Bez pažljivog čitanja nemoguće je išta otkriti u izjavama iz ova dva dana; zapravo, trebale su biti izgovorene u jednom danu, no Bog ih je podijelio na dva dana. To jest, izjave iz ova dva dana čine jednu cjelinu, ali kako bi ljudima olakšao da ih prihvate, Bog ih je podijelio na dva dana da bi ljudima dao priliku da predahnu. Takav je Božji obzir prema čovjeku. U čitavom Božjem djelu svi ljudi obavljaju svoju funkciju i dužnost na svom mjestu. Ne surađuju samo ljudi koji imaju duh anđela; i oni s duhom đavla „surađuju”, kao i svi Sotonini duhovi. U Božjim izjavama vide se Božje nakane i Njegovi zahtjevi prema čovjeku. Riječi „Moja grdnja dolazi na sve ljude, a ipak ostaje i udaljena od svih ljudi. Cijeli život svake osobe ispunjen je ljubavlju i mržnjom prema Meni” pokazuju da se Bog služi grdnjom kako bi zaprijetio svim ljudima, navodeći ih da zadobiju spoznaju Njega. Zbog Sotonine iskvarenosti i krhkosti anđela, Bog ljude grdi samo riječima, a ne upravnim odlukama. Od vremena stvaranja pa sve do danas to je načelo Božjeg djela u pogledu anđela i svih ljudi. Budući da anđeli pripadaju Bogu, jednoga će dana oni zasigurno postati narod Božjeg kraljevstva i Bog će se za njih brinuti i štititi ih. U međuvremenu, i svi će ostali biti razvrstani prema svojoj vrsti. Svi razni zli duhovi Sotone bit će izgrđeni, a svima koji nemaju duh vladat će Božji sinovi i narod. Takav je Božji plan. Stoga je Bog jednom rekao: „Je li dolazak Mojeg dana doista trenutak čovjekove smrti? Bih li doista mogao uništiti čovjeka u vrijeme kada nastaje Moje kraljevstvo?” Iako su to dva jednostavna pitanja, to su Božja uređenja odredišta cijelog čovječanstva. Kada Bog stigne, to je vrijeme kada „ljudi cijelog svemira bivaju pribijeni na križ naglavačke”. To je cilj Božjeg pojavljivanja pred mnoštvom naroda – grdnjom navesti ljude da spoznaju postojanje Boga. Budući da je vrijeme kada Bog silazi na zemlju posljednje doba, vrijeme kada su nacije na zemlji u najvećem kaosu, Bog kaže: „Kada siđem na zemlju, ona je obavijena tamom, a čovjek ‚čvrsto spava’.” Stoga danas postoji tek šačica ljudi sposobnih spoznati utjelovljenog Boga, gotovo da ih i nema. Budući da je sada posljednje doba, nitko nikada nije istinski spoznao praktičnog Boga, a ljudi o Njemu imaju tek površno znanje. Upravo zbog toga ljudi žive usred bolnog oplemenjivanja. Kada ljudi napuste oplemenjivanje, to je ujedno i vrijeme kada ih se počinje grditi, a to je vrijeme i kada se Bog pojavljuje pred mnoštvom naroda kako bi Ga mogli osobno ugledati. Zbog utjelovljenog Boga ljudi zapadaju u nesreću i ne mogu se izvući – to je Božja kazna za velikog crvenog zmaja i Njegova upravna odluka. Kada stigne proljetna toplina i cvijeće procvjeta, kada sve pod nebesima bude prekriveno zelenilom i sve stvoreno na zemlji bude na svom mjestu, tada će svi ljudi i sve stvoreno postupno ući u Božju grdnju, a tada će završiti i cjelokupno Božje djelo na zemlji. Bog više neće djelovati niti živjeti na zemlji jer će Njegovo veliko djelo biti ostvareno. Zar ljudi nisu sposobni na ovo kratko vrijeme odreći se svog tijela? Što može raskinuti ljubav između čovjeka i Boga? Tko može razdvojiti ljubav između čovjeka i Boga? Jesu li to roditelji, muževi, sestre, žene ili bolno oplemenjivanje? Mogu li osjećaji savjesti izbrisati Božju sliku u čovjeku? Jesu li ljudski osjećaj duga i postupci jednih prema drugima njihovo vlastito djelo? Može li ih čovjek ispraviti? Tko je sposoban zaštititi samog sebe? Jesu li ljudi sposobni skrbiti sami za sebe? Tko su oni snažni u životu? Tko Me može napustiti i živjeti samostalno? Zašto Bog uvijek iznova traži da svi ljudi preispitaju sami sebe? Zašto Bog kaže: „No tko je vlastitom rukom uredio svoju nevolju?”

Trenutačno je tamna noć diljem svemira, a ljudi su otupjeli i tupavi, ali kazaljke na satu neprestano idu naprijed, minute i sekunde ne staju, a rotacija Zemlje, Sunca i Mjeseca postaje sve brža. Ljudi osjećaju da taj dan nije daleko; kao da im je njihov posljednji dan pred očima. Ljudi neprestano sve pripremaju za trenutak vlastite smrti kako bi im tada sve to poslužilo svrsi; u suprotnom, živjeli bi uzalud. Zar to ne bi bilo žalosno? Kada Bog uništava svijet, započinje s promjenama u unutarnjim poslovima svake zemlje, iz kojih proizlaze državni udari; tako Bog mobilizira ljude cijelog svemira da služe. Zemlja u kojoj veliki crveni zmaj leži sklupčan ogledno je područje. Budući da je iznutra rastrgana i da su njezini unutarnji poslovi bačeni u kaos, svi su zaokupljeni samoobranom, pripremajući se za bijeg na „mjesec” – ali kako bi mogli pobjeći iz stiska Božje ruke? Baš kao što je Bog rekao da će ljudi „piti iz vlastite gorke čaše”. Vrijeme unutarnjih sukoba upravo je vrijeme kada Bog napušta zemlju; Bog neće ostati u zemlji velikog crvenog zmaja i odmah će završiti Svoje djelo na zemlji. Može se reći da vrijeme leti i da ga nije ostalo mnogo. Iz tona Božjih riječi može se vidjeti da je Bog već govorio o odredištu svih ljudi u svemiru i da za ono što preostaje nema ništa drugo za reći. To je ono što je Bog obznanio čovjeku. Upravo zbog Božjeg cilja pri stvaranju čovjeka On kaže: „U Mojim očima čovjek je vladar svega stvorenog. Dao sam mu nemali autoritet i dopustio mu da upravlja svime stvorenim na zemlji – travom na planinama, životinjama u šumama i ribama u vodi.” Kada je Bog stvorio čovjeka, predodredio je da čovjek bude gospodar svega stvorenog – no čovjeka je Sotona iskvario, pa zato ne može živjeti onako kako bi želio. To je dovelo do današnjeg svijeta, u kojem se ljudi ne razlikuju od zvijeri, a planine su se pomiješale s vodama, zbog čega je „cijeli čovjekov život samo tuga i jad, cijeli njegov život također je samo žurba i vreva, a život mu je sama praznina kojoj je pridodana zabava”. Budući da čovjekov život nema smisla i da to nije bio Božji cilj pri stvaranju čovjeka, cijeli je svijet postao mutan. Kada Bog cijeli svemir dovede u red, svi će ljudi službeno početi doživljavati ljudski život i tek će tada njihov život imati smisla. Ljudi će početi koristiti autoritet koji im je Bog dao i pred svime stvorenim čovjek će se službeno pojaviti kao gospodar; prihvatit će Božje vodstvo na zemlji i više se neće buniti protiv Boga, već će Mu se pokoravati. Današnji su ljudi, međutim, daleko od toga. Sve što čine jest da preko Boga „pune svoje džepove”, pa zato Bog postavlja niz pitanja poput ovog: „Zar djelo koje obavljam na čovjeku njemu nije ni od kakve koristi?” Kad Bog ne bi postavljao ova pitanja, ništa se ne bi dogodilo; ali kada On pita takve stvari, neki ljudi ne mogu ostati postojani jer u ljudskoj savjesti postoji osjećaj duga – oni ne djeluju isključivo za Boga, nego za sebe. Sve je prazno; stoga ti ljudi i „ljudi svake religije, svakog društvenog sloja, svake nacije i svake vjeroispovijedi poznaju prazninu na zemlji i svi traže Mene i iščekuju Moj povratak”. Svi ljudi žude za Božjim povratkom kako bi On priveo kraju praznu staru eru, no boje se i da će zapasti u nesreću. Cijeli će vjerski svijet uskoro ostati pust i svi će ga zanemariti; on nema stvarnost i shvatit će da je njegova vjera u Boga maglovita. Ljudi iz svih društvenih slojeva također će se raspršiti, a svaka nacija i vjeroispovijed počet će zapadati u previranja. Ukratko, ustaljeni poredak svega bit će razoren, sve će izgubiti svoju normalnost, pa će tako i ljudi otkriti svoja prava lica. Stoga Bog kaže: „Mnogo sam puta zavapio čovjeku, a ipak, je li itko ikada osjetio suosjećanje? Je li itko ikada živio u ljudskosti? Iako čovjek živi u tijelu, on nema ljudskosti. Je li rođen u životinjskom carstvu?” Promjena se događa i među ljudima, a zbog te su promjene svi razvrstani prema svojoj vrsti. To je Božje djelo tijekom posljednjih dana i to je učinak koji se djelom posljednjih dana treba postići. Bog jasnije govori o čovjekovoj suštini, što je dokaz da se približava kraj Njegova djela i, štoviše, da je Bog ljudima skriveniji, zbog čega su oni uznemireniji. Što ljudi manje uočavaju Božje nakane, to manje pozornosti obraćaju na Božje djelo posljednjih dana; to ih sprječava da prekidaju, pa tako Bog, dok nitko ne obraća pozornost, obavlja djelo koje namjerava obaviti. To je jedno načelo Božjeg djela kroz vjekove. Što je On manje obziran prema ljudskim slabostima, time se pokazuje da je Božje božanstvo očitije, pa se tako dan Božji približava.