Četrnaesta stavka: Pravovremeno razlučiti, a zatim ukloniti ili izbaciti sve vrste zlih ljudi i antikrista (Treći dio)

Mjerila i temelji za razlučivanje raznih vrsta zlih ljudi

I. Na temelju svrhe vjerovanja u Boga

Na posljednjem okupljanju razgovarali smo u zajedništvu o četrnaestoj odgovornosti starješina i djelatnika: „Pravovremeno razlučiti, a zatim ukloniti ili izbaciti sve vrste zlih ljudi i antikrista.” Na temelju sadržaja te odgovornosti, saželi smo različita očitovanja raznih ljudi u različitim okolnostima, a zatim smo razlučili te razne pojedince na temelju njihovih očitovanja. Razlučivanjem tih pojedinaca, cilj nam je bio jasno utvrditi tko su zli ljudi koje Božja kuća treba razlučiti i ukloniti – to jest, oni kojima nije dopušteno ostati u Božjoj kući i koji su predviđeni za uklanjanje. Na posljednja dva okupljanja razgovarali smo o razlučivanju i kategorizaciji raznih vrsta zlih ljudi kroz tri aspekta. Danas ćemo nastaviti razgovarati o raznim detaljima u vezi s kategorizacijom raznih vrsta zlih ljudi kroz ta tri aspekta. Prvo, pročitajte četrnaestu odgovornost i tri specifične kategorije navedene u njoj. (Četrnaesta odgovornost starješina i djelatnika: „Pravovremeno razlučiti, a zatim ukloniti ili izbaciti sve vrste zlih ljudi i antikrista.” Prvo, svrha vjerovanja u Boga; drugo, nečija ljudskost; treće, nečiji stav prema svojoj dužnosti.) Sjećate li se, nakon čitanja, nekih osnovnih sadržaja iz prethodna dva razgovora u zajedništvu? (Da.) Prvo pregledajmo sadržaj našeg posljednjeg razgovora. (Prošli put, Bog je besjedio o svrsi vjerovanja u Boga, pokrivajući točke od četvrte do osme ove teme: četvrto, da bi se bavili oportunizmom; peto, da bi živjeli na račun crkve; šesto, da bi tražili utočište; sedmo, da bi pronašli zaštitnika; osmo, da bi ostvarili političke ciljeve.) O ovih pet točaka raspravljalo se u posljednjem razgovoru u zajedništvu. Kroz razgovor o osnovnim očitovanjima i razotkrivenim iskvarenim bitima ovih pet vrsta ljudi, sudeći prema njihovim ponašanjima te njihovim nakanama i svrhama u vjerovanju u Boga, kao i njihovim stalnim zahtjevima prema Bogu, treba li te ljude smatrati braćom i sestrama i trebaju li ostati u crkvi? (Ne, takve ljude treba ukloniti, jer njihova vjera u Boga nije radi težnje za istinom ili spasenjem. Svi oni imaju osobne nakane i planove, nadajući se da će isposlovati prednosti za sebe i steći koristi u Božjoj kući. Oni nisu ljudi koji istinski vjeruju u Boga; svi su oni bezvjernici.) Ako se bezvjernici ne uklone iz crkve, kakvu štetu oni predstavljaju za crkveni rad i za braću i sestre? (Oni ne jedu i ne piju Božju riječ niti doživljavaju Božje djelo; ostaju u crkvi ne prihvaćajući istinu. Štoviše, mogu izbacivati negativnost i predodžbe, uzrokujući tako prekide i smetnje te igrajući negativnu ulogu.) Ta su očitovanja u osnovi vidljiva ljudima.

Sudeći prema očitovanjima pet vrsta ljudi o kojima se raspravljalo u posljednjem razgovoru u zajedništvu, dijele li ti ljudi zajedničku karakteristiku? (Da.) Koja je njihova zajednička karakteristika? (Svi su ti ljudi bezvjernici.) (Oni ne vjeruju u postojanje Boga, ne vjeruju u istinu i nisu zainteresirani za istinu.) Ovo se dotiče njihove biti. Budući da ne vjeruju u istinu, neće ni prihvatiti istinu. Bit onih koji uopće ne prihvaćaju istinu jest bit bezvjernika. Koja su obilježja bezvjernika? Oni vjeruju u Boga da bi se bavili oportunizmom, da bi živjeli na račun crkve, da bi izbjegli nesreće, da bi pronašli podršku i stabilan izvor prihoda. Neki od njih čak teže ostvarenju političkih ciljeva, želeći uspostaviti veze s vladom kroz određene stvari kako bi stekli naklonost i dobili službeno namještenje. Takvi su ljudi bezvjernici, svaki do posljednjeg. Oni nose te motive i nakane u svojoj vjeri u Boga, a u svojim srcima ne vjeruju s potpunom sigurnošću da Bog postoji. Čak i ako Ga priznaju, čine to sumnjičavo, jer su gledišta kojih se drže ateistička. Oni vjeruju samo u stvari koje mogu vidjeti u materijalnom svijetu. Zašto kažemo da ne vjeruju da Bog postoji? Zato što jednodušno ne vjeruju niti priznaju činjenice da je Bog stvorio nebesa i zemlju i sve stvoreno, te da Bog vodi i ima suverenost nad čovječanstvom nakon što ga je stvorio. Stoga, oni nikako ne mogu vjerovati u činjenicu da se Bog može utjeloviti. Ako ne vjeruju da se Bog može utjeloviti, jesu li sposobni vjerovati i priznati sve istine koje je Bog izrazio? (Nisu.) Ako ne vjeruju u istine koje je Bog izrazio, vjeruju li onda da Bog može spasiti čovječanstvo i u Njegov plan upravljanja za spasenje čovječanstva? (Ne vjeruju.) Oni ne vjeruju ni u što od toga. Gdje je korijen njihovog bezvjerja? U tome što ne vjeruju da Bog postoji. Oni su ateisti i materijalisti. Vjeruju da su samo stvari koje mogu vidjeti u materijalnom svijetu stvarne. Vjeruju da se slava, dobitak i status mogu postići samo spletkama i podmuklim sredstvima. Vjeruju da je jedini način za napredak i sretan život živjeti po sotonskim filozofijama. Vjeruju da je njihova sudbina samo u njihovim rukama i da se moraju osloniti na sebe kako bi stvorili i osigurali sretan život. Ne vjeruju u Božju suverenost niti u Njegovu svemoć. Misle da ako se oslone na Boga, neće imati ništa. U konačnici, ne vjeruju da Božje riječi mogu sve postići i ne vjeruju u Božju svemoć. Zato se u njihovoj vjeri u Boga javljaju nakane i svrhe kao što su bavljenje oportunizmom, život na račun crkve, traženje utočišta, pronalaženje zaštitnika, traženje partnera suprotnog spola i ostvarivanje političkih ciljeva – osiguravanje službenog položaja i stabilnog izvora prihoda za sebe. Upravo zato što ti ljudi ne vjeruju da Bog suvereno vlada nad svime, oni su u stanju drsko i bezobzirno se infiltrirati u crkvu sa svojim vlastitim nakanama i ciljevima, želeći iskoristiti svoje talente ili ostvariti svoje želje u crkvi. To znači da se infiltriraju u crkvu kako bi zadovoljili svoju nakanu i želju za stjecanjem blagoslova; žele steći slavu, dobitak i status u crkvi, čime će dobiti svoj stabilan izvor prihoda. Iz njihovog ponašanja, kao i iz njihove priroda-biti, može se vidjeti da svrhe, motivi i nakane njihova vjerovanja u Boga nisu legitimni, te da nitko od njih ne prihvaća istinu niti iskreno vjeruje u Boga – čak i ako se infiltriraju u crkvu, oni su samo tu da popune broj, ne igrajući nikakvu pozitivnu ulogu. Stoga, crkva ne bi trebala prihvaćati takve ljude. Iako su se ti ljudi infiltrirali u crkvu, oni nisu Božji izabrani narod, već su ih drugi doveli iz dobrih namjera. „Oni nisu Božji izabrani narod” – kako to treba protumačiti? To znači da ih Bog nije predodredio i izabrao; On ih ne smatra predmetima Svoga djela niti ih je predodredio kao ljudska bića koja će spasiti. Jednom kada su se ti ljudi infiltrirali u crkvu, prirodno ih ne možemo tretirati kao braću i sestre, jer oni nisu oni koji istinski prihvaćaju istinu ili se pokoravaju Božjem djelu. Neki se mogu pitati: „Budući da oni nisu braća i sestre koji istinski vjeruju u Boga, zašto ih crkva ne ukloni ili izbaci?” Božja je namjera da Njegov izabrani narod na njima može naučiti razlučivati i time prozreti Sotonine spletke i odbaciti Sotonu. Jednom kada Božji izabrani narod stekne razlučivanje, te bezvjernike treba ukloniti. Cilj razlučivanja je razotkriti te bezvjernike koji su se infiltrirali u Božju kuću sa svojim ambicijama i željama te ih ukloniti iz crkve, jer ti ljudi nisu istinski vjernici u Boga, a još manje su ljudi koji prihvaćaju istinu i teže joj. Ništa dobro neće proizaći iz njihovog ostanka u crkvi – ali hoće velika šteta. Kao prvo, nakon što su se infiltrirali u crkvu, ti bezvjernici nikada ne jedu i ne piju Božje riječi i ne prihvaćaju ni najmanji dio istine. Uvijek raspravljaju o stvarima koje nisu Božje riječi i istina, uznemirujući srca drugih. Oni će samo prekidati i ometati rad crkve, na štetu ulaska u život Božjeg izabranog naroda. Kao drugo, ako ostanu u crkvi, divljat će čineći zlodjela, baš kao i nevjernici, prekidajući i ometajući rad crkve i izlažući crkvu mnogim skrivenim opasnostima. Kao treće, čak i ako ostanu u crkvi, neće dragovoljno djelovati kao služitelji, a iako mogu pružiti malo usluge, to će biti samo radi stjecanja blagoslova. Dođe li dan kada saznaju da ne mogu steći blagoslove, pobjesnjet će, ometajući i narušavajući rad crkve. Umjesto da se čeka takvo što, bolje ih je što prije ukloniti iz crkve. Kao četvrto, ti su bezvjernici skloni stvaranju frakcija te podupiranju i slijeđenju antikrista, stvarajući zlu silu unutar crkve koja predstavlja veliku prijetnju njezinom radu. U svjetlu ova četiri razmatranja, nužno je razlučiti i razotkriti te bezvjernike koji se infiltriraju u Božju kuću, a zatim ih ukloniti. To je jedini način da se održi normalan napredak u radu crkve i da se učinkovito zaštiti da Božji izabrani narod može normalno jesti i piti Božje riječi i živjeti crkveni život, te stoga stupiti na pravi put vjere u Boga. To je zato što je infiltracija tih bezvjernika u crkvu od velike štete za ulazak u život Božjeg izabranog naroda. Mnogi ih ljudi ne mogu razlučiti, već ih tretiraju kao braću i sestre. Neki ljudi, vidjevši da imaju nekoliko talenata ili jačih strana, izabiru ih da služe kao starješine i djelatnici. Tako u crkvi nastaju lažni starješine i antikristi. Gledajući njihovu bit, može se vidjeti da nitko od njih ne vjeruje da Bog postoji ili da su Njegove riječi istina ili da On suvereno vlada nad svime. Oni su nevjernici u Božjim očima. On na njih ne obraća pažnju i Duh Sveti neće djelovati na njima. Dakle, na temelju njihove biti, oni nisu predmeti Božjeg spasenja i zasigurno nisu predodređeni ili izabrani od Njega. Bog ih ne može spasiti. Bez obzira na to kako se gleda, nitko od tih bezvjernika nije iz Božjeg izabranog naroda. Treba ih brzo i točno razlučiti, a zatim ukloniti. Ne smije im se dopustiti da vrebaju u crkvi i uznemiruju druge. Ti se bezvjernici infiltriraju u crkvu s različitim svrhama i motivima, i možda ih nećeš moći prozreti ili razlučiti u početku. Međutim, kako vrijeme prolazi, kako s njima češće komuniciraš i imaš više posla s njima, sve ćeš ih više razumjeti i sve ćeš jasnije vidjeti različita očitovanja koja ukazuju na to da su bezvjernici. Nije li ih onda lakše razlučiti na temelju Božjih riječi? (Da.) Ako svi iz Božjeg izabranog naroda mogu razlučiti bezvjernike, onda je vrijeme da ih se razotkrije i ukloni. Bez obzira na njihov karakter, kakav je njihov društveni status ili koliko su dugo u crkvi, ako nakon nekoliko godina slušanja propovijedi još uvijek ne mogu prihvatiti istinu i puni su predodžbi o Bogu, oni su već razotkriveni kao bezvjernici. S obzirom na njihove svrhe i očitovanja u vjerovanju u Boga, oni su nedvojbeno oni koje treba ukloniti ili izbaciti. To je posao čišćenja koje crkva mora obavljati u svakom razdoblju.

Tema svrhe vjerovanja u Boga pokrila je osam točaka, što znači da postoji osam vrsta ljudi čija su očitovanja dovoljna da razlučimo razne vrste zlih ljudi, a zatim da ih točno okarakteriziramo i postupimo s njima u skladu s tim. Ukratko, ovih osam vrsta ljudi ne može ostati u crkvi. Neki bi se mogli pitati: „Pokazuje li svaka od ovih osam vrsta ljudi samo jednu vrstu ponašanja?” To nije nužno slučaj; svrha vjerovanja u Boga kod nekih ljudi uključuje četiri ili pet točaka – traže utočište, žive na račun crkve, bave se oportunizmom, teže ostvarenju političkih ciljeva i nasumično traže suprotni spol, infiltrirajući se u crkvu kako bi se upuštali u nasumične veze. Svrha vjerovanja u Boga kod nekih ljudi može pokrivati dvije točke – jedna je težnja da postanu službenici u crkvi, a druga je traženje blagoslova kroz oportunizam, ili bi neki mogli tražiti suprotni spol, kao i živjeti na račun crkve. Očito, ti ljudi dolaze u Božju kuću s namjerom da se okoriste, namjeravajući iskoristiti Božju kuću ili braću i sestre da im pomognu obaviti stvari, da rade za njih; kako bi postigli svoje svrhe i zadovoljili svoje želje, koriste se svim mogućim sredstvima kako bi natjerali braću i sestre da im služe. Ukratko, očita svrha zbog koje ovi bezvjernici i oportunisti koji su se infiltrirali u crkvu i koje treba ukloniti ili izbaciti, dolaze u Božju kuću jest okoristiti se i iskoristiti tu situaciju za vlastitu dobit. Bilo u njihovom govoru ili djelima, njihova se svrha uvijek može donekle razlučiti. Ti ljudi uopće ne prihvaćaju istinu i nemaju interesa za istinu; ponekad čak pokazuju raspoloženja i stavove odbojnosti ili otpora. Bez obzira na to koju im dužnost crkva dodijeli, oni samo nevoljko surađuju ako im to koristi. Ako za njih nema koristi, opiru se iznutra i pokazuju negativnost i pasivnost, pa čak i odbojnost ili odbijanje. Uključuju se u malo posla samo ako od toga imaju koristi; a ako nemaju koristi, oni taj posao ili izbjegavaju ili otaljavaju. U ključnim trenucima posla, namjerno se skrivaju, nestaju i zanemaruju crkveni rad. Iz ovih je očitovanja jasno da je njihova vjera u Boga samo da bi se okoristili; čak i njihovo korištenje za pružanje usluga čini više štete nego koristi.

I. Da bi nadzirali crkvu

Danas ćemo u zajedništvu razgovarati o posljednjoj točki u sklopu teme nečije svrhe vjerovanja u Boga. Osim prethodno spomenutih osam točaka, postoji još jedna vrsta ljudi čija svrha i nakana u vjerovanju u Boga nisu ispravne. Što ih razlikuje od gore spomenutih koji su isključivo motivirani koristima, čineći sve što je u njihovoj moći da teže za slavom, dobitkom i statusom? Ova vrsta ljudi ne ulazi u crkvu da bi postala dužnosnik, radi statusa ili stabilnog izvora prihoda, ili radi toga da si olakšaju život i tako dalje; oni imaju svrhu koju je običnim ljudima teško otkriti. Koja je to svrha? To je da nadziru i kontroliraju crkvu. Nadziranje crkve je deveta točka u sklopu teme o svrsi vjerovanja u Boga. Ti ljudi ulaze u crkvu sa zadatkom da je nadziru, s ciljem da kontroliraju tijek razvoja crkve. Oni koji ih šalju, njihovi nadređeni ili šefovi, mogli bi predstavljati vladu, određenu vjersku skupinu ili neku organizaciju u društvu. Budući da nisu upoznati s crkvom, da su ispunjeni znatiželjom, pa čak i uznemireni zbog pojave, formiranja i postojanja crkve, imaju namjeru dubinski upoznati crkvu, upoznati se sa strukturom crkve, njezinim radom i raznim okolnostima. Stoga su neki ljudi poslani u crkvu da obavljaju posao nadziranja. Oni koji preuzimaju posao nadziranja crkve, bilo da dolaze iz vlade, vjerskih skupina ili bilo koje društvene organizacije, imaju svrhu u vjerovanju u Boga koja je potpuno drugačija od one koju imaju istinska braća i sestre. Oni nisu ovdje da prihvate Božje spasenje; nisu došli prihvatiti Božje riječi, istinu i Božje spasenje na temelju vjerovanja u Boga i priznavanja Boga. Njihovu vjeru u Boga prate politički ciljevi ili zadatak koji im je dala bilo koja organizacija. Dakle, nadziranje crkve je i njihova svrha za infiltriranje u crkvu i vjerovanje u Boga, i zadatak koji su im dodijelili njihovi nadređeni; to je posao koji rade da bi zaradili svoju plaću.

Što je to što nadziru oni koji se infiltriraju u crkvu da bi je nadzirali? Oni nadziru mnoge aspekte, kao što su crkvena učenja, njezini ciljevi, što zagovara, posao koji obavlja te misli i stavovi njezinih članova, procjenjujući predstavlja li ikakvu štetu za vladu, religije ili društvo. Provjeravaju postoje li bilo kakve protudruštvene, protuvladine ili protudržavne izjave u smislu govora. U smislu učenja, nadziru koje su točno ideje koje crkva zagovara. Možda ti neće biti lako otkriti te pojedince kada se infiltriraju u crkvu jer bi mogli pažljivo slušati i ozbiljno voditi bilješke tijekom okupljanja, a da ne drijemaju. Mogli bi čak revno sažimati govore raznih pojedinaca na svakom okupljanju, na kraju sažimajući i kategorizirajući različite misli i stavove raznih ljudi kako bi vidjeli koji od njih se podudaraju s interesima i zahtjevima nacionalne vlade, a koji su štetni za upravljanje državom, u sukobu su s vladom i tako dalje. Mogli bi pedantno sažimati i kategorizirati ta duboko ukorijenjena gledišta članova crkve, vodeći evidenciju. Zašto to rade? Zato što je to njihov posao, njihov zadatak; moraju izvještavati svoje nadređene. Ovo je prvi dio njihovog posla: ovladati crkvenim učenjima i ideološkim sklonostima svih njezinih članova. Jednom kada smatraju da te sklonosti sadrže elemente koji su štetni za društvo ili državu, ili ako smatraju da se pojavljuju neke radikalne misli i gledišta, odmah će to prijaviti i reći svojim nadređenima kako bi se mogle poduzeti odgovarajuće mjere. Ono čemu prvo žele ovladati jesu crkvena učenja – to je jedan od njihovih glavnih poslova u nadziranju crkve – a potom i informacije o crkvenom osoblju. Na primjer, prikupljaju informacije o tome tko su viši starješine crkve, uključujući njihove adrese stanovanja, dob, izgled, stupanj obrazovanja, interese i hobije, zdravstveno stanje, o čemu govore u svakodnevnom životu, kamo idu, koji posao rade, kao i njihovo dnevno radno vrijeme i sadržaj posla. Gledaju jesu li ti starješine dali bilo kakve izjave ili poduzeli bilo kakve radnje koje su protiv vlade, protiv religija ili protiv društvenih trendova, kao i reakcije tih starješina na sustav upravljanja nacijom i trenutna politička zbivanja, između ostalog. Sve su to aspekti koje žele dokučiti oni koji nadziru crkvu. Nadalje, oni također neprestano obraćaju pažnju na strukturu crkve i administrativne strukture. Na primjer, prate tko su starješine i djelatnici u crkvi, koja je razina smijenjenih starješina, kakva su uređenja napravljena za njih nakon što su smijenjeni, koji su starješine uhićeni i tko je preuzeo njihov posao nakon toga. Između ostalih specifičnih informacija, oni prikupljaju informacije o dobi onoga tko je naslijedio smijenjenog starješinu, njegovom spolu, koliko godina vjeruje u Boga, njegovom stupnju obrazovanja i – ako su talentirani sveučilišni diplomanti – imaju li negativan utjecaj na zemlju ili društvo, te mogu li se potencijalno regrutirati za rad u vladinim odjelima. Čak žele saznati i za određene crkvene starješine koji preuzimaju svoje dužnosti ili su smijenjeni. To jest, status osoblja, specifičan administrativni posao i struktura crkve – sve su to aspekti s kojima se žele upoznati. Dodatno, žele u potpunosti ovladati informacijama o tome koliko vrsta posla postoji u crkvi, koliko ima grupa i detalje o nadzornicima svake grupe, između ostalog. Idu uokolo raspitujući se, promatrajući i učeći, provodeći svoj posao vrlo detaljno. Posao koji treba obaviti i zadatak koji treba izvršiti ljudi ove vrste koji se infiltriraju u crkvu jest da brzo ovladaju svim aspektima situacije u crkvi i njezinim različitim kretanjima kako bi postigli svrhu nadziranja crkve. To uključuje, na primjer, kako se crkva razvija u inozemstvu, u koliko se zemalja evanđelje proširilo i u kojim su zemljama osnovane crkve – sve te detalje trebaju dokučiti. Ovo su glavni zadaci koje obavljaju u nadziranju crkve: prvo, dokučiti crkvena učenja; drugo, dokučiti situaciju crkvenog osoblja; i treće, dokučiti status crkvenog posla i njegovu ključnu dinamiku u skorije vrijeme. Oni u potpunosti djeluju kao suučesnici i slugani Sotone, velikog crvenog zmaja; oni su istinske Sotonine sluge.

Ljudi ove vrste koji nadziru crkvu infiltriraju se u crkvu sa svrhom da dokuče informacije vezane za crkvena učenja, osoblje, kretanja djela, veličinu crkve i druge aspekte. Cilj im je dokučiti svaki od tih aspekata, a zatim ih prijaviti svojim nadređenima, koji mogu, u bilo kojem trenutku, razviti odgovarajuće planove politike ili mjere za postupanje s crkvom na temelju situacije. Ukratko, njihova svrha u nadziranju crkve nipošto nije dobronamjerna. Inače, zašto bi i dalje nadzirali crkvu, s obzirom na to da im to ne donosi ni bogatstvo ni korist? Nije li to zato što su uznemireni zbog postojanja crkve? Oni ne vjeruju da se crkva koju je uspostavio i vodi Bog sastoji od ljudi koji istinski vjeruju u Boga, nemajući nikakve veze s državom, društvom ili političkim skupinama i organizacijama. Ali bez obzira na to kako istražuju crkvu, ostaju uznemireni. Zašto? Zato što su ateisti, ne priznaju Boga, a također mrze istinu. Stoga su sposobni činiti glupe i apsurdne radnje kao što su tlačenje i uhićivanje vjernika, kao i nadziranje crkve. Zašto poduzimaju mjere nadziranja i otpora protiv crkve? Zato što je njihova najveća briga da će crkva, ako previše naraste i bude imala previše članova, imati značajan utjecaj na zemlju, vladu i društvo, pa čak i prijetiti i utjecati na tradicionalne kulture i tradicionalne vjerske skupine. To je pravi razlog njihovog nadziranja i otpora prema crkvi. Stoga, oni tretiraju nadziranje i opiranje crkvi kao politički zadatak koji treba izvršiti.

Ljude ove vrste koji nadziru crkvu možda nije lako razlučiti unutar crkve jer imaju skrivene motive i duboko se skrivaju kako ih drugi ne bi mogli otkriti. Stoga se oni mogu dobro slagati s većinom u crkvi, ne radeći ništa neobično, ponašati se posebno dobro i nikada ne izražavajući nikakva suprotna stajališta o djelu koje obavlja crkva. Međutim, ti pojedinci imaju jednu karakteristiku: mlaki su prema vjerovanju u Boga, niti su vrlo aktivni niti vrlo pasivni u vezi s tim. Mogu obaviti dio dužnosti koje su im dodijeljene, ali nikada ne otkrivaju svoje osobne detalje, kao što su gdje rade, kakva im je obiteljska situacija ili jesu li prije vjerovali u Boga. Ako netko spomene rad u vladinom odjelu, oni izvrdavaju odgovor, izbjegavajući davati bilo kakva mišljenja o vladi, politici, politikama ili religiji. Njihovo ponašanje karakterizira izbjegavanje bilo kakvih osjetljivih tema; niti kritiziraju niti hvale vladu, niti raspravljaju o njezinim politikama ili sustavu upravljanja. Kada netko ukaže da je određeni pojedinac špijun, postaju primjetno nervozni i mogu čak brzo ustati da se brane. Osim što su nervozni, možda također primijetiš iz njihovog pogleda sklonost izbjegavanju takvih osjetljivih tema; klone se svakoga tko ih može prozreti. Dodatno, često primaju pozive iz nepoznatih izvora ili ih kontaktiraju i s njima komuniciraju tajanstveni pojedinci koji nisu povezani s crkvom, i čim odgovore na jedan od tih poziva, udalje se od drugih. Ako ih netko slučajno vidi u tim trenucima, postaju vidno smeteni, pocrvene i izgledaju izrazito uznemireni, bojeći se da bi njihov identitet mogao biti otkriven. Osim što potajno prikupljaju informacije o crkvi, s vremena na vrijeme se raspituju i o situaciji s braćom i sestrama, postavljajući pitanja poput: „Koliko godina ti vjeruješ u Boga? Vjeruju li ti roditelji? Jesu li članovi tvoje obitelji u kontinentalnoj Kini? Od članova tvoje obitelji u kontinentalnoj Kini, koji od njih vjeruju u Boga i koliko godina? Koliko su stari? Koliko ljudi ima u vašoj lokalnoj crkvi? Kako im ide sada?” S vremena na vrijeme traže osjetljive i privatne informacije koje ljudi ne žele otkriti. U općim interakcijama među braćom i sestrama, nitko namjerno ili aktivno ne pita o osjetljivim osobnim informacijama ako netko ne želi dijeliti. Međutim, ovaj pojedinac posvećuje posebnu pažnju takvim stvarima, čak ide toliko daleko da prati kretanja nekih starješina i djelatnika ili ljudi zaduženih za važan posao, pokušavajući dobiti pristup podacima na računalima i mobilnim telefonima tih ljudi ili informacijama o njihovoj adresi, inzistirajući na temeljitom istraživanju tih detalja. Ako primijete da određeni starješina nije prisustvovao okupljanju, pitat će: „Taj i taj danas nije na okupljanju. Što radi?” Ako netko spomene da je zauzet, ispitivat će dalje: „Zauzet čime? Poji li opet one pridošlice? Tko su te pridošlice? Kada su počeli vjerovati? Kako to da ja ne znam za to?” Neprestano sve ispituju. Braća i sestre kažu: „Ako ne trebamo znati, onda nemojmo pitati. Zašto stalno pitaš? Ovo se ne tiče ulaska u život, ne uključuje istinu; nema potrebe znati.” Na što ubačeni element odgovara: „Ali to su stvari Božje kuće, crkvenog rada; zašto ne bismo mogli znati o tome? Svi vjerujemo u Boga, znati malo ne škodi. Ako vi ne želite znati, to znači da vas nije briga za crkveni rad ili crkvene starješine. S kim se točno starješina išao sastati? Koliko ima novih vjernika? Gdje su? I ja bih ih volio upoznati.” Uvijek se raspituju o tim stvarima.

Postoji još jedan zadatak kojemu oni koji nadziru crkvu posvećuju najviše pažnje, a to je da dokuče financijsku situaciju crkve. S jedne strane, nastoje razumjeti izvore crkvenih financija. Žele znati je li crkva osnovala tvornice ili poduzeća, posjeduje li izrabljivačke radionice, zapošljava li dječju radnu snagu i uključuju li razne stavke crkvenog rada profitabilne pothvate. Primjerice, donose li proizvodnja videozapisa, filmova, himni i tiskanje knjiga s Božjim riječima profit ili stvaraju prekomjeran profit; koji su izvori crkvenih financija; postoje li bogati pojedinci koji doniraju za potporu crkvi; uključuju li ti pojedinci političke elite ili multimilijunaše i milijardere – to su detalji koje žele dokučiti. Osim što žele dokučiti administrativne strukture i financijske izvore crkve, cilj im je dokučiti i skrbništvo nad crkvenim financijama, s ciljem praćenja tijeka tih sredstava. Kako crkva troši svoj novac, je li uključena u bilo kakve nezakonite aktivnosti, organizira li društvene elite ili surađuje s raznim društvenim organizacijama i skupinama kako bi se zajednički suprotstavili diktatorskim vladama i branili ljudska prava, i tako dalje – to su također neke od važnih situacija koje žele dokučiti. Neki ljudi pitaju: „Nadzire li crkvu samo država velikog crvenog zmaja?” Je li ova izjava točna? Zapravo, cijeli svijet i čitavo ljudsko društvo opiru se Bogu. Nisu samo narodi pod diktatorskom vlašću ti koji se opiru Bogu; čak i u takozvanim kršćanskim zemljama, većina onih na vlasti su ateisti i nevjernici, a čak i među onima na vlasti koji vjeruju ili se izjašnjavaju kao kršćani, broj onih koji mogu prihvatiti istinu je u manjini. Većina ljudi ne priznaje, a kamoli prihvaća, istinu. Dakle, nisu li to ljudi koji vjeruju u Boga, a ipak Mu se opiru? Primjerice, u religijama poput kršćanstva, katoličanstva i judaizma u Izraelu, sastoje li se viši ešaloni od ljudi koji prihvaćaju istinu? Nimalo. Nitko od njih ne dolazi istražiti Božje djelo; nijedan ne može prihvatiti istinu. Da budemo precizni, svi su oni bezvjernici; svi se opiru Bogu i antikristi su. Oni ometaju i sabotiraju Božje djelo te brutalno suzbijaju i progone one koji slijede Boga, što dokazuje njihov odnos prema Božjem djelu u posljednjim danima. Koja vjeroispovijed dopušta svojim vjernicima da slobodno istražuju istiniti put, slušaju propovjednike izvana ili primaju strance? Nijedna to ne može. Koja je rasa ili narod prijateljski nastrojen prema crkvi? (Nijedna.) Već je za svaku pohvalu ako ti daju malo vjerske slobode i prostora za disanje. Očekuješ li još uvijek da te podrže povrh toga? Kada se pojavi Božja crkva ili kada crkva počne propovijedati evanđelje, ti ljudi koji uopće ne vjeruju u postojanje Boga i koji osjećaju posebnu odbojnost i gnušanje prema istinama koje je Bog izrazio, tada poduzimaju poseban posao, a to je da zaduže pojedince da pomno nadziru crkvu. „Nadzirati” ovdje znači nadgledati, dokučiti i kontrolirati; to jest, strogo nadgledati, dokučiti i kontrolirati sve aspekte crkve u svakom razdoblju. Neki ljudi kažu: „Nisu javno osudili ili se usprotivili Božjem djelu, niti smo mi trpjeli progon ili uznemiravanje u našem lokalnom životu. Osjećamo da je vjerovati u Boga, okupljati se, vršiti svoju dužnost i širiti evanđelje u inozemstvu mnogo bolje i sigurnije nego u državi velikog crvenog zmaja. Nismo doživjeli nikakvo ometanje.” Samo zato što nije bilo ometanja i što ti je dana određena sloboda, ne bi trebao nijekati njihov posao nadziranja crkve. To malo vjerske slobode koje ti je dano osnovna je društvena institucija; ono u čemu uživaš samo su osnovna prava bilo kojeg građanina u zemlji u kojoj živiš. Uživanje tih osnovnih prava ne znači da su nacionalna vlada, društvene skupine ili vjerski svijet prihvatili i priznali Božje djelo i rad crkve, da su postali prijateljski nastrojeni ili da više nema neprijateljstva i nadziranja. Nije li tako? (Da.) Ova stvar nije apstraktna, zar ne? (Ne, nije.)

Kakav bi trebao biti naš stav prema neprijateljstvu i nadziranju od strane sotonskih režima? Trebamo li ga odbaciti i izbjegavati, ili ga jednostavno ignorirati? Prvo, razmislite o ovome: Boji li se crkva da oni nadziru bilo koji rad koji obavlja? (Ne.) Imamo li ikakve tajne aktivnosti? Dajemo li ikakve protudržavne ili protuvladine političke izjave? (Ne.) To se može potvrditi. Vjerovanje u Boga nikada ne uključuje sudjelovanje u politici. Većina vas vjeruje u Boga više od tri godine, neki čak dvadeset ili trideset godina. Je li itko tijekom svih ovih godina slušanja propovijedi ikada otkrio da crkva daje protudržavne ili protudruštvene izjave? (Ne.) Ni najmanje; Božja kuća nikada ne raspravlja o politici. Štoviše, Crkvu Svemogućeg Boga uspostavio je Bog, ona je predokus Božjeg kraljevstva na zemlji, a ne organizacija koju je oblikovala neka osoba, niti ju je uspostavio neki pojedinac. Dakle, zbog kojeg je posla Bog uspostavio crkvu? To nije bavljenje protudruštvenim, protureligijskim ili protupolitičkim djelom. Što je onda posao crkve? Prvo, njezin glavni posao je širiti dobru vijest o tome da je Bog postao tijelo kako bi spasio čovječanstvo u posljednjim danima, dopuštajući čovječanstvu da prihvati sve istine koje je Bog izrazio kako bi se mogli obratiti Bogu i obožavati Ga. Drugo, uključuje dovođenje onih koji čeznu za istinom pred Boga kako bi prihvatili sud i grdnju Božjih riječi i bili pročišćeni, te u konačnici postigli spasenje. To je posao koji poduzima crkva, onakva kakvu ju je Bog uspostavio, i to je značaj i vrijednost postojanja crkve. To nema nikakve veze s politikom, poslovanjem, industrijom, tehnologijom ili bilo kojim drugim sektorom društva; s tim stvarima nema apsolutno nikakve veze. Što je onda bit Božjeg djela spasenja unutar crkve? Rečeno najjednostavnijim i najjezgrovitijim izrazima, to je upravljanje čovječanstvom. Specifičan sadržaj upravljanja čovječanstvom uključuje dovođenje ljudi pred Boga, u stvarnost Božjih riječi, dopuštajući im da prihvate Božji sud i grdnju kako bi bili pročišćeni i postigli spasenje. To je specifično djelo upravljanja čovječanstvom. Bilo koji posao kojim se crkva bavi povezano je s Božjim upravljanjem, Božjim planom i, naravno, uključuje riječi koje je Bog izrazio; nema nikakve veze s raznim poslovima koje poduzimaju svjetovni ljudi. Stoga, bilo koja informacija o crkvi, bilo da se tiče njezinih učenja, osoblja, administrativnih struktura, statusa njezina rada, ili čak financijske situacije crkve, nema apsolutno nikakve veze s bilo kojom zemljom, bilo kojim društvom, bilo kojom rasom, bilo kojom religijom ili bilo kojom ljudskom skupinom – čak ni najmanje veze. Stoga, imajući na umu ove točke, bilo da se radi o vladajućoj stranci, vjerskim skupinama ili društvenim skupinama, na što se isključivo svodi njihov čin slanja ljudi da nadziru crkvu? (Na nepotrebnu aktivnost.) „Nepotrebna aktivnost” je formalan izraz. Kako glasi uobičajena izreka? Ne znaju što bi sa sobom od dosade, zar ne? Po Mom mišljenju, upravo je to; dani su im ispunjeni s previše udobnosti i lakoće, pa šalju ovih nekoliko besposlenih pojedinaca da nadziru crkvu, čak tretirajući to kao politički zadatak, kao ozbiljan posao – to je potpuno apsurdno! Bilo bi mnogo bolje kada bi taj napor uložili u otvaranje obrazovnih ili dobrotvornih ustanova. Ovo je samo slučaj previše tjelesne udobnosti koja vodi u besposličarenje, a ne u usredotočenost na ispravne zadatke! Kad bi cijela ljudska rasa bila poput Božje crkve, s Bogom koji osobno napasa i vodi, tada bi ovaj svijet, ovo čovječanstvo, uštedjelo mnogo na nepotrebnim ustanovama, troškovima i nevoljama. U najmanju ruku, agencije poput špijunskih organizacija i policijskih uprava, ti sigurnosni sektori, ne bi služili ničemu te bi morali biti raspušteni i preraspoređeni na druge poslove.

Pojedinci zaduženi za nadziranje crkve imaju misiju. Njihov primarni zadatak po infiltriranju u crkvu su ovih nekoliko aspekata o kojima smo razgovarali; nakon što ovladaju s nekoliko osnovnih i važnih situacija unutar crkve, podnose izvještaj svojim nadređenima. Bez obzira na njihove misli, mišljenja ili svrhu iza njihovog djela, prisutnost ovih nadziratelja unutar crkve trebala bi potaknuti braću i sestre da budu na oprezu i da s njima postupaju mudro. Je li ovaj pristup ispravan? (Da.) Onda, postoji li potreba za pretjeranom uzbunom? (Ne.) Kako bismo trebali pristupiti pojavi takvih pojedinaca? Postoje dva načela, vrlo je jednostavno. Ako idu uokolo raspitujući se i tražeći informacije, to ih jasno označava kao špijuna ili izviđača. Takvi pojedinci imaju izuzetno podlu i drsku narav; uzrokuju ozbiljna ometanja u crkvi. Sama njihova prisutnost uzrokuje nemir među ljudima, sprječavajući ih da dođu pred Boga. Sastanci i vršenje dužnosti također su ometeni i pogođeni, a sigurnost ljudi je ugrožena. Kako bi se trebalo postupati s takvom osobom? (Uklonite je iz crkve.) Točno; ako uzrokuju ometanja u crkvenom životu ili radu crkve, treba ih izravno pročistiti. Onda, postoji li potreba da se skrivate od njih ili ih se bojite? (Ne.) Neki ljudi, kada se susretnu sa špijunima u inozemstvu, paničare i skrivaju se posvuda, kao da su vidjeli policiju u domovini. Kada neka braća i sestre idu obavljati poslove i susretnu špijune koji im postavljaju pitanja, i čuju kako je zastrašujući ton ispitivanja, sličan policijskom ispitivanju, toliko se uplaše da pobjegnu čak i ne dovršivši poslove. Ja kažem: „Kako možeš biti takav slabić? Zašto bježiš? Čega se imaš bojati? U državi velikog crvenog zmaja, toliko je braće i sestara bilo uhvaćeno, ali su ostali neustrašivi; nisu postali Jude, čvrsto su stajali u svom svjedočanstvu. Zašto se onda, nakon što si već došao u inozemstvo, još uvijek možeš toliko bojati? Nisi prekršio nijedan zakon; čega se imaš bojati?” Neki ljudi kažu: „Uvijek mi pokušavaju prići i uvijek me ispituju.” Zar im ne možeš uzvratiti pitanjem? Mogao bi reći: „S kojim pravom ti mene ispituješ? Poznajem li te? Jesi li ti službenik velikog crvenog zmaja koji provjerava osobne iskaznice? U čije ime pitaš? Nastaviš li me ispitivati, tužit ću te!” Postoji li potreba da ih se bojite? (Ne.) Neki ljudi, kada se susretnu s takvim špijunima, ne usuđuju se progovoriti i brzo pobjegnu u strahu. Neki smušeni ljudi uopće nemaju razlučivanja i čak pokušavaju propovijedati evanđelje ovim sotonskim špijunima i potrčkalima. Nakon nekoliko pokušaja, shvate: „Ovo nije netko tko vjeruje da Bog postoji. Zašto izgledaj kao službenik velikog crvenog zmaja?” Osjećajući da nešto nije u redu, odustaju. Kasnije, razmisle o tome: „Bog me štiti; srećom, nisam mu odao nikakve osobne podatke. Kakva lažna uzbuna!” Toliko su uplašeni da se više ne usuđuju nasumično propovijedati evanđelje bilo kome koga sretnu. Zapravo, doista je bilo špijuna koji su dovedeni u crkvu kroz propovijedanje. Oni su izviđači koje je veliki crveni zmaj usadio u crkvu, namjerno ih je Sotona rasporedio. Oni su poput vukova u janjećoj koži, infiltriraju se u crkvu, ali ne jedu i ne piju Božje riječi niti u zajedništvu razgovaraju o istini, nego uvijek njuškaju uokolo za informacijama o crkvi i kopaju po osobnim detaljima. Jednom kada se otkrije da je njihovo ponašanje sumnjivo ili da su već uzrokovali ometanja unutar crkve, treba ih odmah pročistiti – izviđačima velikog crvenog zmaja, Sotoninim slugama, apsolutno se ne smije dopustiti da ometaju crkvu. Uklonite svakoga koga nađete; ne pokazujte im nikakvu milost! Ako se netko dobro slaže sa špijunom, uvijek spreman ljubazno postupati sa špijunom iz osjećaja ljubavi, odgovarajući na sva pitanja koja mu se postave, igrajući ulogu slugana za špijuna, takav izrod mora biti izravno izbačen! Sumnjive pojedince treba pomno pratiti i promatrati; nijedan detalj o crkvi ne smije im se otkriti, a pogotovo ne tko su starješine i djelatnici. Ako se špijunu dopusti da dođe do bilo kakve informacije, to bi u svakom trenutku moglo predstavljati skrivenu prijetnju ili katastrofu za crkvu i braću i sestre. Stoga, kada se utvrdi da je netko sumnjiv, sve dok nikada ne jede i ne pije Božje riječi niti razgovara o istini, on je definitivno bezvjernik i ispravno je odmah ga ukloniti. Čak i ako takva osoba nije špijun, nije dobra osoba, pa njeno uklanjanje nipošto nije nepravedno. Ako se utvrdi da je netko u bliskoj vezi sa špijunom i sposoban izdati crkvu, treba ga odmah ukloniti pod bilo kojim okolnostima. Takve hulje i izrodi mogu donijeti samo katastrofu crkvi i braći i sestrama. Oni su čak i gori od pasa čuvara; čak i ako ne čine zla djela, svejedno moraju biti uklonjeni. Sada je veliki crveni zmaj na rubu propasti, ali nisu voljni prihvatiti svoj poraz i uništenje. Nastavljaju uhićivati i progoniti Božji izabrani narod i provoditi špijunske operacije kako bi se infiltrirali u Božju kuću. Njihovo ometanje i sabotiranje rada crkve nikada nije prestalo. Sada su neki očito sumnjivi pojedinci razotkriveni. Njihovi pokušaji prikupljanja informacija izazvali su pomutnju, olakšavajući drugima da ih prozru. Jednom kada su se razotkrili, crkva ih uklanja. Ali jesu li svi lukavi špijuni razotkriveni? Nema šanse. Moguće je da su crkve posvuda infiltrirane od strane agenata velikog crvenog zmaja. Neke pojedince, nakon što ih je veliki crveni zmaj uhvatio, Sotona prisiljava prijetnjama, iskušenjima i raznim drugim sredstvima da djeluju u njihovo ime i zatim se infiltriraju u crkvu. To su skriveni špijuni. Takvi izviđači su podmukli i lukavi, posjeduju određenu pronicljivost i intelekt. Rječnikom nevjernika, oni imaju određene sposobnosti. Kada nadziru crkvu, čine to neprimjetno, djelujući tiho i potajno, nikada ne otkrivajući svoje prave namjere u interakciji s drugima. Većina ljudi ne primjećuje ništa kada je s njima u interakciji; nisu svjesni da špijun prikuplja informacije niti osjećaju odbojnost špijuna prema vjerovanju u Boga. Špijun je možda već dokučio osnovnu situaciju u crkvi prije nego što većina ljudi uopće shvati da su tamo da nadziru crkvu. Izvana, takvi pojedinci ne uzrokuju nikakvo ometanje crkvi ili većini ljudi, pa kako bi se s njima trebalo postupati? Trebamo li poduzeti bilo kakve mjere ili rješenja kako bismo se pozabavili njihovim nadziranjem crkve? Kao što je ranije spomenuto, boji li se crkva njihovog nadziranja u bilo kojem pogledu? (Ne.) Postojanje naše crkve i razne poslovi kojima se bavi otvoreni su i časni; ti poslovi najpravednija su stvar među čovječanstvom. Ako bilo koja organizacija želi razumjeti bilo koji aspekt crkve, crkvena iskustvena svjedočanstva javno se emitiraju na internetu – svatko ih može gledati kako želi. Nema tajni, nema nezakonitih aktivnosti, i zasigurno nema ometanja društvenog poretka ili oprečnih govora ili postupaka. Stoga, ako potajno istražuju i nadziru situaciju u crkvi, neka im bude. Zašto to kažem? Ovi pojedinci koji rade kao agenti posjeduju određeni profesionalni standard, i obični ljudi ne mogu otkriti koji su točno zadaci koje obavljaju iza kulisa. Dakle, sve dok ne uzrokuju ometanja, nema potrebe zamarati se s njima; samo neka ih bude. Štoviše, ovi bezvjernici, ateisti i politički angažirani pojedinci nisu navikli na crkveni život niti su za njega zainteresirani. U crkvi, gdje ljudi svakodnevno čitaju Božje riječi, prihvaćaju sud i grdnju, te raspravljaju o spoznaji samoga sebe, spoznaji Boga i promjeni naravi, kako se ne bi osjećali kao na iglama ili prolazili kroz muke? Na svakom sastanku, nemirni su kao mravi u vrućoj vodi; osjećaju se nevoljkima prisiljavati se da ostanu u crkvi. U svojim srcima razumiju da je crkva samo crkva i da apsolutno nije politički angažirana organizacija. Nadziranjem i učenjem o crkvi, te postajući svjesni što točno ona čini, obrazuju se o činjenici da Bog suvereno vlada nad svim stvarima i nad sudbinom čovječanstva, šireći svoje horizonte kako ne bi živjeli tako neuko. I oni su stvorena bića, a ipak čak ni ne znaju da je čovjeka stvorio Bog, što pokazuje koliko su glupi i beznačajni! Postoji li ikakav rizik u tome da im se dopusti da ostanu u crkvi? Ako ne predstavljaju prijetnju ili ometanje crkvi ili braći i sestrama, neka budu tu gdje su. Jednom kada učine nešto što uzrokuje ometanje, to je njihov trenutak razotkrivanja i to je pravo vrijeme da se s njima postupi. Na temelju činjenica i dokaza, treba ih odmah razlučiti i odrediti im narav – njihova misija završava i crkva ih prirodno izbacuje. Je li ovaj pristup dobar? (Da.) Neki ljudi pitaju: „Nije li rad crkve otvoren i pošten? Zašto ograničavati nadziranje od strane ljudi?” Ovo je uglavnom usmjereno na režim velikog crvenog zmaja, na Sotonu. Njegovo nadziranje crkve je u svrhu suzbijanja, uhićenja i nanošenja štete Božjem izabranom narodu; stoga, Božja kuća ne dopušta njegovo nadziranje kako bi spriječila da Božji izabrani narod trpi progon i pokolj. Ako pojedinci iz demokratskih zemalja ili vjerskih skupina dođu istražiti istiniti put, mogu to potražiti na internetu ili kontaktirati crkvu. Crkva prima svakoga tko iskreno traži istinu. Ali ako druga strana gaji zle namjere i nastoji iskriviti dobro i zlo te klevetati crkvu, kako bi Božja kuća mogla dopustiti nadziranje koje oni provode? Ne bi li bilo izuzetno glupo dopustiti njihovo nadziranje? Ne bi li to bilo budalasto i neuko? (Da.) Božja kuća je uvijek pozdravljala one koji traže istinu i srdačno ih prima, što je u potpunosti u skladu s Božjim nakanama. Ako ljudi to ne shvaćaju, to je zbog njihove gluposti i neznanja. Vanjska politika crkve je otvorena i poštena, u potpunosti je u skladu s načelima istine i prožeta je inteligencijom i mudrošću. Ako netko ne može shvatiti ove pozitivne stvari, onda je on apsurdna, smušena osoba. Neki ljudi kažu: „Ako izviđači ili Sotonine sluge dođu učiti o crkvi, trebamo li biti pošteni ljudi i istinito odgovoriti na njihova pitanja?” Govoriti istinu đavlima i Sotonama je glupo; to ne čini čovjeka poštenom osobom, već ga pretvara u Sotoninog slugana. Kada Sotonin soj želi učiti o situacijama u crkvi i ovladati njima, Božji izabrani narod nema odgovornost da im to kaže. Oni ne mogu prihvatiti istinu i nemaju dobru volju, stoga im nemamo što reći! Činiti ovo nije plahovitost, već mudrost. Neki ljudi pitaju: „Ako me pitaju: ‚Tko vodi vašu crkvu? Koliko godina vjeruju?’, mogu li im to reći?” Trebao bi ih pitati: „Koja je tvoja svrha u tome da znaš o našem starješini? Kada mi to kažeš, razmislit ću o tome i onda odlučiti hoću li ti reći ili ne.” Je li ovaj odgovor mudar? (Da.) To se zove postupanje prema načelima. Razumijete li? Kako se evanđeosko djelo širi i broj ljudi u crkvi postupno povećava, izviđači i agenti mogu se s vremena na vrijeme pojaviti u crkvama u različitim zemljama i regijama. Za takve pojedince, bit će dovoljno jednostavno obavijestiti Božji izabrani narod da s njima postupa mudro. Ako se utvrdi da uzrokuju ometanja ili prekide, treba ih odmah ukloniti. Većina ljudi bi trebala imati neko razumijevanje i razlučivanje načina na koji ovi agenti govore i djeluju, odnosno kako se ponašaju, i definitivno će imati neku svijest ili percepciju pri interakciji s njima. Ako samo nekoliko braće i sestara u crkvi primijeti takve pojedince, ali nisu sigurni jesu li špijuni ili izviđači, onda s njima treba postupati oprezno i mudrim pristupom. Ako ih je većina ljudi primijetila, mogu se međusobno obavijestiti i poduzeti mjere opreza. Ako osumnjičeni špijuni ne pokazuju nikakvu prijateljstvo prema crkvi ili braći i sestrama, neprestano nastojeći smjestiti braći i sestrama i ometati crkvu i uvijek tražeći dokaze kojima bi diskreditirali crkvu, čak idući toliko daleko da fotografiraju ili snimaju braću i sestre ili koriste mamljenje i iskušenje kako bi izvukli informacije koje žele znati, takvim pojedincima, jednom kada su otkriveni, ne smije se to dopustiti – moraju biti odmah uklonjeni iz crkve. Vi se možda niste susreli s ovim situacijama prije, pa vas unaprijed pripremam na to. Ovdje se radi o širenju vašeg razumijevanja, o poznavanju čovječanstva, društva, politike i svijeta – to je toliko mračno i toliko zlo.

Što se tiče devete svrhe nečijeg vjerovanja u Boga – nadziranje crkve – ovime završava naš razgovor u zajedništvu o osnovnom sadržaju. Je li sve jasno izrečeno? (Da.) Koje to sadržaje žele nadzirati oni koji nadziru crkvu? (Crkvena učenja, kadrovsku situaciju, stanje rada i financijsko stanje.) U osnovi, ova četiri područja su ono što ih najviše brine. Što ova četiri aspekta uključuju? Uključuju ono zbog čega su najviše zabrinuti: utjecaj prisutnosti crkve na društvo, naciju i vjerski svijet. Također su zabrinuti da bi crkva mogla koristiti religiju kao krinku za bavljenje politikom i svrgavanje vlade, gledajući na to kao na najveću skrivenu opasnost. Stoga, oni suzbijaju, progone i zabranjuju crkvu, te uhićuju njezine članove. Država velikog crvenog zmaja zabranjuje sva vjerska uvjerenja, neke zemlje zabranjuju određena uvjerenja, a većina zemalja se boji da istina zavlada i boje se da ljudi prihvate istinu, što prijeti njihovoj vladavini. Ukratko, što više u nekom mjestu ima Boga koji djeluje i izražava istinu, i što više crkva ima djelo Duha Svetoga, to je vjerojatnije da će biti nadzirana i gledana s neprijateljstvom od strane raznih vlada. Stoga, vlade često šalju agente prerušene u ljude koji istražuju istiniti put kako bi saznali i dokučili situaciju u crkvi, s ciljem nadziranja svih kretanja u crkvi. Dodatno, pokušavaju dokučiti trendove crkvenog rada, kako bi vidjeli je li crkva uključena u politiku, sudjeluje li u nekim političkim aktivnostima pod krinkom obavljanja crkvenog rada i ima li ikakve veze s prekomorskim vjerskim snagama. To i još mnogo toga je ono što žele dokučiti i zbog čega su zabrinuti. Nadalje, financijska situacija crkve je također nešto što žele dokučiti. Oni razmišljaju ovako: „Ova crkva se brojčano povećala i brzo se razvila – odakle joj novac? Koje organizacije ili bogati pojedinci joj doniraju?” Ukratko, nema ničega čega se mi možda ne bismo sjetili, a da oni nisu razmotrili. Zašto? Zato što su zli; oni su zli ljudi. Njihovi pokušaji da dokuče situaciju u crkvi proizlaze iz njihove ogromne brige zbog postojanja crkve, bojeći se da bi crkva mogla utjecati na više ljudi, što bi predstavljalo prijetnju njihovoj vladavini; to je upravo ono zbog čega su zabrinuti u vezi s crkvom. Bez obzira koliko pravedan ili legitiman bio posao koji crkva poduzima, oni i dalje ne vjeruju. Zašto? Zato što su bezvjernici, ateisti i materijalisti – ono što materijalisti mogu učiniti je upravo to. To su četiri situacije zbog kojih se brinu. Upravo smo razgovarali o dva načela koja se tiču odgovarajućeg načina postupanja s takvim pojedincima nakon što smo razumjeli razloge i ciljeve iza njihovih briga o ove četiri situacije. Dajte jednostavan sažetak ovih načela i govorite o njima. (Ako uzrokuju ometanja u crkvi, onda ih pročistite; ako ne uzrokuju ometanja, nema potrebe zamarati se s njima.) Ako uzrokuju ometanja, njuškajući posvuda i izazivajući paniku, onda ih pročistite bez milosti; ako ne uzrokuju ometanja i većina ljudi ih ne primjećuje ili ne može razlučiti, onda ih ignorirajte. Jednom kada jasno vide da je ovo doista crkveni rad, da su sve to vjerske aktivnosti, i da crkva uopće nije uključena u politiku, samo potvrđivanje te točke natjerat će ih da odu sami od sebe. To je pristup koji demokratske zemlje koriste za razumijevanje vjerskih situacija. Također je ranije spomenuto da je čovječanstvo vrlo složeno. Koji je razlog složenosti čovječanstva? Ne proizlazi li on iz zla čovječanstva? (Da.) Kako je nastalo zlo čovječanstva? Zašto reći da je čovječanstvo zlo? Zato što je Sotona previše duboko iskvario čovječanstvo. Kako se to kaže jednostavnim jezikom? Sotona je pretvorio ljude u đavole; cijelo čovječanstvo je pod vlašću đavola, s previše velikih i malih đavola, pa su mjesta gdje se ljudi okupljaju postala gradovi đavola. Kada se mnogo đavola okupi zajedno, postaje složeno; oni su sposobni počiniti sve vrste zlih djela i baviti se svim vrstama podlih aktivnosti. Zato što su svi đavli zli, uvijek postoji sukob među njima i nikada ne mogu biti kompatibilni jedni s drugima – to komplicira stvari. Mnogo je jednostavnije kada se okupe ljudi koji istinski vjeruju u Boga; svi su voljni čitati Božje riječi i živjeti crkveni život i svi uživaju u vršenju svojih dužnosti i bavljenju ispravnim zadacima. Ne sudjeluju u pokvarenim i podlim aktivnostima – u najgorem slučaju, mogli bi otkriti neku iskvarenost. Samo takvi ljudi mogu postići spasenje kroz vjeru u Boga. Đavli nikada ne mogu biti spašeni kroz vjeru u Boga jer vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Čak i da đavli vjeruju u Boga desetljećima ili stoljećima, ne bi se promijenili, što je činjenica vidljiva svima. Mnoge su crkve već pročistile one koji su đavli, što je dobra stvar i u potpunosti je u skladu s Božjim nakanama. U nekim crkvama polovica ljudi su đavli, dok su u drugima manjina đavli. Je li lako obavljati crkveni posao u takvim crkvama? Sigurno ne. Ako se đavli pročiste, ostavljajući samo iskvareno čovječanstvo, crkveni posao postaje mnogo lakši za obaviti. Najbjednija situacija je kada lažni starješine ili antikristi drže vlast u nekim crkvama, s đavlima koji preuzimaju vodeću ulogu; tada je Božji izabrani narod u tim crkvama doista pogođen. Recite Mi, mogu li lažni starješine ili antikristi koji drže vlast donijeti mir i radost Božjem izabranom narodu? Misli i ideje lažnih starješina i antikrista potpuno su zle i suprotne istini. Ako postoji deset ili dvadeset živih đavola koji ih podržavaju, živjeti u takvoj crkvi je kao živjeti na mjestu gdje se đavoli okupljaju, u jazbini đavola koju kontrolira kralj đavola; to je slično životu unutar stroja za mljevenje mesa, koji ti melje um i duh i ne da ti mira. Ono što svakodnevno zaokuplja tvoje misli su stvari poput toga s kim se boriti ili sukobljavati, s kim se sprijateljiti i približiti, koga izbjegavati i čuvati se i tako dalje; nemaš čak ni svoj mir, živiš u stalnom strahu i strepnji, bez trunke spokoja. Nije li ovo kao da si u stroju za mljevenje mesa? (Da.) Ovo zlo društvo, ovo zlo čovječanstvo, tretira svakoga i svaku skupinu ili organizaciju na isti način, primjenjujući ista mišljenja i stajališta na sve. Slično tome, nelagodno mu je čak i prema crkvi, instituciji koja je relativno pozitivna, ne štedeći je. Bez obzira na sve, način na koji se mi odnosimo prema njima je principijelan, zar ne?

Ovim smo okončali naš razgovor u zajedništvu o devetoj svrsi nečijeg vjerovanja u Boga – nadziranje crkve – a ovim je ujedno i okončan naš razgovor o cjelokupnom sadržaju prve kategorije četrnaeste odgovornosti starješina i djelatnika. Ovim točkama u osnovi su sažete svrhe zbog kojih ovi bezvjernici i ateisti vjeruju u Boga. Posljednja svrha o kojoj smo razgovarali neznatno se razlikuje po sadržaju od prethodnih. Kada se oni koji nadziru crkvu infiltriraju u crkvu, oni ne jure za kruhom, statusom ili pogodnostima u životu i radu, već dolaze s političkim svrhama. Bez obzira na njihove svrhe, jednom kada ih prozremo i razlučimo, trebali bismo odmah poduzeti odgovarajuće mjere da pročistimo ili izbacimo te pojedince, apsolutno im ne dopuštajući da dugo vrebaju u crkvi. Ovo je važan zadatak za starješine i djelatnike. Na temelju njihove svrhe vjerovanja u Boga, razlučite ih i utvrdite tko su prava braća i sestre – Božji izabrani narod – a tko su razne vrste zlih ljudi koje bi crkva trebala pročistiti ili izbaciti; odmah identificirajte te zle ljude i zatim odmah usvojite odgovarajući pristup kako bi ih se uklonilo ili izbacilo. Ovo je prva kategorija razlučivanja i kategoriziranja različitih vrsta zlih ljudi: nečija svrha vjerovanja u Boga. Završili smo naš razgovor o tome.

II. Na temelju ljudskosti

Sada prelazimo na drugu kategoriju, a to je njihova ljudskost. Kroz očitovanja ljudskosti neke osobe, razlučujemo i utvrđujemo vjeruje li taj pojedinac uistinu u Boga i je li prikladan da ostane u crkvi. Ako, na temelju očitovanja i otkrivenja njihove ljudskosti te suštine njihove ljudskosti, oni nisu istinska braća i sestre, nisu prikladni za ostanak u crkvi, njihova prisutnost ometa braću i sestre i – prema njihovu ponašanju – pripadaju onima koje treba ukloniti ili izbaciti iz crkve, tada bi crkva trebala brzo osmisliti odgovarajuće planove da ukloni ili izbaci te pojedince. Razgovor u zajedništvu o četrnaestoj odgovornosti starješina i djelatnika govori o uklanjanju ili izbacivanju svih vrsta zlih ljudi. Gledajući kroz prizmu ljudskosti, ti pojedinci zasigurno imaju lošu i zlu ljudskost; jednostavnim rječnikom rečeno, oni naprosto nisu dobri. Na temelju očitovanja njihove ljudskosti, treba ih ukloniti ili izbaciti iz crkve kako bi ih se spriječilo da nastave izazivati smetnje u crkvi i utjecati na normalan red crkvenog života Božjeg izabranog naroda i na vršenje njihovih dužnosti. Dakle, kroz koja očitovanja prosuđujemo je li nečija ljudskost dobra ili zla i time odlučujemo treba li ih crkva ukloniti ili izbaciti? Druga kategorija – ljudskost – ukratko, također obuhvaća mnoge točke, ali pozabavimo se za početak prvom točkom.

A. Voljeti iskrivljavati činjenice i govoriti neistine

Prva točka odnosi se na one koji vole iskrivljavati činjenice i govoriti neistine. Sigurno ste svi često viđali takvu vrstu osobe. Kako se primarno očituje ljubav prema iskrivljavanju činjenica i govorenju neistina? To je govorenje bez načela, stalno izazivanje sporova s namjerama i ciljevima, što uzrokuje štetne posljedice. Jasno je da takvi ljudi imaju ozbiljnih problema sa svojim govorom, što je ukorijenjeno u lošoj naravi i nedostatku ljudskosti, što ih navodi da vole iskrivljavati činjenice i govoriti neistine. Gledajući iz perspektive ovog izraza, „iskrivljavanje činjenica i govorenje neistina” znači često tvrditi da je ono što je činjenica neistina, i obrnuto; radi se o izvrtanju crnog i bijelog, pa čak i uljepšavanju činjenica neistinitim detaljima, iznošenju neutemeljenih optužbi, donošenju neosnovanih sudova i govorenju kako im se prohtije. Takvi ljudi nikada ne gledaju na stvari s pozitivne strane; ono što govore ne izgrađuje ljude i nije ni od kakve koristi ni pomoći ljudima. Tijekom interakcije, druženja i komunikacije s njima, slušanje njihova govora često gura srca ljudi u tamu i pomutnju, čak uzrokuje da izgube vjeru u Boga, tako da nemaju sklonosti vjerovati u Boga i ne mogu umiriti svoje misli tijekom duhovnih posvećenosti i okupljanja. Često su nemirni u umu i duhu zbog tvrdnji o tome što je ispravno, a što pogrešno, i zbog tračeva koje takvi pojedinci šire, te počinju na sve gledati s neodobravanjem i ne vide ništa osim mana u drugima. Nakon što ljudi čuju iskrivljavanje činjenica i neistine, njihovo normalno razmišljanje, pa čak i njihova ispravna gledišta o stvarima često bivaju poremećeni, što im otežava razlučivanje što je ispravno, a što nije. Oni kojima nedostaje razlučivanja često su zavedeni i padaju u iskušenje, a da toga nisu ni svjesni, zbog nekih stvari koje govore ljudi koji iskrivljavaju činjenice i govore neistine. Oni misle: „Ti ljudi nikome nisu naudili, normalno sudjeluju na okupljanjima, ponekad čak daju milostinju i pomažu drugima, i nisu učinili ništa loše.” Međutim, posljedice njihove interakcije s takvim pojedincima često su da se zaglibe u pitanjima ispravnog i pogrešnog, zaglibe u iskušenju i zaglibe usred emocionalnih zapleta među ljudima i neprimjerenih međuljudskih odnosa. Ti ljudi koji iskrivljavaju činjenice i govore neistine stručnjaci su za ometanje prikladnih odnosa među ljudima i za sabotiranje nekih čistih shvaćanja u ljudskim umovima. Po njihovu mišljenju, koji god pojedinci dijele dobar odnos i mogu si međusobno pružati podršku i pomoć, postaju mete njihovih podmuklih napada i osuda. Isto tako, tko god vrši svoju dužnost s nešto odanosti i ponešto se troši, također je meta njihovih napada. Bez obzira na to koliko je nešto dobro ili pozitivno, oni pronalaze načine da to ocrne. Prikriveno kritiziraju sve, komentiraju svaku stvar i imaju svoja gledišta o svim pitanjima. Ta gledišta uopće nisu istinska gledišta; dapače, oni govore besmislice, brkaju istinite činjenice i neistine, i izvrću crno i bijelo; radi postizanja cilja, sijanja razdora među ljudima ili klevetanja određenih pojedinaca, čak idu toliko daleko da namjerno i bezobzirno izmišljaju stvari uljepšavajući činjenice neistinitim detaljima i iznoseći neutemeljene optužbe, stvarajući nešto iz ničega. Oni koji nisu svjesni činjenica slušaju ih kako govore i misle da se njihove tvrdnje čine razumnima i da ne bi mogle biti lažne, te tako bivaju zaluđeni. Ova vrsta osobe koja voli iskrivljavati činjenice i govoriti neistine prikriveno kritizira svaku pozitivnu stvar. Je li to zato što imaju osjećaj za pravdu? (Ne.) Prema onima koji aktivno vrše svoju dužnost, onima koji su odani, onima koji se entuzijastično troše i onima koji imaju savjest i razum, takve su osobe prkosne i ne cijene ih. Dakle, koji je razlog bezobzirnog govora tih pojedinaca? Gdje leži korijen? Zašto uvijek vole iskrivljavati činjenice i govoriti neistine? (Zato što je njihova ljudskost loša.) Točno; to je zbog loše ljudskosti. Da je njihova ljudskost dobra, ne bi iskrivljavali činjenice i govorili neistine. Govor bi se trebao temeljiti na savjesti i razumnosti; ne može se na svakom koraku iznositi izopačene teorije i hereze. Korijen iskrivljavanja činjenica i neistina je loša ljudskost. Što god takvi ljudi kažu ima gorak okus; blago rečeno, oni osuđuju druge, ali zapravo, njihove riječi nose neke elemente zlonamjerne osude i kletve, te natruhe poticanja, ljubomore, prkosa, mržnje, pa čak i prizvuk udaranja onoga tko je već na podu. Ukratko, to su glavne karakteristike njihova iskrivljavanja činjenica i govorenja neistina. Osim ovih karakteristika, takvi pojedinci dijele još jednu zajedničku osobinu: zavide ljudima koji imaju ono što njima nedostaje, a smiju se onima kojima nedostaje ono što oni imaju. Je li njihova ljudskost dobra? (Ne.) Pojedinci ove vrste, koji zavide ljudima koji imaju ono što njima nedostaje, a smiju se onima kojima nedostaje ono što oni imaju, osjećaju ljubomoru prema svakome tko je bolji od njih i govore loše o njima iza leđa, osuđujući ih; dok, ako je netko inferioran u odnosu na njih, podrugljivo mu se smiju, spremni ismijavati, izrugivati se i omalovažavati tu osobu. Oni ne mogu ispravno shvatiti nijednu stvar niti joj pristupiti na temelju najosnovnijeg ljudskog morala. Ne osjećaju potrebu ikome željeti blagoslov niti ikome željeti dobro, da mu sve ide kako želi ili da hoda ispravnim putem; ali, u najmanju ruku, trebali bi ispravno procjenjivati druge bez gajenja ikakve zlobe – čak ni u tome ne uspijevaju. Koji se razlog krije iza njihova iskrivljavanja činjenica i govorenja neistina? Kroz njihov govor, kroz njihov stav prema drugima, kroz ono što misle i kroz način na koji se odnose prema drugima duboko u svojim srcima, jasno je da je ljudskost ljudi ove vrste zlonamjerna. Iako ljudi ove vrste koriste samo svoja usta da iskrivljavaju činjenice i govore neistine, iza tih radnji, duboko u njihovim srcima, leže postignuća i ciljevi koje žele ostvariti, kao i njihovi istinski pogledi i stavovi prema ljudima i stvarima. Ostavljajući za sada po strani pitanje shvaćaju li dobro istinu oni koji vole iskrivljavati činjenice i govoriti neistine, i jesu li oni ljudi koji vole istinu, na temelju ove osobine njihove ljudskosti – ljubavi prema iskrivljavanju činjenica i govorenju neistina – mogu li oni imati ikakav dobar ili pozitivan utjecaj na braću i sestre u crkvi? (Ne.) Apsolutno ne!

Pogledajmo neke konkretne primjere da vidimo kakva očitovanja imaju oni koji iskrivljavaju činjenice i govore neistine. Recimo, na primjer, da postoji sestra čija je obitelj vrlo bogata, ali radi propovijedanja evanđelja i svjedočenja o Bogu, odrekla se tjelesnih užitaka i napustila dom kako bi vršila svoju dužnost. Recite Mi, kako bi normalni ljudi gledali na tu situaciju? Ne bi li joj se divili i poželjeli biti poput nje? Barem bi mislili da je sestra hvalevrijedna i da se vrijedi ugledati na nju jer je u stanju žrtvovati tjelesne užitke kako bi vršila svoju dužnost. Ali kako oni koji vole iskrivljavati činjenice i govoriti neistine komentiraju nju? Oni kažu: „Odriče se života bogate osobe da bi po cijele dane išla naokolo i propovijedala evanđelje; ako tako nastavi, prije ili kasnije muž će je izbaciti! Nije li vjera u Boga samo radi primanja blagoslova i uživanja? Pogledajte je, ima blagoslove, ali ne zna kako u njima uživati, napušta obitelj i karijeru da bi svesrdno vršila svoju dužnost; nije li to glupo? Da je moja obitelj tako bogata, ja bih samo uživao kod kuće.” Recite Mi, postoji li ijedna rečenica u tim riječima koja je u skladu s ljudskošću, koja duhovno izgrađuje druge? (Ne.) Oni s nešto razlučivanja, čuvši to, pomislili bi: „Ne iskrivljuje li ovo činjenice? U suštini je pozitivna stvar da se vjernik odrekne svega kako bi se trošio za Boga i da ne teži materijalnim užicima, ali oni to osuđuju.” Ako netko bez razlučivanja to čuje, bio bi zaluđen i uznemiren; njegova revnost za vjerovanjem u Boga i njegova revnost da se odrekne stvari i daje sebe kako bi vršio svoju dužnost odmah bi bila ozbiljno poljuljana. Iako je riječi onih koji vole iskrivljavati činjenice i govoriti neistine malo, negativan utjecaj koji imaju na druge je značajan, dovoljan da se netko neko vrijeme osjeća negativno i ne može se oporaviti. Nije li tako? (Da.) Samo nekoliko prividno uvjerljivih riječi može otrovati neke ljude kad ih čuju. Što to govori o ljudskosti onih koji mogu izgovarati takve otrovne riječi? (Loša je.) Postoji li ijedna rečenica među njihovim riječima koja bi mogla povećati nečiju vjeru nakon što je čuje? (Ne.) Kakve su sve te riječi? Uopćeno govoreći, sve su to riječi bezvjernika; nijednu takvu rečenicu ne bi smjeli izgovoriti oni koji slijede Boga. Konkretnije, nijedna rečenica koju su ti ljudi izgovorili ne odražava ikakvu ljudskost. Što znači nemati ljudskosti? Znači ne posjedovati čak ni moral. Što znači nemati morala? Sestra ima dobre životne uvjete i bogatu obitelj, a kakav je stav tih ljudi? Jesu li to oni samo zavidni njoj, da bi joj potom poželjeli sve najbolje i krenuli dalje? (Ne.) Dakle, kakav je njihov stav? Ljubomora, ogorčenost, zamjeranje i gajenje pritužbi u srcu: „Zaslužuje li ona imati toliko novca? Zašto ja nemam toliko novca? Zašto Bog blagoslivlja nju, a ne mene?” Sestra je bogata i imućna, pa osjećaju ljubomoru i mržnju, bez ijedne riječi istinskog divljenja ili lijepih želja. To ukazuje na potpuni nedostatak čak i najosnovnijeg morala. Sestra je bogata, pa gaje mržnju, gotovo do te mjere da je pokušavaju opljačkati ili joj prevarom oteti imovinu. Nadalje, ova sestra živi u bogatoj obitelji, a ipak je u stanju ostaviti dobre životne uvjete i materijalne udobnosti kako bi otišla vršiti svoju dužnost; za vjernika u Boga, to je nešto vrijedno čestitanja, vrijedno divljenja i zavisti. Ljudi bi joj trebali željeti dobro, pokušati joj se približiti i oponašati je. Ali imaju li ti ljudi koji vole iskrivljavati činjenice i govoriti neistine išta takvo za reći? (Ne.) Kako oni govore? Svaka rečenica obilježena je grubim riječima i natruhom mržnje. Zašto mogu tako govoriti? Zato što su nezadovoljni i razočarani vlastitom situacijom, gaje zlovolju i tako iskaljuju svoj bijes na ovoj bogatoj sestri. Kao vjernik u Boga, trebalo bi posebno cijeniti one koji su u stanju aktivno vršiti svoju dužnost i težiti istini; trebalo bi im se diviti, učiti od njih i oponašati ih. Umjesto da uče iz sestrinih vrlina kako bi nadoknadili vlastite slabosti, ti je ljudi ismijavaju kao glupu i čak se nadaju da će je muž ostaviti; čekaju da vide njezinu propast. Da se doista muž razvede od te sestre, ne bi li se oni tada obradovali? Ne bi li se njihova želja ispunila? To odražava njihove istinske osjećaje, kao i njihovu namjeru i cilj. Oni ne žele dobro drugima; vidjeti bilo koga tko je uspješan ili bolji od njih ispunjava ih ljubomorom i zlovoljom. Bez obzira na to koliko je nečija vjera u Boga jaka, ako je taj pojedinac bolji od njih, to jednostavno ne može proći. Potpuno im nedostaje ljudskosti i nesposobni su izustiti ijednu riječ blagoslova ili duhovne izgradnje. Zašto ne mogu izgovoriti takve riječi? Zato što je njihova ljudskost previše zla! Nije da ne žele govoriti ili da im nedostaju prave riječi; nego su im srca ispunjena ljubomorom, zlovoljom i ogorčenjem, što im onemogućuje da izgovore riječi blagoslova. Dakle, može li činjenica da su im srca ispunjena takvim iskvarenim stvarima ukazivati na to da je njihova ljudskost zlonamjerna? (Da.) Može. Budući da otkrivaju takve iskvarene naravi, drugima postaje lako razlučiti, i drugi mogu prozrijeti njihovu iskvarenu suštinu.

Evo još jednog primjera. Bila je jedna sestra koja je, prije nego što je povjerovala u Boga, uvijek bila u sukobu sa svojom šogoricom. Kasnije su obje počele vjerovati u Boga i, kroz jedenje i pijenje Božjih riječi, shvatile su neke istine. Shvatile su kako se treba ponašati i slagati s drugima, a kako se njihova iskvarenost otkrivala, mogle su se otvoriti jedna drugoj i pokušati spoznati same sebe, što je njihov odnos činilo sve skladnijim. Neki bi im ljudi s divljenjem rekli: „Pogledajte ih, cijela obitelj vjeruje u Boga, a šogorice su kao prave sestre. Nije li sve to zbog njihove vjere u Boga? Obitelji nevjernika se uopće ne mogu slagati, uvijek se svađaju i natječu jedni s drugima, čak i među braćom i sestrama od iste majke. Vjernici su puno bolji; čak i ako šogorice nisu prave sestre, sve dok vjeruju u Boga, sa zajedničkim ciljevima kojima teže, hodajući istim putem i dijeleći zajednički jezik, usklađene su u duhu, što je predivno!” To pokazuje da su oni koji istinski vjeruju u Boga drugačiji od nevjernika. Ljudi iz različitih obitelji okupljaju se sa zajedničkim ciljevima i težnjama, usklađeni u Božjoj kući i pred Bogom. Svrha ovoga govora je da ljudi znaju da je to učinak Božjih riječi i djela, milost koju je Bog dao ljudima. To je nešto što nevjernici nemaju i u čemu ne mogu uživati. U najmanju ruku, nakon što bi ovo čuo, čovjek bi osjetio da je dobro vjerovati u Boga i imao bi povoljan dojam o vjeri u Boga. Ali poslušajte što osoba koja voli iskrivljavati činjenice i govoriti neistine ima za reći o ovome: „Pih! Možda vidiš da se te šogorice izvana naizgled slažu, sve skladno tijekom okupljanja – ali zar se ne prepiru ponekad jedna s drugom? Ti ne znaš, prije su se tako strašno svađale!” Drugi kažu: „Njihove prošle razmirice i svađe bile su zato što nisu vjerovale u Boga i nisu razumjele istinu. Sada se fantastično slažu! To je zato što sada obje vjeruju u Boga, razumiju neke istine, mogu se otvoriti jedna drugoj u zajedništvu i spoznati vlastitu iskvarenost, te često zajedno vrše svoje dužnosti. Iako još uvijek postoji nešto trvenja među njima, općenito mogu priznati svoje pogreške jedna drugoj i savjetovati se jedna s drugom o svemu što rade. To je nešto što nijedan nevjernik ne može postići, čak ni s krvnim srodnicima.” Ipak, osoba koja iskrivljava činjenice i govori neistine kaže: „Koja se obitelj ne svađa? Ne svađaju se samo šogorice, nego to rade i rođene sestre, zar ne? Sklad koji sada naizgled imaju samo je predstava za druge. Odbijam vjerovati da se one, kad im svekar umre, neće potući oko nasljedstva! Nije li vjera u boga samo želja, neka vrsta duhovne utjehe? Mogu li se stvarno odreći tolikog bogatstva zbog toga? Nema šanse!” Postoji li ijedna izjava u ovim riječima koja je u skladu s činjenicama? Postoji li ikakva želja za dobrobit ljudi, ikakav blagoslov? (Ne.) Postoji li išta što izražava osobni osjećaj da je vjerovati u Boga doista dobro, nakon što su vidjeli druge kako uživaju u Božjoj milosti kao i oni sami? (Ne.) Po mišljenju onih koji vole iskrivljavati činjenice i govoriti neistine, sve ove osobne preobrazbe koje se događaju među braćom i sestrama su lažne; lažno je i stjecanje istine i promjene u naravi koje dolaze od vjerovanja u Boga; oni ne vjeruju da Bog može očistiti ljude, da Bog može promijeniti ljude. Iz njihovih riječi, ne samo da se može vidjeti njihovo proizvoljno osuđivanje, mržnja i proklinjanje ljudi, već i njihova nevjerica i poricanje učinka postignutog Božjim djelom i riječima na ljudima. Šogorice imaju dobar odnos i pokazuju jedna drugoj toleranciju i strpljenje kada su zajedno, jer vjeruju u Boga. Ova osoba koja voli iskrivljavati činjenice i govoriti neistine osjeća se nelagodno i nezadovoljno u svom srcu, pa pokušava na sve moguće načine sijati razdor među sestrama, postajući sretna ako uspije postići da se šogorice svađaju i tuku pri susretu. Kakva je to podla pojava? Kakav je to mentalitet? Sudeći po njihovu mentalitetu, nije li to pomalo perverzno? (Da.) Što se tiče njihove podle pojave, nije li odvratna? (Da.) Ipak, ljudi ove vrste i dalje sudjeluju u crkvenom životu, a među onima koji vrše svoje dužnosti, ne nedostaje ljudi poput njih. Te se ljude obično naziva onima koji imaju „otrovan jezik”. Zapravo, nije samo njihov jezik otrovan; njihov unutarnji svijet je nevjerojatno mračan i zloban! Bez obzira na to kakva dobra iskustvena svjedočanstva braća i sestre mogu podijeliti, u njihovim očima, sve je to umjetno i izmišljeno, i u tome nema ničeg posebnog. Bez obzira na kome Bog vrši djelo suda i grdnje, što rezultira značajnim dobicima, tako da su u stanju ustati i podijeliti svoje iskustvo i svjedočiti o Bogu – duboko u sebi, ti pojedinci to preziru, misleći: „Što je tu tako sjajno? Ne bi li svatko, nakon što odsluša toliko mnogo propovijedi, imao neko razumijevanje? Ti samo napišeš članak s iskustvenim svjedočanstvom i zadovoljan si, smatrajući se pobjednikom? Baš me zanima hoćeš li se i dalje žaliti na Boga kad stvari u budućnosti krenu po zlu. Ako ti Bog oduzme dijete, baš me zanima hoćeš li plakati i hoćeš li tada i dalje moći vjerovati u Boga!” Što vi mislite, čime su ispunjena njihova srca? Nije li to želja da cijeli svijet bude u kaosu, strah da ljudi hodaju ispravnim putem? Ukratko, bez obzira na to što se događa u bilo čijoj obitelji, oni moraju dati neki komentar o tome, ali bez obzira na to što kažu, svi ti ljudi imaju jednu karakteristiku, a to je da se nadaju da nikome nije dobro – govore o svima kao da su potpuno bezvrijedni; čini ih sretnima govoriti o drugima kao da su smeće i uvijek se raduju tuđoj nesreći. Ako netko ima bogatu obitelj, postaju ljubomorni, ljuti i puni mržnje, neprestano se žaleći u svojim srcima i želeći da Bog oduzme toj osobi njezino bogatstvo i milost u kojoj uživa i da to da njima. Pritužbe koje ti pojedinci izgovaraju iza leđa nepodnošljivo je slušati. Jesu li oni na bilo koji način poput vjernika u Boga? Naravno, ljudi ove vrste također su vješti u prerušavanju. Bez obzira na to koliko su im srca zlonamjerna ili mračna, u prisutnosti braće i sestara tijekom okupljanja, oni će također dijeliti svoje razumijevanje i uvide, iznoseći velike doktrine kako bi se prerušili, stvarajući za sebe „slavnu”, dobru sliku. Iza kulisa, međutim, ne govore niti se ponašaju kao ljudi. Većina ljudi, ako nisu imali interakciju s tim pojedincima i ne poznaju njihova stvarna očitovanja ili ono što leži u dubini njihovih srca, čuvši ih samo kako ispravno govore tijekom okupljanja, neće otkriti koliko je njihova ljudskost opaka i zlobna niti koliko je njihov karakter prezira vrijedan, već će čak misliti dobro o njima. Tek nakon što provedu više vremena s njima i shvate njihove postupke i ponašanje u životu iza kulisa, ljudi postupno postaju sposobni razlučiti ih i osjećaju gađenje. Stoga se razlučivanje o nekome ne bi trebalo temeljiti isključivo na ugodnim riječima koje izgovara tijekom okupljanja; mora se također promatrati njegove postupke i riječi u životu iza kulisa kako bi se prozrijela njegova suština i pravo lice.

Osim što ne govore kao ljudska bića, ljudi koji vole iskrivljavati činjenice i govoriti neistine imaju još jednu karakteristiku: Žele komentirati svakoga i sve, čak i one koje ne poznaju ili s kojima nikada nisu imali interakciju, i ne zaobilaze ni najsitnije detalje u životima drugih ljudi. Ishod njihova komentiranja je da, bez obzira na to koliko je nešto pozitivno, njihovim govorom biva izvrnuto u negativno; bez obzira na to koliko je nešto ispravno, postaje iskrivljeno u nešto negativno kada prođe preko njihovih opakih usana. To ih čini sretnima, omogućujući im da dobro jedu i mirno spavaju. Recite Mi, kakva su to stvorenja? Na primjer, ako su neka braća i sestre ove godine imali dobar prihod i financijski su boljestojeći – pa ponude nešto veći prilog, premašujući desetinu – oni postaju ljubomorni i kažu: „Zašto daješ toliko ove godine? To što Bog određuje je li osoba dobra ili zla ne temelji se na tome koliko daješ. Koja je svrha tvoje revnosti? Kući Božjoj ne nedostaje novca.” Neugodne riječi opet izlaze na vidjelo, zar ne? Bez obzira na to tko učini nešto ispravno ili nešto što je u skladu s istinom, oni to smatraju nepoželjnim i osjećaju krajnje gađenje u svojim srcima. Pokušavaju na sve moguće načine uzeti te pod svoje, tražeći izgovore da te napadnu, optuže i osude, sve dok te ne dotuku i ne učine te potpuno negativnim, ostavljajući te potpuno zbunjenim i nesposobnim razlikovati što je ispravno, a što nije. Tada se dobro nasmiju, u sebi te ismijavajući i govoreći si: „Eto na što si spao, a još govoriš o iskustvenom svjedočanstvu!” To je đavao koji pokazuje svoje pravo lice, zar ne? Nisu li to riječi Sotoninog sluge, antikrista? (Da.) Što više govorim o ovakvoj vrsti osobe, to postajem ljući i osjećam veće gađenje. Jeste li vi ikada susreli takve pojedince? Bez obzira na njihov izgled ili crte lica, kad god se spremaju iskrivljavati činjenice i govoriti neistine, njihovi izrazi postaju bizarni: usne iskrivljene, oči ukošene, više ne gledaju druge ravno, a nekim ljudima čak se i crte lica kao da pomiču s mjesta. To je signal koji ti emitiraju, govoreći ti da se spremaju govoriti neljudski. Što onda činiš? Primaš li taj signal ili ga blokiraš? (Blokiranje.) Moraš se distancirati, govoreći im: „Ne govori; ne želim to čuti. Previše izazivaš nevolje. Ako nećeš govoriti kao čovjek, onda se drži podalje od mene. Ne želim biti izložen tvojem ometanju; ne želim biti upleten u te neprimjerene međuljudske odnose, neću obraćati pažnju na nekoga poput tebe.” Promatrajte i vidite tko među vama voli iskrivljavati činjenice i govoriti neistine, tko posjeduje takvo držanje, a zatim se brzo distancirajte od njih. Po čemu je karakteristična ljudskosti tih pojedinaca? Po njihovom otrovnom govorenju, ili kolokvijalno rečeno, posjedovanju „otrovnog jezika”. Razotkrivanjem njihovih otrovnih riječi možete vidjeti različite izjave koje iznose; kroz njihove izjave možete vidjeti njihov unutarnji svijet i točno odrediti kakva je suština njihove ljudskosti i jesu li zli ljudi. Ljudi ove vrste koji vole iskrivljavati činjenice i govoriti neistine, kroz različite signale i izjave koje iznose, omogućuju drugima da ih jasno odrede kao zle ljude. Ljudi ove vrste u potpunosti zadovoljavaju standard za uklanjanje ili izbacivanje; prema njima ne može biti milosti. Moraju biti uklonjeni i ne smije im se dopustiti da izazivaju smetnje unutar crkve.

Upravo smo u zajedništvu razgovarali o karakteristikama ljudi koji vole iskrivljavati činjenice i govoriti neistine, te bi, na temelju situacije s njihovom vjerom u Boga i iz očitovanja njihove ljudskosti, trebalo biti očito da su oni vrsta ljudi kojoj se gadi istina i koja ne voli istinu. Njihova je ljudskost loša do te mjere da su neprijemčivi za razum i nedostaje im čak i najosnovniji ljudski moral; samo što je u njihovu posebnom slučaju, karakteristika njihove loše ljudskosti to da posebno vole iskrivljavati činjenice i govoriti neistine. Iz riječi koje izgovaraju može se promatrati karakteristika njihove ljudskosti i suština njihove ljudskosti; jasno je da su ljudi ove vrste pojedinci s lošom ljudskošću. Do koje je mjere njihova ljudskost loša? Loša je do te mjere da je zla, čime se svrstavaju u kategoriju zlih ljudi. To je zato što riječi koje obično govore nisu povremeno prigovaranje i izražavanje malo ljubomore ili povremeno pokazivanje malo ljudske slabosti; njihova očitovanja nisu očitovanja uobičajene, obične iskvarene naravi, već su dovoljna da dokažu da se mogu svrstati u zle ljude. Ovo je prva vrsta osobe: oni koji vole iskrivljavati činjenice i govoriti neistine.

B. Voljeti iskorištavati

Druga vrsta ljudi su oni koji vole iskorištavati. Neki ljudi definitivno imaju predodžbe kada se u zajedništvu razgovara o sklonosti iskorištavanju, misleći: „Koji iskvareni čovjek ne voli iskorištavati? To je ljudska priroda; sve dok ne čini zlo, što je tako ozbiljno u tome da se malo iskoristi?” Sklonost iskorištavanju o kojoj ovdje razgovaramo nadilazi okvire uobičajene sklonosti iskorištavanju kod normalnih ljudi – doseže razinu zla. U crkvi vjerojatno ima podosta ljudi ove vrste, ili u najmanju ruku jedan dio. Pod izlikom da smo „svi braća i sestre”, oni iskorištavaju posvuda, iskorištavaju među braćom i sestrama, u Božjoj kući i u crkvi. Na koje načine iskorištavaju? Na primjer, ako njihova obitelj treba kupiti kuću, ali nemaju dovoljno novca, oni se ne obraćaju rodbini ili prijateljima da bi posudili novac, niti idu u banku po zajam; posuđuju od braće i sestara, bez spominjanja kamata ili kada će vratiti zajam – oni ga samo posude. Reći da ga „posuđuju” je blago rečeno; činjenica je da ga samo uzimaju, jer nikada ne namjeravaju vratiti novac ili platiti kamate. Zašto ciljaju na braću i sestre? Misle da, budući da su svi braća i sestre, trebaju jedni drugima pomoći u teškim vremenima, a ako netko ne pomogne, onda nije brat ili sestra. Stoga, idu k braći i sestrama posuditi novac, smišljajući razloge kako bi braća i sestre osjetili da je jedino ispravno i prikladno posuditi im novac. Neki drugi ljudi vide da obitelj brata ili sestre posjeduje automobil i stalno razmišljaju o tome, neprestano tražeći da ga posude svakih nekoliko dana. Posude ga, ali ga ne vrate, ne napune gorivo, a ponekad mu čak i udube karoseriju ili ga slupaju. Žude i spletkare za bilo kakvom finom hranom, korisnim predmetima ili bilo čime vrijednim što vide u tuđim domovima, priželjkujući to za sebe. U čiji god dom da odu, oči im se sjaje lopovskom pohlepom dok pretražuju i gledaju posvuda, tražeći bilo kakvu priliku da se okoriste ili bilo što što bi mogli uzeti – čak ni mala biljka u tegli nije pošteđena. Kada izlaze ili večeraju s drugima, nikada ne ponude platiti prijevoz ili obrok. Kad god vide nešto lijepo što žele kupiti, ali dođe vrijeme za plaćanje, puste druge da podmire račun umjesto njih i poslije čak ni ne spominju vraćanje novca; oni jednostavno žele iskoristiti, čak i ako se radi o sitnom novcu. Ako želiš imati lijepe stvari, možeš ih sam platiti; ako ne želiš platiti vlastitim novcem, onda nemoj ni druge iskorištavati i ne budi tako pohlepan; trebao bi imati malo integriteta da zaradiš poštovanje drugih ljudi. Ali ova vrsta pojedinca nema integritet, samo želi iskorištavati, i osjeća se sve radosnije što nekoga više iskoristi. Je li pojava takvih ljudi u crkvi sramota ili slava? (Sramota.) To je sramota. Biste li vi rekli da je nužno da oni tako iskorištavaju? Je li to zato što si ne mogu priuštiti obroke ili staviti hranu na stol svoje obitelji? Nipošto. Zapravo, imaju dovoljno novca za trošenje i dovoljno hrane za jelo; samo je njihova pohlepa toliko velika, do te mjere da ih lišava integriteta, i do te mjere da izaziva gađenje i odbojnost kod drugih. Je li takva osoba dobra? (Ne.) Neki ljudi uvijek gledaju kako bi iskoristili dok obavljaju svoje dužnosti, osjećajući se zakinuto ako i najmanje izgube, i osjećajući potrebu da o tome govore. Kada im se dodijeli zadatak, uvijek spominju novac: „Putni troškovi za jedno putovanje bit će toliki i toliki, smještaj će koštati toliko i toliko, obroci će koštati toliko i toliko, i tako dalje.” Kaže im se: „Ne brini za novac, crkva će ga osigurati.” Ali nakon što prime novac, mozgaju o tome, govoreći: „Ovo nije dovoljno. Što mogu vani s samo 200 juana? Postoji izreka: „Budi štedljiv kod kuće, ali ponesi puno novca kad putuješ.” Moram ponijeti još nešto rezervnog novca; ako ga ne potrošim sav, vratit ću ostatak crkvi.” Kada se vrate, ne spominju ništa o preostalom novcu niti prijavljuju svoje troškove. Čak se usuđuju iskoristiti crkvu; bi li se usudili pronevjeriti Božje priloge? (Da.) Kakva su to stvorenja? Nedostaje im integritet, kao i savjest i razum. Bi li Bog odobrio takve ljude? Neki drugi čak odlaze na mjesta za okupljanje ili u domove domaćina kako bi se okupali, oprali kosu i rublje, koristeći crkvenu perilicu rublja, bojler, šampon, deterdžent za rublje i tako dalje; iskorištavaju čak i u takvim stvarima, koristeći crkvene stvari kako bi uštedjeli na svojima. Misle da, budući da vjeruju u Boga, pripadaju Božjoj kući, te je stoga svaki predmet koji pripada Božjoj kući njihov i mogu ga slobodno koristiti, misleći da bi bila šteta ne koristiti ga, ne uzeti ga ili se ne okoristiti njime; pa čak i ako ga slome, nemaju namjeru nadoknaditi štetu. Kada se radi o njihovim vlastitim stvarima, znaju ih koristiti štedljivo i pomno se brinuti o njima, ali opremu i predmete Božje kuće koriste kako god žele, bez naknade ako ih slome. Jesu li to dobri ljudi? Oni zasigurno nisu ništa dobro. Pogotovo u određenim slučajevima kada crkva treba kupiti neke predmete, oni se aktivno javljaju, posebno voljni obavljati takve zadatke. Zašto su tako željni? Vjeruju da se može ostvariti dobit i iskoristiti nešto; nakon kupnje predmeta, sav preostali novac stave u svoj džep. Žele iskoristiti što god mogu, misleći da bi bila šteta ne učiniti to; to je logika koje se drže. Ako nešto ne mogu iskoristiti, proklinju braću i sestre i proklinju Božju kuću – proklinju sve; oni su jednostavno zli đavli, smrdljivi prosjaci, pravi članovi prosjačke bande koji drže svoje zdjele posvuda kako bi namaknuli kakvu korist i nešto iskoristili. Ljudi kažu: „Ti uvijek nešto tražiš; nisi li ti samo smrdljivi prosjak?” Oni odgovaraju: „U redu je, zovi me kako god hoćeš – škrtac, tvrdica, smrdljivi prosjak, član prosjačke bande, siromah – sve dok nešto mogu iskoristiti, u redu je.” Imaju li ljudi ove vrste imalo integriteta? (Ne.) Ne uzrokuju li takvi ljudi određenu razinu smetnje braći i sestrama? Pogotovo onim obiteljima koje žive u teškim okolnostima, s lošim financijama, ne uzrokuju li oni određenu razinu smetnje i štete? (Da.) Mogu li negativno utjecati na one koji su malog rasta i posebno ranjivi? (Da.) Ljudi osjećaju gađenje čim ih vide; svatko tko ih vidi se iznervira, a ipak im je svima previše neugodno odbiti ih, dopuštajući tako da ih oni tako očito iznuđuju. Svi znaju da imaju lošu ljudskost i nizak karakter, ali, uzimajući u obzir da su svi braća i sestre, i videći da su ponekad u stanju obaviti neke dužnosti i da imaju trunku vjere, te da povremeno mogu uložiti malo truda ugošćujući druge u svom domu – zbog tih stvari, većina ljudi zažmiri na jedno oko na njihovo ponašanje iskorištavanja gdje god idu, i ne shvaćaju to ozbiljno. Međutim, smetnje koje uzrokuju unutar crkve postaju sve značajnije, dovoljno da se većina ljudi osjeća nelagodno; nije li to problem? (Da.) Ovi pojedinci, čak i ako nisu bjesni psi koji grizu ljude posvuda i mogu ih izgristi do smrti, poput su smrdljivih muha čije im dosađivanje ne da mira. Ako ih se ne ukloni, uzrokovat će beskrajne smetnje. Njihov ostanak u crkvi stalno će voditi u katastrofu, lišavajući ljude mira. Nakon što su ometeni, ljudi se osjećaju prilično iziritirano, često gajeći odbojnost prema takvim pojedincima; ipak, nemajući rješenja, samo to trpe, uvijek iznova. Kakvi su to pojedinci? Postoje čak i takvi prezira vrijedni nitkovi među ljudima; zašto takvi pojedinci uopće vjeruju u Boga? Oni jednostavno ne zaslužuju živjeti! Iskorištavaju što god mogu – kako sramotno! Samo uživaj u onoliko materijalnih stvari koliko ti tvoje sposobnosti dopuštaju; ako nemaš sposobnosti, onda nemoj uživati niti pohlepno prisvajati ono što pripada drugima. Ako u nekoj maloj, beznačajnoj situaciji iskoristiš situaciju zato što ti drugi katkada velikodušno nešto ponude besplatno, ili zato što ti se nešto posebno sviđa, ili se zaljubiš u nešto, svatko to može oprostiti. Kao što izreka kaže: „Siromaštvo ograničava ambicije”; to nije veliki problem. Ali ako ti uvijek tako iskorištavaš, do te mjere da postaneš besraman i bestidan u vezi s tim i pretvoriš se u smrdljivog prosjaka, ili se pretvoriš u bjesnog psa ili muhu u očima svih, onda te treba odmah ukloniti. S ljudima ove vrste treba raščistiti jednom zauvijek, kako bi se stalo na kraj svim tim problemima.

Što se tiče onih koji vole iskorištavati, koliko ih vi možete tolerirati? Ako ih vi stvarno ne možete podnijeti i osjećate se kao da ste progutali mrtvu muhu nakon što su se okoristili vama – pri čemu većina vas postaje nekontrolirano ljuta i stalno se žali na njih kada ste zajedno – zar ih u tom trenutku nije već trebalo ukloniti? (Da.) Kada situacija postane nepodnošljiva, kada dosegne granicu, svi bi trebali udružiti snage da ih uklone. To je uklanjanje pošasti iz Božje kuće, to je stvar koja uvelike raduje ljude. Takva je osoba samo probisvijet, koji uznemiruje većinu ljudi. To predstavlja zloćudni incident koji ometa i remeti crkveni život, prisiljavajući ljude da se okupe kako bi razgovarali i riješili problem koji se tiče te osobe. Takva je praksa opravdana, jer je smetnja koju uzrokuje zla osoba već naštetila nekim ljudima. Kako bi se spriječilo da zla osoba nastavi činiti zlo, kako bi se održao normalan red crkvenog života i kako bi se spriječilo da Božji izabrani narod bude dalje povrijeđen, treba se brzo pozabaviti tom zlom osobom i ukloniti je. Ako ta osoba može prijaviti crkvu nakon što je uklonjena, treba joj mudro prenijeti: „Ti nisi uklonjen ili izbačen. Idi kući u izolaciju i razmisli o sebi. Jednom kada dobro razmisliš, napiši pismo pokajanja, a onda te možemo ponovno primiti u crkvu. Za sada bi trebao pokušati zaraditi više novca i uživati u životu; dodatno, razmišljaj o pitanju vjere u Boga. Na taj način nećeš zanemariti ni jedan ni drugi aspekt.” Kako to zvuči? (Dobro.) Nećemo reći da su uklonjeni ili izbačeni; samo što od danas ta osoba više neće biti u crkvi. Što kažete na to da se to tako riješi? (Dobro je.) To je sjajno! Nema potrebe za svađama ili svođenjem računa, samo treba imati jednostavno i jasno rješenje, puštiti ih da se vrate u svijet da rade, zarađuju novac i žive svoj život. Ukratko, ljudskost onih koji vole iskorištavati nije baš sjajna. Iako se ne može reći da je zao, njihov karakter koji je sklon iskorištavanju čini ih prilično iritantnima i odbojnima. Oni koriste svaku moguću priliku! Čak i ako takvi ljudi ne sudjeluju u nezakonitim ili kriminalnim aktivnostima, dugoročni prekidi i smetnje koje njihovi postupci i ponašanja donose crkvenom životu – te posljedice – ozbiljnije su od bilo kojeg zlog djela; dovoljne su da ih se okarakterizira kao bezvjernike ili zle ljude koje treba ukloniti iz crkve. Time se u potpunosti sprječava da bezvjernici ometaju crkvu i uznemiravaju braću i sestre.

Prethodno smo razgovarali o posebnom načinu postupanja s onima koji vole iskorištavati, metodi koja je osmišljena na temelju posebnih okolnosti progona u kontinentalnoj Kini. U crkvama u inozemstvu, u redu je jednostavno ih izravno ukloniti. Međutim, bez obzira na to na kakve je ljude usmjerena metoda postupanja, ključno je osigurati da je i principijelna i mudra. Crkva ima upravne odluke i pravila, a sve je usmjereno na zaštitu normalnog crkvenog života za braću i sestre i normalnog reda u obavljanju dužnosti. Ako itko ometa crkveni život braće i sestara ili njihovo obavljanje dužnosti, to nije dopušteno; Bog će tu osobu prezreti. Zasigurno, nikakvo uznemiravanje ili ometanje svakodnevnog života braće i sestara nije dopušteno. To je problem za čije su rješavanje odgovorni starješine i djelatnici. Možda postoje pojedinci koji su rođaci, prijatelji ili poznanici braće i sestara, koji, pod krinkom „braće i sestara”, nastoje privući i zavesti braću i sestre, sprječavajući ih da obavljaju svoje dužnosti. Starješine i djelatnici, ili braća i sestre, imaju obvezu i odgovornost pozabaviti se takvim pojedincima. Oni svojim ponašanjem i postupcima ometaju druge u obavljanju njihovih dužnosti i slijeđenju Boga, a također uzrokuju smetnje u radu crkve, stoga bi starješine i djelatnici trebali istupiti kako bi riješili situaciju i nametnuli ograničenja. Zasigurno, imamo prikladne metode za suočavanje i postupanje s takvim pojedincima. Nema potrebe pribjegavati udaranju ili grdnji; jednostavno im jasno iznesemo suštinu njihovog problema te pritužbe i optužbe većine Božjeg izabranog naroda protiv njih, na kraju im govoreći: „Odluku da te se ukloni donijela je i potpisala većina. Složio se ti ili ne, crkva ima ovlast donijeti ovu odluku i postupiti s tobom u skladu s njom. Trebao bi biti poslušan.” Time je problem riješen, a takvo je postupanje u potpunosti principijelno. S onima koji vole iskorištavati treba postupati prema načelima. Ako žele posuditi nešto da bi te iskoristili, možeš im to posuditi ako želiš, ili odbiti ako ne želiš; odluka je tvoja. Posuditi im je čin dobrote; odbiti je tvoje pravo. Ako kažu: „Zar nismo svi braća i sestre? Kako si škrt, ne želiš ni posuditi nešto!” ti možeš odgovoriti: „Ovo je moje vlasništvo i imam pravo to ti ne posuditi. To je u skladu s načelima. Nemoj me pritiskati s ‚svi smo mi braća i sestre’; to što ti govoriš nije istina. Osim ako Bog kaže: ‚Moraš mu to posuditi,’ tek tada ću mu posuditi.” Nitko nema pravo iznuđivati ili posuđivati osobno vlasništvo pod izlikom crkve ili ideje da smo „svi vjernici i svi braća i sestre.” Je li to istina? (Da.) To je istina. Samo pridržavanjem ove istine može se osigurati pravednost za sve, i svatko može uživati svoja istinska prava. Ali ako netko koristi izlike „potreba rada Božje kuće”, „potreba crkvenog rada” ili „potreba braće i sestara” da bi iznudio ili posudio osobne stvari, je li to u skladu s istinom? (Nije.) Imaš li ti pravo odbiti zahtjeve koji nisu u skladu s istinom? (Da.) A ako ti netko pripisuje etiketu škrtca ili sebičnjaka jer si odbio, bi li se ti bojao? (Ne.) Ako netko napravi veliku stvar od toga, tvrdeći da ti ne podržavaš crkveni rad ili da ti nedostaje ljubavi prema braći i sestrama, pa te zbog toga braća i sestre odbace i izoliraju, bi li se ti bojao? Ti bi ustuknuo. U tom trenutku, ti bi pomislio: „U čemu je problem posuditi auto? U redu je bez obzira posuđuje li ga crkva, Božja kuća ili braća i sestre. Bolje je ne uvrijediti braću i sestre. Uvrijediti jednu osobu nije strašno, ali ako se uvrijede sva braća i sestre i njihova srca se ohlade prema meni, ostavljajući me izoliranim, što da radim?” Budući da ti vjeruješ u Boga, čega se imaš bojati? Ako te budu izolirali, to ne znači da oni posjeduju istinu ili da su njihovi postupci u skladu s istinom. Istina je uvijek istina. To je istina bez obzira slaže li se s njom manjina ili većina ljudi. Bez istine, čak i ako se manjina pokori većini, to nije istina. To je činjenica koju nitko ne može poreći. Posjeduje li netko istina-stvarnost ne ovisi o tome koliko ugodno govori, već o tome može li istinu provesti u djelo i postupati po načelima. Na primjer, ti si kupio novo računalo u svrhu obavljanja svoje dužnosti, a netko ga želi posuditi, tvrdeći da je to za crkveni rad. Ti mu ga odbiješ posuditi, a on kaže: „Tebi nedostaje ljubavi, ti ne voliš Boga, nisi požrtvovan. Ni na tako malu žrtvu nisi spreman.” Jesu li te riječi ispravne? Jesu li u skladu s istinom? (Ne.) Ti bi trebao odgovoriti: „Računalo je za obavljanje moje dužnosti. Trenutno obavljam svoju dužnost, tako da ne mogu bez svog računala. Da ti posudim svoje računalo, ne bi li to utjecalo na moje obavljanje dužnosti? Bi li to bilo u skladu s istinom? Za što ti točno treba računalo? Kažeš da je za crkveni rad; ako je tako, onda trebaš naći nekoga da to dokaže. Štoviše, čak i da je za crkveni rad, ne bi trebao posuđivati od mene. Što bih ja trebao koristiti za obavljanje svoje dužnosti ako ti uzmeš moje računalo? To je nevjerojatno sebično od tebe! Nemoj iskorištavati potrebe crkvenog rada kao izliku da iskoristiš mene, neću nasjesti na to. Nemoj misliti da sam neka smetena osoba kojoj nedostaje razlučivanja; ti me želiš iskoristiti, ali nema šanse!” Potrebno je tako govoriti takvim ljudima, kako bi se izbjeglo upadanje u Sotoninu zamku. Je li ovaj problem lako riješiti? Jednom kada ti razumiješ istinu i postupaš po načelima, nećeš se morati bojati što tko kaže. Ne obaziri se na njihovo lažno etiketiranje; to malo doktrine kojom se razbacuju neće nikoga uvjeriti. To je bilo ukratko o očitovanjima ljudskosti onih koji vole iskorištavati i o načelima za postupanje s njima.

Što se tiče onih u crkvi koji vole iskorištavati, s jedne strane, ljudi ih trebaju razlučiti točnije i praktičnije, a s druge strane, ljudi moraju razumjeti istinu; mora im u srcu biti jasno koji stav trebaju zauzeti prema vjeri u Boga, posao koji bi trebali obavljati, načela kojih bi se trebali držati i stav koji bi trebali imati prema ljudima, događajima i stvarima. Ne slijedite gomilu i ne bojte se uvrijediti ljude, a pogotovo se ne odričite načela i stava koje bi trebao imati da biste ugodili određenim pojedincima, završavajući tako da ugodite ljudima, ali povrijedite Božje srce, navodeći Boga da vas prezire. Ako je to postupak koji je u skladu s načelima, onda čak i ako se zbog tog postupka ljudi uvrijede ili te iza leđa kleveću, to će imati male posljedice; ako je to, međutim, postupak koji nije u skladu s načelima, onda čak i ako takvim postupanjem stekneš odobrenje i podršku od svih i slažeš se sa svima – ali ključno je to da za to ne možeš položiti račun pred Bogom – tada si na gubitku. Ako održavaš odnose s većinom, čineći ih sretnima i zadovoljnima i zarađujući njihove pohvale, ali vrijeđaš Boga, Stvoritelja, onda si ti prvoklasna budala. Stoga, što god ti radio, moraš jasno razumjeti je li to u skladu s načelima, je li to ugodno Bogu, kakav je Božji stav prema tome, kakav stav ljudi trebaju zauzeti, kojih se načela ljudi trebaju držati, kakve su Božje upute i kako bi ti to trebao učiniti – prvo bi trebao biti jasan u vezi s tim. Tvoji odnosi s drugima i tvoje materijalne razmjene i poslovi s drugima – jesu li izgrađeni na temelju usklađenosti s načelima? Jesu li izgrađeni na temelju ugađanja Bogu? Ako nisu, onda sve što ti radiš, bez obzira na to koliko dobro to održavaš, koliko savršeno to radiš ili koliko pohvala primaš od drugih, Bog neće pamtiti. Dakle, načela tvojih odnosa i interakcija s bilo kime ne bi se trebala ticati toga iskorištavaju li oni tebe ili ti njih – ne bi trebala biti izgrađena na tom temelju. Umjesto toga, ta bi se načela trebala ticati toga je li ono što vi radite u skladu s načelima istine. Tek se tada to može uistinu smatrati da je „u svjetlu naše vjere u Boga”; tek tada možeš reći: „Svi smo mi vjernici, svi braća i sestre”; tek tada to možeš uzeti kao premisu. Osim pitanja koja se odnose na ulazak u život, dužnost i crkveni rad, nikakve druge interakcije ne bi se trebale temeljiti na premisi „braće i sestara”. Ako to ne uključuje dužnost, ulazak u život ili normalne interakcije među ljudima, ali netko uvijek koristi krinku „braće i sestara” kao izgovor za postizanje određenog cilja, on nedvojbeno nastoji koristiti takve izjave, metode i povoljne uvjete kao izgovor da iskorištava i spletkari za svoju osobnu korist. Božji izabrani narod trebao bi biti oprezan u vezi s tim, rješavajući takva pitanja s mudrošću kako bi izbjegao da bude prevaren. To je zato što većina ljudi u crkvi ne razumije istinu, a neki su čak i bezvjernici, koji djeluju bez načela i čine nepromišljene prijestupe. Njihovo činjenje stvari pod krinkom „braće i sestara” je ono što najlakše utječe na crkveni rad i ometa ga. Koja je svrha svega ovoga što danas govorim? To je da se razjasni da bi, bilo u komunikaciji ili interakciji s drugima, temelj trebao biti zasnovan na načelima istine. To sprječava neprimjerene odnose među ljudima; naravno, to također sprječava one koji vole iskorištavati da pronađu rupe u pravilima kako bi eksploatirali, a istovremeno sprječava one koji su pretjerano zabrinuti za svoj obraz ili su slabe ljudskosti da uvijek budu iskorištavani, uvijek varani i uvijek trpe gubitke. Neki ljudi – unatoč očitim poteškoćama u vlastitim obiteljskim okolnostima – na kraju idu preko svojih mogućnosti samo da ispadnu važni, posuđujući svoj teško zarađeni novac jer netko tko voli iskorištavati traži da ga posudi, tvrdeći da je izabrao te ljude jer ih visoko cijeni. Što se dogodi nakon što je novac posuđen? Zajmoprimac nestane. Tada se zajmodavac žali na Boga što ga nije zaštitio. Je li to razumno? Jesi li ti mislio da vjerovanje u Boga znači da ne moraš razmišljati kada nešto radiš, da će se Bog pobrinuti za sve? Ne čini li te to beskorisnom osobom? Bog zahtijeva od ljudi da budu pošteni, mudri i da postupaju prema načelima istine. Zar to ne možeš razumjeti? Ako ti ne postupaš prema tim načelima istine, onda zaslužuješ da uvijek trpiš gubitke i budeš prevaren. Na kraju, kada u tvom životu nema izlaza, koga ti možeš kriviti? Sam si kriv. Tvoj postupak nije bio iz ljubavi; bio je glup! Ti si posudio novac prevarantu da bi mu ugodio, ali kada tebi treba novac, možeš li ga tražiti od Božje kuće? Treba li Božja kuća snositi tu odgovornost za tebe? Očekujući da Božja kuća pokrije taj trošak, nisi li ti dužan Bogu? Bez izlaza u životu, kako možeš obavljati svoju dužnost? Ako se moliš Bogu, Bog ti možda neće udovoljiti; to se zove žeti što si posijao, i tako ti i treba. Tko ti je rekao da budeš tako glup? Je li ti Bog rekao da vjeruješ toj osobi? Je li ti On rekao da im posudiš novac? Nije; to je bio tvoj osobni postupak, koji ne predstavlja Božju namjeru. Ako su tvoji osobni postupci pogrešni i dovedu do štetnih posljedica, ti možeš snositi odgovornost samo sam. Zašto bi ti činio Božju kuću odgovornom ili Boga odgovornim za tebe? Zašto se žaliti na Boga što te nije zaštitio? Ti si odrasla osoba; zašto ti nedostaje prosuđivanja koje se očekuje od odrasle osobe? Bi li ti posudio novac bilo kome tko te pita vani u društvu? Morao bi razmisliti o tome, zar ne? Zašto bi ti posudio novac nekome samo zato što je u svoj zahtjev dodao spomen naslova „braće i sestara”? Ne pokazuje li to da si ti budalast? Ti nisi samo budalast, ti si glup; krajnje glup! Misliš li ti da sva braća i sestre istinski vjeruju u Boga, da svi oni razumiju istinu? Barem trećina njih ne voli istinu i bezvjernici su. Zar ti to ne možeš razlučiti? Misliš li ti da su sva braća i sestre predmeti Božjeg spasenja, istinski izabrani od Boga? Ne znaš li ti da su „mnogi pozvani, ali malo ih je izabrano”? Koga predstavljaju braća i sestre? Oni predstavljaju iskvareno čovječanstvo! Ako im ti vjeruješ, nisi li ti glup? Bez obzira na to kakve štetne posljedice proizlaze iz tvojih osobnih postupaka, ne traži Božju kuću ili braću i sestre; nitko ne može preuzeti tvoju odgovornost niti itko ima obvezu snositi odgovornost za tebe. Ti si zapaprio tu čorbu, ti je i jedi; odgovornost leži na tebi. Također, ne iznosi te stvari u crkvenom životu radi razgovora i rasprave; nitko to ne želi čuti, a drugi nisu obvezni baviti se tvojim zbrkanim poslovima. Ako ti netko uistinu želi pomoći, vas dvoje to možete riješiti privatno. Je li jasno?

Razgovor o ovim pitanjima služi kao podsjetnik ljudima, proširuje njihovo znanje i pali im alarm, pojašnjavajući da među onima koji vjeruju u Boga postoje svakakvi ljudi. Postoji važna stvar koju morate zapamtiti, a koju sam spomenuo nekoliko puta prije: oni koji vjeruju u Boga izabrani su iz iskvarenog čovječanstva. Što to implicira? To implicira da je svaki pojedinac iskvaren od Sotone, svatko ima iskvarene naravi i sposoban je činiti zlo u različitim stupnjevima, te je, u pravom kontekstu, sposoban činiti stvari koje se opiru Bogu. Iskrivljavati činjenice i govoriti neistine te voljeti iskorištavati, o čemu smo upravo razgovarali, djela su vjernika; nevjernici nam nisu bitni, pa ih ovdje nećemo spominjati. Ove manifestacije ljudskosti o kojima smo razgovarali upravo su manifestacije onih koji vjeruju u Boga. Stoga, ne smatraj naslov „braće i sestara” nečim velikim, plemenitim ili svetim i nepovredivim. Ako to činiš, to je glupost s tvoje strane. Bog nikada nije rekao: „Braća i sestre su dragocjeni. Jednom kada postanu braća i sestre, oni su posvećeni, postaju Božji intimni prijatelji, potpuno su pouzdani; ti im možeš u potpunosti vjerovati, i što god kažu ili učine je istina.” To se nikada nije dogodilo; to su tvoje predodžbe i maštarije. Ako do sada još uvijek ne možeš vidjeti stvarnu konotaciju iza naslova „braće i sestara”, onda si ti uistinu glup; uzalud si slušao propovijedi svih ovih godina. Ti čak nisi ni shvatio kakva si osoba, a ipak tako vjeruješ drugima, smatrajući njih – braću i sestre – tako svetima i velikima, stalno ponavljajući kako „braća i sestre ne vole ovo”, „braća i sestre su ljuti”, „braća i sestre pate”, „braća i sestre ovo i ono”, govoreći o braći i sestrama s takvom naklonošću. Jesi li ti vidio igdje u Božjim riječima da piše da su braća i sestre tako plemeniti i sveti, tako pouzdani? Nema niti jedne rečenice, zar ne? Pa zašto bi ih ti onda tako gledao? To te čini pravim pravcatim glupanom. Stoga, bez obzira na to koliko si na gubitku ili kakvu si štetu pretrpio od braće i sestara, sam si za to kriv i tako ti i treba. Na kraju, smatraj gubitke i štetu koju pretrpiš školarinom. Ovo je lekcija koju trebaš usvojiti. Morate zauvijek zapamtiti: braća i sestre ne predstavljaju istinu, a još manje predstavljaju Boga; oni nisu ekvivalent Božjim intimnim prijateljima, Božjim svjedocima ili Božjoj voljenoj djeci. Tko su braća i sestre? Oni su iskvareni ljudi, baš kao i ti; imaju predodžbe o Bogu, ne vole istinu, odbojna im je istina, posjeduju oholu narav, posjeduju opake i zle naravi, sposobni su postaviti se kao neprijatelji Bogu u svakom pogledu, obavljati svoje dužnosti površno, pa čak i okoristiti se drugom braćom i sestrama pod krinkom vjere u Boga. Koja je svrha svega ovoga što govorim? Nije da sijem razdor između tebe i braće i sestara, već da ti pomognem da jasno vidiš prave boje svakoga, da ispravno tretiraš naslov „braće i sestara”, da ispravno tretiraš ljude oko sebe i da uspostaviš ispravne međuljudske odnose sa svima. Ne pokušavaj uspostaviti ili održavati dobre odnose s drugima putem osobnih usluga, materijalnih razmjena, laskanja, ulagivanja, popuštanja ili drugih takvih sredstava, s ciljem da se integriraš među braću i sestre. To je nepotrebno, i sve što ti radiš u tom pogledu je odvratno i gnusno Bogu. Što je, onda, najbolji način za život, najbolji stav i načelo za život koje treba imati, među ljudima? To je riječ Božja. Što kažu Božje riječi? Kažu da se uspostave ispravni i normalni međuljudski odnosi. Kako se ti odnosi uspostavljaju? Komuniciraj, govori i druži se s drugima na temelju Božjih riječi. Na primjer, ako se netko seli i pita te imaš li vremena pomoći, ako si voljan, možeš ići; ako nisi voljan jer se bojiš da bi to moglo utjecati na tvoju dužnost, možeš odbiti. To je tvoje pravo i, naravno, također načelo koje bi trebao slijediti. Ti ne trebaš popuštati, nevoljko i u sukobu sa sobom pristajati iz straha da ih ne uvrijediš ili ne narušiš sklad među braćom i sestrama, a zatim se poslije u srcu osjećati nevoljko, što kao rezultat utječe na obavljanje tvojih dužnosti. Ti jako dobro znaš da je to protivno načelima, a ipak i dalje dopuštaš drugima da te iznuđuju i naređuju ti kao robu radi toga da im ugodiš i održiš dobre odnose. To što ti ugađaš drugim ljudima nije dobro djelo i Bog ga neće pamtiti. Ono što ti radiš je samo održavanje međuljudskih odnosa; ne djeluješ radi crkvenog rada ili da obaviš svoju dužnost, a još manje je to tvoja odgovornost ili obveza. Bog nikada neće pamtiti takve postupke, pa čak i ako ih ti činiš, činiš ih uzalud. Dakle, kada se susretneš s takvim stvarima, ne bi li ti trebao ozbiljno i pažljivo razmisliti kako odabrati? Neke ljude zamole za pomoć, ali njihove ih dužnosti zapravo drže vrlo zaposlenima, i tek su uspjeli pronaći vremena da prisustvuju sastanku ili obave duhovnu posvećenost. Jasno je da ne žele ići, a prema načelima, ne bi ni trebali ići. Ali, budući da im je previše stalo do obraza, ne mogu se natjerati da kažu ne. Na kraju, što se dogodi? Dopuste tim podlim, koristoljubivim pojedincima da pronađu rupu u zakonu, rasipajući vrijeme koje je trebalo biti posvećeno njihovom ulasku u život. Nije li to gubitak? To je zaslužen gubitak! Trpljenje takvog gubitka uopće ne zaslužuje suosjećanje ili sažaljenje drugih. Zašto reći da je to zaslužen gubitak? Tko ti je rekao da zanemariš Božje riječi? Tko ti je rekao da se bojiš uvrijediti ljude? Ako ti više voliš ne uvrijediti ljude nego slušati Božje riječi, onda pravedno zaslužuješ ovaj gubitak! Neki kažu: „Ljudi ne žive u vakuumu; moraju postojati interakcije među ljudima.” Važno je kako ti stupaš u te interakcije. Što je više u skladu s istina-načelima, usklađeno s Božjim namjerama i korisnije za tvoj ulazak u život: interakcije temeljene na načelima, ili interakcije bez načela, gdje glumiš mirotvorca i svima povlađuješ? Ti znaš što odabrati, zar ne? Ako ti znaš kako odabrati, a ipak se i dalje zaglavljuješ u blatu, krajnju posljedicu snosiš samo ti. Nije li to očito? (Da.)

Postoji još očitovanja zle ljudskosti, a današnji je razgovor bio ograničen, usredotočujući se samo na aspekte sklonosti iskrivljavanju činjenica i govorenju neistina te sklonosti iskorištavanju drugih. Tek nakon što čuju o ova dva aspekta, većina ljudi počinje imati neki osjećaj i razlučivanje, govoreći: „A, na to spadne loša ljudskost!” Ali takvi ljudi doista postoje u crkvi, pa što treba učiniti? Njihova prisutnost nije veliki problem, jer crkva ima načela i propise; može usvojiti odgovarajuće mjere za postupanje s takvim pojedincima. Svrha današnjeg razgovora o ovim pitanjima je omogućiti većini ljudi da jasno razumije i nauči razlučivati ove dvije vrste zlih ljudi, a zatim udruži snage kako bi ih uklonila.

20. studenog 2021.