Vi morate spoznati vizije Božjeg djela i dokučiti opći smjer Njegova djela. To je pozitivan ulazak. Kad jednom precizno ovladaš istinom vizija, tvoj će ulazak biti siguran; bez obzira na to kako se Božje djelo mijenja, ti ćeš ostati postojan u svojemu srcu, vizije će ti biti jasne i imat ćeš cilj za svoj ulazak i za svoju potragu. Tako će se sve iskustvo i znanje u tebi produbiti i postati detaljnije. Kad jednom dokučiš širu sliku u cijelosti, nećeš trpjeti gubitke u životu, niti ćeš zalutati. Ako ne spoznaš ove korake djela, pretrpjet ćeš gubitke na svakom koraku i trebat će ti više od nekoliko dana da preokreneš stvari, a nećeš moći krenuti pravim putem čak ni za nekoliko tjedana. Neće li to uzrokovati kašnjenja? Morate svladati još mnogo toga na putu pozitivnog ulaska i primjene. Što se tiče vizija Božjeg djela, moraš shvatiti sljedeće: značaj Njegova djela osvajanja, budući put usavršavanja, ono što se mora postići kroz doživljavanje kušnji i stradanja, značaj suda i grdnje, načela koja stoje iza djela Duha Svetoga i načela koja stoje iza usavršavanja i osvajanja. Sve ovo pripada istini vizija. Ostalo su tri faze djela u Dobu zakona, Dobu milosti i Dobu kraljevstva, kao i buduća svjedočanstva. To su, također, istine vizija i one su najosnovnije i najvažnije. Trenutačno postoji toliko toga u što biste trebali ući i primjenjivati, a sad je to slojevitije i detaljnije. Ako nemaš znanje o ovim istinama, to dokazuje da tek trebaš ostvariti ulazak. Ljudsko poznavanje istine uglavnom je preplitko; ljudi nisu u stanju određene osnovne istine provesti u djelo i ne znaju kako izaći na kraj čak ni s najobičnijim pitanjima. Ljudi nisu u stanju primjenjivati istinu jer im je narav buntovna i znanje o današnjem djelu im je prepovršno i jednostrano. Dakle, zadatak usavršavanja ljudima nije lak. Previše si buntovan i zadržavaš preveliki dio svojega starog „ja”; nisi u stanju stajati na strani istine i nisi u stanju primjenjivati čak ni najočiglednije istine. Takvi ljudi ne mogu biti spašeni i oni nisu osvojeni. Ako tvoj ulazak nema ni detalja ni ciljeva, sporo ćeš rasti. Ako u tvojem ulasku nema nimalo stvarnosti, onda će tvoja potraga biti uzaludna. Ako nisi svjestan biti istine, ostat ćeš nepromijenjen. Rast u čovjekovu životu i promjene u njegovoj naravi postižu se ulaskom u stvarnost, i povrh toga, kroz ulazak u detaljna iskustva. Ako stekneš mnoštvo detaljnih iskustava tijekom ulaska i imaš mnogo pravog znanja i ulaza, tvoja narav će se brzo promijeniti. Čak i ako ti primjena trenutačno nije sasvim jasna, barem ti vizije Božjeg djela moraju biti jasne. U suprotnom, nećeš moći ući; ulazak je moguć tek kad stekneš znanje o istini. Samo ako te Duh Sveti prosvijetli u tvojemu iskustvu, steći ćeš dublje razumijevanje istine i dublji ulazak. Morate spoznati djelo Božje.

U početku, nakon stvaranja čovječanstva, Izraelci su služili kao osnova Božjeg djela. Cijeli Izrael bio je osnova Jahvina djela na zemlji. Jahvino djelo bilo je neposredno voditi i usmjeravati čovjeka uspostavljanjem zakona, kako bi čovjek mogao živjeti normalan život i obožavati Jahvu na normalan način na zemlji. U Doba zakona čovjek nije mogao ni vidjeti ni dotaknuti Boga. Budući da je sav Njegov posao bio da vodi najranije ljude koje je Sotona iskvario, podučavajući i usmjeravajući ih, Njegove riječi nisu sadržavale ništa osim zakona, statuta i pravila ljudskog ponašanja, a nije im pružao životne istine. Izraelce pod Njegovim vodstvom Sotona nije duboko iskvario. Njegovo djelo zakona bila je tek prva faza u djelu spasenja, sam početak djela spasenja i praktički nije imalo nikakve veze s promjenama u čovjekovoj Životnoj dispoziciji. Stoga se na početku djela spasenja nije trebao utjeloviti kako bi obavio Svoje djelo u Izraelu. Zato Mu je bio potreban medij – sredstvo preko kojeg će se povezati s čovjekom. Tako su se među stvorenim bićima javili oni koji su govorili i radili u Jahvino ime te su tako sinovi čovječji i proroci počeli djelovati među ljudima. Sinovi čovječji radili su među ljudima u Jahvino ime. To što ih Jahve naziva „sinovima čovječjim” znači da takvi ljudi postavljaju zakone u Jahvino ime. Oni su bili i svećenici među narodom Izraela, svećenici nad kojima je Jahve bdio i koje je štitio i u kojima je Jahvin Duh djelovao; oni su bili vođe u narodu i neposredno su služili Jahvi. Proroci su, s druge strane, bili posvećeni govorenju, u Jahvino ime, narodima svih zemalja i plemena. Oni su i proricali Jahvino djelo. Bilo da su sinovi čovječji ili proroci, sve ih je izdigao Sâm Duh Jahvin i u njima je bilo djelo Jahvino. Među narodom, oni su izravno predstavljali Jahvu; obavljali su svoj posao samo zato što ih je Jahve uzdigao, a ne zato što su bili utjelovljenja Sâmog Duha Svetoga. Dakle, iako su bili slični u govoru i djelovanju u ime Boga, ovi sinovi čovječji i proroci u Doba zakona nisu bili tijelo utjelovljenog Boga. Božje djelo u Doba milosti i u posljednjoj fazi bilo je upravo suprotno, zato što je djelo čovjekovog spasenja i suda obavio Sâm utjelovljeni Bog, tako da jednostavno nije bilo potrebe ponovno uzdizati proroke i sinove čovječje da rade u Njegovo ime. U ljudskim očima ne postoje suštinske razlike između biti i metode njihova rada. Upravo zato ljudi stalno miješaju djelo utjelovljenog Boga s djelom proroka i sinova čovječjih. Pojava utjelovljenog Boga bila je u osnovi ista kao i pojava proroka i sinova čovječjih. A utjelovljeni Bog bio je još normalniji i stvarniji od proroka. Dakle, čovjek ih nije u stanju razlikovati. Čovjek se usredotočuje samo na izgled, posve nesvjestan da, unatoč tomu što su slični po djelu i govoru, među njima postoji suštinska razlika. Budući da je čovjekova sposobnost razlikovanja stvari preslaba, on nije u stanju razlikovati jednostavna pitanja, a kamoli kad je riječ o nečem tako složenom. Kad su govorili i djelovali proroci i ljudi koje je Duh Sveti koristio, to je bilo izvršavanje čovjekove dužnosti, to je služilo ulozi stvorenog bića i to je bilo nešto što je čovjek trebao učiniti. Međutim, riječi i djelo utjelovljenog Boga trebali su obaviti Njegovu službu. Iako je Njegovo obličje bilo kao u stvorenog bića, Njegovo djelo nije obavljalo Njegovu ulogu, već Njegovu službu. Pojam „dužnost” koristi se u odnosu na stvorena bića, dok se „služba” koristi u odnosu na tijelo utjelovljenoga Boga. Postoji suštinska razlika između njih; oni nisu međusobno zamjenjivi. Čovjekov posao je samo izvršavanje svoje dužnosti, dok je Božji posao upravljanje i obavljanje Svoje službe. Stoga, iako su mnogi apostoli bili korišteni od strane Duha Svetoga i mnogi proroci bili su ispunjeni Njime, njihov rad i riječi postojali su samo kako bi izvršili njihovu dužnost stvorenih bića. Njihova proročanstva su možda nadišla put života o kojem je utjelovljeni Bog govorio, a njihova ljudskost je možda čak nadišla i onu utjelovljenoga Boga, ali oni su i dalje izvršavali svoju dužnost, nisu obavljali službu. Čovjekova dužnost odnosi se na čovjekovu ulogu; to je ono što je čovjeku dostižno. Međutim, služba koju obavlja Bog povezana je s Njegovim upravljanjem, a ono je čovjeku nedostižno. Bilo da utjelovljeni Bog govori, radi ili očituje čuda, On kroz Svoje upravljanje obavlja veliko djelo, a takav posao čovjek ne može umjesto Njega obaviti. Čovjekov posao je samo izvršavati svoju dužnost kao stvoreno biće u određenoj fazi Božjeg djela upravljanja. Bez Božjeg upravljanja, to jest, ako bi služba utjelovljenog Boga bila izgubljena, dužnost stvorenog bića bila bi izgubljena. Božje djelo u obavljanju Njegove službe je upravljanje čovjekom, dok je čovjekovo izvršavanje dužnosti ispunjavanje njegovih obaveza kako bi zadovoljio zahtjeve Stvoritelja, a to se ni na koji način ne može smatrati izvršavanjem nečije službe. Urođenoj suštini Boga – Njegovu Duhu – Božje je djelo Njegovo upravljanje, ali za utjelovljenoga Boga, koji nosi obličje stvorenog bića, Njegovo je djelo izvršavanje Njegove službe. Sve što On čini je izvršavanje Svoje službe; sve što čovjek može učiniti je dati sve od sebe u okviru Božjeg upravljanja i pod Njegovim vodstvom.

Čovjekovo izvršavanje vlastite dužnosti zapravo je postizanje svega što je svojstveno čovjeku, to jest, onoga što je čovjeku moguće. Tada je njegova dužnost ispunjena. Nedostaci čovjeka tijekom njegove službe postupno se smanjuju stalnim stjecanjem iskustva i stalnim procesom prosuđivanja; ne ometaju niti utječu na čovjekovu dužnost. Oni koji prestanu služiti ili se predaju i odustaju iz straha da će biti nedostataka u njihovoj službi, najveće su kukavice od svih. Ako ljudi ne mogu izraziti ono što trebaju izraziti tijekom službe ili postići ono što je svojstveno njihovoj moći i umjesto toga se glupiraju i ljenčare, izgubili su ulogu koju stvoreno biće treba imati. Takvi ljudi nazivaju se „mediokritetima”; oni su beskorisni otpad. Kako se takvi ljudi uopće mogu nazvati stvorenim bićima? Zar oni nisu iskvarena bića koja izvana sjaje, ali su trula iznutra? Ako čovjek sebe naziva Bogom, a pritom nije sposoban izraziti božansko biće, obaviti djelo Sâmoga Boga ili predstavljati Boga, on nesumnjivo nije Bog, jer on nema bit Boga, a ono što Bog Sâm po sebi može postići u njemu ne postoji. Izgubi li čovjek ono što mu je po prirodi dosežno, on se više ne može smatrati čovjekom i više nije dostojan smatrati se stvorenim bićem niti stati pred Boga i služiti Mu. Štoviše, on nije dostojan primiti Božju milost niti biti čuvan, zaštićen i usavršen od Boga. Mnogi koji su izgubili povjerenje u Boga kasnije izgube i milost Božju. Ne samo da oni ne preziru svoja nedjela, već i drsko šire ideju da je put Božji pogrešan, a oni buntovniji čak niječu postojanje Boga. Kako takvi ljudi, koji su tako buntovni, mogu imati pravo uživati milost Božju? Oni koji ne izvršavaju svoju dužnost jako su buntovni prema Bogu i puno Mu duguju, ali ipak se okreću na drugu stranu i govore da Bog nije u pravu. Kako takva vrsta ljudi može biti dostojna usavršavanja? Zar ovo nije najava izgona i kažnjavanja? Ljudi koji ne izvršavaju svoju dužnost pred Bogom već su krivi za najgnusnije zločine, za koje ni smrt nije dovoljna kazna, ali oni ipak imaju obraza raspravljati s Bogom i s Njim se uspoređivati. Koja je korist od usavršavanja takvih ljudi? Kad ljudi ne uspiju izvršiti svoju dužnost, oni trebaju osjećati krivnju i dug; trebaju prezirati svoju slabost i beskorisnost, svoje buntovništvo i iskvarenost, a povrh toga, trebaju dati svoj život Bogu. Samo tad će oni biti stvorena bića koja doista vole Boga i samo takvi ljudi zaslužuju uživati u Božjim milostima i obećanjima i biti usavršeni od Njega. A što je s većinom vas? Kako se odnosite prema Bogu koji živi među vama? Kako ste izvršili svoju dužnost pred Njim? Jeste li učinili sve što ste bili pozvani učiniti, čak i po cijenu vlastita života? Što ste žrtvovali? Zar niste mnogo primili od Mene? Možete li razlučiti? Koliko ste Mi odani? Kako ste Mi služili? A što je sa svim onim što Sam vam darovao i što Sam za vas učinio? Jeste li sve izmjerili? Jeste li svi prosudili i usporedili to s ono malo savjesti što imate u sebi? Koga su dostojne vaše riječi i djela? Je li moguće da je vaša tako mala žrtva vrijedna svega što sam vam Ja darovao? Nemam drugog izbora i cijelim sam vam srcem bio posvećen, a vi ipak gajite zle namjere i dajete Mi se s pola srca. Dotle doseže vaša dužnost, vaša jedina uloga. Zar nije tako? Zar ne znate da ste u potpunosti podbacili u izvršavanju dužnosti stvorenog bića? Kako možete biti smatrani stvorenim bićem? Zar vam nije jasno što izražavate i proživljavate? Podbacili ste u izvršavanju svoje dužnosti, ali tražite toleranciju i obilnu milost Božju. Takva milost nije pripremljena za one koji su bezvrijedni i sirovi poput vas, već za one koji ne traže ništa i rado se žrtvuju. Ljudi poput vas, takvi mediokriteti, potpuno su nedostojni uživanja u milosti nebesa. Samo će teškoće i beskrajne kazne ispunjavati vaše dane! Ako Mi ne možete biti vjerni, patnja će biti vaša sudbina. Ako ne možete osjećati odgovornost prema Mojim riječima i Mojemu djelu, na kraju ćete biti kažnjeni. Sva milost, blagoslovi i divan život kraljevstva neće imati nikakve veze s vama. Ovo je kraj koji zaslužujete dočekati i posljedica vašeg vlastitog djela! Ne samo da ljudi ispunjeni neznanjem i ohološću ne daju sve od sebe, niti obavljaju svoju dužnost, već pružaju ruke kako bi primili milost, kao da su zaslužili ono što traže. A ako ne uspiju dobiti ono što traže, njihova se vjera dodatno smanjuje. Kako se takvi ljudi mogu smatrati razumnima? Vi ste lošeg kova i lišeni ste razuma, potpuno nesposobni izvršiti dužnost koju trebate ispuniti tijekom djela upravljanja. Vaša vrijednost se već strmoglavila. To što Mi se niste ni pokušali odužiti na iskazanoj milosti već je čin krajnje buntovnosti, dovoljan da vas osudi i pokaže vaš kukavičluk, nesposobnost, sirovost i nedostojnost. Što vam daje pravo da držite ispružene ruke? To što niste u stanju biti ni od najmanje pomoći Mom djelu, to što niste u stanju biti odani i ne možete svjedočiti o Meni su vaša nedjela i neuspjesi, a ipak Me napadate, govorite neistine o Meni i žalite se da sam nepravedan. Je li to ono što čini vašu odanost? Je li to ono što čini vašu ljubav? Koji drugi posao možete raditi osim ovoga? Kako ste pridonijeli djelu koje je obavljeno? Koliko ste se potrošili? Već sam pokazao veliku toleranciju time što vas nisam krivio, ali vi Mi se ipak besramno opravdavate i kriomice se žalite na Mene. Postoji li u vama i najmanji trag ljudskosti? Iako je čovjekova dužnost ukaljana čovjekovim umom i predodžbama, ti moraš izvršiti svoju dužnost i pokazati svoju odanost. Nečistoće u čovjekovu radu pitanje su njegova kova, međutim, ako čovjek ne izvršava svoju dužnost, to pokazuje njegovu buntovnost. Ne postoji uzajamna veza između čovjekove dužnosti i toga je li on blagoslovljen ili proklet. Dužnost je ono što čovjek treba izvršiti; to je njegov poziv od neba i on ne treba ovisiti o naknadi, uvjetu ili razlogu. Samo tada on obavlja svoju dužnost. Biti blagoslovljen znači da je netko usavršen i uživa u Božjim blagoslovima nakon što je iskusio sud. Biti proklet znači da se nečija narav ne mijenja nakon što je iskusio grdnju i sud, znači da nije doživio usavršavanje, već biva kažnjen. Ali bez obzira na to jesu li blagoslovljena ili prokleta, stvorena bića trebaju izvršiti svoju dužnost radeći ono što trebaju raditi i činiti ono što su u stanju činiti; to je najmanje što osoba, osoba koja traži Boga, treba učiniti. Ti ne trebaš obavljati svoju dužnost samo da bi bio blagoslovljen i ne trebaš odbijati djelovanje iz straha da ne bi bio proklet. Dopustite Mi da vam kažem ovo; čovjekovo izvršavanje dužnosti je ono što on treba raditi, a ako nije u stanju izvršiti svoju dužnost, onda je to njegovo buntovništvo. Kroz obavljanje svoje dužnosti čovjek se postupno mijenja i kroz taj proces on pokazuje svoju odanost. Kao takav, što si više sposoban obavljati svoju dužnost, to ćeš više istine dobiti, a tvoj izraz će postati stvarniji. Oni koji samo mehanički odrađuju svoju dužnost i ne tragaju za istinom bit će naposljetku izgnani jer takvi ljudi ne obavljaju svoju dužnost primjenjujući istinu, niti primjenjuju istinu kad obavljaju svoju dužnost. To su oni koji ostaju nepromijenjeni i koji će biti prokleti. Ne samo da su njihovi izrazi nečisti, već je zlo i sve što oni izražavaju.

U Doba milosti, Isus je izgovorio mnoge riječi i obavio brojna djela. Po čemu se On razlikovao od Izaije? Po čemu se On razlikovao od Danijela? Je li On bio prorok? Zašto se kaže da je On Krist? Koje su razlike među njima? Svi su oni bili ljudi koji su izgovarali riječi i njihove su riječi čovjeku bile više ili manje iste. Svi su govorili i obavljali djelo. Proroci Starog zavjeta izgovarali su proročanstva, a slično njima, mogao je to i Isus. Zašto je to tako? Razlika se ovdje temelji na prirodi djela. Kako bi razlučio ovo pitanje, ne smiješ uzimati u obzir prirodu tijela, niti trebaš uzeti u obzir dubinu ili površnost njihovih riječi. Prvo uvijek moraš razmotriti njihov rad i djelovanje koje njihov rad postiže u čovjeku. Proročanstva koja su u ono vrijeme izgovarali proroci nisu opskrbljivala ljudski život, a nadahnuća koja su primali ljudi poput Izaije i Danijela bila su samo proročanstva, a ne životni put. Da nije bilo izravnog Jahvinog otkrivenja, nitko ne bi mogao obaviti to djelo, to smrtnicima nije moguće. Isus je također izgovorio mnoge riječi, ali takve riječi bile su životni put u kojem je čovjek mogao naći put do primjene. To znači, prvo, On je mogao opskrbiti čovjekov život, jer Isus je život; drugo, On je mogao preokrenuti čovjekove stranputice; treće, Njegovo djelo moglo se nadovezati na Jahvino kako bi se doba nastavilo; četvrto, On je mogao dokučiti čovjekove potrebe i shvatiti što čovjeku nedostaje; peto, On je mogao uvesti novo doba i zaključiti staro. Zato se On i zove Bog i Krist; ne samo kako bi se razlikovao od Izaije, nego i od svih drugih proroka. Uzmite Izaiju kao primjer za usporedbu djelovanja proroka. Prvo, on nije mogao opskrbiti čovjekov život; drugo, nije mogao uvesti novo doba. Radio je pod Jahvinim vodstvom, a ne da bi uveo novo doba. Treće, riječi koje je izgovorio bile su izvan njega. On je primao otkrivenja neposredno od Duha Božjega, a drugi ih nisu razumjeli, čak ni kad bi ih čuli. Samo ovih nekoliko stvari dovoljno dokazuju da njegove riječi nisu bile ništa više do proročanstava, ništa više do li jednog vida djela koji se obavlja umjesto Jahve. Međutim, on nije mogao u potpunosti predstavljati Jahvu. Bio je Jahvin sluga, instrument u Jahvinu djelu. Radio je samo u Doba zakona i u okviru Jahvina djela; nije radio izvan Doba zakona. S druge strane, Isusovo djelo bilo je drugačije. On je nadišao okvir Jahvina djela; On je djelovao kao utjelovljeni Bog i bio je raspet da bi otkupio cijelo čovječanstvo. To jest, On je obavljao novo djelo izvan djela koje je obavljao Jahve. To je bilo uvođenje novog doba. Osim toga, bio je u stanju govoriti o onom što čovjek nije mogao postići. Njegovo djelo bilo je djelo pod upravom Boga i obuhvaćalo je cijelo čovječanstvo. On nije radio samo u nekolicini ljudi, niti je Njegovo djelo trebalo povesti ograničen broj ljudi. Što se tiče pitanja kako se Bog utjelovio kao čovjek, kako je Duh davao otkrivenja u to vrijeme i kako se Duh spustio na čovjeka da obavi djelo ‒ to su stvari koje čovjek ne može ni vidjeti ni dotaknuti. Potpuno je nemoguće da ove istine posluže kao dokaz da je On utjelovljeni Bog. Razlika se, stoga, može raditi samo između riječi i djela Božjih, koja su čovjeku opipljiva. Samo je to stvarno. To se događa jer su ti pitanja Duha nevidljiva i potpuno su jasna isključivo Sâmom Bogu, a čak ni utjelovljeno Božje tijelo ne zna sve; ti možeš provjeriti je li On Bog samo iz djela koje je obavio. Iz Njegova djela može se vidjeti da je, prvo, On u stanju otvoriti novo doba; drugo, da je sposoban opskrbiti čovjekov život i čovjeku pokazati put koji treba slijediti. To je dovoljno kako bi se utvrdilo da je on Sâm Bog. U najmanju ruku, djelo koje On obavlja može u potpunosti predstavljati Duh Božji i iz takvog djela se može vidjeti da je Duh Božji u Njemu. Budući da je djelo koje je utjelovljeni Bog obavio bilo uglavnom uvođenje novog doba, vođenje novog djela i otvaranje novog kraljevstva, to je već dovoljno da se utvrdi da je On Sâm Bog. To ga, dakle, razlikuje od Izaije, Danijela i drugih velikih proroka. Izaija, Danijel i svi drugi pripadali su staležu vrlo obrazovanih i kulturnih ljudi; bili su to iznimni ljudi pod Jahvinim vodstvom. Tijelo utjelovljenoga Boga imalo je i znanje i nije mu manjkalo razuma, ali je Njegova ljudskost bila osobito normalna. On je bio običan čovjek i golim okom se nije mogla uočiti nikakva posebna ljudskost u Njemu, niti otkriti bilo što u Njegovoj ljudskosti što bi ga razlikovalo od drugih. Uopće nije bio natprirodan ili jedinstven i nije imao nikakvo posebno obrazovanje, znanje ili teoriju. Život o kojem je On govorio i put kojim je vodio nisu stečeni teorijom, znanjem, životnim iskustvom ili obiteljskim odgojem. Umjesto toga, oni su bili neposredno djelo Duha, koji je djelo utjelovljenoga tijela. Upravo zato što čovjek ima velike predodžbe o Bogu i posebno zato što te predodžbe sadrže previše nejasnih i natprirodnih elemenata, u očima čovjeka normalan Bog s ljudskim slabostima, koji ne može činiti čudesna djela i znamenja, sigurno nije Bog. Zar te čovjekove predodžbe nisu pogrešne? Ako utjelovljeno tijelo Boga nije bilo tijelo normalnog čovjeka, kako bi se onda moglo reći za Njega da je postao tijelom? Biti od tijela znači biti običan, normalan čovjek; da je On bio transcendentno biće, onda On ne bi bio od tijela. Kako bi dokazao da je od tijela, utjelovljeni Bog je trebao imati normalno tijelo. To je jednostavno trebalo upotpuniti značaj utjelovljenja. Međutim, to nije bio slučaj kod proroka i sinova čovječjih. Oni su bili daroviti ljudi koje je Duh Sveti koristio; u očima čovjeka, njihova ljudskost bila je osobito velika i izvršili su mnoga djela koja su nadilazila normalnu ljudskost. Zbog toga ih je čovjek smatrao Bogom. Sada svi morate to jasno razumjeti, jer je to pitanje koje je više od svega drugog izazivalo zabunu kod svih ljudi u minulim vremenima. Osim toga, utjelovljenje je najotajstvenija od svih stvari, a čovjeku je najteže prihvatiti utjelovljenoga Boga. Ono što Ja kažem doprinosi ispunjavanju vaše uloge i vašem razumijevanju otajstva utjelovljenja. Sve je to povezano s Božjim upravljanjem, s vizijama. Vaše razumijevanje ovoga bit će korisnije za stjecanje znanja o vizijama, odnosno, o Božjem djelu upravljanja. Tako ćete steći i puno razumijevanje dužnosti koju različite vrste ljudi trebaju obavljati. Iako vam ove riječi izravno ne pokazuju put, one su i dalje od velike pomoći za vaš ulazak, jer vašim životima trenutačno prilično nedostaje vizija i to će postati značajna prepreka koja sprečava vaš ulazak. Ako niste mogli razumjeti ove probleme, onda neće biti motivacije koja pokreće vaš ulazak. I kako vam takva težnja može omogućiti da najbolje izvršite svoju dužnost?