Odrasla sam na selu, a moji roditelji nisu stekli visoko obrazovanje pa nisu imali izbora nego od zore do mraka teško raditi na poljima. Otac mi je često govorio: „U našoj je obitelji jedino tvoj stric nešto postigao marljivim učenjem i postao visoki dužnosnik u gradu. Ja nisam marljivo učio kad sam bio mlad pa sada mogu živjeti samo od poljoprivrede. Moraš marljivo učiti u budućnosti – nemoj da završiš bez ikakvih izgleda za napredak kao ja.” Kad sam vidjela da se stric vratio u selo u otmjenom automobilu i da ga svi hvale i gledaju s divljenjem, bila sam silno zavidna. A onda sam vidjela da se seljani ravnodušno odnose prema mom tati i shvatila sam da jedino učenjem čovjek može uspjeti i biti poštovan kamo god pođe. Odlučila sam da moram marljivo učiti kako bih se u budućnosti mogla istaknuti i steći divljenje drugih. Marljivo sam učila, ulažući nekoliko puta više truda od drugih, ali nisam dobro prošla na prijemnom ispitu za srednju školu i upisala sam samo običnu strukovnu školu. Što je bilo još neočekivanije, vlada je provela politiku otpuštanja, smanjenja broja zaposlenih i povećanja učinkovitosti kad sam završila školu pa sam u biti dobila otkaz i prije nego što sam službeno počela raditi. Osjećala sam se kao da su mi sve lađe potonule i više nisam imala nade da ću se istaknuti u životu. Nakon što sam se udala, moj je suprug radio kao fizički radnik zbog svoje prosječne razine obrazovanja, a kvaliteta našeg života bila je osrednja. Gledajući svoju rodbinu i prijatelje, vidjela sam da su oni s obrazovanjem i diplomama živjeli glamuroznim životom na visokoj nozi i posjećivali otmjena mjesta. Uspoređujući sebe s njima, još sam više osjećala da se bez visokog obrazovanja ne može uspjeti u ovom društvu i da će moj život uvijek biti ovakav. Stoga sam mislila da u budućnosti moram dobro obrazovati svoje dijete i pomoći mu da stekne visoku diplomu, kako bi donijelo čast našoj obitelji. Tako bih i ja zadobila slavu.

Kad je moja kći imala četiri godine prihvatila sam Božje djelo posljednjih dana. U to sam vrijeme dvaput tjedno išla na okupljanja, a ostatak vremena bila bih sa svojom kćeri i s njom pregledavala kartice za učenje engleskog, recitirala klasične pjesme i učila je osnovno zbrajanje i oduzimanje. Željela sam da odmalena razvije ljubav prema učenju. Kad je bila u trećem razredu počela sam joj davati poduke iz engleskog i matematike, nadajući se da će njezine ocjene nadmašiti ocjene njezinih vršnjaka kako bi u budućnosti mogla upisati dobar fakultet, pronaći dobar posao i živjeti životom slave i uspjeha. Često bih govorila svojoj kćeri da marljivo uči kako bi se u budućnosti mogla istaknuti. Svaki put bi me zbunjeno pogledala, kao da samo napola razumije, ali bi nevoljko pristajala na ono što sam tražila od nje. Ponekad, kad bih vidjela da se umorila od učenja, strpljivo bih joj objašnjavala zašto mora učiti i zašto samo s dobrim ocjenama može imati dobru budućnost i prilike za posao. Vidjevši bespomoćan izraz na njezinu licu, pomislila sam u sebi: „Odgovornost je i obveza roditelja da dobro obrazuju svoje dijete. Možda me sada ne razumije, ali shvatit će moje brižne namjere kad odraste.”

U petom su razredu ocjene moje kćeri iz matematike bile vrlo loše. Iako joj je učitelj strpljivo objašnjavao gradivo, kolege iz razreda pomagali su joj u učenju, a i sama se trudila rješavati zadatke, rezultati njezinih ispita i dalje su uvijek bili nezadovoljavajući. Ponekad bi čak i pala na ispitu. Kad sam to vidjela, postala sam iznimno tjeskobna i strogo sam rekla svojoj kćeri: „Bez dobrih ocjena nećeš upisati željenu školu i od tebe neće biti ništa. U očima drugih bit ćeš nitko i ništa i cijeli će ti život biti promašaj. Moraš pod svaku cijenu pronaći način da brzo poboljšaš svoje ocjene iz matematike. Ako ne uspiješ, nećeš se tek tako izvući.” Kći me plaho pogledala, previše uplašena da progovori, lica blijeda od straha. Vidjevši je takvu, malo sam popustila – trudila se, a nije imala loše ocjene iz matematike zato što je odbijala učiti. Pitala sam se jesam li pretjerala. Ali onda sam pomislila: „Ako sada nisam stroga, kasnije možda neće imati dobre prilike za posao. Neka me radije sada mrzi nego da nema budućnosti.” Nakon što sam se raspitala, pronašla sam učitelja s dugogodišnjim iskustvom da podučava moju kćer. Kad bi došlo vrijeme za njezine poduke, ostavila bih svoj posao i također slušala. Zapisivala sam dijelove koje moja kći nije razumjela, a kad bismo došle kući, tjerala bih je da ih ponovno prođe. Ako ih i dalje nije znala riješiti, naljutila bih se i glasno joj držala prodike govoreći: „Misliš li da ćeš upisati dobru školu ako ovako nastaviš?” Moja je kći ustuknula od straha, a oči su joj se napunile suzama jer je bila povrijeđena. Srce mi se smekšalo i pomislila sam: „Možda bih trebala pustiti da stvari idu svojim tokom – neka nauči koliko može. Što ako zbog svega ovog pritiska na kraju padne u depresiju?” Ali onda sam odmah pomislila: „Ako sada popustim u njezinu obrazovanju, to će izravno utjecati na njezinu budućnost. Moram ispuniti svoju odgovornost kao roditelj.” Tako sam nastavila tjerati svoju kćer da uči. Moja je kći ionako bila introvertirana, a pod pritiskom koji sam vršila, njezino se samopouzdanje još više srozalo. Često bi se naglo budila iz noćnih mora, ocjene su joj još više pale i sve smo se više udaljile jedna od druge. Vidjevši to, postala sam vrlo tjeskobna. S jedne strane, brinula sam se da će njezine loše ocjene utjecati na njezinu budućnost, ali s druge strane, srce me boljelo zbog nje i osjećala sam krivnju zato što sam je toliko pritiskala. Te su se proturječne emocije ispreplele i nisam znala što da radim. Stalno sam se pitala: „Postupam li prema kćeri s ljubavlju? Ako da, ne bi li se ona zbog toga trebala osjećati slobodno i opušteno? Ali jasno osjećam da je postala nesretnija i da joj se samopouzdanje srozalo. Ne samo da joj se ocjene nisu poboljšale – još su više pale, a sada se i stalno naglo budi iz noćnih mora. Je li moguće da je način na koji odgajam svoje dijete pogrešan?” Nisam znala što da radim, pa sam se neprestano molila, moleći Boga da me usmjerava kako bih shvatila svoje probleme.

Jednog dana, čitala sam Božje riječi i stekla neko razumijevanje svog stanja. Svemogući Bog kaže: „Zapravo, koliko god čovjekove aspiracije bile velike, koliko god njegove želje bile realne ili ispravne, sve što čovjek želi postići, sve čemu čovjek teži neraskidivo je povezano s dvije riječi. Te su dvije riječi ključne za svaku osobu tijekom cijelog njenog života i one su stvari koje Sotona nastoji usaditi u čovjeka. Koje su to dvije riječi? To su ‚slava’ i ‚dobitak’. Sotona koristi vrlo blagu metodu, metodu koja je u velikoj mjeri u skladu s ljudskim predodžbama i nije puno agresivna, kako bi ljude naveo da nesvjesno prihvate njegove načine i zakone opstanka, da razviju životne ciljeve i smjer u životu te da počnu stjecati životne težnje. Koliko god visokoparni bili opisi ljudi o tim svojim životnim težnjama, te težnje se uvijek vrte oko slave i dobitka. Sve što bilo koja velika ili slavna osoba – ili, zapravo, bilo koja osoba – juri tijekom svog života odnosi se samo na te dvije riječi: ‚slava’ i ‚dobitak’. Ljudi misle da će, kad steknu slavu i dobitak, imati kapital da uživaju u visokom statusu i velikom bogatstvu te da uživaju u životu. Misle da jednom kada imaju slavu i dobitak imaju kapital da traže užitak i upuštaju se u razuzdano tjelesno uživanje. Zarad te slave i dobitka koje žele, ljudi rado i nesvjesno predaju Sotoni svoje tijelo, srce i čak sve što imaju, uključujući svoje izglede za budućnost i svoju sudbinu. Čine to bez zadrške, bez i trenutka sumnje i nikada ne znajući kako povratiti sve što su nekoć imali. Mogu li ljudi očuvati bilo kakvu kontrolu nad sobom jednom kad na taj način predaju sebe Sotoni i postanu mu odani? Sigurno ne. Oni su pod potpunom i apsolutnom kontrolom Sotone. Potpuno su i apsolutno zaglavljeni u toj kaljuži i ne mogu se osloboditi” (Riječ. Svezak II.: O spoznaji Boga. Sâm Bog, jedinstveni VI.). Božje su mi riječi pomogle da shvatim da sam toliko godina zapravo živjela potpuno pod Sotoninom obmanom. Prisjetila sam se kako su me roditelji indoktrinirali od djetinjstva i kako sam smatrala izreke „Čovjek teži višem, voda teče nizbrdo” i „Istakni se između ostalih i donesi čast svojim precima” ciljevima svoje težnje. Da bih se istaknula, kao učenica sam radila višestruko više od drugih, da bih na kraju pala na prijemnom ispitu za srednju školu i kasnije nisam mogla naći dobar posao. Stoga sam počela odustajati od sebe i izgubila sam vjeru u život. Nakon što se rodila moja kći, sve sam nade polagala u nju. Kako bih razvijala njezin interes za učenje, odmalena sam joj počela usađivati znanje, a kao rezultat toga, izgubila je radost djetinjstva. Kad je krenula u školu, a ja sam vidjela da su joj ocjene iz matematike loše, tjerala sam je na poduke kako bi poboljšala ocjene, a kad se nije poboljšala, naljutila bih se i korila je. Uopće nisam imala razumijevanja ni suosjećanja za nju. Budući da sam je stalno pritiskala, njezino je mlado srce postalo opterećeno golemim stresom i sve smo se više udaljavale jedna od druge. Izvana je izgledalo kao da sve to činim za njezino dobro, ali zapravo sam joj nametala svoje neispunjene snove, tjerajući je da ih ostvari umjesto mene i odnoseći se prema njoj kao prema oruđu da se ja istaknem. Uistinu mi je nedostajalo ljudskosti! Shvativši sve to, osjećala sam duboko kajanje. Nisam željela da me Sotona i dalje pravi budalom i povrjeđuje.

Nastavila sam tražiti i pročitala sam Božje riječi: „Koliko god netko bio nezadovoljan svojim rođenjem, odrastanjem ili brakom, svatko tko je kroz to prošao zna da ne može birati gdje će se i kada roditi, kako će izgledati, tko će mu biti roditelji ni tko će mu biti supružnik, već može samo prihvatiti volju Neba. Ipak, kada dođe vrijeme da ljudi odgajaju sljedeći naraštaj, oni na svoje potomke projiciraju sve želje koje nisu uspjeli ostvariti u prvoj polovici svog života, nadajući se da će njihovo potomstvo nadoknaditi sva razočaranja iz prve polovice njihova vlastita života. (…) Ljudi znaju da im nedostaje sposobnosti i da u ovom životu nisu ništa postigli, da neće imati drugu priliku ni drugu nadu da se istaknu iz gomile te da nemaju drugog izbora nego prihvatiti svoju sudbinu. Zato oni sve svoje nade, svoje neostvarene želje i težnje projiciraju na sljedeći naraštaj, nadajući se da im njihovo potomstvo može pomoći da ostvare svoje snove i realiziraju svoje želje; da će im kćeri i sinovi donijeti slavu obiteljskom imenu, zadobiti ugledan položaj ili postati bogati ili slavni. Ukratko, žele vidjeti kako im se djeca uzdižu u velike visine. Planovi i maštarije ljudi savršeni su; zar ne znaju da broj djece koju imaju, izgled njihove djece, sposobnosti i tako dalje, nisu stvari o kojima oni odlučuju? A da i ne govorimo o tome kakva će biti sudbina njihove djece – nije li to još više izvan njihove kontrole? Ljudi nisu gospodari vlastite sudbine, a ipak se nadaju da će promijeniti sudbinu mlađeg naraštaja; nemoćni su izbjeći vlastitu sudbinu, a ipak pokušavaju upravljati sudbinama svojih sinova i kćeri. Ne precjenjuju li sami sebe? Nije li to ljudska glupost i neznanje?” (Riječ. Svezak II.: O spoznaji Boga. Sâm Bog, jedinstveni III.). „Kojim će se zanimanjem netko baviti, kako će zarađivati za život i koliko će bogatstvo u životu imati ne ovisi o njegovim roditeljima, njegovim talentima ili njegovu trudu i ambicijama, već to ovisi o predodređenju Stvoritelja” (Riječ. Svezak II.: O spoznaji Boga. Sâm Bog, jedinstveni III.). Božje riječi razotkrile su moje pravo stanje. Doista sam svoje neispunjene želje prenijela na svoju kćer, nadajući se da će se ona istaknuti i ostvariti moje želje. Stoga sam na sve načine pokušavala kontrolirati njezinu sudbinu vlastitim naporima. Zapravo je sudbina svake osobe u Božjim rukama, ali ja nisam poznavala Božju suverenost. Živjela sam prema lažnim idejama da „Znanje može promijeniti tvoju sudbinu” i „Čovjekova je sudbina u njegovim rukama” i uvijek sam željela kontrolirati budućnost svoje kćeri. Sjetila sam se svih radnika oko sebe koji su imali znanje, a ipak se njihova sudbina zbog toga nije promijenila. Ja sam bila najbolji primjer. Uvijek sam pokušavala promijeniti svoju sudbinu znanjem, ali nakon što sam završila školu odmah sam dobila otkaz i nisam imala ni priliku zaposliti se ni primijeniti ono što sam naučila u školi. Vidjela sam da sudbina osobe nije u njezinim rukama, a ipak sam zaluđeno pokušavala kontrolirati sudbinu svoje kćeri. Bila sam tako ohola i neuka i uistinu sam se precijenila! Sudbina i karijera moje kćeri predodređene su od Boga i to nisu stvari koje se mogu promijeniti ljudskim trudom ili učenjem. Sjetila sam se prijatelja svog supruga koji je, unatoč tome što je imao samo osnovnoškolsko obrazovanje, uspio otvoriti nekoliko trgovina jednog lanca diljem zemlje, a mnogi ljudi s diplomom tamo traže posao. Taj oštar kontrast pomogao mi je da još jasnije vidim da znanje ne može promijeniti sudbinu osobe i da bih trebala pustiti da učenje mog djeteta ide svojim prirodnim tijekom. Nakon toga, više nisam tjerala svoju kćer da uči prema mojim zahtjevima, a također sam je prestala upisivati na dodatne sate. Umjesto toga, sve u vezi s njom povjerila sam u Božje ruke. Također sam propovijedala evanđelje svojoj kćeri. Kad god je imala vremena, okupljala bi se s braćom i sestrama svoje dobi, a njezino se mentalno stanje stalno poboljšavalo.

Kasnije sam pročitala najnovije Božje riječi i jasnije sam vidjela svoje probleme. Također sam shvatila koje bi odgovornosti roditelji zapravo trebali ispunjavati prema svojoj djeci. Svemogući Bog kaže: „U svojoj subjektivnoj svijesti roditelji imaju svakojake pretpostavke, planove i odluke o budućnosti svoje djece, i kao rezultat toga, razvijaju ta očekivanja. Vođeni tim očekivanjima, roditelji od djece zahtijevaju da uče razne vještine, poput glume, plesa, slikanja i tako dalje, misleći da će im, nakon što njihova djeca postanu darovite osobe, biti lakše uzdići se iznad drugih umjesto da žive ispod njih, da će postati visoki dužnosnici umjesto nižerangiranih podređenih, postati rukovoditelji, direktori i izvršni direktori, raditi u tvrtkama s popisa Fortune Global 500 i tako dalje. Sve su to subjektivne zamisli roditelja. (…) Ti roditelji polažu očekivanja na svoju djecu u potpunosti prema vlastitim sklonostima i željama. Nije li to subjektivno? (Jest.) Reći da je subjektivno zapravo je još blag izraz – što je to uistinu? Kako se još može protumačiti ta subjektivnost? Nije li to sebičnost? Nije li to prisila? (Jest.) Tebi se sviđa određeno zanimanje, želio bi biti dužnosnik, obogatiti se, biti glamurozan i uspješan u društvu, pa tjeraš svoju djecu da i ona teže tome da postanu takve osobe i da kroče takvim putem. No teško je reći hoće li ona u budućnosti moći raditi taj posao i odgovara li im taj posao doista. A kakva je onda točno njihova sudbina? Kako će Bog imati suverenost nad njima i napraviti aranžmane za njih? Znaš li ti to? Neki ljudi kažu: ‚Nije me briga za to. Dokle god se meni, kao roditelju, nešto sviđa, onda je u redu. Budući da se to meni sviđa, takva očekivanja polažem na njih.’ Nije li to odviše sebično? (Jest.) Lijepo rečeno, to je vrlo subjektivno, to je slušanje samo sebe, ali što je to zapravo? To je vrlo sebično! Ti roditelji ne uzimaju u obzir kov ni talente svoje djece i nije ih briga za aranžmane koje Bog ima za sudbinu i život svake osobe. Oni to ne uzimaju u obzir, oni svojoj djeci, iz pustih želja, jednostavno nameću svoje sklonosti i planove. Neki ljudi kažu: ‚Ako ne napravim te aranžmane, to će utjecati na njihovu budućnost. Mlada su i naivna, a dok shvate, bit će prekasno. Kao roditelj moram se brinuti o svojoj djeci i sve im urediti. To je odgovornost roditelja!’ U toj izjavi nema ničeg pogrešnog, ali ako tvoji planovi i aranžmani nisu ono što tvojoj djeci treba, već stvari koje im namećeš, onda to nije primjereno. (…) Čak i ako ih roditelji od malih nogu uče: ‚Kada imaš posla s ljudima, nemoj im baš sve otkriti’, djeca će to shvatiti samo kao neku vrstu doktrine. Tek kada to uistinu shvate, moći će uistinu djelovati na temelju savjeta svojih roditelja. Dok ne razumiju savjet svojih roditelja, bez obzira na to koliko ih roditelji pokušavali poučiti, to će im i dalje biti samo neka vrsta doktrine. Stoga, kada neki roditelji misle: ‚Ovo je društvo previše natjecateljski nastrojeno i ljudi žive pod prevelikim pritiskom; ako od malih nogu ne ubrzam tempo obrazovanja svoje djece i ne natjeram ih da steknu solidno znanje, onda će u budućnosti morati trpjeti bol i teškoće’, je li ta zamisao održiva? (Nije.) Ti tjeraš svoju djecu da rano podnose taj pritisak kako bi u budućnosti podnosila manje tih teškoća, tjerajući ih da podnose taj pritisak počevši od dobi u kojoj još ništa ne razumiju. Hoće li doista nešto postići zato što su podnijela taj pritisak? Ako ne uspiju steći nikakve odgovarajuće vještine ni znanje, neće li sve to biti uzaludno? Tjerati ih da podnose pritisak od malih nogu nije dobro za njihovo fizičko i mentalno zdravlje. Ako to donese neke bolesti i posljedice, ne nanosi li im se time šteta? Radiš li to doista za njihovo dobro? Nije nužno loše to što djeca ne razumiju. Barem mogu nekoliko godina živjeti ugodno, jednostavno i sretno. Kad bi od malih nogu mogla prozreti te stvari i počela podnositi te pritiske, to za njih ne bi nužno bilo dobro” (Riječ. Svezak VI.: O težnji za istinom. Kako težiti istini (18).). Kada sam pročitala Božje riječi, shvatila sam koliko je uskogrudna i sebična bila moja ljubav prema kćeri. Kako bih postigla vlastiti cilj da se istaknem, jednostrano sam joj nametala svoja stajališta, kovala planove za njezinu budućnost ne uzimajući u obzir njezine sposobnosti ili kov i koristila sam se prisilnim metodama da je natjeram da uči, primjenjujući pritisak i ograničenja. Kad sam vidjela da joj se ocjene ne poboljšavaju, vrištala sam na nju kao da sam poludjela, što je dovelo do toga da je postajala sve povučenija i oduzimala sam joj slobodu i prostor. Sve što sam činila sputavalo ju je i vezivalo. Voljela sam slavu i dobitak i uvijek sam se željela istaknuti, pa kad se moje želje nisu mogle ostvariti, prenijela sam ih na svoju kćer, tjerajući je da ispuni moje želje i stavljajući prevelik pritisak na nju da uči. Nikad se nisam stavila u njezinu kožu da razmislim što voli ili u čemu je dobra. Čak i kad sam vidjela da zbog mog pritiska postaje sve introvertiranija i da se osjeća sve manje vrijednom, i dalje sam inzistirala da ispuni moja očekivanja, zbog čega je živjela u stalnoj boli. Bila sam doista okrutna i sebična! Moja je kći još bila mlada, u dobi kad se željela zabavljati, a ja sam joj nasilno usađivala sotonske filozofije i zakone, tjerajući je da podnosi pritiske i bol koje ne bi trebala podnositi. Ono što sam činila svojoj kćeri uopće nije bila ljubav, već oblik psihičkog povrjeđivanja. Da sam doista voljela svoju kćer i preuzela odgovornost za nju, trebala sam je obrazovati u skladu s njezinim interesima i sposobnostima, ispravno je usmjeravajući umjesto da joj namećem vlastite želje. Razmišljajući o svojim postupcima, duboko sam žalila i shvatila sam da nemam ljudskosti. Više joj nisam mogla nametati ta neprikladna očekivanja.

Od tada, čitajući Božje riječi, shvatila sam odgovornost koju bih, kao majka, trebala ispunjavati. Svemogući Bog kaže: „Raščlanjivanjem biti očekivanja koja roditelji imaju od svoje djece možemo vidjeti da su ta očekivanja sebična, da se protive ljudskosti i da nemaju nikakve veze s odgovornostima roditelja. Kada roditelji svojoj djeci nameću svakojaka očekivanja i zahtjeve, na njih stavljaju veliki dodatni pritisak – time ne ispunjavaju svoje odgovornosti. Koje bi, dakle, odgovornosti roditelji trebali ispunjavati? U najmanju ruku, trebali bi učiti svoju djecu da budu pošteni ljudi koji govore istinu i postupaju pošteno te ih učiti da budu dobrodušna i da ne čine loše stvari, usmjeravajući ih u pozitivnom smjeru. To su njihove najosnovnije odgovornosti. Osim toga, trebali bi svoju djecu, na temelju njihova kova i stanja, usmjeravati u stjecanju praktičnog znanja i vještina i tako dalje. Ako roditelji vjeruju u Boga i razumiju istinu, trebali bi poticati svoju djecu da čitaju Božje riječi i prihvate istinu kako bi upoznala Stvoritelja i shvatila da je ljude stvorio Bog te da Bog postoji u ovom svemiru; trebali bi svoju djecu voditi u molitvi Bogu te u jedenju i pijenju riječi Božjih kako bi mogla razumjeti neke istine, tako da nakon što odrastu mogu vjerovati u Boga, slijediti Boga i vršiti dužnost stvorenog bića, umjesto da jure za svjetovnim trendovima, budu zarobljena u raznim složenim međuljudskim odnosima te da budu namamljena, iskvarena i uništena raznim zlim trendovima ovog svijeta. To su doista odgovornosti koje bi roditelji trebali ispunjavati. Odgovornosti koje bi trebali ispunjavati jesu da, u svojoj ulozi roditelja, pruže svojoj djeci pozitivno usmjeravanje i prikladnu pomoć prije nego što ona postanu punoljetna, kao i da se pravovremeno brinu o njihovom fizičkom životu u pogledu svakodnevnih potreba. Ako se djeca razbole, roditelji bi im trebali osigurati liječenje kad god je to potrebno; ne bi ih smjeli, iz straha da će zaostati sa školskim obvezama, tjerati da nastave ići u školu i odreknu se liječenja. Kada se djeca trebaju oporaviti, mora im se dopustiti da se oporave, a kada se trebaju odmoriti, mora im se dopustiti da se odmore. Roditelji se moraju pobrinuti za zdravlje svoje djece; ako djeca zaostanu sa svojim školskim obvezama, roditelji mogu pronaći način da to kasnije nadoknade. To su odgovornosti koje bi roditelji trebali ispunjavati. S jedne strane, moraju pomoći svojoj djeci da steknu solidno znanje; s druge strane, svoju djecu moraju usmjeravati i odgajati tako da ona kroče pravim putem te voditi računa o njihovom mentalnom zdravlju kako na njih ne bi utjecali nezdravi trendovi i zle prakse društva. Istovremeno, svoju djecu također moraju poticati da vode računa o prikladnom vježbanju kako bi očuvala svoje tjelesno zdravlje. To su stvari koje bi roditelji trebali činiti, umjesto da svojoj djeci prisilno nameću bilo kakva nerealna očekivanja ili zahtjeve. Roditelji moraju ispunjavati svoje odgovornosti i kada je riječ o onome što njihovoj djeci treba za njihov duh i o onome što im treba u tjelesnom životu. Trebali bi im prenijeti neka opća znanja, poput toga da bi trebala jesti toplu, a ne hladnu hranu, da bi se, kada je vrijeme hladno, trebala toplo obući kako se ne bi pothladila ili prehladila, te im tako pomoći da se nauče brinuti o vlastitom zdravlju. Osim toga, kada se u mladim umovima njihove djece pojave neke djetinjaste, nezrele zamisli o njihovoj budućnosti ili neke ekstremne misli, čim to otkriju, roditelji ih moraju ispravno usmjeriti, ispravljajući te djetinjaste maštarije i ekstremna razmišljanja kako bi njihova djeca mogla krenuti pravim životnim putem. To znači ispunjavati svoje odgovornosti. Ispunjavati svoje odgovornosti znači, s jedne strane, brinuti se za živote svoje djece, a s druge strane, usmjeravati i ispravljati njihove misli te im pružati ispravno vodstvo u pogledu njihovih misli i gledišta” (Riječ. Svezak VI.: O težnji za istinom. Kako težiti istini (18).). „Dok njihova djeca odrastaju, odgovornosti i obveze koje bi roditelji trebali ispunjavati jesu usmjeravati i pomagati svojoj djeci da krenu u ispravnom životnom smjeru, a ne na njih vršiti pritisak ili stavljati im okove, opterećujući ih, a još manje miješati se u izbore svoje djece ili im nametati vlastite nade. Umjesto toga, dok djeca odrastaju, roditelji bi trebali pružiti prikladnu pomoć na temelju kova, sklonosti i težnji svoje djece. Bez obzira na to kakve su osobnosti i kov njihove djece, roditelji bi ih trebali izvesti na ispravan životni put. Roditelji bi trebali pomoći svojoj djeci da nadoknade ono što nemaju te naučiti kako ih voditi i usmjeravati da se razvijaju u pozitivnom smjeru. Kada njihovu djecu na pogrešan put navedu i ometaju neke pogrešne stvari iz društvenih trendova, roditelji bi im trebali pravovremeno pružiti duhovno usmjerenje te ih poučiti kako se trebaju ponašati i ispraviti njihovo ponašanje. Što se tiče toga žele li njihova djeca učiti, koliko dobro uče, koliko ih zanima stjecanje znanja i vještina te što mogu raditi kada odrastu, to bi trebalo biti prilagođeno njihovim prirodnim predispozicijama i sklonostima te onome čemu naginju njihovi interesi, omogućujući im da tijekom svog odgoja odrastaju zdravo, slobodno i snažno. To je odgovornost koju bi roditelji trebali ispunjavati. Štoviše, to je stav koji bi roditelji trebali imati prema odrastanju, učenju i karijeri svoje djece, umjesto da im nameću vlastite želje, ambicije, sklonosti i prohtjeve kako bi ih ona ostvarila” (Riječ. Svezak VI.: O težnji za istinom. Kako težiti istini (16).). Iz Božjih riječi naučila sam da je odgovornost roditelja usmjeravati svoju djecu da normalno uče u skladu sa svojim kovom i jačim stranama, ponuditi pozitivno i aktivno usmjeravanje kad se pojave problemi tijekom njihova odrastanja, disciplinirati ih kad učine nešto pogrešno i učiti ih razlučiti pozitivne i negativne stvari. Što se tiče budućeg života djeteta, kakva će osoba postati ili kojom će se karijerom baviti, sve je to u Božjoj suverenosti i Njegovim aranžmanima, a roditelji bi trebali prihvatiti Božju suverenost i pokoriti joj se. Jednom kad sam utvrdila svoju odgovornost, znala sam kako odgajati svoju kćer. Kad moja kći nije bila zauzeta školom, zajedno smo čitale Božje riječi i slušale himne. Kad je imala problema u učenju, smireno sam je podučavala i govorila joj da ne osjeća pritisak. Neočekivano, ocjene moje kćeri malo su se poboljšale. Kasnije sam vidjela da moja kći voli slikati, pa sam je upisala na tečaj slikanja. Razvila je vlastite hobije, a i njezino se mentalno stanje popravilo. Moja kći i ja također smo postajale sve bliskije.

Jednog dana nakon škole, na putu kući nakon što sam pokupila kćer, vidjela sam majku kako viče na svoju kćer, kritizirajući je zbog loših ocjena. Djevojčica je drhtala od straha. U tom trenutku, moja mi je kći tiho šapnula na uho: „Mama, zahvaljujući Božjem spasenju, više ne patim. Prije si bila jednako stroga prema meni, ali više nisi takva i postala si dobra mama.” Čuvši je kako to govori, osjetila sam toplinu oko srca i zamalo sam zaplakala. Srce mi je bilo ispunjeno zahvalnošću Bogu. Božje su me riječi navele da shvatim da je ljudska sudbina u Njegovim rukama. Štoviše, Božje su mi riječi pokazale koja je istinska odgovornost roditelja prema svojoj djeci. Više nisam tjerala svoju kćer da uči i zbog toga sam u njezinim očima bila dobra mama. Tiho sam šapnula svojoj kćeri: „Obje bismo trebale zahvaliti Bogu na Njegovu spasenju.”

Moja kći sada pohađa školu za medicinske sestre, i iako ponekad razgovaramo o problemima budućeg zaposlenja, moje je srce mirno i vjerujem da je sve u Božjim rukama. Kakva god bila situacija sa zaposlenjem mog djeteta, spremna sam pokoriti se Božjim aranžmanima. Ova preobrazba i ovi dobici bili su rezultat usmjeravanja Božjih riječi. Hvala Bogu!