Dok se crkva gradila, Bog uopće nije spominjao gradnju kraljevstva. Čak i kada je to spomenuo, učinio je to na način na koji je govorio dok se crkva gradila. Jednom kada je Doba kraljevstva stiglo, Bog je jednim potezom otpisao pitanja i određene primjene gradnje crkve, i nikada više nije izustio ni jednu jedinu riječ o njima. To je upravo suštinsko značenje „Boga Samog” koji je uvijek nov i nikada star. Koliko god je nešto u prošlosti dobro učinjeno, to je, na kraju krajeva, stvar prošlosti, pa Bog takve prošle događaje svrstava u vrijeme prije Krista, dok je današnje vrijeme poznato kao vrijeme poslije Krista. Iz ovoga se može vidjeti da je gradnja crkve bila preduvjet za gradnju kraljevstva; ona je postavila temelj da bi Bog imao Svoju kraljevsku vlast u kraljevstvu. Gradnja crkve je slika današnjice; Božje djelo na zemlji prvenstveno je usmjereno na dio koji se tiče gradnje kraljevstva. Prije nego što je završena gradnja crkve, On se već bio pripremio za čitavo djelo koje će obaviti, a kad je došlo vrijeme, službeno je započeo Svoje djelo. Zato je Bog rekao: „Doba kraljevstva ipak je drugačije od prošlih vremena. Ono nema veze s tim kako se čovjek ponaša. Naprotiv, Ja sam se spustio na zemlju da osobno obavim Svoje djelo, što je nešto što ljudska bića ne mogu ni pojmiti ni ostvariti”. Zaista, to djelo mora izvršiti Bog osobno – nijedan čovjek nije sposoban obaviti takvo djelo; ljudi naprosto nisu tomu dorasli. Tko bi, osim Boga, mogao obaviti tako veliko djelo među ljudima? Tko je još sposoban „mučiti” čitavo čovječanstvo skoro do smrti? Bi li ljudi ikako mogli organizirati takav posao? Zašto On kaže: „Ja sam se spustio na zemlju da osobno obavim Svoje djelo”? Bi li Duh Božji zaista mogao nestati iz cijelog svemira? Rečenica „Ja sam se spustio na zemlju da osobno obavim Svoje djelo” odnosi se i na činjenicu da je Duh Božji utjelovljen u tijelu da bi obavio djelo i na činjenicu da Duh Božji očigledno djeluje na čovječanstvu. Osobno obavljajući Svoje djelo, On omogućuje mnogim ljudima da golim okom vide da je On Sam Bog; nije im potrebno da pažljivo pretražuju u svom duhu. Nadalje, On omogućuje svim ljudima da vlastitim očima vide djelovanje Duha, te da uvide suštinsku razliku između tijela čovjeka i tijela Božjeg. Istovremeno, u cijelom kozmosu, svemirskom svijetu, Duh Božji i dalje djeluje. Sav Božji narod koji je prosvijetljen, prihvativši Božje ime, vidi kako Duh Božji djeluje i time još više upoznaje utjelovljenog Boga. Stoga, samo ako Božje božanstvo djeluje izravno – to jest, ako Duh Božji može djelovati bez i najmanje prepreke – čovječanstvo može upoznati praktičnog Boga Samog. To je ono što se podrazumijeva pod suštinom gradnje kraljevstva.

Koliko je točno puta Bog bio utjelovljen? Možda nekoliko puta? Zašto je Bog više puta napomenuo: „Jednom sam sišao u svijet ljudi te doživio i promatrao njihovu patnju, ali pritom nisam ispunio svrhu Svojega utjelovljenja”? Znači li to da se Bog utjelovio nekoliko puta, ali ga čovječanstvo nijednom nije spoznalo? To nije smisao ove izjave. Prvi put kada se Bog utjelovio, Njegov cilj zapravo nije bio da Ga ljudi upoznaju; naprotiv, On je dovršio Svoje djelo, a zatim neprimjetno „nestao”, i ljudi nikada nisu imali priliku upoznati Ga. Ljudi Ga nisu mogli u potpunosti upoznati, niti je On u potpunosti posjedovao značenje utjelovljenja; stoga se ne bi moglo reći da se u potpunosti utjelovio. U prvom utjelovljenju, Bog je samo upotrijebio fizičko tijelo oslobođeno grešne prirode kako bi obavio to djelo; nakon što je ono bilo dovršeno, nije bilo potrebe za daljnjim spominjanjem. Što se tiče onih ljudi koje je Bog upotrijebio kroz vjekove, njih se još manje može nazvati utjelovljenim Bogom. Samo se praktični Bog Sâm danas, koji je pod okriljem normalne ljudskosti, unutar kojeg je potpuno božanstvo i kroz kojeg je ljudima omogućeno da Ga upoznaju, može istinski nazvati utjelovljenim Bogom. Značenje Božjeg prvog dolaska na svijet jedan je dio značenja utjelovljenja o kojem se danas govori; ono ne posjeduje puno značenje utjelovljenja. Zato je Bog rekao: „pritom nisam ispunio svrhu Svojega utjelovljenja.” Doživljavanje i promatranje ljudske patnje, kako kažu Božje riječi, odnose se na Božji Duh i dva utjelovljenja. Zato je Bog rekao: „Kad je gradnja kraljevstva počela, Moje utjelovljeno tijelo službeno je počelo obavljati Moju službu; to jest, Kralj kraljevstva službeno je preuzeo Svoju suverenu vlast.” Iako je gradnja crkve trebala svjedočiti o Božjem imenu, djelo još nije bilo službeno počelo; tek se danas može reći da je to gradnja kraljevstva. Sve što je prethodno učinjeno bio je samo predokus; to nije bila prava stvar. Iako je rečeno da je kraljevstvo započelo, nikakvo djelo se još nije obavljalo unutar njega. Tek danas, sada kada se djelo istinski obavlja unutar Božjeg božanstva i kada je Bog Sâm službeno započeo Svoje djelo, čovječanstvo je konačno ušlo u kraljevstvo. Stoga, izjava: „silazak kraljevstva u ljudski svijet nema samo doslovni aspekt; još više od toga, on ima praktični aspekt, što je dio značenja izraza ‚stvarnost primjene’”, pruža sveobuhvatan sažetak svega o čemu se prethodno raspravljalo. Pruživši ovaj opis, Bog prelazi na sažimanje općeg stanja čovječanstva, ostavljajući ljude u stanju stalne zauzetosti. „Širom svijeta svi postoje unutar Moje milosti i blagosti, ali isto je tako i cijelo čovječanstvo izloženo Mojem sudu i također je izloženo Mojim kušnjama.” Načela i pravila koja upravljaju životom cijelog čovječanstva, kako ih je Bog uredio, jesu sljedeća: bit će vremena sreće, trenutaka frustracije, i, još više, vremena pročišćenja kroz patnju. Tako nitko neće živjeti život bez gorčine ili slatkoće; svaki će život imati svoje uspone i padove. Kroz cijelo čovječanstvo, ljudi ne samo da mogu vidjeti Božju milost i blagost, nego i Njegov sud i cijelu Njegovu narav. Može se reći da svi ljudi postoje usred Božjih kušnji, zar ne? Kroz ovaj ogromni svijet, svi su ljudi zauzeti traženjem rješenja za sebe. Nisu sigurni koju ulogu igraju, a neki čak oštećuju ili gube svoj život radi sudbine. Čak ni Job nije bio iznimka: iako je i on izdržao Božje kušnje, ipak je tražio rješenje za sebe. Nitko nikada nije bio u stanju postojano stajati kroz Božje kušnje. Zbog ljudske pohlepe i prirode, nitko nije zadovoljan svojim trenutačnim stanjem, i nitko ne stoji postojano kroz kušnje; svi se slamaju pod Božjim sudom. Da je Bog i dalje ozbiljan s čovječanstvom, i da i dalje ima tako visoke zahtjeve od ljudi, onda bi bilo baš kao što je rekao: „Cijeli ljudski rod srušio bi se pod Mojim užarenim pogledom.”

Iako je gradnja kraljevstva službeno počela, pozdrav kraljevstvu tek treba službeno odjeknuti; zasad je to samo proročanstvo onoga što će doći. Kad sav Božji narod bude upotpunjen, a sve države na zemlji postanu Kristovo kraljevstvo, to će biti vrijeme kada će sedam gromova zatutnjati. Današnji dan je korak prema toj fazi; juriš je pokrenut prema tom danu. To je Božji plan i on će se u bliskoj budućnosti ostvariti. Međutim, sve što Bog govori On je već postigao. Dakle, jasno je da su države na zemlji samo dvorci od pijeska, na rubu propadanja – posljednji je dan pred vratima, a veliki crveni zmaj srušit će se pod Božjom riječju. Da bi se osigurao potpun uspjeh Božjeg plana, anđeli su se spustili u ljudski svijet i počeli činiti sve što mogu kako bi udovoljili Bogu, a Sam utjelovljeni Bog je prisutan na bojnom polju da bi vodio rat protiv neprijatelja. Tamo gdje je utjelovljeno tijelo, tu je neprijatelj istrijebljen. Kina će biti prva koja će biti uništena; bit će uništena Božjom rukom. Bog joj neće dati ni trunku milosti. Kako Božji narod sve više sazrijeva, to dokazuje da se veliki crveni zmaj sve više urušava; to je čovjeku jasno vidljivo. Sazrijevanje Božjeg naroda predznak je propasti neprijatelja. To je dio objašnjenja onoga što se podrazumijeva pod „odmjeravati snage”. Tako je Bog u brojnim prilikama podsjetio Svoj narod da divno svjedoči o Njemu kako bi poništio status koji imaju predodžbe – a koje su ružnoća velikog crvenog zmaja – u srcima ljudi. Bog koristi takve podsjetnike kako bi oživio vjeru ljudi i, čineći to, postiže rezultate u Svojem djelu. To je zato što je Bog rekao: „Što su točno ljudi sposobni učiniti? Zar nije bolje da to učinim Sâm?” Svi su ljudi takvi; ne samo da su nesposobni, već su i često obeshrabreni i razočarani. Iz tog razloga oni ne mogu upoznati Boga. Bog ne samo da oživljava vjeru čovječanstva; nego On stalno iznova ljudima potajno ulijeva snagu.

Zatim je Bog počeo govoriti cijelom svemiru. Ne samo da je Bog započeo Svoje novo djelo u Kini, nego je unutar cijelog svemira počeo obavljati novo djelo današnjice. U ovoj etapi djela, budući da Bog namjerava otkriti sva Svoja djela širom svijeta prije nego što konačno navede cijelo čovječanstvo koje Ga je izdalo da se ponovno preda pred Njegovim prijestoljem, Božji će sud i dalje sadržavati Njegovu milost i blagost. Kako se širom svijeta događaju razni događaji, uzrokujući da se ljudi uznemire, pojavljuju se prilike za njih da traže Boga kako bi se mogli vratiti da budu pred Njim. Tako Bog kaže: „To je jedan od načina na koji radim, i bez sumnje je čin spasenja za čovječanstvo, a ono što im pružam i dalje je vrsta milosti i blagosti.” U razotkrivanju pravog lica čovječanstva, Bog je siguran u uspjeh, kojemu nema ravnog, i ne nailazi ni na kakve poteškoće. Zbog toga ljudi skrivaju lice od srama, potpuno poniženi. Svaki put kada Bog govori, On u određenoj mjeri ukazuje na ružno stanje ljudi kako oni, dok su opušteni, ne bi zaboravili spoznati sebe i ne bi mislili o samospoznaji kao o staroj temi. Prema ljudskoj prirodi, kada bi Bog prestao ukazivati ljudima makar i na trenutak, oni bi bili skloni postati raskalašeni i oholi. Zato danas Bog također kaže: „Ljudi ne cijene titule koje im dodjeljujem. Toliko ljudi, zbog titule ‚služitelj’, gaji pritužbe u svojim srcima, i toliko njih, zbog titule ‚Moj narod’, razvija ljubav prema Meni u svojim srcima. Nitko Me ne bi trebao pokušavati prevariti; Svojim očima ispitujem sve stvari!” Čim pročitaju ovu izjavu, ljudi se odmah osjećaju nelagodno. Osjećaju da su njihovi prošli postupci bili previše nezreli – upravo ona vrsta prljavog postupka koja vrijeđa Boga. Sada žele udovoljiti Bogu, ali iako su više nego voljni, nedostaje im moć da to učine. Uistinu, oni ne znaju što bi trebali učiniti. A da to i ne shvaćaju, poriv u njihovom srcu se donekle budi. To je učinak čitanja ovih riječi nakon što se netko opustio.

S jedne strane, Bog kaže da je Sotona krajnje lud, dok s druge strane ističe da se stara priroda većine ljudi nije promijenila. Iz ovoga je jasno da se Sotonini postupci i dalje očituju kroz ljude. Bog stoga često podsjeća ljude da ne budu raskalašeni, kako ih Sotona ne bi proždrio. Ovo ne samo da proriče da će se neki ljudi pobuniti; štoviše, to je zvono za uzbunu koje zvoni kako bi upozorilo sve ljude da žurno ostave prošlost po strani i teže današnjici. Nitko ne želi biti opsjednut đavlima ili obuzet zlim duhovima, pa tim više uzimaju Božje riječi kao upozorenje. Međutim, kada većina ljudi uloži svaki napor da se usredotoči na Božje riječi i ode u ovu krajnost, Bog zauzvrat kaže: „Većina ljudi čeka da obznanim još više otajstava kako bi napasali svoje oči na njima. Međutim, čak i da shvatiš sva otajstva neba, što onda? Bi li to povećalo tvoju ljubav prema Meni? Bi li to potaklo tvoju ljubav prema Meni?” Iz ovoga je očito da ljudsko stanje nije stanje korištenja Božje riječi za spoznaju Boga i ljubav prema Bogu, već radije za punjenje zaliha njihovog „malog skladišta”. Stoga, kao odgovor na ovu krajnost kod ljudi, Bog koristi riječi kao što su „napasali svoje oči na njima”, što odražava kako ljudska ljubav prema Bogu još uvijek nije potpuno čista. Da Bog nije otkrio otajstva, ljudi ne bi pridavali veliku važnost Njegovim riječima, nego bi na njih samo bacili letimičan pogled, kratko ih pogledavši kao da promatraju cvijeće dok jure na konju. Ne bi odvojili vrijeme da pažljivo promisle ili razmisle o Božjim riječima. Većina ljudi ne cijeni Njegove riječi. Nitko se ne trudi jesti i piti Njegove riječi; umjesto toga, oni ih samo površno prelijeću. Zašto Bog sada govori na drugačiji način nego što je to činio u prošlim vremenima? Zašto su sve Njegove riječi ljudima tako teške za razumjeti? Neki primjeri su riječ „etiketirao” u „nikad ih ne bih tako ležerno etiketirao takvim nazivima”, „čisto zlato” u „Postoji li itko tko može shvatiti čisto zlato u Mojim riječima”, Njegovo prethodno spominjanje „obrade” u „bez podvrgavanja ikakvoj obradi od strane Sotone”, i druge takve fraze. Ljudi ne razumiju zašto Bog tako govori, zašto govori na tako šaljiv, duhovit i provokativan način. To je upravo jedno od očitovanja cilja koji Bog želi postići Svojim riječima. Još od samog početka, ljudi su uvijek bili nesposobni shvatiti Božju riječ i činilo se kao da su sve Njegove riječi prilično ozbiljne. Dodavanjem i najmanjeg daška humora i dodavanjem nekoliko izraza tu i tamo, On Svojom riječju olakšava raspoloženje i dopušta ljudima da donekle opuste svoje mišiće. Čineći to, On postiže još veći učinak, omogućujući svakom čovjeku da razmišlja o Božjoj riječi.