U djelu koje ljudi obavljaju, ponešto se izvršava izravnim Božjim uputama, ali postoji i jedan dio za koji Bog ne daje konkretne upute, što dovoljno pokazuje da ono što Bog čini tek danas treba biti sasvim otkriveno – drugim riječima, mnogo toga ostaje skriveno i tek se treba objelodaniti. Međutim, pojedine stvari trebaju se objelodaniti, dok neke trebaju ljude ostaviti smetenima i zbunjenima; to je ono što zahtijeva Božje djelo. Na primjer, Božji dolazak s neba među ljude – kako je došao, u kojoj sekundi je došao ili jesu li se nebo i zemlja i sva stvorenja promijenila ili ne – ove stvari i trebaju ljude zbunjivati. Ovo je, također, utemeljeno na stvarnim okolnostima, jer sâmo ljudsko tijelo ne može izravno ući u duhovno kraljevstvo. Prema tomu, čak i ako Bog jasno kaže kako je došao s neba na zemlju ili kad On kaže: „Na dan kad su sve stvari uskrsle, došao sam među ljude i s njima sam proveo divne dane i noći”, takve riječi su kao da netko razgovara sa stablom – nema ni najmanje reakcije, jer su ljudi neupućeni u korake Božjeg djela. Čak i kad su doista svjesni, oni vjeruju da je Bog poput vile sletio na zemlju i ponovno se rodio među ljudima. Ovo je ono što je dostižno ljudskim mislima. To je zato što je bit čovjeka takva da on ne može razumjeti bit Boga i ne može razumjeti stvarnost duhovnog kraljevstva. Isključivo po svojoj suštini ljudi ne bi bili sposobni svojim ponašanjem služiti za primjer drugima, jer su ljudi po prirodi isti, a ne različiti. Dakle, očekivanje da ljudi budu uzor koji drugi trebaju slijediti ili poslužiti kao primjer pretvara se u mjehurić, postaje para koja se uzdiže iz vode. Pri čemu se riječi Božje: „stječe određeno znanje o onome što Ja imam i što jesam”, odnose samo na očitovanje djela koje Bog obavlja u tijelu; drugim riječima, one su usmjerene na Božje pravo lice – božanstvo, što se prvenstveno odnosi na Njegovu božansku narav. To znači da se od ljudi traži da razumiju stvari kao što su zašto Bog djeluje na ovaj način, koje se stvari trebaju postići Božjim riječima, što Bog želi postići na zemlji, što On želi postići među ljudima, metode kojima Bog govori i kakav je Božji stav prema čovjeku. Može se reći da u čovjeku nema ničega čime bi se vrijedilo pohvaliti – odnosno, u njemu nema ničega što bi moglo poslužiti kao primjer koji bi drugi slijedili.

Upravo zbog normalnosti Boga u tijelu i zbog različitosti između Boga na nebu i Boga u tijelu, koji izgleda kao da nije rođen od Boga na nebu, Bog kaže: „Mnogo sam godina proveo među ljudima, a oni su uvijek ostajali nesvjesni i nikad Me nisu spoznali”. Bog također kaže: „Kad Svojim koracima prijeđem svemir i stignem do rubova zemlje, čovjek će početi razmišljati o sebi i svi će Mi ljudi doći, poklonit će Mi se i obožavat će Me. Bit će to dan kad ću steći slavu, dan Moga povratka, kao i dan Moga odlaska”. Jedino je ovo dan kad se čovjeku pokazuje Božje pravo lice. Ipak, Bog zbog toga ne odgađa Svoje djelo i naprosto obavlja djelo koje se treba obaviti. Kad sudi, On ljude osuđuje temeljem njihova odnosa prema Bogu u tijelu. Ovo je jedna od glavnih niti Božjih izjava tijekom ovog razdoblja. Na primjer, Bog kaže: „Službeno sam se zaputio kroz cijeli svemir privesti kraju Svoj plan upravljanja. Od ovog trenutka nadalje, svatko tko nije oprezan izlaže se opasnosti da ga preplavi nemilosrdna grdnja, a to bi se moglo dogoditi u bilo kojem trenu”. Ovo je sadržaj Božjeg plana i nije ni neobično niti čudno, već je sve sastavni dio koraka Njegova djela. Međutim, narodu i sinovima Božjim u inozemstvu Bog sudi na temelju svega što rade u crkvama, pa tako Bog kaže: „Dok Ja djelujem, svi anđeli kreću sa Mnom u odlučujuću bitku, odlučni ispuniti Moje želje u toj završnoj fazi, tako da Mi se ljudi na zemlji prepuštaju poput anđela i nemaju želju protiviti Mi se i ne čine ništa čime bi se pobunili protiv Mene. Ovo je dinamika Moga djela širom svemira”. Ovo je razlika u djelu koje Bog obavlja širom zemlje; On primjenjuje različite mjere ovisno o tome prema kome su usmjerene. Danas svi ljudi u crkvama imaju srce koje žudi i počeli su jesti i piti riječi Božje – to je dovoljno za pokazati da se Božje djelo bliži svojemu kraju. Gledati s neba nalik je ponovnom pogledu na turobne prizore uvelog granja i otpalog lišća, lesa koji raznosi jesenji vjetar. Čini se kao da će među ljudima nastupiti apokalipsa, kao da će se sve pretvoriti u pustoš. Možda zbog osjetljivosti Duha, uvijek je prisutan osjećaj nesreće u srcu, koji u sebi ipak nosi djelić spokojne utjehe, premda pomiješane s malo tuge. Ovo bi mogao biti prikaz Božjih riječi da se „čovjek budi, sve na zemlji je u redu, a dani opstanka zemlje više ne postoje, jer Ja sam stigao!” Nakon što čuju ove riječi, ljudi mogu postati donekle negativni ili mogu biti pomalo razočarani Božjim djelom ili se mogu u velikoj mjeri usredotočiti na osjećaj u svojemu duhu. Međutim, prije završetka Svojega djela na zemlji, Bog ne bi mogao biti toliko budalast da ljudima pruži takvu iluziju. Ako zaista imaš takve osjećaje, to pokazuje da obraćaš previše pažnje na svoje osjećaje, da si netko tko radi što mu je volja i tko ne voli Boga; to pokazuje da se takvi ljudi i previše usredotočuju na natprirodno i uopće ne obraćaju pažnju na Boga. Kako god ljudi pokušavali pobjeći, oni zbog ruke Božje ne mogu izbjeći ovu okolnost. Tko može pobjeći od ruke Božje? Kada to Bog nije uređivao tvoj položaj i životne prilike? Bez obzira na to patite li ili ste blagoslovljeni, kako biste se mogli iskrasti ruci Božjoj? Ovo nije ljudska stvar, već je isključivo riječ o Božjoj potrebi – tko bi, shodno tome, bio u stanju ne poslušati?

„Koristit ću grdnju kako bih proširio Svoje djelo među neznabošcima, odnosno, upotrijebit ću silu protiv svih onih koji su neznabošci. Naravno, ovo djelo će se obavljati istovremeno s Mojim djelom među izabranima”. Izgovaranjem ovih riječi, Bog se upušta u ovo djelo širom svemira. Ovo je korak Božjeg djela, koje je već napredovalo do ove točke; nitko ne može preokrenuti stvari. Katastrofa će se pobrinuti za jedan dio ljudskog roda, dovodeći do toga da propadnu zajedno sa svijetom. Kad svemir dobije službenu grdnju, Bog će se službeno pojaviti svim narodima. I zbog Njegove pojave, ljudi dobivaju grdnju. Nadalje, Bog je također rekao: „Kad službeno razvijem svitak, tad ljudi širom svemira dobivaju grdnju, tad su ljudi širom svemira podvrgnuti kušnjama”. Iz ovoga se jasno vidi da je sadržaj sedam pečata sadržaj grdnje, odnosno, da je katastrofa prisutna unutar sedam pečata. Prema tome, danas se sedam pečata tek treba otvoriti; „kušnje” o kojima se ovdje govori jesu grdnja koju trpi čovjek, a usred ove grdnje, bit će zadobivena grupa ljudi koji službeno prihvaćaju „potvrdu” koju izdaje Bog, pa će tako oni biti narod u Božjem kraljevstvu. Oni su porijeklo sinova i naroda Božjeg, a danas se o njima tek treba odlučivati i samo postavljaju temelj za buduća iskustva. Ako netko ima pravi život, moći će da čvrsto stajati tijekom kušnji, a ako je bez života, onda to dovoljno dokazuje da Božje djelo nije nimalo utjecalo na njega, lovi u mutnom i nije usredotočen na Božje riječi. Budući da je ovo djelo posljednjih dana koje, umjesto da nastavlja djelo, ovo doba treba privesti kraju, Bog stoga kaže: „Drugim riječima, to je život koji čovjek nije doživio od vremena stvaranja sve do današnjeg dana, pa stoga kažem da sam obavio djelo koje nikad ranije nije bilo obavljeno”, i također kaže: „Budući da se cijelom ljudskom rodu bliži Moj dan, jer se ne čini dalekim već je tu pred čovjekovim očima”. U prošlim vremenima, Bog je osobno uništio nekoliko gradova, ali nijedan od njih nije sravnjen sa zemljom onako kako će to biti u završnom činu. Iako je u prošlosti Bog uništio Sodomu, prema današnjoj Sodomi neće se odnositi kao u prošlim vremenima – ona neće biti uništena izravno, već će prvo biti osvojena, zatim će joj biti suđeno i na kraju će biti podvrgnuta vječnoj kazni. Ovo su koraci djela, a na kraju, današnja Sodoma će biti uništena istim redoslijedom kao i pri prošlom uništenju svijeta – ovo je Božji plan. Dan na koji se Bog pojavljuje jest dan službene osude današnje Sodome, a Njegovo otkrivenje Sebe nije radi njezina spasenja. Tako Bog kaže: „Pojavljujem se svetom kraljevstvu, a Sebe skrivam od zemlje prljavštine”. Budući da je današnja Sodoma nečista, Bog joj se ne pojavljuje uistinu, već koristi ovo sredstvo kako bi je izgrdio – zar to niste jasno vidjeli? Može se reći da nitko na zemlji nije u stanju vidjeti Božje pravo lice. Bog se nikad nije pojavio čovjeku i nitko ne zna na kojoj se razini neba Bog nalazi. Baš je to omogućilo današnjim ljudima da se nađu u ovim okolnostima. Kad bi gledali lice Božje, to bi zasigurno bio trenutak u kojem se njihov kraj otkriva, trenutak u kojem se svatko raspoređuje prema vrsti. Danas se ljudima izravno pokazuju riječi iz božanstva, što proriče da su stigli posljednji dani ljudskog roda i da neće još dugo potrajati. Ovo je jedan od znakova da se ljudi podvrgavaju kušnjama u trenutku kad se Bog pojavljuje svim ljudima. Prema tomu, iako ljudi uživaju u Božjim riječima, uvijek imaju zlokobni osjećaj, kao da će ih snaći velika nesreća. Današnji ljudi su poput vrabaca na smrznutoj zemlji, od kojih kao da smrt traži prinudnu naplatu duga, ne ostavljajući im načina da prežive. Zbog čovjekova duga smrti, svi ljudi osjećaju da su stigli njihovi posljednji dani. To je ono što se događa u srcima ljudi širom svemira, i premda se to ne otkriva na njihovim licima, ono što im je u srcima ne može se sakriti od Mojih očiju – to je čovjekova stvarnost. Možda se mnoge riječi ne koriste sasvim pravilno – međutim, upravo su te riječi dovoljne da ukažu na problem. Svaka od riječi izgovorenih iz Božjih usta će se ispuniti, bilo da je ona iz prošlosti ili iz sadašnjosti; učinit će da se činjenice pojave pred ljudima – praznik za njihove oči – i u tom trenutku oni će postati zaslijepljeni i zbunjeni. Zar još uvijek niste jasno vidjeli koje je danas doba?