Vi morate spoznati vizije Božjeg djela i dokučiti opći smjer Njegova djela. To je pozitivan ulazak. Kad jednom precizno ovladaš istinom vizija, tvoj će ulazak biti siguran; bez obzira na to kako se Božje djelo mijenja, ti ćeš ostati postojan u svojemu srcu, vizije će ti biti jasne i imat ćeš cilj za svoj ulazak i za svoju težnju. Tako će se sve iskustvo i znanje u tebi produbiti i postati detaljnije. Kad jednom dokučiš opći smjer, nećeš trpjeti gubitke u životu, niti ćeš zalutati. Ako ne spoznaš ove korake djela, pretrpjet ćeš gubitke na svakom koraku i trebat će ti više od nekoliko dana da preokreneš stvari, a nećeš moći krenuti pravim putem čak ni za nekoliko tjedana. Neće li to uzrokovati kašnjenja? Morate svladati još mnogo toga što se tiče pozitivnog ulaska i primjene. Što se tiče vizija Božjeg djela, moraš shvatiti sljedeće: značaj Njegova djela osvajanja, budući put usavršavanja, ono što se mora postići kroz doživljavanje kušnji i patnje, značaj suda i grdnje, načela koja stoje iza djela Duha Svetoga i načela koja stoje iza usavršavanja i osvajanja. Sve ovo pripada istini vizija. Ostalo su tri etape djela – Doba zakona, Doba milosti i Doba kraljevstva – kao i buduće svjedočanstvo. To je, također, istina o vizijama i one su najosnovnije i najvažnije. Trenutačno postoji toliko toga u što biste trebali ući i primjenjivati, a sad je to slojevitije i detaljnije. Ako nemaš znanje o ovim istinama, to dokazuje da tek trebaš ostvariti ulazak. Ljudsko poznavanje istine uglavnom je preplitko; ljudi nisu u stanju čak ni provesti u djelo određene osnovne istine i ne znaju čak ni kako izaći na kraj s najobičnijim pitanjima. Ljudi nisu u stanju primjenjivati istinu zato što im je narav buntovna i znanje o današnjem djelu im je prepovršno i jednostrano. Dakle, zadatak usavršavanja ljudima nije lak. Previše si buntovan i zadržavaš preveliki dio svojega starog „ja”; nisi u stanju stajati na strani istine i nisi u stanju primjenjivati čak ni najočiglednije istine. Takvi ljudi ne mogu biti spašeni i oni nisu osvojeni. Ako tvoj ulazak nema ni detalja ni ciljeva, sporo ćeš rasti. Ako u tvojem ulasku nema nimalo stvarnosti, onda će tvoja potraga biti uzaludna. Ako nisi svjestan biti istine, ostat ćeš nepromijenjen. Rast u čovjekovu životu i promjene u njegovoj naravi postižu se ulaskom u stvarnost, i još i više, ulaskom u detaljna iskustva. Ako stekneš mnoštvo detaljnih iskustava tijekom ulaska i imaš mnogo pravog znanja i ulaza, tvoja narav će se brzo promijeniti. Čak i ako ti primjena trenutačno nije vrlo jasna, barem ti vizije Božjeg djela moraju biti jasne. U suprotnom, nećeš moći ući; ulazak je moguć tek kad stekneš znanje o istini. Samo ako te Duh Sveti prosvijetli u tvojemu iskustvu, steći ćeš dublje razumijevanje istine i dublji ulazak. Morate spoznati djelo Božje.

U početku, nakon stvaranja čovječanstva, Izraelci su služili kao osnova Božjeg djela. Cijeli Izrael bio je osnova Jahvina djela na zemlji. Jahvino djelo bilo je neposredno usmjeravati i pastirski voditi čovjeka uspostavljanjem zakona, kako bi čovjek mogao živjeti normalan život i obožavati Jahvu na normalan način na zemlji. U Doba zakona čovjek nije mogao ni vidjeti ni dotaknuti Boga. Budući da je sav Njegov posao bio da vodi najranije ljude koje je Sotona iskvario, podučavajući i pastirski ih vodeći, Njegove riječi sadržavale su samo zakone, uredbe i pravila za njihovo vladanje, a ne istine koje ljude opskrbljuju životom. Izraelce pod Njegovim vodstvom Sotona nije duboko iskvario. Njegovo djelo zakona bilo je tek prva etapa u djelu spasenja, sam početak djela spasenja i praktički nije imalo nikakve veze s promjenama u čovjekovoj život-naravi. Stoga se na početku djela spasenja nije trebao utjeloviti kako bi obavio Svoje djelo u Izraelu. Zato Mu je bio potreban medij – sredstvo preko kojeg će se povezati s čovjekom. Tako su se među stvorenim bićima javili oni koji su govorili i radili u Jahvino ime te su tako sinovi čovječji i proroci počeli djelovati među ljudima. „Sinovi čovječji” radili su među ljudima u Jahvino ime i Jahve ih je nazivao „sinovima čovječjim”. To znači da su takvi ljudi postavljali zakone u Jahvino ime. Oni su bili i svećenici među narodom Izraela, svećenici nad kojima je Jahve bdio i koje je štitio i u kojima je Jahvin Duh djelovao; oni su bili vođe u narodu i neposredno su služili Jahvi. Proroci su, s druge strane, bili posvećeni govorenju, u Jahvino ime, narodima svih zemalja i plemena. Oni su i proricali Jahvino djelo. Bilo da su sinovi čovječji ili proroci, sve ih je izdigao Sâm Duh Jahvin i u njima je bilo djelo Jahvino. Među narodom, oni su izravno predstavljali Jahvu; obavljali su svoj posao samo zato što ih je Jahve uzdigao, a ne zato što su bili utjelovljenja Sâmog Duha Svetoga. Dakle, iako su bili slični u govoru i djelovanju u ime Boga, ovi sinovi čovječji i proroci u Doba zakona nisu bili tijelo utjelovljenog Boga. Božje djelo u Doba milosti i u posljednjoj etapi bilo je upravo suprotno, zato što je djelo čovjekovog spasenja i suda obavio Sâm utjelovljeni Bog, tako da jednostavno nije bilo potrebe ponovno uzdizati proroke i sinove čovječje da rade u Njegovo ime. U ljudskim očima ne postoje suštinske razlike između biti i metode njihova rada. Upravo zato ljudi stalno miješaju djelo utjelovljenog Boga s djelom proroka i sinova čovječjih. Izgled utjelovljenog Boga bio je u osnovi isti kao i izgled proroka i sinova čovječjih. A utjelovljeni Bog bio je još normalniji i praktičniji od proroka. Dakle, čovjek ih nije u stanju razlikovati. Čovjek se usredotočuje samo na izgled, posve nesvjestan da, unatoč tomu što su slični po djelu i govoru, među njima postoji suštinska razlika. Budući da je čovjekova sposobnost razlikovanja stvari preslaba, on nije u stanju razlikovati jednostavna pitanja, a kamoli kad je riječ o nečem tako složenom. Kad su govorili i djelovali proroci i ljudi koje je Duh Sveti koristio, to je bilo obavljanje čovjekove dužnosti, to je služilo ulozi stvorenog bića i to je bilo nešto što je čovjek trebao učiniti. Međutim, riječi i djelo utjelovljenog Boga trebali su obaviti Njegovu službu. Iako je Njegovo obličje bilo kao u stvorenog bića, Njegovo djelo nije imalo ispuniti Njegovu ulogu, već Njegovu službu. Pojam „dužnost” koristi se u odnosu na stvorena bića, dok se „služba” koristi u odnosu na tijelo utjelovljenoga Boga. Postoji suštinska razlika između njih; oni nisu međusobno zamjenjivi. Čovjekov rad je samo obavljanje svoje dužnosti, dok je Božje djelo upravljanje i obavljanje Njegove službe. Stoga, iako su mnogi apostoli bili korišteni od strane Duha Svetoga i mnogi proroci bili su ispunjeni Njime, njihov rad i riječi samo su imali obaviti njihovu dužnost stvorenih bića. Njihova proročanstva su možda nadišla put života o kojem je utjelovljeni Bog govorio, a njihova ljudskost je možda čak nadišla i onu utjelovljenoga Boga, ali oni su i dalje obavljali svoju dužnost, a nisu obavljali službu. Čovjekova dužnost odnosi se na čovjekovu ulogu; to je ono što je čovjeku dostižno. Međutim, služba koju obavlja utjelovljeni Bog povezana je s Njegovim upravljanjem, a ono je čovjeku nedostižno. Bilo da utjelovljeni Bog govori, radi ili očituje čuda, On u Svom upravljanju obavlja veliko djelo, a takav posao čovjek ne može umjesto Njega obaviti. Čovjekov posao je samo obavljati svoju dužnost kao stvoreno biće u određenoj etapi Božjeg djela upravljanja. Bez Božjeg upravljanja, to jest, ako bi služba utjelovljenog Boga bila izgubljena, dužnost stvorenog bića bila bi izgubljena. Božje djelo u obavljanju Njegove službe je upravljanje čovjekom, dok je čovjekovo obavljanje dužnosti ispunjavanje njegovih obaveza kako bi zadovoljio zahtjeve Stvoritelja, a to se ni na koji način ne može smatrati izvršavanjem nečije službe. Urođenoj suštini Boga – Njegovu Duhu – Božje je djelo Njegovo upravljanje, ali za utjelovljenoga Boga, koji nosi obličje stvorenog bića, Njegovo je djelo izvršavanje Njegove službe. Sve što On čini je izvršavanje Svoje službe; sve što čovjek može učiniti je dati sve od sebe u okviru Božjeg upravljanja i pod Njegovim vodstvom.

Čovjekovo obavljanje vlastite dužnosti zapravo je postizanje svega što je svojstveno čovjeku, to jest, onoga što je čovjeku inherentno moguće. Tada je njegova dužnost ispunjena. Kad su u pitanju nedostaci u čovjekovoj službi, oni se postupno smanjuju stalnim stjecanjem iskustva i stalnim podvrgavanjem sudu; ne ometaju niti utječu na čovjekovu dužnost. Oni koji prestanu služiti ili se predaju i odustaju iz straha da će biti nedostataka u njihovoj službi, najveće su kukavice od svih. Ako ljudi ne mogu izraziti ono što trebaju izraziti tijekom službe ili postići ono što im je inherentno moguće i umjesto toga postupaju površno, izgubili su ulogu koju stvoreno biće treba imati. Takvi ljudi nazivaju se „mediokritetima”; oni su beskorisno smeće. Kako se takvi ljudi mogu nazvati stvorenim bićima u pravom smislu riječi? Nisu li oni tek trulež koja izvana sjaji, ali se iznutra raspada? Ako osoba sebe naziva Bogom, a pritom nije sposobna izraziti božansko biće, obaviti djelo Sâmoga Boga ili predstavljati Boga, ona nesumnjivo nije Bog, jer nema suštinu Boga, a ono što Bog Sâm po sebi može postići u njoj ne postoji. Izgubi li čovjek ono što mu je po prirodi dosežno, on se više ne može smatrati čovjekom i više nije dostojan smatrati se stvorenim bićem niti stati pred Boga i služiti Mu, a još je manje dostojan primiti Božju milost ili biti čuvan, zaštićen i usavršen od Boga. Mnogi koji su izgubili Božje povjerenje kasnije izgube i milost Božju. Oni ne samo da ne mrze svoja zla djela, već i drsko šire ideju da je put Božji pogrešan, a oni buntovniji čak niječu postojanje Boga. Kako takvi ljudi, koji su tako buntovni, mogu imati pravo uživati milost Božju? Oni koji ne ispunjavaju svoju dužnost jako su buntovni prema Bogu i puno Mu duguju, ali ipak se okreću i oštro napadaju Boga kao da nije u pravu. Kako takva osoba može biti dostojna usavršavanja? Zar ovo nije najava njihova eliminiranja i kažnjavanja? Ljudi koji ne obavljaju svoju dužnost pred Bogom već su krivi za najgnusnije zločine, za koje ni smrt nije dovoljna kazna, ali oni ipak imaju obraza raspravljati s Bogom i pokušavati nadmetati se s Njim. Koja je korist od usavršavanja takvih ljudi? Kad ljudi ne uspiju izvršiti svoju dužnost, oni trebaju osjećati krivnju i dug; trebaju mrziti svoju slabost i beskorisnost, svoje buntovništvo i iskvarenost, a još više, trebaju sve ponuditi Bogu, čak i svoj život. Samo tad će oni biti stvorena bića koja doista vole Boga i samo takvi ljudi dostojni su uživati u Božjim blagoslovima i obećanjima i biti usavršeni od Njega. A što je s većinom vas? Kako se odnosite prema Bogu koji živi među vama? Kako ste izvršili svoju dužnost pred Njim? Jeste li učinili sve što ste bili pozvani učiniti, čak i po cijenu vlastita života? Što ste žrtvovali? Zar niste mnogo primili od Mene? Možete li razlučiti? Koliko ste Mi odani? Kako ste Mi služili? A što je sa svim onim što sam vam darovao i što sam za vas učinio? Jeste li sve izmjerili? Jeste li svi prosudili i usporedili to s ono malo savjesti što imate u sebi? Koga su dostojne vaše riječi i djela? Je li moguće da je vaša tako mala žrtva vrijedna svega što sam vam Ja darovao? Cijelim sam vam srcem bio posvećen, bez i najmanje zadrške, a vi ipak gajite zle namjere i dajete Mi se s pola srca. To je dužnost koju ste obavili, neznatna svrha kojoj ste poslužili. Zar nije tako? Zar ne znate da ste u potpunosti podbacili u obavljanju dužnosti stvorenog bića? Kako možete biti smatrani stvorenim bićima? Zar vam nije jasno što izražavate i proživljavate? Podbacili ste u obavljanju svoje dužnosti, ali tražite toleranciju i obilnu milost Božju. Takva milost nije pripremljena za one koji su bezvrijedni i nečasni poput vas, već za one koji ne traže ništa i rado se žrtvuju. Ljudi poput vas, takvi mediokriteti, potpuno su nedostojni uživanja u milosti nebesa. Samo će teškoće i beskrajne kazne ispunjavati vaše dane! Ako Mi ne možete biti posvećeni, patnja će biti vaša sudbina. Ako ne možete osjećati odgovornost prema Mojim riječima i Mojemu djelu, na kraju ćete biti kažnjeni. Sva milost, blagoslovi i divan život kraljevstva neće imati nikakve veze s vama. Ovo je kraj koji zaslužujete dočekati i posljedica vašeg vlastitog djela! Ljudi bez mudrosti i puni oholosti ne samo što ne daju sve od sebe, niti obavljaju svoju dužnost, nego čak pružaju ruke kako bi primili milost, kao da su zaslužili ono što traže. A ako ne uspiju dobiti ono što traže, postaju još podmukliji. Kako se može smatrati da takvi ljudi imaju razuma? Vi ste lošeg kova i lišeni ste razuma, potpuno nesposobni izvršiti dužnost koju trebate ispuniti tijekom djela upravljanja. Vaša vrijednost se već strmoglavila. To što Mi se niste ni pokušali odužiti na iskazanoj milosti već je čin krajnje buntovnosti, dovoljan da vas osudi i pokaže vaš kukavičluk, nesposobnost, niskost i gnusnost. Što vam daje pravo da držite ispružene ruke? To što niste u stanju biti ni od najmanje pomoći Mom djelu, to što niste u stanju biti posvećeni i ne možete postojano svjedočiti za Mene vaša su nedjela i neuspjesi, a ipak Me napadate, lažno tvrdeći da radim krivo, i žalite se da sam nepravedan. Je li to ono što čini vašu odanost? Je li to ono što čini vašu ljubav? Koji drugi posao možete raditi osim ovoga? Kako ste pridonijeli djelu koje je obavljeno? Koliko ste se potrošili? Već sam pokazao veliku toleranciju time što vas nisam krivio, ali vi Mi se ipak besramno opravdavate i kriomice se žalite na Mene. Postoji li u vama i najmanji trag ljudskosti? Iako je čovjekova dužnost ukaljana mnogim ljudskim mislima i predodžbama, ti moraš obavljati svoju dužnost i biti posvećen. Nečistoće u čovjekovu radu pitanje su njegova kova, međutim, ako čovjek ne obavlja svoju dužnost, to pokazuje njegovu buntovnost. Ne postoji korelacija između čovjekove dužnosti i toga prima li on blagoslove ili ga snalazi nevolja. Dužnost je ono što bi čovjek trebao ispuniti; ona je njegov poziv poslan s neba i on bi je trebao obavljati ne tražeći naknadu te bez uvjeta ili izgovora. Samo se to može nazvati obavljanjem svoje dužnosti. Primanje blagoslova odnosi se na blagoslove u kojima osoba uživa kada je usavršena nakon što je iskusila sud. Suočavanje s nevoljom odnosi se na kaznu koju osoba prima kada se njezina narav ne promijeni nakon što je prošla kroz grdnju i sud – to jest, kada nije usavršena. Ali bez obzira na to primaju li blagoslove ili ih snalazi nevolja, stvorena bića trebala bi obavljati svoju dužnost, čineći ono što bi trebala činiti i čineći ono što su u stanju činiti; to je najmanje što bi osoba koja teži Bogu trebala činiti. Ti ne bi trebao obavljati svoju dužnost radi primanja blagoslova i ne bi trebao odbijati da obavljaš svoju dužnost iz straha da će te snaći nevolja. Dopustite Mi da vam kažem ovo: čovjekovo obavljanje dužnosti je ono što on treba raditi, a ako ne obavlja svoju dužnost, onda je to njegovo buntovništvo. Upravo kroz obavljanje svoje dužnosti čovjek se postupno mijenja i kroz taj proces on pokazuje svoju odanost. Kao takav, što više obavljaš svoju dužnost, to ćeš moći zadobiti više istine, a tvoj izraz će postati praktičniji. Oni koji samo površno odrađuju svoju dužnost i ne tragaju za istinom bit će naposljetku eliminirani jer takvi ljudi ne obavljaju svoju dužnost primjenjujući istinu, niti primjenjuju istinu kad obavljaju svoju dužnost. To su oni koji ostaju nepromijenjeni i koje će snaći nevolja. Ne samo da su njihovi izrazi nečisti, već je zlo i sve što oni izražavaju.

U Doba milosti, Isus je izgovorio mnoge riječi i obavio brojna djela. Po čemu se On razlikovao od Izaije? Po čemu se On razlikovao od Danijela? Je li On bio prorok? Zašto se kaže da je On Krist? Koje su razlike među njima? Svi su oni bili ljudi i svi su izgovarali riječi koje su se, štoviše, čovjeku činile manje-više istima. Svi su govorili i obavljali djelo. Proroci Starog zavjeta izgovarali su proročanstva, a slično njima, mogao je to i Isus. Zašto je to tako? Razlika se ovdje temelji na prirodi djela. Kako bi razlučio ovo pitanje, ne smiješ uzimati u obzir prirodu tijela, niti trebaš uzeti u obzir dubinu njihovih riječi. Što god bilo, prvo moraš razmotriti njihov rad i učinke koje njihov rad postiže u čovjeku. Proročanstva koja su u ono vrijeme izgovarali proroci nisu opskrbljivala ljudski život, a nadahnuća koja su primali ljudi poput Izaije i Danijela bila su samo proročanstva, a ne životni put. Da nije bilo izravnog Jahvinog otkrivenja, nitko ne bi mogao obaviti to djelo, to smrtnicima nije moguće. Isus je također izgovorio mnoge riječi, ali takve riječi bile su životni put u kojem je čovjek mogao naći put primjene. To znači, prvo, On je mogao opskrbiti čovjekov život, jer Isus je život; drugo, On je mogao preokrenuti izobličene aspekte čovjeka; treće, On je mogao preuzeti Jahvino djelo, uvodeći novo doba; četvrto, On je mogao dokučiti čovjekove potrebe i shvatiti što čovjeku nedostaje; peto, On je mogao uvesti novo doba i zaključiti staro. Zato je On Bog i Krist; ne samo kako bi se razlikovao od Izaije, nego i od svih drugih proroka. Uzmite Izaiju kao primjer za usporedbu djelovanja proroka. Prvo, on nije mogao opskrbiti čovjekov život. Drugo, nije mogao uvesti novo doba. Radio je pod Jahvinim vodstvom, a ne da bi uveo novo doba. Treće, riječi koje je izgovorio bile su izvan njega. To su bila izravna otkrivenja od Duha Božjega, i drugi ljudi nisu razumjeli te riječi kad su ih čuli. Samo ovih nekoliko stvari dovoljno dokazuje da njegove riječi nisu bile ništa više do proročanstava, ništa više doli jednog vida djela koji se obavlja umjesto Jahve. Međutim, on nije mogao u potpunosti predstavljati Jahvu. Bio je Jahvin sluga, instrument u Jahvinu djelu. Radio je samo u Doba zakona i u okviru Jahvina djela; nije radio izvan Doba zakona. S druge strane, Isusovo djelo bilo je drugačije. On je nadišao okvir Jahvina djela; On je djelovao kao utjelovljeni Bog i bio je raspet da bi otkupio cijelo čovječanstvo. To jest, On je obavljao novo djelo izvan djela koje je obavljao Jahve. To je bilo uvođenje novog doba. Osim toga, bio je u stanju govoriti o onom što čovjek nije mogao postići. Njegovo djelo bilo je djelo pod upravljanjem Boga i obuhvaćalo je cijelo čovječanstvo. Ono nije obuhvaćalo samo nekolicinu ljudi, niti je trebalo povesti ograničen broj ljudi. Što se tiče pitanja kako se Bog utjelovio kao čovjek, kako je Duh davao otkrivenja u to vrijeme i kako se Duh spustio na čovjeka da obavi djelo ‒ to su stvari koje čovjek ne može ni vidjeti ni dotaknuti. Potpuno je nemoguće da ove istine posluže kao dokaz da je On utjelovljeni Bog. Stoga čovjek to može razlučiti samo u djelu i riječima Božjim, koja su čovjeku opipljiva. Samo to je stvarno. To je zato što su ti pitanja Duha nevidljiva i potpuno su jasna isključivo Sâmom Bogu, a čak ni utjelovljeno Božje tijelo ne zna sve; ti možeš utvrditi da je On Bog samo iz djela koje je obavio. Iz Njegova djela može se vidjeti da je, prvo, On u stanju otvoriti novo doba; drugo, da je sposoban opskrbiti čovjekov život i čovjeku pokazati put koji treba slijediti. To je dovoljno kako bi se utvrdilo da je On Sâm Bog. U najmanju ruku, djelo koje On obavlja može u potpunosti predstavljati Duh Božji i iz takvog djela se može vidjeti da je Duh Božji u Njemu. Budući da je djelo koje je utjelovljeni Bog obavio bilo uglavnom uvođenje novog doba, vođenje novog djela i otvaranje novog područja, to je već dovoljno da se utvrdi da je On Sâm Bog. To ga, dakle, razlikuje od Izaije, Danijela i drugih velikih proroka. Izaija, Danijel i svi drugi pripadali su staležu vrlo obrazovanih i kulturnih ljudi; bili su to iznimni ljudi pod Jahvinim vodstvom. Tijelo utjelovljenoga Boga imalo je i znanje i nije mu manjkalo razuma, ali je Njegova ljudskost bila osobito normalna. On je bio običan čovjek i golim se okom nije moglo razlučiti da On ima bilo kakvu posebnu ljudskost, niti otkriti bilo što u Njegovoj ljudskosti što bi ga razlikovalo od drugih. Uopće nije bio natprirodan ili jedinstven, nije bio visoko obrazovan i nije imao nikakvo uzvišeno znanje ili teorije. Život o kojem je On govorio i put kojim je vodio nisu stečeni teorijom, znanjem, ili Njegovim iskustvom u ophođenju sa svijetom, niti su bili rezultat Njegova obiteljskog odgoja. Umjesto toga, oni su bili neposredno djelo Duha, koje je djelo utjelovljenoga tijela. Upravo zato što čovjek ima velike predodžbe o Bogu i posebno zato što te predodžbe sadrže previše nejasnih i natprirodnih elemenata, u očima čovjeka, ovaj normalni Bog s ljudskim slabostima, koji ne može činiti čudesna djela i znamenja, sigurno nije Bog. Nisu li ovo čovjekove lažne predodžbe? Ako utjelovljeno tijelo Boga nije bilo tijelo normalnog čovjeka, kako bi se onda moglo reći za Njega da je bio utjelovljen? Biti od tijela znači biti običan, normalan čovjek; da je On bio transcendentno biće, onda On ne bi bio od tijela. Kako bi dokazao da je od tijela, utjelovljeni Bog je trebao imati normalno tijelo. To je jednostavno trebalo upotpuniti značaj utjelovljenja. Međutim, to nije bio slučaj kod proroka i sinova čovječjih. Oni su bili daroviti ljudi koje je Duh Sveti koristio; u očima čovjeka, njihova ljudskost bila je osobito velika i izvršili su mnoga djela koja su nadilazila normalnu ljudskost. Zbog toga ih je čovjek smatrao bogovima. Sada svi morate to jasno razumjeti, jer to je pitanje koje je najviše zbunjivalo sve ljude u minulim vremenima. Osim toga, utjelovljenje je najotajstvenija od svih stvari, a čovjeku je najteže prihvatiti utjelovljenoga Boga. Ono što Ja kažem doprinosi ispunjavanju vaše uloge i vašem razumijevanju otajstva utjelovljenja. Sve je to povezano s Božjim upravljanjem, s vizijama. Vaše razumijevanje ovoga bit će korisnije za stjecanje znanja o vizijama, odnosno, o Božjem djelu upravljanja. Na taj način ćete također zadobiti mnogo razumijevanja o dužnosti koju bi različite vrste ljudi trebale obavljati. Iako vam ove riječi izravno ne pokazuju put, one su i dalje od velike pomoći za vaš ulazak, jer vašim životima trenutačno prilično nedostaje vizija i to će postati značajna prepreka koja sprječava vaš ulazak. Ako niste mogli razumjeti ove probleme, onda neće biti motivacije koja pokreće vaš ulazak. I kako vam takva težnja može omogućiti da ispunite svoju dužnost?