Kad bezbrojni ljudi obrate pažnju, kad se sve stvari obnove i ožive, kad se svaka osoba bez ustezanja pokori Bogu i spremna je na sebe preuzeti tešku odgovornost Božjeg bremena – tad će sijevnuti Istočna munja, osvjetljavajući sve od Istoka do Zapada, strašeći cijelu zemlju dolaskom ove svjetlosti; i u ovom trenutku Bog ponovno započinje novi život. To znači da u ovom trenutku Bog započinje novo djelo na zemlji, objavljujući ljudima cijelog svemira da „kad munja sijevne s Istoka, a to je upravo i trenutak kad Ja počinjem izgovarati Svoje riječi – kad munja sijevne, cijeli svemir biva osvijetljen i dolazi do preobražaja u svim zvijezdama”. Dakle, kad je vrijeme da munja sijevne s Istoka? Kad se nebesa pomrače i zemlja zamagli je trenutak kad Bog skriva Svoje lice od svijeta i baš onaj trenutak kad će sve pod nebesima zahvatiti moćna oluja. Ali baš u ovom trenutku sve ljude obuzima panika, boje se grmljavine, plaše se sjaja munje, a još su i više užasnuti navalom potopa, tako da većina njih zatvara oči i čeka da Bog oslobodi Svoju ljutnju i pobije ih. S pojavom raznih stanja, Istočna munja trenutačno sijeva. To znači da je na Istoku svijeta, otkako započne svjedočanstvo o Samom Bogu, preko trenutka kad On započinje djelovati, do trenutka kad božanstvo počne vršiti kraljevsku vlast nad zemljom – ovo je užareni snop Istočne munje koji je oduvijek sjao nad cijelim svemirom. Cijeli svemir je osvijetljen u trenutku kad zemlje svijeta postanu kraljevstvo Kristovo. Sad je vrijeme kad sijeva Istočna munja. Utjelovljeni Bog počinje djelovati i, štoviše, govori izravno u božanstvu. Moglo bi se reći da kad Bog počne govoriti na zemlji, to je trenutak kad Istočna munja sijeva. Točnije, kad živa voda poteče s prijestolja – kad počnu izjave s trona – upravo je trenutak kad službeno započinju izjave sedam Duhova. U tom trenutku, Istočna munja počinje sijevati i zbog njezina trajanja varira i stupanj osvjetljenja, a postoji i granica u obimu njezina sjaja. Ipak, s premještanjem Božjeg djela, s promjenama u Njegovu planu – s varijacijama u djelu na sinovima i narodu Božjem – munja sve više obavlja svoju suštinsku ulogu, tako da je cijeli svemir osvijetljen, i ne ostaje nikakav talog ili nečistoća. Ovo je kristalizacija šesttisućljetnog Božjeg plana upravljanja i sâm plod u kojemu Bog uživa. „Zvijezde” se ne odnose na zvijezde na nebu, već na sve sinove i narod Božji koji rade za Njega. Budući da u Božjem kraljevstvu svjedoče za Boga i predstavljaju Ga u Njegovom kraljevstvu te budući da su stvorena bića, nazivaju se „zvijezdama”. „Preobražaj” se odnosi na promjenu identiteta i statusa: ljudi se mijenjaju iz ljudi na zemlji u narod kraljevstva, a osim toga Bog je s njima i Božja slava je u njima. Kao rezultat toga, oni imaju kraljevsku vlast umjesto Boga, a otrov i primjese u njima pročišćeni su Božjim djelom, što ih u konačnici čini prikladnima za Božju uporabu i usklađenima s Božjim nakanama – to je jedan aspekt značenja ovih riječi. Kad snop Božje svjetlosti obasja cijelu zemlju, sve stvari na nebu i na zemlji promijenit će se u različitim stupnjevima, a promijenit će se i zvijezde na nebu, obnovit će se sunce i mjesec i ljudi na zemlji će se nakon toga obnoviti – što predstavlja Božje djelo između neba i zemlje, i nije nikakvo iznenađenje.

Kad Bog spašava ljude – što se naravno ne odnosi na one koji nisu izabrani – to je upravo onda kad Bog pročišćava ljude i sudi im i svi gorko plaču ili padaju pogođeni na postelje ili bivaju oboreni i bačeni u pakao smrti zbog Božjih riječi. Samo zahvaljujući Božjim riječima ljudi počinju spoznavati sebe. Da nije tako oči bi im bile kao u žabe – gledaju nagore, nitko nije uvjeren, nitko od njih ne spoznaje sebe, ne znaju koliko su teški. Sotona je ljude zaista iskvario u velikoj mjeri. Upravo zbog Božje svemoći ružno lice čovjeka je tako živopisno prikazano, navodeći čovjeka da ga, nakon što ga razazna, usporedi sa svojim pravim licem. Svi ljudi znaju da Bog, reklo bi se, savršeno jasno zna koliko moždanih stanica imaju u svojim glavama, a da ne spominjemo Njegovo znanje o njihovim ružnim licima ili o najdubljim mislima. U riječima „Cijeli ljudski rod kao da je bio doveden u red. Pod sjajem ovog snopa svjetlosti s Istoka, svi se ljudi otkrivaju u svom prvotnom obliku, očiju zaslijepljenih, nesigurni što činiti”, može se vidjeti da će jednog dana, kad se Božje djelo završi, Bog suditi cijelom ljudskom rodu. Nitko neće moći pobjeći; Bog će se pozabaviti ljudima iz čitavog ljudskog roda, jednim po jednim, ne previđajući nijednog od njih i samo tako će Božje srce biti zadovoljeno. I zato Bog kaže: „Oni su, također, slični životinjama koje bježe od Moje svjetlosti i pronalaze utočište u planinskim pećinama – ipak, nijedna među njima ne može biti izbrisana iz Moje svjetlosti.” Ljudi su prizemne i podređene životinje. Živeći u rukama Sotone kao da su pronašli zaklon u drevnim šumama duboko u planinama – međutim, ništa ne može uteći spaljivanju u Božjem ognju, čak i dok su pod „zaštitom” sila Sotone, pa kako bi ih Bog mogao zaboraviti? Kad ljudi prihvate dolazak Božjih riječi, Božjim perom se dočaravaju različiti bizarni oblici i groteskna stanja svih ljudi; Bog govori kako dolikuje potrebama i mentalitetu čovjeka. Tako se ljudima čini da je Bog dobro upućen u psihologiju. Kao da je Bog psiholog, ali kao da je ujedno Bog i specijalist interne medicine – nije ni čudo što On ima takvo razumijevanje čovjeka, koji je „složen”. Što više ljudi tako misle, to je veći njihov osjećaj za Božju dragocjenost i više osjećaju da je Bog dubok i nedokučiv. Kao da između čovjeka i Boga postoji nepremostiva nebeska granica, ali i kao da jedan drugoga promatraju sa suprotnih obala rijeke Ču,^[a] i nisu u stanju učiniti ništa više od toga. Drugim riječima, ljudi na zemlji samo gledaju u Boga svojim očima; nikad nisu imali priliku izbliza Ga proučavati i sve što osjećaju prema Njemu je privrženost. U njihovim srcima uvijek postoji osjećaj da je Bog divan, međutim, kako je Bog tako „bezdušan i bezosjećajan”, oni nikad nisu imali priliku pred Njim govoriti o boli u svojim srcima. Oni su poput prelijepe mlade žene pred mužem, koja nikad nije imala priliku otkriti svoje prave osjećaje zbog muževe čestitosti. Ljudi su bijednici bez imalo ljubavi prema sebi, pa tako zbog njihove krhkosti i nedostatka samopoštovanja, Moja mržnja prema čovjeku raste nesvjesno, donekle sve jače, a ljutnja u Mojemu srcu izbija. Kao da sam u Svome umu pretrpio traumu i odavno sam izgubio nadu u čovjeka, ali zato što se „još jednom, Moj dan se sve više približava cijelom ljudskom rodu, još jednom budi ljudsku rasu, pružajući ljudskom rodu još jedan novi početak”, ponovo skupljam hrabrost osvojiti cijeli ljudski rod, uhvatiti i poraziti velikog crvenog zmaja. Prvotna Božja namjera bila je sljedeća: ne činiti ništa više do li osvojiti potomstvo velikog crvenog zmaja u Kini; samo bi se to moglo smatrati porazom i pokoravanjem velikog crvenog zmaja. Samo bi to bilo dovoljno za dokazati da Bog kao Kralj ima vlast diljem zemlje, za dokazati ostvarenje Božjeg velikog poduhvata, da Bog ima novi početak na zemlji i da je stekao slavu na zemlji. Zbog završnog, predivnog prizora Bog ne može odoljeti izražavanju strasti u Svojemu srcu: „Moje srce kuca i, prateći ritmove otkucaja Moga srca, planine poskakuju od radosti, vode radosno plešu, a valovi udaraju o stjenovite hridi. Teško je izraziti ono što Mi je u srcu.” Iz ovog se može vidjeti da je ono što je planirao, Bog već ostvario; Bog je to predodredio i upravo je to ono što Bog ljude navodi da doživljavaju i gledaju. Budućnost kraljevstva je lijepa; Kralj kraljevstva je pobjednik, a da nikad nije imao, od Svoje glave do pete, ni traga krvi ili mesa, u potpunosti sačinjen od božanskih elemenata. Cijelo Njegovo tijelo sja božanskom slavom, posve neukaljano ljudskim idejama; cijelo Njegovo tijelo, od vrha do dna, buja od pravednosti i nebeske aure i odiše zadivljujućim mirisom. Kao voljeni u Pjesmi nad pjesmama, On je još ljepši od svih svetaca, viši od drevnih svetaca; On je primjer među svim ljudima i neusporediv je s čovjekom; ljudi nisu dostojni izravno u Njega gledati. Nitko ne može dostići Božje slavno lice, Božju pojavu ili Božji lik; nitko se s njima ne može nadmetati i nitko ih svojim ustima ne može lako veličati.

Božje su riječi neiscrpne – poput vode koja šiklja iz izvora, one nikada ne presušuju, stoga nitko ne može dokučiti otajstva Božjeg plana upravljanja. Međutim, onome što bi On mogao reći o tim stvarima nema kraja. Koristeći se različitim sredstvima i jezikom, Bog je mnogo puta govorio o Svojem obnavljanju i potpunom preobražaju cijelog svemira, svaki put dubljeg od prethodnog: „Želim učiniti da sve nečiste stvari izgore u pepeo pod Mojim pogledom; želim učiniti da svi sinovi neposlušnosti nestanu pred Mojim očima, da više nikad ne postoje.” Zašto Bog stalno ovo ponavlja? Zar se On ne plaši da će se ljudi od toga umoriti? Ljudi samo nabadaju usred Božjih riječi, želeći tako spoznati Boga, ali se nikad ne dosjete sami sebe ispitati. Stoga ih Bog ovom metodom podsjeća, navodi ih da spoznaju sebe kako bi, polazeći od sebe, mogli spoznati čovjekovo buntovništvo te tako iskorijeniti svoje buntovništvo pred Bogom. Kad pročitaju da će Bog „iščistiti ljude”, odmah postaju tjeskobni, a čini se i da im se mišići ukoče. Odmah se vraćaju pred Boga kako bi kritizirali sebe i tako spoznaju Boga. Nakon toga – nakon što donesu odluku – Bog kuje željezo dok je vruće, pokazujući im suštinu velikog crvenog zmaja; tako ljudi izravno stupaju u doticaj s duhovnim kraljevstvom, a zbog uloge koju je odigrala njihova odlučnost, počinje djelovati i njihov unutarnji poriv, što produbljuje osjećaje između čovjeka i Boga – što je od veće koristi za Božje djelo u tijelu. Na taj način ljude nesvjesno obuzima raspoloženje da se osvrnu na prošla vremena: u prošlosti su ljudi godinama vjerovali u neodređenog Boga; godinama u svom srcu uopće nisu bili oslobođeni, nesposobni za veliko uživanje te, iako su vjerovali u Boga, u njihovom životu nije bilo reda. Činilo se isto kao prije nego što su počeli vjerovali – život im se i dalje činio prazan i beznadan, a tadašnja im se vjera činila poput svojevrsne zapetljanosti, pa bi im bilo bolje da uopće nisu vjerovali. Otkako su vidjeli Samog praktičnog Boga današnjice, kao da su se nebo i zemlja obnovili; životi su im postali blistavi, više nisu bez nade i, zbog dolaska praktičnog Boga, osjećaju se postojano u svojim srcima i spokojno u svojim duhovima. Oni više ne jure uhvatiti vjetar i ne hvataju se za sjene u svemu što čine; njihova potraga više nije besciljna i više ne mlataraju naokolo. Današnji život je još ljepši, a ljudi su neočekivano ušli u kraljevstvo i postali Božji narod, a nakon toga… Što više o ovome razmišljaju u svojem srcu, to veću slast osjećaju, i što više o ovome razmišljaju, to su sretniji. To ih još više nadahnjuje da ljube Boga. Tako se, a da toga nisu ni svjesni, produbljuje prijateljstvo između Boga i čovjeka. Ljudi više ljube Boga i više Ga spoznaju, a Božje djelo na čovjeku postaje sve lakše. Ono više ne „sili niti primorava” ljude, nego slijedi prirodni tijek, a čovjek obavlja svoju vlastitu, jedinstvenu funkciju – samo će na tako ljudi postupno postati sposobni spoznati Boga. Samo to je Božja mudrost – On ne ulaže ni najmanji napor, i služi se čovjekovom prirodom kako bi obavio Svoje djelo. Tako u ovom trenutku Bog kaže: „Za vrijeme Moga utjelovljenja u ljudskom svijetu, ljudski rod je, pod Mojim vodstvom, nesvjesno došao do ovog dana i nesvjesno Me je spoznao. Međutim, kad je riječ o tome kako ići putem koji je ispred, nitko ne sluti, nitko nije svjestan – a još manje itko ima pojma u kojem će ga smjeru taj put odvesti. Jedino će uz Svemogućeg koji bdije nad njima, svatko moći ići putem do kraja; samo će vođen munjom na Istoku svatko moći prijeći prag koji vodi u Moje kraljevstvo”. Nije li ovo upravo sažetak onog što sam prethodno opisao u ljudskom srcu? U tome leži tajna Božjih riječi. Ono što čovjek misli u svojemu srcu jest upravo ono što Bog govori iz Svojih usta, a ono što On govori iz Svojih usta upravo je ono za čime čovjek čezne. Upravo je tu Bog najvještiji u razotkrivanju čovjekova srca; da nije, kako bi svi mogli biti potpuno uvjereni? Nije li ovo učinak koji Bog želi postići osvajanjem velikog crvenog zmaja?

Zapravo, nakana mnogih riječi koje Bog izgovara nije ono na što ukazuje njihovo doslovno značenje. U mnogim Svojim riječima Bog jednostavno namjerava svjesno promijeniti ljudske predodžbe i preusmjeriti njihovu pozornost. Bog ovim riječima ne pridaje nikakvu važnost, pa tako mnoge riječi ne zavređuju objašnjenje. Kad čovjek bude osvojen Božjim riječima u mjeri u kojoj je danas osvojen, ljudska snaga doseže određenu točku, tako da Bog nakon toga izgovara dodatne riječi upozorenja – ustav koji On objavljuje Božjem narodu: „Iako su ljudska bića koja nastanjuju zemlju brojna poput zvijezda, sve ih jasno poznajem kao Svoj vlastiti džep. I, premda su ljudska bića koja Me ‚vole’ također bezbrojna kao zrnca pijeska u moru, odabrao sam samo nekoliko njih: samo one koji tragaju za jarkom svjetlošću, koji se razlikuju od onih koji Me ‚vole’”. Zaista, mnogo je onih koji kažu da vole Boga, međutim, malo onih koji Ga vole u svojemu srcu, a čini se da bi se to moglo jasno uočiti i zatvorenih očiju. Takav je zapravo cijeli svijet onih koji vjeruju u Boga. U ovome vidimo da se Bog sad okrenuo djelu „iščišćavanja ljudi”, što pokazuje da ono što Bog želi i ono što Bogu udovoljava nije današnja crkva, već kraljevstvo nakon tog iščišćavanja. U ovom trenutku, On daje još jedno upozorenje svim „opasnim dobrima”: ako Bog ne reagira, čim Bog počne reagirati, ovi ljudi će biti izbrisani iz kraljevstva. Bog stvari nikad ne obavlja površno. On uvijek postupa prema načelu „jedan je jedan, a dva su dva” i ako ima onih koje On ne želi gledati, čini sve kako bi ih iščistio, spriječio ih da stvaraju probleme u budućnosti. Ovo se naziva „iznošenjem smeća i temeljitim čišćenjem”. Trenutak kad Bog čovjeku priopćava upravne odluke jest onda kad On prikazuje Svoja čudesna djela i sve ono što jest u Njemu, pa tako potom kaže: „U planinama ima nebrojeno divljih zvijeri, ali preda Mnom su sve pitome poput ovaca; ispod valova leže nedokučiva otajstva, ali Mi se predstavljaju tako jasno kao sve stvari na licu zemlje; na nebesima iznad jesu kraljevstva koja čovjek nikad ne može dosegnuti, dok Ja tim nepristupačnim kraljevstvima slobodno kročim”. Ono što Bog misli jest sljedeće: iako je čovjekovo srce varljivo više od svega drugoga i izgleda beskrajno tajanstveno kao pakao ljudskih predodžbi, Bog poznaje čovjekova stvarna stanja kao Svoj dlan. Između ostalog, čovjek je životinja žešća i brutalnija od divlje zvijeri, ali Bog je osvojio čovjeka do te mjere da se nitko ne usuđuje ustati i oduprijeti se. Zapravo, prema onome na što Bog ukazuje, ono što ljudi misle u svojem srcu složenije je od svega među svim stvarenim; to je nedokučivo. Ipak, Bog ne mari za čovjekovo srce. Pred Svojim se očima prema čovjeku odnosi samo kao prema malom crvu. Jednom riječju iz Svojih usta On osvaja čovjeka; kada god poželi, On obara čovjeka; najmanjim pokretom Svoje ruke grdi čovjeka; po Svojoj ga volji osuđuje.

Danas svi ljudi postoje u tami, ali dolaskom Boga, konačno spoznaju bit svjetlosti tako što su Ga vidjeli. Širom svijeta, to je kao da se veliki crni lonac prevrnuo nad zemljom i nitko ne može udahnuti; svi žele vratiti stvari u prijašnje stanje, ali nitko nikad nije podigao lonac. Samo zbog Božjeg utjelovljenja ljudima su se odjednom otvorile oči i oni su ugledali praktičnog Boga. I tako ih Bog ispitivačkim tonom pita: „Čovjek Me nikad nije prepoznao na svjetlu, već Me je vidio jedino u svijetu tame. Niste li danas u potpuno istoj situaciji? Na vrhuncu razjarenosti velikog crvenog zmaja Ja sam formalno preuzeo tijelo kako bih obavio Svoje djelo”. Bog ne krije stvarne okolnosti duhovnog kraljevstva niti krije pravo stanje čovjekova srca, pa stoga iznova podsjeća ljude: „Ja Svome narodu ne omogućavam samo spoznati utjelovljenog Boga, već ih i pročišćavam. Zbog strogoće Mojih upravnih odluka, velika većina ljudi još je uvijek u opasnosti da ih izgnam. Ako ne uložiš sve napore u obračun sa sobom, pokoravanje vlastitog tijela – ako to ne učiniš, zasigurno ćeš postati predmet koji prezirem i odbacujem, bit ćeš bačen u pakao, kao što je Pavao dobio grdnju iz Mojih ruku, od kojih nije bilo spasa”. Što Bog više govori takve stvari, to ljudi više paze na svoje korake i sve se više boje Božjih upravnih odluka; samo tako Božji autoritet može doći do izražaja, a Njegovo se veličanstvo učiniti jasnim. Ovdje se Pavao ponovno spominje kako bi ljudi mogli razumjeti Božje nakane: ne smiju biti oni koje Bog grdi, nego oni koji vode računa o Božjim nakanama. Samo to može navesti ljude da se, usred svog straha, osvrnu na to kako njihova prošla odlučnost pred Bogom nije bila dovoljna da Mu u potpunosti udovolje, zbog čega osjećaju još veće kajanje i stječu veću spoznaju praktičnog Boga. Stoga tek tada mogu prestati sumnjati u Božje riječi.

„Čovjek ne samo da Me ne spoznaje u Mojemu tijelu; više od toga, on nije uspio razumjeti svoje jastvo koje prebiva u tijelu od krvi i mesa. Toliko godina Me ljudska bića varaju, ophodeći se prema Meni kao gostu iz vanjskog svijeta. Toliko puta…” U ovih „toliko puta” navode se realnosti čovjekova protivljenja Bogu, pokazujući ljudima stvarne primjere grdnje; ovo je dokaz grijeha i nitko se više zbog toga ne smije pokušavati opravdati. Svi ljudi koriste Boga kao neku svakodnevnu stvar, kao da je On neka kućna potrepština koju mogu koristiti kako im se prohtje. Nitko ne cijeni Boga; nitko nije pokušao spoznati ljepotu Boga ni Njegovo slavno lice, a još manje itko namjerava pokoriti se Bogu. Niti je itko ikad gledao na Boga kao na nešto što se voli u svojemu srcu; svi Ga potežu kada im je potreban i odbacuju Ga i zanemaruju kad im ne treba. Kao da je Bog za čovjeka marioneta kojom može rukovati kad god poželi i ispostavljati joj zahtjeve kako mu se prohtije ili kako god poželi. Međutim, Bog kaže: „Da tijekom razdoblja Svojega utjelovljenja nisam suosjećao s čovjekovom slabošću, tad bi cijeli ljudski rod, isključivo zbog Mojeg utjelovljenja, bio izbezumljen od straha, i uslijed toga pao u podzemlje”, što pokazuje koliko je tek velik značaj Božjeg utjelovljenja. On je došao u tijelu osvojiti ljudski rod, umjesto da cijeli ljudski rod istrijebi iz duhovnog kraljevstva. Tako, kada se Put utjelovio, nitko nije znao. Da Bog nije mario za čovjekovu slabost, da su se nebo i zemlja preokrenuli naglavačke kada se On utjelovio, tada bi svi ljudi bili uništeni. Budući da je u ljudskoj prirodi da vole novo i da se umore od starog, i često zaboravljaju loša vremena kada stvari idu dobro te nitko od njih ne zna koliko je blagoslovljen, Bog ih uvijek iznova podsjeća da moraju cijeniti koliko je teško izborena današnjica; da radi sutrašnjice moraju još više cijeniti današnjicu; da ne smiju, poput zvijeri, zaboraviti tko im je gospodar nakon što se uzdignu visoko; i da ne smiju biti u neznanju o blagoslovima među kojima žive. Tako se ljudi počinju primjereno ponašati, više nisu hvalisavi niti oholi te spoznaju da nije riječ o tome da je čovjekova priroda dobra, nego da su na čovjeka došli Božje milosrđe i ljubav; svi se oni boje grdnje i stoga se više ništa ne usuđuju učiniti.

Fusnota:

a. „Rijeka Ču” se u figurativnom smislu odnosi na granicu između suprotstavljenih sila.