Mnoštvo Me veliča, mnoštvo Me hvali; iz svih se usta čuje ime jednog istinitog Boga, svi dižu pogled kako bi promatrali Moja djela. Kraljevstvo se spušta na ljudski svijet, Moja je osoba bogata i izdašna. Tko se tomu ne bi radovao? Tko od radosti ne bi zaplesao? Oh, Sione! Podigni svoj pobjednički barjak u Moju slavu! Zapjevaj svoju pobjedničku pjesmu i svijetom pronesi Moje sveto ime! Sva stvorenja do krajeva zemlje! Brzo se očistite, kako biste Mi mogli biti prineseni! Sazviježđa nebeska! Brzo na svoja mjesta, na nebeskom svodu pokazati Moju silnu moć! Osluškujem glasove ljudi na zemlji, koji u pjesmu toče svoju bezgraničnu bogobojaznost i ljubav prema Meni! Na ovaj dan, kad se sva stvorenja vraćaju u život, Ja silazim u ljudski svijet. Ovog trena, baš u ovom prijelomnom trenutku, sve cvijeće bujno cvate, sve ptice uglas pjevaju, sve stvari trepere od radosti! Uz zvuke pozdrava kraljevstvu, Sotonino se kraljevstvo ruši, uništeno grmljavinom himne kraljevstva, da se više nikad ne uzdigne!

Tko se na zemlji usuđuje ustati i oduprijeti se? Dok silazim na zemlju, Ja donosim oganj, donosim gnjev, donosim svakojake katastrofe. Kraljevstva zemaljska sad su Moje kraljevstvo! Gore, na nebu, oblaci se prevrću i kovitlaju; pod nebom bujaju jezera i rijeke, radosno hučući uzbudljivu melodiju. Počinule životinje izranjaju iz svojih jazbina, a Ja sve narode budim iz drijemeža. Napokon je došao dan koji je mnoštvo naroda iščekivalo! Oni svoje najljepše pjesme nude Meni!

U ovom divnom trenu, u ovom uzbudljivom vremenu,

posvuda odzvanjaju hvalospjevi, gore na nebesima i dolje na zemlji. Tko se zbog toga ne bi uzbudio?

Čije se srce ne bi razvedrilo? Koga taj prizor ne bi rasplakao?

Nebo više nije ono staro nebo, sad je to nebo kraljevstva.

Zemlja nije kakva nekad bješe, sad je to sveta zemlja.

Nakon obilne kiše, prljavi stari svijet u cijelosti je iznova stvoren.

Planine se mijenjaju… mijenjaju se vode…

i ljudi se mijenjaju… sve se mijenja…

O, šutljive planine! Ustanite i zaplešite za Mene!

O, tihe vode! Slobodno tecite!

Vi ljudi koji snove sanjate! Ustanite i pojurite!

Ja dođoh… Ja sam Kralj…

Svi će ljudi svojim očima vidjeti Moje lice, svojim će ušima čuti Moj glas,

svatko će za sebe živjeti životom kraljevstva…

Kako je slatko… kako je divno…

Nezaboravno… ne može se zaboraviti…

U plamenu Mojega gnjeva veliki se crveni zmaj muči;

u Mojemu veličanstvenom sudu, đavli pokazuju prava svoja obličja;

od Mojih strogih riječi svi ljudi osjećaju strašan stid i nemaju se kamo skriti.

Prisjećaju se kako su Me u prošlosti ismijavali i rugali Mi se.

Nikad se ni za tren nisu prestali praviti važni, nikad ni za tren Mi nisu prestali prkositi.

A tko od njih danas ne plače? Tko se od njih ne kaje?

Cijeli svemir svijet ispunjen je plačem…

odjekuje radosnim zvucima… odjekuje smijehom…

Neusporediva radost… radost bez premca…

Sitna kiša bubnja… teške pahulje lepršavog snijega…

U ljudima, mješavina tuge i radosti… neki se smiju…

neki jecaju… a neki radosno uzvikuju…

Kao da su svi zaboravili… je li ovo proljeće protkano kišom i oblacima,

ljeto u bujnom cvatu, jesen bogata žetvom,

ili zima, hladna kao inje i led, nitko to ne zna…

Nebom plove oblaci, zemljom se valjaju oceani.

Sinovi mašu rukama… ljudi u plesu prepliću nogama…

Anđeli djeluju… anđeli stado čuvaju…

Svi ljudi na zemlji nekamo jure i sve se na zemlji množi.