Kad čitaju Božje izjave, ljudi su zapanjeni i misle da je Bog obavio veliko djelo u duhovnom kraljevstvu, nešto za što čovjek nije sposoban i što Sâm Bog osobno mora postići. Tako Bog još jednom govori riječi popustljivosti prema čovječanstvu. Kada se ljudi osjećaju rastrgano u svojim srcima: „Bog nije Bog milosrđa i dobrote, On je Bog koji samo obara čovjeka, pa zašto je onda popustljiv prema nama? Je li moguće da je Bog ponovno prešao na tu ‚metodu’?” – kada se ta predodžba, taj način razmišljanja pojavi u njihovim srcima, svim se silama trude riješiti toga. Međutim, nakon što neko vrijeme Božje djelo potraje, Duh Sveti obavlja veliko djelo u crkvi i svi počinju izvršavati svoju funkciju, svi ljudi ulaze u Božju metodu jer nitko ne može vidjeti nesavršenost u onome što Bog kaže i čini. Kad je riječ o tome što će točno biti sljedeći Božji korak, nitko nema ni najmanju predodžbu. Kao što je Bog rekao: „Od svih pod nebesima, tko nije u Mojim rukama? Tko ne postupa prema Mojemu vodstvu?” Dajem vam savjet: u stvarima koje vam nisu jasne neka nitko od vas ništa ne govori niti išta čini. Ne kažem to da bih umanjio tvoj entuzijazam, već da ti omogućim da postupaš prema Božjem vodstvu. Ni u kojem slučaju ne bi trebao klonuti duhom niti postati sumnjičav zato što spominjem „nesavršenosti”. Moj je cilj prvenstveno te podsjetiti da obratiš pozornost na Božje riječi. Ljudi su ponovo zapanjeni kad čitaju Božje riječi koje poručuju: „Budite pronicljivi prema stvarima duha, pažljivi prema Mojoj riječi i zaista sposobni promatrati Moj Duh i Moje tjelesno ja te Moju riječ i Moje tjelesno ja, kao nerazdvojivu cjelinu, tako da Mi svi ljudi mogu udovoljiti u Mojoj prisutnosti”. Jučer su čitali riječi upozorenja, riječi o Božjoj toleranciji – ali danas Bog najednom govori o duhovnim stvarima. Što se događa? Zašto Bog stalno mijenja način na koji govori? Zašto sve to treba promatrati kao nerazdvojivu cjelinu? Je li moguće da ni Božje riječi nisu praktične? Nakon pažljivijeg čitanja Božjih riječi otkriva se da, kad se tijelo Božje i Njegov Duh razdvoje, tijelo postaje fizičko tijelo s tjelesnim svojstvima – ono što ljudi nazivaju hodajućim truplom. Utjelovljeno tijelo dolazi od Duha. On je utjelovljenje Duha, Put koji je postao tijelo. Drugim riječima, Sâm Bog živi u tijelu. Tako se može vidjeti ozbiljnost odvajanja Duha od osobe. Kao rezultat toga, iako Ga nazivaju čovjekom, On nije od čovječanstva. On nema ljudskih odlika; On je osoba kojom se Bog zaodijeva, osoba koju Bog odobrava. Božja riječ utjelovljuje Duha Božjeg, a riječ Božja izravno je otkrivena u tijelu – što nadalje pokazuje da Bog živi u tijelu i da je On praktičniji Bog, dokazujući tako postojanje Boga i okončavajući doba čovjekovog buntovništva prema Bogu. Nakon što ljudima govori o putu do spoznaje Boga, Bog prelazi na drugu temu i okreće se drugoj strani stvari.

„Kročio sam na sve što postoji, gledao preko ogromnog prostranstva svemira i hodao među svim ljudima, kušajući slatkoću i gorčinu među ljudima.” Iako su jednostavne, ljudski rod ne razumije ove riječi s lakoćom. Tema se promijenila, ali u biti ostaje ista: ljudima i dalje omogućava spoznati utjelovljenog Boga. Zašto Bog kaže da je kušao slatkoću i gorčinu među ljudima? Zašto kaže da je hodao među svim ljudima? Bog je Duh, ali je i utjelovljena osoba. Duh, koji nije vezan ograničenjima utjelovljene osobe, može kročiti na sve što postoji, Duh može gledati preko ogromnog prostranstva svemira, što pokazuje da Duh Božji ispunjava čitav svemir, prekriva zemlju od jednog do drugog pola, nema ničega što nije uređeno Božjom rukom i nema mjesta na kojem se Božje stope ne mogu pronaći. Iako se Duh utjelovio i rodio kao čovjek, postojanje Duha ne negira sve ljudske potrebe; On normalno jede, oblači se, spava i živi te čini ono što bi ljudi uobičajeno trebali činiti. Ipak, budući da je Njegova unutrašnja bit drugačija, On nije isti kao „čovjek” o kojem se govori. I premda On pati među ljudskim rodom, ne odriče se Duha zbog te patnje. Iako uživa u blagoslovima, On zbog tih blagoslova ne zaboravlja Duha. Duh i osoba djeluju u tihom skladu. Duh i osoba ne mogu se razdvojiti, niti su ikada bili odvojeni, jer je osoba utjelovljenje Duha; On dolazi od Duha, Duha koji ima sliku. Stoga je transcendencija nemoguća za Duha u tijelu; to jest, Duh ne može činiti natprirodne stvari, što znači da Duh ne može napustiti tijelo. Kad bi On napustio tijelo, Božje utjelovljenje izgubilo bi svaki smisao. Samo kada je Duh u potpunosti izražen u tijelu, čovjek može spoznati Samog praktičnog Boga, i samo tada će Božje namjere biti ispunjene. Tek nakon što čovjeku zasebno predstavi tijelo i Duha, Bog ukazuje na čovjekovu sljepoću i buntovništvo: „Ipak, čovjek Me nikad nije zaista spoznao, nikad na Mene nije obraćao pažnju tijekom Mojih putovanja.” S jedne strane, Bog govori da živi anonimno u tijelu, nikada ne čineći ništa natprirodno da bi ljudi to vidjeli; s druge strane, On se žali da Ga čovjek ne poznaje. U tome nema proturječja. Zapravo, kad se to pobliže razmotri, nije teško uvidjeti da Bog kroz ta dva aspekta postiže Svoje ciljeve. Pretpostavimo da Bog pokaže natprirodna znamenja i čudesa, On ne bi trebao poduzimati veliko djelo, već bi jednostavno Svojim ustima proklinjao ljude na smrt, i oni bi istog trena umrli. Kad bi to učinio, svi bi ljudi bili uvjereni – ali to ne postiže Božji cilj utjelovljenja. Kad bi Bog doista tako postupao, ljudi nikada ne bi mogli vjerovati u Njegovo postojanje u svojoj svijesti te ne bi mogli istinski vjerovati. Štoviše, smatrali bi đavle Bogom. Što je još važnije, nikada ne bi mogli spoznati Božju narav. Nije li to jedan aspekt značaja Božjeg bivanja u tijelu? Kad ljudi ne bi mogli spoznati Boga, tada bi nejasni bog, natprirodni bog, zauvijek držao vlast među ljudima. I u tome, ne bi li ljudi bili opsjednuti vlastitim predodžbama? Jednostavnije rečeno, ne bi li Sotona i đavli bili ti koji drže vlast? „Zašto kažem da sam vratio vlast? Zašto kažem da postoji toliki značaj u utjelovljenju?” Trenutak kada Bog postaje tijelo jest trenutak kada On vraća vlast, i to je vrijeme kada Njegovo božanstvo izlazi izravno kako bi djelovalo. Svi ljudi postupno dolaze do spoznaje praktičnog Boga i tako potpuno uklanjaju Sotonino mjesto u svojim srcima, dajući Bogu dublje mjesto u svojim srcima. U svojim su umovima ljudi nekada vidjeli „Boga” na sliku Sotone, kao „Boga” koji je bio nevidljiv i nedodirljiv; a ipak su vjerovali da taj bog ne samo da postoji, već da je sposoban izvoditi mnoga znamenja i čudesa te obznaniti mnoga otajstva, poput ružnih lica onih koji su zaposjednuti demonima. To dovoljno dokazuje da bog u ljudskim umovima nije slika Božja, već slika nečega što nije Bog. Bog je rekao da želi zauzeti 0,1 posto ljudskih srca. To je najviši standard koji On traži od čovjeka. Osim površinskog značenja, postoji i praktična strana ovih riječi. Da to nije tako objašnjeno, ljudi bi mislili da su Božji zahtjevi prema njima preniski, kao da ih Bog premalo razumije. Nije li to mentalitet čovjeka?

Kada se prethodno navedeno poveže s primjerom Petra u nastavku, može se uvidjeti da je Petar doista poznavao Boga bolje od ikoga drugog jer je uspio okrenuti leđa nejasnom bogu i težiti spoznaji praktičnog Boga. Zašto se posebno spominje kako su njegovi roditelji bili zli đavli koji su se opirali Bogu? To dokazuje da Petar u svom srcu nije težio bogu. To što je rečeno da su njegovi roditelji predstavljali nejasnog boga upravo je značaj Božjeg spominjanja njegovih roditelja. Većina ljudi ne obraća puno pažnje na tu činjenicu. Umjesto toga, oni se usredotočuju na Petrove molitve. Postoje čak i neki ljudi kojima su Petrove molitve uvijek na usnama, neprestano u mislima, a ipak nikada ne uspoređuju nejasnog boga s Petrovom spoznajom Boga. Zašto se Petar okrenuo protiv svojih roditelja i težio spoznaji Boga? Zašto se Petar bodrio poukama onih koji nisu uspjeli? Zašto je on usvojio vjeru i ljubav svih onih koji su kroz vrijeme voljeli Boga? Petar je spoznao da sve pozitivne stvari dolaze od Boga i da izravno iz Njega proizlaze, bez Sotonina uplitanja. To pokazuje da je Bog kojeg je spoznao bio praktični Bog, a ne natprirodni bog. Zašto se kaže da je Petar bio usredotočen na usvajanje vjere i ljubavi svih onih koji su kroz vrijeme voljeli Boga? Iz ovoga se može vidjeti da je neuspjeh ljudi kroz vrijeme uglavnom bio posljedica toga što su imali samo vjeru i ljubav, ali nisu mogli spoznati praktičnog Boga. Zbog toga je njihova vjera ostala nejasna. Zašto Bog više puta spominje Jobovu vjeru, a pritom ne govori da je on spoznao Boga, i zašto Bog kaže da Job nije bio ravan Petru? Jobove riječi – „po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe” – pokazuju da je on posjedovao samo vjeru, ali nije imao znanje. Riječi „suprotstavljanje Petrovih roditelja pružilo mu je veće znanje o Mojoj dobroti i milosrđu” kod većine ljudi izazivaju mnoga pitanja: zašto je Petru bilo potrebno suprotstavljanje da bi spoznao Boga? Zašto nije mogao izravno spoznati Boga? Zašto je spoznao samo Božju milost i dobrotu, a Bog nije govorio ni o čemu drugom? Moguće je težiti spoznaji praktičnog Boga tek nakon što se spozna nepraktičnost nejasnog boga; cilj je ovih riječi natjerati ljude da izbace nejasnog boga iz svojih srca. Da su, od vremena postanka pa sve do danas, ljudi uvijek poznavali pravo Božje lice, ne bi mogli prozreti Sotonina djela, jer ta uobičajena ljudska izreka – „čovjek ne primjećuje ravno tlo dok ne prijeđe planinu” – pokazuje što Bog želi poručiti ovim riječima. Budući da želi ljudima dati dublje razumijevanje istinitosti primjera koji je dao, Bog namjerno naglašava milosrđe i dobrotu, dokazujući da je doba u kojem je Petar živio bilo Doba milosti. Iz druge perspektive, to još više otkriva gnusno lice zlih đavla, koji ne čine ništa osim što štete čovjeku i iskvaruju ga, čime postavljaju Božje milosrđe i dobrotu u još oštriji kontrast.

Bog također iznosi činjenice o Petrovim kušnjama i opisuje njihove stvarne okolnosti, čime nadalje ukazuje ljudima da Bog ne posjeduje samo milosrđe i dobrotu, već i veličanstvo i gnjev te da nije nužno istina da svi oni koji žive u miru žive usred Božjih blagoslova. To što ljudima govori o Petrovim iskustvima nakon njegovih kušnji još je veća potvrda istinitosti Jobovih riječi: „Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?” Tako se pokazuje da je Petrova spoznaja Boga doista dostigla neviđene sfere, sfere koje ljudi iz prošlih vjekova nikada nisu dosegli, što je također bio plod njegovog usvajanja vjere i ljubavi svih onih koji su voljeli Boga kroz vjekove i njegovog izvlačenja pouka od ljudi koji su u prošlosti doživjeli neuspjeh kako bi potaknuo samog sebe. Iz tog razloga, svi koji dostignu istinsku spoznaju Boga nazivaju se „plodom”, a to uključuje i Petra. Petrove molitve Bogu pokazuju njegovu istinsku spoznaju Boga tijekom njegovih kušnji. Međutim, nedostajala mu je sposobnost da u potpunosti dokuči Božje namjere. I tako, samo na temelju toga što je Petar dostigao spoznaju Boga, Bog je tražio da „zauzme samo 0,1 posto ljudskih srca.” To što čak ni Petar, čovjek koji je najbolje poznavao Boga, nije bio sposoban točno dokučiti Božje namjere, pokazuje da ljudima nedostaje sposobnost da spoznaju Boga, jer ih je Sotona toliko iskvario; to omogućuje svim ljudima da spoznaju bit čovjeka. Ova dva preduvjeta – ljudski nedostatak sposobnosti za spoznaju Boga i njihova potpuna prožetost Sotonom – još više ističu veliku Božju moć, jer Bog djeluje samo riječima, On ne poduzima nikakav pothvat i tako zauzima određeno mjesto u ljudskim srcima. Ali zašto ljudi trebaju dosegnuti samo tih 0,1 posto da bi ispunili Božje namjere? To se može objasniti time što Bog nije stvorio tu sposobnost u čovjeku. Kad bi, u nedostatku te sposobnosti, čovjek dostigao stopostotnu spoznaju Boga, tada bi poznavao svaki Božji potez kao svoj džep – i, s obzirom na čovjekovu urođenu prirodu, ljudi bi odmah izdali Boga, ustali bi i otvoreno Mu se opirali (tako je Sotona pao). Stoga Bog nikada ne podcjenjuje ljude. On je već temeljito raščlanio ljude i upravo iz tog razloga Njemu je kristalno jasno čak i to koliko molekula vode ima u njihovoj krvi – a koliko Mu tek mora biti jasnija ljudska priroda, koja je očigledna? Bog nikada ne griješi i On bira riječi Svojih izjava s najvećom preciznošću. Stoga nema proturječja između toga što Petar nije točno dokučio Božje namjere i toga što je imao najveću spoznaju Boga; to dvoje, štoviše, potpuno je nepovezano. Bog nije Petra spomenuo kao primjer da bi pažnju ljudi usmjerio na njega. Zašto netko poput Joba nije mogao spoznati Boga, a Petar jest? Zašto bi Bog rekao da čovjek to može postići, a ipak rekao da je to zahvaljujući Njegovoj velikoj moći? Jesu li ljudi zaista urođeno nadareni? Ljudima to nije lako spoznati; da Ja o tome ne govorim, nitko ne bi shvatio unutrašnji značaj toga. Cilj je ovih riječi ljudima pružiti uvid kako bi imali vjeru surađivati s Bogom. Jedino tada Bog može djelovati u suradnji s čovjekom. Takvo je stvarno stanje u duhovnom svijetu i potpuno je nedokučivo čovjeku. Ukloniti Sotonino mjesto u ljudskim srcima i ustupiti to mjesto Bogu – to znači odbiti Sotonin napad, a samo se u tom slučaju može reći da je Krist sišao na zemlju i tek se tada može reći da su kraljevstva na zemlji postala Kristovo kraljevstvo.

Smisao toga što se ovdje spominje da je Petar bio primjer i uzor nekoliko tisuća godina nije samo u tome da se kaže da je on bio primjer i uzor; ove su riječi odraz bitke koja se vodi u duhovnom kraljevstvu. Sotona je cijelo to vrijeme djelovao na čovjeka u uzaludnoj nadi da će ga proždrijeti, da bi time naveo Boga da uništi svijet i izgubi Svoje svjedočanstvo. Ipak, Bog je rekao: „Prvo ću stvoriti uzor kako bih mogao zauzeti najmanji položaj u ljudskom srcu. U ovoj etapi, čovječanstvo niti udovoljava Mojem srcu niti Me u potpunosti poznaje; unatoč tome, zbog Moje velike moći, ljudi će Mi se moći u potpunosti pokoriti i prestati se buniti protiv Mene, a Ja ću iskoristiti ovaj primjer da osvojim Sotonu. Odnosno, iskoristit ću tih 0,1 posto ljudskog srca koje zauzimam da potisnem sve sile kojima Sotona upravlja nad ljudskim rodom”. Dakle, Bog danas spominje Petra kao primjer koji bi mogao poslužiti kao obrazac na koji se cijeli ljudski rod ugleda i primjenjuje ga. U kombinaciji s uvodnim odlomkom ovo pokazuje istinitost onoga što je Bog rekao o stanju u duhovnom kraljevstvu: „Današnji dan drugačiji je od prošlosti: činit ću stvari koje nikad nisu viđene još od vremena postanka, govorit ću riječi koje se vjekovima nisu čule jer tražim da Me svi ljudi spoznaju u tijelu.” Iz ovoga je očito da je Bog danas počeo postupati u skladu sa Svojim riječima. Ljudi mogu vidjeti samo ono što se događa izvana, ne mogu vidjeti što se zapravo događa u duhovnom svijetu, stoga Bog izravno kaže: „Ovo su koraci Mojega upravljanja, ali čovjek to ni najmanje ne može naslutiti. Iako sam govorio jasno, ljudi su i dalje zbunjeni; do njih je teško doprijeti. Nije li to čovjekova niskost?” U ovim se riječima kriju riječi: one objašnjavaju da se u duhovnom svijetu odvija bitka, baš kao što je prethodno opisano.

Božje namjere nisu u potpunosti ispunjene nakon Njegovog kratkog opisa priče o Petru, pa Bog postavlja sljedeći zahtjev čovjeku u vezi s pitanjima o Petru: „Kroz cijeli kozmos i nebeski svod, među nebom i zemljom i svim stvorenim, sve stvari na zemlji i na nebesima prinose svu svoju snagu za Moju posljednju fazu djela. Sigurno niste voljni biti promatrači, kojima zapovijedaju sile Sotone?” Ljudi su duboko prosvijetljeni nakon čitanja o Petrovoj spoznaji. Stoga, kako bi bio još učinkovitiji, Bog ljudima pokazuje posljedicu njihovog razvrata, neobuzdanosti i nedostatka spoznaje Boga; štoviše, On govori čovječanstvu – još jednom i s većom preciznošću – o tome što se zapravo događa u bitci u duhovnom kraljevstvu. Samo će tako ljudi biti oprezniji i poduzeti mjere opreza kako ih Sotona ne bi zarobio. Nadalje, to jasno daje do znanja da, ako ljudi ovaj put padnu, Bog ih neće spasiti kao što ih je spasio ovaj put. Sva ova upozorenja zajedno čine da Božje riječi ostave dublji dojam na čovječanstvo, navode ljude da više cijene Božje milosrđe i drže do Božjih riječi upozorenja, kako bi se Božji cilj spašavanja čovječanstva mogao uistinu postići.