Stanje ljudi je takvo da, što manje razumiju Božje riječi, to više sumnjaju u Božje sadašnje načine djelovanja. Ali to nema nikakvog učinka na Božje djelo; kada Njegove riječi dosegnu određenu točku, ljudska će se srca prirodno promijeniti. Svi su u svom životu usredotočeni na Božje riječi i ujedno počinju žudjeti za Njegovim riječima te zbog Božjeg neprestanog razotkrivanja počinju mrziti same sebe. Ipak, Bog je također izgovorio mnoge riječi poput ovih: „Kada čovjek temeljito shvati sve Moje riječi, njegov rast udovoljava Mojim nakanama, a njegove su molbe plodonosne, a ne uzaludne ili beskorisne; Ja blagoslivljam molbe čovječanstva koje su iskrene, one koje nisu pretvaranje.” Zapravo, ljudi su nesposobni temeljito dokučiti Božje riječi, oni mogu dokučiti samo njihovo površinsko značenje. Bog samo koristi te riječi kako bi im dao cilj kojemu će težiti, kako bi osjetili da Bog ne čini stvari olako, već ozbiljno; tek tada će imati vjere da teže. Iako se svi ljudi mole samo za sebe, a ne za Božju volju, Bog ne mijenja Svoj stav. Umjesto toga, Njegove su riječi uvijek bile usmjerene na čovjekovu prirodu. Iako se većina ljudi danas moli, oni nisu iskreni – to je samo pretvaranje. Stanje svih ljudi je takvo da „oni smatraju Moja usta rogom izobilja. Svi ljudi žele dobiti nešto iz Mojih usta, bilo da su to državne tajne ili nebeska otajstva ili načini djelovanja duhovnog kraljevstva ili odredište čovječanstva.” Zbog svoje znatiželje, svi su ljudi voljni tragati za tim stvarima, a ne žele zadobiti ništa od opskrbe životom iz Božjih riječi. Stoga Bog kaže: „Previše toga nedostaje u čovjeku: ne trebaju mu samo ‚dodaci prehrani’, nego više od toga, treba mu ‚mentalna podrška’ i ‚duhovna opskrba’.” Upravo su ljudske predodžbe dovele do današnje negativnosti, a budući da je njihova perspektiva previše „feudalna”, nema žara u onome što govore i rade, te su u svemu površni. Nisu li to stanja ljudi? Ne bi li ljudi trebali požuriti i to ispraviti, umjesto da nastave po starom? Kakva je korist za čovjeka od poznavanja budućnosti? Zašto ljudi imaju reakciju nakon čitanja nekih Božjih riječi, dok ostatak Njegovih riječi nema učinka? Kada Bog kaže, na primjer: „Ja osiguravam lijek za čovjekovu bolest kako bi se postigli bolji učinci, kako bi svima moglo biti vraćeno zdravlje, i kako bi se, zahvaljujući Mom lijeku, mogli vratiti u normalno stanje”, kako to da te riječi nemaju učinka na ljude? Nije li sve što Bog čini upravo ono što bi čovjek trebao postići? Bog ima djelo koje treba obaviti – zašto ljudi nemaju put kojim bi hodali? Nije li to suprotstavljanje Bogu? Zapravo, ima mnogo posla koji bi ljudi trebali obaviti – na primjer, koliko znanja imaju o „velikom crvenom zmaju” u riječima: „Mrzite li doista velikog crvenog zmaja?” To što Bog kaže: „Zašto sam vas toliko puta pitao?” pokazuje da ljudi još uvijek ne poznaju prirodu velikog crvenog zmaja i da ostaju nesposobni ići dublje. Nije li to upravo posao koji bi čovjek trebao obaviti? Kako se može reći da čovjek nema posla? Da je to slučaj, kakav bi bio značaj Božjeg utjelovljenja? Postupa li Bog površno samo reda radi? Može li veliki crveni zmaj tako biti poražen?

Bog kaže: „Već sam počeo i pokrenut ću Svoje početno djelo grdnje u prebivalištu velikog crvenog zmaja.” Te su riječi usmjerene na djelo u božanstvu; današnji su ljudi već unaprijed ušli u grdnju i stoga Bog kaže da je to početno djelo. On ne tjera ljude da trpe grdnju kroz nesreće, već grdnju riječima. To je zato što, kada se ton Božjih riječi promijeni, ljudi padaju u potpuno neznanje, a nakon toga svi ulaze u grdnju. Nakon što prođete kroz grdnju, „službeno ćete vršiti svoju dužnost i službeno ćete Me slaviti diljem zemalja, u vijeke vjekova!” To su koraci u Božjem djelu – to je Njegov plan. Štoviše, ovi Božji ljudi osobno će promatrati metode kojima se grdi veliki crveni zmaj, pa nesreće službeno počinju izvan njih, u svijetu oko njih. To je jedan od načina na koje Bog spašava ljude. Iznutra primaju grdnju, a izvana se na njih obrušavaju nesreće – to jest, Božje se riječi ispunjavaju. Stoga bi ljudi radije prošli kroz grdnju nego se suočili s nesrećom, i upravo zbog toga oni ostaju. S jedne strane, to je točka do koje je Božje djelo došlo; s druge strane, to je zato da bi svi ljudi mogli upoznati Božju narav. Stoga Bog kaže: „Vrijeme kada Moj narod uživa u Meni jest kada se veliki crveni zmaj prima grdnju. Navesti narod velikog crvenog zmaja da se digne i pobuni protiv njega Moj je plan i to je način na koji Ja usavršavam Svoj narod, i to je velika prilika za sav Moj narod da raste u životu.” Zašto Bog izgovara te riječi, a one ipak ne privlače pozornost ljudi?

Sve su zemlje u velikom kaosu, jer je Božji štap počeo obavljati svoju funkciju na zemlji. Božje se djelo može vidjeti na osnovu stanja zemlje. Kada Bog kaže: „Vode će hučati, planine će se srušiti, velike će se rijeke razdvojiti”, to je početno djelo štapa na zemlji, s takvim rezultatom da će „sva kućanstva na zemlji biti razorena, a sve države na zemlji bit će rascijepljene; proći će dani ponovnih susreta između muža i žene, majka i sin više se neće sresti, nikada više neće biti okupljanja oca i kćeri. Sve ono kako je nekada bilo na zemlji Ja ću razoriti.” Takvo će biti opće stanje obitelji na zemlji. Naravno, to nikako ne bi moglo biti stanje svih njih; to samo govori kako će biti u većini slučajeva. S druge strane, to se odnosi na okolnosti koje će u budućnosti iskusiti svi ljudi ovog toka. Time se proriče da, jednom kada prođu kroz grdnju riječi, a nevjernici budu podvrgnuti nesrećama, više neće biti obiteljskih odnosa među ljudima na zemlji; svi će oni biti narod Sinima i svi će biti posvećeni u Božjem kraljevstvu. Stoga će proći dani ponovnih susreta između muža i žene, majka i sin više se neće sresti, nikada više neće biti okupljanja oca i kćeri. I tako će obitelji ljudi na zemlji biti razorene, rastrgane na komade, i to će biti posljednje djelo koje Bog obavlja na čovjeku. A budući da će Bog proširiti to djelo diljem svemira, On koristi priliku da ljudima pojasni riječ „osjećaji”, dopuštajući im tako da vide da je Božja nakana razoriti obitelji svih ljudi i pokazujući da Bog koristi grdnju kako bi riješio sve „obiteljske sporove” među čovječanstvom. Da nije tako, ne bi bilo načina da se završni dio Božjeg djela na zemlji privede kraju. Završni dio Božjih riječi ogoljuje najveću slabost čovječanstva – svi oni žive u stanju osjećaja – i stoga Bog ne zaobilazi ni jednog od njih, te razotkriva tajne skrivene u srcu svih ljudi. Zašto je ljudima tako teško odbaciti svoje osjećaje? Premašuje li to mjerila savjesti? Može li savjest ispuniti Božju volju? Mogu li osjećaji pomoći ljudima kroz nedaće? U Božjim očima, osjećaji su Njegov neprijatelj – nije li to jasno rečeno u Božjim riječima?