Odgovornosti starješina i djelatnika (22)
Prošli put smo razgovarali u zajedništvu o trinaestoj odgovornosti starješina i djelatnika: „Štititi Božji izabrani narod od toga da bude ometan, naveden na pogrešan put, kontroliran i da mu antikristi teško naškode, te im omogućiti da razluče antikriste i odreknu ih se u srcu.” Sada se prisjetimo: o kojim smo konkretnim točkama u vezi s konkretnim sadržajem trinaeste odgovornosti starješina i djelatnika razgovarali u zajedništvu? (Razgovarali smo o pet točaka: razotkrivanju, orezivanju, raščlanjivanju, ograničavanju i nadziranju.) Ovih pet točaka su konkretni zadaci koji su uključeni u ovu odgovornost starješina i djelatnika; ovo su konkretni zadaci koje starješine i djelatnici trebaju izvršiti u vezi s antikristima. Dakle, koja očitovanja imaju lažni starješine u pogledu ovih zadataka? Jesmo li prošli put također razgovarali o nekim detaljima? (Jesmo.) Očitovanja lažnih starješina su sljedeća: Prvo je da se boje uvrijediti ljude i ne usuđuju se ukloniti ili izbaciti antikriste. Drugo je da ne mogu razlučiti antikriste. Treće je da djeluju kao zaštitni kišobran za antikriste. Četvrto je da su neodgovorni prema Božjem izabranom narodu. Kako izgleda neodgovornost? Kada se suoče s ometanjima i navođenjem na pogrešan put od strane antikrista, lažni starješine ne mogu zaštititi braću i sestre, ne mogu razotkriti zla djela antikrista, ne mogu razotkriti Sotonine spletke i ne mogu u zajedništvu govoriti o istini kako bi pomogli braći i sestrama da razluče antikriste – oni ne obavljaju takav posao. Osim toga, kad je riječ o onima koji su malenog rasta i kojima nedostaje razlučivanje, a koje su antikristi naveli na pogrešan put, lažni starješine ne samo da ne uspijevaju učiniti ništa kako bi ih vratili na pravi put, već govore i neljudske stvari poput: „Zaslužili su to.” Ovo je konkretno očitovanje neodgovornosti, koje ukazuje na to da lažni starješine nemaju osjećaj bremena za crkveni rad. Ova očitovanja su konkretne radnje i pristupi lažnih starješina kada antikristi navode na pogrešan put i ometaju Božji izabrani narod. Njihov specifičan stav prema tom radu je neodgovornost i nelojalnost. Oni iznose razne izgovore i koriste razne metode kako bi antikristima dali zeleno svjetlo, djelujući kao zaštitni kišobran za antikriste, dok istovremeno ne uspijevaju zaštititi rad crkve te prava i interese Božjeg izabranog naroda. Kad bi lažni starješine mogli pravovremeno riješiti takve probleme kao što je ometanje, navođenje na pogrešan put, kontroliranje i teško nanošenje štete Božjem izabranom narodu od strane antikrista, a zatim ograničiti, izolirati i ukloniti ili izbaciti antikriste, tada bi Božji izabrani narod primio najveću zaštitu. Međutim, kao starješine, oni su nesposobni za ovo djelo. S određene točke gledišta, može se reći da oni potiho štite antikriste i utiru im put, omogućujući im da nastave navoditi na pogrešan put, kontrolirati i teško škoditi Božjem izabranom narodu, te ometati normalan crkveni život i obavljanje dužnosti Božjeg izabranog naroda. Ovo su različita očitovanja lažnih starješina.
Četrnaesta stavka: Pravovremeno razlučiti, a zatim ukloniti ili izbaciti sve vrste zlih ljudi i antikrista (Prvi dio)
Završivši razgovor u zajedništvu o trinaestoj odgovornosti starješina i djelatnika, danas ćemo razgovarati o četrnaestoj. Sadržaj četrnaeste odgovornosti na neki je način sličan trinaestoj. Konkretan posao koji starješine i djelatnici trebaju obaviti u četrnaestoj odgovornosti ne odnosi se samo na antikriste, već uključuje i razne zle ljude, čime njezin opseg postaje širi od opsega trinaeste odgovornosti. Prije nego što počnemo razgovarati o četrnaestoj odgovornosti, pročitajmo njezin sadržaj. (Četrnaesta odgovornost starješina i djelatnika: „Pravovremeno razlučiti, a zatim ukloniti ili izbaciti sve vrste zlih ljudi i antikrista.”) Ova rečenica nije duga, ali kada je riječ o konkretnom poslu koji starješine i djelatnici trebaju obaviti, on nije tako jednostavan kao što se na površini čini. Koje su točno odgovornosti starješina i djelatnika spomenute u ovoj rečenici? Tko su mete posla koji starješine i djelatnici trebaju izvršiti? (Razni zli ljudi i antikristi.) Koji je konkretan posao koji treba obaviti? (Pravovremeno ih razlučiti. Jednom kada su razlučeni, ukloniti ih ili izbaciti.) Pravovremeno razlučivanje, bez odugovlačenja; jednom kada se znakovi prepoznaju, treba donijeti točne prosudbe i karakterizacije, a zatim se pozabaviti pojedincima koji su uključeni u to i ukloniti ih. Zapravo, konkretan posao koji starješine i djelatnici trebaju obaviti sastoji se od dva zadatka: razlučivanja ljudi i rješavanja problema. Na prvi pogled, čini se da je to jednostavno: prvo razlučiti, zatim pravovremeno izraditi rješenja i mjere, ciljajući na razne zle ljude i antikriste za koje Božja kuća zahtijeva da budu uklonjeni ili izbačeni. S ove točke gledišta, čini se da je starješinama i djelatnicima lako dobro obaviti ovaj posao i ispuniti ovu odgovornost bez mnogo poteškoća, jer se u Božjoj kući prethodno opsežno razgovaralo u zajedništvu o detaljima razlučivanja i uklanjanja raznih ljudi, i mnogo je toga rečeno o toj temi. Na prvi pogled, posao uključen u četrnaestu odgovornost čini se na neki način sličnim konkretnom sadržaju dvanaeste i trinaeste odgovornosti o kojima se prethodno razgovaralo, ali u četrnaestoj odgovornosti, mete posla koji obavljaju starješine i djelatnici nisu samo antikristi, već i razni zli ljudi. To proširuje opseg tako da uključuje razne vrste zlih ljudi, što zahtijeva sustavan i konkretan razgovor u zajedništvu. Budući da se ne radi o očitovanjima jedne vrste zle osobe, već raznih vrsta, kada budemo razgovarali o četrnaestoj odgovornosti starješina i djelatnika, usredotočit ćemo se na preciziranje tko su mete ovog posla. To je jedan aspekt. Osim toga, kako točno postupati s tim ljudima – hoćemo li ih ograničiti, izolirati, ukloniti ili izbaciti – to je sljedeće o čemu ćemo detaljno razgovarati.
Što je crkva
Prije nego što detaljno razgovaramo u zajedništvu o ovom poslu, prvo porazgovarajmo o jednoj sporednoj temi. Ova sporedna tema možda vam je dobro poznata, ili je možda tema o kojoj nemate konkretno razumijevanje. Koja je to tema? To je „Što je crkva?” Kako vam zvuči ova tema? Neki bi mogli reći: „Ti razgovaraš u zajedništvu o odgovornostima starješina i djelatnika, pa samo konkretno o tome i razgovaraj. Zašto razgovarati o tome što je crkva? Je li to povezano s ovom temom?” Na prvi pogled može se činiti nepovezano, a neki bi čak mogli reći: „Ovo je potpuno nepovezana tema. Zašto otvarati tu temu za razgovor u zajedništvu?” Bez obzira na to kako vi razmišljate, ostavite te misli po strani i prvo promislite o tome što je crkva. Jednom kada se u zajedništvu jasno porazgovara o značenju riječi „crkva”, znat ćete zašto razgovaramo o ovoj temi.
I. Nekoliko shvaćanja crkve
Razgovarati u zajedništvu o tome što je crkva znači pružiti jasno i točno objašnjenje naziva „crkva”; znači priopćiti konkretnu i točnu definiciju pojma „crkva”. Prvo, vi možete raspraviti o tome kako razumijete i shvaćate pojam „crkva”. Što je crkva? Krenimo s teorijskim objašnjenjem, a zatim prijeđimo na konkretniju i relativno praktičniju definiciju. (Moje shvaćanje je da se mjesto gdje se braća i sestre koji iskreno vjeruju u Boga i teže istini okupljaju kako bi obožavali Boga naziva crkvom.) Ova definicija se odnosi na to kakvo je mjesto crkva; to je u osnovi opipljiv, fizički entitet. Ovo je teorijska definicija. Je li ova definicija točna? Postoje li u njoj kakva netočnost? U smislu teorije, ova definicija je prihvatljiva. Ima li netko nešto dodati? (Ja ću dodati nešto. Zbog Božje pojave i djela i Njegovog izražavanja istine, postoji skupina ljudi koja slijedi Boga; kolektiv koji oni tvore naziva se crkvom.) Ova definicija opisuje koja je vrsta kolektiva crkva. Ovo je također formalna, teorijska definicija. (Ja ću dodati da ova skupina ljudi ima djelo Duha Svetoga, i kada se okupe da čitaju Božje riječi, tu je prosvjetljenje Duha Svetoga i oni su u stanju primjenjivati istinu i rasti u životu. Crkva je okupljanje takvih ljudi.) Ovaj dodatak definiciji crkve opisuje kakvo je to okupljanje – odrednica za ovo okupljanje je jedenje i pijenje Božjih riječi, prisutnost djela Duha Svetoga i rast u životu. Ovo je također u osnovi formalna, teorijska definicija crkve. Ima li još netko nešto dodati? (To je skupina ljudi koja uzima Božje riječi kao načelo primjene i kojom upravljaju istina i Krist. Ova skupina može iskusiti Božje djelo, prihvatiti istinu, rasti u životu i biti spašena. Takva skupina se naziva crkvom.) Ova „skupina” je identična „kolektivu” spomenutom maloprije. Ima li još netko nešto dodati? Ako nema, možete ponoviti četiri gore spomenuta shvaćanja; naime, što ste točno smatrali definicijom crkve od početka svoje vjere u Boga do sada. Definirati je teorijski trebalo bi biti lako, zar ne? Na primjer, kolektiv ljudi koji iskreno slijede i obožavaju Boga može se nazvati crkvom; ili skupina koja slijedi Božju volju, teži pokornosti Bogu i obožava Boga može se nazvati crkvom; ili skupina koja ima djelo Duha Svetoga, vodstvo Duha Svetoga i Božju prisutnost, te je u stanju obožavati Boga, može se nazvati crkvom. Nisu li ovo teorijske definicije crkve? (Jesu.) Vi svi razumijete i znate sadržaj ovih odrednica u definiciji crkve, zar ne? (Da.) Onda, ponovite. (Crkva se odnosi na kolektiv ljudi koji iskreno vjeruju u Boga i slijede Krista. Prava crkva ima djelo Duha Svetoga i Božje usmjeravanje; njome upravljaju Krist i istina, to je zajednica u kojoj sljedbenici Božji jedu i piju Božje riječi, doživljavaju Božje djelo i ulaze u život. Ovo je prava crkva. Crkva se razlikuje od vjerskih zajednica. Crkva se ne bavi vjerskim ritualima niti vanjskim oblicima obožavanja Boga.) Ovo je u osnovi teorijska definicija crkve. Na primjer, definiranje crkve kao mjesta gdje se okupljaju ljudi pozvani od Boga ili definiranje crkve kao kolektiva ljudi koji iskreno vjeruju u Boga, slijede Ga, pokoravaju Mu se i obožavaju Ga, ili definiranje crkve kao okupljanja skupine ljudi pozvanih od Boga, i tako dalje – ovi nazivi odražavaju neka osnovna shvaćanja ili definicije crkve od strane različitih skupina vjernika. Ne ulazimo sada u to kako točno različite religije i vjeroispovijedi definiraju crkvu – za nas koji slijedimo Boga, koja je definicija crkve? To nije ništa više od skupine ljudi koji iskreno vjeruju u Boga, imaju djelo Duha Svetoga, imaju Božje usmjeravanje i mogu jesti i piti Božje riječi, težiti istini, težiti pokornosti Bogu i obožavati Boga. Bilo da se definira kao mjesto, kolektiv, okupljanje, skupina, zajednica ili bilo što drugo – koji god se izraz koristi – odrednice za definiciju su u osnovi ove. Sudeći prema osnovnom razumijevanju crkve od strane ljudi, prema odrednicama koje vi koristite da definirate naziv „crkva”, jasno je da jednom kada ljudi slijede Boga i razumiju neke istine, njihovo shvaćanje crkve više nije da je to obična zajednica ili skupina. Umjesto toga, povezano je s iskrenom vjerom u Boga, čitanjem Božjih riječi, prisutnošću djela Duha Svetoga i sposobnošću pokornosti Bogu i obožavanja Boga, ili s aspektima koji uključuju ulazak u život, promjenu naravi, svjedočanstvo za Boga i drugo. Gledajući na ovaj način, nakon što je Bog počeo vršiti Svoje djelo, naziv „crkva” je u srcima većine ljudi dobio dublje, konkretnije značenje i shvaćanje, ono koje je uže usklađeno s Božjom idejom crkve. To više nije nešto tako jednostavno kao zgrada, društvena zajednica, odjel, institucija ili bilo što drugo, već je povezano sa stvarima poput vjerovanja u Boga, Božjih riječi, istine i štovanja Boga.
II. Vrijednost postojanja Crkve i djelo koje ona vrši
Što se tiče konkretnog koncepta i definicije crkve, nećemo sada žuriti sa zaključcima. Nakon što steknete osnovni koncept naziva „crkva” ili njezine definicije, jesu li vam jasne stvari kao što su vrijednost postojanja crkve, djelo koje proizlazi iz postojanja crkve i uloga koju crkva ima među ljudima? Odnosi li se sadržaj ovih aspekata također na definiciju crkve? Jednostavno rečeno, ono što crkva čini jest vrijednost njezina postojanja. Uzmimo za primjer kuću – koja je svrha ove kuće? Koja je njezina vrijednost i značaj za ljude koji u njoj žive i koriste je? U najmanju ruku, pruža zaklon od vjetra i kiše, što je jedna od njezinih vrijednosti; druga vrijednost je da kada si iscrpljen i umoran i nemaš kamo otići, dom je mjesto gdje se možeš odmoriti i boraviti u miru i zadovoljstvu. Ova kuća se zove dom, ali koja je njezina funkcija za tebe? Pruža zaklon od vjetra i kiše, odmor, opuštanje, mogućnost uživanja u slobodi i tako dalje; ove funkcije su vrijednost ove kuće za tebe. Sada, još jednom, koja je uloga crkve? Koja je vrijednost i značaj njezina formiranja i postojanja? Jednostavno rečeno, što crkva čini, koju ulogu igra? Je li vam to jasno? Koji konkretan posao ili vrstu posla bi crkva trebala činiti i što opseg njezina posla mora obuhvaćati da bi se mogla nazvati crkvom, da bi taj posao bio ono što prava crkva treba činiti? Ovo je dio konkretnog sadržaja o kojem bi trebalo razgovarati u vezi s definicijom crkve. Prvo, koji točno posao crkva obavlja? (Uglavnom, širi Božje riječi, svjedoči o Božjem djelu i širi evanđelje, omogućujući većem broju ljudi da dođu pred Boga i prihvate Njegovo spasenje.) Je li ovo konkretan zadatak? (Da.) Ovo je značaj postojanja crkve i jedan od konkretnih zadataka koje treba obaviti, ali to nije sve. Širenje Božjih riječi i svjedočenje o Božjem djelu je konkretan zadatak. Tko je odgovoran za ovaj zadatak? Odgovoran je sadašnji tim za evanđelje. Koji drugi posao crkva čini? (Organizira okupljanje braće i sestara, da jedu i piju Božje riječi i razgovaraju u zajedništvu o Božjim riječima, omogućujući im da neprestano razumiju istinu i normalno obavljaju svoje dužnosti.) Ovaj konkretan zadatak je voditi ljude da jedu i piju Božje riječi, razumiju istinu i normalno obavljaju svoje dužnosti. Širenje Božjih riječi je glavni i važan zadatak crkve. Vođenje ljudi da jedu i piju Božje riječi, razumiju istinu i normalno obavljaju svoje dužnosti je suštinski posao crkve; ovo je usmjereno prema unutra. Ova dva zadatka, jedan vanjski i jedan unutarnji, poslovi su koji proizlaze iz postojanja crkve. Može se reći i da su to dva važna zadatka koja bi crkva trebala obavljati. Ima li još kojih? (Drugi zadatak je voditi ljude da iskuse Božji sud kako bi bili očišćeni i postigli promjenu naravi.) Ovo je konkretan unutarnji zadatak crkve. Svi ovi zadaci koje ste vi spomenuli u osnovi su reprezentativni. Iskustvo Božjeg djela, kao što je iskustvo različitih okruženja, iskustvo suda, grdnje, orezivanja i tako dalje, te na kraju postizanje promjene naravi i zadobivanje spasenja, jest konkretan zadatak. To je učinak i utjecaj koji formiranje i postojanje crkve imaju na ljude. Rad na širenju Božjih riječi i svjedočenja o Bogu ne provodi samo tim za evanđelje; ono se također ostvaruje kroz razne članke s iskustvenim svjedočanstvima, himne, razne videozapise i filmove i tako dalje, što su također konkretni sadržaji i projekti uključeni u rad na širenju Božjih riječi. Osim toga, postoje zadaci vezani za crkveni život: jedenje i pijenje Božjih riječi kako bi se razumjela istina, kako bi se moglo pokoriti Bogu i poznavati Boga, te iskustvo Božjeg djela i različitih okruženja koja Bog postavlja tijekom obavljanja dužnosti kako bi se postigla promjena naravi i zadobilo spasenje. Ovo je nekoliko zadataka koji nastaju na temelju postojanja crkve nakon što je formirana. Osim ovih glavnih zadataka, postoje li i sporedni zadaci? Koji su to sporedni zadaci? Oni se odnose na manje važan ili administrativni posao, koji, međutim, također ima neke koristi za Božji izabrani narod u težnji za istinom i obavljanju dužnosti; ovaj posao može pozitivno utjecati na rast života ljudi i preobrazbu njihovih pogleda na stvari. U posebnim okolnostima, računaju li se administrativni poslovi vezani za fizički opstanak ljudi, a koji proizlaze iz crkvenog rada, kao nužan posao crkve? Na primjer, poljoprivreda, uzgoj stoke i druge aktivnosti koje osiguravaju nešto potrebne hrane za one koji obavljaju svoje dužnosti – računaju li se te aktivnosti kao suštinski posao crkve? (Ne.) Što je s osiguravanjem računala, opreme i drugih stvari za one koji obavljaju svoje dužnosti – računa li se to kao suštinski posao crkve? (Ne.) Na što se onda odnosi suštinski posao crkve? To uključuje definiciju crkve. Vaše prethodne definicije crkve bile su dobre; bio sam prilično zadovoljan njima jer su odrednice u vašim definicijama povezane s takvim višim istinama kao što su ulazak ljudi u život, njihova istinska vjera u Boga i slijeđenje Boga, poznavanje Boga, pa čak i promjena naravi, pokornost Bogu i obožavanje Boga. U svjetlu tog stava, postojanje crkve apsolutno nije radi stvari vezanih za tjelesni život i interese ljudi, kao što je da im bude toplo i da su siti, da budu zdravi ili da se brine o njihovoj budućnosti. Crkva ne postoji da bi podržala fizički opstanak ljudi ili da bi im omogućila da bolje uživaju u tjelesnom životu. Neki ljudi kažu: „To nije točno. Naš fizički život i opstanak spominju se u Božjim riječima, koje nam govore da naučimo neke moderne umjetnosti i znanja o očuvanju zdravlja. Nije li to povezano s našim opstankom?” Smatraju li se ona suštinskim poslom crkve? (Ne.) Budući da se crkva sastoji od vjernika u Boga i životi ljudi prirodno uključuju hranu, odjeću, sklonište, prijevoz i svakodnevne potrepštine, crkva uzgred pomaže ljudima da riješe ta pitanja. Nakon što se ta pitanja riješe, ljudi misle: „Crkva je također odgovorna za naše svakodnevne potrebe. To je redovan i suštinski važan posao crkve.” Nije li to pogrešno shvaćanje? (Jest.) Što uzrokuje to pogrešno shvaćanje? (Nije im jasno što je suštinski posao crkve.) Zašto im to još uvijek nije jasno? Nije li problem u njihovom shvaćanju? (Jest.) Zašto postoji problem s njihovim shvaćanjem? To je pitanje kova. U konačnici, svodi se na loš kov.
Što se tiče suštinskog posla crkve, upravo su spomenute tri stavke: Jedna je svjedočenje i širenje Božjih riječi. Druga je vođenje ljudi da jedu i piju Božje riječi, uđu u stvarnost Božjih riječi, te pomaganje ljudima da razumiju istinu, primjenjuju Božje riječi i bolje obavljaju svoje dužnosti. I još jedna je vođenje ljudi da iskuse Božje djelo, iskuse Božju suverenost i odbace svoju iskvarenu narav kako bi na temelju razumijevanja Božjih riječi postigli promjenu naravi. Sve ovo ima za cilj da ljudi zadobiju spasenje. Ove tri stavke su dobro sažete; one su posao koje crkva treba vršiti te vrijednost i značaj postojanja crkve za čovječanstvo, za članove crkve i za Božji izabrani narod. Ali ovo nije dovoljno sveobuhvatno. Osim ovih suštinskih zadataka, razmislite ponovno koje druge suštinske koristi ljudi stječu osim iskustva ovog posla koje crkve vrše. (Ljudi uče razlučivati razne ljude, događaje i stvari.) Razlučivanje raznih ljudi, događaja i stvari je donekle blizu; povezano je sa suštinskim poslom crkve. Kada govorimo o suštinskom poslu, govorimo o reprezentativnim zadacima. Ono o čemu smo maloprije razgovarali jesu pozitivni dobici koje ljudi postižu ili dio posla koji provode crkve, a koji ljudi obavljaju ili doživljavaju. Osim ovih suštinskih zadataka, još jedna vrijednost postojanja crkve jest pomaganje ljudima da razumiju čovječanstvo, svijet i utjecaj tame. Je li ovo suštinski zadatak crkve izvan tri zadatka o kojima ste vi razgovarali u zajedništvu? Je li ovo konkretan zadatak? (Da.) U usporedbi s prva tri zadatka, ovo se smatra sporednim zadatkom. Zašto se smatra sporednim? Zato što je to rezultat koji ljudi postižu kroz iskustvo prva tri zadatka – postiže se iskustvom Božjeg djela, jedenjem i pijenjem Božjih riječi, razumijevanjem istine, razumijevanjem vlastite iskvarene naravi i poznavanjem Boga. Rezultat je da ljudi dolaze do razumijevanja ovog opakog čovječanstva, ovog mračnog svijeta i utjecaja tame. Je li ovaj rezultat sada djelomično postignut? (Jest.) Nije li ovo vrijednost postojanja crkve? Nije li ovo funkcija i učinak koje bi postojanje crkve trebalo imati za one koji slijede Boga? (Jest.) S jedne strane, ima ovaj objektivan učinak; dodatno, crkve također pozitivno i aktivno provode ovaj posao. Koji su konkretni projekti uključeni u ovaj posao? Na primjer, filmovi o Božjem izabranom narodu koji doživljava uhićenje i mučenje – s jedne strane, to su svjedočanstva koja daju oni koji slijede Boga kada trpe Sotonino brutalno proganjanje; s druge strane, oni razotkrivaju kako se ovo opako čovječanstvo, ovaj mračni svijet i mračni utjecaji opiru i osuđuju Boga i istinu, kao i razne načine na koje brutalno progone one koji slijede Boga. Dok razotkrivaju te stvari, filmovi pomažu ljudima da razumiju čovječanstvo, svijet i utjecaj tame iz ove perspektive. Neki ljudi kažu: „Što Ti misliš pod ‚razumijevanjem čovječanstva i svijeta’?” Što vi svi mislite da to znači? (Razumijevanje tame i opačine čovječanstva i svijeta, kao i razumijevanje suštine cijelog čovječanstva kao neprijatelja Božjih.) Točno. To znači razumijevanje opačine i tame čovječanstva, razumijevanje ružnih lica i pravog lica cijelog čovječanstva kao Božjeg neprijatelja. Videozapisi o mučenju ili osobna iskustvena svjedočanstva konkretni su primjeri ovog posla koji crkve obavljaju. Dodatno, razotkrivanje tradicionalne kulture, ljudskih moralnih pogleda, mišljenja određenih etničkih skupina ili rasa, kao i tradicionalnih doktrina daoizma i konfucijanizma u Kini, nekih pseudoistina, te obiteljskih pravila i odgoja koji vežu ljude i ograničavaju njihove misli – koja je svrha razotkrivanja ovoga? U koju kategoriju posla ovo spada? Nije li sadržaj koji sam prethodno raščlanio u priči „Spavanje na pruću i lizanje žuči” dio razumijevanja svijeta, čovječanstva i utjecaja tame? (Jest.) Ovo je primjer konkretnog sadržaja ovog posla. Dakle, ovaj posao je također konkretan zadatak koji bi crkva trebala obavljati. Ukratko, posao crkve je, s jedne strane, da pozitivno vodi ljude u istina-stvarnost kroz istinu, vodeći ih da postignu pokornost Bogu. S druge strane, njen je posao da razotkriva sotonski, mračni svijet, razotkriva Sotonine različite postupke neprijateljstva prema istini i Bogu i razotkriva zle trendove u ljudskom društvu, različite ideje i pojmove iskvarenog čovječanstva, kao i njihove hereze, zablude i tako dalje, kako bi ljudi mogli razumjeti pravu prirodu i suštinu ovog opakog doba. Nije li ovo suštinski posao crkve? (Jest.) Zapravo, vi ste već mnogo dobili od crkvenog rada i stekli ste značajne koristi. Kada je riječ o ljudima u crkvi, bilo da su to oni koje zanima istina ili oni koje istina ne zanima, nakon što slijede Boga tri do pet godina, kroz okupljanja radi razgovora u zajedništvu o istini, molitvenog čitanja Božjih riječi i iskustva proganjanja i ocrnjivanja od strane nevjernika, ometanja od zlih ljudi i antikrista i svih vrsta drugih ljudi, događaja i stvari, oni će, nesvjesno, doći do toga da razluče i razumiju ovaj mračni svijet, opako čovječanstvo, vlast i mračni utjecaj cijelog svijeta. To su dobici koje oni postižu. A kako ti dobici nastaju? Nastaju li zahvaljujući postojanju crkve? Nastaju li zahvaljujući poslu koji crkva obavlja? (Da.) S jedne strane, ljudi su stekli neko razumijevanje Božjih riječi, djela i naravi; s druge strane, stekli su i odgovarajuću svijest i razlučivanje o svijetu, čovječanstvu i utjecaju tame. Rezultati i pozitivni učinci ova dva dobitka na ljude su ono što bi trebali postići da bi zadobili spasenje.
Rad crkve može se sažeti kao širenje i svjedočenje o Božjim riječima i djelu, te vođenje ljudi da jedu i piju Božje riječi kako bi mogli razumjeti istinu, primjenjivati Božje riječi i bolje obavljati svoje dužnosti. Dodatno, na temelju razumijevanja istine, oni mogu iskusiti Božje djelo, odbaciti svoje iskvarene naravi i postići promjenu u naravi. Osim ova tri aspekta, ono uključuje i pomaganje ljudima da razumiju opako čovječanstvo, mračni svijet i utjecaj tame. Iako stavke crkvenog posla nisu brojne, konkretan sadržaj je ogroman. Sav sadržaj se odnosi na Božje riječi, istinu, odbacivanje svoje iskvarene naravi i pokoravanje Bogu; naravno, još se više odnosi na spasenje. Ovo je funkcija crkve i vrijednost postojanja crkve. Svaki aspekt crkvenog posla usko je povezan s ulaskom u život Božjeg izabranog naroda jer uključuje kako se ljudi odnose prema Božjim riječima, njihov stav prema Bogu, njihovo spasenje, te njihove poglede i stavove prema svijetu, čovječanstvu i utjecaju tame. Ukratko, postojanje crkve usko je povezano sa svima, a posao kojim se crkva bavi, zajedno s vrijednošću i značajem njezina postojanja, neodvojivo je od svake osobe koja prihvaća Božje spasenje.
Nakon što smo u zajedništvu razgovarali o specifičnom poslu koji crkva treba obavljati, raspravimo o neprikladnim definicijama i gledištima koja ljudi imaju o nazivu „crkva” i o značaju postojanja crkve. Kao prvo, ljudi smatraju da je crkva relativno utješno mjesto, mjesto ispunjeno toplinom i suncem, relativno prijateljsko mjesto bez sukoba, rata, ubijanja ili krvoprolića – idealno mjesto ispunjeno srećom za kojim ljudska srca čeznu. Ovdje nema ljubomore ni svađe, nema spletkarenja, nema zlih trendova niti bilo kojih drugih pojava koje se nalaze u svijetu nevjernika. Ona se smatra idealnom lukom gdje ljudi mogu usidriti svoja srca. Bez obzira na to koliko su lijepe ljudske predodžbe o nazivu „crkva”, sve u svemu, ljudi u crkvi pronalaze određenu duhovnu potporu. Ta duhovna potpora ima opipljiviju funkciju za ljude: kada naiđu na poteškoće, mogu doći u crkvu da izraze svoje nevolje, a crkva im može pomoći ublažiti brige i riješiti njihove poteškoće. Na primjer, ako naiđu na poteškoće na poslu ili u životu, ako su im djeca neposlušna, ako im muž ili žena imaju aferu, ako postoje sukobi između svekrva i snaha, ako postoje sporovi s kolegama ili susjedima, ako su im djeca zlostavljana, ako im je zemlju preuzeo neki lokalni nasilnik, i tako dalje – kada se te stvari dogode, ljudi se nadaju da se netko u crkvi može zauzeti za njih i pomoći im riješiti i srediti ta pitanja. U ljudskim umovima crkva je takvo mjesto. Bez sumnje, u ljudskim umovima crkva je utočište, idealan raj, mjesto za ublažavanje briga i rješavanje poteškoća, za uklanjanje nasilja i omogućavanje dobrim ljudima da žive u miru, te za provođenje pravde. Ako život postane težak, crkva bi trebala pružiti pomoć; ako nema povrća za jelo i riže za kuhanje, crkva bi ih trebala dijeliti; ako nema odjeće, crkva bi je trebala kupiti; ako se netko razboli, crkva bi trebala platiti liječenje. Kada netko naiđe na poteškoće na poslu, braća i sestre u crkvi trebali bi pružiti ruku pomoći, povući veze, upotrijebiti poznanstva ili ponuditi smjernice. Kada im djeca polažu prijemne ispite za fakultet, obraćaju se crkvi kako bi pronašli više ljudi koji će se moliti za njih, nastojeći osigurati da im djeca uspješno upišu fakultet. Bez obzira na to na kakve poteškoće naiđe, čovjek kad dođe u crkvu, sve te poteškoće mogu biti riješene i sređene. Čak i ako netko trpi zlostavljanje od strane zlih ljudi, crkva, sa svojim mnogim ljudima i velikim utjecajem, može srediti stvari. Ohrabren i podržan od mnogih, čovjek više neće biti plašljiv niti se bojati da će ga nasilnici zlostavljati. Čak i kada je zlostavljan, izopćen i neprestano se bori u društvu bez načina da zaradi za život, čovjek od crkve može potražiti pomoć i dobar savjet te pronaći prikladan posao. Sve to, pa i više od toga, predstavlja ulogu za koju ljudi vjeruju da bi crkva trebala igrati i djelo koje bi trebala obavljati. Sudeći prema ljudskim mislima i predodžbama ili prema onome što zahtijevaju od crkve, jasno je da oni nedvojbeno gledaju na crkvu kao na socijalnu ustanovu, dobrotvornu organizaciju, agenciju za pronalaženje partnera ili zapošljavanje, ili društvo Crvenog križa. Neki čak misle da, bez obzira na to koliko su sposobni ili kakav je njihov status u društvu i među ljudima, uvijek im je potreban moćan entitet na koji se mogu osloniti. Kada naiđu na poteškoće u društvu ili se suoče s moćnicima, potrebna im je snažna sila da im pruži potporu, da govori u njihovo ime, da vodi glavnu riječ za njih i da se bori za njihova prava i interese. Po njihovom mišljenju, crkva može ispuniti tu ulogu i postići njihov željeni cilj, pa crkva postaje njihov jedini izbor. Jasno je da oni gledaju na crkvu kao na društveni sindikat ili udrugu, kao što su sindikat učitelja, sindikat prijevoznika, udruga poljoprivrednika, udruga žena, udruga starijih osoba i tako dalje – te vrste društvenih skupina i organizacija. Bez obzira na to kakve su zapravo ljudske definicije crkve, sudeći prema djelu koje crkva čini i točnoj definiciji crkve, jasno je da su stavovi i zahtjevi ljudi prema crkvi netočni i nevažeći i ljudi ih ne bi trebali imati. Crkva nije mjesto za „otimanje bogatima da bi se nahranili siromašni”, za uklanjanje nasilja i omogućavanje dobrim ljudima da žive u miru ili za provođenje pravde, a još manje je mjesto za pomaganje svijetu i spašavanje ljudi ili za ublažavanje briga i rješavanje poteškoća ljudi. Crkva nije dobrotvorna organizacija, nije socijalna ustanova i nije društvena zajednica. Uspostava i postojanje crkve nisu s ciljem da djeluje kao društvena skupina ili organizacija. Osim nekoliko suštinskih zadataka koje bi crkva trebala poduzeti, a to su svjedočenje i širenje Božjih riječi, te vođenje ljudi da jedu i piju Božje riječi, da iskuse Božje djelo i odbace svoju iskvarenu narav kako bi postigli spasenje, crkva nema obveza pružati bilo kakve funkcije ili pomoć društvu ili bilo kojoj etničkoj skupini. Dodatno, crkva nije mjesto za borbu za prava i interese ljudi i nema obvezu osiguravati ljudima fizički život, društveni status, radna mjesta, plaće, socijalnu skrb i tako dalje. U svojim predodžbama, ljudi vjeruju da su funkcije crkve uklanjanje nasilja i omogućavanje dobrim ljudima da žive u miru, provođenje pravde, ublažavanje briga i rješavanje poteškoća, pomaganje svijetu i spašavanje ljudi, te borba za njihova prava i interese – u osnovi te funkcije. Stoga ljudi vjeruju da je crkva njihova neposredna pomoć i da svaka poteškoća može biti riješena i sređena od strane crkve. Jasno je da ljudi smatraju crkvu društvenom institucijom, organizacijom ili skupinom. Međutim, je li crkva takva institucija? (Ne.) Ako su funkcije i uloge za koje ljudi vjeruju da crkva postoji uklanjanje nasilja i omogućavanje dobrim ljudima da žive u miru, provođenje pravde, ublažavanje briga i rješavanje poteškoća, pomaganje svijetu i spašavanje ljudi, borba za njihova prava i interese, i tako dalje, onda se ta crkva ne može nazvati crkvom jer nema nikakve veze s Božjim riječima, djelom Duha Svetoga ili Božjim djelom spasenja ljudi. Takva skupina ili organizacija trebala bi se jednostavno zvati skupina ili organizacija, koja nema nikakve veze s crkvom niti s njezinim djelom. Ako se neka organizacija, pod izlikom vjere u Boga, bavi aktivnostima kao što su pohađanje službi, obožavanje Boga, čitanje Biblije, molitva, pjevanje himni i slavljenje, ili čak ako ima formalna okupljanja i bogoslužje, kao i takozvane sastanke proučavanja Biblije, molitvene sastanke, sastanke suradnika, sastanke razmjene, i tako dalje, bez obzira na vrstu članova i strukturu koju ima, to nema nikakve veze s pravom crkvom. Dakle, što je zapravo prava crkva? Kako ona nastaje? Prava crkva nastaje zbog Božje pojave, Njegovog djela i Njegovog izražavanja istine radi spasenja čovječanstva. Ona nastaje kada ljudi čuju Božji glas, okrenu se Bogu i pokore se Božjem djelu. To je prava crkva. Crkva nije organizirana i utemeljena od strane ljudi, već ju je Bog osobno uspostavio i On ju osobno predvodi i pastirski vodi. Stoga, Bog ima poslanja za Svoje crkve. Misija crkve je širiti Božje riječi, svjedočiti o Božjem djelu i pomagati ljudima da čuju Božji glas, da se vrate u Božju prisutnost, prihvate Božje spasenje te da kroz iskustvo Njegovog djela zadobiju to spasenje i svjedoče za Boga – tako je jednostavno. To je vrijednost i značaj postojanja crkve.
III. Definicija crkve
Nakon što smo u zajedništvu razgovarali o tome što je crkva, vi sada imate određeno razumijevanje o nastanku crkve, o poslu koji crkva obavlja i rezultatima koje postiže. Također možete razumjeti nešto o vrijednosti i značaju postojanja crkve. Dakle, možemo li sada dati točnu definiciju što točno jest crkva? Kao prvo, crkva nije mjesto koje ljudima pruža emocionalnu utjehu niti je mjesto koje osigurava da su ljudi dobro nahranjeni i odjeveni ili im pruža utočište. Crkva nije mjesto koje osigurava fizička prava i interese ljudi ili rješava poteškoće s kojima se suočavaju u životu. Nije mjesto koje ispunjava duhovne praznine ljudi i pruža duhovnu potporu. Budući da crkve nisu ono što ljudi pretpostavljaju da jesu prema svojim predodžbama i maštanjima, koja je onda specifična definicija crkve? Što točno jest crkva? U Bibliji je Gospodin Isus dao temeljni opis naziva crkve. Kako je to točno rekao? („Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18:20).) Te riječi znače da bez obzira na to koliko se ljudi okupilo, sve dok imaju djelo Duha Svetoga i osjećaju da je Bog ondje s njima, to mjesto je crkva – upravo to. U posljednjim danima Bog se pojavio da bi djelovao i izrazio istinu. Kada se ljudi okupe da jedu i piju, molitveno čitaju i u zajedništvu razgovaraju o Božjim riječima, Bog je ondje prisutan, a isto tako i prosvjetljenje Duha Svetoga, što znači da Bog to priznaje kao crkvu. Ako se ljudi okupe, ali ne jedu i ne piju riječi Božje, ako samo ponavljaju prazne duhovne doktrine i ne mogu osjetiti djelo Duha Svetoga, onda to nije crkva, jer je Bog ne priznaje, pa stoga nema djelo Duha Svetoga. Okupljanja na kojima je Bog prisutan blagoslovljena su i vođena od Njega, i kada se ljudi okupe na takvim okupljanjima, bez obzira na to jedu li i piju Božje riječi, razgovaraju li o istini ili koriste istinu za rješavanje problema, sve je to povezano s Božjim zahtjevima i vodstvom, te stoga On sve to blagoslovi. Zato se, sve dok neko okupljanje ima vodstvo, predvođenje i prisutnost Božju, može nazvati crkvom. To je najjednostavnija, najtemeljnija definicija crkve i to je bila definicija crkve tijekom Doba milosti. Nastala je iz konteksta Božjeg djela u to vrijeme, te je stoga točna i vrijedi. Međutim, budući da je Bog izgovorio više riječi i učinio veće djelo, tijekom ove faze djela suda u posljednjim danima definicija crkve mora ići dublje od te temeljne definicije iz Doba milosti. Božje djelo je napredovalo. Crkvu više ne karakterizira samo djelo Duha Svetoga i prisutnost Božja. Sada Bog osobno djeluje u Svojim crkvama, vodeći ih i pastirski ih vodeći; Božji izabrani narod može jesti i piti Njegove sadašnje riječi te slijediti Krista i svjedočiti za Njega. Stoga je definicija crkve u posljednjim danima naprednija nego što je bila u Dobu milosti; to je dublji, točniji i specifičniji opis nego prije, i naravno, neodvojiv je od istine i riječi Božjih. Dakle, koji je najtočniji i najprikladniji način definiranja crkve? Kao prvo, osnovna definicija trebala bi biti skupina ljudi koji iskreno slijede Boga. Točnije, crkva je skupina ljudi koji iskreno slijede Boga, koji su upravljani Njegovim riječima, koji teže istini, koji primjenjuju Njegove riječi i doživljavaju ih, koji se mogu pokoriti Bogu i obožavati Ga, slijediti Njegovu volju i postići Njegovo spasenje. Ključni dio ove definicije je „skupina ljudi”. Crkva nije mjesto, ni kolektiv, ni zajednica, a još manje je puko okupljanje ljudi s vjerom. Ta „skupina” može se sastojati od desetak ljudi, ili trideset do pedeset ljudi, ili naravno i od većeg broja. Mogu se okupljati zajedno ili se mogu podijeliti u manje skupine za okupljanje; to je fleksibilno i promjenjivo. Ukratko, kada ti sljedbenici Božji uzvisuju Boga, svjedoče za Njega i obožavaju Ga te slijede Njegovu volju, oni su crkva. Bez obzira na to koliko ih se okupi, oni su i dalje crkva. Na primjer, 50 ljudi naziva se malom crkvom, a 100 ljudi velikom crkvom – veličina crkve određuje se prema broju članova. Postoje velike, srednje i male crkve; broj ljudi u crkvi nije fiksan. Razmotrimo još jednom definiciju crkve koja kaže da je to skupina ljudi koji iskreno slijede Boga, koji su upravljani Njegovim riječima, koji teže istini, primjeni i iskustvu Njegovih riječi, koji se mogu pokoriti Bogu i obožavati Ga, slijediti Njegovu volju i postići Njegovo spasenje. Zašto je crkva baš ovako definirana? Zato što Bog želi djelovati u crkvama i što želi tu skupinu ljudi spasiti. Samo je takvu skupinu ljudi moguće nazvati crkvom. Tek kad se okupi takva skupina ljudi, oni mogu normalno jesti i piti Božje riječi i primjenjivati ih, istinski se moliti Bogu, pokoriti Mu se i obožavati Ga. Tom skupinom upravljaju Božje riječi i oni su tim riječima vođeni; stoga se kroz takvu skupinu ljudi očituje definicija crkve. Budući da ljudi u religijama ne prihvaćaju istinu i ne prihvaćaju Božje djelo, a Bog ih ne spašava, oni nisu crkva, oni su vjerska zajednica. To je najjasnija razlika između crkve i religije. Samo je crkva upravljana Božjim riječima i samo je crkva koju Krist osobno pastirski vodi upravljana Božjim riječima. Što znači biti upravljan Božjim riječima? Trebamo li ovdje spominjati djelovanje Duha Svetoga ili vodstvo, prosvjetljenje i osvjetljenje Duha Svetoga? (Ne.) Recite Mi, što je praktičnije: biti upravljan Božjim riječima ili imati djelovanje Duha Svetoga? (Biti upravljan Božjim riječima.) Biti upravljan Božjim riječima je praktičnije i konkretnije. Djelovanje Duha Svetoga ljudima samo pruža određeno prosvjetljenje i osvjetljenje kako bi im pomoglo razumjeti istinu i navelo ih da pronađu načela primjene u Božjim riječima. Rezultat toga jest da su upravljani Božjim riječima. Da Duh Sveti nije djelovao, bi li ljudi i dalje mogli ispuniti svoje dužnosti razumijevanjem Božjih riječi i shvaćanjem načela? (Da.) Sada je izgovoreno toliko Božjih riječi; ljudi često slušaju propovijedi i mogu razumjeti Božje riječi. Čak i bez djelovanja Duha Svetoga, ljudi znaju što činiti. Oni koji ljube istinu mogu primjenjivati Božje riječi i pokoriti se Božjem djelu sve dok razumiju istinu. Oni koji ne ljube istinu neće razumjeti Božje riječi čak i ako ih čuju, a čak i ako malo razumiju, neće biti voljni primjenjivati ih, te stoga mogu biti samo isključeni. U posljednjim danima Bog izravno izražava istinu kako bi osobno vodio i pastirski vodio ljude. Djelovanje Duha Svetoga je samo pomoćno. To je kao kad dijete tek uči hodati; ponekad će odrasla osoba pružiti ruku da pomogne. Jednom kada dijete može stabilno hodati i trčati, nema potrebe da ga netko podupire. Stoga, djelovanje Duha Svetoga nije apsolutno niti je ključno. Kada su ljudi upravljani Božjim riječima, to znači da razumiju Božje riječi, razumiju istinu i znaju što Božje riječi znače i koji su principi i standardi koje Bog zahtijeva od ljudi, te da mogu razumjeti i primijeniti te principe i standarde. To je ono što znači da su srca ljudi upravljana Božjim riječima. Bog je već govorio o tim stvarima s dovoljnom jasnoćom i razumljivošću, tako da ovdje nema potrebe spominjati djelovanje Duha Svetoga. U posljednjim danima Bog je izrazio toliko istina, čineći svaku istinu jasnom i razumljivom ljudima. Stoga, djelovanje Duha Svetoga nije toliko važno i samo je pomoćno. Samo kada ljudi ne razumiju istinu ili kada Bog nije izgovorio toliko riječi s takvom temeljitošću i jasnoćom, Duh Sveti obavlja neki rad koji je pomoćne, poticajne prirode, koji ljudima pruža neko jednostavno svjetlo i služi da ih malo potakne, pomažući im da donesu ispravne odluke i kroče pravim putem u svojim životima i različitim okruženjima. Sada je doba Božjih riječi, gdje Bog osobno govori kako bi vodio čovječanstvo, a Božje riječi dominiraju svime. Djelo Duha Svetoga je samo pomoćno. Kada ljudi razumiju istinu, mogu primjenjivati Božje riječi i živjeti po Božjim riječima, Božje nakane su zadovoljene.
Pogledajmo prvu frazu u osnovnoj definiciji crkve: „Iskreno slijede Boga”. Riječ „iskreno” ima specifično značenje. Ne odnosi se na one koji samo trate vrijeme, one koji samo nominalno popunjavaju mjesta, one koji jedu kruha do sitosti, one koji se oslanjaju na milost za spasenje ili one koji imaju bilo kakve skrivene motive i ciljeve. Dakle, što znači „iskreno”? Najosnovnije i najjednostavnije objašnjenje je ovo: sve dok netko čuje o Bogu, istini ili Stvoritelju, osjeća čežnju u svom srcu, spremno se odriče, spremno se posvećuje, spremno podnosi teškoće i voljan je doći pred Boga da prihvati Božji poziv te napustiti sve da bi slijedio Boga. Sve dok ima iskreno srce, to je dovoljno. Neki ljudi kažu: „Zašto Ti ne kažeš da je to skupina ljudi punih vjere koji slijede Boga?” Ljudi ne mogu doseći tu razinu. Od onih koji sada vrše svoje dužnosti, neki vjeruju desetak godina, a neki dvadeset ili trideset godina; imati tu iskrenost je u osnovi dovoljno. Definirati to kao biti pun vjere nije točno. Naša definicija crkve temelji se na osnovnoj i specifičnoj situaciji, bez cjepidlačenja oko riječi ili postavljanja definicije i standarda previsoko, jer bi to bilo nepraktično. Neki ljudi kažu: „Reći ‚iskreno’ i ‚puno vjere’ nije dovoljno. Trebalo bi se zvati skupina pravednih ljudi koji se boje Boga i klone se zla – to bi bilo sjajno!” Ako postavimo standard ovako visoko, onda bi kasnije fraze, „težiti istini, primjenjivati i iskusiti Njegove riječi”, bile nepotrebne. Ključna poanta je da su svi članovi crkve oni koje Bog želi spasiti. Ta skupina ljudi ispunjena je Sotoninom iskvarenom naravi i puna predodžbi i maštanja o Bogu. Govoreći realnije, puni su buntovništva, nedostaje im pokornosti, ne razumiju istinu i nemaju nikakvo znanje o Bogu – to je najrealnija situacija. Stoga, u Božjim očima, članovi crkve su u takvoj stvarnoj situaciji i stvarnom statusu. Božji odabir ljudi temelji se na ovom osnovnom uvjetu: mogu li iskreno slijediti Boga te se istinski davati i odricati. Neki ljudi kažu: „Ako su iskreni, zašto onda još uvijek imaju ekstravagantne želje? Ako su iskreni, zašto još uvijek žele steći blagoslove?” To će se postupno mijenjati kako ljudi budu doživljavali Božje djelo. Trenutno definiramo osnovni koncept crkve. Taj osnovni koncept je minimalni zahtjev i najniži standard za Božji odabir ljudi. Ti standardi uopće nisu prazni ni preuveličani; posebno su u skladu s vašom stvarnom situacijom. Drugim riječima, kada vas Bog odabere i odluči spasiti bilo koga od vas, to su kriteriji koje Bog gleda. Ako ti ispuniš te zahtjeve, Bog te dovodi u Božju kuću i postaješ član crkve. To je stvarna situacija. Stoga je prva fraza u definiciji crkve „iskreno slijede Boga”; to je relativno točno. Ta skupina ljudi ne doseže razinu straha od Boga i klonjenja zla, ne doseže razinu sposobnosti da se oslobodi utjecaja tame i ne doseže razinu potpunog pobunjenja protiv svijeta i velikog crvenog zmaja. Ne dosežu sve te stvari. Zašto? Jer definicija dalje spominje sposobnost težnje primjeni Božjih riječi. Budući da ljudi imaju srce koje ljubi istinu i čezne za istinom, oni u procesu težnje mogu iskusiti i primjenjivati Božje riječi, i na kraju, mogu obožavati Boga. Obožavanje Boga uključuje pokoravanje Bogu, slušanje Božjih riječi, prihvaćanje Božjih orkestracija i prihvaćanje Božje suverenosti i aranžmana. Na kraju, ta skupina ljudi može postići spasenje. To je stvarni status članova crkve u Božjim očima. Nije li to najosnovniji uvjet? (Da.) Neki ljudi kažu: „Nisi spomenuo odbacivanje Sotonine iskvarene naravi i postizanje očišćenja. Ova definicija crkve to ne uključuje.” Jesu li oni uključeni u ovu definiciju? (Da.) Koji dio ih uključuje? Težnja primjeni Božjih riječi. Ako možeš težiti primjeni Božjih riječi, zar se tvoja iskvarena narav ne rješava postupno? Zar nisi u stanju odbaciti Sotoninu iskvarenu narav i postići promjenu naravi? (Da.) Tijekom razdoblja postizanja promjene naravi, ti postupno razumiješ Božje riječi i rješavaš vlastitu iskvarenu narav. Kako rješavaš dio svoje iskvarene naravi, povećava li se tvoja vjera u Boga i pokornost Bogu? Postoji li veza između toga? (Da.) Što više obožavaš Boga, to ćeš imati više pokornosti Bogu. Kako se tvoja pokornost Bogu povećava, zar se ne približavaš postizanju spasenja? (Da.) Dakle, kakvi su ljudi koji sačinjavaju ovu skupinu? Oni su ljudi koji mogu postići spasenje. To je stvarna situacija članova crkve. Neki kažu: „Ova definicija crkve ne spominje djelo kojim se crkva bavi.” Postoji li ovdje neki dio povezan sa suštinskim djelom kojim se crkva bavi? (Težnja postizanju spasenja.) Taj dio je usko povezan. Djelo koje crkva čini, bilo da se radi o širenju Božjih riječi ili vođenju ljudi da jedu i piju Božje riječi, pomažući ljudima da upoznaju sebe i odbace Sotoninu iskvarenu narav, na kraju ima za cilj pomoći ljudima da postignu spasenje. Dakle, možete li sada prihvatiti ovaj najosnovniji i najjednostavniji koncept crkve? (Da.) Ova definicija nije preuveličana ni prazna i ne koristi visokoparne izraze i fraze, ali sadrži ono najosnovnije što je potrebno za formiranje ili definiciju crkve.
Razumijete li pozadinu definicije koncepta crkve sada kada sam vam je objasnio? (Da.) Da nisam objasnio na ovaj način, vi biste mislili da su suštinski poslovi crkve i definicija crkve vrlo duboki. Sada kada razumijete definiciju crkve, osjećate da je vaše razumijevanje crkve tako površno. Definicija crkve je pojašnjena – ona je upravo toliko praktična. Što su stvari praktičnije, to ljudi češće osjećaju da su površne. Zapravo, ako pažljivo pogledaš, svaka riječ ove definicije povezana je i usko vezana za praktične i specifične situacije i nimalo nije površna. Prva fraza u definiciji crkve je „iskreno slijede Boga”. To „iskreno” je ono što Bog želi. Koliko ljudi posjeduje takvu iskrenost? Je li ljudima lako imati tu iskrenost? Nije lako. Što se tiče fraze „upravljani Njegovim riječima”, jesi li ti to već postigao? Ti misliš da je ova fraza površna i laka za postići. Ako Bog kaže: „Ustani, slijedi Me i vrši svoju dužnost”, i ljudi poslušaju, znači li to da su upravljani Božjim riječima? To samo znači da su ljudi voljni vjerovati u Boga i slijediti Boga, ali nisu dosegli točku gdje su upravljani Božjim riječima – još su daleko od toga! Što trebaš posjedovati da bi bio upravljan Božjim riječima? Minimalni zahtjev je da ti moraš razumjeti Božje riječi; ti trebaš znati na što se odnose zahtjevi u Božjim riječima, koji su principi koje Božje riječi zahtijevaju, i kada se suočavaš s različitim ljudima, događajima i stvarima, kako primijeniti Božje riječi i kako pretvoriti Božje riječi u svoju praksu da bi zadovoljio Boga. To nije lako. Potrebno je dugo razdoblje jedenja i pijenja, molitvenog čitanja, doživljavanja i razumijevanja Božjih riječi te razumijevanje Božjih nakana i Božje naravi, kako bi se postupno došlo do toga da se bude donekle upravljan Božjim riječima. Stoga, fraza „upravljani Njegovim riječima” na površini se čini jednostavnom, kao da je većina ljudi upravljana Božjim riječima, ali zapravo to nije slučaj. Sudeći prema stvarnim situacijama ljudi, jasno je da je ova fraza samo Božji zahtjev prema ljudima, koji oni uopće još nisu postigli. Sljedeća fraza, „teže primjeni Njegovih riječi”, Božji je zahtjev za ljude. Ti još nisi postigao primjenu Božjih riječi; ti samo težiš primjeni Božjih riječi. Kako bi trebao težiti? Kada naiđeš na situacije, primjenjuj u skladu s Božjim zahtjevima. Ne laži; budi poštena osoba. Možeš li to učiniti? Nije lako učiniti. Kada si orezan, trebao bi se moći pokoriti te promisliti o sebi i upoznati sebe i primjenjivati u skladu s istinom. Možeš li to postići? Ako ti se čini teško ili ako je tvoja vlastita volja prejaka i uvijek želiš da tvoja plahovitost izbije, onda moraš težiti rješavanju stvari prema načelima, a ne pokazivati svoju plahovitost ili djelovati na svojevoljan i samovoljan način; moraš činiti kako Božje riječi kažu, prihvatiti orezivanje, upoznati svoje prijestupe i razumjeti gdje si pogriješio. To se zove težnja primjeni Božjih riječi. Znači li početak primjene Božjih riječi da se osoba promijenila? Nije tako jednostavno. Ako si izabran za starješinu ili djelatnika, možeš li se suzdržati od svojevoljnog i samovoljnog djelovanja? Nije lako; to zahtijeva da ti razumiješ istinu, da budeš u stanju primjenjivati Božje riječi i da ih iskušavaš neko vrijeme; tek tada to možeš postići. Ako kažeš da želiš primjenjivati Božje riječi, ali imaš samo spremnost na riječima i nikakvu motivaciju u srcu, to neće ići. Kada je tvoje srce voljno i stvarno želiš primjenjivati istinu, tada možeš provesti istinu u djelo. Kada si u srcu nevoljan primjenjivati istinu, čak i ako se zakuneš ili te drugi podržavaju, neće biti od koristi. Moraš imati odlučnost, to jest, moraš imati srce s ogromnom željom za Bogom. Trebaš znati kako Bog definira neku stvar i što On zahtijeva u vezi s njom, pronaći i prikupiti sve Božje riječi vezane za taj aspekt, a zatim ih molitveno čitati i razumjeti. Zapiši ih u bilježnicu ili ih stavi na mjesto gdje ih možeš lako vidjeti. Tijekom pauza na poslu pogledaj ih, pročitaj ih i s vremenom ćeš zapamtiti te Božje riječi i čuvati ih u srcu. Svaki dan razmišljaj o pravom značenju Božjih riječi i promišljaj o tome koji točno način govora i djelovanja se računa kao primjena Božjih riječi. To se zove težnja primjeni Božjih riječi. Je li to lako postići? Nije lako; to nije nešto što se može postići preko noći ili s naletom truda. Neki ljudi kažu: „Kunem se krvlju”, ali to je beskorisno. Ti kažeš: „Postit ću i moliti bez jela i pića”, ali to je beskorisno. Kažeš: „Ostat ću budan cijelu noć i trpjeti”, ali i to je beskorisno. Moraš težiti istini; moraš posjedovati očitovanja težnje istini i moraš imati put za težnju istini; moraš imati ispravna sredstva i metode. Bez obzira na to kakva sredstva ili metode imaš, ne možeš se odvojiti od Božjih riječi; moraš uložiti napor u Božje riječi, uspoređivati sve s Božjim riječima, koristiti Božje riječi za rješavanje problema u svakoj situaciji i staviti Božje riječi na prvo mjesto. To se zove težnja istini. Na primjer, u pogledu interakcije s drugima, trebaš vidjeti što Božje riječi kažu o tome i pronaći riječi Božje koje se odnose na interakciju s drugima. Za skladnu suradnju također pronađi Božje riječi u vezi s tim aspektom. U pogledu odanog vršenja dužnosti, pronađi Božje riječi o tome kako vršiti dužnosti na način koji je u skladu s mjerilom i zapamti suštinske Božje riječi, čuvajući ih u srcu. Što se tiče toga što je lažni starješina, koja očitovanja lažni starješine imaju, imaju li savjest i razum i kako Bog karakterizira lažne starješine, pronađi te ključne Božje riječi i zapiši ih u bilježnicu, stavi ih na mjesto gdje ih možeš lako vidjeti i molitveno ih čitaj kad god imaš vremena. Za svaku stvar koja se odnosi na tvoj ulazak u život i promjenu naravi, primjenjuj i ulaži napor na ovaj način. To se zove težnja istini. Ako tvoj napor ne dosegne tu razinu, to se ne zove težnja istini; to se zove puka formalnost, letimično prelaženje i zabušavanje iz dana u dan.
Pogledajmo frazu „obožavati Boga”. Obožavanje Boga uključuje istinski strah, strahopoštovanje, poštovanje i iskrenost, kao i tretiranje Boga kao Boga, imati mjesta za Boga u svojem srcu, racionalno postupanje s okruženjima koja je Bog postavio i poslanjima koja je Bog dao, te ozbiljno i odgovorno postupanje sa svakom riječi koju je Bog izgovorio, itd. Sva ta očitovanja nazivaju se obožavanjem. Bilo da se radi o riječima koje ti je Bog izgovorio licem u lice ili o svim riječima koje je On ikada izrazio, sve dok ih ti znaš i pamtiš i sve dok ih razumiješ i potvrđuješ u svom srcu, trebao bi ih tretirati kao kriterije za to kako se vladaš, živiš, itd. – to je očitovanje obožavanja Boga. Kada se suočiš sa stvarima, bez obzira na to jesu li u skladu s tvojim vlastitim ukusima, željama ili predodžbama, trebao bi moći smiriti svoje srce i razmotriti: „Je li ovo učinio Bog? Je li poteklo od Boga? Zašto je Bog ovo učinio? Što Bog želi pročistiti u meni, što želi preobraziti u meni? Koja je točno Božja nakana? Kako bih se trebao pokoriti Božjim aranžmanima? Kako bih trebao zadovoljiti Božju nakanu? Kako bih trebao ispuniti svoju odgovornost kao ljudsko biće?” Sva ta očitovanja, uz druga takva, očitovanja su obožavanja Boga. Čak i ako ti ne razumiješ više istine, kao normalna osoba, kao netko tko vjeruje u postojanje Boga, kao netko tko iskreno slijedi Boga, to je stav koji bi ti barem trebao imati prema Bogu. Sve što uključuje Boga, sve što se tiče Božjih riječi, sve o Božjem poslanju tebi, tvojoj dužnosti i tvojoj odgovornosti, sve to bi ti trebao tretirati s pažnjom i oprezom, ne nemarno, ne nehajno, ne s prezirom – to se zove obožavanje Boga. Postupati sa svime što je povezano s Bogom s opreznim, pažljivim, bogobojaznim srcem punim straha Božjeg – to se zove obožavanje Boga. Je li to lako postići? Nije lako. Bez stvarnog iskustva, čak je i razumijevanje dviju riječi „obožavati Boga” teško, a kamoli stvarna primjena obožavanja Boga. Posljednja fraza definicije crkve je „postići Njegovo spasenje”. Kako bi se to trebalo razumjeti? Put do postizanja spasenja je dug i ovdje se zahtijeva još više. Prvo, put kojim ti kročiš mora biti ispravan; ti moraš biti u stanju prihvatiti sve istine u Božjim riječima i biti netko tko teži primjeni Božjih riječi i pokorava se Bogu. Tvoj život mora biti upravljan Božjim riječima. Ti ne samo da moraš priznavati postojanje Boga, već i ljubiti istinu i djelovati u skladu s istinom; moraš imati istinski strah od Boga i pokornost Njemu, često se moliti Bogu u svom srcu i postupno prelaziti na obožavanje Boga. Tada si ti netko tko ljubi istinu i pokorava se Bogu; ti si upravo ona vrsta osobe koju Bog želi spasiti. Osoba koja iskreno vjeruje u Boga mora biti ispravna osoba. Koja je korist od toga da si ispravna osoba? Korist je u tome što postizanje spasenja neće biti preteško za tebe; imat ćeš nadu da ćeš ga postići. To je svo zajedništvo koje smo imali o specifičnim detaljima definicije crkve.
IV. Predodžbe i stavovi koje ljudi gaje prema crkvi
Upravo smo u zajedništvu razgovarali o tome što je crkva, koji je suštinski posao koji crkva obavlja te što ljudi u svojim predodžbama zamišljaju i zahtijevaju od crkve. Na kraju smo dali definiciju pojma crkve. Sada kada je definiran, trebali biste imati točno razumijevanje naziva „crkva”; trebali biste imati osnovno razumijevanje posla koji crkva treba obavljati, uloge koju crkva ima u pomaganju ljudima da steknu istinu i postignu spasenje, te značaja crkve za svakoga tko slijedi Boga. Također smo ukratko proveli reprezentativnu raščlambu i razotkrivanje onoga što ljudi u svojim predodžbama vjeruju da je vrijednost postojanja crkve i posla koje bi crkva trebala obavljati. Postoji li išta što vi ne možete prozrijeti ili shvatiti u vezi s razumijevanjima i tumačenjima koja ljudi imaju o crkvama u svojim predodžbama? Neki ljudi misle da bi se crkva trebala baviti nekom vrstom rada u društvu ili imati neku vrstu uloge u društvu, kao što je provođenje pravde. U ljudskim predodžbama, crkva predstavlja pozitivnu sliku, pa zašto ne bi mogla provoditi pravdu? Ima li provođenje pravde ikakve veze s radom crkve ili Božjim zahtjevima? (Ne.) Na što se odnosi to „provođenje pravde” o kojem ljudi govore? (Ono što ljudi nazivaju provođenjem pravde nije istinska pravda. To je samo zaštita interesa tijela i nije u skladu s istinom.) Ima li ta pravda ikakve veze s istinom? (Ne.) To je ono što čovječanstvo naziva pravdom. Na primjer, slamanje nekih zlih sila, ispravljanje nekih nepravdi i slučajeva u kojima je ljudima nanesena nepravda i u kojima su poniženi, ili izricanje zaslužene kazne zlim ljudima te obnavljanje i zaštita interesa ranjivih skupina, i tako dalje – to je ono što ljudi nazivaju provođenjem pravde. Koja je glavna svrha tog provođenja pravde? Ima li to ikakve veze s time da ljudi teže istini? Ima li to ikakve veze s time da ljudi budu spašeni? (Ne.) To je samo izreka koja proizlazi iz osnove moralne pravde i etike; nema apsolutno nikakve veze s istinom. Možemo li reći da to ne doseže razinu istine? (Da.) Možemo li? (Ne; to dvoje nije povezano.) Točno, potpuno su nepovezani; to su dvije različite stvari. Kakvu to pravdu čovječanstvo provodi? To je ona vrsta pravde gdje, nakon što zli ljudi potlače ili liše bilo kakvih prava ili interesa običnu osobu nešto nižeg društvenog statusa, zli ljudi bivaju primjereno kažnjeni, a obična osoba više ne trpi zlostavljanje. Radi se o obnavljanju i jamčenju tjelesnih interesa ljudi, postizanju relativne jednakosti među ljudima, uklanjanju jaza između društvenih slojeva i osiguravanju da zli ljudi ne uspiju u svojim zlim djelima te da se zadovolji pravda za one koji su pretrpjeli nepravdu. To je ono što čovječanstvo naziva podržavanjem pravde i nema apsolutno nikakve veze s istinom. Kako vi još uvijek možete reći da to ne doseže razinu istine? Je li to povezano s istinom? Ne, nije. Recite Mi, jesu li ti obični ljudi koji su pretrpjeli nepravdu nužno dobri ljudi? (Ne nužno.) Učiniti da prestanu trpjeti nepravdu – je li to pravda? Je li to u skladu s istinom? Mogu li ti ljudi onda biti spašeni? To su očito dvije različite stvari – kako se mogu pobrkati? Ovdje nema govora o dosezanju razine istine; to jednostavno nije ista stvar kao istina. Ako vi imate nekih prijepora oko ovog pitanja, onda možda većina vas ne može prozrijeti stvar podržavanja pravde i još uvijek ste donekle vezani za to, misleći: „Kako ovo može biti pogrešno? Kako to ne može biti posao koji bi crkva trebala obavljati?” Zapravo, ovo nema nikakve veze s radom crkve. Postoje i neki ljudi koji misle da bi crkva trebala biti mjesto gdje se zlo kažnjava, a dobro promiče, da bi trebala služiti toj funkciji, kažnjavajući zla djela i zle, mračne sile, dok promiče dobre i kreposne stvari. Je li to tako? Može li kažnjavanje zla i promicanje dobra dosegnuti razinu istine? Kada se radi o tome što je zlo, a što dobro, ljudi ne mogu jasno razlikovati te stvari. Što ljudi podrazumijevaju pod kažnjavanjem zla i promicanjem dobra? Je li to povezano s kažnjavanjem zla, nagrađivanjem dobra i razvrstavanjem svih prema njihovoj vrsti o čemu Bog govori? (Ne.) Nije povezano. Koje je mjerilo čovječanstva za definiranje zla i dobra? Prema definiciji kineskog naroda, što je zlo, a što dobro? Što je osnova za njihovu definiciju zla i dobra? To je budistička kultura. Budizam govori o konceptima kao što su pomaganje svijetu i spašavanje ljudi, suzdržavanje od ubijanja i tako dalje – to se smatra dobrim, dok se jedenje piletine, ribe, govedine ili janjetine smatra zlim i ljudi koji to čine trebali bi biti kažnjeni. Ne smije se jesti meso i ne smiju se ubijati živa bića. Ubijanje se smatra zlim, a oni koji ubijaju trebali bi se ispovjediti i moliti za oprost pred Budom. To je budistička definicija zla; je li ista kao zlo o kojem Bog govori? (Ne.) To su dvije različite stvari, tako da ta definicija zla nema apsolutno nikakve veze s istinom i sigurno ne može dosegnuti razinu istine. Dakle, što budizam podrazumijeva pod dobrim? To je još apsurdnije, površnije i licemjernije. Budisti vjeruju da je neubijanje bilo kojeg živog bića dobro i da je oslobađanje zatočenih životinja dobro. Bez obzira na to koliko je ljudi zla osoba ubila ili koliko je grijeha počinila, ako odloži mesarski nož, može odmah postati Buda – to se smatra dobrim. Postoji i izreka: „Spasiti jedan život bolje je nego izgraditi pagodu od sedam katova”, što znači da se slijepo spašavanje ljudi bezuvjetno i bez načela – čak i spašavanje đavola, zlih ljudi, nasilnika, huligana i bilo koga drugog – smatra dobrim. Kakvo je to dobro? Takvi su ljudi glupani, bez ikakvog razlučivanja, stava ili načela. Spašavati bilo koga i opraštati bilo kome – može li se to smatrati dobrim? Nije čak ni vrijedno te riječi; to je pretvaranje Sotone i đavola. Oni ne ubijaju životinje, ali su proždrli bezbrojne duše. To je njihovo takozvano dobro, koje je zapravo samo pretvaranje. Dakle, je li održiva ljudska predodžba da bi crkva trebala igrati ulogu kažnjavanja zla i promicanja dobra? (Ne.) Bez obzira na kulturnu pozadinu bilo koje rase ili religije, kažnjavanje zla i promicanje dobra nema nikakve veze s radom crkve ili njezinim svjedočanstvom. Nemojte misliti da bi ti izrazi, zato što se čine pravednima i pohvalnima, trebali biti povezani s radom crkve ili da je to uloga koju bi crkva trebala igrati u društvu. To je ljudska predodžba i mašta. Osim „provođenja pravde” i „kažnjavanja zla i promicanja dobra”, drugi dobri izrazi prema ljudskim predodžbama, kao što su „borba za ljudska prava i interese” i „ublažavanje briga i rješavanje poteškoća”, također nemaju nikakve veze s djelom crkve ili svjedočanstvom crkve. Svi biste vi to trebali moći razumjeti. O definiciji crkve, poslu koji bi crkva trebala činiti te vrijednosti i značaju postojanja crkve više-manje se jasno razgovaralo u zajedništvu.
Mjerila i temelji za razlučivanje raznih vrsta zlih ljudi
Vratimo se na četrnaestu odgovornost starješina i djelatnika: „Pravovremeno razlučiti, a zatim ukloniti ili izbaciti sve vrste zlih ljudi i antikrista.” Pogledajmo je li ovaj posao koji starješine i djelatnici moraju obavljati povezan sa svakim detaljem o crkvama o kojima sam upravo besjedio. Zašto trebamo razgovarati u zajedništvu o ovim specifičnim detaljima? Kakva je veza između ovih detalja i ovog posla koji starješine i djelatnici moraju obavljati? (Ovi zli ljudi i antikristi nisu članovi crkve i treba ih ukloniti. Štoviše, njihovo postojanje sprječava i ometa rad crkve.) Dakle, postoji veza; ovaj razgovor u zajedništvu nije uzaludan. Nakon što smo razumjeli svaki detalj o nazivu ili definiciji crkve, ispitajmo kako bi se starješine i djelatnici trebali odnositi prema članovima crkve, kako bi se trebali odnositi prema različitim ljudima koje treba ukloniti ili izbaciti iz crkve, kako mogu dobro obaviti taj posao i kako bi trebali ispuniti svoju odgovornost i održavati rad crkve. Prvo, starješine i djelatnici moraju razumjeti što je definicija crkve, zašto crkva treba postojati i koji posao bi crkva trebala obavljati. Nakon što razumiju te stvari, trebali bi promotriti koji sadašnji članovi crkve ne igraju pozitivnu ulogu kada se radi o vrijednosti postojanja crkve ili poslu koji crkva obavlja, ili koji mogu uzrokovati prekide, smetnje i negativne utjecaje na suštinski posao crkve, ili čak ozbiljno utjecati na ugled crkve i sramotiti Božje ime. Jasno razlučivanje i pravovremeno uklanjanje ili izbacivanje tih ljudi – zar to nije posao koji bi starješine i djelatnici trebali obavljati? (Da.) Dakle, što je potrebno da bi se ovaj posao dobro obavio? Kako bi se uklonile ili izbacile sve vrste zlih ljudi i pročistila crkva, kako bi se omogućilo da se očituje vrijednost postojanja crkve i da crkva ispuni ulogu koju bi trebala, te istovremeno dopustilo da rad crkve nesmetano napreduje, starješine i djelatnici moraju prvo razlučiti koji su točno ljudi u crkvi zli ljudi i antikristi. To je informacija ili stvarna situacija koju starješine i djelatnici prvo trebaju usvojiti prilikom obavljanja ovog djela. Prva stvar s kojom se starješine i djelatnici suočavaju u ovom poslu jest razlučivanje različitih vrsta ljudi. Koja je svrha razlučivanja različitih vrsta ljudi? Svrha je da ih se razvrsta prema njihovoj vrsti i da se zaštite oni koji su istinski članovi crkve. Međutim, samo zaštita tih ljudi ne znači da se posao naveden u četrnaestoj odgovornosti uspješno provodi. Što je, dakle, najvažniji vid uspješnog provođenja ovog posla? To je uklanjanje ili izbacivanje svih vrsta nevjernika i zlih ljudi koji ne pripadaju crkvi. Bez obzira na to jesu li ti ljudi okarakterizirani kao zli ljudi ili antikristi, ako ispunjavaju uvjete za uklanjanje ili izbacivanje, tada se javlja potreba za ovim poslom i vrijeme je da starješine i djelatnici ispune svoju odgovornost. Prvo razgovarajmo o tome kako razlučiti različite vrste ljudi.
I. Na temelju svrhe vjerovanja u Boga
Kako bismo trebali razlučivati različite vrste ljudi? Prvi je kriterij razlučiti ih prema njihovoj svrsi vjerovanja u Boga. Drugi je prema njihovoj ljudskosti. A treći je prema njihovom stavu prema svojoj dužnosti. Kad bismo koristili neke jednostavne, kratke podnaslove, oni bi bili: prvo, njihova svrha vjerovanja u Boga; drugo, njihova ljudskost; i treće, njihov stav prema svojoj dužnosti. Sada kada imamo ova tri podnaslova, koja su vaša razumijevanja svakog od njih? Prije nismo puno raspravljali o svrsi vjerovanja ljudi u Boga. Više smo govorili o ljudskosti i stavu prema dužnosti, pa ste vi s tim stvarima bolje upoznati. Svrha vjerovanja ljudi u Boga zapravo vam također nije jako nepoznata jer ste i vi sami došli vjerovati u Boga s nekom svrhom. Neki ljudi vjeruju u Boga jer ne žele ići u pakao, neki jer žele ići u raj, neki jer ne žele umrijeti, neki da bi izbjegli katastrofe, neki samo zato što žele biti dobri ljudi, neki jer žele izbjeći zlostavljanje i tako dalje. Ova vam tema ne bi trebala biti nepoznata; samo što detalji o kojima ću govoriti mogu biti donekle nepoznati – možda se osjećate nesigurno u vezi s njima, ne znajući što ću o njima reći ili odakle ću početi. Dakle, porazgovarajmo ukratko o ovome. Recite Mi, koje vrste namjera i svrha u vjerovanju u Boga gaje ljudi koje bi trebalo ukloniti ili izbaciti? (Oni koji samo teže slavi i statusu i samo žele imati moć, i koji će beskrupulozno ometati crkvu radi svog statusa.) To je jedna vrsta ljudi. Ima li drugih? (Nevjernici koji samo teže blagoslovima i traže da se najedu kruha.) Nevjernici, to je druga vrsta. Ima li još? Možda vi razmišljate o očitovanjima nekih ljudi, ali ne možete jasno razlučiti jesu li ti ljudi samo otkrivali iskvarenu narav ili su zapravo ljudi s nečistim svrhama vjerovanja u Boga koje bi trebalo ukloniti ili izbaciti. Ne možete to dokučiti i osjećate da je pomalo nejasno, pa to ne možete izraziti. Tema svrhe vjerovanja ljudi u Boga prilično je široka. Svatko ima neke namjere i svrhe u vjerovanju u Boga. Međutim, vrste ljudi s nečistim svrhama vjerovanja u Boga o kojima ovdje govorimo ne ispunjavaju uvjete za Božje spasenje. Oni ne mogu postići spasenje i ne mogu dosegnuti čak ni minimalno mjerilo da budu službenici. U svakom slučaju, bez obzira na to koju svrhu ti ljudi imaju za vjerovanje u Boga, kada im se pruži prilika, ti ljudi koji dolaze vjerovati u Boga s nekom svrhom pokušat će ostvariti svoje ciljeve, a ako nemaju priliku, činit će zlo i uzrokovati smetnje. To će donijeti nezamislive posljedice po rad crkve ili ulasku u život Božjeg izabranog naroda i ti bi ljudi trebali biti mete uklanjanja ili izbacivanja. Ostavljajući za sada po strani ljudskost tih ljudi ili stavove koje gaje prema svojim dužnostima, govoreći samo o svrsi njihova vjerovanja u Boga, ona apsolutno nije prihvatanje istine i postizanje spasenja, a još manje pokoravanje Bogu i štovanje Boga. Stoga, njihova vjera u Boga prirodno neće rezultirati spasenjem. Umjesto da se dopusti tim ljudima da ostanu u crkvi i neprestano ometaju Božji izabrani narod – istinsku braću i sestre – poželjnije ih je što prije točno razlučiti i okarakterizirati, a zatim ih pravovremeno ukloniti iz crkve. Ne bi ih se trebalo tretirati kao članove crkve ili kao braću i sestre. Dakle, tko su te vrste ljudi? Maloprije ste vi govorili na općenit način o nekim konceptima. Dat ću neke konkretne primjere i shvatit ćete čim ih čujete.
A. Da bi zadovoljili želju da budu dužnosnici
Najprije razgovarajmo o prvoj vrsti osobe koju treba ukloniti ili izbaciti iz crkve. Neki ljudi u društvu uvijek žele postati dužnosnici i donijeti slavu svojim precima, ali njihovi karijerni putevi su neuspješni. Međutim, njihova želja da budu dužnosnici nimalo se ne smanjuje. Ali društveni status njihove obitelji nije visok, pa osjećaju da je život beznadan i vide svijet kao previše nepravedan, jer ne mogu ostvariti ni tu malu želju. Osjećaju da imaju nešto znanja i sposobnosti, ali ih nitko ne cijeni. Ne mogu pronaći podupiratelja, a izgledi da postanu dužnosnici čine im se vrlo dalekima. U toj očajnoj situaciji pronašli su crkvu. Smatraju da ako mogu postati starješina u crkvi, to je isto kao da su dužnosnici i njihova želja može biti zadovoljena. Stoga, dolaze u Božju kuću želeći postići veličinu. Misle da su njihove sposobnosti i vještine baš prave da se iskoriste u Božjoj kući i da se njihova nada da postanu dužnosnici i ugledni pojedinci može ostvariti, ispunjavajući tako životnu želju. Njihov pogled na vjerovanje u Boga može se sažeti izrekama kao što su: „Ruka ruku mije”, „Pravom je zlatu suđeno kad-tad zablista” i „Pametna ptica mudro bira svoju granu” – to je vrsta pozadine iz koje su odabrali kročiti putem vjerovanja u Boga. Sudeći po biti takvih osoba, jasno je da ne vjeruju u postojanje istine u svijetu, a još manje vjeruju u postojanje Spasitelja. Ukratko, ne vjeruju u jedinog istinitog Boga, a još manje vjeruju u postojanje Stvoritelja. Bilo da se radi o onome što je zapisano u Bibliji ili onome što se propovijeda u vjerskom svijetu – da je Bog stvorio svijet i čovječanstvo, da Bog vlada čovječanstvom i vodi ga – sve te izreke za njih su samo povijesni zapisi. Nitko ih ne istražuje i nitko ih ne može provjeriti; to su samo legende i priče, vrsta vjerske kulture. To je njihovo najosnovnije razumijevanje vjere. Oni dolaze vjerovati u Boga s tim razumijevanjem, misleći da kroče ispravnim putem, napuštajući tamu radi svjetla, da su oni „pametna ptica” koja mudro bira svoju granu. Naravno, njihov izbor i želja da postanu dužnosnici i ugledni pojedinci nisu napušteni. Vjeruju da u ovom golemom svijetu s toliko mnogo ljudi za njih nema mjesta i da im samo Božja kuća može donijeti nadu. Samo život u crkvi može im pružiti priliku da iskoriste svoje talente i ostvare svoju želju da postanu ugledni pojedinci. To je zato što, prema njihovom viđenju trenutne situacije, vanjski svijet postaje sve opakiji i mračniji – samo je crkva čista zemlja na ovom svijetu; crkva je jedino mjesto na svijetu koje ljudima može pružiti duhovnu utjehu i samo crkva sve više napreduje. Oni počinju vjerovati u Boga s takvim željama i svrhama. Nakon što prihvate vjeru, ne razumiju ništa o vjerovanju u Boga, traženju istine ili o stvarima koje uključuju istinu, Božju narav i Božje djelo. Ne teže tim stvarima niti obraćaju pažnju na njih. U svom srcu nimalo nisu napustili svoju želju za statusom i dužnošću; radije se nastavljaju držati tih predodžbi i gledišta dok se motaju po crkvi. Oni gledaju na crkvu kao na društvenu organizaciju, vjersku zajednicu, a Božje djelo i Božje riječi vide kao iluzije koje su stvorili vjernici zbog svog praznovjerja. Stoga, kad god se radi o težnji ka istini, kad god se radi o Božjim riječima i Božjem djelu, oni osjećaju gađenje i otpor. Ako itko kaže da je nešto Božje djelo, Božja suverenost ili Božja orkestracija, oni osjećaju gađenje. Međutim, bez obzira na to koliko se gadili i bez obzira na to priznaju li ili prihvaćaju istinu, njihova želja da steknu položaj u crkvi kako bi zadovoljili svoju žudnju za autoritetom nikada se nije smanjila niti je napuštena. Budući da imaju takvu ambiciju i želju, prirodno otkrivaju različita očitovanja. Na primjer, potiču ljude govoreći stvari poput: „Nemojte sve temeljiti na božjim riječima ili sve povezivati s božjim riječima i bogom. Zapravo, mnoge ljudske ideje i izreke su ispravne; ljudi bi trebali imati vlastita gledišta i stavove.” Oni šire te izjave kako bi zaludili ljude. Istovremeno, oni energično pokazuju svoje talente, darove i razne taktike i trikove kojima se mogu služiti u svijetu, pokušavajući privući pažnju ljudi i zadobiti njihovu pozornost i visoko mišljenje. Koja je svrha njihovog energičnog pokazivanja? To je da bi ih ljudi visoko cijenili i ugledali se na njih; to je da bi imali status među ljudima i time zadovoljili svoju želju da slijede karijeru dužnosnika i donesu slavu svojim precima. Zadovoljni su kada ih ljudi poštuju, hvale, slijede, podržavaju, obožavaju i ugledaju se na njih, pa čak i kada im laskaju. Štoviše, neumorno teže za tim stvarima i uživaju u njima. Iako Božja kuća neprestano razotkriva antikriste, zle osobe i razne ljudske iskvarene naravi, u svom srcu oni to smatraju nedostojnim čak i svog prezira i osjećaju posebnu odbojnost prema tome. Uporno teže statusu i tome da im se drugi dive kako bi ispunili želje koje nisu mogli postići u svijetu i društvu. Dakle, koja je svrha njihovog vjerovanja u Boga? Nije da bi dobili stostruko u ovom životu i vječni život u budućem svijetu, a zasigurno nije da bi prihvatili istinu i bili spašeni. Svrha njihovog vjerovanja u Boga nije da djeluju kao stvoreno biće, već da budu dužnosnici i gospodari, da uživaju u povlasticama statusa. Takvih ljudi zasigurno ima u crkvi; to su zlotvori koji se infiltriraju u crkvu. Crkva apsolutno ne dopušta takvim ljudima da se miješaju među Božji izabrani narod, stoga su ti ljudi oni koje treba ukloniti. Je li lako razlučiti svrhu njihovog vjerovanja u Boga? (Da.) S obzirom na namjere i svrhu njihovog vjerovanja u Boga, u kombinaciji s njihovim raznim očitovanjima u crkvi, kakvi su to ljudi? (Bezvjernici.) Da, oni su bezvjernici. Osim što su bezvjernici, oni također žele težiti statusu i izgledima u Božjoj kući kako bi zadovoljili svoju žudnju za autoritetom. Svrha njihovog vjerovanja u Boga je da postanu dužnosnici. Dakle, zašto bi te ljude trebalo ukloniti? Netko bi mogao reći: „Ako bezvjernici službuju u Božjoj kući i kao crkveni prijatelji mogu malo pomoći, nije li u redu pustiti ih da ostanu?” Je li ta izjava održiva? (Ne.) Zašto nije održiva? (Njihova želja da postanu dužnosnici zasigurno će ih navesti da čine stvari koje ometaju druge, ne donose nikakvu korist djelu Božje kuće i utječu na težnju braće i sestara za istinom.) Kako god na to gledali, bezvjernici se opiru istini i niječu Boga, stoga ih Božja kuća ne može zadržati. Oni neće igrati pozitivnu ulogu. Bez obzira na to teže li postati dužnosnici, same njihove primjedbe, očitovanja i postupci kao bezvjernika mogu uzrokovati smetnje i neće imati pozitivan učinak. Neka braća i sestre, kada doživljavaju određena okruženja, kažu: „Ovo je Božja suverenost i moramo se pokoriti.” Mogu li se nevjernici pokoriti? Već je dovoljno dobro ako ne počnu da ometaju i protive se. U svojim srcima čak govore: „Nemojte reći da je sve Božja suverenost. Ljudi bi trebali imati vlastito mišljenje i neovisnost; nemojte sve pripisivati Božjoj suverenosti!” Oni ne samo da koče druge, već govore i neke dvosmislene, prividno istinite lažljive zablude kako bi zaludili ljude. Nije li to besramno? Možda su vješti u spletkarenju i trikovima među nevjernicima, ali Božja kuća je pogrešno mjesto za pokušaj izvođenja tih spletki i trikova! Neki ljudi vode klinike u koje svi vole ići jer kažu da injekcije tamo ne bole. Zašto injekcije ne bole? Vrh igle je umočen u anestetik, pa sigurno ne boli. Je li to mudar potez? (Ne, to je štetan potez.) Ipak, oni to smatraju mudrim potezom i hvale se time, misleći da to pokazuje njihovu sposobnost i vještinu, govoreći: „Sve što znaš jest govoriti o pokoravanju bogu, božjoj orkestraciji i božjoj suverenosti. Imaš li ti vještine koje ja imam?” Nije li to besramno? (Da.) Čak se hvale takvim štetnim trikovima! Ljudi koji gaje motive bezvjernika i koji se infiltriraju u crkvu su oni koje treba ukloniti iz crkve. Zašto? U svojim srcima, ti se ljudi opiru istini i osjećaju odbojnost prema njoj. Bez obzira na svrhu njihovog vjerovanja u Boga, bilo da je to nešto što mogu otvoreno priznati ili ne, na temelju njihove biti kao bezvjernika, crkva ih treba ukloniti ili izbaciti. Ti bezvjernici se infiltriraju u crkvu s određenom svrhom, želeći pokazati svoje talente, ostvariti svoje ambicije i zadovoljiti svoje želje unutar crkve. Žele iskoristiti dragocjeno mjesto, crkvu, kao sredstvo za postizanje svog cilja držanja moći, pokazivanja te zavođenja i kontroliranja ljudi. S obzirom na svrhu njihovog vjerovanja u Boga, sposobni su ometati i prekidati Božji izabrani narod i rad crkve. Stoga, te ljude se mora ukloniti ili izbaciti iz Božje kuće. Starješine i djelatnici moraju prozrijeti njihovu bezvjerničku bit. Bilo da to temeljiš na njihovim očitovanjima ili njihovim dosljednim izjavama o vjerovanju u Boga, jednom kada shvatiš situaciju i jasno razlučiš da su oni bezvjernici, trebaš ih odlučno odbaciti bez oklijevanja. Bez obzira na to koju metodu ili mudrost primijeniš, pronađi bilo koji način da ih ukloniš – to je posao koji starješine i djelatnici trebaju činiti; to je posao koji trebaju preuzeti na sebe. Ovo je jedna vrsta osobe koju treba ukloniti ili izbaciti.
B. Da bi pronašli osobu suprotnog spola
Dakle, koja su očitovanja druge vrste ljudi koje treba ukloniti ili izbaciti? Neki ljudi nikada nisu bili uključeni u vjerovanje u Boga; oni samo imaju povoljan dojam o tome. Nisu zainteresirani za to čemu bi trebalo težiti ili dobiti vjerovanjem u Boga. Čuli su da su ljudi koji vjeruju u Boga prilično savjesni i bezazleni, pa žele pronaći ljubavnog partnera u crkvi, zatim se vjenčati i živjeti stabilnim životom. To je njihova namjera i svrha, pa dolaze u crkvu kako bi pronašli svog idealnog partnera. Ovi bezvjernici nemaju apsolutno nikakvog interesa za vjerovanje u Boga; nimalo ne mare za Stvoritelja, istinu, spasenje, spoznaju Boga, vršenje dužnosti ili bilo što slično. Čak i ako mogu razumjeti nakon što čuju Božje riječi i slušaju propovijedi, ne žele to primiti k srcu. Samo žele pronaći idealnog partnera i, naravno, nadaju se da će upoznati više ljudi i proširiti svoju mrežu poznanstava. Dolaze vjerovati u Boga sa svrhom pronalaska idealnog partnera. Neki bi mogli reći: „Kako Ti znaš da oni imaju tu svrhu? Ništa nisu rekli niti su Ti to spomenuli!” Oni to pokazuju svojim ponašanjem. Pogledajte kako uvijek traže osobe suprotnog spola kada vrše svoje dužnosti ili stupaju u kontakt s nekim. Jednom kada im se netko svidi, neprestano razgovaraju s tom osobom i zbližavaju se s njom, uvijek se raspitujući o njoj i nastojeći da ju upoznaju. Te neobične radnje i očitovanja trebali bi privući dovoljno pažnje starješina i djelatnika, koji bi trebali promatrati koje su njihove namjere i koji cilj žele postići; trebali bi utvrditi tko im je propovijedao evanđelje, zašto posebno traže kontakt s osobama suprotnog spola, zašto uvijek imaju nešto za reći osobama suprotnog spola i zašto imaju posebnu sklonost prema osobama suprotnog spola, a osobito pokazuju posebnu znatiželju i brigu za ljude koji im se sviđaju. Takvi pojedinci imaju povoljan dojam o onima koji vjeruju u Boga. Čak i ako nisu jako zainteresirani za okupljanja, slušanje propovijedi, razgovore o Božjim riječima, pjevanje himni, razgovore o osobnim iskustvima i slične stvari, općenito ne govore ništa što uzrokuje smetnje i prekidanja. Isključivo su usredotočeni na pronalaženje ljubavnog partnera s kojim bi živjeli dobar život. Ako pronađu partnera, mogu i oni početi vjerovati; čak i ako sami ne teže tome, mogu podržati svog partnera u vjerovanju u Boga. Neki ljudi imaju relativno prihvatljivu ljudskost, korisni su i daju sve od sebe da budu prijateljski nastrojeni i ljubazni. Na primjer, mogu tolerirati druge, smisliti sve načine kako bi pomogli onima s poteškoćama da ih riješe, pružiti neki savjet i tako dalje. Relativno su ljubazni prema drugima i ne gaje nikakvu zlobu, ali njihova svrha i cilj u vjerovanju u Boga nisu baš časni. Ne traže istinu i ne prihvaćaju istinu bez obzira na to tko o njoj s njima razgovara. Nakon što slijede pola godine ili godinu-dvije, u njima nema promjene. Iako ne govore ništa o nevjerovanju i ne uzrokuju nikakve smetnje ili prekidanja, ne razvijaju nikakav interes za pitanja vjerovanja u Boga. Je li prikladno da takvi ljudi ostanu u crkvi? (Ne.) Treba li takve ljude ukloniti? (Također ih treba ukloniti.) Koji je razlog? (Zato što nisu zainteresirani za istinu i nisu predmet spasenja. Ako ostanu u crkvi i stalno traže partnera, to će ometati druge i dovoditi ih u iskušenje; neće imati pozitivan učinak.) Upravo je tako. Na primjer, neki ljudi posebno vole jesti meso. Kada jedu meso, zaborave na svoj posao. Ako nema mesa, još uvijek su u stanju obaviti neke korisne zadatke, ali kada je meso dostupno, njihov posao trpi. Što je meso za njih? (Iskušenje.) Točno, to je iskušenje. Dakle, mogu li se oni koji uvijek traže partnera smatrati izvorom iskušenja? (Da.) Oni su doista izvor iskušenja. Takvim ljudima treba jasno reći: „Nimalo nisi iskren prema svom vjerovanju u Boga ili vršenju svoje dužnosti. Nikada se nisi uspio integrirati u crkvu i nikada te se nije smatralo istinskim vjernikom. Tijekom ove dvije godine kontakta, vidjeli smo tvoju svrhu: ti samo želiš pronaći partnera u crkvi. Ne šteti li to dobrim ljudima? Ljudi u crkvi nisu prikladni za tebe. Među nevjernicima ima mnogo prikladnih za tebe. Idi i pronađi nekoga među nevjernicima.” Time im se zapravo želi reći: „Prozreli smo te. Ti nisi dio Božjeg izabranog naroda. Ti nisi osoba iz Božje kuće. Ne može te se smatrati našim bratom ili sestrom.” Takve ljude treba ukloniti iz crkve u skladu s načelima Božje kuće. Na taj će se način ti ljudi koji nepromišljeno traže partnera i zavode druge ukloniti. Nije li takve ljude lako razlučiti? (Da.) I ti su ljudi bezvjernici. Imaju blagu sklonost prema crkvi, religijskoj vjeri i onima koji vjeruju u Boga. Samo žele iskoristiti priliku vjerovanja u Boga kako bi pronašli partnera među vjernicima s kojim bi živjeli i koji bi im predano služio. Recite Mi, je li tako nešto moguće? Trebamo li im udovoljiti? Treba li crkva uređivati takve stvari? (Ne.) Crkva nema obvezu udovoljavati njihovim osobnim sklonostima. Bez obzira na to koliko misle da su vjernici dobri ljudi, da bi s njima mogli živjeti ispravnim životom ili da vjernici mogu kročiti ispravnim putem, to je beskorisno – njihovo mišljenje nije važno. Takvi se bezvjernici također mogu naći u većini crkava. Način na koji se treba nositi s tim ljudima je korištenje metode o kojoj smo upravo razgovarali ili vi možete koristiti bolje metode ako ih imate, sve dok se s njima postupa u skladu s načelima. Ovi bezvjernici su svrstani među razne vrste zlih ljudi – je li to pretjerano? (Ne.) Upravo tako postupamo s bezvjernicima.
C. Da bi izbjegli nesreće
Koje druge vrste ljudi treba ukloniti ili izbaciti iz crkve? (Druga vrsta su oni koji vjeruju u Boga samo da bi izbjegli nesreće.) Vjerovanje u Boga samo radi izbjegavanja nesreća također je svrha zbog koje ljudi vjeruju. Nema li većina ljudi koji vjeruju u Boga također tu vrstu onečišćenja? (Da.) Pa kako onda trebamo razlikovati koje ljude zbog toga treba ukloniti ili izbaciti, a koji ljudi samo pokazuju normalno otkrivenje iskvarenosti i ne bi trebali biti uklonjeni ili izbačeni? Za većinu ljudi, njihova je vjera pomiješana s motivom vjerovanja u Boga radi izbjegavanja nesreća – to je činjenica. Među onima koji vjeruju u Boga da bi izbjegli nesreće, morate razlučiti bezvjernike koji odgovaraju kriterijima za uklanjanje ili izbacivanje. Na primjer, kada takvi ljudi vide da se nesreće počinju pogoršavati, oni počnu češće pohađati okupljanja i brzo uzmu natrag knjige Božjih riječi koje su prethodno vratili crkvi, govoreći da sada žele ozbiljno vjerovati u Boga. Međutim, čim nesreće prođu ili se smire, vraćaju se poslovanju i zarađivanju novca, blokirajući sve načine kontakta tako da ih braća i sestre ne mogu pronaći niti doći do njih radi okupljanja. Kada nesreće udare, oni aktivno traže braću i sestre, ali kada nesreće prođu, braći i sestrama postaje vrlo teško pronaći ih i vrlo rijetko tko uspije stupiti u kontakt s njima. Nisu li ta očitovanja prilično očita? (Da.) Kada nema nesreće, oni kažu: „Ljudi trebaju imati normalan život. Moramo živjeti svoje dane. Moram kuhati kod kuće svaki dan i moram voditi djecu u školu i iz nje, pa ponekad ne mogu doći na okupljanja. Osim toga, za život je potreban novac; svi životni troškovi moraju se platiti. Ne možemo preživjeti bez zarađivanja novca. Na ovom svijetu nitko ne može bez novca. Vjerovanje u boga mora biti praktično!” Govore uvjerljivo i pružaju obilje razloga, potpuno usredotočeni na zarađivanje novca i življenje svojih dana, samo povremeno pohađajući okupljanje i rijetko čitajući Božje riječi. Njihov stav prema vjerovanju u Boga je mlak, ni hladan ni vruć. Kada nesreća udari, kažu: „Oh, ne mogu bez boga; trebam boga! Moram se moliti bogu i zazivati ga svaki dan! Ne pokušavam izbjeći nesreće; glavna stvar je da ne mogu biti bez boga u svom srcu. Živjeti dobar život bez boga u srcu i dalje djeluje prazno!” Ne mogu reći ni jednu jedinu riječ koja pokazuje bilo kakvo znanje o Bogu; sve što govore su riječi kojima opravdavaju svoje postupke i ponašanje. Ne znaju koliko knjiga Božja kuća dijeli svima; ne znaju do koje su teme stigle propovijedi; ne znaju o kojim se istinama trenutno razgovara u zajedništvu u crkvenom životu. Pohađaju okupljanje jednom u šest mjeseci ili jednom godišnje. Kada dođu, kažu: „Nevjernici su jednostavno grozni. Društvo je nepravedno. Ovaj svijet je zao. Toliko je teško truditi se i zarađivati novac! Božje breme na ljudima je lako…” Neprestano govore o tim beskorisnim stvarima koje nemaju nikakve veze s temama i sadržajem razgovora na okupljanju. Izgovore nekoliko praznih riječi u svojoj molitvi i nekoliko površnih riječi o vjerovanju u Boga i onda se smatraju vjernicima, osjećajući mir i spokoj u svom srcu. Je li to vjerovanje u Boga? U kakvu vrstu jadnika spadaju takvi ljudi? Ako ih pitate: „Zašto ne pohađate redovito okupljanja?”, oni kažu: „Moji uvjeti to ne dopuštaju. To je okruženje koje mi je Bog postavio i moram se pokoriti.” Kako lijepo zvuče te riječi! Također kažu: „Gledajte, bog mi je postavio ovo okruženje. Cijela moja obitelj ovisi o meni za hranu, pa moram zarađivati novac da bismo preživjeli! Trenutno je zarađivanje novca zadatak koji mi je bog dao.” Potpuno propuštaju spomenuti vršenje svoje dužnosti, kao i svoje odgovornosti i obveze kao stvorenog bića, a još manje spominju kako primjenjivati Božje riječi; samo povremeno dođu na okupljanje i daju prinos od nekoliko novčića, misleći da su dali doprinos Božjoj kući. Ima i drugih koji se, kada im se djeca razbole, mole Bogu, a nekoliko dana kasnije, kada im djeca ozdrave, brzo daju prinos nešto novca crkvi i onda opet nestanu. Svaki put kada su u interakciji s braćom i sestrama, nikada ne razgovaraju o istini niti čitaju Božje riječi. Kada nema nesreća ili nedaća, nikada se ne mole Bogu. Njihovi svakodnevni razgovori uvijek su o kućanskim trivijalnostima, sporovima oko ispravnog i pogrešnog, tjelesnom životu, raznim društvenim pojavama i raznim stvarima koje vide i čuju; rijetko razgovaraju o Božjim riječima i nikada ne izgovore iskrenu riječ vezanu za vjerovanje u Boga. Samo se formalno vode kao članovi crkve kako bi tražili Božju brigu i zaštitu. To je samo njihov način vjerovanja u Boga; oni samo traže mir i blagoslove, a uopće ne teže istini. Apsolutno ih ne zanima istina. Žele samo zadobiti koristi, milost i blagoslove od vjerovanja u Boga. Ne mare za drugi život jer ga ne mogu vidjeti i uopće ne vjeruju u njega. Žele samo uživati u Božjoj milosti u ovom životu i izbjeći sve nesreće. Budući da su im Bog i crkva utočište, kad god dođu na okupljanja, to je sigurno onda kada su se susreli s poteškoćama ili nesrećama. Jesu li takvi ljudi iskreni vjernici u Boga? (Ne.) Kakvi su to ljudi? (Oportunisti i bezvjernici.) To su bezvjernici koji žele iskoristiti crkvu da bi izbjegli nesreće. Treba li takvim ljudima dopustiti da ostanu u crkvi? (Ne.) Kada dođu na okupljanja, ometaju druge i uznemiruju ih iznutra. Većina ljudi je previše pristojna i bilo bi im neugodno pokušati ih obuzdati, pa ih puštaju da blebeću i ometaju sve u jedenju i pijenju Božjih riječi. Što bi starješine i djelatnici trebali učiniti u tom trenutku? Ne bi li trebali preuzeti odgovornost da ograniče takve ljude, štiteći interese većine i održavajući normalan crkveni život? (Da.) Možeš im uzeti natrag njihove knjige Božjih riječi i savjetovati im da napuste crkvu. Postoje razni načini da se nekoga uvjeri da napusti crkvu – vi možete smisliti svoje. Samo se pobrinite da više ne mogu kontaktirati braću i sestre. Pretpostavimo da netko kaže: „Ova je osoba dobra. Samo priča o nekim kućanskim trivijalnostima u crkvi, ali ne ometa rad crkve niti utječe na naše vršenje dužnosti, stoga bismo trebali biti tolerantni! Ne bismo li u vjerovanju u Boga trebali tolerirati i podnositi svakakve ljude? Bog svakog čovjeka želi spasiti i ne želi da itko propadne!” Tada trebaš razmotriti jesu li oni predmet spasenja. Ako nisu, ne bismo li ih trebali razlučiti i ukloniti? (Da.) Neki ljudi kažu: „Previše sam obazriv; bilo bi mi neugodno pokušati ih uvjeriti da napuste crkvu.” Taj je problem lako riješiti. Ako jednostavno ne kontaktiraš s njima, neće te ometati niti sputavati. Čak i ako naletiš na njih, ne trebaš s njima razgovarati. Nema potrebe s njima razgovarati o pitanjima vjerovanja u Boga; samo ih tretiraj kao nevjernike. Neki ljudi kažu: „Ne možemo li im pomoći s ljubavlju i razgovarati s njima o istini koju razumijemo u zajedništvu?” Za takve bezvjernike, ako uistinu imaš ljubavi, možeš pokušati. Ako ih uistinu možeš promijeniti, onda ih ne treba uklanjati ili izbacivati. Neki ljudi kažu: „Neću tratiti svoj trud. Pomagati im je beskorisno, poput kupanja svinje; bez obzira na to koliko je čisto opereš, i dalje će se valjati u blatu. To je jednostavno takvo stvorenje; neće se promijeniti!” Ako možeš to razumjeti, onda si u pravu. Hoćeš li i dalje razgovarati o istini s takvim bezvjernicima da bi im pomogao? Hoćete li vi i dalje raditi taj besmisleni posao? (Ne.) U tom trenutku, vi shvaćate da ste bili budalasti i niste prozreli ljude. Bezvjernici se ne mogu promijeniti. Ti ljudi također znaju da oni koji vjeruju u Boga čine dobra djela i izbjegavaju činiti loša djela, da ne tlače druge niti ih varaju. Imaju dobar dojam o onima koji vjeruju u Boga, pa se prerušavaju pod izlikom „vjerovanja da postoji Bog” i „vjerovanje u Boga je dobro” te se uvuku u crkvu, navodeći ljude da o njima misle kao o bratu ili sestri. Neki ljudi doista nasjednu na to, istinski ih smatrajući bratom ili sestrom, često ih posjećujući i pomažući im. Tek nakon dugo vremena shvate: „Ova osoba dolazi u crkvu samo kada se suoči s nesrećama ili poteškoćama, govoreći beskorisne, besmislene stvari. Kada joj stvari idu glatko i sve joj je u redu, kada joj je život dobar, ignorira sve. Da smo ranije znali da je takav gad, ne bismo joj pomagali niti ulagali toliko truda!” Ima li sada koristi od žaljenja? Prekasno je za žaljenje – već si toliko toga uzalud izgovorio! Ukratko, takve bezvjernike treba što prije razlučiti, riješiti ih se i ukloniti iz crkve. Ne smatrajte ih braćom i sestrama; oni nisu braća i sestre. Samo ljudi koje je Bog izabrao su braća i sestre; samo oni koji mogu biti spašeni i koji teže obožavanju Boga jesu braća i sestre. Oni koji se motaju po Božjoj kući da bi izbjegli nesreće i pohlepno uživali u Božjoj milosti bez prihvaćanja istine su bezvjernici. Oni nisu braća i sestre, a zasigurno nisu Božji izabrani narod. Razumijete li? S takvim se bezvjernicima mora postupiti u skladu s načelima; treba postupiti s njima kako im i priliči. To je odgovornost starješina i djelatnika, a to je i načelo kojeg bi svaki pripadnik Božjeg izabranog naroda trebao biti svjestan.
23. listopada 2021.
