Qingsong, Kina

Godine 2001. prihvatila sam djelo Svemogućeg Boga u posljednjim danima. Godine 2020. dijagnosticirani su mi moždani udar i srčana bolest. Tada mi je hitno trebao novac za liječenje, a igrom slučaja sin mi je poslao 5 tisuća juana. Pomislila sam: „Moj sin je netko na koga se uvijek mogu osloniti. Kad ostarim, i dalje ću se morati oslanjati na njega.” Godine 2022. moj se sin oženio i sam je kupio i kuću i auto. Poslije mi je snaha kupila zlatni prsten, potrošivši na njega više od tisuću juana. Također mi je rekla: „Ne tražimo ništa drugo od vas, ali kad budemo imali djecu, bilo bi sjajno da nam ih pomognete čuvati.” Kad sam vidjela koliko su moj sin i snaha dobri prema meni, pomislila sam: „On je moj jedini sin. Moram se dobro slagati sa sinom i snahom jer ću se u starosti morati osloniti na njih da se brinu o meni. Zdravlje mi je iz godine u godinu sve lošije. Ako im pomognem čuvati djecu dok još mogu, oni će se brinuti o meni kad ostarim.” Nakon što sam o tome razmislila, pristala sam i rekla: „U redu. Kad budete imali djecu, ja ću vam ih čuvati.” Poslije, zbog rizika za moju sigurnost, nisam imala izbora nego napustiti dom kako bih obavljala svoju dužnost u crkvi i izbjegla uhićenje od strane Komunističke partije Kine (KPK).

Jednog dana u travnju 2024. saznala sam da mi je snaha trudna, a obitelj me zamolila da se vratim i brinem o njoj. Požurila sam natrag. Međutim, čim sam stigla kući, seoski su dužnosnici došli provjeriti moju prijavu prebivališta. Razmišljajući o tome da KPK ima moju fotografiju i da me traži svih ovih godina, nisam se usudila ostati kod kuće i brzo sam otišla. Nakon povratka u crkvu osjećala sam se vrlo tužno i pomislila: „Moj sin radi u drugom gradu i nema vremena brinuti se o mojoj snahi. Ako se ja, kao njezina svekrva, ne brinem o njoj, što će njezina obitelj misliti o meni? Ne znam ni kako je sada moja snaha.” Nakon tih razmišljanja stalno me pratio osjećaj da sam im dužna. Zbog te muke u srcu, došlo je do ponovne pojave moždanog udara. Postala sam još zabrinutija i pomislila: „Sve sam starija, a zdravlje mi je sve gore. Zar mi u budućnosti neće trebati sin i snaha da se brinu o meni? Nisam se brinula o snahi kad sam joj najviše trebala. Ako se jednog dana, stara i bolesna, moram vratiti k njima, hoće li me i dalje prihvatiti i brinuti se o meni u starosti?” Kad god bih o tome razmišljala, moje bi se stanje pogoršalo. Dani su prolazili i uskoro je došlo vrijeme da se dijete rodi. Ali i dalje se nisam mogla vratiti da se brinem o snahi i nisam mogla suspregnuti uzdahe. Tada sam obavljala dužnost zalijevanja pridošlica. Iako sam svaki dan obavljala svoju dužnost, srce mi je često bilo uznemireno zbog te situacije, pa nisam pravovremeno pratila rad niti rješavala probleme pridošlica. Zbog toga problemi nekih pridošlica nisu bili pravovremeno riješeni te su živjeli u negativnosti i slabosti. Kad sam vidjela da nisam dobro izvršila svoje dužnosti, nisam razmišljala o tome kako riješiti stvari i preokrenuti situaciju. Umjesto toga, čak sam pomislila: „Ako nema rezultata, neka tako bude. Ako me smijene, možda ću se moći vratiti sinu i pomoći mu čuvati dijete.” Budući da sam živjela u pogrešnom stanju, obavljala sam svoju dužnost bez vodstva Duha Svetoga te sam postala negativna i potištena. Tada sam se pomolila Bogu: „Dragi Bože, stalno se želim vratiti kući i brinuti se o svojoj snahi i unuku. Bojim se da se, ako se sada ne vratim, nitko neće brinuti o meni kad ostarim. Znam da je pogrešno živjeti u ovom stanju. Molim Te, prosvijetli me i vodi me da shvatim istinu i spoznam vlastite probleme.” Nakon molitve sjetila sam se Božjih riječi: „Zašto djeca pokazuju odanost svojim roditeljima? Zašto roditelji obožavaju svoju djecu? Kakvu to namjeru svi ljudi gaje? Nije li to ispunjenje vlastitih planova i sebičnih želja? Je li to doista postupanje radi Božjeg plana upravljanja? Je li to uistinu postupanje radi Božjeg djela? Je li to ispunjavanje dužnosti stvorenog bića?” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Bog i čovjek zajedno će ući u počinak.). Bog razotkriva da među ljudima uopće nema stvarne ljubavi ni brige. Svatko gaji vlastite namjere i traži osobnu korist. Bila sam upravo onakva kakvom me Bog razotkrio. Stalno sam razmišljala o trudnoći svoje snahe, ne zato što sam se iskreno željela brinuti o njoj, već zbog vlastitih namjera. Osjećala sam da mi se zdravlje posljednjih nekoliko godina pogoršava i da ću se u starosti i dalje morati oslanjati na sina da se brine o meni. Zato sam im željela pomoći oko djeteta dok još mogu, kako bi se on zauzvrat brinuo o meni kad ostarim. Ali kad se nisam mogla vratiti zbog svoje dužnosti i sigurnosnih rizika, srce mi je bilo ispunjeno tjeskobom i više nisam osjećala nikakvo breme za svoju dužnost. Uvidjela sam da sam mislila samo na interese vlastitog tijela.

Poslije sam tragala za istinom kako bih riješila svoje probleme. Čitala sam Božje riječi: „Kada ljudi nisu u stanju prozreti, razumjeti i prihvatiti Božju suverenost i okolnosti koje On orkestrira ili se pokoriti Njegovoj suverenosti i takvim okolnostima te kada se ljudi suočavaju s raznim poteškoćama u svom svakodnevnom životu ili kada te poteškoće premašuju ono što normalni ljudi mogu podnijeti, oni podsvjesno osjećaju raznorazne brige i tjeskobe, pa čak i patnju. Ne znaju kakvo će biti sutra, ili prekosutra, ili kakva će biti njihova budućnost i stoga osjećaju patnju, tjeskobu i zabrinutost zbog svakojakih stvari. Iz kojeg konteksta proizlaze te negativne emocije? Stvar je u tome što oni ne vjeruju u Božju suverenost – to jest, nisu u stanju vjerovati u Božju suverenost i prozreti je te nemaju istinsku vjeru u Boga u svojem srcu. Čak i kada vlastitim očima vide činjenice Božje suverenosti, oni to ne razumiju niti u to vjeruju. Ne vjeruju da Bog ima suverenost nad njihovom sudbinom, ne vjeruju da su njihovi čitavi životi u Božjim rukama i tako se u njihovom srcu rađa nepovjerenje prema Božjoj suverenosti i uređenjima, a zatim se javljaju pritužbe, i oni se nisu u stanju pokoriti” (Riječ. Svezak VI.: O težnji za istinom. Kako težiti istini (3).). Ono što je Bog razotkrio bilo je upravo moje stanje. Nakon što sam prvi put pronašla Boga i dok sam bila zdrava, mogla sam se usredotočiti na svoje dužnosti, ali kako sam starjela, moji su se zdravstveni problemi postupno povećavali. Imala sam moždani udar i srce mi nije bilo u dobrom stanju. Ne shvaćajući to, počela sam živjeti u nemiru i tjeskobi, brinući se što ću učiniti ako mi se zdravlje pogorša, a ne bude nikoga da se brine o meni. Kad su me sin i snaha trebali, nisam se vratila da se brinem o njima – hoće li se oni brinuti o meni kad ostarim i budem trebala njegu? Kad bih o tome razmišljala, sve bih više tonula u negativne emocije, gubila bih osjećaj bremena u svojoj dužnosti, pa čak ne bih bila voljna izvršavati svoju dužnost u crkvi. Samo sam se željela vratiti i brinuti se o svojoj snahi. Iako sam često govorila da je sve u Božjim rukama, kad bi mi se nešto dogodilo, izgubila bih vjeru u Božju suverenost i samo se željela osloniti na druge. Shvatila sam da uopće nemam vjeru u Boga. Kad se sjetim toga, kakvog je smisla imala sva ta briga? Bog je već uredio kakav će mi biti budući život i samo sam se trebala pokoriti Božjoj suverenosti i uređenjima te prirodno prolaziti kroz sve što dolazi.

Nakon toga pročitala sam odlomak Božjih riječi i dio se mojih briga u srcu ublažio. Bog kaže: „Roditelji su već zadobili mnogo radosti i životnih spoznaja od svoje djece u procesu njihova odgoja, što im je velika utjeha i dobitak. Što se tiče toga hoće li ti tvoja djeca biti odana, hoćeš li se moći osloniti na njih za bilo što te što možeš dobiti od njih, te stvari ovise o tome je li vam suđeno da živite zajedno, a to ovisi o Božjem predodređenju. S druge strane, vrsta okruženja u kojem tvoja djeca žive, njihovi životni uvjeti, imaju li uvjete da se brinu o tebi, jesu li financijski zbrinuti i mogu li ti pružiti materijalni užitak i pomoć, također ovise o Božjem predodređenju. Štoviše, kao roditelj, hoćeš li moći uživati u materijalnim stvarima, novcu ili emocionalnoj utjesi koju ti djeca pružaju, također ovisi o Božjem predodređenju. Nije li tako? (Jest.) To nisu stvari koje ljudi mogu tražiti po vlastitoj volji. Vidiš, neku djecu njihovi roditelji ne vole i njihovi roditelji nisu voljni živjeti s njima, ali Bog je unaprijed odredio da žive sa svojim roditeljima, pa ne mogu biti daleko od svojih roditelja niti ih napustiti. Zaglavili su sa svojim roditeljima cijeli život – roditelji ih ne bi mogli otjerati čak ni da pokušaju. S druge strane, neka djeca imaju roditelje koji su vrlo voljni živjeti s njima; nerazdvojni su, uvijek nedostaju jedni drugima nakon što se rastanu, ali iz raznih razloga, poput odlaska u inozemstvo radi posla ili života u drugom mjestu nakon stupanja u brak, odvojeni su od svojih roditelja velikom udaljenošću. Nije se lako sresti čak ni jednom, a moraju pronaći pravo vrijeme čak i za telefonski ili video poziv; zbog vremenske razlike ili drugih nepogodnosti, ne mogu vrlo često razgovarati sa svojim roditeljima. Nisu li sve te posebne okolnosti povezane s Božjim predodređenjem? (Jesu.) To nije nešto o čemu mogu odlučivati subjektivne želje ni roditelja ni djeteta; najviše od svega, to ovisi o Božjem predodređenju” (Riječ. Svezak VI.: O težnji za istinom. Kako težiti istini (19).). Iz Božjih riječi shvatila sam da se svi roditelji nadaju da će se djeca brinuti o njima kad ostare. Ali to doista nije nešto što ljudi mogu tražiti za sebe; to je određeno Božjom suverenošću i odredbama. Sjetila sam se jedne starije sestre koju sam poznavala. Nakon što su njezina djeca zasnovala vlastite obitelji, ona je nastavila obavljati svoju dužnost u crkvi i nije imala vremena čuvati unuke. Ipak, kad je bila u šezdesetima, njezina je kći preuzela inicijativu da se brine o njoj, a ona je i dalje mogla obavljati svoje dužnosti iz kćerine kuće. S druge strane, poznavala sam osobu koja je radila kako bi financijski pomagala obitelji svoga sina i brinula se o njegovoj djeci, ali ju je na kraju snaha izbacila iz kuće. Također sam razmišljala o vremenu 2020. godine kad sam bila bolesna i doista mi je trebao novac. Iako sinu nisam ništa rekla, on mi je slučajno dao 5000 juana. Nije li sve to bio rezultat Božje suverenosti i aranžmana? Kad sam to shvatila, osjećala sam se doista posramljeno. Vjerovala sam u Boga toliko godina i jela i pila toliko Božjih riječi, ali čim sam se razboljela, razotkrila sam se. Nisam se oslanjala na Boga, pokušavala sam sama smisliti izlaze i stalno sam htjela trčati sinu po podršku. Na koji sam ja to način vjerovala u Boga? Nakon čitanja Božjih riječi, shvatila sam da, ako je Bog unaprijed odredio da se nečija djeca neće brinuti o njemu u starosti, onda će, bez obzira na to koliko se trudili održati odnos sa svojom djecom, sve biti uzalud. Ako je Bog unaprijed odredio da će se moja djeca brinuti o meni, onda će Bog urediti stvari za mene kad za to dođe vrijeme. Ako jednog dana zbog zdravlja više ne budem mogla obavljati svoju dužnost, tada ću to iskusiti pokoravajući se Božjim orkestracijama i aranžmanima. Vjerovala sam da postoje lekcije koje treba naučiti i istine koje treba zadobiti. Nakon toga više se nisam brinula što se ne mogu brinuti o svojoj snahi i mogla sam umiriti srce i obavljati svoju dužnost.

Poslije sam čitala da Bog razotkriva kako Sotona koristi tradicionalnu kulturu da bi iskvario ljude pa sam počela razlučivati neke pogrešne stavove koje sam nosila u sebi. Svemogući Bog kaže: „Gledajući tradicionalnu kinesku kulturu, Kinezi posebno naglašavaju odanost roditeljima. Od davnina do danas o tome se uvijek raspravljalo i to se smatralo dijelom čovječnosti ljudi i mjerilom za procjenu je li netko dobar ili loš. Naravno, u društvu se oblikovalo opće raspoloženje i javno mnijenje. Ako djeca nisu odana, odbačena su s prezirom i osuđena, a njihovi se roditelji osjećaju posramljeno, dok djeca osjećaju da ne mogu podnijeti tu mrlju na svom ugledu. Pod utjecajem raznih čimbenika, roditelji su također duboko zatrovani ovim tradicionalnim razmišljanjem, zahtijevajući bez razmišljanja ili razlučivanja da njihova djeca budu odana. Zašto roditelji odgajaju djecu? Ne zato da bi se brinula o tebi u starosti i dostojno te ispratila kada umreš, već kako bi ti ispunio odgovornost i obvezu koju ti je Bog dao. Jedan je aspekt taj da je odgajanje djece ljudski nagon, dok je drugi taj da je to ljudska odgovornost. Ti si dobio djecu zbog nagona i odgovornosti, a ne radi pripreme za starost i kako bi se netko brinuo o tebi kada ostariš. Nije li to gledište ispravno? (Jest.) Jesu li ljudi bez djece nužno jadni u starosti? Ne nužno, zar ne? Ljudi bez djece i dalje mogu doživjeti starost, a neki su čak i zdravi, uživaju u svojoj poznoj dobi i odlaze u grob u miru. Mogu li ljudi s djecom zasigurno uživati u svojoj poznoj dobi u sreći i zdravlju? (Ne nužno.) Stoga zdravlje, sreća, životna situacija, kvaliteta života i tjelesno stanje roditelja u poznoj dobi zapravo nemaju izravne veze s tim jesu li njihova djeca odana ili ne, već su povezani s Božjim predodređenjem i životnim okruženjem koje On za njih priređuje. Djeca nisu obvezna snositi odgovornost za životne prilike svojih roditelja u njihovoj poznoj dobi” (Riječ. Svezak VI.: O težnji za istinom. Kako težiti istini (19).). Nakon čitanja Božjih riječi, shvatila sam da svrha odgajanja djece nije da se brinu o tebi u starosti i da svatko ima svoju misiju i odgovornosti. Međutim, nakon što me Sotona iskvario, prihvatila sam misli i stavove koje mi je usadio, kao što su „Imati se na koga osloniti u starosti”, „Imati nekoga tko će se brinuti o tebi u starosti” i „Odgajati djecu da se brinu o tebi u starosti”. Vjerovala sam da jednostavno nije u redu da osoba nema djecu koja će se brinuti o njoj u starosti. Kad sam ostarjela i razvila razne zdravstvene probleme, samo sam željela održati dobar odnos sa sinom i snahom kako bi se oni brinuli o meni u budućnosti. Kad se zbog rizika nisam mogla vratiti da se brinem o svojoj trudnoj snahi, čak mi se nije dalo ni obavljati svoju dužnost. To je značilo da problemi pridošlica nikad nisu bili riješeni i da je njihov ulazak u život bio odgođen. Ali i dalje se nisam pokajala, pa sam se čak nadala da ću biti smijenjena sa svojih dužnosti kako bih mogla ići kući i brinuti se o snahi. Razmišljala sam o tome kako sam vjerovala u Boga mnogo godina i uživala u tolikoj Božjoj opskrbi istinom. Ne samo da nisam uspjela ispravno obavljati svoju dužnost da uzvratim Bogu, već sam čak bila u stanju odreći se svoje dužnosti da ugodim sinu i snahi. Kad bi mi se nešto dogodilo, razmišljala sam samo o vlastitom izlazu. Nisam pokazivala ni najmanju posvećenost svojoj dužnosti. Kakvu sam ja to ljudskost imala? Shvatila sam da su stavovi poput „Imati se na koga osloniti u starosti”, „Imati nekoga tko će se brinuti o tebi u starosti” i „Odgajati djecu da se brinu o tebi u starosti”, trikovi kojima se Sotona služi da bi kontrolirao ljude. Živeći prema tim stavovima prestala sam vjerovati u Božju suverenost, bunila se protiv Njega i nisam Mu se pokoravala, a izgubila sam i svaki osjećaj bremena za svoju dužnost. Gotovo sam izgubila priliku obavljati svoju dužnost. Da sam se nastavila držati tih stavova, izgubila bih svoju priliku za spasenje i doista bih uništila samu sebe. Tada sam razmišljala o svojim iskustvima s bolešću posljednjih godina. Godine 2018. nisam mogla ispraviti ruke zbog vratne spondiloze koja je pritiskala živce. Sestra kod koje sam boravila kupila mi je lijekove i s vremenom sam ponovno mogla ispružiti ruke. Također, 2020. godine imala sam moždani udar, a liječnici su rekli da je bolest teško izlječiva. Neočekivano mi je jedna starija sestra dala četiri kutije lijeka za moždani udar. Nakon uzimanja lijekova, moje se zdravlje postupno poboljšalo. Nijedna od tih bolesti posljednjih godina nije izliječena oslanjanjem na moga sina: Bog je bio taj koji je, uvijek iznova, uređivao ljude, događaje i stvari kako bi moje bolesti mogle biti izliječene. Danas sam još živa zahvaljujući Božjoj zaštiti! Morala sam se odreći Sotoninih zabluda kao što su „Imati se na koga osloniti u starosti” i „Imati o kome ovisiti u starosti”, te se povjeriti Bogu i vrijeme koje mi je preostalo iskoristiti za savjesno obavljanje svoje dužnosti, kako bih Mu udovoljila.

Nakon toga, pročitala sam još jedan odlomak Božjih riječi, koji je promijenio moj stav da se uvijek želim oslanjati na dijete da se brine o meni u starosti. Bog kaže: „Roditelji ne bi trebali zahtijevati da njihova djeca budu odana te da se brinu o njima i uzdržavaju ih u njihovoj poznoj dobi – za tim nema potrebe. S jedne strane, to je stav koji bi roditelji trebali imati prema svojoj djeci, a s druge, to je dostojanstvo koje bi roditelji trebali posjedovati. Naravno, postoji i važniji aspekt: to je načelo kojeg bi se stvorena bića koja su roditelji trebala pridržavati u ophođenju sa svojom djecom. Ako su tvoja djeca odana i voljna brinuti se o tebi, ne trebaš ih odbiti; ako to nisu voljna učiniti, ne trebaš po cijele dane kukati i žaliti se, osjećajući u srcu nelagodu ili ogorčenje, niti zamjerati svojoj djeci. Trebao bi preuzeti odgovornost i snositi teret za svoj vlastiti život i opstanak koliko god si u mogućnosti i ne bi to trebao prebacivati na druge, pogotovo ne na svoju djecu. Trebao bi se proaktivno i ispravno suočiti sa životom bez društva ili pomoći svoje djece uz sebe, a čak i ako si odvojen od svoje djece, i dalje bi se trebao moći samostalno suočavati sa svime što ti život donosi. Naravno, ako ti je prijeko potrebna pomoć tvoje djece, možeš ih zamoliti za nju, ali to se ne bi smjelo temeljiti na pogrešnoj misli i gledištu da djeca moraju biti odana svojim roditeljima ili da se oslanjaš na njih da se brinu o tebi u starosti. Umjesto toga, i jedni i drugi trebali bi činiti stvari za svoje roditelje ili svoju djecu iz perspektive ispunjavanja svojih odgovornosti. Na taj se način odnos između roditelja i djece može rješavati razborito. Naravno, ako su obje strane razborite, daju jedna drugoj prostora i međusobno se poštuju, naposljetku će zacijelo ostvariti bolji i skladniji suživot, njegovati tu obiteljsku privrženost te cijeniti i čuvati svoju uzajamnu brigu, obzir i skrb. Naravno, činiti te stvari na temelju međusobnog poštovanja i razumijevanja razmjerno je usklađeno s ljudskošću i razmjerno prikladno” (Riječ. Svezak VI.: O težnji za istinom. Kako težiti istini (19).). Bog kaže: „Roditelji ne bi trebali zahtijevati da njihova djeca budu odana te da se brinu o njima i uzdržavaju ih u njihovoj poznoj dobi – za tim nema potrebe. S jedne strane, to je stav koji bi roditelji trebali imati prema svojoj djeci, a s druge, to je dostojanstvo koje bi roditelji trebali posjedovati.” Ove su me riječi doista dirnule. Bog nam je jasno rekao da bi se odnos između roditelja i djece trebao temeljiti na uzajamnoj brizi i razumijevanju i ne bi trebao uključivati nikakve pogodbe. Svatko ima svoju misiju, a mi kao roditelji ne bismo trebali tražiti od svoje djece da nas uzdržavaju i brinu o nama. Stariji bi također trebali živjeti dostojanstveno i ne uvijek razmišljati o oslanjanju na brigu svoje djece. Iako sam odgojila sina, on je sada odrastao i neovisan i više nema puno veze sa mnom. Svatko ima svoj životni put i mora se sam suočavati s onim što mu život donosi. Međutim, ja sam uvijek željela da se moj sin brine o meni kad ostarim i nisam se usudila sama iskusiti život koji mi je Bog uredio. Kako sam ja to živjela s ikakvim dostojanstvom? Jedući i pijući Božje riječi, moje se gledište donekle preokrenulo i osjećala sam se mnogo slobodnije.

Jednog sam dana primila pismo od kuće. Pisalo je da je moja snaha već rodila i tražili su da se vratim i brinem o njoj. Osjetila sam se malo poljuljano i pomislila: „Sada sam jako zauzeta svojom dužnošću. Ako se doista vratim kući, ne znam koliko će mi trebati da se opet vratim ovamo. To će odgoditi rad crkve. Osim toga, KPK me neprestano pokušava uhititi, pa bi povratak mogao biti rizičan. Ali ako se ne vratim, što ako moj sin i snaha prekinu odnose sa mnom? Ipak se u starosti moram osloniti na njih da se brinu o meni. Ako doista ne bude išlo drugačije, jednostavno ću se morati vratiti.” Kad sam to pomislila, shvatila sam da se još uvijek želim oslanjati na sina u starosti te sam počela tražiti istinu kako bih riješila taj problem. Čitala sam Božje riječi: „Bog ne plaća samo cijenu za svaku osobu u desetljećima od njezinog rođenja do danas. Kako Bog to vidi, ti si došao na ovaj svijet bezbroj puta i bezbroj puta si se reinkarnirao. Tko upravlja time? Bog upravlja time. Ti nemaš načina da znaš te stvari. (…) Koliko samo truda Bog ulaže u jednu osobu! Neki ljudi kažu: ‚Imam šezdeset godina. Šezdeset godina Bog pazi na mene, štiti me i vodi me. Ako u starosti ne budem mogao vršiti dužnost i ne budem mogao ništa raditi – hoće li se Bog i dalje zamarati mnome?’ Nije li to glupo reći? Bog ne bdije nad čovjekom, ne štiti ga i nema suverenost nad njegovom sudbinom samo tijekom jednog životnog vijeka. Kad bi to bio samo jedan životni vijek, samo jedan život, to ne bi uspjelo pokazati da je Bog svemoguć i da ima suverenost nad svime. Ulažući trud i plaćajući cijenu za nekoga, Bog ne uređuje samo ono što će ta osoba raditi u ovom životu – On za nju uređuje bezbrojne živote. Bog preuzima punu odgovornost za svaku dušu koja se reinkarnira. On djeluje Svojim srcem, plaćajući cijenu Svog života, usmjeravajući svaku osobu i uređujući svaki njezin život. S obzirom na to da Bog ulaže toliki trud i plaća toliku cijenu radi čovjeka te daruje čovjeku sve te istine i ovaj život, ako u ovim posljednjim danima ljudi ne vrše dužnost stvorenih bića i ne vrate se pred Stvoritelja – ako, bez obzira na to kroz koliko su života i naraštaja prošli, na kraju ne uspiju ispuniti svoje dužnosti i udovoljiti Božjim zahtjevima – ne bi li tada njihov dug Bogu bio prevelik? Ne bi li bili nedostojni svih cijena koje je Bog platio? Toliko bi im nedostajalo savjesti da ne bi zaslužili zvati se ljudima, jer bi njihov dug Bogu bio prevelik. (…) Milost, ljubav i milosrđe koje Bog pokazuje čovjeku nisu samo svojevrstan stav – oni su također i činjenica. Koja je to činjenica? To je da Bog stavlja Svoje riječi u tebe, prosvjetljujući te, dopuštajući ti da vidiš što je divno kod Njega i o čemu se točno radi u ovom svijetu, dajući ti veliku bistrinu uma i dopuštajući ti da razumiješ Njegove riječi i istinu. Na taj način, a da to i ne znaš, ti zadobivaš istinu. Bog obavlja toliko djela na tebi na vrlo stvaran način, omogućujući ti da zadobiješ istinu. Kada zadobiješ istinu, kada zadobiješ najdragocjeniju stvar, a to je vječni život, Božje su nakane zadovoljene. Kada Bog vidi da ljudi teže istini i da su voljni surađivati s Njim, On je sretan i zadovoljan. On tada ima određeni stav, i dok ima taj stav, On poduzima korake te gleda na čovjeka s odobravanjem i blagoslivlja ga. On kaže: ‚Nagradit ću te. Ovo su blagoslovi koje zaslužuješ.’ I tada ćeš zadobiti istinu i život. Kada budeš imao spoznaju o Stvoritelju i kada zadobiješ Njegovo uvažavanje, hoćeš li i dalje osjećati prazninu u svom srcu? Nećeš. Osjećat ćeš se ispunjeno i prožeto užitkom. Nije li to življenje vrijednog života? To je najvrjedniji i najsmisleniji život” (Riječ. Svezak III.: Besjede Krista posljednjih dana. Plaćanje cijene radi zadobivanja istine od velike je važnosti.). Nakon čitanja Božjih riječi, bila sam duboko dirnuta. Bog je suveren nad sudbinom cijelog čovječanstva i On njome upravlja i samo je On moj oslonac. Razmišljala sam o tome kako me je, svih godina dok sam slijedila Boga i obavljala svoju dužnost, Bog uvijek vodio i štitio i vidjela sam mnoga Božja djela. S Bogom uz sebe, zbog čega sam se još uopće brinula? Ako bih u ovom ključnom trenutku Božjeg djela nastavila živjeti za svoju obitelj i tijelo, zanemarila svoju dužnost kako bih održala odnos sa sinom i na kraju izgubila priliku za spasenje, to bi bilo doista glupo! Samo želim posvetiti sve što mogu ispunjavanju svoje dužnosti do kraja života. Čak i ako se moj sin ne bude brinuo o meni u starosti, ne trebam se brinuti. Jednostavno ću to iskusiti oslanjajući se na Boga. Sada sam svaki dan posvećena izvršavanju svojih dužnosti i osjećam se izuzetno opušteno i oslobođeno.

Nakon ovog iskustva, moja najdublja spoznaja jest da je Bog moj istinski oslonac. Samo Bog može izraziti istinu, pokazati nam ispravan put u životu i voditi nas da proživimo smisleni život. Hvala Svemogućem Bogu!