U prošlim vremenima ljudi su se učili da budu s Bogom i u svakom trenutku žive unutar duha. U usporedbi s današnjom praksom, to je jednostavan oblik duhovne pouke; to je najpovršniji i najjednostavniji oblik prakse prije no što ljudi stupe na pravi životni put koji čini prvu fazu u prakticiranju vjere. Ako se ljudi uvijek oslanjaju na ovu vrstu prakse u svojem životu, imat će različite osjećaje i vjerojatno će raditi brojne pogreške te se neće moći upustiti u prava životna iskustva; bit će u stanju učiti jedino svoj duh, da se u svojem srcu normalno približavaju Bogu i uvijek će pronalaziti veliku radost u tome što je Bog s njima. Ograničavat će se samo na mali dio svojeg zajedništva s Bogom i neće moći pristupiti ničemu potpunijem. Ljudi koji žive unutar ovih ograničenja nisu sposobni ni za kakav veliki napredak. U svakom trenutku skloni su uzviknuti, „Oh! Gospodine Isuse. Amen!” Takvi su skoro svakoga dana – to je praksa iz prošlih vremena, praksa života u duhu u svakom trenutku. Zar nije priprosta? Danas, kada je vrijeme da se duboko promišlja o Božjim riječima, samo se usredotoči na promišljanje o Božjim riječima; kada je vrijeme sprovesti istinu u djelo, samo se usredotoči na sprovođenje istine u djelo; kada je vrijeme da izvršiš svoju dužnost, samo je izvrši. Ovakva vrsta prakse zapravo je prilično oslobađajuća; ona te oslobađa. Nije to poput načina na koji se stari religiozni ljudi mole i iskazuju zahvalnost. Naravno, ranije je ovo bila praksa koju su upražnjavali vjernici, međutim, sada je ovakav način primjene previše nazadan. Božje djelo sada je na višoj razini; ono o čemu se danas govori, „uvođenje Boga u stvarni život”, najvažniji je aspekt prakse. To je normalna ljudskost za koju se očekuje da je ljudi imaju u svojem stvarnom životu, a sve riječi koje Bog danas govori jesu ono što ljudi trebaju imati u svojoj normalnoj ljudskosti. Uvođenje ovih Božjih riječi u stvaran život praktično je značenje fraze „uvođenje Boga u stvaran život”. Danas se ljudi prije svega trebaju opremiti sljedećim: kao prvo, moraju popraviti svoju vrijednost, obrazovati se i unaprijediti vještine čitanja i razumijevanja; kao drugo, moraju voditi život normalne osobe. Ti si iz svijeta upravo stigao pred Boga; najprije moraš naučiti svoje srce da se smiri pred Bogom. Ovo je sâm početak prakse, a i prvi korak ka postizanju promjene u tvojoj životnoj dispoziciji. Pojedini ljudi su relativno prilagodljivi u svojoj praksi; oni promišljaju o istini dok djeluju, otkrivajući istine i načela prakse koja trebaju razumjeti u stvarnosti. Jedan aspekt jest to da moraš voditi normalan ljudski život, a drugi je da mora postojati ulazak u istinu. Sve ove stvari predstavljaju najbolju praksu za stvaran život.

Da bi uveli Boga u stvarni život, ljudi najprije trebaju štovati Boga, težiti tome da Ga spoznaju i izvršavaju dužnost Božjeg stvorenja u okvirima normalne ljudskosti. Nije riječ o tome da se neizostavno moraju moliti Bogu svaki put kada nešto rade, da nije u redu ako se ne pomole jer bi se tada trebali osjećati dužnima Bogu. Današnja praksa nije takva; zaista je opuštena i jednostavna! Ne zahtijeva od ljudi da se pridržavaju doktrina. Umjesto toga, svaka se osoba treba ponašati u skladu sa svojim rastom: ako članovi tvoje obitelji ne vjeruju u Boga, ophodi se prema njima kao prema neznabošcima, a ako vjeruju, ophodi se prema njima kao prema vjernicima. Ne iskazuj ljubav i strpljenje, radije pokazuj mudrost. Neki ljudi izađu kupiti povrće i, dok hodaju, mrmljaju: „Bože! Koje povrće želiš da kupim danas? Molim za Tvoju pomoć. Bog traži da u svemu slavimo Njegovo ime i da svi svjedočimo, pa čak i ako mi prodavač proda nešto trulo, ja ću ipak zahvaliti Bogu – otrpjet ću. Mi koji vjerujemo u Boga ne možemo probirati povrće.” Oni misle kako je svjedočenje u tome, a ishod je taj da potroše novac kako bi kupili gomilu trulog povrća, ali se svejedno pomole i kažu: „Bože! I dalje ću jesti ovo trulo povrće sve dok Ti to budeš smatrao prihvatljivim.” Nije li takva praksa besmislena? Nije li to pridržavanje doktrine? Ranije su ljudi vježbali cijelo vrijeme živjeti u duhu – ovo se odnosi na djelo koje je prethodno izvršeno u Dobu milosti. Pobožnost, skrušenost, ljubav, strpljenje, iskazivanje zahvalnosti za sve stvari – to se tražilo od svakog vjernika u Doba milosti. U to vrijeme, ljudi su se molili Bogu u svemu; molili bi kada su kupovali odjeću, a kada bi bili obaviješteni o okupljanju, također bi molili: „Bože! Želiš li da idem ili ne? Ako želiš da idem, pripremi mi put bez prepreka. Ako ne želiš da idem, neka se sapletem i padnem.” Preklinjali bi Boga tijekom molitve, a poslije molitve osjećali bi nelagodu i ne bi otišli. Pojedine bi sestre, pribojavajući se da bi po povratku s okupljanja mogle dobiti batine od svojih muževa neznabožaca, osjećale nelagodu pri molitvi i stoga ne bi odlazile na okupljanja. Vjerovale su kako je to Božja volja, a zapravo, da su otišle, ništa se ne bi dogodilo. Zbog toga su propustile okupljanje. Sve je to bilo posljedica ljudske neukosti. Svi ljudi koji na ovaj način prakticiraju vjeru žive vođeni vlastitim osjećajima. Ovakav način prakticiranja vjere toliko je pogrešan, besmislen i neodređen. Prisutno je previše je njihovih osobnih osjećaja i misli. Ako si već doznao za okupljanje, idi na njega; nema dalje potrebe moliti se Bogu. Zar to nije jednostavno? Ako danas trebaš kupiti odjevni predmet, izađi odmah i učini to. Nemoj se moliti Bogu i ne govori: „Bože! Želiš li da idem ili ne? Što ako netko od braće i sestara slučajno naiđe, a mene nema?” Pribojavaš se da bi ti mogli doći brat ili sestra, pa zato ne ideš, a dolazi večer i nitko nije došao. Čak i u Doba milosti ovakav način prakticiranja vjere bio je izopačen i pogrešan. Zbog toga, ako ljudi prakticiraju vjeru kao u prošlim vremenima, u njihovom životu neće doći do promjene. Samo u neznanju pomirit će se sa svime što dolazi, neće obraćati pažnju na razboritost i neće učiniti ništa osim što će biti slijepo poslušni i trpjeti. U to vrijeme, ljudi su bili usredotočeni samo na slavljenje Boga – ali Bog od njih nije zadobio nikakvu slavu jer nisu ništa proživjeli u stvarnom životu. Samo su se suzdržavali i ograničavali u skladu s osobnim predodžbama, a čak ni brojne godine prakse nisu donijele promjenu u njihov životu. Umjeli su samo trpjeti, biti ponizni, voljeti i praštati, ali im je nedostajalo i najmanjeg prosvjetljenja od Duha Svetog. Kako su ljudi na takav način mogli spoznati Boga? I kako su Ga uopće mogli slaviti?

Ljudi mogu stupiti na pravi put vjere u Boga jedino ako Boga uvedu u svoj stvarni život, kao i u svoj normalan ljudski život. Božje riječi vas danas vode; nema potrebe tragati i tapkati kao u prošlim vremenima. Kada budeš mogao postupati u skladu s Božjim riječima i kada sebe budeš mogao preispitivati i mjeriti prema ljudskosti koju sam Ja otkrio, tada ćeš biti u stanju postići promjenu. Ovo nije doktrina, već ono što Bog traži od čovjeka. Danas, dopusti Mi da ti kažem kako stoje stvari: pobrini se jedino za to da postupaš prema Mojim riječima. Moji zahtjevi upućeni tebi temelje se na potrebama normalne osobe. Već sam ti rekao Svoje riječi; dokle god si usredotočen na njihovu primjenu, bit ćeš usklađen s Božjim namjerama. Sada je vrijeme življenja unutar Božjih riječi. Božje riječi sve su objasnile, sve je razjašnjeno i dok živiš prema Božjim riječima, vodit ćeš život koji je potpuno slobodan i nesputan. U prošlosti, kada su ljudi uvodili Boga u svoj stvarni život, primjenjivali su previše doktrina i rituala i prolazili kroz njih; molili bi se i tražili čak i manje važne stvari, ostavljajući po strani jasno izrečene Božje riječi i zanemarujući njihovo čitanje. Umjesto toga, oni bi sve svoje napore posvetili traganju – a ishod je bio bez učinka. Uzmi za primjer slučaj hrane i odjeće: moliš i stavljaš ova pitanja u Božje ruke, tražeći da Bog sve sredi umjesto tebe. Kada Bog začuje ove riječi, On će reći: „Trebam li se baviti tako beznačajnim sitnicama? Gdje su nestali normalna ljudskost i razum koje sam stvorio za tebe?” Ponekad netko pogriješi u svojim postupcima; on tada vjeruje kako je uvrijedio Boga i postaje snužden. Stanja pojedinih ljudi veoma su dobra, ali kada pogrešno postupe u nekoj sitnici, vjeruju kako su izloženi Božjoj grdnji. U ovome zapravo nema Božjeg postupanja, već to dolazi iz njihovog ljudskog uma. Ponekad nema ničeg pogrešnog u tvojem doživljaju, već ti drugi govore kako tvoj doživljaj nije ispravan, te tako dospijevaš u zamku – postaješ negativan i mračan iznutra. Često ovako negativni ljudi vjeruju da su izloženi Božjoj grdnji, dok Bog poručuje: „Nisam te grdio; kako si Me mogao tako okriviti?” Ljudi previše lako postaju negativni. Počesto su i pretjerano osjetljivi i nerijetko se žale na Boga. Bog od tebe ne traži da patiš na takav način, ali ti ipak sebi dopuštaš zapasti u takvo stanje. U toj vrsti patnje nema nikakve vrijednosti. Ljudi ne spoznaju djelo koje je Bog učinio, neuki su u mnogim stvarima i nisu u stanju jasno vidjeti, te bivaju zarobljeni u vlastitim predodžbama i zamišljanjima, zaplićući se sve dublje. Pojedini ljudi kažu kako su sve stvari i sva pitanja u Božjim rukama – pa zar Bog ne bi mogao znati kada su ljudi negativni? Naravno, Bog zna. Kada si u zamci ljudskih predodžbi, Duh Sveti ne može djelovati u tebi. Pojedini ljudi nerijetko budu zarobljeni u negativnom stanju, ali Ja svejedno nastavljam sa Svojim djelom. Bez obzira jesi li negativan ili pozitivan, ti me ne sputavaš – međutim, trebaš znati kako su brojne riječi koje izgovaram i veliki opseg djela koje činim međusobno blisko povezani, prema ljudskim stanjima. Kada si negativan, to ne ometa djelo Duha Svetog. Za vrijeme grdnje i kušnje smrti, svi su ljudi bili zarobljeni u negativnom stanju, ali to nije omelo Moje djelo. Kada si bio negativan, Duh Sveti je nastavio u drugima raditi ono što je bilo potrebno. Sa svojim traganjem možeš prestati na jedan mjesec, ali Ja nastavljam s radom – što god da radiš sada ili u budućnosti, to ne može zaustaviti djelo Duha Svetog. Pojedina negativna stanja potječu iz ljudske slabosti; kada ljudi vjeruju da su istinski nesposobni ispuniti Božje zahtjeve ili da ih ne mogu dokučiti, postaju negativni. Na primjer, tijekom grdnje Božje su riječi u određenoj mjeri govorile o ljubavi prema Bogu usred grdnje, ali ljudi su smatrali da za to nisu sposobni. Osjećali su se posebno tužno i jadikovali što je njihovo tijelo tako duboko iskvario Sotona i što su tako lošeg kôva. Smatrali su kako je velika šteta što su rođeni u ovoj sredini. A pojedini su osjećali kako je za njih suviše kasno povjerovati u Boga i spoznati Ga, te da su nedostojni toga da budu usavršeni. Sve su to normalna ljudska stanja.

Čovjekovo je tijelo sotonsko, puno je buntovne naravi, sramotno je prljavo i nečisto. Ljudi previše žude za tjelesnim uživanjem i previše je tjelesnih iskazivanja; zbog toga Bog u izvjesnoj mjeri i prezire čovjekovo tijelo. Kada ljudi odbace prljave, izopačene sotonske stvari, oni zadobiju Božje spasenje. Ali ako se i dalje ne oslobađaju prljavštine i iskvarenosti, onda i dalje žive pod vlašću Sotone. Ljudsko spletkarenje, lažljivost i nepoštenje, sve su to sotonske stvari. Tvoje je spasenje od Boga u tome da te izvuče iz tih sotonskih stvari. Božje djelo ne može biti pogrešno; sve se to čini kako bi ljudi bili spašeni od tame. Kada si u određenoj mjeri vjerovao i možeš se osloboditi iskvarenosti tijela i više nisi u okovima ove iskvarenosti, zar nećeš biti spašen? Kada živiš pod vlašću Sotone, nisi sposoban očitovati Boga, nešto si prljavo i ne možeš primiti Božju baštinu. Nakon što budeš pročišćen i usavršen, bit ćeš svet, bit ćeš normalna osoba, bit ćeš blagoslovljen od Boga i Bogu mio. Djelo koje Bog danas čini jeste spasenje i, povrh toga, ono je sud, grdnja i proklinjanje. Ima brojne aspekte. Svi vi vidite kako Božji izrazi sadrže sud i grdnju, kao i proklinjanje. Ja govorim kako bih postigao učinak, kako bih natjerao ljude upoznati sebe, a ne kako bih ih ubijao. Moje srce radi za vaše dobro. Govor je jedan od načina na koje djelujem; kroz riječi izražavam Božju narav i omogućavam ti razumijevanje Božje volje. Tvoje tijelo može umrijeti, ali ti imaš duh i dušu. Kada bi ljudi imali samo tijelo, njihova vjera ne bi imala nikakvog smisla, niti bi bilo smisla cjelokupno djelo koje sam Ja obavio. Danas govorim na jedan način, a zatim na drugi; neko vrijeme prema ljudima osjećam neizmjernu mržnju, a zatim neko vrijeme izuzetnu ljubav; sve ovo činim kako bih postigao promijenio tvoju narav i da bih promijenio tvoje predodžbe o Božjem djelu.

Posljednji su dani stigli i zemlje diljem svijeta su u previranju. Posvuda su politički neredi i glad, na sve strane su pošast, poplava i suša. U čovjekovom svijetu nastupila je katastrofa; i samo Nebo je poslalo nesreću. Ovo su znaci posljednjih dana. Međutim, ljudima to izgleda kao svijet veselja i raskoši; i sve je više tako, sva ljudska srca privučena su tome, a mnogi su ljudi zarobljeni i ne mogu se izvući; brojni ljudi bit će očarani onima koji se upuštaju u prevare i vradžbine. Ako ne stremiš napretku, nemaš ideale i nisi pustio korijenje na pravom putu, odnijet će te nabujala plima grijeha. Kina je najzaostalija od svih zemalja; to je zemlja u kojoj veliki crveni zmaj leži sklupčan, ima najviše ljudi koji se klanjaju idolima i bave vradžbinama, ima najviše hramova i mjesto je na kojem borave prljavi demoni. U njoj si rođen, u njoj obrazovan i ogrezao si pod njenim utjecajem; ona te je iskvarila i mučila, ali nakon buđenja, napuštaš je i Bog te je potpuno zadobio. To je slava Božja i zato ova faza djela ima veliki značaj. Bog je izvršio tako velika djela, izgovorio je tako mnogo riječi i na kraju će vas potpuno zadobiti – ovo je jedan dio Božjeg upravljanja, a vi ste „pobjednički plijen” u Božjem okršaju sa Sotonom. Što više razumijete istinu i što je vaš posvećeni život bolji, to više veliki crveni zmaj pada na koljena. Sve su to stvari duhovnog svijeta – to su bitke duhovnog svijeta, a kada Bog pobijedi, Sotona će biti posramljen i poražen. Ova faza Božjeg djela ima ogroman značaj. Bog sprovodi djelo tako velikih razmjera i u potpunosti spašava ovu grupu ljudi, tako da možete pobjeći od utjecaja Sotone, živjeti na svetoj zemlji, u Božjoj svjetlosti, da vas svjetlost vodi i usmjerava. Tada tvoj život ima smisao. Ono što jedete i nosite razlikuje se u odnosu na nevjernike; uživate u Božjim riječima i vodite smislen život – a u čemu oni uživaju? Uživaju samo u svojoj „baštini predaka” i u svojem „nacionalnom duhu”. Nemaju ni najmanji trag ljudskosti! Vaša odjeća, riječi i postupci sasvim se razlikuju od njihovih. Vi ćete na kraju u potpunosti pobjeći od prljavštine, nećete više biti zarobljeni iskušenjem Sotone i vaše će dnevne potrebe Bog zadovoljavati. Uvijek trebate biti oprezni. Iako živite na prljavom mjestu, neukaljani ste prljavštinom i možete živjeti uz Boga, primajući Njegovu veliku zaštitu. Bog je vas izabrao među svima na ovoj žutoj zemlji. Zar niste najblagoslovljeniji ljudi? Ti si biće koje je stvoreno – naravno da se trebaš klanjati Bogu i voditi smislen život. Ako se ne klanjaš Bogu, već živiš unutar svojeg prljavog tijela, zar ti onda nisi samo zvijer u ljudskoj odjeći? Budući da si ljudsko biće, trebaš se predati Bogu i otrpjeti svu patnju! Trebaš s radošću i uvjerljivošću prihvatiti sitnu patnju kojoj si danas izložen i živjeti smislen život, poput Joba i Petra. Na ovom svijetu, čovjek nosi đavolju odjeću, jede hranu koja dolazi od đavla, radi i služi pod đavoljom palicom i biva potpuno zgažen u njegovoj prljavštini. Ako ne možeš dokučiti smisao života niti imaš istiniti put, kakav je onda značaj takvog života? Vi ste ljudi koji idu pravim putem, oni koji tragaju za poboljšanjem. Vi ste ljudi koji se dižu u narodu velikog crvenog zmaja, oni koje Bog naziva pravednicima. Zar to nije život s najviše smisla?