U prošlim vremenima ljudi su se učili da budu s Bogom i u svakom trenutku žive unutar duha. U usporedbi s današnjom praksom, to je jednostavan oblik obuke duha; to je najpovršniji i najjednostavniji oblik prakse prije no što ljudi stupe na pravi životni put koji čini prvu fazu u prakticiranju vjere. Ako se ljudi uvijek oslanjaju na ovu vrstu prakse u svojem životu, imat će mnogo osjećaja i bit će skloni odstupanjima te se neće moći upustiti u prava životna iskustva; bit će u stanju učiti jedino svoj duh, da se u svojem srcu normalno približavaju Bogu i uvijek će pronalaziti veliku radost u tome što je Bog s njima. Ograničavat će se samo na mali dio svojeg zajedništva s Bogom i neće moći pristupiti ničemu potpunijem. Ljudi koji žive unutar ovih ograničenja nisu sposobni ni za kakav veliki napredak. U svakom trenutku skloni su uzviknuti, „Oh! Gospodine Isuse. Amen!” Takvi su skoro svakoga dana – to je praksa iz prošlih vremena, praksa života u duhu u svakom trenutku. Zar nije priprosta? Danas, kada je vrijeme da se duboko promišlja o Božjim riječima, samo duboko promišljaj o Božjim riječima; kada je vrijeme sprovesti istinu u djelo, samo provodi istinu u djelo; kada je vrijeme da izvršiš svoju dužnost, samo je izvrši. Ovakva vrsta prakse zapravo je prilično oslobađajuća; ona te oslobađa. Nije to poput načina na koji se stari religiozni ljudi mole i iskazuju zahvalnost. Naravno, ranije je ovo bila praksa koju su upražnjavali vjernici, međutim, sada je ovakav način primjene previše nazadan. Božje djelo sada je na višoj razini; ono o čemu se danas govori, „uvođenje Boga u stvarni život”, najvažniji je aspekt prakse. To je normalna ljudskost koju ljudi trebaju imati u svojem stvarnom životu, a sve riječi koje Bog danas govori jesu ono što ljudi trebaju imati u svojoj normalnoj ljudskosti. Uvođenje ovih Božjih riječi u stvaran život praktično je značenje fraze „uvođenje Boga u stvaran život”. Danas se ljudi prije svega trebaju opremiti sljedećim: kao prvo, moraju popraviti svoju vrijednost, obrazovati se i unaprijediti vještine čitanja i razumijevanja; kao drugo, moraju voditi život normalne osobe. Ti si iz svijeta upravo stigao pred Boga; najprije moraš naučiti svoje srce da se smiri pred Bogom. Ovo je sâm početak prakse, a i prvi korak ka postizanju promjene u tvojoj životnoj dispoziciji. Pojedini ljudi su relativno prilagodljivi u svojoj praksi; oni duboko promišljaju o istini dok djeluju, otkrivajući istine i načela prakse koja trebaju razumjeti u stvarnosti. Jedan aspekt jest to da moraš voditi normalan ljudski život, a drugi je da mora postojati ulazak u istinu. Sve ove stvari predstavljaju najbolju praksu za stvaran život.

Da bi uveli Boga u stvarni život, ljudi najprije trebaju štovati Boga, težiti tome da Ga spoznaju i ispunjavati dužnost stvorenog stvorenja u okvirima normalne ljudskosti. Nije riječ o tome da se neizostavno moraju moliti Bogu svaki put kada nešto rade, da nije u redu ako se ne pomole jer bi se tada trebali osjećati dužnima Bogu. Današnja praksa nije takva; zaista je opuštena i jednostavna! Ne zahtijeva od ljudi da se pridržavaju propisa. Umjesto toga, svaka se osoba treba ponašati u skladu sa svojim rastom: ako članovi tvoje obitelji ne vjeruju u Boga, ophodi se prema njima kao prema neznabošcima, a ako vjeruju, ophodi se prema njima kao prema vjernicima. Ne iskazuj ljubav i strpljenje, radije pokazuj mudrost. Neki ljudi izađu kupiti povrće i, dok hodaju, mrmljaju: „Bože! Koje povrće želiš da kupim danas? Molim za Tvoju pomoć. Bog traži da u svemu slavimo Njegovo ime i da svi svjedočimo, pa čak i ako mi prodavač proda nešto trulo, ja ću ipak zahvaliti Bogu – otrpjet ću. Mi koji vjerujemo u Boga ne možemo probirati povrće.” Oni misle kako je svjedočenje u tome, a ishod je taj da potroše novac kako bi kupili gomilu trulog povrća, ali se svejedno pomole i kažu: „Bože! I dalje ću jesti ovo trulo povrće sve dok Ti to budeš smatrao prihvatljivim.” Nije li takvo praktično postupanje iskrivljeno? Nije li to pridržavanje propisa? Ranije su ljudi vježbali cijelo vrijeme živjeti u duhu – ovo se odnosi na djelo koje je prethodno izvršeno u Dobu milosti. Pobožnost, skrušenost, ljubav, strpljenje, iskazivanje zahvalnosti za sve stvari – to se tražilo od svakog vjernika u Doba milosti. U to vrijeme, ljudi su se molili Bogu u svemu; molili bi kada su kupovali odjeću, a kada bi bili obaviješteni o okupljanju, također bi molili: „Bože! Želiš li da idem ili ne? Ako želiš da idem, pripremi mi put bez prepreka. Ako ne želiš da idem, neka se sapletem i padnem.” Preklinjali bi Boga u molitvi, a poslije molitve osjećali bi nelagodu i ne bi otišli. Pojedine bi sestre, pribojavajući se da bi po povratku s okupljanja mogle dobiti batine od svojih muževa neznabožaca, osjećale nelagodu pri molitvi i stoga ne bi odlazile na okupljanja. Vjerovale su da je to Božja zamisao, a zapravo se ništa ne bi dogodilo da su otišle. Ishod je bio taj da su propustile okupljanje. Sve je to bio ishod ljudske gluposti. Svi ljudi koji na ovaj način praktično postupaju žive prema vlastitim osjećajima. Ovakav je način praktičnog postupanja tako iskrivljen i prožet nejasnoćom. Previše je njihovih osobnih osjećaja i zamisli. Ako si već doznao za okupljanje, idi na njega; nema dalje potrebe moliti se Bogu. Zar to nije jednostavno? Ako danas trebaš kupiti odjevni predmet, izađi odmah i učini to. Nemoj se moliti Bogu i ne govori: „Bože! Želiš li da idem ili ne? Što ako netko od braće i sestara slučajno naiđe, a mene nema?” Pribojavaš se da bi ti mogli doći brat ili sestra, pa zato ne ideš, a dolazi večer i nitko nije došao. Čak je i u Doba milosti u ovakvom načinu praktičnog postupanja bilo odstupanja i on nije bio ispravan. Zbog toga, ako ljudi prakticiraju vjeru kao u prošlim vremenima, u njihovom životu neće doći do promjene. Samo u neznanju pomirit će se sa svime što dolazi, neće obraćati pažnju na razboritost i neće učiniti ništa osim što će biti slijepo poslušni i trpjeti. U to vrijeme, ljudi su bili usredotočeni samo na slavljenje Boga – ali Bog od njih nije zadobio nikakvu slavu jer nisu ništa proživjeli u stvarnom životu. Samo su se suzdržavali i ograničavali u skladu s osobnim predodžbama, a čak ni brojne godine prakse nisu donijele promjenu u njihov životu. Umjeli su samo trpjeti, biti ponizni, voljeti i praštati, ali im je nedostajalo i najmanjeg prosvjetljenja od Duha Svetog. Kako su ljudi na takav način mogli spoznati Boga? I kako su Ga uopće mogli slaviti?

Ljudi mogu stupiti na pravi put vjere u Boga jedino ako Boga uvedu u svoj stvarni život, kao i u svoj normalan ljudski život. Božje riječi vas danas vode; nema potrebe tragati i tapkati kao u prošlim vremenima. Kada budeš mogao postupati u skladu s Božjim riječima i kada sebe budeš mogao preispitivati i mjeriti prema ljudskosti koju sam Ja razotkrio, tada ćeš biti u stanju postići promjenu. Ovo nije propis, već ono što Bog traži od čovjeka. Danas, dopusti Mi da ti kažem kako stoje stvari: pobrini se jedino za to da postupaš prema Mojim riječima. Moji zahtjevi upućeni tebi temelje se na potrebama normalne osobe. Već sam ti rekao Svoje riječi; dokle god se usredotočuješ na njihovu primjenu, bit ćeš u skladu s Božjim nakanama. Sada je vrijeme življenja u Božjim riječima. Božje su riječi sve objasnile, sve je otkriveno, i dokle god živiš prema Božjim riječima, vodit ćeš život koji je ispunjen slobodom i oslobođenjem. U prošlosti, kada su ljudi uvodili Boga u svoj stvarni život, primjenjivali su i doživljavali previše propisa i rituala; čak bi se i u nevažnim stvarima molili i tražili, ostavljajući po strani jasno izrečene Božje riječi i zanemarujući njihovo čitanje. Umjesto toga, oni bi sve svoje napore posvetili traganju – a ishod je bio bez učinka. Uzmi za primjer slučaj hrane i odjeće: moliš i stavljaš ova pitanja u Božje ruke, tražeći da Bog sve sredi umjesto tebe. Kada Bog začuje ove riječi, On će reći: „Trebam li se baviti tako beznačajnim sitnicama? Gdje su nestali normalna ljudskost i razum koje sam stvorio za tebe?” Ponekad netko pogriješi u svojim postupcima; on tada vjeruje kako je uvrijedio Boga i postaje sputan. Stanja nekih ljudi veoma su dobra, ali kada pogrešno postupe u nekoj sitnici, vjeruju kako su izloženi Božjoj grdnji. U ovome zapravo nema Božjeg postupanja, već to dolazi iz njihovog ljudskog uma. Ponekad nema ničeg pogrešnog u tvojem doživljaju, već ti drugi govore kako tvoj doživljaj nije ispravan, te tako dospijevaš u zamku – postaješ negativan i mračan iznutra. Često ovako negativni ljudi vjeruju da su izloženi Božjoj grdnji, dok Bog poručuje: „Nisam te grdio; kako si Me mogao tako okriviti?” Ljudi prečesto postaju negativni. Počesto su i pretjerano osjetljivi i nerijetko se žale na Boga. Bog ne traži od tebe da tako patiš, ali ti ipak sebi dopuštaš zapasti u takvo stanje. U toj vrsti patnje nema nikakve vrijednosti. Ljudi ne spoznaju djelo koje je Bog učinio, neuki su u mnogim stvarima i nisu u stanju jasno vidjeti, te bivaju zarobljeni u vlastitim predodžbama i zamišljanjima, zaplićući se sve dublje. Pojedini ljudi kažu kako su sve stvari i svi događaji u Božjim rukama – pa zar Bog ne bi mogao znati kada su ljudi negativni? Naravno, Bog zna. Kada si u zamci ljudskih predodžbi, Duh Sveti ne može djelovati u tebi. Pojedini ljudi nerijetko budu zarobljeni u negativnom stanju, ali Ja svejedno nastavljam sa Svojim djelom. Bez obzira jesi li negativan ili pozitivan, ti me ne sputavaš – međutim, trebaš znati kako su brojne riječi koje izgovaram i veliki opseg djela koje činim međusobno blisko povezani, prema ljudskim stanjima. Kada si negativan, to ne ometa djelo Duha Svetog. Za vrijeme grdnje i kušnje smrti, svi su ljudi bili zarobljeni u negativnom stanju, ali to nije omelo Moje djelo. Kada si bio negativan, Duh Sveti je nastavio u drugima raditi ono što je bilo potrebno. Sa svojim traganjem možeš prestati na jedan mjesec, ali Ja nastavljam s radom – što god da radiš sada ili u budućnosti, to ne može spriječiti djelovanje Duha Svetog. Pojedina negativna stanja potječu iz ljudske slabosti; kada ljudi vjeruju da su istinski nesposobni ispuniti Božje zahtjeve ili da ih ne mogu dokučiti, postaju negativni. Na primjer, tijekom grdnje Božje su riječi u određenoj mjeri govorile o ljubavi prema Bogu usred grdnje, ali ljudi su smatrali da za to nisu sposobni. Osjećali su se posebno tužno i jadikovali što je njihovo tijelo tako duboko iskvario Sotona i što su tako lošeg kôva. Smatrali su kako je velika šteta što su rođeni u ovoj sredini. A neki su ljudi smatrali da su prekasno povjerovali u Boga i spoznali Ga, te da su nedostojni toga da budu usavršeni. Sve su to normalna ljudska stanja.

Čovjekovo je tijelo od Sotone, puno je buntovnih naravi, sramotno je prljavo i nešto što je nečisto. Ljudi previše žude za tjelesnim užicima i daju previše izražaja tijelu; zato Bog u tolikoj mjeri mrzi čovjekovo tijelo. Kada ljudi odbace prljave, iskvarene Sotonine stvari, zadobivaju Božje spasenje. Ali ako i dalje ne odbacuju prljavštinu i iskvarenost, onda još uvijek žive pod vlašću Sotone. Ljudsko spletkarenje i borba, lažljivost i nepoštenje, sve su to Sotonine stvari. Tvoje spasenje od Boga u tome je da te izvuče iz tih Sotoninih stvari. Božje djelo ne može biti pogrešno; sve se čini kako bi se ljude spasilo iz tame. Kada u svojoj vjeri u Boga dosegneš točku u kojoj se možeš osloboditi iskvarenosti tijela i kada te ta iskvarenost više ne sputava, nećeš li biti spašen? Kada živiš pod vlašću Sotone, nesposoban si očitovati Boga, nešto si prljavo i ne možeš primiti Božje nasljedstvo. Kada budeš očišćen i usavršen, bit ćeš posvećen, bit ćeš normalna osoba, bit ćeš blagoslovljen od Boga i ugodan Bogu. Djelo koje Bog danas obavlja jest spasenje, i, štoviše, to je sud, grdnja i proklinjanje. Ono ima niz aspekata. Svi vi vidite da Božje riječi sadrže sud i grdnju, kao i prokletstva. Ja govorim kako bih postigao učinak, kako bih natjerao ljude upoznati sebe, a ne kako bih ih ubijao. Moje srce radi za vaše dobro. Govor je jedan od načina na koje djelujem; kroz riječi izražavam Božju narav i omogućavam ti razumijevanje Božjih nakana. Tvoje tijelo može umrijeti, ali ti imaš duh i dušu. Kada bi ljudi imali samo tijelo, njihova vjera ne bi imala nikakvog smisla, niti bi bilo smisla cjelokupno djelo koje sam Ja obavio. Danas govorim na jedan način, a zatim na drugi; neko vrijeme prema ljudima osjećam neizmjernu mržnju, a zatim sam neko vrijeme prema njima iznimno pun ljubavi; sve ovo činim kako bih postigao promijenio tvoju narav i da bih promijenio tvoje predodžbe o Božjem djelu.

Posljednji su dani stigli i države diljem svijeta su u previranju. Posvuda su politički neredi i glad, na sve strane su pošast, poplava i suša. Čovjekov svijet zadesile su nesreće; i samo Nebo je poslalo velike nevolje. Ovo su znaci posljednjih dana. Međutim, ljudima to izgleda kao svijet veselja i raskoši. Svijet postaje sve blještaviji i primamljiviji, sva ljudska srca privučena su tome, a mnogi su ljudi zarobljeni i ne mogu se izvući; brojni ljudi bit će zaluđeni onima koji se upuštaju u prevare i vradžbine. Ako ne stremiš napretku, nemaš težnji i nisi pustio korijenje na pravom putu, odnijet će te bujica zla. Kina je najzaostalija od svih zemalja; to je zemlja u kojoj veliki crveni zmaj leži sklupčan, ima najviše ljudi koji se klanjaju idolima i bave vradžbinama, ima najviše hramova i mjesto je u kojem prebivaju nečisti duhovi. U njoj si rođen, u njoj obrazovan i ogrezao si pod njenim utjecajem; ona te je iskvarila i mučila, ali nakon buđenja, buniš se protiv nje i Bog te je potpuno zadobio. To je slava Božja i zato ova faza djela ima veliki značaj. Bog je izvršio tako velika djela, izgovorio je tako mnogo riječi i na kraju će vas potpuno zadobiti – ovo je jedan dio Božjeg upravljanja, a vi ste „pobjednički plijen” u Božjem okršaju sa Sotonom. Što više razumijete istinu i što je vaš posvećeni život bolji, to više veliki crveni zmaj pada na koljena. Sve su to stvari duhovnog kraljevstva – to su bitke duhovnog kraljevstva, a kada Bog pobijedi, Sotona će biti posramljen i poražen. Ova faza Božjeg djela ima ogroman značaj. Bog sprovodi djelo tako velikih razmjera i u potpunosti spašava ovu grupu ljudi, tako da možete pobjeći od utjecaja Sotone, živjeti na svetoj zemlji, u Božjoj svjetlosti, da vas svjetlost vodi i usmjerava. Tada tvoj život ima smisao. Ono što jedete i nosite razlikuje se od onoga što jedu i nose nevjernici; uživate u Božjim riječima i vodite smislen život – a u čemu oni uživaju? Uživaju samo u svojoj „baštini predaka” i u svojem „nacionalnom duhu”. Nemaju ni najmanji trag ljudskosti! Vaše odijevanje i njegovanje izgleda, riječi i postupci sasvim se razlikuju od njihovih. Vi ćete na kraju u potpunosti pobjeći od prljavštine, nećete više biti zarobljeni iskušenjem Sotone i vaše će dnevne potrebe Bog zadovoljavati. Uvijek trebate biti oprezni. Iako živite na prljavom mjestu, neukaljani ste prljavštinom i možete živjeti uz Boga, primajući Njegovu veliku zaštitu. Bog je vas izabrao među svima na ovoj žutoj zemlji. Zar niste najblagoslovljeniji ljudi? Ti si stvoreno biće – naravno da trebaš štovati Boga i težiti smislenom životu. Ako ne štuješ Boga, već živiš unutar svojeg prljavog tijela, zar ti onda nisi samo zvijer u ljudskom obličju? Budući da si ljudsko biće, trebaš se dati za Boga i otrpjeti svu patnju! Trebaš s radošću i uvjerenošću prihvatiti sitnu patnju kojoj si danas izložen i živjeti smislen život, poput Joba i Petra. U ovom svijetu čovjek nosi đavolju odjeću, jede đavolju hranu, radi i služi pod đavoljom čizmom te ga đavao gazi do te mjere da je prekriven prljavštinom. Nije dokučio smisao života niti je zadobio istiniti put – kakav je značaj takvog života? Vi ste ljudi koji teže pravom putu i traže poboljšanje. Vi se uzdižete u zemlji velikog crvenog zmaja i oni ste koje Bog naziva pravednima. Nije li to najsmisleniji život?