Koliko danas uistinu ljubiš Boga? I koliko uistinu znaš o svemu što je Bog učinio na tebi? To su lekcije koje bi trebao naučiti. Kada Bog dolazi na zemlju, sve što čini na čovjeku i sve što čovjeku dopušta vidjeti jest zato da bi Ga čovjek ljubio i istinski Ga spoznao. To što čovjek može patiti za Boga i što je uspio doći dovde, s jedne je strane zbog Božje ljubavi, a s druge strane zbog Božjeg spasenja; štoviše, to je zbog suda i djela grdnje koje je Bog proveo na čovjeku. Ako niste iskusili Božji sud, grdnju i kušnje te ako vam Bog nije dao da patite, onda, iskreno govoreći, nećete istinski ljubiti Boga. Što je veće Božje djelo na čovjeku, to je veća čovjekova patnja, i time se više pokazuje koliko je Božje djelo smisleno, a čovjekovo srce utoliko je sposobnije istinski ljubiti Boga. Kako se usvaja lekcija o ljubavi prema Bogu? Bez teškoća i oplemenjivanja, bez bolnih kušnji – i ako bi, k tome, Bog čovjeku podario samo milost, dobrotu i milosrđe – bi li mogao doći do toga da istinski ljubiš Boga? S jedne strane, čovjek tijekom Božjih kušnji spoznaje svoje nedostatke i uviđa da je beznačajan, prezira vrijedan i neznatan, da nema ništa i da nije ništa; s druge strane, Bog tijekom kušnji za čovjeka priređuje neka okruženja kako bi on u njima mogao bolje iskusiti Božju divotu. Iako je bol velika, a ponekad i nepremostiva – dostižući čak i razinu razorne tuge – iskusivši je, čovjek uviđa kako je divno Božje djelo na njemu, i tek se na tom temelju u njemu rađa istinska ljubav prema Bogu. Danas čovjek uviđa da nije sposoban istinski spoznati samoga sebe samo Božjom milošću, dobrotom i milosrđem, a kamoli da je sposoban spoznati suštinu čovjeka te da jedino Božjim sudom i oplemenjivanjem, i tijekom samog procesa oplemenjivanja, čovjek može spoznati svoje nedostatke i spoznati da nema ništa. Stoga je čovjekova ljubav prema Bogu izgrađena na temelju Božjeg oplemenjivanja i suda. Ako samo uživaš u Božjoj milosti, imaš miran obiteljski život ili materijalne blagoslove, to ne znači da si zadobio Boga niti da si bio uspješan u svojoj vjeri u Boga. Bog je već proveo jednu etapu djela milosti u tijelu i doista je čovjeku podario materijalne blagoslove, ali čovjek ne može biti usavršen samo milošću, dobrotom i milosrđem. U svojim iskustvima čovjek kuša nešto od Božje ljubavi te uviđa Božju dobrotu i milosrđe, no nakon što to neko vrijeme doživljava, on uviđa da Božja milost, Njegova dobrota i milosrđe ne mogu usavršiti čovjeka, ne mogu razotkriti ono što je u čovjeku iskvareno, ne mogu osloboditi čovjeka njegove iskvarene naravi niti usavršiti njegovu ljubav i vjeru. Božje djelo milosti bilo je djelo jednog razdoblja i čovjek se ne može oslanjati na uživanje u Božjoj milosti kako bi spoznao Boga.

Čime se ostvaruje Božje usavršavanje čovjeka? Ostvaruje se Njegovom pravednom naravi. Božju narav prvenstveno čine pravednost, gnjev, veličanstvo, sud i prokletstvo, a čovjeka usavršava prvenstveno Svojim sudom. Neki ljudi to ne razumiju i pitaju zašto Bog može usavršiti čovjeka samo sudom i prokletstvom. Oni kažu: „Kad bi Bog prokleo čovjeka, ne bi li čovjek umro? Kad bi Bog sudio čovjeku, ne bi li čovjek bio osuđen? Kako onda on ipak može biti usavršen?” Tako govore ljudi koji ne poznaju Božje djelo. Ono što Bog proklinje jest čovjekovo buntovništvo, a ono čemu On sudi jesu čovjekovi grijesi. Iako On govori oštro i nimalo ne štedi čovjekove osjećaje te razotkriva sve što je u čovjeku, razotkrivajući nekim strogim riječima ono što je suštinsko u čovjeku, takvim sudom čovjeku pruža duboku spoznaju o suštini tijela, i tako se čovjek pokorava pred Bogom. Čovjekovo je tijelo od grijeha i od Sotone, ono je buntovno i predmet je Božje grdnje. Stoga, kako bi se čovjeku omogućilo da spozna samoga sebe, riječi Božjeg suda moraju ga obasuti i moraju se primijeniti svakojaka oplemenjivanja; tek tada Božje djelo može biti učinkovito.

Iz riječi koje je Bog izgovorio može se vidjeti da je On već osudio čovjekovo tijelo. Nisu li te riječi, onda, riječi proklinjanja? Riječi koje je Bog izgovorio razotkrivaju čovjekovo pravo lice i takvim se razotkrivanjem čovjeku sudi, a kada uvidi da nije u stanju udovoljiti Božjim nakanama, u sebi osjeća tugu i kajanje, osjeća da je Bogu toliko dužan i da ne može dosegnuti Božje nakane. Ponekad te Duh Sveti iznutra disciplinira, a ta disciplina dolazi od Božjeg suda; ponekad te Bog prekorava i skriva Svoje lice od tebe, kada ne obraća pažnju na tebe i ne djeluje na tebi, nečujno te grdeći kako bi te oplemenio. Božje djelo na čovjeku prvenstveno služi tome da bi se otkrila Njegova pravedna narav. Kakvo svjedočanstvo čovjek naposljetku daje za Boga? Čovjek svjedoči da je Bog pravedni Bog, da je Njegova narav pravednost, gnjev, grdnja i sud; čovjek svjedoči o Božjoj pravednoj naravi. Bog se služi Svojim sudom kako bi usavršio čovjeka, On je ljubio čovjeka i spasio ga – ali koliko je toga sadržano u Njegovoj ljubavi? U njoj su sud, veličanstvo, gnjev i prokletstvo. Iako je Bog u prošlosti prokleo čovjeka, nije ga u potpunosti bacio u bezdan, već se poslužio time da oplemeni čovjekovu vjeru; nije čovjeka stavio u smrtonosnu zamku, nego je djelovao kako bi ga usavršio. Suština tijela jest ono što je od Sotone – Bog je to sasvim točno rekao – ali činjenice koje Bog provodi ne ostvaruju se prema Njegovim riječima. On te proklinje kako bi Ga mogao ljubiti i kako bi mogao spoznati suštinu tijela; On te grdi kako bi se mogao probuditi, kako bi ti omogućio da spoznaš nedostatke u sebi te da spoznaš čovjekovu bijedu i nedostojnost. Stoga Božja prokletstva, Njegov sud te Njegovo veličanstvo i gnjev imaju cilj usavršiti čovjeka. Sve što Bog danas čini i pravedna narav koju otkriva putem vas – sve to ima za cilj usavršiti čovjeka. Takva je Božja ljubav.

U svojim tradicionalnim predodžbama čovjek vjeruje da je Božja ljubav Njegova milost, milosrđe i suosjećanje prema čovjekovoj slabosti. Iako su i te stvari Božja ljubav, one su previše jednostrane i nisu glavni način na koji Bog usavršava čovjeka. Neki ljudi počnu vjerovati u Boga zbog bolesti. Ta je bolest Božja milost za tebe; bez nje ne bi vjerovao u Boga, a da ne vjeruješ u Boga, ne bi došao dovde – stoga je čak i ta milost Božja ljubav. U vrijeme vjere u Isusa ljudi su činili mnogo toga što Bogu nije bilo ugodno jer nisu razumjeli istinu, no Bog ima milosrđe i dobrotu te je čovjeka doveo dovde i, iako čovjek ništa ne razumije, Bog mu ipak dopušta da Ga slijedi i, štoviše, doveo je čovjeka do današnjeg dana. Nije li to Božja ljubav? Ono što se očituje u Božjoj naravi jest Božja ljubav – to je posve točno! Kada je izgradnja crkve dosegnula svoj vrhunac, Bog je proveo korak djela služitelja i bacio čovjeka u bezdan. Riječi iz vremena služitelja bile su sve sama prokletstva: prokletstva tvog tijela, prokletstva tvoje sotonske iskvarene naravi i prokletstva onoga u tebi što ne udovoljava Božjim nakanama. Ono što je Bog izrazio u tom koraku Svog djela bilo je veličanstvo, a ubrzo nakon toga proveo je korak djela grdnje te je došla kušnja smrti. U takvom je djelu čovjek vidio Božji gnjev, veličanstvo, sud i grdnju, no vidio je i Božju milost, Njegovu dobrotu i Njegovo milosrđe. Sve što je Bog učinio i narav koju je očitovao bili su Božja ljubav prema čovjeku, a sve što je Bog učinio moglo je ispuniti čovjekove potrebe. Učinio je to kako bi usavršio čovjeka i opskrbljivao ga je u skladu s njegovim rastom. Da Bog to nije učinio, čovjek bi i dalje bio nesposoban doći pred Njega i ne bi imao načina spoznati pravo Božje lice. Od vremena kada je čovjek tek počeo vjerovati u Boga pa do danas, Bog je postupno opskrbljivao čovjeka u skladu s njegovim rastom, tako da je čovjek u sebi postupno došao do spoznaje Boga. Tek došavši do današnjeg dana čovjek shvaća koliko je divan Božji sud. Korak djela služitelja bio je prvi slučaj djela proklinjanja od vremena stvaranja pa sve do danas. Bog je prokleo čovjeka da bude bačen u bezdan. Da to nije učinio, čovjek danas ne bi imao istinsku spoznaju Boga; tek se putem Božjeg prokletstva čovjek službeno susreo s Njegovom naravi. Čovjek je bio razotkriven kušnjom služitelja. Uvidio je da mu nedostaje odanosti, da je njegov rast premali, da nije sposoban udovoljiti Božjim nakanama i da je samo riječima govorio kako u svakom trenutku mora udovoljavati Bogu. Iako je u koraku djela služitelja Bog prokleo čovjeka, gledajući unatrag, taj je korak Božjeg djela bio divan: čovjeku je donio veliku prekretnicu i prouzročio veliku promjenu u njegovoj život-naravi. Prije vremena služitelja čovjek nije ništa razumio o težnji životu, o tome što znači vjerovati u Boga ili o mudrosti Božjeg djela, niti je razumio da Bog u Svojem djelu može iskušavati čovjeka. Od vremena služitelja pa do danas čovjek uviđa koliko je Božje djelo čudesno, smatrajući ga nedokučivim, te uviđa da svojim umom ne može zamisliti kako Bog djeluje. Uviđa i koliko je njegov rast mali i da je u njemu previše toga buntovno. Kada je Bog prokleo čovjeka, učinio je to kako bi postigao učinak, a nije mu oduzeo život. Iako je prokleo čovjeka, učinio je to riječima; čovjeka zapravo ništa nije snašlo, jer je Bog prokleo čovjekovo buntovništvo, pa su tako i riječi Njegovih prokletstava bile izgovorene kako bi se čovjeka usavršilo. Bilo da Bog sudi čovjeku ili ga proklinje, oboje usavršava čovjeka: oboje se čini kako bi se usavršilo ono što je u čovjeku nečisto. Time se čovjek oplemenjuje, a ono što čovjeku nedostaje usavršava se Njegovim riječima i djelom. Svaki korak Božjeg djela – bile to oštre riječi, sud ili grdnja – usavršava čovjeka i posve je prikladan. Vjekovima i naraštajima Bog nikada nije činio djelo poput ovoga; danas On radi na vama i navodi vas da cijenite Njegovu mudrost. Iako ste u sebi pretrpjeli nešto boli, vaše je srce uvijek spokojno i u miru; imate sreće što možete uživati u ovoj etapi Božjeg djela. Bez obzira na to što ćete moći zadobiti u budućnosti, uviđate da je sve Božje djelo na vama danas ljubav. Ako čovjek ne iskusi Božji sud i oplemenjivanje, radeći stvari uvijek samo radi dojma i pokazujući tek izvanjsku revnost, dok se njegova narav nikada ne mijenja, može li se reći da ga je Bog zadobio? Iako u čovjeku još uvijek ima mnogo toga oholog, čovjekova je narav danas mnogo stabilnija nego prije. Bog te orezuje kako bi te spasio i, iako u tom trenutku možda osjećaš određenu bol, kada dođe dan u kojem se tvoja narav promijeni, osvrnut ćeš se i uvidjeti koliko je Božje djelo mudro, i tada ćeš moći istinski razumjeti Božju nakanu. Danas neki ljudi kažu da razumiju Božju nakanu, ali to baš i nije stvarno. Oni govore laži. To je zato što tek trebaju shvatiti je li Božja nakana spasiti čovjeka ili ga prokleti. Možda to sada ne možeš jasno vidjeti, ali kada jednom uvidiš da je stigao dan u kojem Bog zadobiva slavu, i uvidiš koliko je smisleno ljubiti Boga – jer ti to omogućuje da spoznaš ljudski život i omogućuje tvom tijelu da živi u svijetu ljubavi prema Bogu, dok tvoj duh nalazi oslobođenje, tvoj je život pun radosti, a ti se stalno približavaš Bogu i upireš pogled u Njega – tada ćeš istinski spoznati neizmjernu vrijednost djela koje Bog sada čini.

Većina ljudi danas nema tu spoznaju. Oni vjeruju da je patnja bezvrijedna, da ih svijet odbacuje, da im je obiteljski život problematičan, da Bogu nisu ugodni i da su im izgledi sumorni. Neki ljudi čak žele umrijeti kada u određenoj mjeri pate. To nije istinska ljubav prema Bogu; takvi su ljudi kukavice, nemaju ustrajnosti, beskičmenjaci su i nesposobni! Bog žarko želi da Ga čovjek ljubi, ali što Ga čovjek više ljubi, to je čovjekova patnja veća, i što Ga čovjek više ljubi, to su čovjekove kušnje veće. Ako Ga ljubiš, onda će te snaći svakojake patnje – a ako Ga ne ljubiš, onda će ti možda sve ići glatko i sve će oko tebe biti mirno. Kada ljubiš Boga, stalno ćeš osjećati da je mnogo toga oko tebe nepremostivo. I zato što je tvoj rast premali, bit ćeš oplemenjivan i bit ćeš nesposoban udovoljiti Bogu – stalno ćeš osjećati da su Božje nakane previše uzvišene, da su izvan čovjekova dosega. Zbog svega toga bit ćeš oplemenjivan – budući da u sebi imaš mnogo slabosti i da si u mnogim pogledima nesposoban udovoljiti Božjim nakanama, bit ćeš iznutra oplemenjivan. Ipak, morate jasno vidjeti da se pročišćenje postiže samo oplemenjivanjem. Stoga tijekom ovih posljednjih dana morate svjedočiti za Boga. Koliko god vaša patnja bila velika, trebali biste hodati do samog kraja i, čak i pri svom posljednjem dahu, morate biti odani Bogu i pokoriti se Božjim orkestracijama; samo je to istinska ljubav prema Bogu i samo je to snažno i gromko svjedočanstvo. Kada te Sotona iskušava, trebao bi reći: „Moje srce pripada Bogu i Bog me već zadobio. Ne mogu udovoljiti tebi – moram valjano udovoljiti Bogu.” Što više udovoljavaš Bogu, to će te Bog više blagoslivljati i tvoj će poriv da ljubiš Boga postajati veći; imat ćeš i vjeru i odlučnost te ćeš osjećati da je život proveden u ljubavi prema Bogu najvrjedniji i najsmisleniji život. Može se reći da, čim zavoliš Boga, nećeš biti tužan. Iako ima trenutaka kada je tvoje tijelo slabo i imaš mnogo stvarnih poteškoća, ako se u tim trenucima istinski osloniš na Boga, bit ćeš utješen, osjećat ćeš se spokojno i podržano u svojem duhu. Tako ćeš moći nadvladati mnoge situacije i nećeš se žaliti na Boga zbog patnje koju podnosiš. Umjesto toga, htjet ćeš pjevati himne, plesati i moliti se, okupljati se i razgovarati u zajedništvu te misliti na Boga, i smatrat ćeš da su svi ljudi, događaji i stvari oko tebe koje je Bog priredio prikladni. Ako ne ljubiš Boga, ništa od onoga što gledaš neće ti biti po volji i tvojim očima ništa neće biti ugodno; nećeš osjećati oslobođenje, u svojem ćeš duhu biti potisnut, stalno ćeš gajiti pritužbe na Boga te ćeš stalno osjećati da je patnja koju podnosiš prevelika i da ti je nanesena prevelika nepravda. Ako ne težiš radi sreće, već kako bi udovoljio Bogu i kako te Sotona ne bi optuživao, onda će ti takva težnja dati snažan poticaj da ljubiš Boga. Kada možeš primijeniti sve što je Bog izgovorio, a sve što činiš može udovoljiti Bogu, to se naziva posjedovanjem stvarnosti. Težnja za udovoljavanjem Bogu znači služiti se svojim srcem koje ljubi Boga kako bi Njegove riječi proveo u djelo. U svakom trenutku u sebi imaš srce koje ljubi Boga, čak i kada drugi nemaju snage, i iz dubine duše čezneš za Bogom i misliš na Njega. To je stvarni rast. Koliko je velik tvoj rast ovisi o tome u kojoj mjeri tvoje srce ljubi Boga, o tome možeš li stajati postojano kada te iskušavaju, jesi li slab kada te snađe određeno okruženje i možeš li ostati postojan kada te tvoja braća i sestre odbace; kad se suočiš s činjenicama, pokazat će se kakvo je zapravo tvoje srce koje ljubi Boga. Iz mnogih Božjih djela može se vidjeti da Bog doista silno ljubi čovjeka. Samo što čovjekove duhovne oči tek trebaju biti u potpunosti otvorene i on nije u stanju jasno vidjeti velik dio Božjeg djela i Njegovih nakana, niti mnoge divne stvari o Bogu; čovjek ima premalo istinske ljubavi prema Bogu. Vjerovao si u Boga sve ovo vrijeme, a danas je Bog presjekao sve putove za bijeg. Iskreno govoreći, nemaš izbora nego krenuti ispravnim putem, a upravo te oštar Božji sud i Njegovo golemo spasenje vode na taj ispravni put. Tek nakon što iskusi teškoće i oplemenjivanje, čovjek spoznaje da je Bog divan. Iskusivši sve to sve do danas, može se reći da je čovjek spoznao dio Božje divote, ali to još uvijek nije dovoljno, jer čovjeku toliko toga nedostaje. Čovjek mora iskusiti više Božjeg čudesnog djela i više mukotrpnog oplemenjivanja koje mu Bog priređuje. Tek se tada čovjekova život-narav može promijeniti.