Mnoštvo Mojeg naroda radosno Mi kliče, mnoštvo Mojeg naroda hvali Me; bezbrojna usta zazivaju jednog istinitog Boga, bezbrojni ljudi podižu svoje oči, gledajući u daljinu kako bi promatrali Moja djela. Kraljevstvo se spušta na svijet ljudi, Moja je osobnost bogata i obilna. Tko se tome ne bi radovao? Tko ne bi plesao od radosti? O, Sione! Podigni svoj pobjednički stijeg da Me slaviš! Pjevaj svoju pobjedničku pjesmu pobjede da proglasiš Moje sveto ime! Sve stvoreno do nakraj zemlje! Požurite se očistiti kako biste Mi bili prineseni kao žrtve! Mnoštvo zvijezda na nebu! Požurite natrag na svoja mjesta kako biste pokazali Moju veliku moć na nebeskom svodu! Obraćam pažnju kako bih pozorno slušao glasove Svog naroda na zemlji, koji u pjesmi izlijeva svoju beskrajnu ljubav i strahopoštovanje prema Meni! Na ovaj dan, kada se sve stvoreno obnavlja, Ja silazim u svijet ljudi. Točno u ovom trenutku sve cvijeće bujno cvjeta, sve ptice pjevaju kao u jedan glas, sve stvari vrve od radosti! Usred topovskih pozdrava kraljevstva, Sotonino se kraljevstvo ruši, uništeno u grmljavini himne kraljevstva, i nikada se više neće podići!

Tko se na zemlji usuđuje ustati i oduprijeti se? Dok silazim na zemlju, Ja donosim spaljivanje, donosim gnjev, donosim sve nesreće. Kraljevstva zemaljska sad su Moje kraljevstvo! Gore, na nebu, oblaci se prevrću i kovitlaju; pod nebom bujaju jezera i rijeke, radosno hučući uzbudljivu melodiju. Životinje koje su mirovale izranjaju iz svojih jazbina, a bezbrojno mnoštvo Mojeg naroda budim iz drijemeža. Napokon je došao dan koji je bezbrojno mnoštvo Mojeg naroda iščekivalo! Oni svoje najljepše pjesme nude Meni!

U ovom divnom trenu, u ovom uzbudljivom vremenu,

posvuda odzvanjaju hvalospjevi, gore na nebesima i dolje na zemlji. Tko se zbog toga ne bi uzbudio?

Čije se srce ne bi razvedrilo? Koga taj prizor ne bi rasplakao?

Nebo više nije ono staro nebo, sad je to nebo kraljevstva.

Zemlja nije kakva nekad bješe, sad je to sveta zemlja.

Nakon obilne kiše, prljavi stari svijet u cijelosti je iznova stvoren.

Planine se mijenjaju… mijenjaju se vode…

i ljudi se mijenjaju… sve se mijenja…

O, šutljive planine! Ustanite i zaplešite za Mene!

O, tihe vode! Samo tecite!

Vi koji snove sanjate! Ustanite i pojurite!

Ja dođoh… Ja sam Kralj…

Svi će svojim očima vidjeti Moje lice, svojim će ušima čuti Moj glas,

svatko će za sebe živjeti životom kraljevstva…

Kako je slatko… kako je divno…

Nezaboravno… ne može se zaboraviti…

U plamenu Mojega gnjeva veliki se crveni zmaj muči;

u Mojemu veličanstvenom sudu, đavli pokazuju svoja prava obličja;

od Mojih strogih riječi svi ljudi osjećaju strašan stid i nemaju se kamo skriti.

Prisjećaju se kako su Me u prošlosti ismijavali i rugali Mi se,

kako se nikad ni na tren nisu prestali praviti važni, nikad se ni na tren nisu prestali buniti protiv Mene.

A ipak danas, tko ne plače? Tko ne osuđuje samog sebe?

Cijeli svemir svijet ispunjen je plačem…

odjekuje radosnim zvucima… odjekuje veselim glasovima…

Neusporedivo zadovoljstvo… zadovoljstvo bez premca…

Sitna kiša rominja… krupne pahulje snijega lepršaju…

U ljudima, mješavina tuge i radosti… neki se smiju…

neki jecaju… a neki radosno uzvikuju…

Kao da su svi zaboravili… je li ovo proljeće protkano kišom i oblacima,

ljeto u bujnom cvatu, jesen bogata žetvom,

ili zima, hladna kao inje i led, nitko to ne zna…

Nebom plove oblaci, zemljom se valjaju oceani.

Mnoštvo Mojih sinova maše rukama… mnoštvo Mojeg naroda pomiče noge u plesu…

Anđeli djeluju… anđeli stado čuvaju…

Svi ljudi na zemlji nekamo jure i sve se na zemlji množi.