Kad čitaju Božje izjave, ljudi su zapanjeni i misle da je Bog obavio veliko djelo u duhovnom kraljevstvu, nešto za što čovjek nije sposoban i što Sâm Bog osobno mora postići. Stoga Bog ljudskom rodu još jednom upućuje riječi tolerancije. U svojim srcima ljudi su proturječni: „Bog nije Bog milosrđa i dobrote, On je Bog koji samo obara čovjeka. Zašto je tolerantan prema nama? Je li moguće da je Bog ponovo prešao na tu metodu?” Kad te predodžbe, te misli, uđu u njihova srca, svim silama pokušavaju se boriti protiv njih. Međutim, nakon što neko vrijeme Božje djelo potraje, Duh Sveti obavlja veliko djelo u crkvi i svi počinju izvršavati svoju funkciju, svi ljudi ulaze u Božju metodu jer nitko ne može vidjeti nesavršenost u onome što Bog kaže i čini. Kad je riječ o tome što će točno biti sljedeći Božji korak, nitko nema ni najmanju predodžbu. Kao što je Bog rekao: „Od svih pod nebesima, tko nije u Mojim rukama? Tko ne postupa prema Mojemu vodstvu?” Dajem vam savjet: u stvarima koje vam nisu jasne neka nitko od vas ništa ne govori niti išta čini. Ne kažem to da bih umanjio tvoj entuzijazam, već da ti omogućim da u svojim postupcima slijediš Božje vodstvo. Ni u kojem slučaju ne bi trebao klonuti duhom niti postati sumnjičav zato što spominjem „nesavršenosti”. Moj je cilj prvenstveno te podsjetiti da obratiš pozornost na Božje riječi. Ljudi su ponovo zapanjeni kad čitaju Božje riječi koje poručuju: „Budite pronicljivi prema stvarima duha, pažljivi prema Mojoj riječi i zaista sposobni promatrati Moj Duh i Moje biće te Moju riječ i Moje biće, kao nerazdvojivu cjelinu, tako da Mi svi ljudi mogu udovoljiti u Mojoj prisutnosti”. Jučer su čitali riječi upozorenja, riječi o Božjoj toleranciji – ali danas Bog najednom govori o duhovnim stvarima. Što se događa? Zašto Bog stalno mijenja način na koji govori? Zašto sve to treba promatrati kao nerazdvojivu cjelinu? Je li moguće da Božje riječi nisu praktične? Nakon pažljivijeg čitanja Božjih riječi otkriva se da, kad se tijelo Božje i Njegov Duh razdvoje, tijelo postaje fizičko tijelo s tjelesnim svojstvima – ono što ljudi nazivaju hodajućim truplom. Utjelovljeno tijelo potječe iz Duha: On je utjelovljenje Duha, Riječ koja se utjelovljuje. Drugim riječima, Sâm Bog živi u tijelu. Tolika je ozbiljnost odvajanja Božjeg Duha od Njegova bića. Posljedično, iako Ga nazivaju čovjekom, On ne pripada ljudskom rodu. On je bez ljudskih osobina, On je biće u koje Se Bog zaodjenuo, biće koje Bog odobrava. Božja riječ utjelovljuje Duh Božji, a riječ Božja izravno se otkriva u tijelu – a o, štoviše, pokazuje da Bog živi u tijelu i da je praktičniji Bog, čime se dokazuje postojanje Boga i završava se doba čovjekova buntovništva prema Bogu. Nakon što je ljudima govorio o putu do spoznaje Boga, Bog ponovo mijenja temu i prelazi na drugu stranu stvari.

„Kročio sam na sve što postoji, gledao preko ogromnog prostranstva svemira i hodao među svim ljudima, kušajući slatkoću i gorčinu među ljudima.” Iako su jednostavne, ljudski rod ne razumije ove riječi s lakoćom. Tema se promijenila, ali u biti ostaje ista: ljudima i dalje omogućava spoznati utjelovljenog Boga. Zašto Bog kaže da je kušao slatkoću i gorčinu među ljudima? Zašto kaže da je hodao među svim ljudima? Bog je Duh, ali je i utjelovljeno biće. Duh, koji nije vezan ograničenjima utjelovljenog bića, može kročiti na sve što postoji, Duh može gledati preko ogromnog prostranstva svemira, što pokazuje da Duh Božji ispunjava čitav svemir, prekriva zemlju od jednog do drugog pola, nema ničega što nije uređeno Božjom rukom i nema mjesta na kojem se Božje stope ne mogu pronaći. Iako se Duh utjelovio i rodio kao čovjek, postojanje Duha ne negira sve ljudske potrebe; Božje biće normalno jede, oblači se, spava i živi te čini ono što bi ljudi uobičajeno trebali činiti. Ipak, budući da je Njegova unutrašnja bit drugačija, On nije isti kao „čovjek” o kojem se govori. I premda On pati među ljudskim rodom, ne odriče se Duha zbog te patnje. Iako je blagoslovljen, ne zaboravlja Duha zbog tih blagoslova. Duh i biće djeluju u tihoj harmoniji. Duh i biće ne mogu se rastaviti niti su ikad bili rastavljeni jer je biće utjelovljenje Duha, Ono potječe iz Duha, Duha koji ima oblik. Dakle, transcendentnost je nemoguća za Duha u tijelu; odnosno Duh je nesposoban za natprirodne stvari, što znači da Duh ne može napustiti fizičko tijelo. Kad bi napustio tijelo od krvi i mesa, Božje utjelovljenje izgubilo bi svaki smisao. Samo kad je Duh u potpunosti izražen u fizičkom tijelu, čovjek može spoznati Samog praktičnog Boga i tek se tada ostvaruje Božja volja. Tek nakon što je čovjeku zasebno predstavio tijelo od krvi i mesa i Duha, Bog ukazuje na sljepoću i neposlušnost čovjeka: „Ipak, čovjek Me nikad nije zaista spoznao, nikad na Mene nije obraćao pažnju tijekom Mojih putovanja”. S jedne strane, Bog govori da se potajno krije u tijelu od krvi i mesa, nikad pred ljudima ne čineći ništa natprirodno; s druge strane, žali se da Ga čovjek nije spoznao. U tome nema proturječnosti. U stvari, kad se detaljnije sagleda, nije teško vidjeti da Bog Svoje ciljeve ostvaruje s ove dvije strane. Kad bi Bog pokazao natprirodne znakove i čuda, ne bi morao poduzimati veliko djelo. Svojim ustima ljude bi jednostavno prokleo na smrt, a oni bi odmah umrli i tako bi svi ljudi bili uvjereni – ali time se ne postiže cilj Božjeg utjelovljenja. Kad bi Bog doista tako postupio, ljudi nikad ne bi mogli svjesno vjerovati u Njegovo postojanje. Bili bi nesposobni za pravu vjeru i, štoviše, pobrkali bi đavla s Bogom. Što je još važnije, ljudi nikad ne bi mogli spoznati Božju narav – a zar to nije jedan aspekt značaja Božjeg bića u tijelu? Kad ljudi ne bi mogli spoznati Boga, onda bi taj nejasni Bog, taj natprirodni Bog, zauvijek držao vlast među ljudima. Zar ne bi ljudi onda bili zaposjednuti vlastitim predodžbama? Jednostavnije rečeno, zar Sotona, đavao, ne bi bio taj koji drži vlast? „Zašto kažem da sam povratio moć? Zašto kažem da je utjelovljenje toliko značajno?” U trenutku kad se utjelovi, Bog vraća moć, a to je istovremeno trenutak kad se Njegovo božanstvo pojavljuje kako bi neposredno djelovalo. Svi ljudi postupno počinju spoznavati praktičnog Boga i time u potpunosti uklanjaju Sotonino mjesto u svojim srcima, a Bogu u svojim srcima daju dublje mjesto. U prošlosti, ljudi su Boga u svojim mislima vidjeli u liku Sotone, kao Boga koji je bio nevidljiv i nedodirljiv; a ipak su vjerovali da taj Bog ne samo da postoji, već da može izvesti svakojake znakove i čuda te otkriti mnoga otajstva, kao što su ružna lica onih zaposjednutih demonima. Ovo u dovoljnoj mjeri dokazuje da Bog u ljudskim umovima nije slika Božja, već slika nečega što nije Bog. Bog je rekao da želi zauzeti 0,1 posto ljudskog srca. Ovo je najviši standard koji On traži od čovjeka. Povrh toga kakve su na površini, te riječi imaju i praktičnu stranu. Da ovo nije tako objašnjeno, ljudi bi smatrali da su Božji zahtjevi prema njima previše niski, kao da ih Bog premalo razumije. Zar to nije mentalitet čovjeka?

Kombinacijom prethodno navedenog i primjerom Petra u nastavku otkrit će se da je Petar zaista poznavao Boga bolje od ikoga drugog jer je mogao okrenuti leđa nejasnom Bogu i tragati za znanjem o praktičnom Bogu. Zašto se posebno spominje da su njegovi roditelji bili demoni koji su se protivili Bogu? To dokazuje da Petar nije tragao za Bogom u svojem srcu. Njegovi su roditelji predstavljali nejasnog Boga; zato ih Bog spominje. Većina ljudi ne obraća mnogo pažnje na tu činjenicu. Naprotiv, usredotočuju se na Petrove molitve. Nekim ljudima Petrove su molitve stalno na usnama i stalno u mislima, ali nikad ne uspoređuju nejasnog Boga s Petrovim znanjem. Zašto se Petar usprotivio svojim roditeljima i tragao za znanjem o Bogu? Zašto se Petar bodrio poukama onih koji nisu uspjeli? Zašto je on usvojio vjeru i ljubav svih onih koji su kroz vrijeme voljeli Boga? Petar je spoznao da sve pozitivne stvari dolaze od Boga i da izravno iz Njega proizlaze, bez Sotonina uplitanja. To pokazuje da je Bog kojeg je spoznao bio praktični Bog, a ne natprirodni Bog. Zašto se kaže da je Petar bio usredotočen na usvajanje vjere i ljubavi svih onih koji su kroz vrijeme voljeli Boga? Iz ovoga se može vidjeti da je neuspjeh ljudi kroz vrijeme uglavnom bio posljedica toga što su imali samo vjeru i ljubav, ali nisu mogli spoznati praktičnog Boga. Zbog toga je njihova vjera ostala nejasna. Zašto Bog više puta spominje Jobovu vjeru, a pritom ne govori da je on spoznao Boga, i zašto Bog kaže da Job nije bio ravan Petru? Jobove riječi – „po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe” – pokazuju da je on posjedovao samo vjeru, ali nije imao znanje. Riječi „suprotstavljanje Petrovih roditelja pružilo mu je veće znanje o Mojoj dobroti i milosrđu” kod većine ljudi često izazivaju mnoga pitanja: zašto je Petru bilo potrebno suprotstavljanje da bi spoznao Boga? Zašto nije mogao izravno spoznati Boga? Zašto je spoznao samo Božju milost i dobrotu, a Bog nije govorio ni o čemu drugom? Tragati za znanjem o praktičnom Bogu moguće je tek nakon što se prepozna nerealnost nejasnog Boga. Cilj je ovih riječi natjerati ljude da iz svojih srca izbace nejasnog Boga. Da su ljudi od vremena postanka sve do danas oduvijek poznavali Božje pravo lice, ne bi mogli razaznati djela Sotone jer ona uobičajena čovjekova izreka – „ne primjećuje se ravnica dok se ne prijeđe planina” – pokazuje Božji razlog da izgovori ove riječi. Budući da ljudima želi pružiti dublje razumijevanje istinitosti primjera koji je dao, Bog namjerno naglašava milost i dobrotu, dokazujući da je doba u kojem je Petar živio bilo Doba milosti. S druge strane, ovo još više otkriva odvratno lice đavla, koji samo škodi čovjeku i kvari ga, što Božju milosrđe i dobrotu stavlja u još oštriji kontrast.

Bog također ističe činjenice o Petrovim kušnjama i opisuje njihove stvarne okolnosti, nadalje ukazujući ljudima da Bog ne posjeduje samo milosrđe i dobrotu, već i veličanstvo i gnjev, te da oni koji žive u miru ne moraju nužno živjeti okruženi Božjim blagoslovima. Pričanje ljudima o Petrovim iskustvima nakon njegovih kušnji još je veći dokaz istinitosti Jobovih riječi: „Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?” Tako se pokazuje da je Petrovo znanje o Bogu zaista doseglo neviđene sfere, sfere koje ljudi u prošlosti nikad nisu dostigli, što je također bio plod njegova usvajanja vjere i ljubavi svih onih koji su kroz vrijeme voljeli Boga i njegova bodrenja samoga sebe kroz pouke ljudi koji nisu uspjeli u prošlosti. Iz tog razloga svi oni koji dostignu istinsko znanje o Bogu nazivaju se „plodom”, a to uključuje i Petra. Petrove molitve Bogu pokazuju njegovo pravo znanje o Bogu tijekom njegovih kušnji. Međutim, mana je bila što nije bio sposoban u potpunosti dokučiti Božju volju, zbog čega je Bog samo tražio „zauzeti 0,1 posto ljudskog srca” na temelju Petrove spoznaje o Njemu. Činjenica da čak ni Petar, čovjek koji je najbolje spoznao Boga, nije mogao točno dokučiti Božju volju pokazuje da su ljudi lišeni sposobnosti spoznati Boga jer ih je Sotona toliko iskvario; ovo omogućava svim ljudima da spoznaju bit čovjeka. Ova dva preduvjeta – nedostatak sposobnosti ljudi da spoznaju Boga i njihova potpuna prožetost Sotonom – predstavljaju kontrast Božjoj velikoj sili jer Bog djeluje samo riječima, ne poduzima nikakve pothvate, pa tako zauzima određeno mjesto u ljudskim srcima. Ali zašto ljudi trebaju postići samo tih 0,1 posto da bi zadovoljili Božju volju? To se može objasniti time što Bog nije obdario čovjeka tom sposobnošću. Kad bi u odsustvu te sposobnosti čovjek dostigao 100 posto znanja o Bogu, tada bi mu svaki Božji pokret bio jasan kao dan – a s obzirom na urođenu prirodu čovjeka ljudi bi se odmah pobunili protiv Boga, usprotivili bi se i otvoreno Mu se suprotstavili, točno onako kako je Sotona pao. Stoga Bog nikad ne podcjenjuje ljude, upravo zato što ih je već pomno analizirao i kristalno jasno zna sve o njima, čak i to koliko je vode u njihovoj krvi. Koliko je Njemu onda očiglednija priroda ljudskog roda? Bog nikad ne griješi i s najvećom preciznošću bira riječi Svojih izjava. Dakle, nema nikakve proturječnosti između toga što Petar nije točno dokučio Božju volju i toga da je imao najveću spoznaju o Bogu; štoviše, te dvije stvari potpuno su nepovezane. Bog nije Petra spomenuo kao primjer da bi pažnju ljudi usmjerio na njega. Zašto netko poput Joba nije mogao spoznati Boga, a Petar jest? Zašto bi Bog rekao da čovjek to može postići, a ipak rekao da je to zahvaljujući Njegovoj velikoj moći? Jesu li ljudi zaista prirodno dobri? Ljudima to nije lako spoznati; da Ja o tome ne govorim, nitko ne bi shvatio unutrašnji značaj toga. Cilj je ovih riječi ljudima pružiti uvid kako bi imali vjeru surađivati s Bogom. Jedino tada Bog može djelovati u suradnji s čovjekom. Takvo je stvarno stanje u duhovnom svijetu i potpuno je nedokučivo čovjeku. Ukloniti Sotonino mjesto u ljudskim srcima i ustupiti to mjesto Bogu – to znači odbiti Sotonin napad, a samo se u tom slučaju može reći da je Krist sišao na zemlju i tek se tada može reći da su kraljevstva na zemlji postala Kristovo kraljevstvo.

U ovom trenutku spominjanje da je Petar nekoliko tisuća godina bio uzor i primjer ne znači samo da je on bio uzor i primjer, već su te riječi odraz bitke koja se vodi u duhovnom svijetu. Sotona je sve ovo vrijeme djelovao u čovjeku u uzaludnoj nadi da će ga proždrijeti i tako navesti Boga da uništi svijet i izgubi Svoje svjedoke. Ipak, Bog je rekao: „Prvo ću stvoriti uzor kako bih mogao zauzeti najmanje mjesto u ljudskom srcu. U ovoj fazi, ljudski rod Me ne zadovoljava niti Me potpuno poznaje. Međutim, zbog Moje velike moći ljudi će postati sposobni potpuno Mi se pokoriti i prestati se buniti protiv Mene, a Ja ću iskoristiti ovaj primjer kako bih porazio Sotonu. Odnosno, iskoristit ću tih 0,1 posto ljudskog srca koje zauzimam da potisnem sve sile kojima Sotona upravlja nad ljudskim rodom”. Dakle, Bog danas spominje Petra kao primjer koji bi mogao poslužiti kao obrazac na koji se cijeli ljudski rod ugleda i primjenjuje ga. U kombinaciji s uvodnim odlomkom ovo pokazuje istinitost onoga što je Bog rekao o stanju u duhovnom kraljevstvu: „Današnji dan drugačiji je od prošlosti: činit ću stvari koje nikad nisu viđene još od vremena postanka, govorit ću riječi koje se vjekovima nisu čule jer tražim da Me svi ljudi spoznaju u tijelu.” Iz ovoga je očito da je Bog danas počeo postupati u skladu sa Svojim riječima. Ljudi mogu vidjeti samo ono što se događa izvana, ne mogu vidjeti što se zapravo događa u duhovnom svijetu, stoga Bog izravno kaže: „Ovo su koraci Mojega upravljanja, ali čovjek to ni najmanje ne može naslutiti. Iako sam govorio jasno, ljudi su i dalje zbunjeni; do njih je teško doprijeti. Nije li to čovjekova niskost?” U ovim se riječima kriju riječi: one objašnjavaju da se u duhovnom svijetu odvija bitka, baš kao što je prethodno opisano.

Božja volja nije u potpunosti ostvarena nakon Njegova kratkog opisa priče o Petru, pa Bog pred čovjeka postavlja sljedeći zahtjev u pogledu Petrovih okolnosti: „Širom svemira i nebeskog svoda, među svim što je na nebesima i zemlji, sve stvoreno na zemlji i na nebesima daje sve od sebe za Moju posljednju fazu djela. Sigurno ne želite biti promatrači kojima naređuju sile Sotone?” Ljudi su duboko prosvijećeni nakon što pročitaju o Petrovoj spoznaji, a za još veći učinak Bog ljudima pokazuje posljedice njihove razvratnosti, neobuzdanosti i nedostatka znanja o Bogu; štoviše, ljudskom rodu govori – još jednom i s većom preciznošću – o onome što se zaista događa u bici u duhovnom svijetu. Samo tako su ljudi oprezniji da ih Sotona ne zarobi. Nadalje, postaje jasno da, ako ljudi ovoga puta padnu, Bog ih neće spasiti kao što su sada spašeni. Sve zajedno, ova upozorenja produbljuju utjecaj Božjih riječi na ljudski rod, čine da ljudi više cijene Božje milosrđe i uvažavaju Božje riječi upozorenja, tako da bi se Božji cilj spašavanja ljudskog roda zaista mogao ostvariti.