Za vrijeme izgradnje crkve Bog gotovo da nije spominjao izgradnju kraljevstva. Čak i kad ju je spominjao, činio je to na jeziku tadašnjeg vremena. Kad je nastupilo Doba kraljevstva, Bog je jednim potezom otpisao određene metode i brige tog vremena izgradnje crkve i nikad više nije prozborio ni jednu jedinu riječ o njima. Upravo je to osnovno značenje „Samog Boga”, koji je uvijek nov i nikad star. Bez obzira na to koliko su dobro stvari bile učinjene u prošlosti, one su na kraju krajeva dio minule ere, stoga Bog te prošle događaje svrstava u ono što se dogodilo u vrijeme prije Krista, dok je današnje vrijeme poznato kao vrijeme poslije Krista. Iz toga se vidi da je izgradnja crkve bila preduvjet za izgradnju kraljevstva; ona je postavila temelje Božjoj primjeni Svoje suverene moći u kraljevstvu. Izgradnja crkve je slika današnjice; Božje djelo na zemlji prvenstveno je usmjereno na dio koji se tiče izgradnje kraljevstva. Prije nego što je završio izgradnju crkve, već se bio pripremio za čitavo djelo koje će obaviti, a kad je došlo vrijeme, službeno je započeo Svoje djelo. Zato je Bog rekao: „Doba kraljevstva ipak je drugačije od prošlih vremena. Ono nema veze s tim kako se čovjek ponaša. Naprotiv, Ja sam se spustio na zemlju da osobno obavim Svoje djelo, što je nešto što ljudska bića ne mogu ni pojmiti ni ostvariti”. Zaista, to djelo mora izvršiti Bog osobno – nijedan čovjek nije sposoban obaviti takvo djelo; ljudi naprosto nisu tomu dorasli. Tko bi, osim Boga, mogao obaviti tako veliko djelo među ljudima? Tko je još sposoban „mučiti” čitavo čovječanstvo skoro do smrti? Bi li ljudi ikako mogli organizirati takav posao? Zašto On kaže: „Ja sam se spustio na zemlju da osobno obavim Svoje djelo”? Bi li Duh Božji zaista mogao nestati iz cijelog svemira? Rečenica „Ja sam se spustio na zemlju da osobno obavim Svoje djelo” odnosi se i na činjenicu da je Duh Božji utjelovljen u tijelu da bi obavio djelo i na činjenicu da Duh Božji očigledno djeluje kroz čovječanstvo. Osobno obavljajući Svoje djelo, On mnogim ljudima omogućava da svojim očima vide Samoga Boga; ne moraju Ga pažljivo tražiti u vlastitom duhu. Štoviše, On svim ljudima omogućava da vlastitim očima vide djelovanje Duha, pokazujući im da postoji suštinska razlika između tijela čovjeka i tijela Boga. Istovremeno, Duh Božji djeluje širom svemira i svemira svijeta. Svi Božji ljudi koji su prosvijećeni, koji su prihvatili Božje ime, vide kako Duh Božji djeluje i time se još bolje upoznaju s utjelovljenim Bogom. Stoga, samo ako Božje božanstvo djeluje neposredno – to jest, samo kad Božji Duh može djelovati bez i najmanjeg ometanja – čovječanstvo se može upoznati sa Samim praktičnim Bogom. To je suština izgradnje kraljevstva.

Koliko je puta Bog bio utjelovljen? Možda nekoliko puta? Zašto je Bog više puta napomenuo: „Jednom sam sišao u svijet ljudi te doživio i promatrao njihovu patnju, ali pritom nisam ispunio svrhu Svojega utjelovljenja”? Znači li to da se Bog utjelovio nekoliko puta, ali ga čovječanstvo nijednom nije spoznalo? To nije smisao ove izjave. Kad se Bog prvi put utjelovio, Njegov cilj zapravo nije bio da Ga ljudi spoznaju; zapravo je obavio Svoje djelo i potom nestao, a da nitko to nije primijetio niti čak imao priliku upoznati Ga. Nije dopustio ljudima da Ga u potpunosti upoznaju niti je u potpunosti posjedovao značaj utjelovljenja; zato se nije moglo reći da je On u potpunosti bio utjelovljen. Prilikom prvog utjelovljenja Bog je samo koristio fizičko tijelo oslobođeno grešne prirode da bi obavio to djelo; kad ga je završio, nije bilo potrebe za daljnjim spominjanjem. Što se tiče onih ljudi koje je Bog kroz vjekove koristio, takvi slučajevi još se manje zaslužuju nazivati „utjelovljenjima”. Jedino Sâm praktični Bog, koji je pod okriljem normalne ljudskosti i koji ima unutrašnje, potpuno božanstvo, i čiji je cilj omogućiti čovječanstvu da Ga spozna, danas se može u potpunosti nazvati „utjelovljenjem”. Značaj prvog Božjeg posjeta ovom svijetu jedan je aspekt značaja onoga što se danas naziva utjelovljenjem – ali ovaj posjet nikako ne obuhvaća puno značenje onoga što je sada poznato kao utjelovljenje. Zato je Bog rekao: „pritom nisam ispunio svrhu Svojega utjelovljenja.” Doživljavanje i promatranje ljudske patnje, kako kažu Božje riječi, odnose se na Božji Duh i dva utjelovljenja. Zato je Bog rekao: „Kad je izgradnja kraljevstva počela, Moje utjelovljeno tijelo službeno je počelo obavljati Moju službu; to jest, Kralj kraljevstva službeno je preuzeo Svoju suverenu vlast.” Iako je izgradnja crkve bila svjedočanstvo Božjeg imena, djelo još nije bilo službeno započelo; tek se danas može reći da se gradi kraljevstvo. Sve što je ranije urađeno bilo je samo uzorak; to nije bila prava stvar. Iako je rečeno da je kraljevstvo počelo, u njemu se još ne bješe radilo. Tek danas, kad se djelo obavlja unutar Božjeg božanstva i kad je Bog službeno započeo Svoje djelo, čovječanstvo je konačno ušlo u kraljevstvo. Iz toga se jasno vidi da „silazak kraljevstva u ljudski svijet nije samo očitovanje slova, već stvarni silazak; to je jedan aspekt značenja ‚stvarnosti prakse’”. Ovaj navod prikladan je sažetak gornjeg izlaganja. Nakon što je dao ovaj opis, Bog nastavlja oslikavati opće stanje čovječanstva, držeći ljude u stanju stalne zauzetosti. „Širom svijeta svi postoje unutar Moje milosti i blagosti, ali isto je tako i cijelo čovječanstvo izloženo Mojem sudu i također je izloženo Mojim kušnjama.” Ljudskim životom upravljaju određena načela i pravila, onako kako ih je Bog uredio, i ona su sljedeća: postojat će vrijeme sreće, trenuci frustracije i, povrh svega, postojat će vrijeme pročišćenja kroz teškoće koje treba istrpjeti. Dakle, nitko neće živjeti život čiste sreće ili čiste patnje; svaki će život imati svoje uspone i padove. U cijelom čovječanstvu ne samo da su Božja milost i blagost očigledne, već su očigledni i Njegov sud i cjelokupna Njegova narav. Može se reći da svi ljudi postoje usred Božjih kušnji, zar ne? Diljem ovog ogromnog svijeta ljudi su zauzeti pronalaženjem svojeg izlaza. Nisu sigurni kakvu ulogu igraju, a neki radi sudbine čak narušavaju ili gube svoje živote. Čak ni Job nije bio izuzetak od tog pravila: premda je i on podnio Božje kušnje, ipak je tražio izlaz za sebe. Nitko nikad nije bio kadar ostati čvrst kroz Božje kušnje. Zbog ljudske pohlepe i prirode, nitko nije u potpunosti zadovoljan svojim trenutnim stanjem i nitko ne stoji čvrsto kroz kušnje, već se svi raspadaju pod Božjim sudom. Kad bi Bog bio ozbiljan prema čovjeku i kad bi i dalje imao tako stroge zahtjeve od ljudi, onda bi bilo baš kao što je rekao: „Cijeli ljudski rod srušio bi se pod Mojim užarenim pogledom”.

Iako je izgradnja kraljevstva službeno počela, pozdrav kraljevstvu tek treba službeno odjeknuti; zasad je to samo proročanstvo onoga što će doći. Kad svi ljudi budu upotpunjeni, a sve nacije na zemlji postanu Kristovo kraljevstvo, to će biti vrijeme kada će sedam gromova zatutnjati. Današnji dan je korak prema toj fazi; juriš je pokrenut prema tom danu. To je Božji plan i on će se u bliskoj budućnosti ostvariti. Međutim, Bog je već postigao sve što je izjavio. Dakle, jasno je da su nacije na zemlji samo dvorci od pijeska, koji drhte dok se podiže plima: posljednji je dan neizbježan, a veliki crveni zmaj srušit će se pod Božjom riječju. Da bi osigurali uspjeh Njegova plana, anđeli s neba spustili su se na zemlju i čine sve što mogu kako bi udovoljili Bogu. Sam utjelovljeni Bog zauzeo je položaj na bojnom polju da bi vodio rat protiv neprijatelja. Gdje god da se utjelovljenje pojavi, to je mjesto na kojem je neprijatelj istrijebljen. Kina će biti prva koja će biti uništena; Božjom rukom bit će potpuno sravnjena sa zemljom. Bog tamo neće imati ni trunku milosti. Dokaz postupnog kolapsa velikoga crvenoga zmaja može se vidjeti u stalnom sazrijevanju ljudi; to je očigledno i svakomu vidljivo. Sazrijevanje naroda znak je smrti neprijatelja. To je dio objašnjenja onoga što se podrazumijeva pod „odmjeravati snage”. Dakle, Bog je u više navrata podsjetio ljude da Mu daju lijepa svjedočanstva kako bi se poništio status koji predodžbe podržavaju u srcima ljudi, a to je ružnoća velikoga crvenoga zmaja. Bog koristi takve podsjetnike da oživi vjeru ljudi i time ostvaruje dostignuća u Svojem djelu. To je zato što je Bog rekao: „Što su točno ljudi sposobni učiniti? Zar nije bolje da to učinim Sâm?” Svi su ljudi takvi; ne samo da su nesposobni, već se i lako obeshrabre i razočaraju. Stoga ne mogu spoznati Boga. Bog ne samo da oživljava vjeru u čovjeku; već također potajno i stalno ulijeva ljudima snagu.

Zatim se Bog počeo obraćati čitavom svemiru. Ne samo da je započeo svoje novo djelo u Kini, već je širom svemira počeo obavljati novo djelo današnjice. Budući da Bog želi otkriti sve Svoje postupke širom svijeta da bi se svi ljudi koji su Ga izdali ponovo došli pokoriti pred Njegovim prijestoljem, u ovoj fazi djela Božji sud i dalje će sadržavati Njegovo milosrđe i blagost. Bog koristi tekuće događaje širom svijeta kao prilike za izazivanje panike kod ljudi, čime ih potiče da traže Boga kako bi se mogli vratiti i biti pred Njim. Zato Bog kaže: „To je jedan od načina na koji djelujem i bez sumnje je čin spasenja za čovječanstvo, a ono što im pružam i dalje je vrsta ljubavi”. Ovdje Bog razotkriva istinsku prirodu čovječanstva s točnošću koja je prodorna, bez premca i bez napora. Zbog toga ljudi od sramote kriju svoja lica, potpuno poniženi. Svaki put kad govori, Bog uvijek nekako uspije ukazati na neki aspekt sramotnog ponašanja ljudi, tako da, dok su opušteni, ljudi ne zaboravljaju upoznati sami sebe i ne smatraju upoznavanje sebe nekim starim zadatkom. U skladu s ljudskom prirodom, ako bi Bog samo na trenutak prestao ukazivati na njihove greške, oni bi vrlo lako postali razvratni i oholi. Zato Bog danas ponovo kaže: „Ljudi su daleko od toga da cijene zvanja koja sam im dodijelio, stoga mnogi zbog zvanja ‚služitelj’ nose gorčinu u svojim srcima, dok mnogi zbog zvanja ‚Moj narod’ u svojim srcima gaje ljubav prema Meni. Nitko Me ne bi trebao pokušavati prevariti; Moje su oči svevideće!” Čim ljudi pročitaju ovu izjavu, odmah se osjećaju nelagodno. Osjećaju da su njihovi nekadašnji postupci bili previše nezreli – bili su baš ona vrsta prljavog posla koja vrijeđa Boga. Odnedavno žele udovoljiti Bogu, ali iako su više nego voljni, nedostaje im snage za to i ne znaju što trebaju učiniti. Nesvjesno su ponovo ispunjeni odlučnošću. To je učinak čitanja ovih riječi kad se čovjek opusti.

S jedne strane, Bog kaže da je Sotona do krajnosti bezuman, dok s druge strane primjećuje da se stara priroda, kojom se odlikuje većina ljudi, nije promijenila. Iz ovoga postaje jasno da se Sotonine aktivnosti očituju kroz ljude. Stoga Bog često podsjeća ljude da ne budu razvratni kako ih Sotona ne bi proždro. To ne samo da proriče da će se neki ljudi pobuniti; štoviše, to je alarm koji upozorava ljude da što prije ostave prošlost po strani i teže današnjici. Nitko ne želi biti opsjednut demonima ni podleći zlim duhovima, stoga Božje riječi još više služe kao upozorenje i opomena. Međutim, kad većina ljudi ode u suprotnu krajnost, kad doslovno svakoj Božjoj riječi pridaju ogroman značaj, Bog im uzvrati riječima: „Većina ljudi čeka da im otkrijem još više otajstava na koja mogu pariti oči. Međutim, čak i kad bi uspio shvatiti sva otajstva neba, što bi točno mogao učiniti s tim znanjem? Bi li to povećalo tvoju ljubav prema Meni? Bi li to potaklo tvoju ljubav prema Meni?” Iz ovoga je očigledno da ljudi ne koriste Božju riječ da bi upoznali Boga i ljubili Boga, već da povećaju zalihe u svojem „malom skladištu”. Dakle, Bog koristi frazu „pariti oči” da bi opisao ljudski ekstremizam, što pokazuje da ljudska ljubav prema Bogu još uvijek nije potpuno čista. Da Bog nije otkrio otajstva, ljudi ne bi pridavali veliku važnost Njegovim riječima, već bi ih samo ovlaš pogledali, bacajući kratak pogled kao da se dive cvijeću dok pored njega galopiraju na konju. Ne bi odvojili vrijeme da zaista razmišljaju o Božjim izjavama niti bi promišljali o njima. Većina ljudi ne cijeni zaista Njegovu riječ. Ne trude se mnogo da bi jeli i pili Njegove riječi, već ih čitaju samo površno. Zašto Bog danas govori drugačije nego što je to činio u prošlosti? Zašto su sve njegove riječi tako nedokučive? Neki od primjera su riječ „etiketirati” u izrazu „nikad ih ne bih tako ležerno etiketirao takvim nazivima”, „najčišće zlato” u izrazu „ima li koga tko može primiti najčišće zlato od kojeg su Moje riječi sačinjene”, Njegovo prijašnje spominjanje „obrade” u izrazu „bez ikakve obrade od Sotone” i druge slične fraze. Ljudi ne razumiju zašto Bog tako govori; ne mogu shvatiti zašto govori na tako šaljiv, duhovit i provokativan način. Upravo su to očitovanja svrhe Božjeg govora. Od samog početka ljudi su uvijek bili nesposobni shvatiti Božju riječ i činilo se kao da su Njegove izjave doista prilično ozbiljne i stroge. Dodajući malo humora – dodajući tu i tamo nekoliko dosjetki – On Svojom riječju može razvedriti ljude i omogućiti im da donekle opuste mišiće. Tako uspijeva postići još jači učinak, a to je poticanje svakog čovjeka na razmišljanje o Božjoj riječi.