Lin Jing, Kina

U kolovozu 2001. godine jedna sestra posvjedočila mi je da se Bog po drugi put utjelovio da izrazi istinu i izvrši Svoje djelo suda kako bi pročistio i preobrazio čovjekovu iskvarenu narav i na kraju uveo ljude u prekrasno kraljevstvo. Kad sam to čula, bila sam vrlo uzbuđena. Nakon razdoblja istraživanja prihvatila sam djelo Svemogućeg Boga posljednjih dana. Nakon toga sam aktivno pohađala okupljanja i izvršavala svoje dužnosti. Poslije sam izabrana za vođu u crkvi. U to me vrijeme moj muž često pokušavao spriječiti da vjerujem u Boga i izvršavam svoju dužnost, ali nisam se dala sputavati i nikada nisam zapostavljala svoje dužnosti. Cijele sam se dane užurbano kretala po crkvi. Danju sam pohađala okupljanja, razgovarajući u zajedništvu s braćom i sestrama kako bismo riješili poteškoće u njihovom ulasku u život. Navečer sam pružala podršku negativnoj i slaboj braći i sestrama. Moj muž prije nije puno zarađivao, ali, neočekivano, u to je vrijeme imao dobra primanja i naša je obitelj uskoro skupila nešto ušteđevine. Bila sam tako sretna. Mislila sam u sebi: „Dok izvršavam svoju dužnost, imam Božju milost i blagoslov, a u budućnosti ću moći ući i u kraljevstvo. Moram ispravno izvršavati svoju dužnost u budućnosti i Bog se neće nepravedno ophoditi prema meni; blagoslovit će život moje obitelji da bude sve bolji i bolji.” Međutim, baš kad sam tako planirala, dogodilo se nešto neočekivano.

Nakon nekog vremena, moj se muž stalno žalio na bolove u donjem dijelu leđa, pa je otišao u bolnicu na pregled. Liječnik je rekao da moj muž ima herniju diska i koštane izrasline na kralježnici te da će mu to, ako se stanje pogorša, pritisnuti živce i uzrokovati paralizu. Rečeno mu je i da više ne smije raditi te da mu je potrebno hitno liječenje. Kad sam to čula, šokirala sam se. Mislila sam u sebi: „Dužni smo puno novca za našu novoizgrađenu kuću, a vrata i prozori još nisu ugrađeni. Kći nam je na fakultetu te i ona treba novac. Kao vođa crkve vrlo sam zauzeta i nemam vremena zarađivati. Samo naš 14-godišnji sin uči se soboslikarstvu, ali mlad je i još uvijek je šegrt, svakog mjeseca vrlo malo zarađuje. Kako ćemo pokriti životne troškove obitelji u budućnosti?” Osjetila sam blagu zabrinutost. Međutim, kad sam pomislila koliko sam po cijele dane zauzeta izvršavanjem svoje dužnosti u crkvi, mislila sam da Bog neće ignorirati poteškoće u mojoj obitelji i da bi nakon razdoblja oporavka bolest moga muža mogla biti izliječena. Kad sam to pomislila, brige u mom srcu su se znatno smanjile.

Više od godinu dana prošlo je u tren oka. Moj je muž neprestano stavljao ljekovite flastere za liječenje, ali njegova se bolest još uvijek nije nimalo poboljšala, a ni liječnici nisu imali nikakve učinkovite metode liječenja. Osjećala sam tjeskobu u srcu. Nisam mogla ne pomisliti: „Kada će se bolest moga muža poboljšati? Da nisam toliko zauzeta izvršavanjem svoje dužnosti, mogla bih zaraditi nešto novca za uzdržavanje obitelji. Ali po cijele sam dane zauzeta radom u crkvi i nemam vremena zarađivati. Zašto Bog ne štiti moju obitelj? Zašto se bolest mog muža ne poboljšava? Uz sve ove poteškoće kod kuće preda mnom, kako mogu svoje srce u potpunosti posvetiti svojoj dužnosti?” Što sam više razmišljala o tome, to sam se gore osjećala. Živci su mi bili kao žice pod naponom, brujali su od tjeskobe. Ponekad doista više nisam mogla izdržati i plakala bih u tajnosti. Znala sam da se ne bih trebala žaliti na Boga, ali jednostavno nisam mogla kontrolirati svoje osjećaje i po cijele sam dane živjela u boli i muci. Posebice kad sam vidjela da muž sestre s kojom sam surađivala jako dobro zarađuje i da ona živi ugodnim životom i nije sputana novcem, osjećala sam da je to nepravedno. Pomislila sam: „Aktivnija sam u izvršavanju svojih dužnosti od nje, pa zašto je moja obitelj u ovakvom stanju? Zašto Bog iskazuje milost njima, a ne meni? Zar se ne sviđam Bogu? Bog ne blagoslivlja moju obitelj iako plaćam cijenu i ovoliko se dajem, pa zašto bih i dalje bila tako aktivna?” Međutim, tada sam pomislila: „Iskušava li me Bog? Ako nastavim aktivno izvršavati svoje dužnosti, Bog će možda blagosloviti moju obitelj kad vidi moju posvećenost. Ako budem površno izvršavala svoju dužnost, što ću učiniti ako me Bog ignorira u budućnosti?” Stoga sam si rekla da ne smijem biti površna i da moram ispravno izvršavati svoju dužnost. I dalje sam po cijele dane bila zauzeta vršeći svoju dužnost. Međutim, nakon nekog vremena, stanje moga muža nije se popravilo, a problemi moje obitelji i dalje nisu bili riješeni. Moje je srce bilo još više zbunjeno i uznemireno i osjećala sam kao da nema izlaza. Srce mi je bilo gorko poput žuči. Na jednom okupljanju spomenula sam poteškoće koje imam kod kuće. Shrvana, požalila sam se: „Čini se da ste vi svi u raju, a ja se toliko mučim da se osjećam kao da sam u paklu.” Moja me sestra strogo orezala, rekavši: „Zar ne prigovaraš da Bog nije pravedan?” Riječi moje sestre šokirale su me do srži. Nisam li se žalila na Boga? Sjetila sam se Božjih riječi: „Svaki tvoj prigovor ostavlja mrlju, a to je grijeh koji se ne može sprati!” (Riječ. Svezak III.: Besjede Krista posljednjih dana. U vjerovanju u Boga najvažnije je zadobivanje istine.). Shvativši ozbiljnost problema, brzo sam spustila glavu i prestala govoriti. Kad sam stigla kući, kleknula sam i jecajući se molila: „Bože, znam da se ne bih trebala žaliti kad poteškoće snađu moju obitelj, ali ne znam koja je Tvoja namjera ni kako da ovo iskusim. Bože, molim Te, prosvijetli me i povedi me da upoznam Tvoje djelo i razumijem Tvoju namjeru.”

Jednog dana pročitala sam odlomak Božjih riječi i zadobila neko razumijevanje Božjih namjera. Svemogući Bog kaže: „Za sve je ljude oplemenjivanje nesnosno bolno i vrlo ga je teško prihvatiti – ipak, upravo tijekom oplemenjivanja Bog čovjeku očituje Svoju pravednu narav i obznanjuje Svoje zahtjeve prema čovjeku te pruža više prosvjetljenja i više praktičnog orezivanja. Uspoređujući činjenice s istinom, čovjek zadobiva veću spoznaju o sebi i istini te bolje razumijevanje Božjih nakana, što mu omogućuje da ima istinitiju i čišću ljubav prema Bogu. Takvi su Božji ciljevi u provođenju djela oplemenjivanja. Sve djelo koje Bog čini na čovjeku ima svoje ciljeve i značaj; Bog ne čini besmisleno djelo niti djelo koje čovjeku nije od koristi. Oplemenjivanje ne znači uklanjanje čovjeka ispred Boga niti njegovo uništenje u paklu. Naprotiv, ono znači promjenu čovjekove naravi tijekom oplemenjivanja, promjenu njegovih nakana, njegovih starih pogleda, promjenu njegove ljubavi prema Bogu i promjenu cjelokupnog načina na koji živi. Oplemenjivanje je praktičan ispit čovjeka i oblik praktične obuke te samo tijekom oplemenjivanja njegova ljubav može služiti svojoj izvornoj funkciji” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Samo kroz iskustvo oplemenjivanja čovjek može posjedovati istinsku ljubav.). Dok sam razmišljala o Božjim riječima, srce mi se razvedrilo. Bez obzira na to kakve okolnosti Bog priredi za tebe, cilj Mu nije eliminirati te, već pročistiti i preobraziti tvoju iskvarenu narav i pomoći ti razumjeti Njegovu narav i Njegovo djelo. Kad upoznaš Boga, možeš se pokoriti Njegovom djelu. Tada sam shvatila da je Božja namjera, time što je moj muž toliko dugo imao problema s ozljedom leđa, bila da me potakne da tražim istinu i iz toga naučim lekcije, kako bi se moja iskvarena narav mogla pročistiti i preobraziti. Prisjetila sam se vremena kad sam prvi put prihvatila Božje novo djelo. Znala sam da u posljednjim danima Bog vrši Svoje djelo suda i pročišćenja, ali i dalje sam težila stjecanju milosti i blagoslova kao u Doba milosti, želeći da Bog izliječi bolest moga muža. Kad se stanje i dalje nije popravljalo, žalila sam se na Boga i živjela u negativnosti i pogrešnom razumijevanju. Svu tu patnju sam sama sebi nanijela. Sve je to uzrokovano mojim nerazumijevanjem Božjeg djela i time što sam išla pogrešnim putem u svojoj vjeri u Boga. Kad sam to shvatila, bol u mom srcu je znatno popustila.

Poslije sam se sjetila kako Bog razotkriva ljude koji se prema Njemu odnose kao prema švicarskom nožiću i rogu izobilja, pa sam potražila taj odlomak Božjih riječi da ga pročitam. Bog kaže: „Budući da današnji ljudi ne posjeduju istu ljudskost kao Job, što je s njihovom priroda-biti i njihovim stavom prema Bogu? Jesu li oni ljudi koji se boje Boga? Jesu li oni ljudi koji se klone zla? One koji se ne boje Boga niti se klone zla može se sažeto opisati u samo dvije riječi: ‚Božji neprijatelji’. Često izgovarate te dvije riječi, ali nikada niste spoznali njihovo pravo značenje. Riječi ‚Božji neprijatelji’ imaju svoju suštinsku stranu: one ne govore da Bog čovjeka smatra neprijateljem, nego da čovjek Boga smatra neprijateljem. Prvo, kada ljudi počnu vjerovati u Boga, tko od njih nema vlastite ciljeve, motive i ambicije? Iako dio njih vjeruje da Bog postoji i vidio je da Bog postoji, njihova vjera u Boga i dalje sadrži te motive, a krajnji cilj njihove vjere u Boga jest primiti blagoslove i od Njega dobiti ono što žele. Tijekom svojih životnih iskustava ljudi često u sebi misle: ‚Odrekao sam se svoje obitelji i karijere zbog Boga, a što mi je On dao? Moram to zbrojiti i potvrditi – jesam li u posljednje vrijeme primio ikakve blagoslove? Mnogo sam se davao tijekom ovog razdoblja, trčao sam i trčao i mnogo patio – je li mi Bog zauzvrat za moje zalaganje u ovom razdoblju dao ikakva obećanja? Je li zapamtio moja dobra djela? Kakav će biti moj ishod? Mogu li primiti blagoslove? ...’ Svaka osoba u srcu često i neprestano pravi takve računice, gajeći motive, ambicije i trgovački mentalitet dok traži stvari od Boga. To znači da čovjek u svom srcu neprestano iskušava Boga, neprestano kuje planove o Bogu, neprestano s Bogom ‚raspravlja’ o vlastitom ishodu i pokušava izvući izjavu od Boga te vidjeti hoće li mu Bog dati ono što želi. Dok teži Bogu, čovjek se prema Bogu ne odnosi kao prema Bogu. Čovjek se oduvijek pokušavao pogađati s Bogom, neprestano nešto tražeći od Njega, pa čak i pritišćući Ga na svakom koraku, pokušavajući uzeti cijelu ruku nakon što mu je pružen prst. Dok se pokušava pogađati s Bogom, čovjek se također raspravlja s Njim, a ima čak i ljudi koji, kada ih snađu kušnje ili se nađu u određenim situacijama, često postanu slabi, negativni i nemarni u svom radu te puni pritužbi na Boga. Otkad je čovjek počeo vjerovati u Boga, Boga smatra rogom izobilja, švicarskim vojnim nožem, a sebe smatra najvećim Božjim vjerovnikom, kao da je traženje blagoslova i obećanja od Boga njegovo neotuđivo pravo i obveza, dok su zaštita, briga i opskrba čovjeka odgovornosti koje bi Bog trebao ispuniti. Takvo je osnovno shvaćanje tih triju riječi ‚vjera u Boga’ svih onih koji vjeruju u Boga i takvo je njihovo najdublje razumijevanje pojma vjere u Boga” (Riječ. Svezak II.: O spoznaji Boga. Božje djelo, Božja narav i Sâm Bog II.). „Nadaš se da tvoja vjera u Boga neće pred tebe postavljati poteškoće ni nevolje, pa ni najmanju patnju. Uvijek težiš bezvrijednim stvarima i nimalo ne cijeniš život, već svojim ekstravagantnim mislima uvijek daješ prednost pred istinom. Tako si bezvrijedan! Živiš kao svinja – kakva je razlika između tebe i svinja ili pasa? Nisu li svi oni koji ne teže istini, već vole tijelo, isto što i zvijeri? Nisu li svi oni mrtvaci bez duha hodajući leševi? Koliko je riječi izgovoreno među vama? Je li među vama obavljeno tek malo djela? Koliko sam vam toga pružio? Pa zašto to onda nisi zadobio? Na što se imaš žaliti? Nije li to što ništa nisi zadobio posljedica tvoje prevelike ljubavi prema tijelu? I nije li to posljedica tvojih pretjerano ekstravagantnih misli? Nije li to zato što si suviše glup?” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Petrova iskustva: njegova spoznaja o grdnji i sudu.). Razotkrivanje Božjih riječi probolo mi je srce. Nakon što sam povjerovala u Boga, uživala sam u mnogim Božjim milostima i blagoslovima i bila sam izuzetno motivirana u izvršavanju svoje dužnosti. Vjerovala sam da će mi Bog, sve dok budem ispravno izvršavala svoju dužnost, darovati obilnu milost, zaštititi me od katastrofa i nesreća te čuvati moju obitelj sigurnom i zdravom. S tim sam pogrešnim namjerama izvršavala svoju dužnost. Isprva, kad je moj muž dobio herniju diska i liječnik rekao da će, ako se stanje pogorša, ostati paraliziran, vjerovala sam da se, sve dok aktivno izvršavam svoje dužnosti, Bog neće nepravedno ophoditi prema meni i da neće dugo trebati da se bolest moga muža izliječi. Stoga se moj entuzijazam za izvršavanje dužnosti nije promijenio. Međutim, kada mom mužu i dalje nije bilo bolje i moja se obitelj suočila s financijskim poteškoćama, dok su braća i sestre oko mene uživali u superiornom i ugodnom životu, osjećala sam da je to nepravedno i žalila se da me Bog ne blagoslivlja te više nisam bila aktivna u izvršavanju svoje dužnosti kao prije. Poslije sam se zabrinula da Bog iskušava jesam li Mu odana i da, budem li površna prema svojoj dužnosti, neću primiti Božju milost i blagoslove, te nisam imala drugog izbora nego nastaviti izvršavati svoju dužnost. Nakon nekog vremena stanje moga muža i dalje se nije popravilo, a poteškoće u mom životu nisu bile riješene. U svom sam se srcu još više žalila na Boga, pa sam čak i pred sestrama iskalila svoje nezadovoljstvo Bogom, žaleći se da Bog nije pravedan prema meni. Ružnoća mog pokušaja da se cjenkam s Bogom u potpunosti je razotkrivena i bila sam potpuno otkrivena! U godinama kad je moj muž bio bolestan nisam tragala za istinom. Umjesto toga, neprestano sam živjela u negativnosti, žaleći se na Boga i pogrešno Ga razumijevajući. Iako sam izvršavala svoju dužnost, samo sam se pokušavala cjenkati s Bogom u zamjenu za Njegove blagoslove, odnoseći se prema Njemu kao prema rogu izobilja, švicarskom nožiću. Nekoć sam mislila da sam prilično aktivna u izvršavanju svojih dužnosti. Nikada nisam zanemarivala svoje dužnosti, čak ni kad je moj muž bio bolestan, i postigla sam neke rezultate u svom poslu. Zbog toga sam sama sebi nalijepila etiketu osobe koja je „odana Bogu” i koja „istinski vjeruje u Njega”. Potpuno mi je nedostajalo samosvijesti! Oni koji su odani Bogu su oni koji dobro izvršavaju svoju dužnost svim svojim srcem i umom i uopće se ne žale, bez obzira na to blagoslivlja li ih Bog ili ne. Primjerice Job. Bilo da je Bog davao ili uzimao, Job se mogao pokoriti Bogu i uvijek slaviti Njegovo ime. Kako god se Bog ophodio prema njemu, Job nije imao vlastitih zahtjeva. To je ono što uistinu znači biti osoba odana Bogu. Ja sam vjerovala u Boga i izvršavala svoju dužnost kako bih od Boga zadobila koristi. Uopće nisam bila odana ni iskrena. Bila sam običan oportunist. Moja vjera u Boga i moje slijeđenje Boga bili su lažni, a samo je moj zahtjev za milošću i blagoslovima bio stvaran. Najviše sam cijenila te materijalne stvari i neprestano sam od Boga zahtijevala milost i blagoslove. Uopće nisam bila osoba koja istinski vjeruje u Boga i doista sam izazivala Njegovu odbojnost i gađenje. Da me Bog nije razotkrio na ovaj način, nikada ne bih jasno vidjela svoje pravo ja.

Tada sam promišljala o sebi: Zašto kada se dogode dobre stvari mogu slaviti Boga, ali sam se, kad se moj muž razbolio i kad smo se susreli s financijskim poteškoćama, žalila na Njega? Pročitala sam ove Božje riječi: „Tijekom mnogih godina, misli na koje su se ljudi oslanjali kako bi opstali nagrizaju njihova srca do te mjere da su postali podmukli, kukavice i prezira vrijedni. Ne samo da ne posjeduju volju ili odlučnost, već su postali i pohlepni, oholi i samovoljni. Njima do krajnosti nedostaje bilo kakva odlučnost da nadiđu sebe, i još i više, oni nemaju nimalo hrabrosti osloboditi se ograničenja ovih mračnih utjecaja. Misli i životi ljudi su toliko truli da su gledišta na kojima se temelji njihovo vjerovanje u Boga još uvijek nepodnošljivo odvratna, pa čak i krajnje uvredljiva za uho. Svi ljudi su kukavice, nesposobni su, prezira su vrijedni i krhki. Oni se ne gnušaju sila tame i ne osjećaju ljubav prema svjetlosti i istini; umjesto toga, oni čine sve da ih prognaju” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Zašto nisi voljan biti kontrast?). „Oni koji su rođeni u najdublje iskvarenoj od svih zemalja još manje znaju što Bog jest ili što znači vjerovati u Boga. Što su ljudi iskvareniji, to manje znaju za postojanje Boga i to su njihov razum i uvid siromašniji. Temeljni uzrok čovjekovog opiranja i buntovništva protiv Boga jest njegova iskvarenost od strane Sotone. Zbog Sotonine iskvarenosti, čovjekova je savjest otupjela, on je moralno iskvaren, njegove su misli izopačene i ima nazadan svjetonazor. Prije nego što ga je Sotona iskvario, čovjek se prvobitno pokoravao Bogu i pokoravao se Njegovim riječima nakon što bi ih čuo. Prvobitno je bio zdravog razuma i savjesti te normalne ljudskosti. Nakon što je Sotona iskvario čovjeka, njegov prvobitni razum, savjest i ljudskost su otupjeli i Sotona ih je upropastio. Tako je izgubio svoju pokornost i ljubav prema Bogu. Čovjekov je razum postao nenormalan, njegova je narav postala ista kao u zvijeri, a njegovo se buntovništvo protiv Boga sve više povećava i postaje sve teže. Ipak, čovjek to i dalje niti zna niti razumije, već se samo ustrajno opire i buni. Razotkrivanja čovjekove naravi izrazi su njegovog razuma, uvida i savjesti. Budući da su njegov razum i uvid nezdravi, a njegova savjest krajnje otupjela, njegova je narav buntovna protiv Boga” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Ostati nepromijenjene naravi znači biti u neprijateljstvu s Bogom.). Dok sam razmišljala o Božjim riječima, shvatila sam da je Sotona taj koji je iskvario i nagrizao ljudske umove. Ovaj je svijet ispunjen raznim sotonskim pravilima preživljavanja, kao što su „Svatko za sebe, a vrag neka nosi posljednjega”, „Dobit je na prvom mjestu” i „Nikad ne izvuci kraći kraj”. Svi žive po tim sotonskim filozofijama, postajući sebični i prezira vrijedni, potpuno zanemarujući savjest. U svemu što rade prije svega razmišljaju je li im to od koristi. Ako jest od koristi, učinit će to; ako nije, neće. I mene su duboko iskvarile te sotonske misli i ideje. Kad sam vidjela da imam Božju brigu i zaštitu jer vjerujem u Njega i izvršavam svoju dužnost, i kad se činilo da se život moje obitelji poboljšava, vjerovala sam da su to Božji blagoslovi koje sam zadobila jer sam bila predana u izvršavanju svoje dužnosti i da ću, sve dok nastavim aktivno izvršavati svoju dužnost na ovaj način, u budućnosti moći primiti i spasenje te ući u kraljevstvo. Kad se moj muž razbolio i moja obitelj upala u financijske poteškoće, pogrešno sam razumjela Boga i žalila se na Njega, te sam površno izvršavala svoju dužnost. Činjenice su otkrile da nisam imala nimalo iskrenosti u izvršavanju svoje dužnosti. Samo sam pokušavala prevariti Boga i smišljati planove protiv Njega, uzaludno pokušavajući na prevaru izvući blagoslove od Boga vršeći svoju dužnost. Sam Bog se utjelovio i izražava istinu kako bi nas spasio. On nam posvećuje cijelo Svoje srce i nikada ne gleda na vlastite interese. Bit Božja je vjerna; ona je nesebična, prekrasna i dobra. Nasuprot tome, unutar onog malog dijela dužnosti koju sam izvršavala, skrivali su se cjenkanja, zahtjevi i prijevare i jednostavno se uopće nisam odnosila prema Bogu kao prema Bogu. Bila sam sebična i prezira vrijedna osoba koja je izgubila svu ljudskost i razum. Da me ove stvari nisu snašle, nikada ne bih jasno vidjela kakva sam uistinu bila. Tek sam tada shvatila da mi s bolesti moga muža i financijskim poteškoćama moje obitelji Bog nije namjerno otežavao stvari. Umjesto toga, htio je da jasno vidim svoje vlastito sebično i prezira vrijedno ružno lice, da probudi moje srce i pokaže mi kako se trebam vladati. To je bilo veliko Božje spasenje za mene, prožeto Njegovom ljubavlju, ali bila sam preslijepa da razumijem Njegovu namjeru i neprestano sam Ga pogrešno razumijevala i žalila se na Njega. Kad sam to shvatila, ispunilo me kajanje i mrzila sam se. Tada sam postala spremna pokajati se pred Bogom i pokoriti se Njegovim orkestracijama i aranžmanima, bez obzira na to hoće li se bolest moga muža ili naš obiteljski život poboljšati.

Dok sam nastavila tražiti, naišla sam na još jedan odlomak Božjih riječi: „Job se nije pokušavao pogađati s Bogom, Bogu nije postavljao nikakve zahtjeve niti je išta tražio od Njega. Veličao je Božje ime zbog velike sile i autoriteta kojima Bog ima suverenost nad svim stvarima, a to nije ovisilo o tome je li zadobio blagoslove ili ga je snašla nevolja. Vjerovao je da se, bez obzira na to prima li čovjek od Boga blagoslove ili nevolju, velika Božja sila i autoritet neće promijeniti te da stoga, bez obzira na čovjekove okolnosti, Božje ime treba veličati. To što čovjek zadobiva blagoslove od Boga posljedica je Božje suverenosti, a kada ga nevolja snađe, i to je posljedica Božje suverenosti. Božja velika sila i autoritet imaju suverenost nad svime što se tiče čovjeka i sve to uređuju; promjenjivost čovjekove sudbine očitovanje je Božje velike sile i autoriteta, i s kojeg god gledišta to promatrao, Božje ime treba veličati. To je ono što je Job iskusio i spoznao tijekom godina svog života. Sve Jobove misli i postupci doprli su do Božjih ušiju i došli pred Boga, a Bog ih je cijenio. Bog je cijenio tu Jobovu spoznaju i smatrao Jobovo srce dragocjenim. To je srce uvijek i na svakom mjestu čekalo Božju zapovijed te je, bez obzira na vrijeme ili mjesto, prihvaćalo sve što mu se dogodilo. Job Bogu nije postavljao nikakve zahtjeve. Od sebe je zahtijevao da čeka sva uređenja koja su dolazila od Boga, prihvati ih, suoči se s njima i pokori im se; Job je vjerovao da je to njegova odgovornost, a upravo je to Bog želio” (Riječ. Svezak II.: O spoznaji Boga. Božje djelo, Božja narav i Sâm Bog II.). Kad je Job izgubio sve svoje ovce i goveda i sve svoje bogatstvo, iako je bio u duševnoj muci, bio je razuman. Nije donosio ishitrene zaključke kad nije razumio Božju namjeru i nikada nije izustio ni riječ žalbe ili pobune protiv Boga. Znao je da je Bog jedan i jedini istiniti Bog, koji je sve stvorio i koji je suveren nad svime i da, bez obzira na to daje li Bog ili uzima, Njegovo ime treba uvijek slaviti i uzvisivati. Job je bio u stanju prihvatiti od Boga sve životne prilike koje je On postavio te im se pokoriti. Nasuprot tome, kad sam pogledala sebe, vidjela sam da sam, kad mi je Bog darivao milosti i blagoslove, radosno slavila Njegovo ime, ali kad se moj muž razbolio i kad se moja obitelj suočila s financijskim poteškoćama, nisam se molila da tražim i dokučim Njegovu namjeru. Umjesto toga, htjela sam iskoristiti izvršavanje svoje dužnosti da na prijevaru pokušam steći Božje povjerenje i navesti Ga da pomogne riješiti poteškoće moje obitelji. Kad ono što je Bog činio nije bilo u skladu s mojim željama, žalila sam se da nije pravedan prema meni. Uopće nisam pokazivala istinsku pokornost Bogu. Doista je postojala golema razlika između Joba i mene. Moja je ljudskost bila tako loša!

Poslije sam pročitala još Božjih riječi i shvatila kako su vjerovanje u Boga i izvršavanje moje dužnosti povezani s primanjem blagoslova ili trpljenjem nesreće. Bog kaže: „Ne postoji korelacija između čovjekove dužnosti i toga prima li on blagoslove ili ga snalazi nevolja. Dužnost je ono što bi čovjek trebao ispuniti; ona je njegov poziv poslan s neba i on bi je trebao obavljati ne tražeći naknadu te bez uvjeta ili izgovora. Samo se to može nazvati obavljanjem svoje dužnosti. Primanje blagoslova odnosi se na blagoslove u kojima osoba uživa kada je usavršena nakon što je iskusila sud. To što nekoga zadesi jad odnosi se na kaznu koju osoba prima kada se njezina narav ne promijeni nakon što je prošla kroz grdnju i sud – to jest, kada nije usavršena. Ali bez obzira na to primaju li blagoslove ili ih zadesi jad, stvorena bića trebala bi ispuniti svoju dužnost, čineći ono što bi trebala činiti i čineći ono što su u stanju činiti; to je najmanje što bi osoba, osoba koja teži Bogu, trebala činiti. Ti ne bi trebao obavljati svoju dužnost radi primanja blagoslova i ne bi trebao odbijati da obavljaš svoju dužnost iz straha da će te zadesiti jad. Reći ću vam jedno: čovjekovo obavljanje dužnosti je ono što on treba raditi, a ako ne obavlja svoju dužnost, onda je to njegovo buntovništvo” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Razlika između službe utjelovljenog Boga i čovjekove dužnosti.). Iz Božjih sam riječi shvatila da je ljudski život dar od Boga i da Bog opskrbljuje sve što čovjek uživa. Ljudi bi trebali bezuvjetno izvršavati svoje dužnosti. To je potpuno prirodno i opravdano. Ljudi ne bi trebali postavljati uvjete ni zahtjeve; još manje bi trebali izvršavati svoje dužnosti samo kako bi primili blagoslove i milost. To je najnerazumnija stvar koju bi mogli učiniti. Baš kao što roditelji trpe velike teškoće kako bi podigli svoju djecu, djeca bi trebala uzdržavati svoje roditelje. Ako ljudi uzdržavaju svoje roditelje samo kad vide da će primiti nasljedstvo, a tjeraju svoje roditelje kad oni nemaju nikakve imovine, ti su ljudi buntovna djeca; oni su zvijeri. Nemaju ljudskosti. Izvršavati svoju dužnost moj je poziv poslan s neba kao stvorenog bića i u to ne bih trebala unositi nikakve namjere ni svrhe. Bez obzira na to blagoslivlja li me Bog ili ne, trebala bih bezuvjetno ispunjavati svoju dužnost. Štoviše, moj me muž pokušavao spriječiti da vjerujem u Boga. Sam je bio kriv što se njegova bolest nije izliječila. Nije zaslužio suosjećanje. Moj je muž bio netko tko se opirao Bogu, a ja sam ipak tražila od Boga da izliječi njegovu bolest i čak sam se žalila na Boga. To je bilo potpuno nerazumno i izazvalo je Božje gađenje i odbojnost. Ubuduće, bez obzira na to hoće li se moj muž oporaviti od bolesti ili ne, bila sam voljna pokoriti se Božjim orkestracijama i aranžmanima, ispraviti svoj stav i dobro izvršavati svoju dužnost svim svojim srcem i umom. Jednom kad sam to shvatila, više nisam bila tako ogorčena. Tada sam se sjetila što Biblija kaže: „Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih?” (Mt 6,26). Bog je rekao da ptice nebeske niti siju niti žanju, a On ih ipak hrani, pa kako onda neće hraniti ljude. Bog ne želi da se pripremam za buduće događaje ili ih planiram, već želi da pustim da stvari idu svojim tijekom. Trebala bih biti zadovoljna time da imam dovoljno hrane i odjeće. Iako je naša obitelj imala financijskih poteškoća, ipak smo mogli spajati kraj s krajem i bila sam voljna pokoriti se Božjoj suverenosti i aranžmanima, ne pateći više od jada i tjeskobe zbog sutrašnjice.

Poslije je stric muževa prijatelja došao u naš kraj na odmor. Podučio je mog muža o ljekovitim flasterima i metodama za liječenje bolova u leđima i nogama, a također ga je i besplatno liječio. Nakon nekog vremena mom je mužu bilo puno bolje, a otvorio je i ordinaciju na tržnici za liječenje bolova u leđima i nogama, zarađujući nešto novca da dopuni obiteljski prihod. Nakon što je doživio te stvari, moj me muž prestao toliko sprječavati da vjerujem u Boga. Poslije se bolest moga muža nekoliko puta vraćala, ali se više ne žalim na Boga zbog muževe bolesti. Znam da je sve što Bog orkestrira dobro i trebala bih se pokoriti Bogu i dobro izvršavati svoju dužnost. To što sam se mogla promijeniti na ovaj način rezultat je vođenja Božjih riječi. Hvala Bogu!