Djelo utjelovljenog Boga sastoji se iz dva dijela. Kada se utjelovio prvi put, ljudi u Njega nisu vjerovali niti su Ga poznavali, te su Isusa prikovali za križ. Kada se, zatim, utjelovio po drugi put, ljudi u Njega i dalje nisu vjerovali, još manje su Ga poznavali, pa su Krista ponovo prikovali za križ. Zar čovjek nije neprijatelj Božji? Ako Ga čovjek ne poznaje, kako može biti prisan s Bogom? Kako bi mogao biti sposoban svjedočiti o Bogu? Nisu li sve čovjekove tvrdnje kako voli Boga, služi Bogu i slavi Boga samo prepredene laži? Ako svoj život posvetiš tim nerealnim, nepraktičnim stvarima, nije li tvoj trud uzaludan? Kako bi mogao biti prisan s Bogom kad čak ne znaš ni tko je Bog? Nije li takva potraga nejasna i apstraktna? Zar ne obmanjuje? Kako netko može biti prisan s Bogom? U čemu je praktični značaj prisnosti s Bogom? Možeš li biti prisan s Duhom Božjim? Možeš li uvidjeti koliko je taj Duh moćan i uzvišen? Biti prisan s nevidljivim, neopipljivim Bogom – zar to ne djeluje nejasno i apstraktno? U čemu je praktični značaj takve potrage? Nije li sve to prepredena laž? Težiš postati prisan s Bogom, a zapravo si Sotonino štene jer ne poznaješ Boga i tragaš za nepostojećim „Bogom svih stvari”, koji je nevidljiv, nedodirljiv i proizvod je tvojih vlastitih predodžbi. Neodređeno govoreći, takav je „Bog” Sotona, a praktično govoreći, to si ti sâm. Težiš tome da budeš prisan sa samim sobom, a ipak kažeš da stremiš tome da postaneš prisan s Bogom – zar to nije bogohuljenje? U čemu se ogleda vrijednost takve potrage? Ako se Duh Božji ne utjelovi, tada je suština Boga samo nevidljiv, nedodirljiv Duh života, bezobličan i amorfan, nematerijalan, nepristupačan i čovjeku neshvatljiv. Kako bi čovjek mogao biti prisan s bestjelesnim, čudesnim, nedokučivim Duhom poput toga? Nije li riječ o nekoj šali? Takvo besmisleno rasuđivanje pogrešno je i nepraktično. Budući da je stvoren, čovjek je suštinski drukčije vrste u odnosu na Duh Božji, pa kako bi to dvoje moglo biti u prisnom odnosu? Da se Duh Božji nije ostvario u tijelu, da se Bog nije utjelovio i ponizio postavši stvoreno biće, stvoreni čovjek ne bi bio ni podoban ni sposoban s Njim biti prisan; s izuzetkom onih pobožnih vjernika koji mogu imati priliku postati prisni s Bogom nakon što njihove duše zakorače u nebo, većina ljudi ne bi bila u stanju postati prisna s Duhom Božjim. A ako ljudi žele postati prisni s Bogom na nebu pod vodstvom utjelovljenog Boga, nisu li oni zapanjujuće budalasta neljudska bića? Ljudi samo tragaju za „vjernošću” nevidljivom Bogu, ne obraćajući ni najmanju pažnju na Boga koji se može vidjeti zato što je vrlo lako tragati za nevidljivim Bogom. Ljudi to mogu činiti kako im je volja, međutim, potraga za vidljivim Bogom nije nimalo laka. Osoba koja traga za nejasnim Bogom uopće nije u stanju zadobiti Boga jer su sve nejasne i apstraktne stvari čovjekove maštarije i čovjek ih, kao takve, ne može zadobiti. Da je Bog koji je došao među vas bio uzdignut i uzvišen, vama nepristupačan Bog, kako biste onda mogli dokučiti Njegovu volju? I kako biste Ga mogli spoznati i razumjeti? Da je samo obavljao svoje djelo ne uspostavljajući normalan kontakt s čovjekom ili da nije posjedovao normalnu ljudskost i da nije bio pristupačan običnim smrtnicima, kako biste Ga mogli spoznati, čak i da je učinio toliko toga za vas, ali da s Njim niste imali nikakav kontakt i da Ga niste bili u stanju vidjeti? Da On nema tijelo koje se odlikuje normalnom ljudskošću, čovjek ne bi imao načina spoznati Boga; jedino je zahvaljujući Božjem utjelovljenju čovjek osposobljen da bude prisan s utjelovljenim Bogom. Ljudi postaju prisni s Bogom zato što s Njim dolaze u kontakt, zato što žive zajedno s Njim i prave Mu društvo te Ga tako postupno upoznaju. Da nije tako, ne bi li čovjekova potraga bila uzaludna? Drugim riječima, čovjek je u stanju postati prisan s Bogom ne samo zahvaljujući Božjem djelu, već i zahvaljujući stvarnosti i normalnosti utjelovljenog Boga. Ljudi imaju priliku ispuniti svoju dužnost i obožavati istinskog Boga jedino zato što se Bog utjelovljuje. Zar to nije najstvarnija i najpraktičnija istina? Dakle, želiš li i dalje biti prisan s Bogom koji je na nebu? Samo kada se Bog ponizi do određene mjere, što će reći, jedino kad se Bog utjelovi, čovjek s Njim može biti prisan i blizak. Bog je sazdan od Duha: kako ljudi mogu biti prisni s tim Duhom, koji je toliko uzvišen i nedokučiv? Jedino kada se Duh Božji spusti u tijelo i postane stvorenje istog obličja kao čovjek, ljudi mogu shvatiti Njegovu volju i On ih zapravo može zadobiti. On govori i djeluje u tijelu, sudjeluje u radostima, tuzi i nevoljama ljudskog roda, živi u istom svijetu kao i ljudski rod, štiti ljudski rod i usmjerava ga, a kroz to On čisti ljude i dozvoljava im zadobiti Njegovo spasenje i Njegov blagoslov. Zadobivši to, ljudi istinski razumiju Božju volju i tek tada mogu biti prisni s Bogom. To je jedino tako izvodljivo. Ako bi Bog ljudima bio nevidljiv i nedodirljiv, kako bi onda oni mogli biti prisni s Njim? Zar to nije isprazna doktrina?

Vjerujući u Boga dosad, mnogi ljudi i dalje tragaju za onim što je nejasno i apstraktno. Ne mogu sagledati stvarnost današnjeg Božjeg djela i još žive među slovima i doktrinama. Osim toga, većina tek mora zakoračiti u stvarnost novih izraza, kao što su „nova generacija onih koji vole Boga”, „prisan s Bogom”, „primjer i uzor ljubavi prema Bogu” i „Petrov stil”; umjesto toga, njihova je potraga i dalje nejasna i apstraktna, još ispipavaju teren u doktrini i ne razumiju stvarnost tih riječi. Kad se Duh Božji utjelovi, možeš vidjeti i dodirnuti Njegovo djelo u tjelesnom obličju. Ako i dalje nisi u stanju s Njim postati prisan, ako Mu još ne možeš biti blizak, kako bi onda mogao biti blizak s Duhom Božjim? Ako ne poznaješ Boga današnjice, kako možeš pripadati novom naraštaju onih koji vole Boga? Nisu li ti izrazi samo isprazna slova i doktrine? Jesi li u stanju vidjeti Duha i sagledati Njegovu volju? Zar ti izrazi nisu isprazni? Nije dovoljno naprosto izgovarati te izraze i pojmove niti isključivo odlučnošću možeš uspjeti udovoljiti Bogu. Zadovoljavaš se pukim izgovaranjem ovih riječi i to činiš samo da bi ispunio vlastite želje, da bi zadovoljio vlastite nerealne ideale, kao i vlastite predodžbe i zamisli. Ako ne poznaješ Boga današnjice, tada, ma što činio, nećeš biti u stanju ispuniti želju srca Božjeg. Što znači biti blizak s Bogom? Zar i dalje to ne razumiješ? Budući da je čovjek taj koji je prisan s Bogom, onda je i Bog čovjek. Odnosno, Bog se utjelovio i postao čovjekom. Samo se oni koji su iste vrste mogu međusobno nazivati bliskima i jedino se tada mogu smatrati prisnima. Da je Bog sazdan od Duha, kako bi Mu stvoreni čovjek mogao postati prisan?

Tvoja vjera u Boga, tvoja potraga za istinom, pa čak i tvoje vladanje moraju se temeljiti na stvarnosti: sve što činiš mora biti praktično i ne bi smio tragati za stvarima koje su prividne i izmišljene. Takvo ponašanje nema nikakvu vrijednost a i takav život nema nikakvog smisla. Budući da svoju potragu i život traćiš samo na laži i prevare te ne tragaš za stvarima koje imaju vrijednost i značaj, jedino do čega dolaziš jesu besmislena poimanja i doktrine koji u sebi nemaju istine. Takve stvari nemaju nikakve veze sa značajem i vrijednošću tvojeg postojanja i mogu te odvesti samo u kraljevstvo ispraznosti. Na taj će način cio tvoj život biti bez ikakve vrijednosti ili smisla – a ako ne tragaš za smislenim životom, možeš živjeti i stotinu godina, pa opet bi bilo uzaludno. Kako bi se to moglo nazvati ljudskim životom? Nije li to u stvari način na koji žive životinje? Isto tako, ako pokušavate slijediti put vjere u Boga, a ipak ne nastojite tragati za Bogom koji je vidljiv, već umjesto toga obožavate nevidljivog i nedodirljivog Boga, nije li takva potraga još uzaludnija? Tvoja će se potraga na kraju pretvoriti u gomilu ruševina. Od kakve ti je koristi takva potraga? Najveći problem u vezi s čovjekom jest u tome što on voli samo one stvari koje ne može vidjeti niti dodirnuti, stvari koje su krajnje otajstvene i čudesne i koje čovjek ne može ni zamisliti, a običnim su smrtnicima nedostižne. Što su takve stvari manje stvarne, ljudi ih više analiziraju, pa za njima čak tragaju, ne obazirući se ni na što drugo dok pokušavaju doći do njih. Što su one manje realne, ljudi ih sve podrobnije proučavaju i analiziraju te idu čak tako daleko da o njima formiraju vlastite sveobuhvatne zamisli. S druge strane, što su stvari realnije, to su ljudi oholiji u odnosu prema njima; naprosto ih gledaju s visine, pa ih čak i preziru. Nije li upravo takav vaš stav prema realističnom djelu koje Ja danas obavljam? Što su takve stvari realnije, vi prema njima imate više predrasuda. Ne ulažete nimalo vremena provjeriti ih, već ih naprosto zanemarujete; s visine gledate na ove realistične i male zahtjeve, čak gajite brojne predodžbe o ovom Bogu koji je više nego stvaran i naprosto niste u stanju prihvatiti Njegovu stvarnost i normalnost. Zar se time ne držite nejasne vjere? Nepokolebljivo vjerujete u nejasnog Boga iz minulih vremena, a nimalo vas ne zanima stvarni Bog današnjice. Nije li to zbog toga što su Bog jučerašnjice i Bog današnjice iz dvije različite epohe? Nije li to zato što je Bog jučerašnjice uzvišeni Bog nebeski, dok je Bog današnjice sićušno ljudsko biće na zemlji? Nije li to, štoviše, zbog toga što je Bog kojem se čovjek klanja nastao u njegovim predodžbama, dok je Bog današnjice od krvi i mesa, nastao na zemlji? Kada se sve uzme u obzir, nije li to zato što je Bog današnjice previše stvaran, pa čovjek ne traga za Njim? Jer ono što Bog današnjice traži od ljudi jest upravo ono što su ljudi najmanje spremni učiniti i zbog čega se osjećaju posramljeno. Zar se time ljudima ne otežava? Zar se time ne otkrivaju ljudski ožiljci? Na taj način mnogi ljudi ne tragaju za stvarnim Bogom, praktičnim Bogom, te tako postaju neprijatelji utjelovljenog Boga, što će reći, antikristi. Zar to nije očigledna činjenica? U prošlosti, kad se Bog tek trebao utjeloviti, možda si bio pobožan ili veliki vjernik. Nakon što se Bog utjelovio, mnogi takvi veliki vjernici nenamjerno su postali antikristi. Znaš li o čemu se ovdje radi? U svojoj vjeri u Boga nisi usredotočen na stvarnost niti tragaš za istinom, već si opsjednut lažima – nije li to najjasniji izvor tvojeg neprijateljstva prema utjelovljenom Bogu? Utjelovljeni Bog zove se Krist, prema tome, nisu li antikristi svi oni koji ne vjeruju u utjelovljenog Boga? Dakle, je li onaj u koga vjeruješ i koga iskreno voliš ovaj Bog od krvi i mesa? Je li ovaj Bog koji živi i diše zaista najstvarniji i izuzetno normalan? Što je točno cilj tvojeg traganja? Je li on na nebu ili na zemlji? Je li to predodžba ili, pak, istina? Je li to Bog ili neko natprirodno biće? U stvari, istina je najstvarniji od svih životnih aforizama i najuzvišeniji od takvih aforizama među čitavim ljudskim rodom. Budući da je to zahtjev koji Bog postavlja pred čovjeka i djelo koje Bog lično obavlja, zato se i naziva „životnim aforizmom”. To nije aforizam koji je sažetak nečega niti je to čuveni navod nekog velikana, već izjava upućena ljudskom rodu od Gospodara neba, zemlje i svih stvorenja; nisu to samo neke riječi koje je sažeo čovjek, već suštinski život Božji. I zato se naziva „najvišim od svih životnih aforizama”. Težnja ljudi kako bi sproveli istinu u djelo predstavlja ispunjenje njihove dužnosti – drugim riječima, to je težnja za ispunjenjem zahtjeva Božjeg. Suština ovog zahtjeva najstvarnija je od svih istina, prije negoli isprazna doktrina koju ne može dostići nijedan čovjek. Ako se tvoja potraga svodi samo na običnu doktrinu i u njoj ništa nije stvarno, zar se ne buniš protiv istine? Zar nisi netko tko napada istinu? Kako bi takva osoba mogla biti netko tko teži za ljubavlju prema Bogu? Ljudi bez stvarnosti oni su koji izdaju istinu i svi su oni suštinski buntovni!

Bez obzira na način na koji tragaš, moraš, prije svega, spoznati djelo koje Bog obavlja danas i moraš spoznati značaj tog djela. Moraš shvatiti i spoznati koje djelo Bog donosi kad dolazi u posljednjim danima, kakvu narav donosi i što će se upotpuniti u čovjeku. Ako ne poznaješ i ne shvaćaš djelo koje je On došao obaviti u tijelu, kako onda možeš dokučiti Njegovu volju i kako možeš s Njim postati prisan? Biti prisan s Bogom zapravo nije komplicirano, ali nije ni jednostavno. Ako ljudi to uspiju u potpunosti shvatiti i sprovesti u praksi, onda se pojednostavljuje; ako ne mogu u potpunosti shvatiti, stvar postaje znatno teža i, povrh toga, postaju skloni tome da u svojoj potrazi krenu nejasnim putem. Ako tijekom potrage za Bogom nisu zauzeli vlastiti stav i ne znaju koje bi se istine valjalo držati, to znači kako nemaju nikakav temelj te im zbog toga postaje teško stajati čvrsto. Danas ima toliko onih koji ne shvaćaju istinu, koji ne mogu razlikovati dobro i zlo niti se izjasniti što vole, a što mrze. Takvi ljudi teško mogu stajati čvrsto. Za vjeru u Boga ključno je biti sposoban istinu sprovoditi u djelo, mariti za Božju volju, spoznavati Božje djelo na čovjeku kad se On utjelovi, kao i načela na osnovu kojih On govori. Nemojte se povoditi za masama. Morate imati načela prema kojima se u nešto upuštate i morate ih se pridržavati. Od pomoći će ti biti ako se u sebi čvrsto držiš onih stvari koje ti je donijelo Božje prosvjetljenje. Ako to ne radiš, danas ćeš skrenuti u jednom pravcu, sutra u drugom i nikada nećeš zadobiti ništa stvarno. Za tvoj život nije ni od kakve koristi ako si takav. Oni koji ne razumiju istinu uvijek slijede druge: ako ljudi kažu da je ovo djelo Duha Svetoga, onda i ti kažeš da je to djelo Duha Svetoga; ako ljudi kažu da je to djelo zlog duha, tada i ti postaješ sumnjičav ili također kažeš da je to djelo zlog duha. Uvijek kao papiga ponavljaš riječi drugih ljudi i nisi u stanju išta samostalno razlučiti niti razmišljati svojom glavom. Takav je netko tko je bez stava, tko nije u stanju uvidjeti razliku – takva je osoba bezvrijedni bijednik! Uvijek ponavljaš riječi drugih ljudi: danas se govori da je ovo djelo Duha Svetoga, ali postoji mogućnost da će jednoga dana netko reći kako to nije djelo Duha Svetoga i da to zapravo nije ništa drugo do djelo čovjeka – ipak, ti to ne umiješ razlučiti, a kada drugi to kažu u tvojoj prisutnosti, i sam ponavljaš istu stvar. To zapravo jest djelo Duha Svetoga, ali ti kažeš da je ljudsko djelo; zar nisi postao jedan od onih koji hule na djelo Duha Svetoga? Zar se time što nisi u stanju uvidjeti razliku ne suprotstavljaš Bogu? Možda će se jednog dana pojaviti neka budala koja će reći da je to „djelo zlog duha”, pa ćeš se, nakon što čuješ te riječi, naći u nedoumici i ponovno ćeš biti zarobljen riječima drugih ljudi. Svaki put kada netko izazove nemir, ti nisi u stanju držati se svojeg stava, a sve zbog toga što ne posjeduješ istinu. Vjera u Boga i potraga za spoznajom Boga nije jednostavna stvar. Takve se stvari ne mogu postići time što se ljudi okupe i slušaju propovijedi i nije moguće usavršiti se samo strašću. Moraš iskusiti i spoznati da se u svojim djelima rukovodiš principima i da zadobiješ djelo Duha Svetoga. Nakon što proživiš iskustva, bit ćeš u stanju razlikovati mnoge stvari – moći ćeš razlikovati dobro od zla, pravednost od grešnosti, razlikovati ono što je od krvi i mesa od onoga što je istinito. Moraš biti u stanju razlikovati sve to, a kada to činiš, ma kakve da su okolnosti, nikada se nećeš izgubiti. Jedino je u tome tvoj stvarni rast.

Spoznati djelo Božje nije jednostavno. U svojoj potrazi moraš imati norme i određeni cilj, moraš znati kako tragati za istinitim putem, kako odmjeravati je li takav put istinit ili ne, kao i je li to djelo Božje ili nije. Koje je najosnovnije načelo u traganju za istinitim putem? Moraš promatrati postoji li na tom putu djelo Duha Svetoga ili ne, jesu li ove riječi izraz istine ili nisu, kome se svjedoči i što ti taj put može donijeti. Da bi se istiniti put razlikovao od lažnog puta, potrebno je nekoliko aspekata osnovnog znanja, od kojih je najosnovniji odrediti je li na njemu prisutno djelo Duha Svetoga. Jer bit ljudske vjere u Boga jest vjera u Duha Božjeg, a čak i njihova vjera u utjelovljenog Boga dolazi otud što je ovo tijelo utjelovljenje Duha Božjeg, što znači da je takva vjera i dalje vjera u Duha. Postoje razlike između Duha i tijela; međutim, budući da ovo tijelo potiče iz Duha i jest utjelovljenje Riječi, otud je ono u što čovjek vjeruje i dalje nerazdvojiva suština Boga. Dakle, pri određivanju je li neki put istinit ili nije, prije svega morate sagledati ima li na njemu djela Duha Svetoga, nakon čega morate gledati ima li na tom putu istine. Istina je životna dispozicija normalne ljudskosti, što će reći, ono što se tražilo od čovjeka kad ga je Bog na početku stvorio, konkretno, normalna ljudskost u svojoj cijelosti (obuhvaćajući ljudski razum, poimanje, mudrost i osnovno znanje o čovjeku). Drugim riječima, morate pogledati hoće li taj put usmjeravati ljude na život s normalnom ljudskošću, je li prema stvarnosti normalne ljudskosti potrebna istina o kojoj se govori, je li ta istina praktična i stvarna, kao i je li pravovremena. Ako ima istine, onda taj put može povesti ljude u normalna i stvarna iskustva; ljudi, osim toga, postaju sve normalniji, njihov ljudski osjećaj upotpunjuje se, njihov tjelesni i duhovni život postaju sve uređeniji, a njihove emocije postaju sve normalnije. To je drugo načelo. Postoji još jedno načelo koji se odnosi na to imaju li ljudi sve veće znanje o Bogu i može li doživljavanje takvog djela i istine u njima nadahnuti ljubav prema Bogu i još ih više približiti Bogu. Kroz to se može procijeniti je li put istinit ili nije. Najosnovnije od svega jest to je li put realističan, a ne natprirodan i je li u stanju opskrbiti život čovjeka. Ako je put u skladu s tim načelima, može se zaključiti da je taj put istinit. Ja ne izgovaram ove riječi kako bih vas natjerao da prihvatite druge puteve u svojim budućim iskustvima niti kao predviđanje da će se u budućnosti pojaviti djelo još jednog novog doba. Govorim ih kako biste mogli biti sigurni da je današnji put istiniti put, kako ne biste samo djelomično bili sigurni u svoju vjeru u današnje djelo i nesposobni da u njega steknete uvid. Mnogo je i onih koji, unatoč tome što su sigurni, i dalje zbunjeno slijede taj put; takva sigurnost nije vođena nikakvim načelom i takvi ljudi, prije ili kasnije, moraju biti izgnani. Čak i oni koji su osobito predani u svojem sljedbeništvu tri su osmine sigurni, a pet osmina nesigurni, što ukazuje na to da nemaju nikakav temelj. Pošto ste isuviše slabog kova, a temelj vam je preplitak, ne uviđate razliku. Bog ne ponavlja Svoje djelo, On ne čini ono što nije realistično, ne postavlja pretjerane zahtjeve pred čovjeka i ne obavlja djelo koje je van granica ljudskog poimanja. Sve što On čini u okviru je ljudskog normalnog poimanja i ne nadilazi poimanje normalne ljudskosti, a Njegovo djelo obavlja se u skladu s normalnim zahtjevima čovjeka. Ako je u pitanju djelo Duha Svetoga, ljudi postaju sve normalniji i njihova ljudskost postaje sve normalnija. Ljudi stječu sve veću spoznaju o svojoj iskvarenoj sotonskoj naravi i o biti čovjeka, a da pritom sve više čeznu za istinom. Drugim riječima, život čovjeka neprekidno se razvija, a pokvarena ljudska narav sve je podložnija promjeni – a sve to znači da Bog čovjeku postaje život. Ako neki put nije u stanju otkriti ono što čini bit čovjeka, ako nije u stanju promijeniti čovjekovu narav i, povrh toga, ako nije u stanju ljude dovesti pred Boga ili im pružiti istinsku spoznaju Boga, dovodeći čak do toga da se njihova ljudskost sve više snižava, a poimanje im je sve manje normalno, onda taj put ne smije biti istiniti put, a mogao bi biti djelo zlog duha ili stari put. Ukratko, on ne može predstavljati postojeće djelo Duha Svetoga. Sve ove godine vjerovali ste u Boga, a ipak se načela po kojima razlikujete istiniti od lažnog puta ili tragate za istinitim putem ni ne naziru. Većinu ljudi te stvari čak ni ne zanimaju; oni naprosto idu tamo kuda ide većina i ponavljaju ono što većina govori. Kako to može biti netko tko traga za istinitim putem? I kako takvi ljudi mogu pronaći istiniti put? Ako sagledate ovih nekoliko ključnih načela, što god da se dogodi, nećete biti prevareni. Danas je od presudne važnosti da ljudi umiju razlikovati stvari; to je ono što bi normalna ljudskost morala posjedovati i ono što bi čovjekovo iskustvo moralo sadržavati. Ako čak ni danas ljudi u svojem sljedbeništvu i dalje ništa ne razlikuju i ako njihovo poimanje i dalje nije napredovalo, onda su ljudi prebudalasti i u svojem traganju griješe i zastranili su. U tvojem današnjem traganju nema nimalo razlučivanja i, premda je istina, kako kažeš, da si pronašao istiniti put, jesi li ga zadobio? Jesi li bio u stanju uvidjeti razliku? Što je suština istinitog puta? Koračajući istinitim putem, ipak nisi zadobio istiniti put; nisi zadobio ništa od istine. Drugim riječima, nisi postigao ono što Bog zahtjeva od tebe i otud nije došlo ni do kakve promjene u tvojoj iskvarenosti. Ako nastaviš tragati na taj način, na kraju ćeš biti izgnan. Nakon što si ga slijedio do današnjeg dana, morao bi biti siguran kako je put kojim si pošao pravi put i da u vezi s tim nemaš više nikakve sumnje. Mnogo je ljudi koji su uvijek nesigurni te zbog nekih sitnica prestaju tragati za istinom. Takvi ljudi uopće ne poznaju djelo Božje; oni Boga slijede zbunjeni. Ljudi koji ne spoznaju Božje djelo nisu u stanju s Njim biti prisni niti o Njemu svjedočiti. Onima koji traže samo blagoslove i tragaju samo za nejasnim i apstraktnim savjetujem da što prije potraže istinu kako bi njihov život mogao imati smisla. Nemojte se više zavaravati!