretvorilo u praznu priču, u zamišljeni scenarij nekog znanstveno-fantastičnog filma. Cilj je da se pasivni elementi zamijene aktivnima, uslijed čega će se ljudi usred svoje pasivnosti uspraviti u položaj koji im je Bog dodijelio. Naročito je važna činjenica da ljudska bića duboko strahuju od gubitka ovog imenovanja; kao takvi, oni se čvrsto drže svojih službenih značaka, užasno se plašeći da bi im ih netko mogao pokušati oteti. Kada je njihovo stanje uma takvo, Bog se ne brine da će ljudi postati pasivni, te u skladu s tim Svoje riječi suda zamjenjuje pitanjima. On ljudima ne pruža samo priliku da dođu do daha, već im daje i priliku da svoje prijašnje težnje razvrstaju za buduću upotrebu: sve što nije prikladno može se modificirati. To je zato što Bog još uvijek nije započeo Svoje djelo – to je sretna okolnost usred velike nesreće – i zato što ih, štoviše, ne osuđuje. Dopustite mi, dakle, da Mu i dalje pružam svu svoju posvećenost!

Nadalje, ti Božje riječi ne smiješ odbaciti zato što se bojiš. Pogledaj ima li Bog neke nove zahtjeve. Zasigurno ćeš otkriti jedan poput ovog: „Odsad pa nadalje u svemu moraš ući u stvarnost praktičnog djelovanja; više ti neće pomoći samo pričati prazne priče kao u prošlosti.” Ovdje se još uvijek pokazuje Božja mudrost. Bog je uvijek štitio svoje svjedoke, a kad stvarnost prošlih riječi bude zaključena, nitko živ neće moći dokučiti znanje o „stvarnosti praktičnog djelovanja”. To je dovoljan dokaz istinitosti onoga što je Bog rekao: „Preuzimam obavezu djelo obaviti Sâm.” To je povezano s pravim značenjem djela u božanstvu, a i s razlogom zbog kojeg ljudski rod, čak i nakon što je dostigao novu početnu točku, još uvijek nije u stanju dokučiti pravo značenje Božjih riječi. To je zato što je u prošlosti velika većina ljudi zaglavila u stvarnosti u Božjim riječima, dok danas oni pojma nemaju o stvarnosti praktičnog djelovanja i te riječi samo površno shvaćaju, ali ne i njihovu suštinu. Što je još važnije, to je stoga što danas nikomu nije dopušteno miješati se u izgradnju kraljevstva, već smije samo kao automat slušati Božje naredbe. Dobro to upamtite! Svaki put kad spomene prošlost, Bog počinje govoriti o stvarnoj sadašnjoj situaciji; takva forma govora stvara snažan kontrast između onoga što je bilo prije i onoga što dolazi poslije i može još bolje uroditi plodom jer ljudima omogućuje da sadašnjost usporede s prošlošću i tako ih izbjegnu pobrkati. To je jedan aspekt Božje mudrosti čija je svrha da Njegovo djelo urodi plodom. Nakon toga Bog još jednom otkriva ljudsku nakaznost kako ljudi ne bi nikad zaboravili svakoga dana jesti i piti Njegove riječi i, što je još važnije, kako bi spoznali sami sebe i sve ovo shvatili kao pouku iz koje moraju svakodnevno učiti.

Izgovorivši ove riječi Bog je postigao učinke koje je prvobitno i namjeravao postići. I tako, ne obazirući se više na to jesu li Ga ljudi razumjeli ili nisu, On u nekoliko rečenica prolazi kroz ovo jer Sotonino djelo nema nikakve veze s ljudima – ljudi o tome pojma nemaju. Ostavljajući iza sebe duhovni svijet pogledajte sada malo pažljivije kako Bog ljudima postavlja Svoje zahtjeve: „Dok odmaram u Svojem prebivalištu, pažljivo promatram: svi ljudi na zemlji stalno nekud žure, ‚putuju po svijetu’ i bezglavo jure, a sve zarad svoje sudbine i vlastite budućnosti. Nijedan od njih, međutim, nema energije napretek za izgradnju Mojeg kraljevstva, čak ni toliko koliko je potrebno za udahnuti.” Nakon što s ljudima razmijeni ove ljubazne riječi, Bog na njih i dalje ne obraća pažnju, već nastavlja govoriti iz perspektive Duha, otkrivajući kroz te riječi opće životne okolnosti ljudskog roda u cjelini. Iz izraza poput „putuju po svijetu” i „bezglavo jure” jasno se vidi da je ljudski život potpuno lišen sadržaja. Da nije bilo svemoćnog Božjeg spasenja, ljudi bi još više bili skloni cijeli svoj život protratiti uzalud i bolje bi im bilo da su upali u had ili pakao nego da su došli na ovaj svijet, što se posebno odnosi na one koji su rođeni u velikoj obitelji kineske carske loze na izmaku. Pod prevlašću velikog crvenog zmaja oni su Boga uvrijedili, a da toga nisu bili ni svjesni, te su stoga, sasvim prirodno i nesvjesno, uzrokovali Božju grdnju. Zbog toga riječi „izbavio” i „nezahvalnici” Bog koristi tako da su u kontrastu, kako bi ljudi mogli što jasnije spoznati sami sebe, stvarajući time kontrast milosti Njegova spasenja. Zar se time ne ostvaruje još djelotvorniji rezultat? Naravno, ne moram eksplicitno ni spominjati da ljudi iz sadržaja Božjih izjava mogu izvući elemente prijekora, elemente spasenja i molbe, kao i blagi nagovještaj tuge. Čitajući ove riječi ljudi nesvjesno počinju osjećati tugu i naprosto ne mogu, a da malo ne zaplaču… Bog se, međutim, neće suzdržavati zbog nekoliko tužnih osjećaja, niti će zbog iskvarenosti cijelog ljudskog roda dići ruke od Svojeg djela ispravljanja vlastitog naroda i postavljanja Svojih zahtjeva pred njega. Zbog toga se tematika Njegovih govora izravno tiče okolnosti poput ovih današnjih i On, povrh toga, ljudima objavljuje veličanstvo Svojih upravnih odluka, kako bi se Njegov plan i dalje nesmetano odvijao. Upravo iz tog razloga, nadovezujući se na sve odgovarajućom brzinom i nastojeći da željezo kuje dok je još vruće, Bog u ovom kritičnom trenutku objavljuje ustav ovog vremena – ustav koji ljudi moraju pročitati vodeći računa o svakoj njegovoj odredbi, kako bi uopće bili u stanju razumjeti Božju volju. Nema potrebe sada dublje u sve zalaziti; ljudi naprosto moraju pažljivije čitati.

Danas ste vi – pripadnici ove grupe ljudi – jedini koji zaista možete vidjeti Božje riječi. Pa ipak, ljudi današnjice u pogledu poznavanja Boga daleko zaostaju za bilo kojom osobom iz prošlih vremena. To nam dovoljno jasno pokazuje koliko je napora Sotona uložio u ljude tijekom ovih nekoliko tisuća godina i u kojoj je mjeri ljude iskvario – u toj mjeri da, unatoč mnoštvu riječi koje je Bog izgovorio, ljudi Njega još uvijek niti razumiju niti spoznaju, nego se čak usuđuju buniti se i javno Mu se suprotstavljati. Stoga Bog ljude iz prošlih vremena često uspoređuje s ljudima današnjice, da bi ovim drugima, bezosjećajnima i tupima kakvi jesu, pružio stvarne orijentire. Budući da ljudska bića ne znaju ništa o Bogu i budući da su lišena istinske vjere u Njega, Bog je ocijenio da ljudima nedostaje sposobnosti i razuma; stoga je On prema ljudima uvijek iznova pokazivao trpeljivost i darivao im spasenje. U duhovnom kraljevstvu, bitka se vodi na ovim frontama: Sotona se uzaludno nada da će ljude iskvariti do određenog stupnja, da će svijet učiniti prljavim i zlim te da će tako ljude odvući u blato i uništiti Božji plan. Svrha Božjeg plana, međutim, nije da Ga baš svaki živi čovjek spozna, već da izabere grupu koja će predstavljati cijeli ljudski rod, ostavljajući preostale kao otpad, kao neispravnu robu koja se baca u smeće. Prema tome, mada sa stanovišta Sotone posjedovanje nekoliko pojedinaca može izgledati kao odlična prilika kako bi se uništio Božji plan, što bi takva budala poput Sotone mogla znati o Božjim namjerama? Upravo je zbog toga Bog još davno rekao: „Pokrio sam lice da ne gledam u ovaj svijet.” Znamo ponešto o tome, a Bog ne traži da ljudska bića budu sposobna išta učiniti; umjesto toga, On bi htio da ona shvate kako je to što On čini čudesno i nedokučivo, te da u svojim srcima budu bogobojazna. Kad bi Bog ljude, kao što to oni zamišljaju, grdio bez obzira na okolnosti, cijeli bi svijet već odavno propao. Zar to ne bi bilo ravno upadanju u Sotoninu zamku? Zato Bog Svoje riječi koristi samo da bi ubrao one plodove koje ima na umu, ali u njima rijetko ima činjenica. Nije li ovo primjer Njegovih riječi: „Da se nisam sažalio na vaš nedostatak sposobnosti, razuma i uvida, svi biste stradali usred Moje grdnje i bili biste zbrisani s lica zemlje. Ja ću, ipak, prema ljudskom rodu i dalje biti popustljiv dok Moje djelo na zemlji ne bude dovršeno”?