Otkad sam bila mala, uvijek sam imala dobre ocjene te sam sudjelovala u književnim i umjetničkim natjecanjima. Moglo bi se reći da sam tijekom cijelog školovanja napredovala bez poteškoća. Cijela se obitelj nadala da ću se istaknuti i donijeti čast našoj obitelji. Često su znali reći: „Oni koji imaju znanje poštovani su, cijenjeni i jedino oni mogu naći svoje mjesto u društvu. Na one bez znanja i obrazovanja gleda se s visoka i nikada neće moći hodati uzdignute glave.” Potpuno sam se slagala sa stavovima svojih roditelja i tako su „isticanje među drugima i donošenje časti precima” postali cilj kojemu sam težila. Kako bih ostvarila taj cilj, učila bih od jutra do mraka i ustrajala bez obzira na to koliko sam bila umorna. U slobodno vrijeme bih išla na internet i učila još više. Nikada nisam izostajala s nastave niti kasnila te sam pažljivo slušala svako predavanje svojih profesora. Poslije nastave drugi bi išli van igrati se, a ja bih ostajala unutra pisati zadaću. Uvijek sam među zadnjima predavala ispite, pazeći da pomno pregledam svoje odgovore. Zbog učenja nisam jela na vrijeme niti sam vježbala, a često mi je nedostajalo i sna. Zahvaljujući neumornom trudu, na kraju sam upisala fakultet iz snova, Sveučilište Chiang Mai. Kad su moji roditelji, prijatelji i profesori čuli tu vijest, svi su me gledali s odobravanjem i zavišću. Bila sam nevjerojatno sretna. Mislila sam da je to početak jednog predivnog, izvanrednog života, da će mnoge tvrtke čekati u redu da me zaposle kad diplomiram te da ću zasigurno stvoriti ime za sebe i istaknuti se među ostalima. No moja je majka neočekivano oboljela od raka koji joj je dijagnosticiran tek u uznapredovalom stadiju. Liječnici su rekli da joj je ostalo vrlo malo vremena. Ta je vijest bila kao grom iz vedra neba i potpuno me shrvala. Činilo se kao da su se svi moji planovi raspali. Toliko sam naporno učila u školi da bih se jednoga dana istaknula, imala sredstava uzdržavati majku u budućnosti i učinila je ponosnom. Ali moja je majka dobila rak i prije nego što sam diplomirala. Bila sam jako utučena. Željela sam ići kući i brinuti se za nju, ali pomislila sam na to koliko sam truda uložila da upišem sveučilište i da bih trebala imati nešto za pokazati nakon svih tih godina truda. Kad bih napustila školovanje da se brinem za majku, ne bi li sav moj naporan rad bio uzaludan? Bila sam jako rastrgana i nisam znala što učiniti. Jednom prilikom majka me nazvala i rekla: „Ne vjerujem da ću doživjeti tvoju diplomu, ali radi svoje budućnosti moraš završiti školovanje i nakon toga živjeti dobrim životom. Tada ću moći otići bez ikakva žaljenja.” Budući da me majka uvjerila, nisam se vratila kući brinuti se za nju, već sam nastavila sa studijem. Nedugo nakon toga, moja je majka preminula. Sjećanja na majku su me obuzimala i jedino o čemu sam mogla razmišljati bio je zadatak koji mi je povjerila. Odlučila sam marljivo učiti i stvoriti ime za sebe kako bih ispunila majčina očekivanja.

Isprva sam se uspjela prilagoditi životu na sveučilištu, ali s vremenom sam uvidjela da je tamošnji život prilično suhoparan i dosadan. Nije bio nimalo onakav kakvim sam ga zamišljala. Naprotiv, u školi je vladala velika konkurencija. Studenti su stvarali klike na temelju svog obiteljskog porijekla, a bilo je i puno zadirkivanja i ismijavanja. Neki su se profesori čak pridruživali studentima s dobrim ocjenama ili iz dobrih obitelji kako bi ismijavali one s lošim ocjenama ili iz siromašnih obitelji. Zbog toga su se studenti koji su se ionako osjećali manje vrijednima počeli osjećati još gore, a neki su se čak prebacili na drugi fakultet ili ispisali. Potpuno sam prezirala tamošnju atmosferu, ali kako bih se istaknula, tvrdoglavo sam ustrajala u učenju da postignem dobre ocjene. Napornim radom postigla sam dobre ocjene i rezultate, kako u školi tako i u profesionalnoj karijeri. Mlađi kolege svi su se ugledali u mene i uzimali me za uzor u studiranju. Dobila sam slavu i dobitak koje sam priželjkivala, ali iznutra sam se osjećala prazno i postupno mi je takav način života dosadio i bilo mi ga je dosta. Nisam shvaćala zašto ljudi žele tako živjeti. Mislila sam da ću se usvajanjem znanja moći istaknuti, postići sreću i voditi život kakav želim. Zašto sam se onda osjećala sve praznije i tjeskobnije što sam više težila takvom životu? Ponekad bih pomislila: Je li svrha života samo raditi, osjetiti uspjeh i na kraju umrijeti? I s obzirom na to da ništa ne nosimo sa sobom u grob i nemamo što pokazati za sav svoj trud, koja je bila svrha svega toga? Zar nisu postojali smisleniji načini življenja?

Jednog sam dana na Facebooku vidjela objavu o pravom smislu života. Nakon što sam označila da mi se objava sviđa i ostavila komentar, netko mi je poslao zahtjev za prijateljstvo i počeo sa mnom razgovarati o vjeri, a tada sam shvatila da on zacijelo mora biti kršćanin. Propovijedao mi je evanđelje o djelu spasenja Svemogućeg Boga u posljednjim danima. Pročitala sam mnoge riječi Svemogućeg Boga i spoznala mnoge istine koje nikada prije nisam čula, uključujući izvor ljudskog života, korijen ljudske patnje i metode kojima Sotona iskvaruje čovječanstvo itd. Božje su riječi utažile moju žeđ za životnim istinama. Nikada na fakultetu nisam čula nijednu od tih istina. Nakon toga na Facebooku sam naišla na ovaj ulomak riječi Svemogućeg Boga: „Od pojave društvenih znanosti, ljudsko srce okupirano je znanošću i znanjem. Znanost i znanje postali su tako alati za upravljanje čovječanstvom, ne ostavljajući čovjeku dovoljno prostora da obožava Boga, niti toliko povoljnih uvjeta za obožavanje Boga. Božje mjesto potonulo je još dublje u ljudskom srcu. Bez mjesta za Boga u njegovom srcu, čovjekov unutrašnji svijet je mračan, beznadan i prazan. Slijedom toga, mnogi društveni znanstvenici, povjesničari i političari došli su u prvi plan kako bi iznijeli teorije društvenih znanosti, teoriju ljudske evolucije i druge teorije koje su u suprotnosti s istinom da je Bog stvorio čovjeka, da ispune srca i umove ljudi tim teorijama. I tako, sve je manje onih koji vjeruju da je Bog stvoritelj svega, dok je onih koji vjeruju u teoriju evolucije sve više. Sve više ljudi se prema zapisima o djelovanju Božjem i Njegovim riječima iz doba Starog zavjeta odnosi kao prema mitovima i legendama. U svom srcu, ljudi postaju ravnodušni prema dostojanstvu i veličini Boga i postaju ravnodušni prema Božjem postojanju i prema vjerovanju da Bog ima suverenost nad svim stvarima. Opstanak čovječanstva i sudbina zemalja i naroda više im nisu važni, i čovjek živi u šupljem svijetu u kojem ga zanimaju samo jelo, piće i potraga za zadovoljstvom…” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Dodatak 2: Bog ima suverenost nad sudbinom cijelog čovječanstva.). Nakon što sam pročitala taj ulomak Božjih riječi, shvatila sam da, budući da su ljudska srca zaokupljena znanošću i znanjem te ne ostavljaju mjesta za Boga, postaju sve praznija. Zato nastoje istražiti koja je svrha života, što životu daje vrijednost i koji je smisao života. No, što čovjek više pokušava upotrijebiti znanost i znanje da bi istražio ta pitanja, to manje dobiva prave odgovore. To znanje ljudima pruža samo privremen osjećaj utjehe, jer znanost i znanje nisu istina i ne mogu pružiti pravu opskrbu za život. Prije sam uvijek vjerovala da što je netko obrazovaniji, to ima dublji uvid u život i dublje razumije stvari, te da, budući da su oni koji teže znanju cijenjeni, žive vrijedan život i mogu postići više sreće. Ali nakon što sam usvojila toliko znanja, i dalje nisam znala koja je svrha života, odakle čovjek dolazi, koje je njegovo odredište i nisam postigla sreću koju sam tražila. Čak i kada bih briljirala na ispitima, bila prva u razredu i kada bi mi se svi divili, i dalje bih se iznutra osjećala prazno i tjeskobno, a poteškoće s kojima sam se suočavala nisu bile riješene. Vidjela sam kako drugi studenti na fakultetu pokušavaju ispuniti tu prazninu kupovinom, pjevanjem karaoka, izlascima u barove i odlaskom na koncerte poznatih pjevača. Isprva sam se i ja zabavljala prateći te trendove s njima, ali poslije bih se osjećala još praznije. Tek nakon što sam pročitala Božje riječi, shvatila sam da duhovna praznina čovjeka proizlazi iz udaljavanja od Boga i toga što u svom srcu nema mjesta za Njega. Znanost i znanje navode ljude da niječu da je Bog stvorio čovjeka. Ne samo da ne znaju ili priznaju da potječu od Boga, već i zaključuju da su Božje riječi i Božje djelo samo legende ili mitovi. Zbog toga Bog gubi svoje mjesto u ljudskim srcima i oni se sve više udaljavaju od Njega. Kako se ne bi osjećali prazno s obzirom na to da ne poznaju Boga i nemaju Njega ni Njegove riječi u svom srcu? Moj život dolazi od Boga. Sve što se dogodilo u mom životu rezultat je Božjih uređenja. Kao stvoreno biće, moram slijediti i štovati Boga kako bih imala bolju sudbinu. Nakon toga sam prihvatila Božje djelo u posljednjim danima i osjećala sam se kao da konačno dolazim kući. Poslije, nakon što sam neko vrijeme prisustvovala okupljanjima, osjećala sam se sve više duhovno ispunjenom, mnogo sam više uživala i osjećala mir i radost.

Jednom prilikom nakon okupljanja, željela sam čitati još riječi Svemogućeg Boga, pa sam posjetila internetsku stranicu EVANĐELJE O SILASKU KRALJEVSTVA kako bih potražila knjige Božjih riječi. Na stranici sam pronašla dva ulomka koja opisuju kako Sotona iskvaruje čovječanstvo. Bog kaže: „Kad jednom zaglibe u slavu i dobitak, više ne traže ono što je svijetlo, ono što je pravedno niti lijepe i dobre stvari. To je zato što je zavodljiva moć slave i dobitka nad ljudima prevelika; i to su stvari kojima ljudi mogu težiti cijelog života, pa čak i cijelu vječnost. Zar to nije stvarno stanje? Neki će reći da stjecanje znanja nije ništa drugo nego čitanje knjiga ili učenje nečega što još uvijek ne znaš kako ne bi kaskao za svojim vremenom ili zaostao za svijetom. Znanje se stječe samo da bi mogao zaraditi za svoj kruh, za svoju vlastitu budućnost ili da se zadovolje osnovne potrebe. Bi li itko izdržao desetljeće napornog učenja samo da bi zadovoljio osnovne potrebe i riješio pitanje hrane? Ne, nema takvih. Pa zašto onda čovjek sve ove godine trpi te muke? Zarad slave i dobitka. Slava i dobitak čekaju ljude u daljini i dozivaju ih, a oni vjeruju da samo vlastitim trudom, mukom i borbom mogu slijediti put koji će ih dovesti do slave i dobitka. Takva osoba te muke mora istrpjeti zarad svog budućeg puta, zarad budućeg uživanja i boljeg života” (Riječ. Svezak II.: O spoznaji Boga. Sâm Bog, jedinstveni VI.). „Sotona koristi slavu i dobitak da bi kontrolirao misli ljudi, čineći da slava i dobitak postanu jedino na što ljudi misle i da se bore za slavu i dobitak, podnose teškoće radi slave i dobitka, trpe poniženja i nose težak teret radi slave i dobitka, žrtvuju sve što imaju za slavu i dobitak i svaki sud ili odluku donose radi slave i dobitka. Tako Sotona ljudima stavlja nevidljive okove, a s tim okovima na sebi, oni nemaju ni sposobnosti ni hrabrosti da se oslobode. Nesvjesno nose te okove dok se teškim naporom kreću korak po korak. Radi te slave i dobitka ljudski rod se udaljava od Boga, izdaje Ga i postaje sve opakiji. Tako se usred Sotonine slave i dobitka uništava generacija za generacijom. Ako sada pogledamo Sotonine postupke, nisu li njegovi podmukli motivi krajnje mrski? Možda danas još uvijek ne možete prozreti Sotonine podmukle motive jer mislite da bez slave i dobitka život ne bi imao smisla i da ljudi ne bi više mogli vidjeti put pred sobom, ne bi više mogli vidjeti svoje ciljeve, te da bi im budućnost postala mračna, mutna i sumorna” (Riječ. Svezak II.: O spoznaji Boga. Sâm Bog, jedinstveni VI.). Čitajući te Božje riječi, uvidjela sam da su ljudi sputani svojom težnjom za slavom i dobitkom. Vjeruju da je težnja za slavom i dobitkom čovjekova motivacija i životni cilj. Ne znaju da je to pogrešan put i nemaju hrabrosti ni sposobnosti da ga se oslobode. Pomislila sam na to kako je moj vlastiti životni cilj bio istaknuti se i donijeti čast precima, kako sam mislila da su životni pobjednici oni koji ostvare takve ciljeve. Te su mi ideje bile usađene dok sam još bila u školi. Kako bih ostvarila svoje ciljeve, godinama sam se potpuno posvetila učenju usvajala znanje i težila visokom obrazovanju, kako bih naposljetku dobila dobar posao, vodila dobar život i uživala u boljem životnom standardu. Posebno je na mene utjecala jedna od majčinih čestih uzrečica: „Čovjek mora pretrpjeti najveće teškoće kako bi postao najveći među ljudima.” Vjerovala sam da se, kako bih se istaknula i bila među najboljima, moram boriti i podnositi teškoće te da će se sve te teškoće isplatiti. U svojoj težnji za slavom i dobitkom nisam obraćala pažnju na vanjski svijet, bila sam potpuno zaokupljena učenjem, pa čak i kad se moja majka smrtno razboljela, nisam napustila školovanje da se brinem za nju, jer sam se bojala da će to utjecati na moj studij. Provela sam više od deset godina težeći slavi i dobitku, a da nijednom nisam zastala i promislila je li to doista bilo vrijedno toga. Unatoč tome što sam stekla poštovanje i divljenje svojih vršnjaka, nisam se osjećala istinski sretnom. Sasvim suprotno, postajala sam sve sebičnija, oholija i sklonija omalovažavanju drugih. Osobito sam s visoka gledala na prosječne ljude koji su se brinuli samo o tome kako će zaraditi za život. Izvana nisam pokazivala takve osjećaje, ali iznutra sam ih prezirala. Shvatila sam da idem pogrešnim putem i da sam potratila toliko vremena. Naposljetku nisam uspjela postići sretan i vrijedan život kakav sam zamišljala. Kroz Božje otkrivenje shvatila sam da Sotona koristi slavu i dobitak kako bi iskušavao i kvario ljude. Težnja za slavom i dobitkom dovela me do života punog patnje i ostavila me ni s čim. Nisam li nasjela na Sotoninu podmuklu zamku? Znala sam da idem pogrešnim putem i da ne bih trebala težiti slavi, dobitku i statusu, već da bih trebala slijediti Boga i hodati putem težnje za istinom. Ali isto tako sam pomislila na to koliko sam naporno radila svih tih godina i bila sam samo korak do završetka studija i stjecanja diplome, što bi mi donijelo poštovanje u društvu. Poslije, kad bih se zaposlila, mogla bih reći da sam diplomirala na tom i tom sveučilištu i mogla bih hodati uzdignute glave. Nisam imala vjere da napustim studij i željela sam upisati magisterij i doktorat.

Jednom prilikom, dok sam obavljala svoju dužnost, jedna me sestra upitala kakvi su mi planovi za budućnost. Rekla sam: „Želim upisati magisterij i doktorat, ali imam određene sumnje. Ako nastavim sa studijem, morat ću provoditi još više vremena nad knjigom i imat ću manje vremena za obavljanje svoje dužnosti. Tražim odgovor na to je li nastavak ovog studija ispravna stvar.” Sestra mi je pročitala dva ulomka Božjih riječi: „Petar je rođen u običnom židovskom seoskom domaćinstvu. Njegovi su roditelji uzdržavali cijelu obitelj baveći se poljoprivredom, a on je bio najstarije od djece, svojih četvero braće i sestara. To, naravno, nije glavni dio naše priče; Petar je naš središnji lik. Kad mu je bilo pet godina, njegovi su ga roditelji počeli učiti čitati. U to je vrijeme židovski narod bio prilično učen i osobito napredan u područjima kao što su poljoprivreda, obrtništvo i trgovina. Zahvaljujući društvenom okruženju u kojem su živjeli, oboje Petrovih roditelja steklo je visoko obrazovanje. Unatoč tome što su bili sa sela, bili su dobro obrazovani i usporedivi s današnjim prosječnim studentima. Petar je rođen u takvim povoljnim društvenim uvjetima – jasno, to mu je išlo u prilog. Pametan i oštrouman, lako je shvaćao nove ideje. Nakon početka školovanja, nije mu uopće bilo teško izvlačiti zaključke iz onoga što je naučio. Njegovi su roditelji bili ponosni što imaju tako pametnog i oštroumnog sina, pa su svim srcem podržavali njegovo školovanje, nadajući se da će se tako moći istaknuti i osigurati si nekakav službeni položaj u društvu. Petar se bio počeo zanimati za Boga, a da toga nije bio ni svjestan. Tako je s četrnaest godina, dok je bio u srednjoj školi, osjetio duboku odbojnost prema starogrčkoj kulturi koju je proučavao; naročito je prezirao izmišljene likove i izmišljene događaje u starogrčkoj povijesti. Od tada nadalje je Petar – koji je tek ušao u proljeće svoje mladosti – počeo istraživati ljudski život i uključivati se u društvo. Iz osjećaja savjesti nije uzvratio za trud koji su njegovi roditelji uložili, jer je jasno vidio da svi ljudi žive u stanju samoobmane i vode besmislen život te da svi uništavaju vlastiti život zarad nadmetanja za ugled i dobit. Njegov je uvid bio uvelike povezan s društvenim okruženjem u kojem je živio. Što su ljudi imali više znanja, to su njihovi međuljudski odnosi i unutarnji svjetovi bili složeniji i stoga se praznijim činio prostor u kojem su živjeli. U tim je okolnostima Petar provodio svoje slobodno vrijeme odlazeći u posjete posvuda, pri čemu je uglavnom posjećivao vjerske osobe. Činilo se da u srcu ima nejasan osjećaj da bi možda religija mogla razjasniti razne zagonetke ljudskog svijeta, pa bi, bez znanja svojih roditelja, često odlazio u sinagogu blizu svog doma kako bi prisustvovao bogoslužjima. Ubrzo je Petar, koji je uvijek bio dobroga karaktera i isticao se u učenju, počeo prezirati odlazak u školu. Pod nadzorom svojih roditelja nevoljko je završio srednju školu, nakon čega je, isplivavši na obalu iz oceana znanja, duboko udahnuo – od tada nadalje bio je oslobođen svakog obrazovanja i sputavanja” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Otkrivanje otajstava „Božjih riječi cijelom svemiru”. O Petrovom životu.). „Tijekom svog života Petar je živio od ribolova, ali, više od toga, živio je da bi propovijedao. U svojim kasnijim godinama napisao je prvu i drugu Petrovu poslanicu, kao i nekoliko pisama tadašnjoj crkvi u Filadelfiji. Petar je snažno utjecao na ljude tog razdoblja. Umjesto da drži prodike ljudima oslanjajući se na vlastite zasluge, on im je pružao prikladnu opskrbu životom. Nikada nije zaboravio Isusova učenja prije Njegovog odlaska i ona su ga nadahnjivala cijeli život. Dok je slijedio Isusa, odlučio je uzvratiti za Gospodinovu ljubav svojom smrću i slijediti Njegov primjer u svemu. Isus je na to pristao, pa kada je Petru bilo 53 godine (više od 20 godina nakon Isusovog odlaska), Isus mu se ukazao kako bi mu pomogao ostvariti njegovu odluku. Nakon toga, Petar je proveo sljedećih sedam godina života upoznajući sebe. Jednog dana, na kraju tih sedam godina, bio je razapet s glavom nadolje, čime je okončan njegov izvanredni život” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Otkrivanje otajstava „Božjih riječi cijelom svemiru”. O Petrovom životu.). Nakon što sam poslušala ova dva ulomka, uvidjela sam da je moja situacija vrlo slična onoj kada se Petar umorio od praznog znanja koje je usvojio u školi. Znao je da u znanju nema života te da su škola i društvo puni sukoba. Zato je napustio svoje školovanje i započeo život posvećen težnji za istinom i životom. Uvidjela sam da je Petar imao odlučnost napustiti svoje školovanje i društvo, da ga uopće nije zanimalo kako će mu drugi suditi, da nije dopustio da ga sputavaju njegovi osjećaji, već je imao čvrstu odlučnost i osobno uvjerenje te nije bio pod utjecajem tadašnjih trendova. Bio je dovoljno hrabar promijeniti stari način života kojim su mnogi živjeli kako bi tražio pozitivne stvari. Bilo je doista nevjerojatno da je Petar u to doba mogao donijeti takvu odluku; za to je bila potrebna nevjerojatna količina vjere. Božje su riječi snažno utjecale na mene. Izvana je možda izgledalo kao da Petar nije stekao nikakav ugled ni dobit, ali je zadobio Božje odobravanje. Shvatila sam da istinski vrijedan i smislen život znači težiti istini i obavljati svoje dužnosti kao stvoreno biće poput Petra, provoditi Božje riječi u djelo, proživljavati istina-stvarnosti te poznavati Boga i pokoravati se Njemu. Razmišljala sam o svom marljivom trudu tijekom školovanja: nakon završetka srednje škole upisala sam fakultet i sada razmišljam o magisteriju. Nisam li si postavljala sve više ciljeve samo da bih se istaknula i bila iznad drugih? Je li to bila smislena težnja? Pomislila sam kako je moja majka od malih nogu naporno učila da bi se istaknula i bila najbolja, kako je marljivo radila u svojoj struci i konačno s trideset godina došla do vrha, ostavljajući iza sebe prijašnje teškoće, uživala u boljim materijalnim uvjetima, postigla slavu i dobitak te zadobila poštovanje drugih. Izvana je djelovala prilično glamurozno i uspješno, ali na kraju je dobila rak i preminula. Njezina slava i dobitak nisu je mogli spasiti od bolesti. Shvatila sam da traženje slave i dobitka nema nikakvu vrijednost ni smisao.

Poslije sam pročitala još dva ulomka Božjih riječi koji su mi omogućili da još bolje shvatim koji put trebam odabrati. Svemogući Bog kaže: „Ti si stvoreno biće – naravno da trebaš štovati Boga i težiti smislenom životu. Ako ne štuješ Boga, već živiš unutar svojeg prljavog tijela, zar ti onda nisi samo zvijer u ljudskom obličju? Budući da si ljudsko biće, trebaš se dati za Boga i otrpjeti svu patnju! Trebaš s radošću i uvjerenošću prihvatiti sitnu patnju kojoj si danas izložen i živjeti smislen život, poput Joba i Petra. Na ovom svijetu, čovjek nosi đavolju odjeću, jede hranu koja dolazi od đavla, radi i služi pod đavoljom palicom i biva potpuno zgažen u njegovoj prljavštini. Ako ne možeš dokučiti smisao života niti imaš istiniti put, kakav je onda značaj takvog života? Vi ste ljudi koji idu pravim putem, oni koji tragaju za poboljšanjem. Vi ste ljudi koji se dižu u narodu velikog crvenog zmaja, oni koje Bog naziva pravednicima. Zar to nije život s najviše smisla?” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Primjena (2).). „Mladi ljudi ne bi trebali biti bez težnji, pokretačke snage i živog duha koji teži prema gore. Ne bi trebali biti obeshrabreni vlastitim izgledima za budućnost niti trebaju gubiti nadu u život ili vjeru u budućnost. Trebali bi imati ustrajnosti da nastave putem istine koji su sad izabrali – da ostvare želju da cijeli svoj život daju za Mene. Ne bi trebali biti bez istine ni skrivati licemjerje i nepravdu – trebali bi ostati postojani u svom ispravnom stavu. Ne bi trebali slijediti masu, već bi trebali imati duha da se usude podnijeti žrtve i boriti se za pravdu i istinu. Mladi ljudi bi trebali imati hrabrosti ne podlijegati ugnjetavanju sila tame te preobraziti značaj svojeg postojanja. Mladi ljudi ne bi trebali prihvaćati stvari s pokornim stavom, a još više, trebali bi imati duh otvorenosti i iskrenosti te praštanja svojoj braći i sestrama. Naravno, ovo su Moji zahtjevi za svakog i Moj savjet svima. Ali još i više, ovo su Moje umirujuće riječi za sve mlade ljude. Trebali biste primjenjivati u skladu s Mojim riječima. Napose, mladi ljudi ne bi trebali biti bez odlučnosti da jasno razlučuju kao stoje stvari i da traže pravdu i istinu. Trebali biste težiti svemu lijepom i dobrom i trebali biste zadobiti stvarnost svih pozitivnih stvari. Štoviše, trebate biti odgovorni za svoj život i ne smijete ga shvaćati olako. Ljudi se rijetko susretnu sa Mnom na ovom svijetu, a također se rijetko ukazuje prilika za traganje za istinom i njeno zadobivanje. Zašto ne biste cijenili ovo prelijepo vrijeme i učinili ga pravim putem kojem treba težiti u ovom životu?” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Riječi upućene mladima i starima.). Božje su mi riječi dale novo razumijevanje života. Čovjek ne bi trebao živjeti da traži slavu i dobitak, već bi trebao štovati Boga, težiti istini i dati se za Boga. To je ono što čini vrijedan i smislen život. Kao stvorena bića, čak i ako postignemo slavu, dobitak i zadobijemo poštovanje drugih, ako ne štujemo Boga i ne obavljamo svoje dužnosti kao stvorena bića, živjet ćemo uzalud. Unatoč tome što sam isprva tvrdila da sam voljna slijediti Boga, odreći se svega i dati se Bogu, zapravo ništa od toga nisam doista primjenjivala. I dalje sam tražila tjelesne ugode, dobre izglede za budućnost i poštovanje drugih. Još uvijek nisam razumjela pravi smisao i vrijednost ljudskog života. Pomislila sam kako je to pravi blagoslov i Božja milost što sam rođena u posljednjim danima i što sam u tako ranoj dobi prihvatila Božje djelo. Bog je uredio da odrastem u ovom povoljnom okruženju u kojem sam naučila govoriti mnoge jezike, uključujući kineski, što mi je omogućilo da čitam Božje riječi i koristim svoje vještine u svojoj dužnosti. Moje godine, porijeklo i jezične sposobnosti bile su vrlo prikladne za težnju istini i obavljanje mojih dužnosti. Kad bih isključivo tražila slavu, dobitak i status te postigla i slavu i dobitak, ali izgubila priliku slijediti Boga i težiti istini, kakvog bi smisla imalo to postignuće? Ništa se na ovom svijetu ne može mjeriti sa zadobivanjem istine te se ne može usporediti život koji ljudi smatraju dobrim i život koji je zadobio Stvoriteljevo odobravanje. Samo je život koji je zadobio Božje odobravanje smislen i vrijedan. Shvativši to, dobila sam odlučnost da težim istini te da se pokorim i udovoljim Bogu. Također sam bila voljna napustiti sveučilište kako bih se dala Bogu. Pomolila sam se Bogu i rekla Mu da se moram osloboditi tog dosadnog, suhoparnog načina života, da moram težiti istini, slijediti Boga i hodati pravim putem. Poslije sam nazvala svog mentora, rekla mu da se planiram ispisati i zamolila ga da mi potpiše ispisnicu. Međutim, ne samo da nije pristao potpisati, već je i rekao: „Ostala ti je samo još jedna godina do diplome, zar ne bi bila šteta sada odustati? Jasno ti je da su plaće visokoobrazovanih ljudi puno veće od onih bez diplome. Bez fakultetske diplome mogla bi čak imati problema s pronalaskom posla; ljudi te neće gledati istim očima. Ako imaš neki problem, možeš zamrznuti godinu i vratiti se kad se stvari riješe. Nije li to bolja opcija?” Nakon što sam poslušala savjet svog mentora, bila sam pomalo rastrgana. Pomislila sam da bih možda trebala zamrznuti godinu, kako je i rekao, pa se poslije vratiti. Tako bih mogla diplomirati, steći diplomu te bih kasnije mogla pronaći dobar posao i biti poštovana. Ali isto tako sam pomislila da bi to mogla biti Sotonina podmukla zamka. Sotona nije želio da slijedim Boga i obavljam svoju dužnost, pa je iskoristio slavu i dobitak kako bi me stavio na kušnju. Sjetila sam se Božjih riječi koje kažu: „Kad Bog djeluje – kad Bog brine za čovjeka i ispituje ga, i kad ga On nalazi dostojnim i odobrava ga – Sotona ga u stopu prati, nastojeći ga zaluditi i teško mu nauditi. Budući da Bog želi zadobiti tu osobu, Sotona čini sve što je u njegovoj moći da stane na put, koristeći razne podle metode da bi ometao i oštetio Božje djelo, kako bi postigao svoj neizrecivi cilj. Koji je to cilj? On ne želi da Bog ikoga zadobije; on želi ugrabiti one koje Bog namjerava zadobiti, kako bi ih mogao zaposjesti, kontrolirati i preuzeti vlast nad njima, tako da štuju njega i pridruže mu se u činjenju zla kako bi se opirali Bogu” (Riječ. Svezak II.: O spoznaji Boga. Sâm Bog, jedinstveni IV.). Da sam napustila studij kako bih slijedila Boga, imala bih više vremena da težim istini i obavljam svoju dužnost, ali moj je mentor izgovorio određene stvari kako bi me stavio na kušnju. Izvana se činilo kao da se brine za mene, ali u pozadini je djelovala Sotonina podmukla zamka. Sotona me želio staviti na kušnju da nastavim tražiti slavu, dobitak i status te da zaglibim u svojoj težnji za slavom i dobitkom. Nisam smjela nasjesti na Sotonin trik. Shvativši to, odgovorila sam mentoru, rekavši: „Razumijem što mislite, ali sada mi je još jasnija hitna Božja namjera. Dugo sam i pomno razmišljala o odabiru ovog puta vjere i već sam donijela odluku. Posvetit ću svoj život vjeri, slijedeći Boga i dajući se za Njega, te se nikada više neću vratiti studiju. Odlučila sam se ispisati i nadam se da me možete razumjeti.” Vidjevši da sam donijela odluku, mentor me više nije pokušavao uvjeriti te je potpisao papire za ispis.

Nakon ispisa, imala sam puno više vremena i energije za obavljanje svoje dužnosti te sam postala puno usredotočenija i mirnija pred Bogom. Također sam imala više vremena za promišljanje o Božjim riječima, razgovor o istini u zajedništvu s braćom i sestrama te obavljanje svoje dužnosti. Osjećala sam da sam sve bliže Bogu. Od tada je prošlo gotovo godinu i pol dana. Dok sam obavljala svoju dužnost, pokazivala sam svoju iskvarenu narav, ali kroz to sam naučila kako skladno surađivati s drugima, a kada bih naišla na probleme, ne bih zapela u njima, već bih tragala za istinom kako bih ih riješila. Toliko sam toga dobila tijekom protekle godine. Da sam čekala još godinu dana da počnem obavljati svoju dužnost, propustila bih tolike prilike za stjecanje istine, što bi za mene bio ogroman gubitak. Također sam vidjela da svjetske katastrofe postaju sve teže. Ukrajina i Rusija su u ratu, diljem svijeta izbili su veliki sukobi, pandemija se pojačala, a potresi i poplave postaju sve češći. Pomislila sam na to kako bi, kada dođu nesreće, čak i da sam stekla diplomu i postigla slavu i dobitak te zadobila poštovanje, sve to bilo besmisleno kad ne bih imala život. Baš kao što je Gospodin Isus rekao: „što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?” (Lk 9,25). Moram vjerovati u Boga i slijediti Ga svim srcem, jer tako mogu steći istinu i život. To je najvrednija stvar na svijetu i najveći blagoslov! Moja odluka da napustim školovanje kako bih slijedila Boga i obavljala svoju dužnost kao stvoreno biće najbolja je odluka koju sam ikada donijela! Hvala Bogu na Njegovom vodstvu!