Otajstvo utjelovljenja (1)

U Dobu milosti, Ivan je pripravio put Isusu. Ivan nije mogao izvršiti djelo Samog Boga, već je samo ispunio dužnost čovjeka. Iako je bio prethodnik Gospodina, Ivan nije bio u stanju predstavljati Boga; on je bio samo čovjek kojeg je Duh Sveti uporabio. Nakon što je Isus kršten, Duh Sveti je sišao na Njega u obliku goluba. On je tada započeo Svoje djelo, odnosno počeo je ispunjavati službu Krista. Zato je preuzeo identitet Boga, jer On je došao od Boga. Bez obzira na to kakva je Njegova vjera bila prije toga – možda je ponekad bila slaba, a ponekad jaka – sve je to pripadalo normalnom ljudskom životu koji je vodio prije ispunjenja svoje službe. Nakon što je kršten (to jest, nakon što je pomazan), sila i slava Božja odmah su bili s Njim i tako je počeo ispunjavati Svoju službu. Mogao je činiti znamenja i čuda, izvoditi čudesna djela, i imao je moć i autoritet, jer je djelovao izravno u ime Samoga Boga; On je umjesto Njega obavljao djelo Duha i izražavao glas Duha. Dakle, On je bio Sâm Bog; to je neosporno. Ivan je bio netko koga je Duh Sveti uporabio. On nije mogao predstavljati Boga, niti mu je bilo moguće predstavljati Boga. Da je i poželio to učiniti, Duh Sveti mu ne bi dopustio, jer on nije bio sposoban izvršiti djelo koje je Sâm Bog namjeravao obaviti. Možda je u njemu bilo previše čovječje volje, ili nečeg što je bilo izopačeno; on nipošto nije mogao izravno predstavljati Boga. Njegove greške i besmislice predstavljale su jedino njega samog, ali je njegovo djelo predstavljalo Duha Svetoga. Ali ipak, ne možeš reći da je on cijeli predstavljao Boga. Mogu li njegova izopačenost i pogrešivost također predstavljati Boga? Biti pogrešiv u predstavljanju čovjeka je normalno, ali zar ne bi Boga bio obeščašćen ako bi Ga predstavljao netko tko je izopačen? Zar to ne bi bilo svetogrđe prema Duhu Svetomu? Duh Sveti ne dopušta olako čovjeku zauzeti Božje mjesto, čak i ako tog čovjeka drugi uzdižu. Ako nije Bog, ne može na kraju ne može biti postojan. Duh Sveti ne dopušta čovjeku predstavljati Boga kako mu se prohtje! Na primjer, Duh Sveti je taj koji je posvjedočio za Ivana i Duh Sveti je otkrio da je on taj koji će pripraviti put Isusu, ali djelo koje je Duh Sveti izvršio na njemu bilo je dobro odmjereno. Sve što se od Ivana tražilo bilo je popločati put Isusu, pripremiti put za Njega. Drugim riječima, Duh Sveti je samo podupirao njegovo djelo pripravljanja puta i dopustio mu obaviti samo to djelo – nije mu bilo dopušteno izvršiti nijedno drugo djelo. Ivan je predstavljao Iliju i predstavljao je proroka koji je pripravio put. U tome ga je podupirao Duh Sveti; dok god je njegovo djelo bilo pripravljanje puta, Duh Sveti ga je podržavao. Međutim, da je tvrdio da je on Sâm Bog i da je došao dovršiti djelo otkupljenja, Duh Sveti bi ga morao ispraviti. Koliko god Ivanovo djelo bilo veliko i iako ga je Duh Sveti podupirao, njegovo djelo nije bilo bez granica. Imajući u vidu da je Duh Sveti zaista podupirao njegovo djelo, moć koja mu je dana u to vrijeme bila je ograničena na pripravljanje puta. On nije ni mogao obaviti nijedno drugo djelo, jer on je bio samo Ivan koji je pripravio put, a ne Isus. Stoga je svjedočanstvo Duha Svetoga ključno, ali djelo koje Duh Sveti čovjeku dopušta obaviti je još važnije. Nije li Ivan u to vrijeme dobio snažno svjedočanstvo? Nije li i njegovo djelo bilo veliko? Ipak, djelo koje je učinio nije moglo nadmašiti Isusovo, jer on je bio samo čovjek kojeg je Duh Sveti uporabio i nije mogao izravno predstavljati Boga, te je stoga djelo koje je obavio bilo ograničeno. Pošto je Ivan dovršio djelo pripravljanja puta, Duh Sveti nije više podupirao njegovo svjedočanstvo, nije mu zadano nikakvo novo djelo, a kada je započelo djelo Samoga Boga, on je otišao.

Ima nekih koji su zaposjednuti zlim duhovima i glasno uzvikuju: „Ja sam Bog!” Ipak, na kraju bivaju razotkriveni jer je ono što predstavljaju pogrešno. Oni predstavljaju Sotonu, a Duh Sveti na njih ne obraća pažnju. Koliko god sebe uzdizao i koliko god snažno uzvikivao, ti si i dalje samo stvorenje, i to ono koje pripada Sotoni. Ja nikad ne uzvikujem: „Ja sam Bog, Ja sam ljubljeni Sin Božji!” Ali je zato djelo koje obavljam Božje djelo. Trebam li vikati? Nema potrebe za uzdizanjem. Bog Sâm obavlja Svoje djelo i ne treba Mu čovjek da Mu dodjeljuje status niti da Mu daje počasnu titulu: Njegovo djelo predstavlja identitet i status. Nije li Isus, prije nego što je kršten, bio Sâm Bog? Nije li On bio utjelovljeno tijelo Božje? Zasigurno se ne može reći da je On postao jedini Sin Božji tek pošto je primio svjedočanstvo? Nije li davno prije nego što je On započeo Svoje djelo već postojao čovjek po imenu Isus? Ti nisi u stanju popločati nove puteve ni predstavljati Duha. Ti ne možeš izraziti djelo Duha ni riječi koje On izgovara. Ti nisi u stanju obaviti djelo Boga Samoga, a ni djelo Duha nisi u stanju obaviti. Mudrost, čudesnost i nedokučivost Božja, kao i cjelokupnost naravi kojom Bog čovjeka grdi – sve je to izvan tvoje sposobnosti izražavanja. Stoga bi ti bilo uzaludno pokušavati tvrditi da si ti Bog; imao bi samo ime, ali nimalo suštine. Sâm Bog je došao, ali Ga nitko ne prepoznaje; pa ipak, On nastavlja obavljati Svoje djelo, a to čini predstavljajući Duha. Hoćeš li Ga ti zvati čovjekom ili Bogom, Gospodinom ili Kristom, ili ćeš Je zvati sestrom, potpuno je nebitno. Međutim, djelo koje On obavlja djelo je Duha i predstavlja djelo Boga Samoga. On ne mari za ime kojim Ga čovjek zove. Može li to ime odrediti Njegovo djelo? Ma kako Ga ti zvao, što se Boga tiče, On je utjelovljenje Duha Božjeg; On predstavlja Duha i Duh ga odobrava. Ako nisi u stanju napraviti put za novo doba ili staro doba privesti kraju, ako nisi u stanju započeti novo doba ili izvršiti novo djelo, onda se ne možeš zvati Bogom!

Čak ni čovjek kojeg Duh Sveti rabi ne može predstavljati Samoga Boga. Ovo ne znači samo da takav čovjek ne može predstavljati Boga, već ni djelo koje on obavlja ne može izravno predstavljati Boga. Drugim riječima, ljudsko iskustvo se ne može izravno smjestiti pod Božju upravu, niti može predstavljati Božje upravljanje. Djelo koje Sâm Bog obavlja je u potpunosti djelo koje On namjerava izvršiti po Svom planu upravljanja i odnosi se na veliko upravljanje. Djelo koje obavlja čovjek sastoji se od opskrbe njegovog osobnog iskustva. Sastoji u pronalaženju novog puta iskustva, izvan onog kojim su hodili ljudi prije njega, te usmjeravanja svoje braće i sestara dok je pod vodstvom Duha Svetoga. Ono što ti ljudi pružaju jesu njihova osobna iskustva ili pak duhovni spisi duhovnih ljudi. Iako Duh Sveti rabi ove ljude, djelo koje oni obavljaju nije povezano s velikim djelom upravljanja u šest-tisućljetnom planu. Oni su samo oni koje je Duh Sveti u različitim razdobljima uzdigao da vode ljude u bujici Duha Svetoga sve dok ne završe funkcije koje mogu obavljati ili dok se njihov život ne okonča. Djelo koje obavljaju je samo priprema odgovarajućeg puta za Samog Boga ili nastavak određenog vida Božjeg upravljanja na zemlji. Sami po sebi, ovi ljudi nisu u stanju izvršiti veliko djelo Njegovog upravljanja, niti mogu otvoriti nove izlaze, a još manje itko od njih može privesti kraju sve Božje djelo iz prethodnog doba. Stoga, djelo koje oni obavljaju predstavlja samo stvoreno biće koje obavlja svoju funkciju i ne može predstavljati Samoga Boga koji ispunjava Svoju službu. To je zato što je djelo koje oni obavljaju drugačije od onoga koje obavlja Sâm Bog. Djelo započinjanja novog doba nije nešto što čovjek može učiniti umjesto Boga. To ne može obaviti nitko drugi osim Boga Samoga. Sav posao koji čovjek obavlja sastoji se od ispunjavanja njegove dužnosti kao stvorenog bića, a on ga obavlja nakon što je potaknut ili prosvijetljen Duhom Svetim. Smjernice koje ovi ljudi pružaju sastoje se u potpunosti od toga da čovjeku pokažu put prakticiranja u svakodnevnom životu i kako djelovati u skladu s Božjom voljom. Djelo čovjeka ne obuhvaća Božje upravljanje, niti predstavlja djelo Duha. Na primjer, djelo Svjedoka Leeja i Stražara Neeja bilo je pokažu put. Bilo da je put bio nov ili star, njihovo djelo se temeljilo na načelu ostajanja u okvirima Biblije. Bilo da se radilo o obnovi ili izgradnji mjesne crkve, njihovo djelo se odnosilo na osnivanje crkava. Djelo koje su oni obavili nastavilo je djelo koje Isus i Njegovi apostoli nisu dovršili, odnosno, koje nisu dalje razvili u Dobu milosti. Ono što su oni učinili bilo je obnavljanje onoga što je Isus, u Svom djelu tog vremena, tražio od naraštaja koja dolaze nakon Njega, poput pokrivanja glave, primanja krštenja, lomljenja kruha ili pijenja vina. Moglo bi se reći da je njihov posao bio držati se Biblije i tražiti puteve unutar Biblije. Oni nisu napravili nikakav novi napredak. Stoga se u njihovom djelu može vidjeti samo otkrivanje novih puteva unutar Biblije, kao i bolje i realnije prakse. Međutim, u njihovu se djelu ne može naći sadašnja volja Božja, a još manje novo djelo koje Bog planira izvršiti u posljednjim danima. To je zato što je put kojim su oni hodili još uvijek bio stari put – nije bilo obnove ni napredovanja. Nastavili su se držati činjenice o Isusovom raspeću, održavali su običaj traženja pokajanja od ljudi i priznavanja grijeha, pridržavali se izreka da će onaj koji ustraje do kraja biti spašen i da je muškarac glava žene, te da se žena mora pokoravati mužu, a najviše su se pridržavali tradicionalnog shvaćanja da sestre ne mogu propovijedati, već se samo pokoravati. Da se takav način vodstva nastavio, Duh Sveti nikad ne bi mogao obaviti novo djelo, osloboditi ljude pravila, niti ih povesti u kraljevstvo slobode i ljepote. Stoga ova faza djela, koja mijenja doba, zahtijeva djelovanje i govor Samoga Boga; jer nijedan čovjek to ne može učiniti umjesto Njega. Do sada je cjelokupno djelo Duha Svetoga izvan ovog toka zaustavljeno, a oni koje je Duh Sveti rabio izgubili su smjer. Stoga, budući da je djelo ljudi koje Duh Sveti rabi različito od djela koje obavlja Sâm Bog, njihovi identiteti i subjekti u čije ime djeluju također su različiti. To je zato što je djelo koje Duh Sveti namjerava izvršiti drugačije, te su, zbog toga, onima koji podjednako rade dodijeljeni različiti identiteti i statusi. Ljudi koje Duh Sveti rabi mogu također obavljati neko djelo koje je novo i ukloniti neko djelo koje je obavljeno u prethodnom dobu, ali ono što oni rade ne može izraziti Božju narav i volju u novom dobu. Oni rade samo da bi dovršili djelo prijašnjeg doba, a ne da bi obavili novo djelo u svrhu izravnog predstavljanja naravi Boga Samoga. Stoga, ma koliko zastarjelih običaja ukinuli i ma koliko novih običaja uveli, ipak i dalje predstavljaju ljude i stvorena bića. Međutim, kad djelo obavlja Sâm Bog, On ne objavljuje otvoreno ukidanje običaja starog doba niti izravno proglašava početak novog doba. On je izravan i jasan u Svom djelu. On je otvoren u obavljanju djela koje namjerava izvršiti; to jest, izravno izražava djelo koje je započeo i izravno ga obavlja onako kako je izvorno zamišljeno, izražavajući Svoje biće i Svoju narav. Njegova narav, kao i Njegovo djelo, onako kako ih čovjek vidi, razlikuju se od onih u prošlim dobima. Međutim, iz perspektive Samoga Boga ovo je samo nastavak i daljnji razvoj Njegovog djela. Kad djelo obavlja Sâm Bog, On izražava Svoju riječ i izravno donosi novo djelo. Nasuprot tome, kad čovjek djeluje, on to čini kroz promišljanje i proučavanje, ili putem proširivanja znanja i sistematizacije postupaka zasnovanih na djelu drugih ljudi. Drugim riječima, bit djela koje čovjek obavlja je slijediti ustaljeni poredak i „koračati starim putevima u novim cipelama”. To znači da je čak i put kojim su hodili ljudi koje je Duh Sveti rabio izgrađen na putu koji je pokrenuo Sâm Bog. Dakle, kad se sve uzme u obzir, čovjek je i dalje čovjek, a Bog je i dalje Bog.

Ivan je rođen po obećanju, baš kao što se Abrahamu rodio Izak. On je pripravio put Isusu i izvršio mnogo djela, ali nije bio Bog. Točnije, bio je jedan od proroka, jer je samo pripravio put Isusu. Njegovo je djelo također bilo veliko i Isus je Svoje djelo službeno započeo tek nakon što mu je on pripravio put. U biti, on je jednostavno radio za Isusa, a djelo koje je obavljao bilo je u službi Isusovog djela. Nakon što je Ivan pripravio put, Isus je započeo Svoje djelo – djelo koje je bilo novije, konkretnije i detaljnije. Ivan je obavio samo početni dio djela; veći dio novog djela obavio je Isus. Ivan je također obavio novo djelo, ali on nije bio taj koji je započeo novo doba. Ivan je rođen po obećanju, a anđeo mu je dao ime. U to vrijeme, neki su ga htjeli nazvati Zaharija po ocu, ali se njegova majka tome usprotivila, rekavši: „Ovo se dijete ne može zvati tim imenom. Zvat će se Ivan.” Sve je to bilo po naređenju Duha Svetoga. Isus je također imenovan po naređenju Duha Svetoga, rođen je od Duha Svetoga i obećan je od Duha Svetoga. Isus je bio Bog, Krist i Sin čovječji. Ali, zašto Ivan nije nazvan Bogom, budući da je i njegovo djelo bilo veliko? Koja je točno razlika između djela koje je obavio Isus i djela koje je obavio Ivan? Je li jedini razlog bio taj što je Ivan Isusu pripravio put? Ili zato što je to Bog predodredio? Iako je i Ivan rekao: „Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!” i iako je on također propovijedao evanđelje o kraljevstvu nebeskom, njegovo djelo se nije dalje razvijalo i predstavljalo je samo početak. Nasuprot tome, Isus je započeo novo doba i okončao staro, ali je također ispunio i starozavjetni zakon. Djelo koje je učinio bilo je veće od Ivanovog i štoviše, došao je iskupiti cijelo čovječanstvo – On je tu fazu djela dovršio. A što se Ivana tiče, on je, jednostavno, pripravio put. Mada je i Ivanovo djelo bilo veliko, mada je izrekao mnoge riječi i mada su ga slijedili brojni učenici, njegovo je djelo ljudima donijelo samo novi početak. Čovjek nikad od njega nije primio ni život, ni put, ni dublje istine, niti je kroz njega stekao razumijevanje Božje volje. Ivan je bio veliki prorok (Ilija) koji je postavio nove temelje za Isusovo djelo i pripremio izabrane; on je bio glasnik Doba milosti. Ovakve se stvari ne mogu raspoznati samo promatranjem njihove normalne ljudske pojave. To je utoliko prikladnije ako se uzme u obzir da je Ivan također obavljao veoma značajno djelo i da je, uz to, bio obećan od Duha Svetoga i da je Duh Sveti podupirao njegovo djelo. Budući da je tako, njihovi se identiteti mogu razlikovati samo temeljem djela koje obavljaju, jer nema načina da se bit čovjeka razazna na temelju njegovog vanjskog izgleda, niti postoji način da čovjek utvrdi što je svjedočanstvo Duha Svetoga. Djelo koje je obavio Ivan i ono koje je obavio Isus razlikuju se i različite su prirode. Iz ovoga se može odrediti je li Ivan bio ili nije bio Bog. Isusovo djelo bilo je započeti, nastaviti, dovršiti i ostvariti. On je izvršio svaki od ovih koraka, dok je Ivanovo djelo samo označilo početak. Isus je u početku širio evanđelje i propovijedao put pokajanja, a zatim je krenuo krstiti ljude, iscjeljivati bolesne i istjerivati demone. Na kraju je otkupio čovječanstvo od grijeha i dovršio Svoje djelo čitavoga doba. Također je išao posvuda, propovijedao ljudima i širio evanđelje o kraljevstvu nebeskom. U tom su pogledu On i Ivan bili slični, a razlika je u tome što je Isus započeo novo doba i čovjeku donio Doba milosti. Iz Njegovih je usta potekla riječ o tome što čovjek treba prakticirati i koji put treba slijediti u Dobu milosti, i na kraju je dovršio djelo otkupljenja. Ovo djelo Ivan nikada ne bi mogao obaviti. I tako je upravo Isus bio taj koji je obavio djelo Samoga Boga i On je taj koji je Sâm Bog i koji Boga izravno predstavlja. Čovjekove predodžbe govore da su Bog svi oni koji su rođeni po obećanju, koji su rođeni i poduprti od Duha Svetoga i koji otvaraju nove izlaze. Prema ovakvom rasuđivanju i Ivan bi bio Bog, kao i Mojsije, Abraham i David… svi bi oni bili Bog. Nije li sve ovo majstorska šala?

Prije ispunjenja Svoje službe, Isus je također bio samo normalan čovjek koji je djelovao u skladu sa svime što je činio Duh Sveti. Bez obzira na to je li u to vrijeme bio svjestan Svojeg identiteta, pokoravao se svemu što je dolazilo od Boga. Duh Sveti se nije ni jednom otkrio prije nego što je započela Njegova služba. Ukinuo je ova pravila i zakone tek nakon što je započeo Svoju službu i, tek kad je službeno počeo ispunjavati Svoju službu, Njegove su riječi postale prožete autoritetom i snagom. Tek nakon što je započeo Svoju službu, započelo je Njegovo djelo stvaranja novog doba. Prije toga je Duh Sveti u Njemu bio skriven 29 godina, tijekom kojih je On predstavljao samo čovjeka i nije imao Božji identitet. Božje djelo je započelo tako što je On radio, ispunjavao Svoju službu i Svoje djelo obavljao prema Svom unutrašnjem planu, ne obazirući se na to koliko su ljudi znali o Njemu, a djelo koje je obavio izravno je predstavljalo Samoga Boga. Tada Isus upita one koji stajaše oko Njega: „A što vi kažete: tko sam Ja?” Oni odgovoriše: „Ti si najveći od svih proroka i naš vrsni liječnik.” A drugi odgovoriše: „Ti si naš veliki svećenik” i tako dalje. Davali su razne odgovore, a neki čak rekoše da je On Ivan i da je Ilija. Isus se tada okrenu Šimunu Petru i upita ga: „Što ti kažeš tko sam Ja?” Petar odgovori: „Ti si Krist, Sin Boga živoga.” Od tog trenutka, ljudi postadoše svjesni da je On Bog. Kad je Njegov identitet otkriven, Petar je bio taj koji je najprije postao svjestan toga i iz njegovih je usta to izgovoreno. Zatim Isus reče: „To što reče, ne objavi ti to tijelo i krv, nego Otac Moj.” Nakon Njegovog krštenja, djelo koje je učinio bilo je u ime Boga, bez obzira na to jesu li drugi znali za to ili ne. Došao je izvršiti Svoje djelo, a ne da otkrije Svoj identitet. Tek nakon što je Petar o tome progovorio, Njegov je identitet postao poznat svima. Bez obzira jesi li bio svjestan da je On Sâm Bog, kad je došlo vrijeme, On je započeo Svoje djelo. I bez obzira na to jesi li znao za to, On je nastavio obavljati Svoje djelo kao i ranije. Čak i da si poricao, On bi Svoje djelo i dalje činio i dovršio bi ga kad za to dođe vrijeme. Došao je izvršiti Svoje djelo i ispuniti Svoju službu, ne da bi čovjek poznao Njegovo tijelo, već da primi djelo Njegovo. Ako nisi uspio prepoznati da je faza djela tog dana djelo Samoga Boga, to je zato što ti nedostaje vizija. Ipak, ovu fazu djela ne možeš poreći. Tvoj neuspjeh da ga prepoznaš ne dokazuje da Duh Sveti ne djeluje ili da je Njegovo djelo pogrešno. Ima i onih koji čak uspoređuju sadašnje djelo s Isusovim djelom iz Biblije i koji svaku nedosljednost koriste da poreknu ovu fazu djela. Zar to nije postupak slijepca? Stvari zapisane u Bibliji su ograničene; one ne mogu predstavljati Božje djelo u cijelosti. Četiri evanđelja ukupno imaju manje od sto poglavlja, u kojima je zapisan konačan broj događaja, kao što su Isusovo proklinjanje stabla smokve, Petrova tri odricanja od Gospodina, Isusovo ukazanje učenicima nakon raspeća i uskrsnuća, učenje o postu, učenje o molitvi, učenje o razvodu, Isusovo rođenje i rodoslov, Isusovo imenovanje učenika i tako dalje. Međutim, čovjek ove stvari cijeni kao blago i čak s njima uspoređuju današnje djelo. Štoviše, oni vjeruju da se sve djelo koje je Isus učinio u Svom životu svodi samo na pobrojano, kao da je Bog sposoban učiniti samo toliko i ništa više. Nije li to apsurdno?

Vrijeme koje je Isus proveo na zemlji trajalo je trideset tri i pol godine, to jest, On je na zemlji živio trideset tri i pol godine. Od toga je svega tri i pol godine proveo u ispunjavanju Svoje službe; ostatak vremena je jednostavno živio normalnim ljudskim životom. U početku je prisustvovao službama u sinagogi i tamo je slušao svećenička izlaganja o Svetom pismu i propovijedi drugih ljudi. Stekao je mnoga znanja o Bibliji: nije bio rođen s takvim znanjem, već ga je samo čitanjem i slušanjem stekao. U Bibliji je jasno zapisano da je učiteljima u sinagogi postavljao pitanja kad Mu je bilo dvanaest godina: koja su bila proročanstva drevnih proroka? Što je s Mojsijevim zakonima? Sa Starim zavjetom? A što je s čovjekom koji bogosluženje u hramu obavlja u svećeničkoj odori?… Postavljao je mnoga pitanja, jer nije imao ni znanja ni razumijevanja. Iako je začet po Duhu Svetom, rođen je kao sasvim normalan čovjek. Unatoč nekim posebnim osobinama koje je imao, On je ipak bio normalan čovjek. Njegova mudrost je neprestano rasla, srazmjerno Njegovu rastu i godinama i prošao je kroz faze života normalnog čovjeka. U mašti ljudi, Isus nije iskusio ni djetinjstvo ni mladost; počeo je živjeti životom tridesetogodišnjaka čim se rodio, a na križ je razapet po završetku Svog djela. Vjerojatno nije ni prošao kroz životne faze normalnog čovjeka; niti je jeo, niti se družio s drugim ljudima, te ljudima nije bilo lako primijetiti Ga. Vjerojatno je bio izuzetak kojeg bi se uplašili oni koji bi Ga vidjeli, jer je On bio Bog. Ljudi vjeruju da Bog koji se utjelovljuje definitivno ne živi kao normalna osoba; vjeruju da je On čist i da nema potrebe za pranjem zuba i umivanjem, jer je sveta osoba. Nisu li ovo samo ljudske predodžbe? Biblija ne bilježi Isusov život kao čovjeka, već samo Njegovo djelo, ali to ne dokazuje da On nije imao normalnu ljudskost, niti da prije svoje tridesete godine nije živio normalnim ljudskim životom. Iako je Svoje djelo službeno započeo u dobi od 29 godina, ne možeš otpisati čitav Njegov ljudski život prije te dobi. U biblijskim zapisima je taj period samo izostavljen; budući da je to bio Njegov normalni ljudski životu, a ne razdoblje Njegovog božanskog djela, nije ni bilo potrebe to zapisivati. Jer prije Isusovog krštenja, Duh Sveti nije izravno djelovao, već Ga je samo održavao u normalnom ljudskom životu, do dana kada je trebao ispuniti Svoju službu. Iako je bio utjelovljeni Bog, prošao je proces sazrijevanja kao i svaki normalan čovjek. Taj proces sazrijevanja je izostavljen iz Biblije. Izostavljen je zato što čovjeku nije mogao pružiti neku veliku pomoć u njegovom životnom razvoju. Razdoblje prije Njegovog krštenja bilo je skriveno razdoblje, tijekom kojeg nije činio znamenja i čuda. Tek nakon krštenja, Isus je započeo cjelokupno djelo otkupljenja čovječanstva, djelo koje je obilno i puno milosti, istine, ljubavi i milosrđa. Početak ovog djela bio je upravo i početak Doba milosti; zbog toga je ono zapisano i preneseno do danas. To je bilo radi otvaranja izlaza i ostvarenja svega za ljude u Dobu milosti koji će kročiti putem Doba milosti i putem križa. Osim sitnih grešaka koje se tu i tamo mogu naći, sve su ovo činjenice, iako potječu iz zapisa sačinjenih ljudskom rukom. Unatoč tomu, ne može se reći da su ti zapisi neistiniti. Zapisani događaji su u potpunosti istiniti, osim što su prilikom njihovog zapisivanja ljudi pravili pogreške. Ima onih koji će se zapitati kako je moguće da je Isus mogao činiti znamenja i čuda ako je s normalnim i običnim ljudima bio jedno? Četrdesetodnevno iskušenje kroz koje je Isus prošao bilo je čudesan znamen koji normalan čovjek ne bi mogao ostvariti. Njegovo četrdesetodnevno iskušenje bilo je u prirodi djelovanja Duha Svetoga; kako onda netko može reći da u Njemu nije bilo ničeg nadnaravnog? Njegova sposobnost da čini znamenja i čuda nije dokaz da je bio uzvišen, a ne normalan čovjek; radi se samo o tome da je Duh Sveti djelovao u normalnom čovjeku kao što je On, čime Mu je omogućio da čini čuda i izvrši još uzvišenije djelo. Prije nego što je ispunio svoju službu ili, kako Biblija kaže, prije nego što je na Njega sišao Duh Sveti, Isus je bio samo normalan čovjek i ni po čemu nadnaravan. Kad se Duh Sveti spustio na Njega, odnosno kad je On započeo Svoju službu, postao je prožet nadnaravnim. Tako čovjek stječe uvjerenje da Božje utjelovljenje nema normalnu ljudskost; štoviše, on pogrešno misli da utjelovljeni Bog nema u Sebi ničeg ljudskog, već samo božanskog. Naravno, kad Bog dođe na zemlju obaviti Svoje djelo, sve što čovjek vidi jesu nadnaravni događaji. Sve što ljudi svojim očima vide i svojim ušima čuju je nadnaravno, jer su Njegovo djelo i Njegove riječi za njih neshvatljive i nedostižne. Ako je nešto nebesko doneseno na zemlju, kako to može biti išta osim nadnaravnog? Kad se otajstva kraljevstva nebeskog donesu na zemlju, otajstva koja su čovjeku neshvatljiva i nedokučiva, koja su isuviše čudesna i mudra – nisu li sva nadnaravna? Međutim, trebaš znati da se sve, ma koliko bilo nadnaravno, odvija unutar Njegove normalne ljudskosti. Božje utjelovljenje prožeto je ljudskošću; da nije, On onda ne bi bio Božje utjelovljenje. Isus je u Svoje vrijeme učinio mnoga čuda. Ono što su ondašnji Izraelci vidjeli obilovalo je nadnaravnim stvarima; vidjeli su anđele i glasnike i čuli Jahvin glas. Nije li sve to bilo nadnaravno? Danas, doduše, ima zlih duhova koji ljude obmanjuju nadnaravnim stvarima; to nije ništa drugo nego oponašanje s ciljem da prevare čovjeka djelom koje Duh Sveti trenutačno ne obavlja. Mnogi ljudi čine čuda, iscjeljuju bolesne i istjeruju demone; to nije ništa drugo nego djelo zlih duhova, jer Duh Sveti danas više ne obavlja takvo djelo, a svi oni koji od tada oponašaju djelo Duha Svetoga zaista su zli dusi. Cjelokupno djelo koje je tada izvršeno u Izraelu bilo je djelo nadnaravne prirode, ali Duh Sveti sada ne djeluje na takav način i svako takvo djelo danas je oponašanje i krinka Sotone i njegovo ometanje. Ipak ne možeš reći da sve što je nadnaravno dolazi od zlih duhova – to bi ovisilo o dobu u kojem se Božje djelo obavlja. Razmotrimo djelo koje utjelovljeni Bog obavlja u današnje vrijeme: koji vid tog djela nije nadnaravan? Njegove su riječi tebi neshvatljive i nedostižne, a djelo koje On obavlja nijedan čovjek ne može izvršiti. Ono što On razumije čovjek ni na koji način ne može razumjeti, a što se tiče Njegovog znanja, čovjek ne zna odakle ono dolazi. Ima nekih koji kažu: „Ja sam isto tako normalan kao i Ti, pa kako onda ja ne znam ono što Ti znaš? Stariji sam od Tebe i bogatiji iskustvom, pa kako to da Ti znaš za nešto što ja ne znam?” Sve je ovo, što se čovjeka tiče, nešto što čovjek nikako ne može postići. Ima i onih koji kažu: „Nitko ne zna za djelo koje je obavljeno u Izraelu, pa čak ni tumači Biblije ne mogu dati nikakvo objašnjenje; kako to da Ti znaš?” Nisu li sve ovo nadnaravne stvari? On nema iskustva s čudima, a ipak sve zna; On s najvećom lakoćom govori i izražava istinu. Nije li to nadnaravno? Njegovo djelo nadilazi ono što tijelo može postići. To je nedostižno razumu bilo kojeg čovjeka s tijelom od krvi i mesa i potpuno nepojmljivo rasuđivanju ljudskog uma. Iako nikad nije pročitao Bibliju, On razumije Božje djelo u Izraelu. I mada stoji na zemlji dok govori, On govori o otajstvima trećega neba. Kada čovjek pročita ove riječi, obuzet će ga ovaj osjećaj: „Nije li ovo jezik trećeg neba?” Nisu li sve ovo stvari koje nadilaze ono što normalan čovjek može postići? Kad je Isus, u ono vrijeme, izdržao četrdesetodnevni post, nije li to bilo nadnaravno? Ako kažeš da je četrdeset dana posta u svakom smislu nadnaravno i predstavlja djelo zlih duhova, ne osuđuješ li time Isusa? Prije ispunjenja Svoje službe, Isus je bio poput normalnog čovjeka. On je također išao u školu; kako bi drugačije mogao naučiti čitati i pisati? Kad se Bog utjelovio, Duh je ležao skriven u tijelu. Pa ipak, budući da je bio normalan čovjek, morao je proći proces odrastanja i sazrijevanja, a tek kad je spoznajna sposobnost u Njemu sazrela i kad je počeo razaznavati stvari, mogao se smatrati normalnim čovjekom. Tek nakon što je Njegova ljudskost sazrela, mogao je ispuniti Svoju službu. Kako bi mogao ispuniti Svoju službu dok je Njegova normalna ljudskost još bila nezrela, a Njegovo rasuđivanje pogrešno? Od Njega se zasigurno nije moglo očekivati da Svoju službu ispuni sa šest ili sedam godina! Zašto se Bog nije otvoreno očitovao kad se prvi put utjelovio? Zbog toga što je ljudskost Njegova tijela još bila nezrela; kognitivni procesi u Njegovu tijelu, kao i normalna ljudskost tog tijela, još nisu bili potpuno u Njegovom posjedu. Zbog toga je bilo krajnje neophodno da On stekne normalnu ljudskost i zdrav razum normalnog čovjeka – do mjere u kojoj je bio dostatno opremljen poduzeti Svoje djelo u tijelu – prije nego što je mogao započeti Svoje djelo. Da On nije bio dorastao ovom zadatku, bilo bi neophodno da nastavi rasti i sazrijevati. Da je Isus Svoje djelo započeo u dobi od sedam ili osam godina, ne bi li Ga ljudi smatrali čudom od djeteta? Ne bi li Ga svi ljudi smatrali djetetom? Tko bi Mu išta povjerovao? Kao dijete od sedam ili osam godina, visoko koliko i podij iza kojeg je stajao – bi li bio sposoban propovijedati? Prije nego što je Njegova normalna ljudskost sazrela, nije bio dorastao ovom zadatku. Što se tiče Njegove još nedozrele ljudskosti, dobar dio ovog djela bio je jednostavno nedostižan. Djelo Božjeg Duha u tijelu također je vođeno vlastitim načelima. Tek kad je bio opremljen normalnom ljudskošću mogao je poduzeti ovo djelo i preuzeti Očevu obvezu. Tek tada je mogao započeti Svoje djelo. U Svom djetinjstvu, Isus jednostavno nije mogao razumjeti ništa o mnogim događajima iz drevnih vremena i shvatio je samo postavljajući pitanja učiteljima u sinagogi. Da je Svoje djelo započeo čim je naučio govoriti, kako bi bilo moguće da ne pogriješi? Kako bi Bog uopće mogao napraviti pogrešan korak? Stoga je Svoje djelo započeo tek nakon što je postao sposoban za djelovanje; On nije obavljao nikakvo djelo sve dok nije bio u potpunosti sposoban za to. Napunivši 29 godina, Isus je već bio prilično zreo i Njegova ljudskost je bila dovoljna da preuzme djelo koje je trebao obaviti. Tek tada je Duh Božji službeno počeo djelovati u Njemu. Ivan se u to vrijeme već sedam godina pripremao da Mu otvori put, da bi, po okončanju svog djela, bio bačen u tamnicu. Tada je sve breme palo na Isusa. Da je ovo djelo preuzeo s 21 ili 22 godine, u vrijeme kad je Njegova ljudskost još bila nedostatna, kad je tek bio ušao u mladost i kad mnoge stvari još uvijek nije razumio, tada ne bi bio sposoban preuzeti kontrolu. U to doba Ivan je već neko vrijeme obavljao svoje djelo prije nego je Isus započeo Svoje, a tada je već bio u srednjim godinama. U toj je dobi Njegova normalna ljudskost bila dovoljna da obavi djelo koje je trebao obaviti. Sada utjelovljeni Bog također ima normalnu ljudskost i, mada je ona daleko od zrelosti u usporedbi sa starijima među vama, ova Mu je ljudskost već sasvim dovoljna da poduzme Svoje djelo. Okolnosti pod kojima se današnje djelo obavlja nisu potpuno iste kao u Isusovo vrijeme. Zašto je Isus izabrao dvanaest apostola? Sve je to bilo u svrhu potpore Njegovom djelu i u skladu s njim. S jedne strane, to je bilo radi postavljanja temelja za Njegovo tadašnje djelo, dok je s druge strane bilo radi postavljanja temelja za Njegovo djelo u danima koji slijede. U skladu s tadašnjim djelom, Isusova je volja bila izabrati dvanaest apostola, baš kao što je to bila i volja Samoga Boga. Vjerovao je da treba izabrati dvanaest apostola i zatim ih voditi da svuda propovijedaju. Ali danas nema potrebe za ovim među vama! Kad utjelovljeni Bog djeluje u tijelu, postoje mnoga načela i mnogo stvari koje čovjek jednostavno ne razumije; čovjek neprestano koristi vlastite predodžbe da bi Njega mjerio ili da bi Bogu postavljao pretjerane zahtjeve. Ipak, do danas, mnogi ljudi ostaju potpuno nesvjesni činjenice da se njihovo znanje sastoji isključivo od njihovih vlastitih predodžbi. Bez obzira na doba ili na mjesto u kojem se Bog utjelovio, načela Njegova djela u tijelu ostaju nepromijenjena. On se ne može utjeloviti, a ipak nadići tijelo u Svom djelu; još manje se može utjeloviti, a ipak ne djelovati unutar normalne ljudskosti tijela. U suprotnom bi se značaj Božjeg utjelovljenja potpuno raspršio, a utjelovljena bi Riječ postala potpuno besmislena. Štoviše, za Božje utjelovljenje zna samo Otac na nebesima (Duh) i nitko drugi, pa čak ni Sâmo to tijelo, ni nebeski glasnici. Budući da je tako, Božje djelo u tijelu je utoliko normalnije i utoliko bolje može pokazati da je Riječ tijelom postala, a tijelo podrazumijeva običnog i normalnog čovjeka.

Neki će se zapitati: „Zašto ovo doba mora započeti Sâm Bog? Zar ne bi neko stvoreno biće to moglo učiniti umjesto Njega?” Svi ste vi svjesni da se Bog utjelovljuje s izričitim ciljem da započne novo doba, i, naravno, kad započne novo doba, u isto će vrijeme zaključiti staro. Bog je Početak i Kraj; On Sâm je taj koji pokreće Svoje djelo, te stoga On Sâm mora biti i taj koji zaključuje prethodno doba. To je dokaz Njegove pobjede nad Sotonom i Njegova osvajanja svijeta. Svaki put kad On Sâm djeluje među ljudima, to je početak nove bitke. Bez započinjanja novog djela, ne bi, naravno, bilo ni zaključenja starog. A ako staro djelo nije dovršeno, to je dokaz da bitka sa Sotonom tek treba doći kraju. Jedino ako Sâm Bog dođe i među ljudima učini novo djelo, čovjek će se moći u potpunosti osloboditi Sotonine vlasti i zadobiti novi život i novi početak. U suprotnom, čovjek će zauvijek živjeti u starom dobu i zauvijek će živjeti pod starim Sotoninim utjecajem. Sa svakim dobom koje predvodi Bog, dio čovjeka se oslobađa, te čovjek tako, zajedno s Božjim djelom, napreduje k novom dobu. Božja pobjeda označava pobjedu svih onih koji Ga slijede. Ako bi zaključenje doba bilo povjereno rasi stvorenih ljudskih bića, onda to, kako s gledišta čovjeka tako i s gledišta Sotone, ne bi bilo ništa drugo nego čin suprotstavljanja ili izdaje Boga, a ne čin pokoravanja Bogu i čovjekovo bi djelo postalo oruđe u rukama Sotone. Sotona može biti potpuno uvjeren jedino ako se čovjek pokorava Bogu i slijedi Ga u dobu koje je započeo Sâm Bog, jer je to dužnost stvorenog bića. Stoga kažem da samo trebate slijediti i pokoravati se i ništa se više od vas ne zahtijeva. To je ono što znači da se svatko drži svoje dužnosti i da svatko obavlja svoju funkciju. Bog obavlja Svoje vlastito djelo i nema potrebe da ga čovjek umjesto Njega obavlja, kao što ni On ne sudjeluje u djelu stvorenih bića. Čovjek ispunjava vlastitu dužnost i ne sudjeluje u Božjem djelu. Samo je ovo poslušnost i dokaz Sotoninog poraza. Nakon što Sâm Bog završi s uvođenjem novog doba, On više ne silazi da djeluje među ljudima. Tek tada čovjek službeno stupa u novo doba da ispuni svoju dužnost i izvrši svoju misiju stvorenog bića. To su načela po kojima Bog djeluje i koja nitko ne smije prekršiti. Jedino je razborito i razumno djelovati na ovaj način. Božje djelo treba izvršiti Sâm Bog. On je taj koji pokreće Svoje djelo i On je taj koji završava Svoje djelo. On je taj koji to djelo planira, On je taj koji njime upravlja i, štoviše, On je taj koji to djelo ostvaruje. Kao što je rečeno u Bibliji: „Ja sam Početak i Svršetak; Ja sam Sijač i Žetelac.” Sve što se odnosi na Njegovo djelo upravljanja obavlja Sâm Bog. On je Vladar šest-tisućljetnog plana upravljanja; nitko ne može izvršiti Njegovo djelo umjesto Njega i nitko ne može Njegovo djelo privesti kraju, jer On je taj koji drži sve u Svojim rukama. Stvorivši svijet, On će cijeli svijet povesti da živi u Njegovoj svjetlosti i On će također zaključiti cijelo doba, čime će Svoj plan u potpunosti ostvariti!

Prethodno: Praksa (2)

Sljedeće: Otajstvo utjelovljenja (2)

Ukazala vam se velika sreća što ste posjetili našu internetsku stranicu, jer ćete imati priliku zadobijete Božje blagoslove i pobjegnete iz mučna života. Pridružite se našoj zajednici kako biste doznali više o tome. Pristup stranici je besplatan.

Postavke

  • Tekst
  • Teme

Jednobojno

Teme

Fontovi

Veličina fonta

Prored

Prored

Širina stranice

Sadržaj

Pretraži

  • Pretražite ovaj tekst
  • Pretražite ovu knjigu

Povežite se s nama preko Messengera