Četrnaesta stavka: Pravovremeno razlučiti, a zatim ukloniti ili izbaciti sve vrste zlih ljudi i antikrista (Četvrti dio)

Mjerila i temelji za razlučivanje raznih vrsta zlih ljudi

Danas nastavljamo razgovor u zajedništvu o četrnaestoj odgovornosti starješina i djelatnika: „Pravovremeno razlučiti, a zatim ukloniti ili izbaciti sve vrste zlih ljudi i antikrista.” Prethodnih nekoliko puta, razgovarali smo o nekoliko aspekata koje starješine i djelatnici trebaju razlučiti, kao i o glavnim istinama koje trebaju razumjeti dok obavljaju ovaj posao; to jest, razgovarali smo o tome kako razlučiti sve vrste zlih ljudi. Kako se definiraju sve vrste zlih ljudi? To su oni koji se pod krinkom vjere u Boga uvlače u Božju kuću, a ipak ne prihvaćaju istinu i također ometaju rad crkve; svi takvi ljudi spadaju u kategoriju zlih ljudi. Oni su ti koje crkva treba ukloniti ili izbaciti; to jest, oni kojima nije dopušteno postojati unutar crkve. Sve vrste ljudi razlikujemo i raščlanjujemo kroz tri glavna kriterija. Koja su to tri kriterija? Prvi je nečija svrha vjerovanja u Boga. Drugi je nečija ljudskost – raščlanjivanje nečije ljudskosti kako bi se razlučilo i jasno vidjelo jesu li među onima koje crkva treba ukloniti. Koji je treći kriterij? (Nečiji stav prema svojim dužnostima.) Nečiji stav prema svojim dužnostima treći je kriterij. O prvom smo kriteriju već razgovarali. Što se tiče drugog kriterija – nečije ljudskosti – razgovarali smo o dvije točke. Koja je bila prva točka? (Vole iskrivljavati činjenice i govoriti neistine.) A druga? (Vole iskorištavati.) Na temelju sadržaja ove dvije točke, moglo bi se činiti nedovoljnim da ih se smatra očitovanjima zlih ljudi, ali na temelju detaljnih očitovanja o kojima sam prethodno besjedio, ove dvije vrste ljudi vjeruju u Boga godinama bez istinskog pokajanja; njihova su različita očitovanja već uzrokovala ometanja i razaranje crkvenog života, ulaska u život Božjeg izabranog naroda i odnosa među Božjim izabranim narodom. U skladu s njihovim očitovanjima i na temelju njihove priroda-biti, ove dvije vrste ljudi trebale bi spadati u kategoriju zlih ljudi. Crkvene starješine i Božji izabrani narod trebaju ih razlučiti i okarakterizirati te ih pravovremeno ukloniti. Je li to prikladno? (Da.) Potpuno je prikladno. Ponašanje ove dvije vrste ljudi u crkvi ima vrlo negativan utjecaj; nemaju apsolutno nikakvog interesa za istinu niti se uopće pokoravaju Božjem djelu. Među braćom i sestrama, čini se da se ono što proživljavaju ne razlikuje od nevjernika; često lažu i varaju druge, obavljaju svoje dužnosti površno i bez imalo osjećaja odgovornosti te se ne mijenjaju unatoč opetovanim opomenama. Oni ne samo da utječu na crkveni život, već i ozbiljno ometaju crkveno djelo. Nedvojbeno, oni su među onima koje crkva treba ukloniti ili izbaciti, i potpuno je prikladno okarakterizirati ih kao zle ljude i uvrstiti ih u redove takvih ljudi – nimalo nije pretjerano to učiniti. Što se tiče prve vrste, onih koji vole iskrivljavati činjenice i govoriti neistine, njihov problem nije tako jednostavan kao što je govorenje stvari koje nisu baš prikladne, ili postojanje komunikacijskih prepreka s drugima i tako dalje, već je problem u njihovoj naravi. Na dubljoj razini, problem njihove naravi problem je njihove priroda-biti. Na plićoj razini, to je problem s njihovom ljudskošću; to jest, njihova je ljudskost izuzetno podla i vrijedna prijezira, što im onemogućuje normalnu interakciju s drugima. Ne samo da im nedostaju pozitivna očitovanja poput opskrbljivanja, pomaganja ili ljubavi prema drugima, već i njihovi postupci i ponašanja služe samo za ometanje, uništavanje i rušenje. Ako se neki ljudi uobičajeno bave iskrivljavanjem činjenica i govorenjem neistina i uvijek to čine, bilo otvoreno ili potajno, uzrokujući ozbiljno negativne utjecaje na rad crkve i na braću i sestre, onda su oni među onima koje crkva treba ukloniti. Druga su vrsta oni koji vole iskorištavati. Bez obzira na situaciju, oni uvijek nastoje steći prednost, a oči su im uvijek uprte u vlastite interese. Ne usredotočuju se na ulazak u istina-stvarnost niti na dobro obavljanje svojih dužnosti ili ispunjavanje vlastitih odgovornosti. Još manje se usredotočuju na normalnu interakciju s braćom i sestrama, oslanjajući se na tuđe snage da nadoknade vlastite nedostatke i gradeći normalne odnose ili vodeći normalan crkveni život. Ne usredotočuju se ni na što od toga – oni samo dolaze u crkvu i među braću i sestre da iskorištavaju. Sve dok su prisutni u crkvi i dok su braća i sestre u kontaktu s njima, braća i sestre će osjećati nelagodu iznutra. Braća i sestre ne samo da osjećaju odbojnost prema njihovim postupcima i ponašanjima, već se prvenstveno često u srcu u značajnoj mjeri osjećaju ometano i sputano. Što znači „u značajnoj mjeri”? To znači da se u stvarnim životnim situacijama, kada su suočeni s uznemiravanjem od strane bezvjernika ili zlih ljudi, neki pojedinci osjećaju sputano svojim osjećajima i ne mogu se osloboditi, dok se drugi, iako im se to ne sviđa, ne usuđuju progovoriti, već se uvijek iznutra osjećaju sputano i nemaju mira. Nije li ovo ozbiljno ometanje braće i sestara? (Da.) Stoga, Božji izabrani narod treba razlučiti ove dvije vrste pojedinaca; svi koji su svrstani u kategoriju zlih ljudi su među onima koje crkva treba ukloniti. O specifičnim načelima za postupanje s takvim pojedincima već smo razgovarali na posljednjem okupljanju, tako da o njima sada nećemo ponovno detaljno govoriti. Ukratko, dvije vrste ljudi o kojima smo već razgovarali uzrokovale su smetnje ne samo u crkvenom životu braće i sestara, već i u urednom obavljanju njihovih dužnosti; a ponašanja nekih od njih čak mogu spotaknuti neke nove vjernike kojima nedostaje temelj. Stoga, na temelju načina i sredstava po kojima postupaju, kao i različitih očitovanja njihove ljudskosti i štetnih posljedica koje ta očitovanja uzrokuju, ove dvije vrste ljudi su među onima koje treba ukloniti, a uvrštavanje u redove zlih ljudi nimalo nije pretjerano. Iako se ponašanja onih koji vole iskrivljavati činjenice i širiti neistine i onih koji vole iskorištavati možda ne čine tako nerazumno sirova ili zlobna kao ponašanja zlih ljudi definiranih u ljudskim predodžbama – iako im nedostaju takva očita očitovanja – štetne posljedice njihovih ponašanja i njihove ljudskosti nalažu da ih se ukloni iz crkve. To su bila očitovanja dviju vrsta ljudi i načela za postupanje s njima o kojima smo razgovarali prošli put.

II. Na temelju ljudskosti

C. Biti raskalašen i neobuzdan

Danas nastavljamo razgovor u zajedništvu o očitovanjima nekoliko drugih vrsta ljudi s obzirom na njihovu ljudskost, počevši od treće vrste ljudi. Koja je primarna karakteristika ljudskosti tih ljudi? To je raskalašenost i nedostatak obuzdavanja. Doslovno gledano, razumijevanje raskalašenosti i nedostatka obuzdavanja prilično je lako; to znači da se ponašanje, držanje i govor tih pojedinaca čine nepriličnima – oni nisu dostojanstveni i pristojni pojedinci. Ovo je osnovno razumijevanje očitovanja ljudi ove vrste. U crkvi je neizbježno da će stavovi nekih ljudi o vjerovanju u Boga i načini na koje teže sadržavati odstupanja ili pogreške. Njihovom govoru i držanju nedostaje ikakve pobožnosti, njihova očitovanja u životu i kvaliteta njihove ljudskosti uopće ne zadovoljavaju pristojnost svetaca i u potpunosti im nedostaje bogobojazno srce. Sve u svemu, njihov govor, ponašanje i držanje mogu se opisati samo kao raskalašeni i neobuzdani. Naravno, specifičnih očitovanja ima mnogo, svima su vidljiva i lako ih je razlučiti. Ti su pojedinci slični bezvjernicima i nevjernicima; konkretno, pokazuju posebno raskalašeno ponašanje. Kada su u pitanju okupljanja, njihova odjeća i izgled vrlo su ležerni. Neki se ne trude urediti prije izlaska iz kuće, dolazeći na okupljanja u neurednom stanju, s nepočešljanom kosom i neumivenim licem. Neki su odjeveni traljavo, noseći iznošene papuče ili čak pidžame na okupljanja. Drugi žive traljavo, ne obraćajući pažnju na osobnu higijenu i ne smeta im nositi prljavu odjeću na okupljanja. Svi ti ljudi tretiraju okupljanja s krajnjom ležernošću, kao da svraćaju kod susjeda, ne shvaćajući ih ozbiljno. Tijekom okupljanja, njihov govor i držanje također su neobuzdani, i govore glasno bez ikakvih skrupula, čak se uzbuđuju i divlje gestikuliraju kada su sretni, pokazujući krajnju popustljivost prema sebi. Bez obzira na to koliko je ljudi prisutno, oni se smiju, šale i široko gestikuliraju, sjede prekriženih nogu i ponašaju se kao da su iznad svih ostalih; posebno su razmetljivi, pa čak i oholi, nikada nikoga ne gledajući izravno u oči dok s njima razgovaraju, a pogled im umjesto toga leti uokolo. Nije li to raskalašeno? (Da.) To je posebno popustljivo prema sebi i bez imalo suzdržanosti. Naravno, nevjernici bi govor i držanje takvih pojedinaca mogli pripisati nedostatku dobrog odgoja, ali mi to razumijemo drugačije; to nije samo stvar nedostatka dobrog odgoja. Odrasla osoba bi trebala jasno znati ispravne i prikladne načine govora, ponašanja i interakcije s drugima – posebno bi trebala znati kako to činiti na način koji priliči pristojnosti svetaca, koji izgrađuje braću i sestre i koji čini normalnu ljudskost – a da joj nitko ne treba reći. Pogotovo kada živi crkvenim životom, u prisutnosti braće i sestara, iako nema potrebe za pretvaranjem, čovjek mora biti suzdržan. Koja je, dakle, mjera i traženo mjerilo te suzdržanosti? To je usklađenost s pristojnošću svetaca. Odijevanje treba biti dostojanstveno i pristojno, izbjegavajući bizarnu odjeću. U Božjoj prisutnosti, čovjek mora biti pobožan i ne gestikulirati široko; naravno, pred drugim ljudima također bi trebao održavati pobožnost i obličje čovjeka, kako bi se predstavio na način koji je prikladan, koristan i izgrađujući za druge. To je ono što zadovoljava Boga. Oni koji su raskalašeni i neobuzdani uopće ne obraćaju pažnju na življenje najosnovnijih aspekata ljudskosti, a jedan siguran razlog njihove ravnodušnosti je njihovo puko neznanje o tome kako biti pobožna osoba ili netko od integriteta i dostojanstva tko izaziva poštovanje; oni jednostavno ne razumiju te stvari. Stoga, unatoč opetovanim crkvenim odredbama i zahtjevima za urednom, dostojanstvenom i pristojnom odjećom na okupljanjima, bez nošenja bizarne odjeće, oni i dalje ne shvaćaju ta pravila ozbiljno, često dolazeći u papučama, neuredni ili čak u pidžamama. Ovo je jedno očitovanje onih koji su raskalašeni i neobuzdani.

Oni koji su raskalašeni i neobuzdani očituju još jedno ponašanje, a to je da se na okupljanjima odijevaju moderno i nanose gustu, zavodljivu šminku. Počinju se dotjerivati i kititi dva dana prije svakog okupljanja, razmišljajući o tome kakvu šminku staviti, kakav nakit nositi, kakvu frizuru odabrati, koju odjeću obući, koju torbu nositi i koje cipele obuti. Neke žene čak nanose zavodljiv ruž za usne, sjenilo za oči i konture za nos, a u ekstremnijim slučajevima, neke se odijevaju i dotjeruju na pretjerano zavodljiv način, otkrivajući ramena i leđa, noseći bizarnu odjeću. Na okupljanjima ne slušaju pažljivo besjedu braće i sestara niti se mole; još manje sudjeluju u zajedništvu ili dijele svoje osobno razumijevanje i iskustvena svjedočanstva. Umjesto toga, uspoređuju se sa svima ostalima, baveći se time tko je bolje ili lošije odjeven od njih, tko nosi posebno modernu markiranu odjeću, tko nosi jeftinu odjeću s tržnice, koliko košta nečija narukvica i tako dalje; usredotočuju se samo na te stvari, čak često otvoreno iznose takve primjedbe. Iz načina odijevanja, kao i govora, ponašanja i držanja tih pojedinaca, očito je da njihovo sudjelovanje u crkvenom životu i njihova interakcija s braćom i sestrama nije usmjerena na razumijevanje istine, a još manje na težnju za ulaskom u život kako bi postigli promjenu u naravi; radije, oni koriste vrijeme tijekom okupljanja da bi se hvalisali svojim uživanjem u novcu i materijalnom životu. Neki ljudi dolaze na mjesta okupljanja odjeveni u markiranu odjeću kako bi se pokazivali, u potpunosti se prepuštajući svojim željama za modom i društvenim trendovima među braćom i sestrama, mameći druge da slijede te trendove i čineći da im drugi zavide i da se ugledaju na njih. Unatoč tome što primjećuju poglede i stavove gađenja nekih od braće i sestara prema njima, oni ostaju ravnodušni, nastavljajući raditi po svome, noseći visoke potpetice i dizajnerske torbe. Neki se čak pokušavaju pretvarati da su imućni, bogati pojedinci, noseći nekvalitetan parfem na okupljanja, tako da nakon što uđu u prostoriju, pomiješani mirisi parfema, rumenila i ulja za kosu stvaraju oštar i neugodan miris. Mnogi drugi sudionici okupljanja su ogorčeni, ali se ne usuđuju progovoriti, osjećajući gađenje pri pogledu na te ljude, a oni koji istinski vjeruju u Boga drže se podalje od njih. Bilo da su njihova odjeća i izgled prilično otmjeni ili prilično ležerni, obilježje takvih pojedinaca je njihov iznimno slobodan i nediscipliniran govor, ponašanje, držanje i stil života, ne samo tijekom okupljanja, već i u njihovim svakodnevnim interakcijama s braćom i sestrama ili u njihovom svakodnevnom životu. Da budemo precizni, oni su posebno skloni ugađanju sebi, neobuzdani ni najmanjim ograničenjima. U njihovom svakodnevnom životu nema redovitih obrazaca; govore što god žele, djeluju nepromišljeno i svojevoljno, nikada ne raspravljaju o osobnim iskustvima, rijetko dijele svoje razumijevanje Božjih riječi i jedva govore o poteškoćama s kojima se susreću u obavljanju svojih dužnosti. Koje su jedine teme o kojima raspravljaju? Društveni trendovi, moda, gurmanska hrana, privatni životi poznatih osoba u društvu, pa čak i zvijezda, te neobične priče i anegdote iz društva. Iz ovih njihovih prirodnih otkrivenja nije teško vidjeti da je vjera takvih ljudi u Boga samo provlačenje kroz život. Njihovi su životi u potpunosti usredotočeni na jelo, piće i zabavu, a ne na stvari kao što su življenje crkvenog života, obavljanje svoje dužnosti ili težnja za istinom. Ono što se podrazumijeva pod „raskalašen i neobuzdan” jest da su stilovi života tih pojedinaca, ono što proživljavaju u ljudskosti, kao i njihovi načini rješavanja stvari, ophođenja s drugima i interakcije s drugima, sve raskalašeno i neobuzdano. Često oponašaju popularne izraze u društvu; bez obzira na to vole li ih braća i sestre čuti ili ih mogu razumjeti, ti pojedinci samo nastavljaju govoriti. Čak često oponašaju izreke nekih poznatih osoba u društvu te glazbenih i filmskih zvijezda. Što se tiče pozitivnog rječnika koji se često koristi u Božjoj kući i među braćom i sestrama, oni nikada ne pokazuju nikakav interes; u svojim svakodnevnim životima, nikada u zajedništvu ne razgovaraju o istini. Ono što oni idoliziraju su svjetski trendovi; razne poznate osobe i zvijezde su mete njihove idolizacije i oponašanja. Na primjer, brzo usvajaju popularne termine i fraze na internetu i koriste ih u svojim životima i u razgovorima s braćom i sestrama. Naravno, ti termini sigurno nisu ništa pozitivno ili izgrađujuće; svi su negativni, nemaju nikakvu vrijednost, a još manje ikakvo značenje za one koji vjeruju u Boga. To su popularni izrazi koje je proizvelo iskvareno i zlo čovječanstvo, u potpunosti predstavljajući misli i stajališta zlih sila. Takve riječi često primjećuju, prihvaćaju i koriste oni bezvjernici u crkvi koji vole zle trendove. Oni su potpuno zatvoreni za duhovnu terminologiju i rječnik Božje kuće, ne slušajući ih niti učeći o njima s ozbiljnošću. Suprotno tome, brzo usvajaju i koriste negativne stvari nevjerničkog svijeta i one stvari na koje podli ljudi obraćaju pažnju. Dakle, ti se pojedinci, bilo da se sudi po njihovoj vanjskoj odjeći, govoru i držanju, ili po raznim mislima i stajalištima te stavovima prema stvarima koje otkrivaju, ističu kao iznimno drugačiji među braćom i sestrama. Što znači biti drugačiji? To znači da su njihov govor, ponašanje i držanje poput onih u nevjernika, ne pokazujući nikakvu promjenu; oni su jednostavno bezvjernici. Na primjer, neki ljudi otpjevaju dvije himne na pozornici Božje kuće i dobiju svačije priznanje, pa počnu o sebi misliti kao o zvijezdama ili važnim osobama, uvijek zahtijevajući da za nastupe nanose tešku šminku, inzistirajući na frizuri određene slavne osobe i bojeći je u čudne boje. Kada drugi kažu: „Vjernici bi se trebali odijevati dostojanstveno i pristojno; tvoj stil ne zadovoljava zahtjeve Božje kuće”, oni se žale, govoreći: „Pravila Božje kuće su prestroga; stvarno je problematično! Zašto je tako teško biti zvijezda?” Nakon što su otpjevali samo dvije himne, umišljaju da su zvijezde i misle da su sjajni, i kad god su slobodni, neprestano razmišljaju: „S koliko prstiju zvijezde iz nevjerničkog svijeta drže mikrofon? Koliko koraka naprave da dođu na pozornicu? Zašto ne dobivam cvijeće kad tako dobro pjevam? Zvijezde u svijetu imaju agente i asistente; ne moraju se same baviti većinom stvari, sve to rade njihovi asistenti. Ali kao pjevač u Božjoj kući, moram se sam brinuti o svakodnevnim zadacima poput nabavljanja hrane, odijevanja i kupovine. Božja kuća je previše konzervativna!” U svojim srcima uvijek se osjećaju nesretno živeći u Božjoj kući; osjećaju se posebno povrijeđeno, uvijek nezadovoljni i puni pritužbi. Može li takva osoba voljeti istinu? Hoće li primjenjivati istinu? Zašto ne razmisle o sebi? Njihove su perspektive o stvarima tako iskrivljene, slične onima u nevjernika; kako to ne mogu shvatiti? Božja kuća ih ne sprječava da postanu zvijezde, ali jesu li ta njihova stajališta i pristupi – koji su stajališta i pristupi bezvjernika – izvedivi u Božjoj kući? Oni su u osnovi neodrživi. Njihov uobičajeni govor i držanje vrijedni su prijezira za većinu ljudi. Zbog svoje „otvorenosti uma” i krajnje razuzdanosti, što god takvi ljudi kažu ili učine, raskalašeno je i neobuzdano, ne otkrivajući ništa osim Sotonine naravi.

Božja kuća opetovano naglašava da braća i sestre trebaju održavati granice između muškaraca i žena i ne petljati se sa suprotnim spolom. Međutim, neki su ljudi raskalašeni i neobuzdani, uopće ne mareći za ovaj savjet, pa čak i pokušavaju potajno zavoditi druge ili izlaziti s njima, ometajući tako crkveni život. Uživaju u kontaktiranju suprotnog spola, čak traže razloge i izgovore da uspostave kontakt i zaigrano komuniciraju. Vidjevši nekoga suprotnog spola tko je privlačan ili s kime se slažu, počinju ih povlačiti i natezati, flertovati i zadirkivati, petljati im po odjeći i mrsiti im kosu, pa čak i bacati grudve snijega u njihovu odjeću tijekom zime; igraju se jedni s drugima poput životinja, bez granica ili osjećaja za čast, ne osjećajući nikakav sram. Neki ljudi kažu: „Kako se to može smatrati igrom? Oni pokazuju naklonost; to se zove tepanje, to je romantika.” Ako tražiš romantiku, izabrao si pogrešno mjesto. Crkva je mjesto gdje braća i sestre obavljaju svoje dužnosti; to je mjesto za obožavanje Boga, a ne za flertovanje. Javno pokazivanje takvog ponašanja pred svima uzrokuje da većina ljudi osjeća gađenje i odbojnost. Ključni je problem što to ne izgrađuje druge, a i ti gubiš svoj integritet i dostojanstvo. Koliko ti je uopće godina? Zar ne razlikuješ desnu ruku od lijeve? Zar ne razumiješ razliku između muškaraca i žena? A ipak se upuštaš u flertovanje! Normalno je da se djeca koja imaju sedam ili osam godina igraju; takvo ponašanje i interesi tipični su za njihovu dob. Međutim, ako odrasli pokazuju takvo ponašanje, nije li to djetinjasto? Jednostavno rečeno, to je upravo to. A što je to po svojoj biti? (Ugađanje sebi, raskalašenost.) Sve je to previše raskalašeno! Vjerujući u Boga, čovjek mora znati posjedovati osjećaj za čast. Čak i među nevjernicima, malo ih se ponaša tako raskalašeno. Kako su neozbiljni i vrijedni prijezira takvi raskalašeni pojedinci! Bacaju grudve snijega u odjeću pripadnika suprotnog spola radi uzbuđenja; ne samo da ih zaigrano proganjaju, već ih čak i udaraju nogom u stražnjicu. Kada netko razotkrije činjenicu da je takvo ponašanje previše raskalašeno i briše granice između muškaraca i žena, oni uzvrate: „Mi se samo ovako igramo jer smo tako bliski; ljudi bi trebali razumjeti.” Oni se prepuštaju uživanju do te mjere da ne samo da to dopuštaju sami sebi, već i mame druge da im se pridruže u njihovom uživanju. Kakav je to bijednik? Recite Mi, trebaju li takvi ljudi ostati u crkvi? (Ne.) Biti u blizini ovakve osobe uvijek je neugodno i čudno. Kada nekoga vide, ne pozdravljaju ga normalno; umjesto toga, samo ga udare šakom, govoreći: „Gdje si, dovraga, bio svih ovih godina? Mislio sam da si ispario s lica zemlje! Kako si?” Čak je i njihov način pozdravljanja tako barbarski i ohol; ne samo da govore barbarski, već se i fizički obračunavaju s drugima. Ne nalikuje li ovo ponašanju huligana i bandita? Sviđaju li vam se takvi ljudi? (Ne.) Je li osjećaj da vas ismijavaju i da se s vama poigravaju ugodan? (Ne.) Neugodno je, a ne možete to ni izraziti; samo morate izdržati, a sljedeći put kad ih vidite, izbjegavate ih izdaleka. Ukratko, što ovo govori o kvaliteti ljudskosti takvih ljudi? (Loša je.) Bez obzira na kut iz kojeg se promatraju – bilo da se radi o njihovom govoru i držanju, njihovom osobnom ponašanju, načinu na koji se nose sa svijetom i njihovim interakcijama s drugima, njihovoj perspektivi prema trendovima nevjerničkog svijeta, ili njihovom načinu vjerovanja u Boga i njihovom stavu prema Bogu i Njegovim riječima – nije teško vidjeti da tim pojedincima nedostaje ikakve pobožnosti ili bogobojaznih srca. Niti se u njima može vidjeti ikakva iskrenost da traže ili prihvate istinu. Ono što se primjećuje je njihova raskalašenost i nedostatak obuzdavanja, njihovo stalno oponašanje zvijezda i idola, i njihov nedostatak bilo kakve namjere da promijene smjer bez obzira na to kako im se besjedi o istini. Kako se mogu sažeti karakteristike njihove ljudskosti? Raskalašenost i nedostatak obuzdavanja. Stoga se može definitivno ustvrditi da su oni nevjernici koji su se uvukli u Božju kuću; oni su bezvjernici.

Raskalašeni i neobuzdani ljudi koriste isti izbor riječi kao banditi i huligani iz svijeta nevjernika; posebno uživaju u oponašanju govora i stila zvijezda i negativnih likova iz društva, a većina njihovog jezika ima podao ton, zvučeći kao nešto što bi rekao huligan ili razbojnik. Na primjer, kad dođe nevjernik i izgovori nekoliko čudnih fraza nakon što pokuca na vrata, braća i sestre kažu: „Nešto nije u redu; zašto ova osoba liči na izviđača ili špijuna?” Iako u tom trenutku ne mogu biti sigurni, većina ljudi se osjeća nelagodno. Ipak, raskalašena i neobuzdana osoba govori impresivno, čak s određenom dozom samouvjerenosti, govoreći: „Izviđač? Ne plaši me! Zašto ih se bojati? Ako se vi bojite, ne morate izlaziti. Ja ću otići vidjeti o čemu se radi.” Gledajte kako su hrabri i odvažni. Biste li vi tako govorili? (Ne, normalni ljudi tako ne govore; to je kao nešto što bi rekao bandit.) Banditi govore drugačije od normalnih ljudi; posebno su bahati. Ljudi uče jezik svoje vrste; svjetovni ljudi posebno usvajaju popularni žargon društva, banditi i huligani vole govoriti svojim žargonom, a bezvjernici su isti kao nevjernici, govoreći sve što govore nevjernici. Dobri, dostojanstveni, pristojni ljudi osjećaju gađenje i odbojnost kad čuju govor nevjernika; nitko od njih ne pokušava oponašati takav govor. Neki bezvjernici, čak i nakon deset ili dvadeset godina vjerovanja, i dalje koriste jezik nevjernika, namjerno birajući takav govor, a dok govore, oni čak oponašaju držanje, izraze lica i geste nevjernika, kao i poglede koje upućuju očima. Mogu li takvi pojedinci biti ugodni u očima braće i sestara u crkvi? (Ne.) Većini braće i sestara oni su neugodni i nelagodno ih je gledati. Što vi mislite kako se Bog osjeća prema njima? (Gnušanje.) Odgovor je jasan: gnušanje. Iz onoga što proživljavaju, iz njihovih težnji, te ljudi, događaja i stvari koje štuju u svojim srcima, očito je da njihova ljudskost ne utjelovljuje dostojanstvo ili pristojnost i daleko zaostaje za pobožnošću i ne odgovara doličnosti svetaca. Rijetko se iz njihovih usta mogu čuti riječi koje bi vjernici ili sveci trebali govoriti, riječi koje izgrađuju druge i prenose integritet i dostojanstvo; vjerojatno to neće reći. Ono što štuju, što slijede i čemu teže u svojim srcima u osnovi je nespojivo s onim čemu bi sveci trebali težiti i što bi trebali slijediti, zbog čega je teško obuzdati ono što izvana očituju, njihov govor i njihovo držanje. Tražiti od njih da budu obuzdani, a ne raskalašeni ili skloni ugađanju sebi, te da održe dostojanstvo i pristojnost, prevelik je zahtjev. A kamoli da žive kao netko s ljudskošću i razumom tko razumije istinu i ulazi u istina-stvarnost, oni ne mogu čak ni postići da budu normalna osoba s integritetom i dostojanstvom koja odgovara doličnosti svetaca, pridržava se pravila i izvana izgleda racionalno. Prije je bio jedan čovjek koji je otišao na selo propovijedati evanđelje i vidio da neke obitelji braće i sestara žive u siromaštvu i trošnim kućama. Sarkastično i podrugljivo je rekao: „Ova kuća je tako trošna, nije za ljude; jedva je prikladna za svinje. Trebali biste se brzo iseliti!” Braća i sestre su odgovorili: „Iseliti se je lako, ali tko će nam dati drugu kuću za život?” Govorio je bezobzirno i samovoljno, govoreći što god mu je palo na pamet, ne razmišljajući o utjecaju koji bi to moglo imati na druge. To je podla priroda. Braća i sestre su pitali: „Ako se iselimo, tko će nam dati kuću za život? Imaš li ti kuću?” Nije imao odgovora. Vidjevši da ljudi imaju poteškoća, trebao je biti u stanju riješiti njihove poteškoće prije nego što progovori. Kakve su bile posljedice njegovog nepromišljenog govora bez mogućnosti da riješi njihove poteškoće? Je li to bio problem prevelike iskrenosti i otvorenosti? Apsolutno ne. Problem je bio u tome što je njegova podlost bila preozbiljna; bio je raskalašen i neobuzdan. Takvim ljudima potpuno nedostaje bilo kakav pojam o integritetu, dostojanstvu, obzirnosti, toleranciji, brizi, poštovanju, razumijevanju, suosjećanju, milosrđu, promišljenosti, pomoći i tako dalje. Te kvalitete, bitne za normalnu ljudskost, ljudi bi trebali posjedovati. Ne samo da im nedostaju te kvalitete, već u svojim interakcijama s drugima, kad vide da netko ima poteškoća, mogu im se čak i podsmjehivati, ismijavati, rugati i izrugivati; ne samo da ih nisu u stanju razumjeti ili im pomoći, već im donose i tugu, bespomoćnost, bol, pa čak i nevolje. Što se tiče onih s tako teškom podlošću, većina ljudi ih jasno vidi i stalno ih trpi. Mislite li vi da se takvi ljudi mogu istinski pokajati? Mislim da nije vjerojatno. S obzirom na njihovu priroda-bit, oni nisu ljubitelji istine, pa kako bi mogli prihvatiti orezivanje i discipliniranje? Kada opisuju takve ljude, nevjernici koriste izraze poput „držati se svoga” ili „ići svojim putem bez obzira na to što drugi kažu” – kakva je to apsurdna logika? Te takozvane poznate izreke i idiomi često se u ovom društvu smatraju pozitivnima, što izvrće činjenice i brka ispravno i pogrešno. Što se tiče očitovanja ljudskosti onih koji su raskalašeni i neobuzdani, to je u osnovi to.

Bez obzira utječu li raskalašeni i neobuzdani pojedinci na crkveni život, normalne odnose među braćom i sestrama ili normalno obavljanje dužnosti od strane Božjeg izabranog naroda, sve dok očitovanja i otkrivanja njihove ljudskosti uzrokuju štetne utjecaje i posljedice, ometajući braću i sestre, ta pitanja treba riješiti i protiv takvih pojedinaca treba poduzeti odgovarajuće mjere, umjesto da im se jednostavno dopusti da djeluju nesmetano. U lakšim slučajevima može im se ponuditi pomoć i podrška ili ih se može orezati i upozoriti. U teškim slučajevima, gdje su njihovo ponašanje i držanje posebno raskalašeni, kao kod nevjernika ili bezvjernika, bez i trunke svetačke doličnosti, crkvene starješine i djelatnici trebali bi osmisliti odgovarajuća rješenja za postupanje s tim pojedincima. Ako se većina braće i sestara složi i uvjeti to dopuštaju, te pojedince treba ukloniti; u najmanju ruku, ne bi im se smjelo dopustiti da obavljaju svoje dužnosti u crkvi s punim radnim vremenom. Na što se odnosi izraz „u lakšim slučajevima”? To se odnosi na to da su neki ljudi novi vjernici, izvorno nevjernici, koji nikada nisu vjerovali u kršćanstvo i ne razumiju što podrazumijeva vjerovanje u Boga. Njihov govor i držanje otkrivaju navike nevjernika. Međutim, kroz čitanje Božje riječi, razgovore u zajedništvu o istini i življenje crkvenog života, oni se postupno okreću i mijenjaju, postaju nalik vjernicima, pokazujući neko obličje čovjeka. Te pojedince ne bi trebalo svrstavati u redove zlih ljudi, već kao one kojima se može pomoći. Druga kategorija su mladi ljudi oko dvadeset godina koji, unatoč tome što vjeruju u Boga tri do pet godina, zbog svoje mladosti i dalje se prepuštaju zaigranosti, nisu se još skrasili, pokazuju određenu djetinjastost u svom vanjskom govoru i držanju – govoreći, ponašajući se i djelujući poput djece i tako dalje. Tim ljudima treba s ljubavlju ponuditi pomoć i podršku; treba im dati dovoljno vremena da se postupno promijene, bez nametanja prestrogih zahtjeva. Naravno, za odrasle koji vjeruju u Boga dugi niz godina, ali i dalje pokazuju raskalašen i neobuzdan govor, držanje, ponašanje i postupke poput nevjernika, te se odbijaju promijeniti unatoč višestrukim opomenama, opravdan je drugačiji pristup; s njima treba postupati u skladu s propisima Božje kuće. Ako govor, držanje i otkrivanja ljudskosti takvih pojedinaca ometaju većinu i stvaraju štetan utjecaj u crkvi, zbog čega mnogi osjećaju odbojnost pri pogledu na njih, ne žele ih slušati dok govore, ne žele vidjeti njihove izraze lica dok govore niti gledati njihovu odjeću, a većina je sretnija i u boljem stanju kada takvi pojedinci ne prisustvuju okupljanjima – osjećajući nelagodu i odbojnost zbog samog njihovog sudjelovanja u crkvenom životu i njihovog prisustva među braćom i sestrama, kao da je tu neki nametnik koji ometa – onda su takvi pojedinci nedvojbeno zli ljudi. To jest, kad god žive crkveni život i obavljaju svoju dužnost s braćom i sestrama, većina se ljudi osjeća ometano i osjeća posebnu odbojnost prema njima. U takvim slučajevima, s tim pojedincima treba postupati što je prije moguće, ne ostavljati ih da rade po svome niti ih podvrgavati daljnjem promatranju. U najmanju ruku, treba ih očistiti iz crkve s punim radnim vremenom i poslati u običnu crkvu da se pokaju. Zašto postupati na ovaj način? (Uzrokovali su smetnje i štetne posljedice većini ljudi, ometajući crkveni život.) Zato što su posljedice i utjecaji njihovih očitovanja tako podli! U skladu s tim, starješine i djelatnici, kao i Božji izabrani narod, ne bi trebali zatvarati oči pred njima i slijepo popuštati njihovom ponašanju. Neprikladno je da starješine i djelatnici ne poduzimaju ništa čak i kada takvi pojedinci uzrokuju smetnje većini; takve pojedince treba očistiti iz crkve u skladu s propisima Božje kuće – to je najmudriji izbor.

Je li se crkva prije bavila ljudima koji su raskalašeni i neobuzdani? (Jest.) Kad se s takvim ljudima postupalo, neki su plakali govoreći: „Nije bilo namjerno. To je samo moje povremeno ponašanje; ja nisam takva osoba. Molim vas, dajte mi još jednu priliku! Ako mi se ne dopusti da obavljam svoju dužnost, neću moći vjerovati u Boga kad se vratim kući, gdje su svi nevjernici.” Govore tako umilno i čine se istinski ojađenima, izražavajući nevoljkost da napuste Boga i moleći Božju kuću za još jednu priliku za pokajanje. Moguće im je dati još jednu priliku, ali ključno je pitanje mogu li se promijeniti ili ne. Ako se temeljito prozre da toj osobi nedostaje i trunke ljudskosti, da nema savjesti ni razuma, da je u osnovi stvar bez srca i duha, onda joj ne bi trebalo dati još jednu priliku; bilo bi uzaludno. Međutim, ako je suština te osobe dobra, i samo je njezina ljudskost nezrela zbog mladosti, te će se sigurno promijeniti za nekoliko godina, onda joj se mora dati prilika za pokajanje. Apsolutno je ne bi trebalo ukloniti iz crkve; nijedna dobra osoba ne smije nikada biti uništena. Neki su ljudi po prirodi bezvjernici; oni su po prirodi raskalašena, neuka i budalasta stvorenja, i u njihovoj ljudskosti po prirodi nedostaje pojam časti te ne znaju što je osjećaj srama. Nakon što se u javnosti ponašaju na neuglađen način, većina bi se ljudi osjećala pokajnički i bilo bi im neugodno suočiti se s drugima. Štoviše, kad žele učiniti takve stvari, u stanju su biti obzirni prema osjećajima i mišljenjima braće i sestara te biti svjesni vlastitog integriteta i dostojanstva, pa se neće ponašati na takav način; najviše će se možda samo prepirati kod kuće sa svojom djecom ili braćom i sestrama. Kad su vani i u interakciji sa strancima, ljudi bi trebali razumjeti što znače osjećaj časti, pristojnost, pravila i dostojanstvo. Može li se netko tko nema razumijevanja za te pojmove promijeniti čak i uz tvoju pomoć? Čak i ako su sada obuzdani, koliko dugo mogu izdržati? Neće proći dugo prije nego što se vrate svojim starim navikama. Budući da takvim ljudima nedostaje dostojanstva i osjećaja srama u njihovoj ljudskosti, da ne znaju za pravila, pristojnost ili doličnost svetaca te da njihova ljudskost po prirodi ne posjeduje te kvalitete, ti im ne možeš pomoći. Ljudi kojima se ne može pomoći su ljudi koji se ne mogu promijeniti, ljudi kojima se ne mogu davati upute ili na koje se ne može utjecati. Takve pojedince mora se počistiti što je brže i što je prije moguće, kako bi se spriječilo da uzrokuju smetnje među braćom i sestrama, da se ovdje sramote. Božjoj kući ne treba nitko tko bi samo popunjavao broj. Ako Bog nekoga neće spasiti, onda toj osobi nikakvo popunjavanje broja neće biti od koristi. One koje Bog ne priznaje treba ukloniti – počistiti one koji ne bi trebali ostati u Božjoj kući, da prisutnost te jedne osobe ne bi štetno utjecala na mnoge druge, što je nepravedno prema većini. Ako prozrete suštinu onih koji su raskalašeni i neobuzdani, trebali biste s njima postupiti i ukloniti ih što je prije moguće, umjesto da ih unedogled tolerirate. Neki kažu: „Oni povremeno postižu neke rezultate kad obavljaju svoju dužnost. Još su potrebni za taj aspekt posla. Također imaju prilično ljubazno srce i mogu platiti malu cijenu.” Ali tko među onima koji ostaju u Božjoj kući ne može platiti malu cijenu? Tko ne može postići neke rezultate kad obavlja svoju dužnost? Ako svi mogu postići neke rezultate, zašto ne izabrati dobre ljude koji su dostojanstveni i pristojni da obavljaju dužnosti? Zašto ustrajati na zadržavanju tipova ljudi koji su podlaci, lupeži i budale u crkvi s punim radnim vremenom da uzrokuju smetnje? Zašto ustrajati na zadržavanju onih bezvjernika koji žive kao nevjernici da službuju u Božjoj kući? Božjoj kući ne nedostaje služitelja; Božja kuća želi samo poštene ljude koji vole istinu, ispravne ljude i one koji mogu težiti istini, da se daju za Boga.

Većina onih koji trenutno obavljaju dužnosti su ljudi koji vjeruju u Boga više od pet ili šest godina, i sve vrste ljudi su u potpunosti otkriveni u procesu obavljanja svojih dužnosti – oni koji su bezvjernici, smeteni ljudi, lažne starješine, zli ljudi i antikristi, svi su otkriveni. Mnogi pripadnici Božjeg izabranog naroda jasno su vidjeli da se većina tih ljudi odbija promijeniti unatoč višestrukim opomenama, te su već uzrokovali ozbiljne smetnje i prekide u radu Božje kuće. Došlo je vrijeme kada se ti bezvjernici, zli ljudi i antikristi moraju počistiti. Ako ih se ne počisti, to će utjecati na djelovanje crkvenog rada i širenje evanđelja Božjeg kraljevstva. Ako ih se ne počisti, to će utjecati na ulazak u život Božjeg izabranog naroda; crkveni će život i dalje biti ometan i nikada neće naći mira. Stoga bi crkvene starješine i djelatnici na svim razinama trebali početi čistiti crkvu u skladu s Božjim nakanama i na temelju Božjih riječi. Vidim da priličnom broju ljudi nedostaje ljudskosti. Tijekom okupljanja, neki pokazuju svakakva nepristojna ponašanja i ne zauzimaju ispravno držanje ni dok sjede ni dok stoje, a pored sebe imaju pripremljen čaj, mobilne telefone, kremu za lice i parfem. Neki koji vole lijepo izgledati neprestano provjeravaju svoj izgled u ogledalu i popravljaju šminku, a drugi stalno piju vodu, listaju po telefonu čitajući vijesti ili gledajući videozapise iz svijeta nevjernika, govore i razgovaraju s prekriženim nogama, uvijajući tijela u dva zavoja, nalik obliku zmije, bez ikakvog pravilnog držanja. Čuo sam i da se neki ljudi noću vraćaju u svoju spavaću sobu i liježu na krevet bez da uopće skinu cipele, spavajući tako do zore. Ujutro, kad otvore oči, ne mole se niti se posvećuju duhovnoj predanosti, već prvo provjeravaju vijesti na svom mobilnom telefonu. Za vrijeme obroka, kad vide ukusnu hranu ili kad vide meso, proždrljivo navaljuju na njega – ne mareći hoće li drugi dobiti jesti, sve dok su oni siti – a zatim se odmah vraćaju na spavanje. Nedostaje im obličje čovjeka u svemu što rade, ponašajući se raskalašeno i neobuzdano poput nevjernika, ne poštujući nikakva pravila, bez i trunke poslušnosti ili pokornosti, baš poput zvijeri. Recite Mi, može li se vrsta ljudi koja ima tako ozbiljno podlu prirodu spasiti? (Ne.) Ima li onda smisla da vjeruju u Boga? S kovom koji je previše loš da bi uopće bio dorastao istini, mogu li razumjeti Božje riječi kad ih čitaju? Bez posjedovanja ikakvih pravila u pogledu vladanja, može li njihovo službovanje biti u skladu s mjerilom? Bez savjesti ili razuma, mogu li prihvatiti kad slušaju propovijedi i razgovore o istini? (Ne.) Oni koji pokazuju takva ponašanja u osnovi nemaju nimalo ljudskosti, pa kako bi uopće mogli zadobiti istinu? Oni bez ljudskosti su zvijeri, đavli, mrtvaci bez duha, koji ne mogu razumjeti istinu kad je čuju i koji je ne zaslužuju čuti. Dopustiti im da razumiju i zadobiju istinu je kao tjerati ribu da živi na suhom ili tjerati svinje da lete – nemoguće! Kad smo prije govorili o tome koje su vrste ljudi zvijeri, ispred riječi „zvijeri” često se dodavala riječ „pas”, pa su se zvali „pasje zvijeri”. Međutim, nakon što sam držao pse i blisko s njima komunicirao, otkrio sam da psi posjeduju najbolje stvari koje ljudima nedostaju: ponašaju se po pravilima, poslušni su i imaju osjećaj samopoštovanja. Ti im postaviš granicu za kretanje, i oni će se kretati samo unutar nje, te bez iznimke, apsolutno neće ići na mjesta na koja im zabraniš. Ako slučajno prijeđu granicu, brzo se povuku, neprestano mašući repom, moleći za oprost i priznajući svoju pogrešku. Mogu li ljudi to postići? (Ne.) Ljudi to ne mogu postići. Iako psi možda ne razumiju koliko i ljudi, shvaćaju jednu stvar: „Ovo je vlasnikov teritorij, vlasnikov dom. Idem kamo god mi vlasnik dopusti i izbjegavam mjesta na koja mi je zabranjeno ići.” Čak i bez da ih se udari, suzdržavaju se od odlaska tamo; imaju osjećaj samopoštovanja. Čak i psi znaju što je sram, pa zašto ljudi ne znaju? Je li pretjerano klasificirati kao zvjeri one koji ne znaju za sram? (Nije.) Uopće nije pretjerano; većina ljudi ne posjeduje čak ni vrline psa. U budućnosti, kad kažemo da su neki ljudi zvijeri, ne možemo ih više zvati „pasje zvijeri”; to bi bila uvreda za pse, jer ti ljudi, te zvijeri, gori su čak i od pasa. Stoga, jednom kad takvi ljudi uzrokuju smetnje u crkvenom životu ili u obavljanju dužnosti braće i sestara, moraju se odmah ukloniti – to je jedino razumno, opravdano i nimalo pretjerano. To ne znači nedostatak ljubavi; to je postupanje po načelu. Čak i ako oni koji su raskalašeni i neobuzdani pokazuju neke rezultate u svojim dužnostima, mogu li se spasiti? Jesu li oni ljudi koji prihvaćaju istinu? Ne mogu čak ni obuzdati vlastite postupke, pa mogu li uopće prihvatiti istinu? Ne mogu održati vlastiti integritet i dostojanstvo, pa mogu li ući u istinu-stvarnost? To je nemoguće. Stoga, postupanje s tim pojedincima na takav način nimalo nije pretjerano; u potpunosti se temelji na načelu i u potpunosti je u svrhu zaštite Božjeg izabranog naroda od Sotoninih smetnji. Ukratko, nakon otkrivanja takvih pojedinaca, s njima bi trebalo postupiti u skladu s nekoliko načela koja sam upravo spomenuo. Je li pretjerano kategorizirati vrstu ljudi koji su istinski raskalašeni i neobuzdani, i koji se istinski prepuštaju tijelu bez ikakve svetačke doličnosti, kao nevjernike i bezvjernike? (Nije.) Budući da su kategorizirani kao nevjernici i bezvjernici, stoga nije pretjerano ubrojiti ih u redove različitih vrsta zlih ljudi koje bi crkva trebala ukloniti. Ljudi koji ne mogu čak ni obuzdati vlastito ponašanje i držanje sigurno ne mogu prihvatiti istinu. Nisu li oni koji ne mogu prihvatiti istinu neprijatelji istine? (Jesu.) Je li pretjerano okarakterizirati one koji su neprijatelji istine kao zle ljude? (Nije.) Nimalo nije pretjerano. Stoga su načela za postupanje s njima u potpunosti prikladna.

D. Biti sklon osveti

Naš razgovor u zajedništvu o očitovanjima treće vrste ljudi – onih koji su raskalašni i neobuzdani – priveden je kraju. Osim ljudi ove vrste, postoje mnogi drugi koji spadaju u kategoriju zlih ljudi, a crkva bi trebala razlučiti i ukloniti sve te vrste zlih ljudi. U nastavku ćemo raspravljati o četvrtoj vrsti. Od raznih zlih ljudi koje bi crkva trebala razlučiti i ukloniti, četvrta vrsta predstavlja značajan izazov i nevolju. Tko bi to mogao biti? To su oni koji su skloni osveti. Iz izraza „sklon osveti” očito je da ti ljudi nisu ništa dobro; narodski rečeno, oni su trule jabuke. Sudeći prema dosljednim očitovanjima i otkrivenjima njihove ljudskosti, kao i njihovim načelima djelovanja, njihova srca nisu dobra. Kao što narodna izreka kaže, oni su „opak soj”. Kažemo da nisu dobre sorte; točnije, ti pojedinci nisu dobrodušni, već u sebi nose pakost, zlonamjernost i okrutnost. Jednom kada netko kaže ili učini nešto što se dotiče interesa, obraza ili statusa tih pojedinaca, ili što ih uvrijedi, kao prvo, oni u svojim srcima gaje neprijateljstvo. Kao drugo, oni na temelju tog neprijateljstva djeluju; djeluju s ciljem i u smjeru iskaljivanja svoje mržnje i davanja oduška svom gnjevu, a to je ponašanje poznato kao traženje osvete. Među ljudima uvijek postoji jedan dio takvih pojedinaca. Bilo da se radi o onome što ljudi opisuju kao sitničavost, dominaciju ili pretjeranu osjetljivost, bez obzira na izraze koji se koriste za opis ili sažimanje njihove ljudskosti, njihove interakcije s drugima se uobičajeno očituju tako što svatko tko ih slučajno ili namjerno povrijedi ili uvrijedi mora patiti i suočiti se s odgovarajućim posljedicama. To je kao što neki ljudi kažu: „Uvrijedi ih i skupo ćeš to platiti. Ako ih ti povrijediš ili ozlijediš, ne misli da ćeš se lako izvući.” Postoje li takvi pojedinci među ljudima? (Da.) Svakako postoje. Bez obzira na to što se dogodi, bilo da je vrijedno ljutnje i sitničavosti ili ne, oni skloni osveti stavljaju to na svoj dnevni red, tretirajući to kao stvar od najveće važnosti. Tko god ih uvrijedi, to im je neprihvatljivo i zahtijevaju da se plati odgovarajuća cijena, što je njihovo načelo ophođenja s ljudima, ophođenja sa svakim koga smatraju neprijateljem. Na primjer, u crkvenom životu, neki ljudi razgovaraju u zajedništvu o svom stanju ili normalno razgovaraju i dijele svoja iskustva, raspravljajući o svojim stanjima i iskvarenosti. Čineći to, oni nenamjerno dotaknu stanja i iskvarenost drugih. Govornik može to raditi nenamjerno, ali slušatelj to prima k srcu. Nakon slušanja, taj pojedinac to ne može ispravno shvatiti ili tome pristupiti pa je sklon razvijanju osvetoljubivog mentaliteta. Ako ne pusti tu stvar, već ustraje na napadu i traženju osvete, to će uzrokovati nevolje za crkveni rad, stoga se ta stvar mora odmah riješiti. Sve dok u crkvi postoje zli ljudi, neizbježno će nastajati smetnje, stoga se incidenti u kojima zli ljudi ometaju crkvu ne smiju olako shvatiti. Ako ih nečim izazoveš ili povrijediš, bilo namjerno ili ne, oni to neće lako pustiti. Oni misle u sebi: „Ti govoriš o svojoj iskvarenosti, zašto spominješ mene? Ti govoriš o samospoznaji, zašto me razotkrivaš? Razotkrivanje moje iskvarenosti čini da gubim obraz i dostojanstvo, stavlja me u neugodan položaj među braćom i sestrama, uzrokuje da gubim ugled i šteti mom ugledu. E pa, osvetit ću ti se; skupo ćeš mi to platiti! Nemoj misliti da me je lako maltretirati, nemoj misliti da me možeš gnjaviti samo zato što su mi obiteljske prilike loše i moj društveni status nije visok. Nemoj me smatrati slabićem; sa mnom se nije za šaliti!” Nema veze kako provode svoju osvetu; promotrimo samo te ljude: kada se susretnu s tim manjim stvarima – stvarima koje su uobičajene u crkvenom životu – ne samo da se ne mogu ispravno odnositi prema tim stvarima ili ih ispravno shvatiti, već razvijaju i mržnju i čekaju prilike da se osvete, čak pribjegavajući beskrupuloznim sredstvima kako bi proveli svoju osvetu. Što to govori o njihovoj ljudskosti? (Zlobna je.) Jesu li oni dobri ljudi? (Ne.) Najbolja vrsta ljudi su oni koji mogu prihvatiti istinu. Kada čuju druge kako razgovaraju u zajedništvu i dijele svoja iskustva, oni razmišljaju: „I ja imam tu iskvarenost. Ono što opisuju čini se kao moje stanje. Bilo da me namjerno razotkrivaju ili nenamjerno govore o nečemu što slučajno nalikuje mom stanju, ispravno ću to shvatiti – poslušat ću kako su to iskusili, kako traže istinu da riješe to stanje i kako primjenjuju i ulaze.” To je netko tko istinski prihvaća istinu. Osoba koja je nešto slabija, nakon što ovo čuje, mogla bi pomisliti: „Kako to da je iskvarena narav koju oni prepoznaju ista kao moje stanje? Govore li o meni? Pa, neka govore. Na kraju krajeva, nisam pretrpio nikakav gubitak, a većina ljudi ionako vjerojatno ne zna. Možda samo govore o sebi, a slučajno se poklopilo s mojim stanjem; svi dijelimo isto stanje.” Oni to ne shvaćaju ozbiljno, ne gaje mržnju u srcu i ne potiču osvetoljubiv mentalitet. Međutim, drugačije je za nedobrodušne, zle ljude. Drugi bi istu stvar smatrali uobičajenom, postupajući i odnoseći se prema njoj u skladu s tim. Naravno, dobri ljudi koji prihvaćaju istinu riješili bi je proaktivno i pozitivno. Obični ljudi, iako je ne rješavaju pozitivno, ne gaje mržnju, a još manje traže osvetu. Ali u takvim neljubaznim ljudima, jedna tako uobičajena i sasvim obična stvar može izazvati unutarnje previranje koje im ne da mira. Stvari koje oni proizvode nisu pozitivne ili obične, već zlobne i opake; oni traže osvetu. Koji je razlog njihove osvete? Vjeruju da ih ljudi namjerno ocrnjuju zlonamjernim primjedbama, iznoseći njihov prljavi veš, kao i njihovu ružnu stranu i njihovu iskvarenost. Ono što ljudi govore shvaćaju kao namjerno, stoga ih smatraju svojim neprijateljima. Tada misle da je opravdano riješiti stvar osvetivši im se, koristeći različita sredstva kako bi postigli svoje osvetničke ciljeve. Nije li to opaka narav? (Jest.) U crkvenom životu, kada braća i sestre govore o svojim stanjima, većina slušatelja se može poistovjetiti i prihvatiti to od Boga. Samo u onima koji su odbojni prema istini i imaju opaku narav, nakon što to čuju, rađa se neprijateljstvo, pa čak i osvetoljubivost, što temeljito razotkriva njihovu priroda-bit. Jednom kada se stvori osvetoljubivost, slijedi niz osvetoljubivih ponašanja i postupaka. Kada se počnu odvijati osvetoljubivi postupci, što biva s odnosima među ljudima? Oni više nisu ispravni. A tko je stvarna žrtva u tome? (Osoba kojoj se žele osvetiti.) Točno. Stvarne žrtve su oni koji razgovaraju u zajedništvu o svom iskustvenom svjedočanstvu. Oni koji su skloni osveti tada će suditi, napadati, pa čak i klevetati i podmetati onima za koje smatraju da ih razotkrivaju ili gaje neprijateljstvo prema njima, koristeći riječi ili djela u različitim situacijama. Oni koji su skloni osveti ne gaje samo privremenu mržnju u svojim srcima i to je sve; oni traže, pa čak i stvaraju svakojake prilike da se osvete onima koji su meta njihove osvete, onima prema kojima su neprijateljski raspoloženi i za koje smatraju da im nisu naklonjeni. Na primjer, tijekom izbora starješina, ako osoba prema kojoj su neprijateljski raspoloženi zadovoljava načela za korištenje ljudi u Božjoj kući i kvalificirana je da bude izabrana za starješinu, njihovo će ih neprijateljstvo navesti da sude, osuđuju i napadaju tu osobu. Mogli bi čak iza leđa raditi spletke ili činiti stvari štetne za tu osobu kako bi izvršili svoju osvetu. Ukratko, njihova sredstva za provođenje osvete su raznolika. Na primjer, mogli bi pronaći nečiju slabu točku i ocrniti ga, izmišljati glasine o toj osobi preuveličavanjem i na temelju rekla-kazala ili širiti razdor između te osobe i drugih. Mogli bi čak i lažno optužiti tu osobu pred starješinama, tvrdeći da je osoba nelojalna i da se opire kroz negativnost u obavljanju svojih dužnosti. Sve su to zapravo namjerne izmišljotine, stvaranje nečega ni iz čega. Pogledajte koliko se neopravdanih ponašanja i postupaka rađa iz njihovih sumnji i nerazumijevanja te osobe; svi ti pristupi proizlaze iz njihove osvetoljubive prirode. Zapravo, kada je ta osoba dijelila svoja iskustvena svjedočanstva, to uopće nije bilo usmjereno na njih; prema njima nije bilo nikakve zle namjere. To je samo zato što su odbojni prema istini i imaju opaku narav sklonu osveti pa ne dopuštaju drugima da ih razotkrivaju, niti dopuštaju rasprave o spoznaji samoga sebe, rasprave o iskvarenim naravima ili razgovor o vlastitoj sotonskoj prirodi. Kada se o takvim temama raspravlja, oni se razbjesne, jer pretpostavljaju da su na meti i da ih se razotkriva, stoga razvijaju i oblikuju osvetoljubiv način razmišljanja. Očitovanja ove vrste osobe koja provodi svoju osvetu nipošto nisu ograničena samo na jednu okolnost. Zašto to kažem? Zato što takvi pojedinci imaju opaku narav; nitko ih ne smije izazivati niti provocirati. Oni posjeduju urođenu agresivnost prema bilo kome i bilo čemu, poput škorpiona ili stonoge. Stoga, bilo da ih netko izgovorenim riječima namjerno ili nenamjerno izazove ili povrijedi, sve dok osjećaju da su izgubili svoj obraz ili ugled, smislit će načine da povrate svoj obraz i ugled, što dovodi do niza osvetoljubivih radnji.

U nastavku ću besjediti o drugim očitovanjima onih koji su skloni osveti. Starješine orezuju neke ljude jer su svoje dužnosti obavljali površno, zbog čega se u tim ljudima rađa nezadovoljstvo. Recite Mi, je li njihovo orezivanje opravdano? (Jest.) Potpuno je opravdano i normalno. Ako ti površno obavljaš svoju dužnost, nanoseći štetu crkvenom radu, i ako ne postupaš u skladu s načelima, a netko ustane da te razotkrije i oreže, to je opravdano i trebao bi to prihvatiti. Međutim, oni koji su skloni osveti ne samo da to odbijaju prihvatiti, već gaje i nezadovoljstvo. Čim starješine odu, počnu vrijeđati: „Čime se ti to razmećeš? Nije li to samo zato što imaš službeni položaj? Da ja imam takav položaj, bio bih bolji od tebe! Orezuješ me, tko ti misliš da si? Mrzim te što me orezuješ. Proklinjem te da te pregazi auto, da se zagrcneš pićem, da se zadaviš hranom. Dabogda crk’o! Ti se usuđuješ mene orezivati? Na zemlji ne postoji nitko tko se usuđuje mene orezivati!” Kada starješine više razine orezuju te starješine zbog nekih stvari, oni likuju nad nesrećom starješina i postaju izuzetno sretni, pjevušeći melodiju i misleći u sebi: „Što kažeš na to? Razmetao si se, a sada te stiže odmazda! Tko god mene oreže, zagorčat ću mu život!” Što mislite o takvim ljudima? (Zlobni su.) Bez obzira koliko je njihovo orezivanje opravdano, oni ga ne mogu prihvatiti. Uporno se svađaju i brane, a poslije i dalje nastavljaju površno obavljati svoje dužnosti, ostajući nepopravljivi unatoč višestrukim opomenama. Ako uvijek postupaš površno, u Božjoj kući ćeš samo biti orezan; ako si na svom poslu u svjetovnom svijetu i djeluješ površno, mogao bi dobiti otkaz i izgubiti sredstva za život. Većinu vremena u Božjoj kući, načelo je razgovarati o istini i pružati podršku s ljubavlju, omogućujući većini ljudi da normalno teže istini i obavljaju svoje dužnosti. Zapravo, među starješinama i djelatnicima, samo se manjina može suočiti s oštrim orezivanjem. Većina ljudi postupa na temelju vjere, svijesti, savjesti i razuma, prihvaćajući Božji nadzor, i ne čine teške pogreške, pa se ne suočavaju s oštrim orezivanjem. Međutim, biti orezan je dobra stvar; koliko ljudi ima priliku suočiti se s orezivanjem, posebno od Višnjeg? To predstavlja veliku priliku za samospoznaju i životni rast. Vjernici moraju barem razumjeti značaj orezivanja, prepoznajući ga kao nešto dobro. Čak i ako orezivanje od strane određenih pojedinaca nije u potpunosti u skladu s načelima, pomiješano s osobnim sklonostima i naglošću, ti bi se i dalje trebao ispitati da vidiš koji aspekti tvojih postupaka nisu u skladu s načelima i pozitivno prihvatiti orezivanje; to ti je od pomoći. Ali, ti zli ljudi ne mogu prihvatiti čak ni opravdano orezivanje. Čak i ako ne poduzmu nikakve postupke da se osvete, njihova su srca ispunjena golemim nezadovoljstvom, te kunu i psuju. Kada se oni koji su ih orezali suoče s vlastitim orezivanjem ili naiđu na nevolju, sretniji su od djeteta za Novu godinu. To je očitovanje zlih ljudi. Postoje i neki ljudi koji su natjecateljski nastrojeni u obavljanju svoje dužnosti; često ne slijede načela i postupaju površno, zbog čega njihov učinak pri obavljanju dužnosti nije plodonosan. Kada starješine razgovaraju o njihovim problemima i orezuju ih, oni skloni osveti ne mogu se ispravno odnositi prema toj stvari. Iako u sebi priznaju svoju površnost i nedostatak načela u obavljanju dužnosti, i dalje razvijaju misli i postupke traženja osvete kao odgovor na orezivanje. Nakon toga, pišu pisma lažno optužujući starješine, hvatajući se za neke njihove primjene i njihova otkrivenja iskvarenosti kako bi preuveličali i prijavili ih višima u pokušaju da se ti starješine smijene. Ako njihov cilj nije postignut, potkopavaju i uzrokuju smetnje iza leđa, tvrdoglavo se opirući uređenjima starješina. Ne uzimaju u obzir crkveni rad, načela koja zahtijeva Božja kuća, niti učinkovitost obavljanja dužnosti; brine ih samo iskaljivanje gnjeva. Odbijaju slušati bilo koga, čak odbacujući opomene starješina i djelatnika. Iako ne odgovaraju drsko niti se opiru u lice, iza leđa mogu iskaljivati negativnost, dići ruke od posla u znak protivljenja i tražiti dlaku u jajetu u radnim aranžmanima Božje kuće ili kod starješina i djelatnika. Čak šire i predodžbe; oni su sami negativni i nevoljki obavljati svoju dužnost, ali također pokušavaju povući više ljudi da budu negativni i lijeni te da zanemaruju svoje dužnosti. Koje je njihovo načelo? „Ne bojim se umrijeti; moram pronaći nekoga koga ću povući sa sobom u propast. Starješine me orezuju, govoreći da moje obavljanje dužnosti nije u skladu s mjerilom – onda ću se pobrinuti da svatko ne uspije dobro obaviti svoju dužnost. Ako meni ne ide dobro, neće ni vama! Starješine me orezuju, a vi mi se svi smijete; svima ću vam zagorčati život!” Kada obavljaju svoju dužnost površno ili protivno načelima, a netko to prijavi starješinama, oni istražuju tu stvar: „Tko me prijavio? Tko me odao starješinama? Tko je u bliskom kontaktu sa starješinama? Ako saznam tko me prijavio starješinama više razine, neću biti nimalo ljubazan prema toj osobi! Neću je pustiti na miru!” Oni nisu samo sposobni za oštre izjave, već, naravno, mogu i provesti takve prijetnje. Ti pojedinci imaju mnogo gadnih i podmuklih taktika za traženje osvete, ne samo hvatanje za polugu kojom bi sudili i osuđivali druge; neki namjerno ukradu punjač za prijenosno računalo osobe kojoj se žele osvetiti, ostavljajući je bez mogućnosti da napuni svoje računalo i ometajući je u obavljanju dužnosti. Drugi namjerno dodaju puno soli u nečiju hranu kako bi je učinili nejestivom. Ta sirova sredstva osvete, uobičajena među nevjernicima, također koriste zli ljudi unutar crkve. Njihove metode provođenja osvete daleko nadilaze ove, uključujući neke beskrupulozne taktike koje nikada prije nismo vidjeli; navodimo samo nekoliko jednostavnih primjera. Među njima, neki pojedinci namjerno stvaraju nevolje, prepreke i poteškoće drugima; to je česta pojava. U svakoj grupi, pod različitim okolnostima i u različitim okruženjima, opaka narav onih sklonih osveti neprestano se razotkriva. Osvetoljubiva očitovanja zlih ljudi i antikrista još su očitija. Sve dok u crkvi postoje zli ljudi i antikristi, Božji izabrani narod, koji istinski vjeruje u Njega i teži istini, bit će ometan. Svaki dan prisutnosti zlih ljudi i antikrista je dan kada crkva ne poznaje mir – dobri ljudi će biti napadani i isključeni; posebno će se oni koji teže istini suočiti s neprijateljstvom i osvetom zlih ljudi i antikrista. Kako zli ljudi i antikristi muče i provode svoju osvetu protiv drugih? Prvo, ciljaju na one koji teže istini i pridržavaju se načela. Ti zli pojedinci jasno shvaćaju da su im samo oni koji teže istini najštetniji. Prije svega, ljudi koji razumiju istinu mogu ih razlučiti; čim učine nešto loše, oni koji razumiju istinu prozret će ih. Drugo, s prisutnošću ljudi koji razumiju istinu, njihova zla djela bit će donekle ograničena, što im otežava postizanje ciljeva. S ove točke gledišta, samo su oni koji teže istini zaštitnici crkvenog rada. Kada su prisutni oni koji teže istini, antikristi i zli ljudi ne usuđuju se postupati tiranski i moraju se donekle suzdržati. Stoga, oni koji teže istini postaju trn u oku i kost u grlu antikristima i zlim ljudima, i zato smišljaju načine da provedu svoju osvetu.

Kada zli ljudi provode svoju osvetu, oni pokazuju opaku narav, nerazumni su i nedostaje im racionalnosti. Oni koji su proveli neko vrijeme s njima i razumiju ih, pomalo ih se pribojavaju. Razgovor s njima zahtijeva krajnji oprez i uljudnost, tražeći pretjerani stupanj poštovanja. Moraju im neprestano podilaziti i popuštati, a bilo kakvi problemi ili mane koje imaju ne mogu se izravno istaknuti. Umjesto toga, o tim problemima moraju raspravljati zaobilazno, umiljavajući se, a nakon razgovora moraju ih i pohvaliti, govoreći: „Iako imaš tu manu ili nedostatak, ti učiš vještine brže od nas, tvoje su profesionalne sposobnosti jače od drugih, a tvoja je radna učinkovitost viša od naše. Ja tvoje mane vidim kao prednosti.” Čak im se moraju i ulizivati. Zašto to čine? Iz straha od njihove osvete. Na taj način, ti zli pojedinci postaju zadovoljni i osjećaju se umireno u svojim srcima. Kako bi izbjegli njihovu osvetu, većina ljudi se boji iznijeti bilo kakve probleme koje primijete s njima licem u lice, niti se usuđuju prijaviti te probleme. Čak i kada je jasno da štete interesima Božje kuće i da se crkveni rad odgađa zbog njihove tvrdoglavosti i bezobzirne samovolje, ili čak i kada se primijete neka iskrivljenja u njihovom smjeru i načelima, nitko se ne usuđuje prigovoriti ili ih prijaviti višima. Zbog njihove opake naravi i njihove ljudskosti sklone osveti, drugi ih se donekle boje; u sebi kuhaju od bijesa, ali se previše plaše o tome govoriti. Razgovori s njima moraju biti posebno uljudni i taktični, s iznimno ljubaznim, nježnim i profinjenim stavom prema njima. Kada im ljudi govore s poštovanjem i uljudnošću, popuštajući im, oni se osjećaju ugodno. Međutim, ako je netko izravan, ako razotkriva njihove probleme i nudi prijedloge, oni osjećaju odbojnost, doživljavajući to kao nepoštovanje, kao da drugi imaju prigovore ili neprijateljstvo prema njima. To ih potiče da traže osvetu protiv te osobe i da je muče; moraju je uništiti i ocrniti. Ako ta osoba padne u njihove ruke, neće se dobro provesti. Jesu li takvi ljudi zastrašujući? (Jesu.) Ako ih ti ne razumiješ i uvrijediš ih, zamjerit će ti, razmišljat će o osveti čak i dok jedu i spavaju. Jednom kad te uzmu na zub, nevolja je neizbježna, jer su odlučni u namjeri da se osvete. Iako ti se izvana mogu obraćati kao i prije, onog trenutka kada počnu razmišljati o osveti, sve što si im prije učinio ili rekao postaje oružje protiv tebe. Tretirat će te kao neprijatelja, provodeći svoju osvetu malo po malo, sve dok se ne osjete dovoljno osvećenima i potpuno zadovoljnima. To je posljedica druženja sa zlim ljudima.

Ljudi koji su skloni osveti, na temelju svojih različitih ponašanja te načela i metoda po kojima djeluju i vladaju se, predstavljaju prijetnju za gotovo svakoga, osim za one koji su dobroćudni i ljubazni prema svima te koji nemaju načela u ophođenju s bilo kime – takvi su pojedinci sigurni u blizini opakih ljudi. Međutim, oni koji imaju i najmanji osjećaj savjesti ili pravde osjećat će se, u većoj ili manjoj mjeri, ugroženo u prisutnosti ljudi koji su skloni osveti. U teškim slučajevima mogu se suočiti s tjelesnim ozljedama ili čak prijetnjama po život, dok u blažim scenarijima mogu biti izloženi verbalnim napadima, kleveti ili podmetanju. To su neka od sveukupnih razotkrivanja i očitovanja opake naravi ljudi koji su skloni osveti. Na temelju svojih sveukupnih očitovanja, takvi ljudi također uzrokuju pometnju među braćom i sestrama te unutar crkve. Gotovo svatko tko ima posla s tim osvetoljubivim ljudima postaje meta njihove osvete i, gotovo bez iznimke, žrtva. Oni koji su skloni osveti imaju opaku narav; oni su tempirane bombe koje mogu eksplodirati u svakom trenutku. Iako mogu slijediti masu u obavljanju svojih dužnosti i voditi normalan crkveni život, sudeći po njihovoj ljudskosti, mogli bi se u svakom trenutku osvetiti i predstavljati prijetnju drugima te u ljudima izazvati strah i natjerati ih da ih se čuvaju. Zar to već ne predstavlja smetnju za većinu? (Da.) Kako bi ih izbjegli uvrijediti, kako bi im ugodili i izbjegli njihovo zamjeranje i osvetu, ljudi moraju uvijek paziti na izraz njihova lica i slušati prizvuk u njihovim riječima, pokušavajući dokučiti njihove namjere, ciljeve i smjerove dok govore. Gledano iz te perspektive, zar oni time većinu ljudi ne samo da ometaju, već ih i kontroliraju? (Da.) Stoga, sudeći po prirodi ovog pitanja, nisu li takvi osvetoljubivi pojedinci zli ljudi? (Da.) Vrlo je jasno da ih treba okarakterizirati kao zle ljude. Ako netko pokuša razumjeti situaciju takvih pojedinaca, većina se boji reći istinu o njima i otklonit će svako pitanje o njima neodređenim odgovorima poput „u redu je”, ne usuđujući se ni prijaviti njihove probleme, ni govoriti o njima niti ih procjenjivati. Nije li to problematična situacija? Neki kažu: „Takvi zli ljudi mogu se osvetiti bilo kada i bilo gdje; tko bi se usudio provocirati ih? Štoviše, uvijek tvrde da imaju veze i u podzemlju i u legalnim krugovima, pa prijete da se nitko tko ih uvrijedi neće dobro provesti, da će mu očitati bukvicu i pobrinuti se da mu obitelj skonča u mukama. Stoga se nitko ne usuđuje provocirati ih. Neka ih, a mi ćemo se samo nadati najboljem za sebe.” Vidiš, takva se situacija stvorila u crkvi, što zapravo znači da su oni već preuzeli kontrolu nad tim ljudima. Budući da su svjedočili njihovoj opakoj naravi u traženju osvete, ljudi se ne usuđuju optužiti ih ili ih orezati, niti se usuđuju izreći svoje stvarne procjene o njima. U razgovoru ih se mora zaobilaziti iz straha da ih se ne uvrijedi, a čak je i zastrašujuće govoriti o pojedinostima njihovih stvarnih očitovanja njima iza leđa. Čega se ljudi boje? Boje se da će njihove riječi doći do ušiju osvetoljubive osobe, koja će im se osvetiti. Nakon što progovore, udare se po čelu i kažu: „O, ne, danas sam rekao što nisam smio. Samo čekaj, nastradat ću zbog ovoga. Zašto ne mogu držati jezik za zubima?” Od tada žive u stalnom strahu i tjeskobi, hodaju na prstima kroz život, uvijek promatrajući tu osobu kad su u njezinoj blizini, pitajući se: „Zna li on što sam rekao? Je li mu to došlo do ušiju? Je li njegov stav prema meni isti kao prije?” Što više razmišljaju, to su nemirniji, i što to duže traje, strah im postaje veći, pa odluče da je bolje jednostavno ga izbjegavati u potpunosti, misleći: „Ne mogu riskirati da ga isprovociram, ali barem ga mogu izbjegavati. Bilo da on zna što sam rekao ili ne zna, zar ne mogu jednostavno držati se podalje od njega?” Taj strah ih toliko preplavi da se ne usuđuju čak ni prisustvovati sastancima, izbjegavajući svako mjesto gdje bi se ta opaka osoba mogla nalaziti, čak i ako je to mjesto gdje moraju obavljati svoju dužnost; prestravljeni su na smrt.

Kako treba postupati s tim zlim ljudima koji su skloni osveti? (Treba ih ukloniti.) Prilično je jednostavno: samo jedna kratka fraza – ukloniti ih – i gotovo je. Ako su uklonjeni i većina to slavi s dubokim zadovoljstvom, onda je odluka da ih se ukloni bila ispravna. Tijekom ranijih okupljanja, prisutnost zlih ljudi značila je da je većina ljudi bila sputana tijekom razgovora u zajedništvu; bojali su se da bi pogrešna riječ mogla uvrijediti zle, pa su se čuvali i izbjegavali ih dok su govorili. Pojavilo se nepisano pravilo tijekom okupljanja: ako bi netko dao znak očima, tema bi se brzo promijenila. Takvo je stanje nastalo. Jednom kada su oni skloni osveti bili uklonjeni, crkva je bila u miru, crkveni život se normalizirao, a i odnosi među ljudima su se vratili u normalu. Braća i sestre sada su mogli slobodno dijeliti i molitveno čitati Božje riječi te slobodno dijeliti svoja iskustvena svjedočanstva, bez da ih itko kontrolira, bez straha od ikoga i bez potrebe da paze na bilo čiji izraz lica. Na temelju tog ishoda, je li bilo ispravno ukloniti takve zle ljude? (Da.) Apsolutno. Treba ih ukloniti. Bez da ih se ukloni, život bi svima postao nepodnošljiv, a mnogi bi bili previše uplašeni da prisustvuju sastancima. Neki plašljivi pojedinci mogli bi čak patiti od noćnih mora, stalno sanjajući kako ih dave zli demoni. Uvijek bi bili previše oprezni tijekom sastanaka, nikada se ne bi usudili govoriti, nesposobni osjećati se oslobođeno i slobodno. Otkako su zli ljudi uklonjeni, oni su se potpuno promijenili: sada se usuđuju govoriti tijekom okupljanja, postali su aktivniji tijekom razgovora i osjećaju se oslobođeno i slobodno. Nije li to dobra stvar? (Da.) Lako je prepoznati takve osvetoljubive pojedince s opakom naravi. Općenito, nakon druženja s nekim dulje od šest mjeseci, svatko bi trebao moći osjetiti i jasno vidjeti jesu li oni takva vrsta pojedinca; to postaje očito nakon što se s njima provede neko vrijeme. Starješine i djelatnici u crkvi ne bi trebali biti pasivni u postupanju s takvim zlim ljudima. Što znači ne biti pasivan? To znači ne čekati da svojim zaluđivanjem i činjenjem loših djela izazovu opće zgražanje prije nego što se s njima pozabave – to bi bilo previše pasivno. Kada je, dakle, najbolje pozabaviti se zlim ljudima? Onda kada je mali broj ljudi već povrijeđen i osjeća snažnu odbojnost i nepovjerenje prema njima, i kada su oni temeljito okarakterizirani kao zli ljudi. U tom trenutku, treba odmah postupiti i ukloniti ih kako bi se spriječilo da više ljudi bude povrijeđeno i kako bi se izbjeglo da plašljivi budu prestravljeni ili da se zbog njih spotaknu. Što je ovdje najvažnije? Ako se zlim ljudima dopusti da predugo uzrokuju nemir unutar crkve, krajnji rezultat je da oni kontroliraju crkvu i Božji izabrani narod. Ako to dosegne tu razinu, svi pate. Kako bi se izbjegla šteta za sve, kada je dio ljudi povrijeđen ili kada su neki razvili snažnu odbojnost prema takvim pojedincima i prozreli ih, identificirajući ih kao zle koji su skloni osveti, crkveni starješine bi ih tada trebali odmah ukloniti. Ne smiju čekati da zli ljudi počine brojna zla i izazovu javni gnjev prije nego što odluče djelovati – to bi bilo previše pasivno; i ne bi li takvi crkveni starješine bili nesposobnjakovići? (Da.) Pri obavljanju takvog posla, crkveni starješine trebali bi biti posebno osjetljivi na stanja, očitovanja i razotkrivanja takvih pojedinaca, brzo prozrijeti njihovu narav, a zatim utvrditi da su oni zli ljudi koje treba ukloniti i što prije se pozabaviti s njima. Ako na početku nije moguće donijeti odluku, tada je potrebno usredotočiti se na promatranje, obraćajući veliku pozornost na njihov govor, ponašanje i držanje, razumijevajući njihove misli i sklonosti njihovih postupaka. Jednom kada se otkrije da namjeravaju izvršiti svoju osvetu, treba poduzeti hitne mjere kako bi ih se uklonilo, da bi se spriječilo da više ljudi bude povrijeđeno i doživi osvetu.

Neki crkveni starješine kažu: „Mi se ne bojimo zlih ljudi; osim što se bojimo Boga, ne bojimo se nikoga. Što su nama zli ljudi? Ne bojimo se ni Sotone, niti se bojimo uhićenja i progona od strane velikog crvenog zmaja, pa zašto bismo se bojali zlih ljudi? Zao čovjek je samo manji đavo, zašto ga se bojati? Samo ćemo ih zadržati u crkvi i pustiti da većina braće i sestara strada. Nakon što stradaju, bit će sposobniji u razlučivanju, a s razlučivanjem više neće biti vezani i sputani od strane takvih zlih ljudi. To bi bilo sjajno!” Može li većina postići takav rast? (Ne.) Ne može. Njihova je vjera preslaba, istine koje razumiju su previše malobrojne, a njihov je rast premalen. Oni izbjegavaju zle ljude kad god ih vide, ne usuđujući se uvrijediti ih. Osim što se boje smrti i cijene vlastite živote, većina ljudi također štiti svoje različite tjelesne interese; nisu u stanju steći razlučivanje ili naučiti lekcije iz raznih stvari koje zli ljudi čine. Dakle, ta je ideja u osnovi nepraktična i ne može donijeti nikakve rezultate. Ako se u crkvi pojavi zao čovjek, kada ga većina prepozna i utvrdi da je zao, koliko ljudi posjeduje osjećaj za pravdu da ustane, raskrsti sa zlim, bori se protiv njega i zaštiti interese Božje kuće? Koji je to postotak? Je li to 10 %? Ako nije 10 %, je li onda 5 %? (Otprilike toliko.) To znači da bi u skupini od dvadeset ljudi mogla postojati jedna osoba koja će ustati u borbu protiv zlog čovjeka, razotkriti ga i izazvati ga Božjim riječima, upustiti se u raspravu i ukloniti ga iz crkve. Takvi pojedinci su heroji među Božjim izabranim narodom, zaslužnici crkve. Neki starješine i djelatnici boje se postupati sa zlim ljudima. Jesu li takvi ljudi prikladni za svoje uloge? Jesu li kvalificirani svjedočiti za Boga? Kada čuju za zlog čovjeka kojeg treba ukloniti iz crkve, kažu: „Malo je problematično ukloniti ga. Prije sam ga prilično dobro poznavao. On zna gdje živim i tko u mojoj obitelji vjeruje u Boga. Ako ga izbacim, sigurno će mi se osvetiti.” Što vi mislite, zaslužuju li takvi ljudi biti starješine i djelatnici? (Ne.) Nakon što otkriju zlog čovjeka kojeg treba ukloniti, njihova prva misao su vlastiti interesi, strahujući od osvete zlog čovjeka. Ne razmišljaju o tome bi li zao čovjek, znajući neka mjesta okupljanja i kontaktne podatke braće i sestara, mogao izdati crkvu ili braću i sestre nakon što bude uklonjen, kao ni o tome kako to spriječiti. Njihova primarna briga nisu interesi Božje kuće, već strah da bi zao čovjek, znajući njihovu obiteljsku situaciju, mogao izdati njihovu obitelj i negativno utjecati na nju. Svjedoče li takvi starješine i djelatnici? (Ne.) Neki starješine i djelatnici vide zle ljude kako se tiranski ponašaju i pokušavaju kontrolirati crkvu, a ipak se ne usuđuju progovoriti. Umjesto toga, prave kompromise i izbjegavaju sukob, ne usuđujući se pozabaviti zlim ljudima. Kada vide zle ljude, osjećaju se jednako prestravljeno kao da su vidjeli zlog đavla s tri glave i šest ruku, pa ne uspijevaju zaštititi interese Božje kuće. U međuvremenu, neka obična braća i sestre posjeduju određeni osjećaj za pravdu, posjeduju hrabrost i vjeru da ustanu i razotkriju zle nakon što ih otkriju, ne bojeći se da će im se zli osvetiti. Međutim, takvih je pojedinaca premalo u crkvi. Tih 5 % koje ste ranije spomenuli moglo bi biti pretjerivanje, a ne konzervativna procjena. Gledano iz te perspektive, kakav je stav većine prema pojedincima s opakom naravi koji su skloni osveti? (Većina ljudi misli samo na sebe.) Njihova prva misao je zaštititi sebe, ne razmišljajući o tome kako ustati i boriti se protiv zlih kako bi zaštitili interese Božje kuće i braće i sestara, i usredotočuju se samo na samozaštitu. Na koji problem ukazuje ta samozaštita? (Takvi su ljudi vrlo sebični.) S jedne strane, to odražava duboko sebičnu ljudskost, a s druge, pokazuje da je vjera većine ljudi u Boga preslaba. Riječima iznose sljedeće: „Bog ima suverenost nad svime; Bog je naša potpora”, ali kada se suoče sa stvarnošću, osjećaju da se ne mogu osloniti na Boga i da se moraju osloniti na sebe, dajući prednost vlastitoj samozaštiti, što smatraju najvišom mudrošću. Implikacija je sljedeća: „Nitko me ne može zaštititi, čak ni Bog nije pouzdan. Gdje je Bog? Ne možemo Ga vidjeti! Štoviše, ne znam hoće li me Bog zaštititi ili ne. Što ako me ne zaštiti?” Ljudska je vjera tako jadna. Stalno naviještaju: „Bog ima suverenost nad svime; Bog je naša potpora”, ali kada se pojave situacije, samo gledaju kako sebe zaštititi, nesposobni ustati u borbu protiv Sotone i biti postojani u svom svjedočanstvu, jer nemaju ni toliko vjere. Ljudska je vjera tako jadna; ona je isto tako potpuno razotkrivena u ovom slučaju. Eto, toliko je malen njihov rast. Što se tiče onih zlih ljudi koji su skloni osveti, ako postoji nekoliko pojedinaca koji ih žele razotkriti, ali se osjećaju izolirano i nemoćno te se boje da će ih zli potisnuti, trebali bi se ujediniti s nekoliko starješina i djelatnika ili s braćom i sestrama koji imaju razlučivanje. Nakon što udruže snage, imat će apsolutno povjerenje u pobjedu. Tada mogu razotkriti i raščlaniti postupke i ponašanja takvih zlih ljudi, omogućujući većini ljudi da razluče i jasno vide prava lica zlih ljudi, tako da će se svi moći ujediniti u srcu i umu i zajednički ukloniti zle ljude. Ranije ste spomenuli da se, kada se pojave zli pojedinci, otprilike jedan od dvadeset među Božjim izabranim narodom možda posjeduje osjećaj za pravdu da govori pravedno i usudi se ustati i ukloniti takve zle ljude. Jedan od dvadeset je premalo; ako se crkva sastoji od samo deset ljudi, kako bi oni uklonili zle pojedince? Ne bi mogli; tih deset ljudi bilo bi pod kontrolom zlih i trpjeli bi njihovo zlostavljanje, što je neprihvatljivo. Bilo bi sjajno težiti tome da jedan od deset ili čak jedan od pet ljudi ima hrabrosti ustati i boriti se protiv zlih ljudi! Ako čovjek stalno nastoji da zaštiti sebe, to će rezultirati ne samo gubitkom svjedočanstva pred Sotonom, već, što je još gore, gubitkom prilike za postizanje istine pred Bogom. U crkvi s jednim zlim pojedincem, barem nekoliko ljudi bit će povrijeđeno; ako postoje dva zla pojedinca, većina će biti povrijeđena; a ako antikrist drži vlast, s nekoliko suučesnika i podanika pod sobom, tada će sav Božji izabrani narod u crkvi biti povrijeđen. Je li tako? (Da.) Jedna osoba koja ustaje protiv zlih predstavlja jednu jedinicu snage, dok deset ljudi koji ustaju protiv zlih predstavlja deset jedinica snage. Dakle, mislite li vi da se zli ljudi više boje jedne osobe ili deset osoba? (Deset osoba.) Onda, ako dvadeset, trideset ili pedeset ljudi svi ustanu protiv zlih, tko će na kraju pobijediti? (Braća i sestre.) Na kraju će braća i sestre pobijediti. Ne čini li to uklanjanje zlih ljudi mnogo lakšim? Snaga je u brojevima – ovaj jednostavan koncept trebao bi svima vama biti jasan. Stoga, razlučivanje i uklanjanje zlih ljudi nije isključivo odgovornost određenog starješine ili djelatnika, već zajednička odgovornost cjelokupnog Božjeg izabranog naroda u crkvi. Uz napore starješina i djelatnika i uz suradnju Božjeg izabranog naroda na uklanjanju zlih ljudi, svatko može uživati u dobrim danima. Ako se zli ljudi ne uklone i ostanu u crkvi u nadi da će se pokajati, ali se nakon šest mjeseci ili godinu dana ne vidi poboljšanje i oni nastave uzrokovati nepodnošljiv nemir Božjem izabranom narodu, to je rezultat iskazivanja milosrđa zlima. Dopuštati zlim ljudima da se tiranski ponašaju i kontroliraju crkvu isto je što i predati sebe u ruke zlih, predati braću i sestare u njihove ruke i dopustiti im da slobodno kontroliraju i teško naude Božjem izabranom narodu. Je li lako razumjeti i postići istinu u okruženju u kojem zli ljudi i antikristi drže vlast? (Ne.) Vrijeme je dragocjeno. Uklanjanjem zlih ljudi što je prije moguće, ti možeš obnoviti mir i uživati u ispravnom crkvenom životu što je prije moguće te razumjeti više istine. Ako ne ukloniš zle ljude, oni će uzrokovati nemir i uništenje među ljudima poput bijesnih pasa, govoreći i čineći što god žele. To te lišava vremena za postizanje istine, što znači da su tvoje vrijeme i tvoje obavljanje dužnosti pod kontrolom zlih. Je li to dobra ili loša stvar? (Loša stvar.) U teoriji, svi znaju da je to loša stvar, ali kada se suoče sa zlim ljudima koji ometaju crkvu, više ne razmišljaju na taj način i usredotočuju se samo na to da ih zli ne izigraju ili teško zlostavljaju. Ako se sav Božji izabrani narod u crkvi boji zlih ljudi na ovaj način, crkva će lako pasti pod kontrolu zlih ljudi i antikrista, a i Božji izabrani narod će biti pod njihovom kontrolom. Mogu li tada biti spašeni od Boga? To je teško reći. Ako crkva nema dvoje ili troje ljudi koji razumiju istinu i koji su jednog srca i uma u svjedočanju i služenju Bogu, to je beznadna crkva, što je tragična situacija.

Biti sklon osveti očitovanje je zlog ponašanja i jedno je od ponašanja i očitovanja koje proizvodi opaka narav. Takve pojedince, kada ispolje to specifično ponašanje, treba okarakterizirati kao zle ljude. Naravno, neki ljudi, zato što su bili sitničavi, bez uvida, ili su bili novi vjernici koji nisu razumjeli istinu, uvijek su cjepidlačili s drugima, gajili mržnju prema onima koji im nisu bili skloni ili su im naudili, ili su nekada iskoristili neka sredstva da izvrše svoju osvetu nad određenim pojedincima – ali nakon što su čuli da su oni skloni osveti zli ljudi i da ih treba ukloniti iz crkve, mijenjaju svoje misli, potajno se u sebi okreću i pokazuju određenu umjerenost i suzdržanost u svom ponašanju. Recite Mi, smatraju li se takvi ljudi dijelom redova zlih? (Ne.) Što ukazuje na to? (Ukazuje njihova sposobnost da se okrenu.) Što pokazuje njihova sposobnost da se okrenu? Pokazuje da mogu prihvatiti istinu; to je dobra pojava. Zašto kažemo da mogu prihvatiti istinu? Zato što, nakon što čuju istinu u tom pogledu i shvate da je traženje osvete očitovanje zlih ljudi, oni promišljaju o svom iskvarenom stanju, priznaju svoju iskvarenu suštinu, a zatim se kaju Bogu, postupaju u skladu s Božjim riječima i obuzdavaju svoje ponašanje. To je očitovanje prihvaćanja istine. Zli ljudi o kojima ovdje govorimo ne prihvaćaju istinu. Bez obzira koliko im ti jasno besjediš o istini, oni je ne prihvaćaju; ostaju tvrdoglavi i odbijaju slušati bilo koga. Čak i ako ih ti upozoriš: „Tvoja djela će dovesti do toga da budeš uklonjen”, njih nije briga i nastavljaju po svom, nitko ih ne može promijeniti. Kada ih ti razotkriješ, oni ne priznaju svoje greške. Kada im ti kažeš da su netko tko je sklon osveti, da su zli i da bi ih trebalo ukloniti, oni se i dalje neće odreći svog zlodjela i definitivno se neće preobratiti. Kakvi su to ljudi? To su oni koji osjećaju odbojnost prema istini. Oni uopće ne prihvaćaju istinu – bez obzira na to kako je njihova narav-bit okarakterizirana, kako su njihova zla djela razotkrivena ili kako se s njima postupa, njih to uopće ne dotiče, apsolutno neće pognuti glave i priznati svoje greške, i zasigurno neće odustati. To je nesposobnost da se preobrate. Koja je suština toga da se ne preobraćuju? To je odbijanje prihvaćanja istine. Kad bi mogli prihvatiti i jednu jedinu ispravnu izjavu ili jedan jedini aspekt istine, ne bi nastavili srljati u propast. Promijenili bi smjer, priznali svoje greške i, u određenoj mjeri, odustali od onoga u čemu su prije ustrajali. Budući da su oni zli ljudi, da su zli pojedinci s opakom naravi, nakon što se iz takve naravi pojavi njihovo ponašanje traženja osvete, ne samo da odbijaju prihvatiti ono što je razotkriveno Božjim riječima, ne samo da odbijaju orezivanje ili takvu vrstu karakterizacije, već naprotiv, ustrajavaju na svojim putevima do kraja. Ne planiraju prihvatiti da budu okarakterizirani ili razotkriveni, niti namjeravaju priznati svoju iskvarenost. Naravno, bez priznavanja svoje iskvarenosti, oni također ne planiraju napustiti svoje ponašanje i postupke traženja osvete, niti svoja načela po kojima postupaju. Oni su potpuno i skroz zli. Nisu li takvi zli ljudi đavli? (Da.) Oni su đavli koji apsolutno posjeduju Sotoninu suštinu. Ti ih ne možeš promijeniti. Zašto ih se ne može promijeniti? Korijen uzroka je u njihovom apsolutnom odbijanju da prihvate istinu. Odbacuju i najmanju istinu, svaku ispravnu izjavu, pozitivnu riječ ili pozitivnu stvar. Čak i ako verbalno priznaju Božje riječi kao istinu i kao pozitivne stvari, njihova srca uopće ne prihvaćaju istinu, niti planiraju primjeniti i iskusiti Božje riječi kako bi promijenili svoje načine vladanja sobom i činjenja stvari. Ponekad mogu verbalno priznati da se njihovi postupci u potpunosti temelje na Sotoninoj filozofiji, ali i dalje apsolutno neće prihvatiti istinu. Svatko tko s njima razgovara o istini nailazi na njihovu krajnju odbojnost, pa čak i na njihovu mržnju i osuđivanje, a svatko tko ih razotkrije i razluči postaje meta njihove mržnje i osvete, bez obzira tko to bio – čak ni njihovi vlastiti roditelji nisu pošteđeni. Zar su nepopravljivi? (Tako je.) Nepopravljivi su. Je li šteta ukloniti ih? (Ne.) Takve pojedince se mora ukloniti ili izbaciti. To su u osnovi sva očitovanja onih koji su skloni osveti; to su njihove karakteristike, njihove naravi, njihovi načini i metode činjenja stvari i njihovi misaoni procesi, kao i njihov stav prema istini – to je u osnovi to. Utjecaj koji imaju na crkvu i na braću i sestre već je razmotren, pa nema potrebe ponovno o tome razgovarati. Ovim završava zajedništvo o očitovanjima četvrte vrste ljudi – onih koji su skloni osveti.

E. Biti nesposoban držati jezik za zubima

U nastavku ćemo u zajedništvu razgovarati o petoj vrsti ljudi, o onima koji ne mogu držati jezik za zubima. Je li to ozbiljan problem? Gledano doslovno, čini se da nesposobnost držanja jezika za zubima nije neki bitan problem. Neki bi mogli imati određena razmišljanja o karakteriziranju takvih pojedinaca kao zlih ljudi: „Budući da ljudi imaju usta, ona su namijenjena za govor u svako vrijeme i na svakom mjestu; mogu raspravljati o raznim pitanjima u svako vrijeme i na svakom mjestu. Nije li malo pretjerano svrstati one koji ne mogu držati jezik za zubima među zle koji trebaju biti uklonjeni?” Što vi mislite o tome? (Ako uzrokuju smetnje i prekide u crkvenom životu ili radu, što dovodi do štetnih posljedica, i njih treba ukloniti.) Problem s takvim ljudima nije u tome što ne drže jezik za zubima; problem je u njihovoj ljudskosti. Ako uzrokuju smetnje braći i sestrama, crkvenom životu i radu, ili njihove riječi predstavljaju izdaju i prodaju crkve, pa čak i nanose sramotu domu Božjem i imenu Božjem, onda se takvim pojedincima mora pozabaviti. Prvo razgovarajmo o očitovanjima onih koji ne mogu držati jezik za zubima, a zatim o tome kako postupati s njima. Mogu li se ljudi koji ne mogu držati jezik za zubima nazvati „brbljavcima”? (Da.) Zbilja? Je li to karakteristika takvih ljudi? Znači li biti brbljavac biti budalast i nesvjestan onoga što bi se trebalo ili ne bi trebalo reći, govoriti što god ti padne na pamet bez obzira na posljedice? Je li to ono što znači ne držati jezik za zubima? (Ne.) Neki ljudi su dobri u govoru i komunikaciji; oni su izravni te relativno jednostavni i iskreni. Često s drugima dijele svoje najdublje misli i ideje, otkrivenja vlastite iskvarenosti, ono što su iskusili, pa čak i svoje pogreške. Međutim, ti pojedinci nisu nužno budalasti ili nesposobni držati jezik za zubima. Čini se da govore o svemu i prilično su jednostavni i iskreni; ali kada se radi o ključnim problemima, problemima koja bi mogla nanijeti sramotu Bogu ili domu Božjem, ili problemima koja bi mogla uključivati njihovu izdaju braće i sestara ili crkve, što bi njih učinilo Judama, oni ne izgovaraju ni riječ. To se zove držanje jezika za zubima. Stoga, nije da izravni ljudi, brbljavci ili oni koji su dobri u govoru ne mogu držati jezik za zubima. Što ovdje znači biti nesposoban držati jezik za zubima? Biti nesposoban držati jezik za zubima znači govoriti bez načela i lakomisleno brbljati ne vodeći računa o slušateljima, prigodi ili kontekstu. Štoviše, to podrazumijeva da čovjek ne zna zaštititi rad crkve i interese doma Božjeg, već jednostavno govori bilo što. Koja je posljedica toga što se „jednostavno govori bilo što”? To je nenamjerna izdaja interesa doma Božjeg i interesa braće i sestara. Zbog svojeg lakomislenog govora i nesposobnosti da čuvaju svoj jezik, oni nenamjerno daju nevjernicima oružje protiv doma Božjeg, dopuštaju nevjernicima da se rugaju određenoj braći i sestrama i dopuštaju nevjernicima i ljudima koji ne vjeruju u Boga da saznaju mnoge stvari koje ne bi trebali znati. Kao rezultat toga, ti ljudi slobodno komentiraju i daju nepoštovane primjedbe o stvarima doma Božjeg i unutarnjim poslovima crkve te govore stvari kojima kleveću Boga i hule na Njega. Mogu čak izmišljati glasine o braći i sestrama, o crkvi i radu doma Božjeg, što dovodi do štetnih posljedica. To predstavlja ometanje rada doma Božjeg i svodi se na činjenje zlih djela. Neki pojedinci posvećuju posebnu pozornost na to da saznaju i istraže tko su starješine i djelatnici u crkvi, koje su njihove kućne adrese, koji su osobni podaci braće i sestara, aktivnosti vezane za financije i računovodstvo crkve, koje osoblje radi u računovodstvu kao i doći do popisa ljudi koji su uklonjeni ili izbačeni iz crkve. Također se posebno usredotočuju na to da saznaju nešto o radnim aranžmanima crkve. Takvo je ponašanje krajnje sumnjivo i moglo bi ukazivati na to da su oni krtice ili špijuni velikog crvenog zmaja. Ako ti detalji procure do nevjerničkih đavola i ako bi za njih saznao veliki crveni zmaj, posljedice bi bile nezamislive. Neki ljudi, iz gluposti i neznanja, mogu podijeliti te informacije ili dio njih sa članovima svojih obitelji koji nisu vjernici, nakon čega ih oni mogu proširiti ili proslijediti agentima velikog crvenog zmaja. To bi moglo predstavljati potencijalne rizike i donijeti mnoge nevolje radu crkve, s nezamislivim posljedicama. Te unutarnje stvari crkve neki ljudi često nenamjerno dijele s članovima obitelji koji nisu vjernici, nakon čega ih oni otkrivaju sve bez rezerve. Čak ih dijele i sa svojim rođacima i prijateljima koji nisu vjernici. To dovodi do neprestanog curenja informacija o unutarnjim poslovima crkve kroz njihove riječi k vanjskom svijetu. Koje su posljedice tih curenja? Mnogi članovi njihove obitelji, rođaci i prijatelji koji nisu vjernici postaju svjesni mnogih unutarnjih poslova crkve koje čak ni braća i sestre možda ne znaju, ili kućnih adresa braće i sestara, njihovih pravih imena i privatnih bračnih stvari. Kako te crkvene stvari procure? Kako nevjernici saznaju za njih? U crkvi postoje „dopisnici”! Kako se ti ljudi zovu? (Oni koji ne mogu držati jezik za zubima.) Točno. Oni sa članovima svoje obitelji koji nisu vjernici dijele sve što se događa u svakodnevnom crkvenom životu ili stvari koje se tiču braće i sestara, poput činjenice da se neka sestra razvela, da je mužu druge sestre propao posao ili da ima neposlušnog sina, ili da su neki brat ili sestra kupili kuću, i tako dalje. Također govore o braći i sestrama koje je veliki crveni zmaj uhitio i koji su postali Jude, ili o onima koji su bili postojani u svom svjedočanstvu, pa čak i spominju da su ih crkveni starješine orezali. Njihovi razgovori kod kuće vrte se isključivo oko tih tema. Članovi njihove obitelji im čak nude savjete i strategije kako bi im pomogli da djeluju protiv starješina, braće i sestara, ili bilo koga u crkvi tko se ne slaže s njima, tko im postavlja izazove ili ih je razotkrio. Na okupljanjima, među braćom i sestrama, takvi pojedinci izgledaju posebno poslušni i dobro odgojeni, malo govore, nisu dobri u razgovoru, nikada ne govore o vlastitim iskvarenim naravima, nikada u zajedništvu ne razgovaraju o svom iskustvenom razumijevanju, a čak se i rijetko mole. Prema braći i sestrama odnose se oprezno, dok se prema članovima svoje obitelji koji nisu vjernici odnose kao da su članovi doma Božjeg. Oni recitiraju sve detalje o crkvi članovima svoje obitelji, bez izostavljanja, dijele sve s njima, uključujući čak i to da crkva tiska knjige Božje riječi, tko ima kakve talente u crkvi i još mnogo toga – o svemu tome raspravljaju s članovima njihove obitelji i ljudima koji ne vjeruju u Boga. Bez obzira na svrhu zbog koje to čine, krajnja posljedica toga jest da oni izdaju rad crkve te braću i sestre. Upućeni su u situaciju svakog ključnog člana u crkvi. Naravno, ti ljudi su također predmet njihovih rasprava i osuda iza leđa, a mogu čak postati i oni koje potajno izdaju. Ako netko ima dobar odnos s njima, oni neprestano hvale tu osobu pred svojom obitelji. Suprotno tome, ako netko ima loš odnos s njima, oni neprestano vrijeđaju tu osobu pred svojom obitelji, pa čak navode članove obitelji da im se pridruže u verbalnom zlostavljanju, nazivajući braću i sestre idiotima ili govoreći da nisu dobri. Ti pojedinci vrijeđaju braću i sestre bilo svim uvredljivim riječima koje koriste nevjernici. Oni su poput nevjernika; oni su čisti bezvjernici; nisu ništa dobro i takve pojedince treba odmah ukloniti.

U narodu velikog crvenog zmaja, podaci o svakome tko vjeruje u Boga trebaju se čuvati u tajnosti, a čak i kada se Božji izabrani narod preseli u inozemstvo, njihovi podaci moraju ostati privatni. To je zato što su špijuni velikog crvenog zmaja rašireni po svim zemljama svijeta, infiltrirajući se posvuda s posebnim ciljem prikupljanja podataka o onima koji vjeruju u Boga. U kontinentalnoj Kini situacija za braću i sestre koji slijede Boga vrlo je teška i opasna. Čak i kada odu u inozemstvo, postoji određena razina opasnosti. Ako špijuni velikog crvenog zmaja prikupe njihove podatke, s jedne strane, postoji rizik od izručenja, a s druge strane, u najmanju ruku, članovi njihovih obitelji i rođaci u kontinentalnoj Kini mogli bi snositi posljedice. Iz sigurnosnih razloga i iz poštovanja prema tim pojedincima, svatko bi trebao čuvati osobne podatke braće i sestara u tajnosti i ne bi ih trebao dijeliti s onima koji ne vjeruju u Boga. Čak i među onima koji vjeruju u Boga, osobni podaci ne bi se trebali nehajno otkrivati drugima bez pristanka tog pojedinca. Apsolutno je nedopustivo bilo kakve podatke o braći i sestrama, radu crkve, dužnostima koje netko obavlja, iskustvima podijeljenim u zajedništvu ili druge takve detalje tretirati kao teme za razgovor koje se dijele s nevjernicima u slobodno vrijeme. Koje su posljedice raspravljanja o tim stvarima s njima? Daje li to ikakav pozitivan rezultat? (Ne.) Posljedica takvih rasprava jest da ti nevjernički đavli dobivaju povoda za napad, rugaju se i osuđuju, pa čak i proklinju i kleveću. Je li to dobro? (Ne.) Vi biste trebali ispitati postoje li unutar crkve pojedinci sa skrivenim namjerama, koji o takvim detaljima kao što su stvarne situacije rada crkve i crkvenog života – kao i tko uistinu vjeruje u Boga, tko teži istini, tko obavlja svoje dužnosti, tko ne obavlja svoje dužnosti, tko je često negativan, čija je vjera smetena, pa čak i osobne podatke i situacije o braći i sestrama – raspravljaju s nevjernicima i članovima obitelji koji ne vjeruju, sve bez zadrške. Provjerite postoje li takvi pojedinci. Postoje stvari koje čak ni ljudi unutar crkve ne trebaju znati, a ipak oni članovi obitelji takvih pojedinaca koji ne vjeruju znaju više o tim poslovima od onih unutar crkve – a imaju i jasniji uvid u njih. Kako se to događa? To je „zasluga” krtice iznutra. Ta krtica tretira članove svoje obitelji kao da su crkveni starješine, izvještavajući kod kuće o svemu što vidi u crkvi svojim „starješinama” u pokušaju da im se dodvori i produbi emocionalnu vezu sa svojom obitelji. Očito je da su te krtice koje ne mogu držati jezik za zubima izdale sve te stvari koje se tiču crkve. Oni ne poštuju braću i sestre, niti štite rad i interese doma Božjeg. Oni tretiraju dom Božji i crkvu kao društvo ili javno mjesto, nehajno komentiraju i osuđuju braću i sestre kao da su nevjernici i čak se pridružuju bezvjernicima i nevjernicima u slobodnom donošenju suda o braći i sestrama. Nadalje, neki pojedinci, nakon što su ih starješine orezali ili nakon sukoba, sporova i nesloge s braćom i sestrama, odu kući i naprave scenu, pazeći da njihova obitelj sazna sve o tome. Posljedica toga je da se njihova obitelj želi osvetiti starješinama ili braći i sestrama, s ciljem da proda i sruši crkvu. Je li to dobra pojava? (Ne.) Dijeljenje informacija o unutarnjim poslovima crkve i stvari poput toga koliko braće i sestara živi crkvenim životom i koje dužnosti svatko obavlja s članovima obitelji, rođacima i prijateljima bez zadrške – kakva su to stvorenja? Jesu li oni istinski vjernici? (Ne.) Jesu li oni članovi doma Božjeg? Mogu li se nazvati braćom ili sestrama? (Ne.) Držanje takvih krtica i skrivenih izdajica unutar crkve će, bilo u prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti, donijeti značajne nevolje domu Božjem i braći i sestrama. Čak i ako se ne čini da čine mnoga zla djela u crkvenom životu, posljedice i utjecaj njihovog tajnog prenošenja raznih detalja o domu Božjem nevjernicima, Sotoni i đavlima su izuzetno štetni! Treba li takvom ološu dopustiti da ostane u crkvi? (Ne.) Zaslužuju li da se nazivaju članovima doma Božjeg? Jesu li dostojni da se prema njima postupa kao prema braći i sestrama? (Ne.) Kako bi se trebalo postupati s takvim ljudima? (Treba ih ukloniti što je prije moguće.) Moraju se ukloniti što je prije moguće! Izbacite ih! Ovo je razlog za njihovo uklanjanje: „Ne umiješ držati jezik za zubima, ne prepoznaješ što je dobro za tebe, grizeš ruku koja te hrani. Vjeruješ u Boga i uživaš u Njegovoj milosti, kao i u pomoći, ljubavi, strpljenju i brizi od braće i sestara, a ipak i dalje ovako prodaješ braću, sestre i crkvu. Nisi ništa dobro; gubi se!” Stvari braće i sestara, stvari crkve i bilo koji posao doma Božjeg ne bi se smjeli otkrivati nevjernicima, niti bi ih oni trebali koristiti kao teme za neobavezan razgovor. Oni to ne zaslužuju! Tko god širi takve informacije postaje prokleta osoba, netko koga crkva mora ukloniti, a braća i sestre bi ga trebali odbaciti. Samo na temelju toga što svojim postupcima prodaju braću, sestre i crkvu, dijeljenja unutarnjih crkvenih stvari u neobaveznom razgovoru s nevjernicima, oni su nedvojbeno izdajice, krtice i zli ljudi koje treba ukloniti iz crkve. Braća i sestre slobodni su po potrebi razgovarati u zajedništvu i raspravljati o bilo kojem poslu koje se obavlja unutar crkve – kao što je podatak o tome tko bi trebao biti uklonjen ili o pojavi određenih događaja – ali to se ne smije dijeliti s nevjernicima i o tome se ne može govoriti s članovima obitelji koji nisu vjernici. Posebno se osobne i obiteljske situacije nove braće i sestara malog rasta ne smiju otkrivati vanjskim osobama. Ako ti je teško zadržati to za sebe, trebaš se moliti Bogu i osloniti se na Njega da se naučiš suzdržavati i odeš raditi neke smislene aktivnosti. Ako se uistinu ne možeš kontrolirati, trebaš se prvo javiti crkvi da potražiš rješenje, kako bi se spriječile štetne posljedice, jer širenje takvih informacija najčešće uzrokuje probleme. Na primjer, osobni telefonski brojevi, kućne adrese, podaci o tome koliko godina netko vjeruje u Boga, kakav je njen obiteljski i bračni status, i tako dalje, osjetljive su teme. One nemaju nikakve veze s istinom ili ulaskom u život; odnose se na osobnu privatnost. Samo agenti i krtice posebno istražuju te stvari. Ako ti uživaš u učenju o takvim stvarima i njihovom širenju, na kakvu to vrstu naravi ukazuje? To je pomalo opako! Ne težiti istini, već se usredotočiti na ogovaranje, djelovati kao krtica ili špijun i služiti velikom crvenom zmaju – nije li to opako i izopačeno? Svatko tko se posebno raspituje, istražuje i lakomisleno širi osjetljive teme i tuđe privatne stvari gaji skrivene namjere i bezvjernik je. Božji izabrani narod mora biti posebno oprezan prema takvim pojedincima. Ako se takvi ljudi ne pokaju, njihov crkveni život treba prekinuti, jer je prodaja braće i sestara najnemoralniji, prezira najvrjedniji i najsramotniji čin. Božji izabrani narod treba se kloniti tih pojedinaca. U crkvenom životu, ljude bi trebalo ograničiti u raspitivanju i raspravljanju o tim stvarima, jer one nemaju nikakve veze s razgovorom o istini, a pričanje o njima ne donosi nikakvu korist drugima.

Dom Božji ima razne upravne odluke i propise kojih se Božji izabrani narod mora pridržavati. Pitanja kao što su unutarnji poslovi crkve, kadrovske prilagodbe starješina i djelatnika, rad na pročišćavanju crkve i aranžmani dobiveni od Višnjeg, između ostalog, ne smiju se nehajno širiti unutar crkve kako bi se spriječilo da ih bezvjernici i zli ljudi izdaju Sotoni. Razlog tome je što se dom Božji razlikuje od društva; Bog zahtijeva od ljudi da teže istini, da više čitaju Božju riječ, da više razmišljaju i više razgovaraju u zajedništvu. Samo širenje Božjih riječi i svjedočenje za Boga može stvoriti ispravnu atmosferu; samo dijeljenje više iskustvenih svjedočanstava može stvoriti takvu atmosferu. Dodatno, u domu Božjem ima mnogo novih vjernika koji vjeruju u Boga tek kratko vrijeme. Neizbježno je da neki bezvjernici još nisu razotkriveni. Posebno je prvih pet ili deset godina vjere vrijeme otkrivanja ljudi; tijekom tog vremena, nesigurno je tko može ostati postojan, a tko ne, niti koliko još ima zlih ljudi sposobnih za ometanje crkve. Stalno lakomisleno širenje osobnih podataka i takvih vanjskih stvari, kao i stvari koje nisu povezane s razgovorom o istini, može dovesti do mnogih štetnih posljedica. Na primjer, netko može pitati: „Odakle je određeni starješina? Gdje živi?” Te osjetljive informacije nisu ono što Božji izabrani narod treba znati. Netko drugi može pitati: „Koliko dom Božji košta tiskanje knjige Božjih riječi?” Je li korisno to znati? (Ne.) Tiču li te se troškovi tiskanja? Jesi li ti platio te troškove? Čini se da to nema veze s tobom, zar ne? Neki bi mogli pitati: „Tko su sada starješine više razine u domu Božjem?” Ako oni nisu tvoje neposredne starješine, utječe li na tebe to što ne znaš? (Ne.) U kontinentalnoj Kini, znati te stvari moglo bi biti problem. Ako te uhvati veliki crveni zmaj i podvrgne teškom mučenju, a ti ne znaš te stvari, bez obzira koliko te tukli, ne možeš ništa otkriti, i tako nećeš završiti kao Juda. Ali ako znaš i ne možeš izdržati žestoke batine koje ti zadaju, mogao bi na kraju progovoriti i postati Juda. U tom trenutku, mogao bi pomisliti: „Zašto sam tada lakomisleno postavljao ta pitanja? Bilo bi mnogo bolje da nisam znao. Čak i da su me nasmrt pretukli, i dalje ne bih znao te stvari; čak i da sam htio izmisliti odgovore, ne bih mogao smisliti nijedan. U tom slučaju, ne bih postao Juda. Sada sam naučio lekciju; najbolje je ne znati previše o ovim stvarima koje nisu povezane s istinom. Raspitivanje o takvim stvarima ne donosi nikakvu korist; bolje je ne znati.” A ima i nekih drugih koji mogu pitati: „Koliko je timova koji u domu Božjem obavljaju specijalne poslove?” Što se to tebe tiče? Samo radi posao koji je dodijeljen tvom timu. To što ne znaš ovo ne utječe na tvoju sposobnost da normalno obavljaš svoju dužnost, težiš istini u svojoj vjeri ili živiš crkvenim životom; ne utječe ni na što. Nepoznavanje tih stvari ne sprječava te da težiš istini ili postigneš spasenje kao vjernik, pa zašto se onda raspituješ? „Je li većina braće i sestara iz gradskih ili seoskih područja? Jesu li obrazovani ili neobrazovani?” Je li korisno znati te stvari? (Ne.) Pa što ako su svi iz seoskih područja? I što ako su svi iz gradova? To nema nikakve veze s istinom. Neki mogu pitati: „Kako se sada širi rad na evanđelju?” U redu je malo se raspitati o tome, ali neki ljudi, iz znatiželje, detaljno pitaju u koliko se točno zemalja proširio rad na evanđelju, što je nepotrebno. Čak i da to znaju, kakav bi to utjecaj imalo na njih? Kakvu bi korist donijelo poznavanje takvih detalja? Ako nemaš istina-stvarnost, i dalje je nećeš imati čak i da znaš; to znanje ti uopće neće pomoći da dobro obavljaš svoje dužnosti niti će pružiti ikakvu pomoć tvom ulasku u život. U redu je ne raspitivati se o nekim općim poslovima; zapravo, bolje je ne znati. Znati previše je teret. Jednom kada takve informacije procure, postaju problem i prijestup. Znati te stvari nije dobro: što više znate, to više problema može uzrokovati. Oni koji razumiju istinu znaju što bi se trebalo reći, a što ne. Smušeni ljudi, koji nemaju duhovno razumijevanje, ne razlikuju insajdere od autsajdera kada govore, pa pričaju samo besmislice. Stoga, te stvari ne bi trebalo prijavljivati onima u crkvi koji ne razumiju istinu. Poznavanje tih stvari ne donosi nikakvu korist. Prvo, ti ljudi ne mogu pomoći u rješavanju problema. Drugo, ne mogu zaštititi rad crkve. I treće, nema potrebe da govore dobro o domu Božjem. Sve Božje riječi su istina i svi Božji postupci su pravedni – postoji li ikakva potreba za ulizivanjem i laskanjem od strane onih bezvjernika i nevjernika koji nemaju duhovno razumijevanje? Ne postoji. Čak i da nijedno stvorenje na cijelom svijetu ne slijedi Boga ili Ga ne štuje, Božji status i bit ostali bi nepromijenjeni. Bog je Bog, zauvijek nepromjenjiv, i ne može ga promijeniti nikakva promjena okolnosti. Božji identitet i status su vječno nepromjenjivi. To su istine koje bi oni koji vjeruju u Boga trebali razumjeti. Ti bezvjernici i nevjernici govore i djeluju ne razlikujući insajdere od autsajdera – je li korisno za rad doma Božjeg da oni znaju previše? Je li potrebno da znaju o radu doma Božjeg? Nisu dostojni tog znanja! Neki bi mogli pitati: „Jesu li sve te stvari tajna, pa se zato ne mogu znati?” Pošto ste do sada vjerovali u Boga, mislite li da te stvari sadrže tajne? (Ne.) Ali Božji izabrani narod posjeduje integritet i dostojanstvo; on ne smije biti podvrgnut raspravi ili ismijavanju od strane nevjernika. Dom Božji, crkva i braća i sestre, bilo kao grupa ili pojedinci, sve su to pozitivne pojave i nitko ih ne bi trebao pokušati okaljati. Svatko tko djeluje na način koji dopušta Sotoni i đavlima da bezobzirno kaljaju i nehajno kleveću ili štete ugledu doma Božjeg, ili štete ugledu braće i sestara, zaslužuje prokletstvo! Stoga, crkva apsolutno ne dopušta postojanje onih koji ne mogu držati jezik za zubima. Jednom identificirani, moraju biti uklonjeni! Je li ovaj pristup u skladu s načelima? (Da.)

Neki su ljudi posebno pažljivi i oprezni kada govore, komuniciraju, stupaju u interakciju ili se druže s braćom i sestrama, ali čim se vrate kući, postanu brbljavci i sve izbrbljaju, čak i osobne podatke o braći i sestrama, tako da članovi njihovih obitelji, nevjernici koji su bez vjere i oni koji vjeruju samo po imenu znaju mnogo o crkvenim poslovima. Takva je osoba krtica, izdajnik – Juda – i upravo onakav pojedinac kakvog bi crkva trebala ukloniti. Što duže ostanu u crkvi, to će više informacija znati o braći i sestrama, to će se više upuštati u izdaju i bit će više stvari koje će nevjernici iskoristiti kao sredstvo pritiska i za klevetu. Ako se ne bojiš da će oni te informacije izdati nevjernicima, onda ih zadrži; ako ne želiš da se tvoji osobni podaci i unutarnji poslovi crkve šire iz njihovih usta, onda bi trebao što prije ukloniti te krtice. Je li ovo prikladno? (Da.) Takvim pojedincima ne treba pokazivati nikakvu blagost; oni nemaju dobre namjere i sami po sebi nisu ništa dobro. Kakvi su ti ljudi u usporedbi s dvije prethodno spomenute vrste ljudi, s onima sklonima osveti i onima koji su razvratni i neobuzdani? Jesu li bolji ili gori? (Gori.) Ti pojedinci također mogu obavljati svoje dužnosti, uložiti nešto truda i podnijeti neke teškoće; mogu učiniti sve što Božja kuća od njih traži i ne odbijaju, ali postoji jedan problem: sve o Božjoj kući odaju nevjernicima. Svaki dan igraju ulogu izdajnika, krtice. Samo zbog toga, crkva ih ne može tolerirati i mora ih ukloniti. Razumijete li? (Da.) Bez obzira na to jesu li sretni ili nesretni u crkvi, tko ih izaziva, tko se s njima slaže, jesu li izabrani za crkvene starješine ili smijenjeni – što god se dogodi, oni uvijek moraju podijeliti svaki detalj sa članovima svoje obitelji koji ne vjeruju. Oni osiguravaju da članovi njihove obitelji koji ne vjeruju i nevjernici budu odmah obaviješteni i da promptno shvate unutarnju situaciju u crkvi. Prema takvim pojedincima apsolutno ne smijete pokazati nikakvu blagost niti milost; čim otkrijete jednoga, uklonite ga. Kakav je ovo pristup? (Prikladan.) Je li takav postupak nemilosrdan? (Ne.) Nije nemilosrdan. Ti se prema njima odnosiš kao prema braći i sestrama, ali oni uopće ne štite interese Božje kuće niti interese braće i sestara. Umjesto toga, na svakom koraku izdaju interese Božje kuće i braće i sestara. Ti ih smatraš obitelji, ali smatraju li oni tebe obitelji? (Ne.) Onda nemojte biti blagi prema njima; ako ih treba ukloniti, onda ih uklonite. Jeste li vi do sada susreli takve pojedince? (Jesmo. Sve o braći i sestrama dijelili su sa članovima svojih obitelji, a ponekad su ih prvom prilikom obavještavali i o određenim stvarima i konkretnim aranžmanima unutar crkve. Članovi njihovih obitelji su onda skupljali materijal da ogovaraju crkvu iza leđa.) Jesu li ti pojedinci uklonjeni? (Jesu.) Jesu li se žalili nakon što su uklonjeni? Možda smatraju da je to nepravedno, misleći: „Nisam ništa učinio; ovo ne predstavlja kršenje upravnih odluka, niti sam izazivao prekide ili smetnje, pa zašto su me uklonili?” Mislite li vi da je priroda njihovih djela ozbiljnija od izazivanja prekida i smetnji? (Da.) Mogu li se takvi ljudi iskupiti? Je li im se lako promijeniti? (Ne.) Zašto kažete da neće biti lako? Koji aspekt pokazuje da im se teško promijeniti? (Oni nisu dio Božje kuće, nisu braća ni sestre; njihova je bit zapravo bit bezvjernika i nevjernika.) To je njihova bit. Dakle, kako možete znati da su oni nevjernici i bezvjernici? (Koje god osjećaje imali u crkvi, iskaljuju ih na svojoj obitelji, pokazujući time da, bez obzira na to što se dogodi, oni to ne prihvaćaju od Boga, a još manje izvlače bilo kakve pouke. Takvi ljudi ne doživljavaju Božje djelo i ne prihvaćaju istinu, pa je njihova bit zapravo bit bezvjernika.) Ova njihova bit je razjašnjena. Svoje osjećaje iskaljuju na obitelji i prema svemu se odnose na temelju svojih osjećaja. Po čemu možete znati da oni nisu dio Božje kuće, već da su nevjernici koji su se infiltrirali u Božju kuću? (Po tome što mogu prodati interese Božje kuće, djelujući kao izdajnici i krtice, i zato što oni u osnovi nisu ljudi koji štite djelo i interese Božje kuće. Stoga, ti pojedinci nisu jednog srca s Božjom kućom.) Ovo objašnjenje nije pogodilo u srž. Da vam objasnim. Iako ti pojedinci sudjeluju u crkvenom životu i obavljaju svoje dužnosti, jesu li ikada smatrali braću i sestre svojom obitelji? Jednostavnim rječnikom, jesu li smatrali braću i sestre svojima? (Ne.) Za što onda smatraju braću i sestre? (Za tuđine.) Točno, za tuđine, za protivnike. Što onda smatraju Božjom kućom i crkvom? Nije li to za njih samo radno mjesto? (Da.) Oni gledaju na Božju kuću i crkvu kao na tvrtke ili organizacije iz svijeta nevjernika, a na braću i sestre gledaju kao na tuđine, kao na one od kojih se treba čuvati, kao na protivnike. Stoga, oni mogu lako odati razne vrste informacija i razne stvarne situacije o braći i sestrama onima koji u osnovi ne vjeruju u Boga. Svjesni su da ti nevjernici neće imati ništa dobro za reći, pa čak bi mogli i klevetati braću i sestre i sramotiti Božju kuću – sve to znaju, a ipak i dalje lakomisleno otkrivaju situacije braće i sestara i crkve tim nevjernicima bez imalo zadrške. Jasno je da braću i sestre gledaju kao tuđine, kao protivnike, i kad god se pojavi neka neugodnost, odmah se udružuju s nevjernicima kako bi se iza leđa rugali braći i sestrama, klevetali ih i djelovali protiv njih, i tako zadovoljavaju vlastite želje. Smatraju da osuđivanje bilo kojeg brata ili sestre ne bi bilo izvedivo u crkvi, jer ako raspravljaju o crkvenim stvarima ili o braći i sestrama pred samom braćom i sestrama, osjećaju da bi morali snositi posljedice, što bi za njih bilo nepovoljno. Ali raspravljanje o tim stvarima sa svojom obitelji u potpunosti zadovoljava njihovu osobnu naglost, želje i osjećaje, bez potrebe da snose ikakve posljedice, budući da je obitelj, na kraju krajeva, obitelj, koja ih ne bi izdala. Međutim, s braćom i sestrama nije isto, oni bi ih mogli prijaviti, razotkriti i orezati, pa čak i uzrokovati da izgube svoje dužnosti i položaje, u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu. Dakle, nimalo nije pogrešno reći da oni braću i sestre gledaju kao svoje protivnike. Protivnik je netko od koga se treba čuvati. Stoga, oni ne razgovaraju s braćom i sestrama, niti s njima razgovaraju u zajedništvu, niti im išta razotkrivaju. Umjesto toga, oni kod kuće „žive crkveni život” sa članovima svoje obitelji koji ne vjeruju, gdje sve dijele i govore im ono što im leži na srcu. Oni bezrezervno izražavaju svoje misli, mišljenja, frustracije, nezadovoljstva i sve svoje izopačene stavove bez ikakvih skrupula, pronalazeći u tome odušak i zadovoljstvo. Članovi njihovih obitelji ih ne preziru, već im pomažu i surađuju s njima. Kad bi tako govorili u crkvi, njihova prava priroda bezvjernika bila bi u potpunosti razotkrivena i crkva bi ih morala ukloniti. Stoga, oni ne gledaju na braću i sestre kao na obitelj, već kao na protivnike. To je jedan aspekt. Drugi aspekt je da se oni nikada ne smatraju dijelom crkve, pa je sve što se događa crkvi, bilo da se radi o kleveti i bogohuljenju od strane vjerskog svijeta, neutemeljenim glasinama i ismijavanju od strane nevjernika, ili podmetanju i progonu od strane državne vlasti, njima osobno nevažno i beznačajno. Pretpostavimo da su se oni uistinu ovako osjećali: „Ako je imidž crkve narušen, a Božje ime obeščašćeno, naše dostojanstvo kao vjernika ozbiljno je ugroženo. Zbog toga s nevjernicima nikada ne bih raspravljao o crkvenim stvarima ili poslovima Božje kuće, niti bih im dozvolio da o tome tračaju i smiju se. Čak ni zbog zaštite sebe ne bih ležerno govorio o poslovima Božje kuće sa članovima svoje obitelji koji ne vjeruju” – kad bi oni imali takvu svijest, ne bi li tada mogli držati jezik za zubima? Pa zašto to ne mogu učiniti? Jasno je da oni sebe u osnovi ne smatraju dijelom Božje kuće, niti sebe smatraju vjernicima. Neki ljudi kažu: „Tvoje riječi nisu točne. Ako oni sebe ne smatraju dijelom Božje kuće, zašto bi i dalje dolazili na okupljanja?” Među onima koji vjeruju u Boga ima svakakvih ljudi. Zar nismo o tome već razgovarali? Mnogo je onih koji dolaze vjerovati u Boga s raznim neispravnim motivima i svrhama, a ovo je jedna takva vrsta. Vjerovati u Boga radi zabave, da razbiju dosadu ili da se nađe duhovna utjeha – nisu li takvi bezvjernici uobičajeni? Zar se takvi ljudi ne mogu naći u velikom broju? (Da.) Oni čak ni sami sebe ne priznaju kao vjernike u Boga. Naravno, sav rad crkve i Božji izabrani narod koji obavlja svoje dužnosti ne tiču ih se, oni na to ne obraćaju pažnju. Stoga, oni mogu ležerno i olako s nevjernicima raspravljati o radnoj situaciji u crkvi, unutarnjim poslovima crkve, pa čak i o bilo kakvim problemima koji se pojave među braćom i sestrama. Nakon što završe s govorom, nevjernici nastavljaju ogovarati, klevetati i podsmijavati se, ali to im ni najmanje ne smeta. Mogli bi se čak pridružiti nevjernicima u vrijeđanju braće i sestara, osuđivanju Božje kuće i komentiranju rada i radnih aranžmana Božje kuće. Jesu li oni vjernici u Boga? (Ne.) Pravi vjernik nikada ne bi postupio na ovaj način. Čak i da je to radi zaštite vlastitog dostojanstva i interesa, nikada ne bi ujeli ruku koja ih hrani i stali na stranu onih izvan crkve. Nije li tako? (Da.) Stoga su takvi pojedinci zli ljudi i bezvjernici, koji se moraju ukloniti. Što se prije uklone, to će prije crkva imati spokoj.

Porazgovarajmo o vama. Na primjer, ako tvoji roditelji ne vjeruju u Boga, ili ako tvoji najbliži srodnici ili najbolji prijatelji ne vjeruju u Boga, ali se ne protive tvojoj vjeri i zapravo je prilično podržavaju, bi li ti s njima razgovarao o svemu što se događa u crkvi? Pretpostavimo da jedna od tvojih prijateljica pita: „Ima li u vašoj crkvi muškaraca koji traže partnericu? Ima li nekih koji su posebno bezazleni, visoki, bogati i zgodni?” Neki pristojni ljudi među nevjernicima također žele pronaći pristojnog partnera s kojim bi provodili dane. Tvoja prijateljica želi pronaći nekoga tko vjeruje u Boga, pa hoćeš li joj ti biti voljan reći? (Ne.) Trebao bi joj reći: „Tvoja naklonost prema vjernicima je beskorisna. Ti si nevjernica i u osnovi si u neskladu s vjernicima. Nemate zajednički jezik; idete različitim putevima! Pogledaj se, odjevena tako drečavo – kojem bi se bratu u našoj crkvi ti svidjela?” Ti nemaš visoko mišljenje o njoj, pa bi li mogao s njom razgovarati o crkvenim pitanjima? (Ne.) Samo nekoliko riječi i razgovor bi propao, s potpuno različitim stajalištima. Čak i ako neki nevjernici imaju dobar dojam o vjernicima, i čak i ako održe prijateljstvo s tobom nakon što si postao vjernik, bi li ti bio voljan podijeliti s njima unutarnje poslove crkve ili poteškoće s kojima se susrećeš u obavljanju svojih dužnosti? (Ne.) Čak i ako podržavaju tvoju vjeru u Boga, kakva je korist od raspravljanja o crkvenim stvarima s njima? Na primjer, neka su braća i sestre izdržali mučenje i ispitivanje od strane velikog crvenog zmaja, a da nisu postali Jude. To je svjedočanstvo kojem se čak i nevjernici dive – bi li ti bio voljan to podijeliti s njima? (Ne.) Zašto ne bi bio voljan o tome raspravljati? (Takve stvari su za njih nevažne i ne bi mogli razumjeti ta iskustvena svjedočanstva.) Ne bi mogli razumjeti. Kakve bi negativne posljedice moglo imati raspravljanje o tim stvarima? (Mogli bi umjesto toga na kraju osuđivati crkvu.) Osudili bi ovako: „Zašto se izlažete tome? Zašto se suprotstavljate državnoj vlasti?” Vidite, jedan jedini komentar može razotkriti njihovu prirodu. Kako se to može smatrati suprotstavljanjem državnoj vlasti? Jasno je da đavolji kraljevi koji vladaju zemljom nanose ogromnu štetu Božjem izabranom narodu, ostavljajući ga bez načina da živi. Čak i kad svjedoče tomu, prave se da ne znaju. Jasno je da govore na način koji izvrće istinu i iskrivljuje činjenice. O čemu bi ti još mogao s njima raspravljati? Ne smiješ s njima razgovarati ni o čemu što je povezano s vjerom u Boga; ne možeš im dopustiti da išta znaju o tome. Oni koji ne mogu držati jezik za zubima mogu sve o crkvi ispričati nevjernicima. Oni su očito bezvjernici; oni su đavli koji dolaze u Božju kuću unijeti zbrku, zvijeri koje ujedaju ruku koja ih hrani, bez trunke savjesti ili razuma. Bilo kakvo narušavanje interesa ili ugleda Božje kuće ili crkve njih uopće ne pogađa, ne dotiče se nijednog njihovog interesa i ne osjećaju ni najmanju tugu; stoga, mogu lakomisleno govoriti o unutarnjim poslovima crkve nevjernicima i ljudima koji ne vjeruju u Boga, bez imalo skrupula. Jesu li takvi ljudi mrski? (Jesu!) Može li bezvjernik, koji ne vidi braću i sestre kao obitelj, već vidi nevjernike kao svoju obitelj, prihvatiti istinu? (Ne.) Može li priznati da je Bog istina? (Ne.) Može li osoba koja se ne smatra članom crkve, kad čuje riječi o Božjem spasenju čovjeka, ostaviti po strani vlastite interese kako bi težila istini i ušla u istina-stvarnost? (Ne.) Njihove se dnevne aktivnosti sastoje samo od toga da prodaju interese crkve, da staju na stranu tuđina i da služe kao krtice, Jude i izdajnici, kao da je to njihova misija. Oni ne idu ispravnim putem, već žive da bi činili zlo; zaslužuju umrijeti i biti prokleti! Ovi Jude, izdajnici i Sotonine sluge koji ujedaju ruku koja ih hrani su negativci, štetni su za čovječanstvo i svi ih preziru. Dakle, nije li apsolutno ispravno da ih crkva rješava i uklanja? (Da.) Apsolutno je ispravno! Ne biste li vi mrzili da vas netko izda? Kad bi crkva ili Božja kuća bile izdane, većina se možda ne bi duboko suosjećala ili osjećala previše uznemireno; samo bi im bilo malo neugodno iznutra, jer su, na kraju krajeva, dio toga. Ali što ako bi tebe netko u crkvi izdao nevjernicima i ako bi zbog te izdaje nevjernici iskrivili činjenice, oklevetali te, ismijali i osudili? Kako bi se ti tada osjećao? Ne bi li ti tada iskusio poniženje i sramotu koje trpe crkva i Božja kuća? (Da.) S tog stajališta, je li prikladno ukloniti takve pojedince? (Da.) Treba ih ukloniti; nema potrebe biti blag prema njima. Što se tiče onih koji ne mogu držati jezik za zubima, na temelju različitih očitovanja kako se vladaju i što proživljavaju, oni su bezvjernici unutar crkve, vrsta zlih ljudi koje treba ukloniti. Bez obzira na to čine li svoja djela u tajnosti ili otvoreno, čim se otkrije da netko ne može držati jezik za zubima i da posjeduje ljudskost-bit pravog pravcatog bezvjernika, odmah ga prijavite starješinama i djelatnicima i obavijestite braću i sestre. Takve pojedince treba pravovremeno i točno razlučiti, a zatim ih što je prije moguće ukloniti iz crkve. Ne dopustite im da imaju ikakve veze s crkvom, njezinim radom ili braćom i sestrama; njihovo temeljito uklanjanje je ispravan postupak. Ovim se završava razgovor o ovom očitovanju ljudskosti – o nesposobnosti držanja jezika za zubima.

Jesu li tri vrste ljudi o kojima smo danas razgovarali u zajedništvu ozbiljniji slučajevi od dvije vrste o kojima smo prethodno razgovarali? (Jesu.) Njihove su okolnosti gore, njihova je ljudskost opakija i prezira vrjednija, a njihova šteta i utjecaj na interese crkve i interese sve braće i sestara je veći. Stoga, ne shvaćajte ove tri vrste ljudi olako; treba ih se budno čuvati i ne treba im udovoljavati. Ako se za nekoga utvrdi da je jedna od ove tri vrste, treba ga odmah razotkriti i razlučiti, a zatim ga se riješiti što je brže moguće. Ako obavlja važnu dužnost, odmah pronađite nekoga da preuzme njegovu dužnost, a zatim ga smijenite s te dužnosti i uklonite ga. Razumijete? (Razumijemo.) O različitim stanjima braće i sestara u crkvi, njihovim različitim očitovanjima u različitim razdobljima, radu crkve, pa čak i nekim njezinim unutarnjim poslovima, dopušteno je raspravljati i razgovarati u zajedništvu samo među braćom i sestrama. To ima za cilj da se Božjem izabranom narodu omogući da ima jasnija razumijevanja i uvide u načela koja zahtijeva Božja kuća, čime se postiže sposobnost djelovanja u skladu s istina-načelima. Međutim, jedno načelo mora biti jasno: Bilo da se radi o istinama ili načelima koja se tiču ulaska u život Božjeg izabranog naroda ili o propisima za opće poslove, o njima se apsolutno ne smije govoriti nevjernicima, jer bi to dovelo do toga da nevjernici komentiraju i upiru prstom. To je apsolutno zabranjeno. Neki bi mogli reći: „Ako je apsolutno zabranjeno, znači li to da je to upravna odluka?” Može se i tako reći; tko god oda informacije, snosit će odgovarajuće posljedice. Zašto će morati snositi posljedice? Zato što oni koji odaju unutarnje stvari crkve ne štite crkvu ni braću i sestre, i mogu lako izdati crkvu i braću i sestre. Budući da djeluju kao izdajnici i Jude, više prema njima ne treba biti blag niti ih treba smatrati braćom i sestrama ili obitelji. S njima treba postupati kao s izdajnicima i Judama i izravno ih ukloniti iz crkve. Neki ljudi kažu: „Imao sam tu groznu naviku da budem brbljavac, bio sam sklon lakomisleno govoriti. Sada kad vidim posljedice takvih postupaka, više se ne usuđujem lakomisleno govoriti.” Dobro. Budući da si to rekao, tvoje će se ponašanje promatrati. Ako se uistinu pokaješ i preokreneš, više ne budeš lakomisleno prenosio informacije ili izdavao interese braće i sestara, i budeš mogao držati jezik za zubima, Božja kuća će ti dati jednu priliku. Ako se ponovno otkrije da si to učinio, da si ti bio taj koji je proširio neku informaciju, prema tebi se neće pokazati nikakva blagost – braća i sestre u crkvi će se ujediniti da te uklone. Kad se to dogodi, nemoj plakati ni žaliti se da nisi bio unaprijed upozoren. Sada kad su stvari jasno objašnjene, ako se ovo ponovi, Božja kuća apsolutno neće biti blaga. Razumijete? (Razumijemo.) Ako vidite nekoga tko ovo nije razumio, objasnite mu; ukažite mu na neke stvari koristeći ono o čemu smo danas razgovarali. Ako primijetite da netko pokazuje znakove ovakvog ponašanja ili da je netko prije tako postupao, komunicirajte s njim, upozorite ga i obavijestite ga o prirodi i posljedicama takvih postupaka, kao i o stavu Božje kuće prema tim stvarima i ljudima. Nakon što ste mu razjasnili te stvari, promatrajte ga da vidite može li se pokajati i što će činiti u budućnosti. Ako se promijeni i više ne postupaj na takav način, može biti ponovno prihvaćen i tretiran kao braća i sestre. Ali ako i dalje tvrdoglavo odbija pokajati se i nastavi potajno tako postupati, uklonite ga kad god nađete nekog takvog. Ako nađete par, uklonite ih oboje; ako nađete skupinu, uklonite cijelu skupinu. Ne pokazujte nikakvu blagost. Neki ljudi pitaju: „Mogu li razgovarati s onim članovima svoje obitelji koji su nekoć vjerovali, ali su kasnije uklonjeni?” Čini se da onima koji vole brbljati i baviti se ogovaranjem nije lako kontrolirati se, pa uvijek tvrdoglavo pitaju je li to dopušteno. Što vi mislite, je li dopušteno? (Nije.) Nije dopušteno ni s kim razgovarati, jer to lako dovodi do posljedica. S takvim se ljudima mora postupati kao s Judama. S onima koji su nevjernici, s onima koji su uklonjeni, s onima koji su ti bliski, s onima koji imaju tvoje povjerenje, s onima koji podržavaju tvoju vjeru u Boga, s onima koji s naklonošću gledaju na vjeru u Boga, i s onima koji nominalno vjeruju u Boga, koji samo žive crkveni život i čitaju ponešto od Božjih riječi, ali uopće ne obavljaju svoju dužnost, s takvima se ne smije razgovarati – ako netko to učini, s njim će se postupiti kao s Judom. Razumijete? (Razumijemo.) Tko još spada među one koji ne obavljaju svoje dužnosti? Spadaju li tu obični članovi crkve? (Da.) Ne zaboravite ovu stvar; ne budite blesavi. Vi morate dobro dokučiti načela. Nemojte nastaviti vjerovati samo da biste na kraju postali Juda i izdali Božju kuću, izdali braću i sestre, a da toga niste ni svjesni, pa se čak time i ponosili. Nemogućnost držanja jezika za zubima, pa čak i izdaja rada crkve i braće i sestara je ozbiljan prijestup. Bog vodi zapise o svakome tko počini takvo zlo. Sada kad ti je to jasno objašnjeno i kad si razumio, ako to ponovno učiniš, to više nije običan prijestup; to je kršenje upravne odluke, zbog čega postaješ metom za uklanjanje, i bit ćeš lišen prava na spasenje. Razumijete? (Razumijemo.)

11. prosinca 2021.