Petnaesta stavka: Štititi važno radno osoblje svih vrsta od uplitanja vanjskog svijeta i osigurati njihovu sigurnost kako bi se razni važni poslovi mogli uredno odvijati

Gdje smo prošli put stali u razgovoru u zajedništvu na temu odgovornosti starješina i djelatnika? (Prošli put smo uglavnom razgovarali o posljednja tri očitovanja u četrnaestoj odgovornosti starješina i djelatnika u vezi s razlučivanjem različitih vrsta ljudi na temelju njihove ljudskosti. Ta tri očitovanja su: biti plašljiv i sumnjičav, biti sklon izazivanju nevolja i imati složenu prošlost.) Prošli put smo završili razgovor o posljednje tri teme u četrnaestoj odgovornosti starješina i djelatnika, pa ćemo danas razgovarati o petnaestoj odgovornosti. Koja je petnaesta odgovornost? („Petnaesta stavka: Štititi važno radno osoblje svih vrsta od uplitanja vanjskog svijeta i osigurati njihovu sigurnost kako bi se razni važni poslovi mogli uredno odvijati.”) „Štititi važno radno osoblje svih vrsta od uplitanja vanjskog svijeta i osigurati njihovu sigurnost.” Ova odgovornost obuhvaća još jedan aspekt odgovornosti starješina i djelatnika; to je također konkretan posao koji starješine i djelatnici moraju dobro obaviti. Na što se odnosi ovaj posao? (Odnosi se na zaštitu sigurnosti Božjeg izabranog naroda.) Uključuje pitanja osobne sigurnosti. Ne susreće li se ova tema često u crkvenom radu? Zar niste upoznati s ovom temom? (Ne.) Ova tema nije nepoznata kineskoj braći i sestrama jer su u društvenom okruženju Kine vjernici proganjani i uhićivani, te su im potrebna sigurnosna jamstva u vršenju svoje dužnosti i u svim aspektima života. Stoga ovaj posao spada u djelokrug odgovornosti starješina i djelatnika; to nije nešto što se može, a i ne mora raditi. Bez obzira na to postoji li u nekoj zemlji vjerska sloboda, odgovarajuće zbrinjavanje osoblja koje obavlja razne važne dužnosti konkretan je posao koji starješine i djelatnici moraju obavljati. Fokus ili konkretni zahtjevi ovog posla mogu se razlikovati, ali se u osnovi sve odnosi na to mogu li braća i sestre sigurno i zaštićeno vršiti svoje dužnosti i mogu li se osigurati rezultati njihovih dužnosti. Stoga nemoj zanemarivati ovaj posao niti ga smatrati nevažnim za tebe zato što živiš u demokratskoj zemlji. Bez obzira na sustav vlasti u zemlji u kojoj živiš ili na to jesu li vjernici tamo proganjani, ovaj posao spada u djelokrug odgovornosti starješina i djelatnika; to je posao koji starješine i djelatnici moraju obavljati – nitko nije izuzet i ne treba ga smatrati „dodatnim” poslom. Danas ćemo, dakle, razgovarati u zajedništvu o svim različitim pitanjima koja ova tema uključuje.

Opseg važnog radnog osoblja

Prvo, pogledajmo što se podrazumijeva pod „važnim radnim osobljem svih vrsta” spomenutim u petnaestoj odgovornosti. Nije li ovo tema o kojoj bismo trebali razgovarati u zajedništvu? (Jest.) Dakle, na koga se odnosi izraz „važno radno osoblje svih vrsta”? Prvo utvrdimo tko je obuhvaćen ovim radom. Tko može reći? (Važno radno osoblje svih vrsta uključuje braću i sestre u timovima za video, timovima za filmsku produkciju, lektorskim timovima i timovima za himne, te one koji obavljaju druge važne dužnosti. Osim toga, uključuje i neku braću i sestre koji imaju ključne uloge u raznim važnim poslovima, kao i nadzornike svakog tima.) Tko bi još želio nešto dodati? (Uključuje i starješine i djelatnike.) Starješine i djelatnici zaista moraju biti dobro zaštićeni. Tko još? (Tu je i važno osoblje koje obavlja opće poslove, poput financijskog osoblja.) (Braća i sestre koji su traženi ili imaju policijski dosje zbog svoje vjere u Boga i obavljanja dužnosti također trebaju zaštitu.) Ovo je još jedna kategorija, i to je posebna skupina. Ukratko navedimo koliko ima kategorija. Prva kategorija uključuje starješine i djelatnike. Drugu kategoriju čini osoblje koje je neophodno za razne poslove u Božjoj kući, posebno vođe timova i nadzornici raznih poslova te osoblje dobrog kova koje posjeduje duhovno razumijevanje i sposobnost shvaćanja načela te koje može samostalno obaviti važan posao. Postoje mnoge vrste osoblja koje obavlja razne poslove, poput onih koji rade na izradi tekstova, na himnama, filmskoj produkciji i tako dalje, kao i onih koji propovijedaju evanđelje, svjedoče ili služe kao rukovoditelji za evanđelje među ostalima. Osim toga, to uključuje osoblje koje obavlja financijske poslove, poslove čuvanja imovine i vanjske poslove. Ti pojedinci imaju pomoćnu ulogu u crkvenom radu i neophodni su; svi se oni ubrajaju u osoblje koje obavlja razne poslove. Ovo je druga glavna kategorija. Treća glavna kategorija uključuje one koji se bave opasnim crkvenim radom. Konkretno, u zemljama s autoritarnim režimom gdje nema vjerske slobode i gdje postoje izuzetno opasni poslovi, poput tiskanja i prijevoza knjiga, čuvanja crkvene imovine, kao i ugošćivanja i zbrinjavanja osoblja koje obavlja važne dužnosti. Tko je još uključen? (Postoji i osoblje za opće poslove koje prenosi informacije izvan zajednice; dužnosti koje obavljaju također su relativno opasne.) Za te se pojedince također smatra da se bave opasnim poslom. Međutim, ti ljudi definitivno ne rade ovaj posao povremeno; oni su specijalizirani za obavljanje ovih važnih i opasnih zadataka, poput prenošenja informacija, distribucije radnih aranžmana, distribucije svih videa, filmova ili snimki propovijedi Božje kuće, i tako dalje. U autoritarnim zemljama bez vjerske slobode, starješine i djelatnici moraju točno znati tko iz Božjeg izabranog naroda obavlja važne dužnosti i tko se bavi opasnim poslovima. Ukratko, ti su pojedinci također jedna kategorija važnog radnog osoblja, a starješine i djelatnici moraju posvetiti posebnu pozornost njihovoj sigurnosti; to se ne smije previdjeti. Ovo je treća kategorija. Četvrta kategorija je još jedna neophodna skupina u crkvenom radu. Ti pojedinci posjeduju posebne vještine i darove, poput vještine propovijedanja evanđelja, držanja propovijedi, pojenja crkve ili preuzimanja odgovornosti za organiziranje određenih poslova. Ti pojedinci mogu biti starješine i djelatnici, nadzornici raznih poslova ili ljudi koji se bave opasnim poslom. Bez takvih ljudi postojala bi praznina u važnom poslu koji obavljaju, i nitko drugi ne bi mogao preuzeti njihovu ulogu. Stoga, te pojedince treba štititi i osigurati njihovu sigurnost. Ovo je jedna kategorija ljudi. Još jedna kategorija su oni koji su, u zemljama gdje se religije proganjaju, traženi ili imaju policijski dosje zbog svoje vjere u Boga. Bez obzira na opseg tjeralice ili konkretan posao koji obavljaju unutar crkve, sve dok su traženi zbog svoje vjere u Boga i vršenja svoje dužnosti, starješine i djelatnici trebaju pronaći načine da ih zaštite tako da ih zbrinu na relativno sigurnim lokacijama kako bi vršili svoju dužnost. Među svim zemljama koje progone vjeru, progon u Kini je najteži. U raznim pokrajinama i regijama diljem Kine mnogi su ljudi uhićeni ili su traženi, i ne mogu se vratiti kući. Diljem svijeta, na svim kontinentima, postoje i druge zemlje koje progone vjeru poput Kine, a u tim zemljama također postoje oni koji se, zbog prihvaćanja Svemogućeg Boga, suočavaju s progonom i ne mogu se vratiti kući. One koji su proganjani i ne mogu se vratiti kući, starješine i djelatnici trebaju što je brže moguće zbrinuti u crkvu sa punim radnim vremenom. Starješine i djelatnici trebaju ih smjestiti u relativno sigurna okruženja u skladu s lokalnim uvjetima kako bi mogli obavljati svoje dužnosti. Ovo je prioritetan posao koji se mora dobro obaviti. Ti pojedinci koji su uhićeni ili su traženi čine petu kategoriju osoblja kojem je potrebna zaštita. Postoji još jedna, posebna kategorija među osobljem koje obavlja razne važne poslove. Ti pojedinci trenutno možda nisu starješine ili djelatnici, niti se bave opasnim poslom, ali su prethodno obavljali mnoge dužnosti i njihov je rad obuhvaćao širok raspon poslova. Znaju za mnoge obitelji koje ugošćuju, a znaju i za neko osoblje koje obavlja važne dužnosti. Stoga, ako bi takvi pojedinci bili uhićeni, to bi također prouzročilo veliku štetu crkvenom radu. Te pojedince treba nazivati „dobro upućeni ljudi”, i oni bi također trebali biti uključeni među važno radno osoblje svih vrsta. Starješine i djelatnici trebaju osigurati njihovu sigurnost u svrhu zaštite sveg Božjeg izabranog naroda i kako bi se crkveni rad mogao odvijati neometano. Neki pojedinci u ovoj kategoriji prilično su nemarni; ne znaju biti oprezni i nemaju mnogo mudrosti. Skloni su postupati u zanosu i ponašaju se nepromišljeno izvan zajednice. Budući da nikada nisu bili uhićeni ili mučeni, nesvjesni su opasnosti i mogućih posljedica ako nešto pođe po zlu, a još manje razumiju koliko te posljedice mogu biti ozbiljne. Budući da vjeruju da ne rade ništa loše – da samo vjeruju u Boga – ničega se ne boje. Zbog toga, nakon što neko vrijeme rade na istom području, mogu postati prilično poznati i završiti pod nadzorom vlasti. Ne predstavlja li to opasnost? Ako ih uhite i oni ne izdrže ispitivanje pod mučenjem, mogu postati Jude te izdati braću i sestre. To bi prouzročilo ogromne gubitke crkvi i dovelo u opasnost drugu braću i sestre, izlažući ih riziku od uhićenja i zatvora, što bi ozbiljno utjecalo na razne crkvene poslove. Stoga, crkva bi također trebala dati prioritet zaštiti takvih pojedinaca. Ako se na lokalnom području ne može pronaći sigurno mjesto za njihovo skrivanje, treba ih premjestiti na drugo, relativno sigurno mjesto kako bi obavljali svoju dužnost. Ovo je još jedna kategorija ljudi. Zbog posebne prirode njihove situacije, starješine i djelatnici trebaju ih zbrinuti, pa se i oni ubrajaju među važno radno osoblje svih vrsta. Koliko ukupno ima kategorija ljudi? (Šest kategorija. Prva kategorija su starješine i djelatnici. Drugu čine neophodno osoblje koje obavlja razne poslove u Božjoj kući; nadzornici, vođe timova i rukovoditelji za evanđelje; i oni koji mogu preuzeti posao. Treća kategorija je osoblje koje se bavi opasnim crkvenim radom. Četvrta su oni s posebnim vještinama i darovima. Petu kategoriju čine ljudi s policijskim dosjeom, oni koji su proganjani i traženi. A šesta kategorija su dobro upućeni ljudi.) U osnovi smo pokrili sve važno osoblje uključeno u razne poslove, ali postoji još jedna kategorija koju treba dodati: ako bilo koja braća ili sestre u crkvi nisu u stanju brinuti se za svoju maloljetnu djecu zbog obavljanja svoje dužnosti, uhićenja ili neke druge neočekivane situacije, tada starješine i djelatnici trebaju organizirati smještaj te djece u prikladan dom kako bi imala osiguranu životnu skrb. Ovo je također poseban posao. Iako se ovaj posao ne odnosi na crkveni rad i nastaje samo posebnim spletom okolnosti, starješine i djelatnici moraju preuzeti odgovornost za organiziranje prikladnog smještaja za tu maloljetnu djecu. Ako nemaju prikladne rođake ili ako su njihovi rođaci nevjernici i ne žele ih primiti, tada bi ih crkva trebala prihvatiti. Crkva im ne bi trebala samo organizirati prikladan dom za ugošćavanje, već i dodijeliti braću i sestre koji će biti odgovorni za njihovu skrb. Kada im se organizira prikladan smještaj, ako vjeruju u Boga, što je svakako idealno, i kada dosegnu punoljetnost, mogu obavljati svoju dužnost u crkvi. Ako ne vjeruju u Boga, kada dosegnu punoljetnost i uđu u društvo, više neće biti povezani s crkvom, i naša će odgovornost biti ispunjena. Nećemo se trebati baviti njihovim stvarima nakon toga. Je li to prikladno? (Da.) Iako ovaj posao ne uključuje razne segmente crkvenog rada, ipak bi trebao biti uključen u djelokrug odgovornosti starješina i djelatnika. Ako oni koji vrše svoju dužnost u crkvi imaju djecu kojoj je potreban smještaj, starješine i djelatnici to ne smiju ignorirati, osim ako ne znaju za tu situaciju. Ako znaju, trebaju postavljati pitanja, rješavati to i preuzeti odgovornost za organizaciju odgovarajućeg smještaja. Starješine i djelatnici trebaju osigurati da braća i sestre koji vrše svoju dužnost – posebno oni koji obavljaju važan posao – budu bez brige po tom pitanju. Nije teško dobro obavljati ovaj posao, zar ne? (Ne, nije.) Postoji najmanje šest kategorija važnog radnog osoblja. Sedma kategorija je dodatak i se odnosi na vrlo posebnu vrstu okolnosti. Razno osoblje navedeno u prvih šest kategorija možda nije prisutno u svakom pastoralnom području ili zemlji. Međutim, bez obzira na to u kojoj su zemlji, zaštita starješina i djelatnika te onih koji obavljaju važne dužnosti ključan je posao. Ovo je posao na koji svi crkveni starješine i djelatnici moraju obraćati pozornost, i to je odgovornost koju moraju dobro ispuniti.

Zaštita važnog radnog osoblja od uplitanja vanjskog svijeta

I. Sigurnosni zahtjevi za obitelji koje ugošćuju

Sada kada smo razjasnili tko je važno radno osoblje, pogledajmo konkretan posao koji starješine i djelatnici moraju obaviti – štititi važno radno osoblje svih vrsta od uplitanja vanjskog svijeta i osigurati njihovu sigurnost. Dakle, koji konkretan posao treba obaviti kako bi ih se učinkovito zaštitilo od uplitanja vanjskog svijeta, da bi se moglo smatrati da su starješine i djelatnici ispunili svoje odgovornosti? Kada je riječ o obavljanju konkretnog posla, neki se starješine i djelatnici nađu u nedoumici, češu se po glavi i postaju uznemireni, nesigurni kako postupiti. Postoji važno načelo u zbrinjavanju ovog važnog radnog osoblja: moraju biti zaštićeni od uplitanja vanjskog svijeta kako bi se osigurala njihova sigurnost. Bilo da je važno radno osoblje smješteno u domove braće i sestara ili u unajmljene kuće, bitno je da se njihova sigurnost mora osigurati. Osiguravanje njihove sigurnosti znači štititi ih od uplitanja vanjskog svijeta. Dakle, što starješine i djelatnici moraju učiniti kako bi ih zaštitili od uplitanja vanjskog svijeta? One koji obavljaju važne dužnosti potrebno je zbrinuti na odgovarajućim lokacijama. Pogledajmo ovo s dva aspekta: jedan je unutarnje okruženje obitelji koja ugošćuje, a drugi je vanjsko okruženje. Što se tiče unutarnjeg okruženja, prvo, domaćin mora biti istinski vjernik, voljan ugošćivati, sposoban čuvati tajnu, postupati s oprezom i mudro se nositi s vanjskim svijetom. Ako se pojavi bilo kakva posebna situacija, trebao bi znati kako na nju reagirati; trebao bi biti u stanju nositi se s njom i rješavati je proaktivno, a ne pasivno. Osim toga, trebao bi imati dobar ugled u svojoj sredini, ili možda određeni društveni položaj i lokalna poznanstva. Čak i ako nije utjecajan, trebao bi u najmanju ruku biti osoba koja se drži svog mjesta i živi pristojnim životom te koja nikada ne izaziva nevolje niti privlači sumnjive pojedince u svoj dom. Ne bi trebao imati prijatelje koji se okupljaju da igraju mađong ili piju. Osim toga, njegovi odnosi s vanjskim svijetom i sa susjedima trebali bi biti relativno normalni. Ne bi trebao biti upleten u bilo kakve sporove oko dugova niti bi trebao biti u sukobu sa svojim susjedima. Drugim riječima, njegovo kućno okruženje trebalo bi biti relativno tiho, domaćin ne bi trebao imati komplicirane odnose, i vrlo malo ljudi izvana bi trebalo dolaziti u njegovu kuću da izaziva smetnje, i tako dalje – svi aspekti trebali bi biti prikladni. Nadalje, djeca ili rođaci domaćina trebali bi podržavati njegovu vjeru u Boga, ili se barem ne protiviti njegovom ugošćivanju braće i sestara, a svakako ne bi trebali okolo nepromišljeno govoriti o tim stvarima. Neki bi mogli reći: „Nije lako pronaći obitelj koja ugošćuje, a koja ispunjava sve te kriterije!” Ovdje je riječ o pronalaženju relativno prikladnog mjesta; ne zahtijeva se apsolutna savršenost. U najmanju ruku, životno okruženje trebalo bi biti prikladno – tiho i bez vanjskog uplitanja – što ispunjava zahtjev zaštite važnog radnog osoblja od uplitanja vanjskog svijeta. U nekim obiteljima koje ugošćuju, iako nije svaki član obitelji vjernik, osoba koja ugošćuje ima ugled unutar kućanstva i donosi odluke. Njegova djeca ili rođaci koji ne vjeruju ne usuđuju se miješati u njegovu vjeru u Boga ili njegovo ugošćivanje braće i sestara; čak i ako se ne slažu s time, ne bi se usudili dijeliti te informacije s ljudima izvan obitelji. Ako se nešto zaista dogodi, mogu čak pomoći pružiti zaštitu. Na taj način, braća i sestre koji borave u ovom domu domaćina također mogu ostati zaštićeni od uplitanja vanjskog svijeta. U nekim slučajevima, domaćin je plašljiv, boji se da bi njegova djeca mogla otkriti njegovu vjeru u Boga, da bi njegovi susjedi mogli saznati za njegovu vjeru i prijaviti ga, a posebno da bi stvari mogle krenuti po zlu i da će biti uhićen. Kad počnu ugošćivati braću i sestre, svaki dan su kao na iglama, ne mogu jesti tijekom dana ni spavati noću, provode cijeli dan tjeskobni i uplašeni, poput lopova. Kad god čuju da se nešto događa, primjerice da vlada planira provjeravati registraciju kućanstava ili da vladini službenici dolaze u njihov dom pod raznim izgovorima da nešto urade, postaju izuzetno uplašeni i stalno žele da braća i sestre odmah odu kako oni sami ne bi bili upleteni. Kada braća i sestre to vide, trebali bi se odmah premjestiti, jer takvo mjesto nije prikladno za ugošćivanje; može se koristiti samo kao privremeno utočište na nekoliko dana. Ako su djeca, rođaci ili prijatelji obitelji koja ugošćuje zli ljudi koji bi, saznavši da domaćin prima vjernike, mogli doći uznemiravati ili čak predati braću i sestre policiji, onda je to preopasno. Takva obitelj koja ugošćuje nije prikladna za boravak. Neki se roditelji ponašaju kao robovi pred svojom djecom; oni mogu reći: „U redu je, moja djeca me slušaju,” ali u stvarnosti, poslušnost njihove djece ovisi o situaciji. Kada su u pitanju njihovi vlastiti interesi, djeca ih neće slušati. Takva osoba ne bi se usudila dati svojoj djeci do znanja da ugošćuje braću i sestre. Ako bi njezina djeca ili rođaci to saznali, sigurno bi otjerali braću i sestre, a domaćin ih ne bi mogao zaustaviti – on nema zadnju riječ u vlastitom kućanstvu. Takva osoba nije prikladna za ugošćivanje; možda ima želju, ali joj nedostaje hrabrosti za ugošćivanje. Može li se osoba koja je kukavica zaista usuditi ugošćivati? Ako ne možeš osigurati sigurnost braće i sestara, onda nisi prikladan za ovu dužnost – ne bi se trebao dobrovoljno javljati za nju niti davati prazna obećanja starješinama i djelatnicima, niti bi trebao prihvatiti ovu dužnost. Ako starješine i djelatnici zbrinu braću i sestre u takvom kućanstvu za ugošćivanje, mislite li vi da je to prikladno? (Nije.) To je izuzetno neprikladno. Ne šaljite braću i sestre u ralje opasnosti. Moguće je da su braća i sestre bili prilično sigurni dok su živjeli negdje drugdje; ako ih smjestiš u dom te osobe, gdje su djeca ili rođaci nevjernici i mogli bi ih prijaviti i predati policiji čim otkriju da tamo borave vjernici, ugrožavajući tako njihove živote, ne bi li nesreća zadesila tog domaćina? Ako je domaćin voljan riskirati svoj život da zaštiti braću i sestre u takvim situacijama i može učinkovito osigurati njihovu sigurnost, te ako obično pokazuje znatnu mudrost, onda ta obitelj koja ugošćuje još uvijek može biti prikladan izbor. Međutim, ako ne može riskirati svoj život da zaštiti braću i sestre, i, kada nevjernici u njegovoj obitelji prijete da će prijaviti braću i sestre i predati ih policiji, on nema rješenja i može se samo povući poput kornjače koja uvlači glavu u oklop, ne štiteći braću i sestre i samo dopuštajući nevjernicima da ih predaju, onda to kućanstvo nije prikladno za ugošćivanje. Ako braća i sestre ostanu tamo privremeno nekoliko dana, a zatim se odmah premjeste na prikladno mjesto čim se ono pronađe, to je jedva podnošljivo. Ne bi bilo prikladno dugoročno boraviti u takvom domu radi obavljanja njihove dužnosti. Domaćin mora barem moći zaštititi sigurnost braće i sestara – to je osnovni zahtjev za domaćina. Da bi oni koji vrše svoju dužnost izbjegli uplitanje vanjskog svijeta, kao prvo, njihovo životno okruženje mora biti prikladno; osim toga, i osobine samog domaćina moraju biti prikladne u svakom pogledu – to jest, on mora biti u stanju zaštititi važno radno osoblje od uplitanja vanjskog svijeta. Samo ako je u stanju to postići, starješine i djelatnici mogu zbrinuti važno radno osoblje u njegovom domu. Ako domaćin ima malo vjere, nesposoban je i beskičmenjak, ne može imati zadnju riječ u vlastitom kućanstvu, i bilo tko od njegove djece ili rođaka koji ne vjeruju može doći i gospodariti njime, onda je to prilično problematično. Takvo mjesto je apsolutno neprikladno za ugošćivanje. Čak i ako je kuća velika, s mnogo soba, s ugodnim okruženjem i inače dobrim uvjetima, još uvijek nije prikladna za ugošćivanje. Samo prikladno životno okruženje nije dovoljno; i domaćin mora biti prikladan. Ovdje je ključno da domaćin prvo mora biti u stanju osigurati da osoblje koje vrši dužnosti, a koje on ugošćuje, bude zaštićeno od uplitanja vanjskog svijeta. Tek tada treba razmotriti životno okruženje. Nešto manje idealno okruženje je i dalje prihvatljivo – bilo da se radi o manjem prostoru, ograničenom internetu, jednostavnijoj hrani ili manje praktičnom pristupu vodi. Sve dok je domaćin prikladan, sposoban reagirati kad se pojavi opasnost, upravljati raznim složenim situacijama, a posebno pravilno rješavati bilo kakve posebne okolnosti koje se mogu pojaviti kako bi zaštitio sigurnost braće i sestara, tada je on kao domaćin u skladu s mjerilom. Naši zahtjevi za životno okruženje obitelji koja ugošćuje nisu visoki; najvažnije je da se može osigurati sigurnost. Nema potrebe ulaziti u pojedinosti o tome.

II. Zahtjevi za okruženje na mjestu prebivanja

Što se tiče vanjskog okruženja prebivališta obitelji koja ugošćuje, prvo što starješine i djelatnici moraju uzeti u obzir jest je li ono sigurno. Bez obzira na uvjete obitelji koja ugošćuje ili na to je li prebivalište kuća nekog brata ili sestre ili unajmljena kuća, potrebno je razmotriti je li vanjsko okruženje prebivališta sigurno; to je najvažnije. Prije svega, prikladno je samo ako vjera u Boga ove obitelji koja ugošćuje nije dobro poznata i ako u Uredu za javnu sigurnost ne postoje zapisi o njihovoj vjeri. Ako su u prošlosti susjedi prijavljivali vlastima kad su se ondje okupljala braća i sestre, a vlasti već znaju da ova obitelj često ima okupljanja s nepoznatim ljudima, onda ta lokacija nije prikladna za ugošćivanje. Ni kad je riječ o najmu, kuća takve obitelji nije prikladna za unajmljivanje. To je jedan aspekt. Osim toga, na nekim je mjestima javna sigurnost loša, s čestim slučajevima pljački, ubojstava i drugih raznih kaznenih djela. Stanovnici su također osobe s relativno složenom prošlošću, a policija tamo često odlazi provjeravati registracije kućanstava i osobne iskaznice te, između ostalog, istraživati osumnjičenike za kaznena djela. Recite Mi, kad biste boravili na takvom mjestu, ne biste li često trpjeli uplitanja? (Da.) Takva mjesta također nisu prikladna za život. Policija kuca na vrata svakih nekoliko dana i govore da se u blizini dogodila krađa ili ubojstvo te traže suradnju u istrazi, govoreći ljudima da odmah prijave ako vide počinitelja. Policija uvijek dolazi kucati na vrata pod svakojakim izlikama, tvrdeći da istražuje slučajeve, ali zapravo provjeravaju tko su došljaci i nepoznati ljudi – točnije, traže ljude koji vjeruju u Boga. Bi li se osjećao imalo sigurno boraveći u takvom domu za ugošćavanje? (Ne.) Bez sumnje, cijeli dan bi bio kao na iglama. Iako ti vanjski zločini nemaju nikakve veze s obitelji koja ugošćuje, svejedno se ne bi osjećao spokojno. Život u takvom okruženju često stvara osjećaj da je tvoja osobna sigurnost ugrožena. Tko zna hoće li policija jednog dana, ugledavši braću i sestre, početi ispitivati te nepoznate ljude i na kraju ih uhititi. Ne bi li ti rekao da je ovo zastrašujuća situacija? (Jest.) Pored toga, većina Kineza nema svijest o sigurnosti; čim čuju da netko kuca, otvaraju vrata, a obično ih i ne zaključavaju, što lako dovodi do incidenata. U zapadnim zemljama koje uživaju slobodu i demokraciju, privatna prebivališta smatraju se privatnim posjedom. Ako osoba izvana uđe na privatni posjed bez dopuštenja, to se smatra nezakonitim, a ljudi koji tamo žive pozvat će policiju. Uljez tada snosi zakonsku odgovornost. Stoga, ako nepoznata osoba pokuca, ne moraš otvoriti vrata – možeš odbiti. Čak i ako je netko dogovorio posjet s tobom, ako nisi spreman ili si se predomislio, ne moraš otvoriti vrata; možeš dogovoriti novi termin. Ljudi u zapadnim zemljama imaju to pravo i tu pravnu svijest. Međutim, Kinezi je nemaju. Kad god čuju kucanje na vratima, žure otvoriti. To pokazuje nedostatak opreza, nedostatak svijesti o samozaštiti i nepoznavanje relevantnih zakona. Budući da je Kina diktatura s jednostranačkom vlašću postavljenom iznad zakona, njezin pravni sustav samo je privid. Veliki crveni zmaj u Kini djeluje potpuno zanemarujući zakon i red te bezobzirno čini nedjela, dok narod nema nikakvih ljudskih prava. Kinezi ne obraćaju pažnju na ljudska prava niti su razvili osjećaj za poštivanje disciplinskih pravila i pridržavanje zakona; osobito im nedostaje svijest o samozaštiti i većina ljudi ne zna kako se zaštititi pomoću zakona. Kao rezultat toga, nema jamstva sigurnosti. Ukratko, na svakom mjestu s lošom javnom sigurnošću, s ljudima složene prošlosti i porijekla te čestim inspekcijama ili kaznenim djelima, lako je doživjeti uplitanja vanjskog svijeta. Takvo mjesto nije prikladno za boravak. Ovo je čimbenik javne sigurnosti koji treba uzeti u obzir prilikom zbrinjavanja važnog radnog osoblja.

Životno okruženje za one koji obavljaju svoju dužnost mora biti pažljivo odabrano; najbolje je izbjegavati prometna gradska područja i opasne lokacije. Na koja mjesta mislimo kad kažemo prometna gradska područja? To uključuje mjesta poput onih u blizini željezničkih pruga, autocesta, raskrižja i tržnica. Posebno uz glavne željezničke pruge, gdje nebrojeni vlakovi prolaze svaki dan, a podovi obližnjih kuća tresu se sa svakim prolaskom vlaka. U takvom je okruženju potpuno nemoguće pronaći mir dok se obavlja dužnost. Osim toga, neki ljudi koji godinama obavljaju svoju dužnost daleko od kuće žive s neprestanom tjeskobom i slabijeg su srca, zbog čega im je živjeti na takvim mjestima još neprikladnije. Ako određeni posao zahtijeva tiho okruženje, poput snimanja ili rada na izradi tekstova, u najmanju ruku ne smije biti nikakvog ometanja bukom, a sigurnost također mora biti zajamčena – to bi bilo idealno. Ako nema potpuno sigurnog mjesta, mora se pronaći relativno sigurno mjesto. U tom je slučaju malo buke prihvatljivo i ne bismo trebali postavljati previsoke zahtjeve; sve dok je životno okruženje sigurno, to će biti dovoljno. Nadalje, ako se kuća nalazi na glavnom prometnom području, primjerice u blizini semafora ili raskrižja, nebrojeni pješaci i vozila prolazit će svaki dan. Takva je kuća izložena pogledima brojnih prolaznika koji jednim usputnim pogledom mogu lako vidjeti one unutra. Osobito kad su svjetla upaljena noću, jasno se vidi što se događa unutar kuće. Bi li rekao da je takva kuća i dalje prihvatljiva za boravak? Je li ovo okruženje prikladno? (Ne, nije.) Doista nije prikladno. Ljudi koji borave na takvom mjestu često trpe uplitanja i često vide nepoznate ljude kako ih promatraju. Kad im se pogled sretne s pogledom nepoznate osobe, prestraše se, svakodnevno osjećaju nemir i neprestano imaju dojam da ih se promatra – tko zna stoji li iza toga netko tko usmjerava i kontrolira stvari. Misliš li da bi se itko mogao osjećati spokojno živeći u takvom okruženju? Također, neke su kuće loše kvalitete s lošom zvučnom izolacijom, pa kad se unutra glasno govori ili puštaju himne, ljudi izvana mogu sve čuti. Osim toga, neke se kuće nalaze na najvišem mjestu u zajednici, pa ne samo da su izloženije udarima groma, već i omogućuju susjedima da vide braću i sestre kad god izađu van. Nezgodno im je čak i povremeno otvoriti prozor da prozrače ili da se rashlade; prozori moraju ostati čvrsto zatvoreni sa spuštenim zavjesama, tako da svjetlost nikad ne ulazi, a izlazak van radi kretanja još je nezgodniji. Stalno je prisutna briga da će ih ljudi izvana promatrati i primijetiti. Iako braća i sestre ne ulaze niti izlaze svi odjednom, svaki put kad netko uđe ili izađe, ljudi izvana mogu to jasno vidjeti. Na kraju će imati opću predodžbu o tome koliko nepoznatih ljudi živi u ovoj kući. Biste li rekli da se sigurnost ljudi i dalje može jamčiti boraveći ovdje? (Ne, ne može.) Neki ljudi misle: „Većinu vremena obavljamo svoju dužnost u zatvorenom, a čak i ako izađemo, izmjenjujemo se i ne izlazimo svi odjednom. Ako tako postupamo, susjedi neće ništa primijetiti.” Ali čak i ako izlaziš naizmjence, to će i dalje uzrokovati nevolje ako netko primijeti da si nepoznata osoba. Mnogi nevjernici ne vode baš lijep život, ali nalaze posebno zadovoljstvo u promatranju i zabadanju nosa u tuđe poslove. Neki bi čak mogli koristiti dalekozor da te špijuniraju i gledaju što radiš unutra. Ako otkriju da se vjernici okupljaju, žure to prijaviti vlastima za nagradu. Kad te takva osoba uzme na nišan, nije li to opasna situacija? (Jest.) Kad te uzme na nišan, može li iz toga proizaći išta dobro? Sigurno će te na kraju uhititi! Bez obzira na zemlju ili regiju, radoznalaca nikad ne nedostaje. Čak i ako ne zarade ni novčića nadzirući te, više su nego voljni to činiti – čak bi platili iz svog džepa i odgodili vlastiti posao kako bi proveli vrijeme promatrajući. A ako postoji nagrada za prijavljivanje, bit će još željniji to učiniti. Posebno u diktaturi poput Kine, previše je ljudi koji nadziru one koji vjeruju u Boga. Budući da imaju odbojnost prema istini i osjećaju odbojnost prema onima koji vjeruju u Boga, čim otkriju da su vjernici u međusobnoj interakciji ili da se okupljaju, oni to prijave. Ako postoji nagrada za prijavljivanje, u tome nalaze veliko zadovoljstvo. Ne donosi li to lako nevolje crkvi? (Da.) Ako te se na ovaj način ometa, nije li to zato što te starješine i djelatnici nisu dobro zbrinuli? Ako lokacija i okruženje za smještaj važnog radnog osoblja nisu prikladni jer starješine i djelatnici nisu temeljito razmotrili stvari, ovo su posljedice koje iz toga proizlaze. Ako mjesto gdje se živi privlači previše pažnje, stvari lako mogu poći po zlu. Kad nešto pođe po zlu i tek tada shvatiš da to mjesto nije prikladno za boravak, već je prekasno. Stoga je odabir prikladne lokacije za život za one koji obavljaju svoju dužnost također ključan zadatak, a loš odabir lako može dovesti do opasnosti.

III. Kako bi starješine i djelatnici trebali obavljati posao zbrinjavanja osoblja

Što se tiče životnog okruženja važnog radnog osoblja, bilo da se radi o unutarnjem ili vanjskom okruženju, starješine i djelatnici trebaju temeljito razmotriti sve aspekte. Ne bi trebali pojednostavljeno razmišljati, uvijek pretpostavljajući da se ništa neće dogoditi ako nismo u interakciji s vanjskim svijetom. Današnje je društvo nevjerojatno složeno, puno svakojakih đavala, i bez obzira na mjesto, uvijek postoje radoznalci koji te promatraju, zbog čega je nemoguće izbjeći njihov nadzor. Možda misliš: „Nisam prekršio nikakve zakone niti učinio išta loše time što vjerujem u Boga. Jednostavno obavljam svoju dužnost; ništa mi se ne bi trebalo dogoditi, zar ne?” Ali činjenice nisu tako jednostavne kao što zamišljaš. Zašto KPK troši toliko radne snage i resursa da bi se opirala Bogu i progonila Božju crkvu? Možeš li to shvatiti? Nikada nećeš moći. U kojoj mjeri možeš prozrijeti narav đavala i Sotona? Premalo toga razumiješ o đavlima i Sotonama. Ovo je društvo nevjerojatno složeno, a đavli i Sotone su bijednici koji čine zla djela. Ono što najviše žele jest uhititi Božji izabrani narod i ometati rad crkve. Ako uvijek gledaš na Sotone kao na obične ljude, onda si uistinu neuk; to pokazuje da nisi prozreo zlo ovog društva, a zasigurno nisi prozreo ni mržnju đavala i Sotona. Stoga, da bi starješine i djelatnici dobro obavljali crkveni rad, moraju osigurati sigurnost onih koji obavljaju svoju dužnost – to je od najveće važnosti. U zemlji pod diktatorskom vlašću, gdje nema slobode vjeroispovijedi, osiguravanje sigurnosti onih koji obavljaju svoju dužnost prilično je teško. Međutim, bez obzira na to koliko je teško, lokacije prikladne za život moraju se pažljivo odabrati; u tom pogledu ne smije biti propusta. Radni aranžmani Božje kuće uključuju razgovor u zajedništvu o tim pitanjima. Starješine i djelatnici moraju osigurati da braća i sestre mogu obavljati svoju dužnost bez ometanja i bez uplitanja vanjskog svijeta – ako u to ulože svoje srce, mogu to postići. Zabrinjavajuće je jedino kad postupaju površno i neodgovorno, pazeći samo na vlastitu sigurnost, a zanemarujući sigurnost braće i sestara. To onemogućuje dobro obavljanje crkvenog rada. Ako zbog svojeg propusta, nedostatka ozbiljnosti, neodgovornosti ili straha od okruženja i nevolja, ne uspiješ učiniti te stvari, dovodeći do uhićenja osoblja koje obavlja važne dužnosti, i ugrožavanja života braće i sestara – što odgađa crkveni rad i nanosi štetu braći i sestrama – onda bi, kao starješina ili djelatnik, trebao snositi odgovornost. Ta se odgovornost ne može jednostavno riješiti trošenjem nešto novca za odštetu ili ispovijedanjem kroz molitvu; nije to tako jednostavno. Dakle, kakva je priroda te stvari? To je neizbrisiva mrlja, vječni prijestup – dobio si negativnu ocjenu. Ta „negativna ocjena” ne označava običnu pogrešku; u Božjim očima, to je prijestup. Ako imaš previše prijestupa – počinio si prijestupe u prošlosti, činiš ih i danas, a zatim ćeš ih činiti još u budućnosti – uz nekoliko velikih prijestupa, doživjet ćeš propast i uništenje. Bog te više neće spasiti, a tvoja vjera u Boga bit će uzaludna. Ne samo da nećeš imati nade u spasenje, već ćeš se suočiti i s kaznom. Stoga je ključno da starješine i djelatnici obavljaju svoj posao u skladu s načelima! Jesi li ovo zapamtio? (Da.) Starješine i djelatnici trebaju ispuniti svoje odgovornosti i, bez obzira na to koliko je okruženje nepovoljno ili opasno, moraju učiniti sve što je moguće u skladu s lokalnim uvjetima kako bi zaštitili sigurnost važnog radnog osoblja i pravilno ih zbrinuli. Cilj je osigurati normalno odvijanje crkvenog rada.

Kako bi starješine i djelatnici osigurali da na mjestima u kojima se zbrinjava važno radno osoblje nema uplitanja vanjskog svijeta, osim što postoje zahtjevi i načela za prebivalište i njegovo okruženje, postoje i zahtjevi i načela za različite aspekte situacije obitelji koja ugošćuje. Kad starješine i djelatnici pronađu potencijalnu obitelj koja ugošćuje, trebali bi se prvo raspitati o okruženju i uvjetima obitelji, o situaciji njezinih članova, jesu li u sukobu s drugima, imaju li neprijatelje i ikakve upletenosti s vlastima, jesu li često uključeni u sudske sporove, imaju li složene društvene odnose i tako dalje. O svim tim osnovnim situacijama treba se temeljito raspitati i sve saznati. Ako domaćin ili njegova djeca i drugi članovi obitelji imaju složene društvene odnose, a obitelj je neprestano nemirna – često je posjećuju sumnjivi pojedinci koji dolaze praviti nevolje ili naplatiti dugove, ili dobivaju prijeteća pisma od bandita ili pljačkaša, kao i pozive od vlasti ili suda – sve su to vrlo problematične stvari. Kad bi se okupljao ili obavljao svoju dužnost u ovom kućanstvu, ne bi li to bile smetnje? Stoga, kad tražiš obitelj koja ugošćuje, trebao bi prvo postavljati pitanja i saznati njihovu osnovnu situaciju. Najbolje je ako tih problema nema, ali ako postoje, a trenutačno ne možeš pronaći prikladnije mjesto, onda razmisli može li domaćin učinkovito riješiti te probleme. Ako ih domaćin ne može učinkovito riješiti i ne može se osloboditi tih kaotičnih problema, onda to kućanstvo nije prikladno za ugošćivanje braće i sestara, jer bi život ovdje značio da bi u bilo kojem trenutku mogli trpjeti uplitanje vanjskog svijeta i vanjskih ljudi, događaja i stvari. Ti problemi nisu izravno usmjereni na ljude koji vjeruju u Boga. Međutim, vjernici su posebno osjetljiva skupina u zemlji u kojoj se religija progoni, i, štoviše, nakon iscrpnih napora vlasti da šire propagandu, ispiru mozak, izmišljaju glasine i kleveću, nevjernici ne samo da ne razumiju ljude koji vjeruju u Boga, već čak i povjeruju u retoriku KPK-a te razvijaju posebnu mržnju i neprijateljstvo prema vjernicima. Stoga, ako saznaju da određeno kućanstvo ugošćuje vjernike, to postaje vrlo opasno i za obitelj koja ugošćuje i za braću i sestre. Kad braća i sestre žive u takvom okruženju, ne samo da često trpe uplitanja, već im ni sigurnost ne može biti osigurana. Pa zašto bi onda i dalje tamo živjeli? To je očito opasno mjesto, neprikladno za život – trebalo bi ih brzo premjestiti. Starješine i djelatnici ne bi trebali jednostavno zbrinuti braću i sestre i onda dići ruke od svega, misleći: „Sve dok imaju gdje jesti i spavati i zaklonjeni su od vremenskih neprilika, to je u redu. Sve dok mogu obavljati svoju dužnost, nema problema. Gdje bismo uopće pronašli toliko prikladnih mjesta?” To je krajnje neodgovorno! Ako u tom trenutku nema prikladnog mjesta, mogu tamo privremeno ostati, ali trebao bi odmah potražiti prikladnu lokaciju kako bi ih što prije premjestio; nemoj to smatrati dugoročnim prebivalištem.

Neki starješine i djelatnici ne obavljaju stvarni posao. Oni zbrinu važno radno osoblje na određenom mjestu, pitaju kakvi su uvjeti prehrane i odmora te promatraju li ih neki nevjernici. Nakon što čuju da nekoliko dana nije primijećeno ništa neobično, ostavljaju tu stvar po strani i ne provjeravaju ih ponovno pola godine ili dulje. Vjeruju da su ih dobro zbrinuli i ispunili svoju odgovornost te smatraju da je sve obavljeno i u redu. Oni dalje ne obraćaju pažnju na to hoće li okruženje kasnije trpjeti uplitanja ili postoje li ikakvi potencijalni sigurnosni rizici. Je li to prikladno? (Nije.) Zašto nije prikladno? (Nakon zabrinjavanja, starješine i djelatnici moraju pratiti situaciju. Ako ne prate, a braća i sestre se nađu u opasnoj situaciji i ne mogu se premjestiti, mogli bi na kraju biti uhićeni.) Ali neki starješine i djelatnici misle: „Svi ste vi odrasli – zar vas stvarno trebam pratiti? Zar ne vidiš postoji li opasnost? Ako ne vidiš, onda ti mozak sigurno ne radi! Ako primijetite opasnost, samo se premjestite – zar vam ja to trebam reći?” Oni tako razmišljaju. Mislite li da takvo razmišljanje ima smisla? (Nema.) Zašto nema? (Zato što je osiguravanje sigurnosti onih koji obavljaju važne dužnosti samo po sebi odgovornost starješina i djelatnika; to je dio njihovog posla koji bi trebali obavljati.) Oni to ne vide kao dio posla koji bi starješine i djelatnici trebali obavljati; misle da je to jednostavno pomaganje braći i sestrama, poput činjenja dobrih djela po uzoru na Lei Fenga. Oni to također ne vide kao nešto što se čini radi podržavanja crkvenog rada, već kao puko zbrinjavanje osoblja, nepovezano s crkvenim radom. Ne bi li ti rekao da je to glupo? Kakva bi osoba tako razmišljala? (Osoba bez osjećaja odgovornosti.) Ti lijeni, nelojalni, neodgovorni lažni starješine razmišljaju na takav način. Oni ne podržavaju djelo Božje kuće; nakon što zbrinu braću i sestre na neko mjesto, misle: „Zbrinuo sam vas na tako dobroj lokaciji – kakvu sam vam ogromnu uslugu učinio!” Oni to ne vide kao podržavanje crkvenog rada. Ako kao starješine i djelatnici ne zbrinete važno radno osoblje i ne osigurate učinkovito njihovu sigurnost, pa ako se nađu u opasnosti i ne budu mogli normalno obavljati svoju dužnost, neće li se time crkveni rad odgoditi? Ti ih prvo moraš pravilno zbrinuti kako bi njihova sigurnost bila osigurana, i tek tada mogu normalno nastaviti s radom. Ali oni lažni starješine ne razmišljaju tako; oni ostave te ljude na nekoj lokaciji i onda ih ignoriraju, i dugo ih ne provjeravaju. Kad se pojavi opasna situacija i ne mogu doći do svog starješine, nemaju izbora nego se sami premjestiti. Dok njihov starješina to sazna i konačno ode provjeriti, ljudi su već odavno otišli, a starješina nema pojma kamo su otišli. Kakva je to osoba? Kakav je to starješina ili djelatnik? Lažni starješina. Posebno kad je riječ o braći i sestrama koji su došli iz drugih područja i ne poznaju lokalno okruženje, starješine i djelatnici trebaju ih još češće posjećivati i pratiti. Starješine i djelatnici ne bi trebali pretpostavljati da je sve trajno riješeno čim ih jednom zbrinu; u stvarnosti, ovaj posao time još nipošto nije dovršen. Trebaju ih često posjećivati i pratiti. Ako je starješinama i djelatnicima nezgodno osobno doći na lokaciju, trebali bi zadužiti druge da ih obiđu. U najmanju ruku, trebaju pratiti ovaj posao – procijeniti životno okruženje ovog važnog radnog osoblja, provjeriti postoji li ikakva opasnost ili nešto neobično, je li došlo do nekih posebnih okolnosti i je li potreban premještaj. Sve se to mora saznati i pratiti. Ako se kratkoročno ovo mjesto čini najprikladnijim, to je u redu, ali nakon nekog vremena trebali bi se vratiti da provjere njihovo okruženje i sigurnost, te imaju li dovoljno hrane i potrepština – o svim tim pojedinostima treba se raspitati. Moguće je da starješine i djelatnici ne razumiju posao važnog radnog osoblja; u tom se slučaju ne bi trebali miješati u taj aspekt, ali njihovo pravilno zbrinjavanje odgovornost je starješina i djelatnika. Ako ne uspiju u tome, to je zanemarivanje dužnosti i pokazuje da su oni lažni starješine koji ne obavljaju stvarni posao. Braća i sestre koji dolaze iz drugih područja posebno zahtijevaju dodatnu, pomnu pažnju i s njima se ne smije postupati nemarno. Starješine i djelatnici trebali bi ih s vremena na vrijeme obići i provjeriti imaju li poteškoća koje treba riješiti te je li bilo kakvih problema ili posebnih okolnosti u okruženju u kojem trenutačno obavljaju svoju dužnost, na primjer, je li bilo neuobičajenih aktivnosti lokalnih vlasti, mjesnog odbora ili policijske postaje. Starješine i djelatnici trebali bi se raspitivati o tim stvarima kako bi bili dobro informirani. Trebali bi i razgovarati u zajedništvu s domaćinom o načelima i načinima njihove primjene za pravilno ugošćivanje i zaštitu onih koji obavljaju svoju dužnost, kako bi ih domaćin u potpunosti razumio. Time stvar još uvijek nije gotova. Starješine i djelatnici također moraju s vremena na vrijeme posjećivati obitelj koja ugošćuje i raspitivati se o njihovoj situaciji. Sve probleme koje otkriju treba odmah riješiti kako ne bi došlo do većih problema. Tek tada je posao uistinu dobro obavljen. Ako domaćin naiđe na poteškoće s ugošćivanjem, poput financijskih ograničenja ili nedostatka mudrosti zbog kojih ne može reagirati na nastale situacije ili se nositi s njima, tada starješine i djelatnici moraju pomoći u rješavanju tih problema. Financijska ograničenja lako je riješiti – Božja kuća može osigurati sredstva za ugošćivanje, dok obitelj koja ugošćuje treba samo pridonijeti radnom snagom. Ako domaćinu nedostaje mudrosti, to je značajan problem. Starješine i djelatnici moraju jasno objasniti potrebnu mudrost i nekoliko načela primjene u vezi s tim područjem. Ako domaćin i dalje ne bude na visini zadatka, tada bi starješine i djelatnici trebali pronaći mudrog brata ili sestru u blizini koji će surađivati s domaćinom kako bi se ovaj posao dobro obavio. Ako problem leži u samom domaćinu – primjerice, ako je plašljiv ili se boji uhićenja – tada bi starješine i djelatnici trebali razgovarati u zajedništvu o istini kako bi ponudili podršku i pomoć, razgovarajući u zajedništvu o Božjim namjerama, kao i o vrijednosti i značaju obavljanja ove dužnosti. Ako se radi o problemu s objektivnim okruženjem, to se ne smije odgađati niti se s time samo pomiriti, a nipošto se ne smije shvatiti olako; problem treba odmah riješiti. Na primjer, ako su ljudi već obratili pozornost ovo mjesto, ako sumnjivi nepoznati ljudi često dolaze i odlaze u tom području i moguće je da netko nadzire lokaciju, onda to predstavlja skrivenu opasnost. Dakle, odmah premjestite braću i sestre – ako budete čekali da nešto pođe po zlu, bit će prekasno. Ako je situacija privremena i radi se samo o uobičajenom, rutinskom postupku, onda se još nekako može podnijeti: neka braća i sestre privremeno odu kako bi to izbjegli na dan ili dva, a kasnije se mogu vratiti. Ako su ljudi već obratili pozornost, onda ostanak više nije opcija i potrebno je trajno preseljenje. Ovo su neka od podrobnih pitanja kojima se starješine i djelatnici trebaju baviti i koja trebaju riješiti u ovom poslu. Ovaj posao nikako ne znači samo smjestiti nekoliko ljudi na lokaciju s hranom i skloništem i smatrati da je time sve gotovo; uključeno je mnogo pojedinosti. Posebno u zemlji poput Kine, gdje je okruženje izrazito neprijateljsko, a vjerski progon ozbiljan, starješine i djelatnici moraju još više biti iznimno pažljivi i pomno nadzirati životno okruženje i sigurnosna pitanja važnog radnog osoblja. Ne smiju biti nemarni. Svi aspekti konkretnog posla moraju se dobro obaviti kako bi sigurnost ovog važnog radnog osoblja bila zajamčena i kako bi oni mogli bezbrižno obavljati svoju dužnost. Time je posao dobro obavljen. Ovo je posao koji starješine i djelatnici moraju obaviti u vezi s obiteljima koje ugošćuju, a u tome ima dosta pojedinosti.

Nakon što zbrinu određeno važno radno osoblje u prikladnim domovima domaćina, neki starješine i djelatnici potpuno ih ignoriraju i ne prate dosljedno situaciju obitelji koje ugošćuju. Kažu: „Svaki dan sam zauzet crkvenim radom – kako bih mogao imati vremena posjećivati te ljude? Osim toga, ima puno drugog posla, a i prilično je opasno. Nije lako obavljati naš posao!” Oni neprestano naglašavaju objektivne razloge, a ipak ne žele ispuniti vlastite odgovornosti. Što vi mislite – je li ta njihova izjava utemeljena? (Ne.) Zašto ne? (Zapravo, obavljanje ovog posla ne zahtijeva previše vremena ni energije starješina i djelatnika. Mogli bi ih posjetiti usput dok su vani. A ako nemaju vremena, mogu također poslati obližnju braću i sestre da ih posjete.) Ako starješine i djelatnici žele dobro obaviti ovaj posao, čak i ako su pomalo zauzeti svojim glavnim poslom, ipak će naći vremena da se usredotoče na ovaj posao. Ako nemaju vremena ići sami, mogu poslati nekog drugog. Bilo da pošalju nekog drugog ili odu sami, u konačnici, ovaj posao spada u opseg odgovornosti starješina i djelatnika. Dobro obavljanje ovog posla važna je odgovornost starješina i djelatnika i ne smije se zanemariti. Ako su starješine i djelatnici prezauzeti i nemaju vremena, a također ne pošalju nekog drugog, onda se nitko neće baviti tim pitanjem. Ako nešto pođe po zlu, to znači da su starješine i djelatnici zanemarili dužnost. Kako bi se spriječilo da oni koji obavljaju važne dužnosti trpe uplitanje vanjskog svijeta, starješine i djelatnici moraju uzeti u obzir sve aspekte problema i jamčiti u najvećoj mogućoj mjeri da oni mogu u miru obavljati svoje dužnosti i uredno provoditi posao. Ako je važno radno osoblje dobro zaštićeno, to je jednako zaštiti samog važnog posla. Kad važno radno osoblje može normalno raditi, onda se i važan posao može uredno odvijati. Stoga je svrha zbog koje starješine i djelatnici štite važno radno osoblje, zapravo, očuvanje svih važnih poslova. Ako neki starješine i djelatnici kažu: „Ti obavljaš važnu dužnost i od mene se traži da te zaštitim, ali ja sam na vodećem položaju, a ni ja nisam siguran. Ne mogu jamčiti čak ni vlastitu sigurnost, pa kako onda da vas zaštitim?” – je li ova izjava ispravna? (Nije ispravna.) Kakvo razumijevanje imaju takvi starješine i djelatnici? (Njihovo je razumijevanje loše; takvi su ljudi sebični i skloni iskrivljivanju stvari.) To su osobe sklone iskrivljivanu stvari. Jesu li osobe koje su sklone iskrivljivanju stvari nerazumne? (Jesu.) Da ova braća i sestre nisu obavljali svoje dužnosti u Božjoj kući, već umjesto toga radili poslove i živjeli svoj život u svijetu, bi li im trebala zaštita? Upravo zato što obavljaju crkveni rad i važne dužnosti u Božjoj kući, i zato što ako ih uhite mogu biti osuđeni na zatvor ili pretučeni do te mjere da zadobiju ozljede ili invalidnost, što ozbiljno utječe na crkveni rad, važno radno osoblje mora biti dobro zaštićeno. Samo se na taj način crkveni rad može uredno odvijati. Ako se nalaze u nekim demokratskim zemljama gdje postoji sloboda vjeroispovijesti i vjernici u Boga nisu proganjani, onda ovaj posao postaje jednostavan za starješine i djelatnike. Oni uglavnom samo trebaju pronaći prikladnu kuću i, u skladu s lokalnim zakonima i propisima, pravilno zbrinuti one koji obavljaju svoju dužnost. Najviše što trebaju jest pitati kako im u posljednje vrijeme ide u svakodnevnom životu i krši li životno okruženje neke vladine propise. Ako krši, potrebno je razjasniti o kojem se problemu radi te kako ga ispraviti i riješiti. Ako ne krši, ali vlada stvara probleme, ili ih zli ljudi ili nepoznati pojedinci uznemiruju, tada je potrebno konzultirati odvjetnika kako bi se te stvari pravilno riješile. U nekim slobodnim, demokratskim zemljama to je uglavnom sve što treba napraviti. Međutim, u diktaturama gdje nema slobode vjeroispovijedi, zahtjevi za okruženje i uvjete obitelji koje ugošćuju moraju biti stroži, i po pitanju sigurnosti treba obaviti više posla – kao i podrobnijeg posla. Naravno, i poteškoće takvog posla su veće. Što se tiče posla zaštite važnog radnog osoblja od uplitanja vanjskog svijeta, ako se svaki aspekt okruženja temeljito razmotri, uplitanja koja proizlaze iz okruženja bit će relativno manje. Ako se u potpunosti uzmu u obzir i vanjsko i unutarnje okruženje, tada se može pronaći realan i izvediv put. Na taj se način okruženje može donekle poboljšati, a uplitanja smanjiti. Takav je pristup relativno prikladan.

Čuvanje sigurnosti važnog radnog osoblja

I. Kako osigurati sigurnost Božjeg izabranog naroda u zemljama gdje se vjera progoni

Petnaesta je odgovornost starješina i djelatnika, prije svega, zaštititi važno radno osoblje od uplitanja vanjskog svijeta; osim toga, starješine i djelatnici također moraju čuvati sigurnost tih ljudi. Zahtjevi za očuvanje njihove sigurnosti još su stroži. Pogledajmo prvo koji aspekti uključuju sigurnost – kojih se sigurnosnih pitanja možete sjetiti? Da bi se osigurala sigurnost onih koji obavljaju važne dužnosti, najprije je bitno jamčiti da su zaštićeni od uplitanja vanjskog svijeta – to je minimum koji se mora postići i samo se na tom temelju njihova sigurnost može konačno osigurati. Sigurnost o kojoj ovdje govorimo jednostavno znači biti u stanju jamčiti da oni koji obavljaju svoje dužnosti neće biti ometani ili uhićeni te da mogu normalno obavljati svoje dužnosti. Tako je jednostavno. Ako starješine i djelatnici ne mogu jamčiti da će oni koji obavljaju svoje dužnosti biti zaštićeni od uplitanja i uhićenja, onda se njihova sigurnost nikako ne može osigurati. Razmislite – na što bi starješine i djelatnici trebali obraćati pozornost kako bi osigurali sigurnost važnog radnog osoblja? Prvo, moraju zbrinuti važno radno osoblje na prikladnom mjestu. Što znači prikladno mjesto? Ono mora zadovoljiti najmanje dva uvjeta. Prvo, na tom mjestu ne smije biti ikakvog uplitanja okoline. Drugo, ne smije privlačiti pozornost; samo nekoliko lokalnih braće i sestara zna da ta obitelj vjeruje u Boga i ugošćuje druge, dok nitko drugi ne zna. Samo je takvo mjesto prikladno za ugošćivanje onih koji obavljaju važne dužnosti. Nakon što se to važno radno osoblje useli, osobni podaci poput imena i mjesta podrijetla svake osobe, kao i specifične situacije poput vrste crkvenog rada kojim se bave i jesu li prije bili uhićeni ili ih vlada traži, ne bi se smjeli nehajno otkrivati drugima. Što manje ljudi zna, to bolje. Budući da je rast ljudi premalen i neizvjesno je bi li mogli ostati postojani ako bi bili uhićeni i zatvoreni, trebali bi imati samosvijest i suzdržati se od nehajnog raspitivanja o osobnim podacima braće i sestara kako bi izbjegli buduće nevolje. O načelima i mudrosti koji se na to odnose treba često razgovarati u zajedništvu kako bi ih svi razumjeli. To nije korisno samo za rad Božje kuće, već i za svakog pojedinca. Stoga bi starješine i djelatnici trebali uputiti braću i sestre iz obitelji koja ugošćuje da drže jezik za zubima i ne otkrivaju drugoj braći i sestrama ili svojim članovima obitelji koji su nevjernici osobne podatke onih koji obavljaju važne dužnosti. Je li potrebno obavljati ovaj posao? (Jest.) Neka braća i sestre iz obitelji koja ugošćuje ne mogu držati jezik za zubima. Na primjer, netko ugosti nekoliko starješina i djelatnika te se upozna s njihovim osobnim situacijama, obiteljskim prilikama i dužnostima koje obavljaju. Zatim kaže svojoj djeci: „Gledaj, on je tvojih godina. Vjeruje u Boga deset godina i čak je napustio posao da bi obavljao svoju dužnost. Prije je radio u vladinom odjelu u tom i tom gradu, s godišnjim prihodom od desetaka tisuća juana!” Vidiš, kao da je samo nehajno čavrljao, a otkrio je situaciju tih ljudi koji obavljaju važne dužnosti svojim članovima obitelji koji su nevjernici. Postoje čak i neki koji, kada ugošćuju braću i sestre koji su prethodno bili uhićeni i zatvoreni, kažu članovima svoje obitelji: „Gledaj, on je bio u zatvoru godinama i nikada nije postao Juda. Nakon što je pušten, nastavlja obavljati svoju dužnost. Sada ga vlada želi opet uhititi, pa se ne može vratiti kući da bi se ponovno ujedinio sa svojom obitelji, ali ipak nije obeshrabren. Vidiš li koliko je velika njegova vjera! Zašto ti ne možeš pravilno vjerovati?” Na taj način nehajno otkrivaju važne podatke o braći i sestrama dok poučavaju svoju djecu. Može li to dovesti do budućih nevolja? (Može.) Je li to problem? (Jest.) Ako se zbog toga ništa ne dogodi, u redu; ali kada veliki crveni zmaj izvrši uhićenja, njihovi članovi obitelji nevjernici prvi istupaju i prijavljuju braću i sestre: „Službeniče! Taj i taj je starješina – on je taj kojeg želite.” Izdanu osobu tada uhiti veliki crveni zmaj i pretuče gotovo na mrtvo, što dovodi u pitanje hoće li ona moći nastaviti obavljati svoju dužnost ili živjeti normalan život. To je posljedica izdaje. Nije li to uzrokovano nehajnim govorom domaćina? (Jest.) Ako je važno radno osoblje izloženo takvim sigurnosnim rizicima, ne znači li to da starješine i djelatnici nisu temeljito obavili svoj posao? (Da.) Domaćin misli: „Svi članovi naše obitelji su dobri ljudi; neće vas izdati. Podržavaju vjeru u Boga – čak kupuju povrće i meso kada vi dođete!” On se prema svojim nevjernim članovima obitelji odnosi kao da su braća i sestre, i nesposoban je jasno vidjeti što je njegova obitelj u stanju učiniti ili koliko bi teške posljedice mogle biti ako izdaju braću i sestre. Također je vrlo radoznao o situacijama braće i sestara, te pita: „Koliko godina obavljaš ovu dužnost? Jesi li ikada obavljao opasne dužnosti? Jesi li poznat u mjestu kao vjernik u Boga? Jesi li ikada bio uhićen?” Posebno kada se radi o onima koji su traženi ili imaju policijski dosje zbog svoje vjere u Boga i propovijedaju evanđelje u drugoj regiji ili zemlji, domaćin se uvijek raspituje o njihovim podacima, te pita: „Traže te? Je li to lokalna, pokrajinska ili nacionalna tjeralica?”, „Imaš dosje – koliko si puta bio uhićen? Na koliko si godina zatvora bio osuđen?” O tim stvarima pita do najsitnijih pojedinosti. Braća i sestre koji borave u njegovom domu vide da je prilično entuzijastičan u ugošćivanju i da nije loš čovjek. Ako ne podijele te podatke, boje se da bi to moglo izgledati nepristojno, što ih dovodi u težak položaj. Neki se ljudi osjećaju prisiljenima reći nekoliko stvari, a nakon što progovore, to ponekad neizbježno dovodi do ozbiljnih posljedica. Stoga bi starješine i djelatnici trebali izravno uputiti domaćina: „Postoji nekoliko pravila kojih se moraš pridržavati kada ugošćuješ braću i sestre. Nemoj se nesmotreno raspitivati niti postavljati pitanja – neće ti koristiti ako znaš previše o njima. Ako se nešto dogodi i ti ne mogneš izdržati mučenje, mogao bi postati Juda. U tom slučaju, podaci koje si doznao i zapamtio utiru ti put da postaneš Juda. Ako se to dogodi, cijeli život ćeš žaliti zbog toga, a na kraju ćeš se suočiti s kaznom. Ako ne znaš te pojedinosti, nećeš postati Juda. Dakle, nipošto se ne smiješ raspitivati niti pokušavati saznati o tim stvarima. Neznanje te štiti i ne utječe na tvoje ugošćivanje ni postizanje istine u tvojoj vjeri u Boga. Najbolje je da ne znaš. Jasno ti je da su ova braća i sestre ovdje da obavljaju svoju dužnost i da nisu loši ni zli ljudi, tako da nema potrebe dalje se raspitivati. Najvažnije je da ispuniš svoju dužnost ugošćivanja, a jamčenje njihove sigurnosti je dovoljno.” To je dio posla koji starješine i djelatnici moraju obaviti. Osim toga, oni lokalni vjernici koji nemaju temelja u svojoj vjeri i vjernici su samo po imenu, koji su dugog jezika i skloni raspitivanju, koji održavaju bliski kontakt s vladinim osobljem i koji se odmah sakriju u mišju rupu kada se pojavi nevolja – i koji bi čak mogli izdati crkvu i postati Juda – nipošto ne smiju znati da obitelji ugošćuju braću i sestre. Ako je potrebno da neka braća i sestre pomognu u poslu ugošćivanja važnog radnog osoblja, onda za suradnju treba odabrati samo one koji imaju temelj u svojoj vjeri u Boga i posjeduju mudrost. Oni bez temelja ili mudrosti nipošto nisu prikladni. Pa kako točno treba pružiti pomoć? Braća i sestre iz obitelji koja ugošćuje usredotočuju se na ugošćivanje u svojem domu, dok lokalna braća i sestre s mudrošću i vjerom pomažu izvana čuvajući im leđa i održavajući okruženje sigurnim. Trebali bi se družiti s utjecajnim ljudima, pratiti vladine politike, trendove i potencijalne operacije te pravovremeno obavještavati braću i sestre iz obitelji koja ugošćuje. Na taj način, ako vlada pokrene bilo kakve operacije uhićenja, preventivne mjere se mogu poduzeti odmah, i još uvijek će biti vremena za evakuaciju i preseljenje, ili skrivanje, čime se izbjegava svaka opasnost. Samo tako se može osigurati barem osnovna sigurnost onih koji obavljaju važne dužnosti. Ukratko, nije u redu da starješine i djelatnici pristupaju ovom poslu pojednostavljeno; uvijek je bolje o takvoj stvari razmišljati složenije, nego jednostavnije, jer se sigurnosna pitanja ne smiju zanemariti – ako nešto pođe po zlu, to neće biti mali problem!

Postoje i specifične okolnosti na koje treba obratiti pozornost u radu na osiguravanju sigurnosti važnog radnog osoblja. Neki ljudi preuzimaju rizične dužnosti, kao što je prijevoz knjiga Božjih riječi, ili, u ugroženim područjima, dostavljanje radnih uputa ili rješavanje posljedica. Oni koji obavljaju tako opasan posao ni u kojem slučaju ne smiju živjeti s onima koji obavljaju važne dužnosti, niti smiju znati gdje ti pojedinci žive ili koja ih obitelj ugošćuje. To je zato što su oni koji obavljaju opasan posao stalno izloženi mogućnosti da ih se prati i uhiti. Ako ih se uhvati i podvrgne mučenju, mogu izdati crkvu, što bi zauzvrat ugrozilo one koji obavljaju važne dužnosti i obitelji koje ugošćuju. Ne uključuje li to pitanje sigurnosti? Ako neko osoblje koje obavlja važne dužnosti ode obaviti poslove i dogovori se da će se vratiti za tri dana, ali se ne vrate nakon tri dana, biste li rekli da je ova situacija opasna? Treba li se ostalo osoblje koje obavlja svoje dužnosti evakuirati? (Treba.) U takvim je slučajevima nužna hitna evakuacija; ne smije se odgađati niti riskirati – ne smiju ništa prepustiti slučaju. Neki su ljudi lijeni, to im je opterećujuće i ne žele se evakuirati, te govore: „U čemu je problem ako sačekamo još jedan dan? Možda su se samo zadržali zbog neke posebne situacije.” Još jedan dan čekanja samo povećava opasnost. Ako se evakuiraš i ništa se ne dogodi, uvijek se možeš vratiti, i to nije nikakva pogreška. Ali ako se ne evakuiraš i čekaš još jedan dan, može doći do incidenta, a kad se to dogodi, bit će prekasno za žaljenje. Stoga, ako se braća i sestre koji su otišli obaviti poslove ne vrate u dogovoreno vrijeme, moguće je da je nešto pošlo po zlu. Kako bi spriječili moguće probleme, povezana braća i sestre trebali bi se odmah evakuirati i preseliti na relativno sigurno mjesto. Kada se pronađe prikladno mjesto, mogu nastaviti normalno obavljati svoje dužnosti, a da ne bude prekasno. Druga situacija je kada osobu iz lokalne crkve, koja je odgovorna za posao zbrinjavanja braće i sestara koji obavljaju svoju dužnost, uhiti veliki crveni zmaj. Što treba učiniti u takvim slučajevima? (Odmah preseliti važno radno osoblje.) Prvi prioritet za starješine i djelatnike je odmah preseliti to važno radno osoblje na relativno sigurno mjesto. Prije svega, njihova sigurnost mora biti zajamčena. Ne bi smjeli biti izloženi nikakvom riziku. Nakon što ih se preseli, može se nastaviti s daljnjim poslom. Neki smušeni ljudi uvijek prepuštaju stvari slučaju: „Taj i taj je uhićen, ali u redu je; njegova je vjera prilično jaka i uvijek je bio posebno jak u nepovoljnim okolnostima. Sigurno nikada ne bi izdao. Dakle, mogu jamčiti da nipošto nema opasnosti – nema potrebe da se itko seli.” Jesu li te riječi ispravne? (Nisu.) Postoje i ljudi koji kažu: „Čak i ako izda, birat će što će reći – izdat će samo podatke o nevažnim stvarima, što definitivno neće utjecati na vašu sigurnost.” Jesu li te riječi ispravne? (Nisu.) To ne drži vodu! Mogu li ljudi jasno vidjeti druge ljude? Čak i ako dotična osoba ima rasta, trebali bismo izbjegavati govoriti s previše samopouzdanja, jer nitko ne može snositi posljedice ako nešto pođe po zlu. Koji je još posao potreban za zaštitu sigurnosti osoblja koje obavlja važne dužnosti? Kada započnu svoje dužnosti, starješine i djelatnici trebali bi jasno razgovarati s njima u zajedništvu o istina-načelima koja se odnose na obavljanje dužnosti, kao i o tome koja načela i mudrost treba primijeniti kada se pojave određene situacije. Osim toga, kada odlaze obavljati svoje dužnosti, starješine i djelatnici trebali bi im dodijeliti jednu ili dvije osobe s iskustvom u društvu i mudrošću, da surađuju s njima. Samo je takav pristup siguran i pouzdan. Takva primjena, s jedne strane, može zaštititi njihovu osobnu sigurnost. S druge strane, može im pomoći riješiti neke probleme koje sami ne mogu. To će spriječiti određene nevolje i jamčiti da oni koji odlaze obavljati svoje dužnosti mogu normalno obavljati svoj posao. Jamčenje sigurnosti onih koji obavljaju svoje dužnosti vrlo je važan dio posla starješina i djelatnika, posebno u zemljama bez slobode vjeroispovijedi. Da bi se dobro obavio crkveni rad, prvi prioritet je jamčiti sigurnost osoblja koje obavlja svoje dužnosti, bez obzira obavljaju li svoje dužnosti u mjestu ili izvan njega. Samo su oni starješine i djelatnici koji se mogu dobro pobrinuti za sigurnost prikladni za Božju uporabu. Oni koji ne mogu obavljati ovaj posao ljudi su nezrele ljudskosti, bez dovoljno uvida i mudrosti. Njima će biti teško postati prikladnima za Božju uporabu.

II. Kako osigurati sigurnost Božjeg izabranog naroda u raznim zemljama u inozemstvu

A. Rješavanje pravnog statusa Božjeg izabranog naroda

U obavljanju crkvenog rada u raznim zemljama u inozemstvu, prvi prioritet trebao bi biti pravilno zbrinuti osoblje koje obavlja svoje dužnosti i jamčiti njihovu sigurnost kako bi mogli normalno obavljati svoje dužnosti. Druga važna stvar je rješavanje pitanja pravnog statusa, koje se mora riješiti čim Božji izabrani narod stigne u novu zemlju. Ako nemaju pravni status ili ako njihov status nije zakonit, uvijek postoji rizik od deportacije, bez obzira na to koliko je dobro njihovo životno okruženje. Pojedinci čiji status nije zakonit smatraju se ilegalnim stanovnicima, i njihova je sigurnost ugrožena; ako njihova sigurnost nije osigurana, ne mogu dugo obavljati svoje dužnosti. Stoga je u inozemstvu pravilno zbrinjavanje osoblja koje obavlja svoje dužnosti prvi zadatak starješina i djelatnika. Kada se pravilno zbrinu, sljedeći je korak organizirati rješavanje njihovog pravnog statusa. Cilj rješavanja pravnog statusa u bilo kojoj zemlji trebao bi biti da se, u najmanju ruku, omogući braći i sestrama da tamo legalno borave. To je također važan dio posla u osiguravanju sigurnosti važnog radnog osoblja. Da bi se dobio zakonit boravak, prvi uvjet je da status mora biti zakonit; ne mogu boraviti negdje nezakonito. Starješine i djelatnici trebali bi u najvećoj mogućoj mjeri zbrinuti braću i sestre u skladu s vladinim propisima o zakonitom boravku. Starješine i djelatnici mogu biti izravno uključeni u ovaj posao zbrinjavanja ili pratiti njegov napredak. Ako postoje stvari koje ne mogu shvatiti, trebali bi odmah tražiti pomoć od viših starješina i djelatnika. Ako nema posebnih okolnosti, trebali bi postupati u skladu s dosadašnjim crkvenim pravilima. Starješine i djelatnici trebaju se s vremena na vrijeme raspitivati o tome, a ako saznaju da netko ima problema s pravnim statusom ili imaju kakve posebne okolnosti, trebali bi zadužiti osoblje koje se bavi vanjskim poslovima da riješe pitanje pravnog statusa Božjeg izabranog naroda. Naravno, prvi korak je pronaći nekoliko odvjetnika koji su specijalizirani za rješavanje statusa. Prilikom angažiranja odvjetnika, moraju se poduzeti mjere opreza kako bi se izbjegla prijevara – ne bi se smjeli angažirati lažni odvjetnici ni oni koji nisu specijalizirani za rješavanje pravnog statusa. Starješine i djelatnici trebali bi prije svega razmotriti te aspekte vezane uz rješavanje pravnog statusa, i te se stvari moraju dobro organizirati. Ovaj posao je također dio zaštite važnog radnog osoblja i osiguravanja njihove sigurnosti, stoga, kada se radi o ovom poslu, starješine i djelatnici ne smiju stajati po strani skrštenih ruku. Neki ljudi kažu: „Zbrinjavanje osoblja koje obavlja svoje dužnosti rad je Božje kuće; trebamo to raditi samo nakon što primimo izravna uređenja od Višnjeg. Ako Višnji to ne uredi, ne trebamo se time zamarati, pa čak i ako nešto pođe po zlu, to nema nikakve veze s nama. Osim toga, svaka zemlja ima različite propise o imigraciji i pravnom statusu; nismo u stanju riješiti tako veliki problem! Svatko se mora osloniti na sebe i nadati se najboljem – ako mogu ostati u zemlji, ostaju; ako ne, vraćaju se.” Jesu li te riječi ispravne? (Nisu.) Što mislite o ovom stavu? (Neodgovoran je.) S jedne strane, neodgovoran je; s druge strane, to je očitovanje lažnih starješina koji ne obavljaju stvaran posao i izvlače se od odgovornosti. Zbrinjavanje važnog radnog osoblja u inozemstvu također je važan dio posla starješina i djelatnika. Kada se pravilno zbrinu i mogu normalno obavljati svoje dužnosti, neposredni sljedeći korak je zadužiti osoblje za vanjske poslove da ih usmjerava u rješavanju njihovog pravnog statusa. Posebno kada se tijekom rješavanja pojave posebne situacije s kojima se braća i sestre ne mogu nositi, starješine i djelatnici trebali bi smisliti načine kako pronaći rješenja, a ne ignorirati problem. Ako postoji bilo kakav problem s rješavanjem pravnog statusa, to nije mala stvar i treba se riješiti što prije i što je brže moguće. Ne odgađajte – što se može učiniti danas, ne treba odlagati za sutra; odlaganje za sutra moglo bi dovesti do nesagledivih posljedica. Ako su starješine i djelatnici nemarni i zanemaruju svoju odgovornost, ako ne pristupe tom pitanju žurno i odgađaju najbolje vrijeme za rješavanje pravnog statusa, zbog čega osoblje koje obavlja svoje dužnosti to više ne može normalno činiti, tko snosi odgovornost? Ti su pojedinci podnijeli svoje zahtjeve crkvenim starješinama i osoblju za rješavanje, a starješine i djelatnici toga su bili svjesni, ali zato što ili nisu pridavali važnost tom pitanju ili su izmislili izgovore da ga ne riješe, rješavanje pravnog statusa nekog važnog radnog osoblja je odgođeno, što je u određenoj mjeri utjecalo na neke važne segmente crkvenog rada. Dakle, tko bi, po vašem mišljenju, trebao snositi odgovornost ovdje? (Starješine i djelatnici.) Božja kuća je opetovano naglašavala ovu stvar. Starješine i djelatnici nisu nesvjesni toga, niti su neinformirani ili bez razumijevanja; oni znaju za to, ali ne shvaćaju to ozbiljno. Sve dok se to ne tiče njihovih stvari, dok su to tuđi problemi, odgađaju to kad god mogu, i na kraju odgađaju stvar tako značajnu kao što je rješavanje pravnog statusa Božjeg izabranog naroda. Kada dođe do posljedica, starješine i djelatnici moraju snositi odgovornost. Ta odgovornost nije samo priča – ako utječe na crkveni rad, posebno na važan rad Božje kuće, tada odgovornost koju snose starješine i djelatnici postaje značajna. U najmanju ruku, dobit će negativnu ocjenu od Boga, to će biti prijestup – to je posljedica. Ako je nešto tvoja dužnost i unutar je opsega tvojih odgovornosti, a ti to ne učiniš ili ignoriraš, ili odgodiš zbog određenih osobnih razloga, tada moraš snositi odgovornost. Neki ljudi kažu: „Nisam znao kako to riješiti; nisam imao načina da to učinim.” Ali jesi li to shvatio ozbiljno i prvom prilikom tražio pomoć od viših starješina i djelatnika? Drugi kažu da su zaboravili jer su bili zauzeti drugim poslom. Čak i ako su doista zaboravili zbog zauzetosti, kako mogu i dalje zaboravljati nakon što im netko iznese problem i opetovano ih podsjeća? Na koji to problem ukazuje? (Ne drže pitanje rješavanja pravnog statusa braće i sestara u svom srcu; nemaju nikakvo breme.) Činjenica da mogu zaboraviti tako važnu stvar pokazuje da im nedostaje osjećaj odgovornosti i da nisu pouzdani. Možeš zaboraviti nešto tako značajno kao što je rješavanje pravnog statusa Božjeg izabranog naroda – bi li zaboravio rješavanje svog pravnog statusa? Ako ne bi zaboravio svoje stvari, ali možeš zaboraviti tuđe, to dokazuje da imaš loš karakter, nedostaje ti ljubavi, sebičan si i podao. Svoj pravni status si riješio, a ipak se prema rješavanju pravnog statusa braće i sestara odnosiš kao prema običnoj, trivijalnoj stvari – ili je čak potpuno ignoriraš – i na kraju odgodiš rješavanje njihovog pravnog statusa, te značajne stvari. Možeš li snositi tu odgovornost? Nisu li takvi starješine i djelatnici potpuno bez savjesti i razuma? Tako su sebični i podli! Brinu se samo o sebi i zanemaruju druge – na koji to problem ukazuje? Nisu li oni lažni starješine? (Jesu.) Bit njihovog problema je tako u potpunosti razotkrivena. Oni se jednostavno ne žele baviti rješavanjem pravnog statusa braće i sestara; to im je opterećujuće. U svom srcu misle: „Kakve veze rješavanje pravnog statusa braće i sestara ima sa mnom?” To je stav s kojim se odnose prema pitanju rješavanja pravnog statusa braće i sestara, što na kraju dovodi do odgađanja te značajne stvari i time utječu na obavljanje dužnosti braće i sestara, i na crkveni rad. Bi li rekao da takvi lažni starješine zaslužuju kaznu? (Da.) Trebalo bi ih smatrati odgovornima jer je to bilo namjerno; to sigurno nije bilo slučajno odgađanje uzrokovano objektivnim čimbenicima. Da se dogodila prirodna nesreća, poput potresa, poplave ili nekog velikog političkog događaja koji je prekinuo prijevoz i komunikaciju, onemogućujući rješavanje tih stvari, to bi bilo razumljivo. Ali ako se nijedan od tih događaja nije dogodio, a oni su svejedno zaboravili ili zanemarili rješavanje pravnog statusa braće i sestara, odgađajući time tako važnu stvar – pravni status tih pojedinaca – tada je takav starješina ili djelatnik zanemario svoju dužnost. Dobit će negativnu ocjenu i smatrat će se odgovornim. Razumiješ li? (Da.) Budući da si starješina ili djelatnik, imaš odgovornost obavljati posao koji bi trebao obavljati. Sve unutar opsega tvoje odgovornosti moraš pravilno riješiti i dovršiti u skladu sa zahtjevima Božje kuće. Ali ako to namjerno izbjegavaš ili odgađaš, to je zanemarivanje tvoje odgovornosti, a takvo zanemarivanje je prijestup. Ako namjerno odgađaš stvar i ne riješiš je, tvoj propust će na kraju postati prijestup, i dobit ćeš negativnu ocjenu od Boga. Smatrat ćeš se odgovornim za tu stvar.

Ako se u zemljama u inozemstvu pojave određeni problemi s pravnim statusom Božjeg izabranog naroda, ili ako se susjedi ili neznanci žale na njih ili ih prijavljuju, oni se mogu suočiti s opasnošću od deportacije. Također se može dogoditi da neke pripadnike Božjeg izabranog naroda u zemljama u inozemstvu tamošnje vlasti pritvore i kazne ili uhite i zatvore temelju lažnih optužbi. Bez obzira na situaciju, kada starješine i djelatnici saznaju za to, ne bi se trebali sakrivati u mišju rupu; trebali bi odmah pristupiti rješavanju tog pitanja, s krajnjim ciljem da osiguraju sigurnost braće i sestara, ne dopuštajući da padnu u ruke zlih ljudi. Ako se starješine i djelatnici brinu samo o uređivanju crkvenog rada, ali ne obraćaju pažnju na pitanje rješavanja pravnog statusa braće i sestara, što dovodi do njihovog uhićenja ili deportacije jer nemaju pravni status, kakve su posljedice toga? Nisu li takvi starješine i djelatnici uništili priliku braći i sestrama da vrše svoju dužnost? Ne utječe li to izravno na crkveni rad? Priroda ovog problema tada je prilično ozbiljna. Ako se starješine i djelatnici nisu prije bavili ovim pitanjem, među braćom i sestrama mogu pronaći nekoga vještog u rješavanju vanjskih poslova da se posavjetuje s odvjetnikom kako bi riješio to pitanje, nastojeći ostvariti cilj zaštite braće i sestara te zaštite sigurnosti važnog radnog osoblja. Ovo je također važan dio posla koji starješine i djelatnici moraju obavljati u inozemstvu; lokalni starješine i djelatnici moraju preuzeti inicijativu i pozabaviti se ovim pitanjem. Osim što moraju štititi sigurnost lokalne braće i sestara, još više moraju štititi sigurnost strane braće i sestara; samo se na taj način može osigurati crkveni rad. To je odgovornost koju bi starješine i djelatnici u svakoj zemlji trebali ispuniti prema lokalnoj braći i sestrama i stranom važnom radnom osoblju; ne bi trebali stajati po strani skrštenih ruku. Neki starješine i djelatnici kažu: „Oni su strana braća i sestre, i mi ih ne poznajemo; nemamo osobni odnos s njima. Poslala ih je Božja kuća da ovdje propovijedaju evanđelje – kakve to veze ima s nama? Ovu nevolju su sami sebi priuštili; nisu se dobro raspitali o situaciji prije dolaska niti su dobro riješili ta pitanja. Nemamo načina intervenirati u vezi s ovom nevoljom; tko zna što će im vlada učiniti.” Oni samo koriste razne izgovore da bi izbjegli ta pitanja i klonili ih se, i ne pokušavaju pronaći načine da istupe i riješe ih. Je li takvo postupanje ispravno? (Nije.) Zašto nije? (Ako starješine i djelatnici ne istupe da riješe te probleme, a u međuvremenu braća i sestre nemaju načina za rješavanje problema, tada će sigurno nastati nevolja. Starješine i djelatnici nisu ispunili svoju odgovornost da zaštite braću i sestre – to je zanemarivanje svoje dužnosti.) Dužnost starješina i djelatnika je ispuniti svaku odgovornost koju bi trebali ispuniti u Božjoj kući. Djelokrug Božje kuće nije ograničen na lokalno područje, lokalnu regiju ili određenu zemlju; Božja kuća nema nacionalnih granica niti regionalnih ograničenja. Postoje li rasna ograničenja kada Bog bira i spašava ljude? (Ne postoje.) Postoje li ograničenja po nacionalnosti ili regiji? (Također ne postoje.) Ne postoje. To je načelo po kojem Bog vrši Svoje djelo; stoga je to načelo istina! Bez obzira iz koje su zemlje, sva braća i sestre vjeruju u jednog Boga, slijede jednog Boga, a također jedu i piju istinu koju jedan Bog dijeli i opskrbljuje. Oni doživljavaju djelo koje jedan Bog obavlja i štuju jednog Boga. Bez obzira na boju kože ili rasu, u Božjoj kući i pred Bogom, oni su jedno – oni su jedna obitelj. Budući da su jedna obitelj, ne bi trebalo biti razlika među njima; ne bi trebalo biti rasnih ni regionalnih ograničenja; ne bi trebalo biti podjela na „ti si Azijat, ja sam Europljanin” ili „ti si bijelac, ja sam osoba druge boje kože ” – ne bi trebalo biti tih razlika. Ako i dalje praviš te razlike u Božjoj kući, onda je jasno da ti ne smatraš Božju kuću Božjom kućom i ne smatraš sebe njezinim članom. Stoga, kada se strana braća i sestre suoče s problemima poput deportacije ili nezakonitog uhićenja, bez obzira odakle dolaze, koje su nacionalnosti ili boje kože, oni su braća i sestre – budući da su braća i sestre, kada se suoče s problemima, lokalni starješine i djelatnici trebali bi istupiti i pozabaviti se tim pitanjem na način koji nalaže dužnost i ne bi trebali praviti razlike među ljudima. To je u skladu s načelima, u potpunosti je usklađeno s Božjim nakanama i istina je koju ljudi trebaju provoditi u djelo.

Mnogi pripadnici Božjeg izabranog naroda trenutačno odlaze iz Kine u razne zemlje u inozemstvu kako bi propovijedali evanđelje i svjedočili o Bogu. Nakon što stignu u te zemlje, prvo što moraju učiniti jest riješiti svoj pravni status prije nego što mogu mirne duše raditi. Rješavanje pravnog statusa nije jednostavna stvar; zahtijeva suradnju ljudi iz lokalne crkve. Odgovorni u crkvama u raznim zemljama trebali bi potražiti braću i sestre koji razumiju politike svoje zemlje i poznaju njezine zakone kako bi pomogli Božjem izabranom narodu iz Kine da riješi pitanje pravnog statusa. Rješavanje ovog pitanja od presudne je važnosti. Starješine i djelatnici crkava u raznim zemljama trebali bi uložiti sve napore u taj posao, jer samo se potpunim rješavanjem pitanja pravnog statusa ljudi crkveni rad može odvijati normalno; u suprotnom će crkveni rad biti pogođen. Odgovorni u crkvama u raznim zemljama trebali bi imati spremne ljude sposobne rješavati takva pitanja. To je korisno za crkveni rad i također je očitovanje vođenja računa o Božjim nakanama. Neki starješine i djelatnici bi mogli reći: „Nikada se nismo bavili ovakvim stvarima niti znamo što trebamo uraditi.” U takvoj bi situaciji trebali potražiti ljude koji razumiju te vrste poslova. Među pripadnicima Božjeg izabranog naroda u svakoj zemlji ima onih s obrazovanjem i znanjem, a ima i onih koji razumiju nacionalne zakone i politike. Za rješavanje tih pitanja njima je dovoljno samo malo savjetovanja da bi pronašli način – nije li tako? U rješavanju ovakvih pitanja, ne biste trebali biti pasivni ni neaktivni; ako nešto ne razumijete, trebali biste pronaći odvjetnika i posavjetovat se s njim. Kada se pronađe odgovarajući odvjetnik, način će se prirodno pojaviti. Mi možda ne razumijemo to pitanje, ali odvjetnik hoće. Imati srce koje traži je ispravan stav; imati srce koje traži je očitovanje osjećaja odgovornosti. Ako se pojave određene poteškoće, trebali biste se moliti, tražiti i razgovarati u zajedništvu, jednim srcem i umom, i nakon što pronađete načela i način za rješavanje problema, trebali biste ga u potpunosti riješiti. Samo se tada crkveni rad može nesmetano odvijati. Ako starješine i djelatnici, kada otkriju problem, mogu odmah saznati više o njemu, pratiti ga i riješiti, nisu li oni odgovorni starješine i djelatnici? (Jesu.) Takvi starješine i djelatnici ne samo da imaju osjećaj odgovornosti, već mogu i brzo rješavati probleme, što znači da imaju nade postati starješine i djelatnici u skladu s mjerilom. Bez obzira na dubinu njihovog razumijevanja istine, ako se usredotoče na rješavanje problema, tada su sposobni obavljati stvaran posao. U najmanju ruku, mogu postići da čine manje grešaka ili da ih uopće ne čine; a čak i ako učine neke greške, mogu ih odmah ispraviti kako bi nadoknadili neke gubitke, te na kraju postići cilj očuvanja rada Božje kuće. Mislite li da je ispunjavanje ove odgovornosti teško? (Ne.) Zapravo, nije teško; ovisi o tome imaju li ljudi odanost u vršenju svoje dužnosti i mogu li ispuniti svoju odgovornost u poslu. Samo trebaš promisliti, potrošiti malo vremena i uložiti nešto energije; ne zahtijeva se da trošiš novac ili preuzimaš bilo kakav rizik. Samo trebaš istupiti kako bi pomogao riješiti probleme i dobro obavio stvari, i na taj način možeš biti u skladu s mjerilom. Dakle, to nije teško, a starješinama i djelatnicima bi to trebalo bi biti lako postići. Ali postoje neki ljudi koji ne mogu postići čak ni nešto ovako lako, i vrlo je jasno da to nije zbog nedovoljnog kova ili sposobnosti, ili zato što uvjeti ili okruženje to ne dopuštaju, već zato što to ne žele učiniti. Kada se pojave posebne situacije koje uključuju pravni status ili boravak važnog radnog osoblja, ili pitanja koja se tiču njihovog zbrinjavanja, starješine i djelatnici imaju odgovornost preuzeti taj posao. Nije važno tko je taj koga zbrinjavaš niti koje je nacionalnosti ili rase; sve što trebaš učiniti jest prihvatiti to od Boga. Ovaj ti je posao povjerio Bog; to je tvoja odgovornost i obveza, kao i tvoja misija. Ovaj posao koji prihvaćaš dolazi od Boga, a ne od neke osobe, stoga se ne bi trebao brinuti o tome tko su ti ljudi koje zbrinjavaš. Neki bi ljudi mogli reći: „Zaštita lokalne braće i sestara je prihvatljiva, ali nije naša briga ako strana braća i sestre dođu ovamo.” Imaju li ljudi koji to kažu osjećaj odgovornosti ili ljudskosti? (Nemaju.) Lokalnu braću i sestre smatraju braćom i sestrama, ali stranu braću i sestre ne smatraju braćom i sestrama – je li to valjano? (Nije.) Je li to u skladu s istinom? (Nije.) Zašto nije u skladu s istinom? (Lažni starješine ne vode računa o Božjim nakanama; oni ignoriraju stranu braću i sestre i ne istupaju da riješe probleme kada se pojave – oni ne čuvaju rad Božje kuće.) Lažni starješine izbjegavaju odgovornost uz razne izgovore i ne obavljaju stvaran posao. Tvrde da su voljni dati se za Boga i primjenjivati istinu, ali kada se doista radi o ključnim pitanjima crkvenog rada, oni se sakriju. To je neodgovorno. Sva pitanja vezana uz zaštitu sigurnosti braće i sestara u inozemstvu starješine i djelatnici moraju odmah rješavati, shvaćajući ih kao odgovornost i zadatak koji treba izvršiti. Ne bi smjeli tražiti izgovore da to izbjegnu niti dopustiti da njihovo zanemarivanje ovog posla utječe na napredak različitih segmenata rada Božje kuće.

B. Pružanje osnovnog pravnog znanja svoj braći i sestrama

Kojih se još aspekata posla vezanih uz sigurnost braće i sestara u inozemstvu možete sjetiti? (Starješine i djelatnici u zemljama u inozemstvu također moraju pružiti svoj braći i sestrama osnovno pravno znanje kako bi razvili pravnu svijest i izbjegavali sudjelovanje u aktivnostima koje krše zakon.) Starješine i djelatnici trebali bi pružiti svoj braći i sestrama osnovno pravno znanje i razumijevanje različitih vladinih propisa. Trebali bi od lokalne braće i sestara u zemlji u kojoj se nalaze naučiti više o tim područjima, kao što su imigracijske politike i politike vezane uz svakodnevni život, a zatim organizirati braću i sestre da ih prouče kako bi se strogo pridržavali nacionalnih vladinih propisa i kako ne bi činili ništa što krši zakon. Posebice Božji izabrani narod iz Kine, koji je toliko godina bio pod diktatorskom vlašću, nema pravnog znanja niti razumije važnost zakona. Zbog toga se ponašaju nehajno i nemarno, poput neciviliziranih ljudi. Kada dođu živjeti u inozemstvo, djeluju vrlo neuko i često čine stvari koje pokazuju nedostatak razumijevanja pravila. Na primjer, u nekim zapadnim demokratskim zemljama društveni je red vrlo dobro uređen i postoje propisi koji zabranjuju buku od 22 sata do 8 sati – nisu dopušteni zvukovi poput lajanja pasa ili buke građevinskih strojeva. Ako netko prekrši te propise i bude prijavljen, policija to rješava. U kontinentalnoj Kini nitko se time ne bavi; gdje god ljudi stanuju vlada neobuzdana buka, uz zvukove glasne glazbe, plesa, pijenja i zabave, i nitko ne intervenira. Ako netko pokuša nešto poduzeti, može se suočiti s osvetom, pa Kinezi nemaju izbora nego to trpjeti. Zapadne zemlje su drugačije; svi su zaštićeni zakonom. Ako tvoj pas često laje usred noći i ometa susjede u odmaranju, oni će podnijeti prijavu protiv tebe. To što radiš utječe na normalan život drugih, prekršio si zakonske propise – legitimno je da oni koriste zakon kao sredstvo da podnesu prijavu protiv tebe. Postoje i ljudi koji nastavljaju s građevinskim radovima do 23 ili 24 sata, ometajući svoje susjede u odmaranju, što rezultira prijavama. Policija tada dolazi izdati kaznu i upozoriti ih da ne stvaraju buku tijekom određenih sati. Neki ljudi čak nemaju svijest o čistoći okoliša, pa bacaju smeće i ostavljaju ga razbacano po ulicama. Zapadne demokratske zemlje posebno su uredne. Stanovnici imaju određeno vrijeme za bacanje smeća, a kamioni za odvoz smeća dolaze prema utvrđenom rasporedu. Nakon odvoza ulice ostaju čiste. Oni koji to ne razumiju mogu bacati smeće, što se također smatra kršenjem propisa. To utječe na javnu higijenu i izgled grada, pa protiv njih mogu biti podnijete prijave. Ne poštujući pravila, Kinezi često dobivaju prijave kada žive u inozemstvu. Nakon što ih se više puta prijavi, stvore mišljenje o Zapadnjacima, te govore: „Zapadnjaci jednostavno vole podnositi prijave; podnose ih za svaku sitnicu,” na što ja kažem: „Podnijeli su prijave protiv tebe zbog toliko stvari, a ti nisi promislio o sebi, već ih kriviš za podnošenje prijava. Jesu li onda bili u pravu što su podnijeli prijave? Jesu li stvari koje si učinio bile ispravne ili nisu?” Imali su puno pravo podnijeti te prijave; naštetio si njihovim interesima i utjecao na njihov život, pa zašto ne bi podnijeli prijave protiv tebe? To se radi kako bi se očuvao društveni red i pokazuje da se ovom zemljom upravlja po zakonu; svi su zaštićeni zakonom, a zakon u ovoj zemlji nije samo za ukras – svatko se može poslužiti zakonom kao sredstvom za zaštitu svojih prava i interesa. Oni podnose prijave protiv tebe jer ne razumiješ zakon i jer si prekršio lokalne propise. Prvo bi trebao naučiti lokalne propise i postupati u skladu sa zakonima i propisima – misliš li da bi i tada podnosili prijave protiv tebe? (Ne bi više podnosili prijave.) Zašto Kinezi nikada ne podnose prijave, bez obzira na to koliko je stvar ozbiljna? (Predugo ih je vlada tlačila. Ne usuđuju se podnositi prijave. Kinezi također nemaju nikakav koncept obrane svojih prava.) Kina nije zemlja u kojoj vlada zakon. Njome se ne upravlja u skladu sa zakonom. Kineski zakoni su samo za ukras, i podnošenje prijave tamo je beskorisno. Ako podneseš prijavu, a druga strana ima moć i utjecaj, mogu ti se osvetiti. Ako nemaš utjecaja, nećeš se ni usuditi podnijeti prijavu; podnošenje prijave lako bi ti moglo donijeti nevolje. Zato kada se Kinezi suoče s progonom – posebno u slučajevima nečijeg ubojstva – bez obzira na to koliko je smrt nepravedna, stvar se jednostavno rješava privatno ako počinitelj plati nešto novca. Zašto članovi obitelji žrtve ne podnose tužbu? Znaju da nikada ne bi pobijedili; koštalo bi puno novca, a ipak ne bi dobili pravdu niti bi počinitelj bio priveden pravdi, pa odluče ne ići zakonskim putem i umjesto toga se nagode privatno. Kineski zakoni samo su za ukras; Kina nije zemlja kojom se upravlja po zakonu i tamo se nema kome obratiti za pravdu. Podnošenje tužbe je besmisleno. Dakle, bez obzira na to s kakvim se nezakonitim situacijama Kinezi susreću, ne usuđuju se podnositi prijave. To je zato što Komunistička partija čini samo nedjela, ne postupa razumno i ne vlada u skladu sa zakonom. Kada je riječ o običnom čovjeku u Kini, bez obzira na to koliko ozbiljan bio problem s kojima se suočava, u očima Komunističke partije to se ne smatra važnim – nitko se njime neće baviti. Stvari poput ometanja nekog pri odmaranju, ili čak slučajevi krađe, pljačke i provale, Komunistička partija jednostavno ne smatra problemima. Međutim, zapadnim zemljama je drugačije. Zapad ima demokratski sustav i društvo je u kojem vlada zakon; kad se nekoga ometa pri odmaranju, bit će podnesena prijava, a policija će doći to istražiti i riješiti. Zapadnjaci imaju tu pravnu svijest i ne čine takve gluposti; samo oni koji dolaze iz inozemstva i ne razumiju pravila čine te gluposti. Kada Kinezi tek počnu živjeti u inozemstvu, često dobivaju prijave. S vremenom nauče lokalne zakone i propise i više se ne usuđuju činiti stvari koje krše zakon ili ometaju druge. Stoga bi starješine i djelatnici trebali organizirati braću i sestre da nauče o različitim zakonima i propisima zemlje u kojoj se nalaze. Bez obzira na to što namjeravaju učiniti, moraju se prvo savjetovati sa zakonom – čak i ako žele uzgajati kokoši ili svinje u vlastitom dvorištu, prvo bi trebali provjeriti vladine propise. Informacije mogu potražiti na internetu ili se posavjetovati s lokalnom braćom i sestrama te na taj način pronaći točne odgovore. Za sve stvari u raznim zapadnim zemljama, vlada ima specifične propise. Na primjer, u građevinarstvu postoje propisi o tome koliko visoko električne utičnice moraju biti od poda i koliko moraju biti udaljene jedna od druge. Postoje i specifični standardi za debljinu rukohvata na stubištu i širinu stupića. Svaki korak izgradnje pregledavaju vladini službenici, pa su slučajevi zgrada koje krše građevinske propise ili ilegalne gradnje rijetki. Ako stanovnici žele izgraditi kuću, alatnicu ili malu ostavu u svom dvorištu, moraju dobiti odobrenje vlade. Ako žele uzgajati kokoši ili patke, postoje propisi o tome koliko daleko ograda mora biti od susjedova imanja. Čak i ako starješine i djelatnici ne razumiju te zakone i propise, a crkveni rad uključuje te stvari, onda oni moraju obratiti pažnju na njih. Najprije bi trebali proučiti lokalne zakone i vladine propise; razjašnjavanje tih stvari korisno je za naše vršenje dužnosti. Iako se pravna pitanja ne odnose izravno na unutarnji rad crkve, pružanje osnovnog pravnog znanja svima ipak je korisno. U najmanju ruku, mogu steći neko znanje, razumjeti neka pravila, naučiti kako pravilno živjeti i tako dosegnuti barem osnovnu mjeru ljudskosti. Osim toga, starješine i djelatnici trebali bi razgovarati u zajedništvu s onima koji su odgovorni za vanjske poslove i pomoći im da razviju pravnu svijest. Za manje stvari nije potrebno savjetovati se s odvjetnikom – dovoljno je razumjeti lokalne propise i strogo ih se pridržavati. Međutim, za veće bi se stvari trebali posavjetovati s odvjetnikom kako bi stekli razumijevanje lokalnih zakona. Ukratko, što god da se radi, sve radnje moraju biti u skladu sa zakonima i propisima. Takva primjena na neko vrijeme omogućit će ljudima da iskuse važnost poštivanja zakona i propisa te će slijediti pravila kada nešto rade. To je također korisno za rad crkve.

C. Načela koja treba slijediti prilikom slanja ljudi da propovijedaju evanđelje

Što se tiče zaštite sigurnosti onih koji vrše važne dužnosti, postoji još jedno područje rada kojem se starješine i djelatnici moraju posvetiti, a to je zaštita sigurnosti onih koji odlaze vršiti svoju dužnost. Koja načela treba slijediti prilikom slanja ljudi da odu i vrše svoju dužnost? Prvo, treba uzeti u obzir dob i spol ljudi, kao i njihov uvid i životno iskustvo – starješine i djelatnici ne mogu biti smušeni ni nehajni u tom pogledu. Na primjer, ako šalješ djelatnike evanđelja da propovijedaju evanđelje na nepoznato mjesto, kakve bi ljude bilo prikladno poslati? (Ljude s nešto uvida i mudrosti.) Ako određena crkva nema mnogo prikladnih ljudi i većinom su to mladi ljudi kojima nedostaje životnog iskustva i uvida, koji se ne znaju nositi sa situacijama – posebno izazovnim problemima – kada se s njima susretnu, koji govore bez načela, a također im nedostaje mudrosti, tada oni neće biti u stanju obaviti taj posao. Ako se takvi ljudi pošalju, ne samo da neće moći riješiti probleme, već će vjerojatno ometati posao i odgoditi ga. Stoga je, prilikom slanja ljudi da odu i vrše svoju dužnost, nužno odabrati one sa zrelom ljudskošću i mudrošću – samo su takvi ljudi prikladni. Ako nema dovoljno prikladnih ljudi, neka mladi ljudi surađuju sa starijima na vršenju svoje dužnosti. Na primjer, zamislimo mladu sestru od oko 25 ili 26 godina koja, unatoč tome što već duže vrijeme vjeruje u Boga, posjeduje vjeru i rast, te već dugo vrši svoju dužnost, ne bi znala kako se zaštititi ako je pošalju da vrši svoju dužnost na nepoznatom mjestu – u takvom bi slučaju trebalo pronaći lokalnog brata ili sestru s iskustvom u društvu da surađuje s njom u vršenju dužnosti. Naravno, ako se dužnost vrši na poznatom području ili mjestu gdje već postoji crkva, tada mladi braća i sestre mogu ići. Međutim, ako ljudi idu na nepoznato mjesto, posebno ondje gdje je javna sigurnost loša, kako bi propovijedali evanđelje ili obavljali neki drugi posao, tada se mora uzeti u obzir njihova osobna sigurnost. Bez obzira na to koga šalju da ode obaviti posao, za starješine i djelatnike sigurnost je prva stvar koju treba uzeti u obzir. Ako nije jasno kakvi su ljudi ti mogući primatelji evanđelja, ili mogu li oni učiniti nešto neprimjereno, tada treba biti oprezan prilikom slanja ljudi da propovijedaju evanđelje. Čuo sam da su u prošlosti neki starješine i djelatnici često slali mlade sestre – oko 18 ili 19 godina, ili u ranim 20-ima – na nepoznata mjesta da propovijedaju evanđelje, i navodno su se dogodili neki nesretni incidenti. Bez obzira na to što se zapravo dogodilo, u konačnici je to bilo povezano s tim što starješine i djelatnici nisu temeljito sve razmotrili prilikom obavljanja posla. Starješine i djelatnici trebali bi uzeti te čimbenike u obzir u svom poslu i ne bi trebali nehajno slati vrlo mlade sestre ili braću na nepoznata i opasna mjesta da vrše svoju dužnost. Jedan je starješina jednom poslao dvije sestre u dobi od 18 ili 19 godina da odu propovijedati evanđelje. Kada je netko rekao da su premlade i neprikladne za to, starješina je tada pronašao 21-godišnju sestru da ide umjesto njih, misleći: „Rekao si da je 19 premlado, pa sam našao nekoga tko ima 21. To je starije, zar ne?” Kakvog je kova bio ovaj starješina? Bio je sklon iskrivljavanju, zar ne? (Da.) Budući da je bila samo dvije godine starija od 19 – je li mogla imati životnog iskustva? Je li mogla imati iskustva u društvu? Kada bi se suočila s poteškoćama ili opasnim situacijama, ne bi li briznula u plač? Iako je bila dvije godine starija, što se dobi tiče, i dalje je bila premlada i nesposobna preuzeti taj posao. U najmanju ruku, potrebno je pronaći brata ili sestru u 30-ima ili 40-ima, ili u 50-ima ili 60-ima – oni su stariji i imaju iskustva u društvu; kada se nađu u različitim situacijama, imaju mudrosti da ih riješe, čime se sprječavaju bilo kakve opasne situacije. Mladi ljudi nisu vidjeli niti iskusili mnoge stvari i ne znaju kako se s njima nositi; kada se susretnu s opasnošću, možda je čak ni ne prepoznaju, zbog čega lako može doći do incidenata. Stariji ljudi, koji su vidjeli više opačine u ovom društvu i ovoj ljudskosti, obično su oprezniji prema ljudima. Na temelju svog iskustva u društvu i znanja iz stvarnog života, mogu razumno prosuditi o tome kakva bi se opasnost mogla pojaviti u određenim situacijama, koliko je visoka razina opasnosti, koji su pojedinci zli i kakve bi stvari određeni ljudi mogli učiniti. Kada se nađu u opasnim situacijama, također imaju mudrosti da izbjegnu opasnost. Mladi ljudi, s druge strane, nemaju iskustva. Kada se nađu u situacijama, ne mogu uočiti moguće opasne posljedice. Stoga, kada se radi o pitanjima sigurnosti, stariji ljudi ih temeljitije razmatraju od mladih. Kada starješine i djelatnici šalju ljude da odu vršiti svoju dužnost, trebali bi uzeti u obzir lokalne uvjete i organizirati da relativno stariji ljudi s nešto mudrosti i iskustva surađuju s mladim ljudima u vršenju dužnosti. Starješine i djelatnici moraju temeljito razmotriti ova pitanja.

Bez obzira na to u kojoj se zemlji obavlja crkveni rad, osiguravanje sigurnosti onih koji vrše svoje dužnosti dio je posla kojem starješine i djelatnici moraju posvetiti posebnu pozornost. Koga god se pošalje da obavi neki posao, ta osoba mora biti određenog kova i imati određenu sposobnost kako bi bila kompetentna za taj posao i kako bi njezina sigurnost mogla biti osigurana; to se posebno odnosi na područja ili zemlje s lošom javnom sigurnošću. Starješine i djelatnici trebali bi sigurnost onih koji vrše svoju dužnost smatrati primarnim pitanjem, a ne nehajno je zanemarivati. Neki ljudi kažu: „U redu je. Mi vršimo dužnosti u Božjoj kući – imamo Božju zaštitu, tako da nitko neće umrijeti. Što bi uopće moglo poći po zlu?” Je li ispravno da tako govore? (Nije.) Zašto nije? (Govoriti tako je neodgovorno, a to je gledište i vrlo daleko od stvarnosti.) Ljudi bi trebali dati sve od sebe da ispune odgovornosti koje mogu ispuniti i pobrinuti se za ono što mogu razmotriti; ne bi trebali iskušavati Boga niti se kockati sa sigurnošću braće i sestara. Bog može zaštititi ljude, ali ako ne razmotriš probleme koje možeš razmotriti i kockaš se sa sigurnošću braće i sestara kako bi iskušao Boga, Bog će te razotkriti – tko te učinio tako krajnje glupim da činiš takve idiotske stvari! Stoga, starješine i djelatnici ne bi trebali koristiti takav govor kao izgovor za neodgovorno postupanje; osiguravanje sigurnosti onih koji vrše svoje dužnosti tvoja je odgovornost i svoju bi odgovornost trebao ispuniti. Kad se pobrineš za sve što možeš razmotriti i učiniti, onda je ono što ne možeš razmotriti i kako će Bog po tom pitanju djelovati Njegova stvar i nema nikakve veze s tobom. Neki ljudi bez razmišljanja svu odgovornost svaljuju na Boga, govoreći: „Bog je odgovoran za sigurnost ljudi, ne trebamo se bojati; možemo propovijedati kako god želimo. S Bogom je sve slobodno i oslobođeno; ne trebamo se brinuti o tim stvarima!” Je li takva izjava ispravna? (Nije.) Prema takvoj izjavi, ljudi ne trebaju tražiti načela kada se stvari dogode; da je tako, kakva bi bila korist od istine koju je Bog izrazio? Bila bi beskorisna. Tijekom ovih godina Bog je strpljivo i mukotrpno izgovorio toliko riječi da bi poučio ljude, sa svrhom da Njegov izabrani narod u ovom zlom svijetu i među ovim zlim čovječanstvom zna kako preživjeti, kako težiti istini i kako se vladati, kako bi bio u skladu s Božjim nakanama. Nije na tebi da iskušavaš Boga niti da postupaš kako želiš prema riječima i doktrinama, a bez načela. Da bi starješine i djelatnici dobro obavili posao propovijedanja evanđelja, moraju prije svega jamčiti sigurnost ljudi. Da bi to učinili, najprije moraju saznati i dokučiti specifične okolnosti onih koji obavljaju svoju dužnost, poslati prikladne ljude i također razumjeti što činiti u različitim situacijama kako bi jamčili sigurnost ljudi. Ako je neko mjesto posebno kaotično, nitko tamo nema poznanika, a sigurnost onoga tko tamo ide propovijedati evanđelje ne može se jamčiti, onda zasad ne šaljite ljude onamo; ne preuzimajte taj rizik, ne činite nepotrebne žrtve. Bez obzira na to koja se dužnost vrši ili koji se posao poduzima, ne traži se od tebe da se samostalno probijaš kroz svijet ili da riskiraš svoj život, niti se traži od tebe da se kockaš sa svojom sigurnošću ili svojim životom. Naravno, u okruženju Kine preuzimanje rizika radi vršenja dužnosti je neizbježno. Vlada progoni one koji vjeruju u Boga, i, iako posve dobro znaš da postoji opasnost, i dalje moraš vjerovati u Boga, slijediti Boga i vršiti svoju dužnost; ne možeš napustiti svoju dužnost i nijedan se posao ne može zaustaviti. Situacije u zemljama u inozemstvu su različite – neke su autoritarne zemlje slične Kini, dok druge imaju demokratski sustav. U zemljama s demokratskim sustavom posao propovijedanja evanđelja može se odvijati glatko, a i različiti se poslovi također mogu obavljati jednostavnije. Ali u nekim zemljama s obilježjima autoritarnosti, ljudi su i primitivni i zaostali, i nije im lako prihvatiti istiniti put. Kada im se propovijeda evanđelje, ne samo da ga ne istražuju, nego ga mogu slijepo osuditi, a mogli bi čak i prijaviti situaciju policiji. U takvim slučajevima ne šaljite ljude da tamo propovijedaju evanđelje; umjesto toga, odaberite mjesta gdje se sigurnost za obavljanje posla može osigurati. Sve su to stvari koje bi starješine i djelatnici trebali pažljivo razmotriti. Primjerice, u zemljama poput Malezije, Indonezije ili Indije, koje imaju vrlo složenu vjersku pozadinu, određene vjeroispovijedi imaju velik utjecaj i kontroliraju cijelo društvo, do te mjere da čak i vlade popuštaju pod utjecajem tih religija. Dakle, u takvim zemljama nemojte slati dodatne ljude da propovijedaju evanđelje; dovoljno je da evanđelje propovijedaju samo lokalne crkve. U nekim zemljama situacija se razlikuje od savezne države do savezne države ili od pokrajine do pokrajine, a lokalni zakoni i propisi razlikuju se od nacionalnih zakona i propisa. Na primjer, određene regije imaju posebnu vjersku pozadinu i u tim su regijama crkva i država ujedinjene. U nekim slučajevima vjerski vođe imaju čak i veći autoritet od lokalnih vladinih dužnosnika i mogu otvoreno kršiti neke nacionalne politike. Ako propovijedaš evanđelje u takvim regijama, postojat će potencijalni sigurnosni rizici. Ti potencijalni rizici ne svode se na izmišljanje glasina o tebi ili na tvoje protjerivanje – mogli bi te također uhititi, zatvoriti u zatvor bez optužbe, pa čak i podvrgnuti mučenju, osakatiti te ili ubiti, a da se vlada ne umiješa. Zapravo, vođe većine vjeroispovijedi mrze vanjske religije. Budući da je njihov utjecaj prevelik i da ih zakon uopće ne ograničava, ma koliko okrutno progonili djelatnike evanđelja, nitko se ne usuđuje pozvati ih na odgovornost, a ni lokalni vladini dužnosnici ne žele ih uvrijediti. Kad počneš propovijedati evanđelje na njihovom području, mogu te mučiti kako god žele. Stoga, starješine i djelatnici moraju biti posebno oprezni kada šalju ljude da negdje propovijedaju evanđelje. Najprije moraju istražiti i saznati kakva je situacija na tom mjestu – postoji li sloboda vjeroispovijedi, koliko su moćne vjerske snage i koje su moguće posljedice ako ljudi koji tamo propovijedaju evanđelje budu prijavljeni. Te se stvari moraju jasno razumjeti prije nego što se odluči hoće li se tamo slati ljude. Ako se, nakon što se neko mjesto prouči, utvrdi da ono je neprikladno za propovijedanje evanđelja, onda nitko ne smije slati ljude da tamo propovijedaju. Ovo je također dio posla koji bi trebalo obaviti kako bi se osigurala sigurnost djelatnika evanđelja. Neki starješine i djelatnici imaju iskrivljeno shvaćanje i kažu: „U redu je; Bog će nas zaštititi. Što je izazov teži, to ga odlučnije trebamo prihvatiti. Tamo ima toliko ljudi koji vjeruju u Gospodina, pa zašto im ne bismo otišli propovijedati evanđelje?” Netko im kaže: „Tamo postoje privatni zatvori. Ako odemo propovijedati evanđelje, ne samo da ćemo biti zatočeni, nego bismo mogli tamo i umrijeti. Ne možemo ići!” Ti glupi lažni starješine razmisle o tome: „Veliki crveni zmaj ima toliko zatvora, ali mi ga se ne bojimo – pa zašto bismo se bojali tamo nekih privatnih zatvora? Zatvori mogu zatočiti naša tijela, ali ne mogu zatočiti naša srca! Ne bojte se – samo idite!” Zatim šalju val za valom ljudi i na kraju se nitko od njih ne vrati; svi budu zatočeni. Lažni starješine ostanu bez teksta. U čemu je ovdje problem? (Takvi lažni starješine su glupani.) Takvi lažni starješine su nitkovi; neodgovorni su, šalju ljude u ralje opasnosti. Zašto sami ne odu? Budući da se ne boje opasnosti, onda bi trebali ići prvi. Ako odu, vrate se sigurno i zadobiju ljude, onda mogu ići i drugi. Bez obzira na sve, sigurnost ljudi u propovijedanju evanđelja mora biti zajamčena. Nipošto nemojte riskirati u područjima gdje je opasno i neprikladno za propovijedanje evanđelja. Nemojte pretpostaviti da je bilo koje mjesto izvan kontinentalne Kine sigurno; to je iluzija, iskrivljeno shvaćanje. Samo neuki ljudi tako razmišljaju – takvi ljudi premalo razumiju ovaj svijet! Nemoj pretpostaviti da, samo zato što većina zapadnih zemalja ima slobodu vjeroispovijedi i relativno mnogo ljudi koji vjeruju u Gospodina, možeš otvoreno propovijedati evanđelje i otvoreno iznositi razne izjave koje razotkrivaju koliko je vjerski svijet mračan i zao; ako to učiniš, posljedice će biti nesagledive. Moraš razumjeti da se prilikom propovijedanja evanđelja, bilo vjernicima ili nevjernicima, suočavaš s iskvarenim čovječanstvom, čovječanstvom koje se opire Bogu. Nemoj razmišljati o ovoj stvari previše pojednostavljeno.

Ako starješine i djelatnici žele jamčiti sigurnost djelatnika evanđelja, moraju temeljito razmotriti sve aspekte pitanja. Ako se pojavi bilo kakav problem, treba ga odmah riješiti, a nakon toga treba sažeti iskustva i lekcije kako bi se pronašla načela i put primjene te se utvrdilo kako dalje postupati – i ovo je važan dio posla koji se mora obaviti. Postoje neke stvari koje starješine i djelatnici prije nisu razmatrali ili s kojima se nisu susreli; nakon što se problemi pojave, trebali bi napraviti sažetak: „Trebamo li nastaviti ići na takva mjesta? Je li ovakav način slanja ljudi ispravan? Trebamo li prilagoditi planove, strategiju ili smjer za sljedeće korake u propovijedanju evanđelja ili obavljanju bilo kojeg drugog važnog posla?” U neprekidnom procesu sažimanja, starješine i djelatnici bi trebali postupno utvrditi metode i načela rada, tako da što više obavljaju posao, to on postaje specifičniji i više usklađen s očekivanim mjerilom, uz manje nepredviđenih situacija, ili bez njih, pa čak i bez izlaganja važnog radnog osoblja bilo kakvim rizicima. Da bi se to postiglo, starješine i djelatnici trebali bi često sažimati iskustva i stjecati razumijevanje o različitim okruženjima i situacijama s kojima se suočavaju u raznim regijama prilikom propovijedanja evanđelja. Što više informacija dobiju i što su one točnije, to će načela i planovi za rješavanje stvari biti točniji, što će u konačnici dovesti do osiguravanja sigurnosti djelatnika. Na taj se način može osigurati uredno odvijanje posla propovijedanja evanđelja.

III. Kako postupati sa starješinama i djelatnicima koji ne obraćaju pažnju na sigurnost na radu

Neki starješine i djelatnici lošeg su kova i nemaju osjećaj odgovornosti; nisu u stanju obavljati stvaran posao, a i previše su lijeni da bi ga obavljali. U područjima za koja su odgovorni, oni koji obavljaju važne dužnosti često se susreću sa sigurnosnim rizicima, što od njih zahtijeva da se sele ili premještaju, zbog čega ne mogu mirne duše vršiti svoju dužnost. Čak se i stvari koje se ne bi trebale događati, događaju često. Na primjer, neki starješina ili djelatnik pronađe kuću za ugošćavanje koja se nalazi u nizinskom području. Kada se očekuju jake kiše i poplave, bojeći se da će kuća biti potopljena, braća i sestre koji tamo borave moraju se na vrijeme iseliti – uzimaju radnu opremu, lonce, tave i sve ostalo i sele se dva dana zaredom. Zbog toga su svi strahovito iscrpljeni, pognutih glava u očaju. Kažu: „Selimo se svakih nekoliko dana, uvijek smo u pokretu. Kada će ovo završiti? Zar ne možemo pronaći sigurnu i pouzdanu kuću gdje možemo normalno vršiti svoju dužnost?” Takvi starješine i djelatnici ne mogu preuzeti ni taj djelić posla; braća i sestre pod njihovom odgovornošću ne mogu ni jesti ni spavati dobro, niti imaju odgovarajući smještaj. Njihovi životni uvjeti uvijek su privremeni i svi su spremni u svakom trenutku pobjeći od nesreće. Čim završe s uporabom svojih svakodnevnih potrepština, brzo ih spakiraju natrag, jer se svakog trenutka može dogoditi da se najavi provjera registracije kućanstava. Zapravo, svi znaju da to znači provjeru onih koji vjeruju u Boga, pa moraju biti spremni na preseljenje u bilo kojem trenutku. Zbog toga su oni koji obavljaju dužnost uvijek u strahu i nemaju osjećaj sigurnosti. Zar to ne utječe na rezultate njihove dužnosti? Nije li to povezano s poslom koji obavljaju starješine i djelatnici? (Jest.) Kako oni obavljaju taj posao? (Obavljaju ga loše, ne ispunjavaju svoju odgovornost.) Neki starješine i djelatnici su neodgovorni i nedostaje im predanosti. Oni sami nemaju visoke standarde za životne uvjete; sve dok postoji mjesto koje ih štiti od vjetra i kiše, to je dovoljno. Stoga se ni ne trude svim silama pronaći sigurno i stabilno mjesto za život braće i sestara. Neki starješine i djelatnici lošeg su kova; ne znaju kakvo je okruženje tiho i pogodno za život, ili pogodno da braća i sestre vrše svoju dužnost. Iznajme kuću u nizini koju nitko drugi ne želi iznajmiti, i nakon što se braća i sestre usele, u roku od nekoliko dana dobiju ekcem i svrbež po cijelom tijelu. Što se događa? Kuća je previše vlažna, voda izbija iz poda. Može li itko živjeti na takvom mjestu? Takvi starješine i djelatnici ne mogu riješiti ni taj problem, ne mogu pronaći kuću pogodnu za vršenje dužnosti – kakav je to kov? Neki drugi starješine i djelatnici iznajmljuju kuće koje stalno prokišnjavaju, propuštaju propuh, nemaju zvučnu izolaciju, internet, vodu ili struju – kako itko može tamo živjeti? Ignoriraju dobre kuće i inzistiraju na iznajmljivanju ovih neadekvatnih – zar to ne ometa stvari? Iako braća i sestre ne preživljavaju vani pod vedrim nebom, u kući im nedostaju mnogi osnovni sadržaji; bilo bi im bolje da žive u šatoru. Čak i ako je većina braće i sestara navikla na teškoće, smatra da podnošenje te razine teškoća nije ništa osobito i mogu to podnijeti, zar stalno ovakvo mučenje svakih nekoliko dana ne utječe na vršenje njihove dužnosti? Stoga, ako su starješine i djelatnici lošeg kova, nemaju osjećaj odgovornosti i ne mogu preuzeti taj posao, trebali bi odmah podnijeti ostavku i preporučiti nekoga tko taj posao može preuzeti i dobro ga obavljati, kako ne bi utjecali na život i vršenje dužnosti većine važnog radnog osoblja. Zbrinjavanje onih koji vrše važne dužnosti ne zahtijeva razmatranje baš svakog aspekta, ali barem osnovni životni uvjeti moraju biti osigurani. Tek kada postoji sigurnost u tom pogledu, crkveni rad neće biti pogođen. Je li ovaj posao lako obaviti? (Jest.) Jednostavno je samo tako reći da ga je lako obaviti, ali ako su starješine i djelatnici smušeni ljudi lošeg kova i nemaju osjećaj odgovornosti, oni ga jednostavno ne mogu obaviti. Kada starješine i djelatnici ne mogu obaviti ovaj posao ili ga ne mogu obaviti dobro, toliko ljudi na kraju trpe posljedice, živeći svaki dan kao da bježe od gladi – kako mogu tako vršiti svoju dužnost? Neki lažni starješine ne razumiju istina-načela, a ipak vole biti u središtu pozornosti. Ne mogu dobro obavljati posao, ali odbijaju odstupiti, drže se svojeg položaja i ne odlaze. Kako treba postupati s takvim starješinama? (Treba ih smijeniti.) Lako ih je smijeniti; problem je postoji li netko bolji da preuzme njihov posao. Ako ne postoji, možete li vi preuzeti ovaj posao? Možete li jamčiti da važno radno osoblje ima stabilno životno okruženje? Ako jedna osoba to ne može obaviti, možete li vas troje ili petero surađivati kako biste preuzeli ovaj posao? Ako ni vi ne možete obaviti ovaj posao – ako ne možete obaviti ni tako jednostavan zadatak kao što je osiguranje osnovnog životnog okruženja – onda morate privremeno podnositi još malo teškoća i patnje. Ako i dalje ustrajete u vršenju svoje dužnosti, i Bog, vidjevši da je vaša odlučnost da podnesete teškoće dovoljno čvrsta, pošalje nekoga tko pouzdano rješava stvari i tko može riješiti probleme da obavi taj posao, tada će vašim danima patnje doći kraj i zamijenit će ih bolja vremena. Ako nitko takav ne dođe riješiti te probleme, onda morate prihvatiti svoju sudbinu – suđeno vam je da trpite teškoće, trebate ih trpjeti; morate smiriti svoje srce i trpjeti. Zapravo, isplati se trpjeti to malo teškoća; mnogo je bolje nego biti u zatvoru i trpjeti mučenje. Barem niste podvrgnuti mučenju ili ispitivanju; još uvijek možete čitati Božje riječi, vršiti svoju dužnost i živjeti crkveni život zajedno s braćom i sestrama. Iako ima ponekih strahova, poteškoća i zapreka na putu, i često se morate seliti, to je ipak izvanredno životno iskustvo iz kojeg možete naučiti lekcije i nešto dobiti. Nije li to prilično dobro? (Jest.) Ljudi bi trebali imati odlučnost da podnesu teškoće i prepuste se Božjoj orkestraciji. Ako uistinu ne možete podnijeti te teškoće, možete se usrdno moliti Bogu u svojem srcu: „Bože, molimo Te da pogledaš na nas koji patimo – kako smo jadni! Slijedimo Te bez pritužbi i žaljenja! Molimo Te, s obzirom na našu nepokolebljivu odanost Tebi, okončaj ovaj život teškoća! Molimo Te, pošalji prikladnog starješinu ili djelatnika da nam pronađe prikladno mjesto! Stalno preživljavamo pod vedrim nebom, svaki se dan selimo s mjesta na mjesto i ne znamo koliko će to još potrajati. Ne želimo više biti raseljeni – molimo Te, pronađi nam stabilno prebivalište!” Je li prikladno moliti se na ovaj način? Možete se moliti na ovaj način; na temelju potreba okruženja, trebali biste se moliti na ovaj način.

Gledano iz drugog kuta, podnošenje teškoća nije tako loša stvar; ono može izoštriti tvoju volju. Što znači izoštriti volju? To znači da neprestanim podnošenjem tih teškoća, otupiš na njih i više ih ne prepoznaješ kao teškoće; bez obzira na to koliko teškoća podneseš, više ne osjećaš bol. Međutim, kada se suočiš sa situacijama, moraš naučiti neke lekcije, steći uvid i naučiti kako razlučivati ljude. Ako je neki starješina ili djelatnik izuzetno lošeg kova i ne može čak ni pravilno obaviti posao zbrinjavanja, kako bi on mogao skrbiti za Božji izabrani narod i voditi ga? Takvi ljudi nisu podobni da budu starješine ili djelatnici. Nije da Božja kuća nema novca za iznajmljivanje kuća i nije joj drago gledati braću i sestre kako neprestano žive bez stalnog mjesta za život. Božja kuća ne zagovara da ljudi uvijek podnose teškoće niti da svaki dan teško žive, iako se, naravno, ne kloni ni jedne teškoće koju ljudi moraju podnijeti. Ali ako starješine i djelatnici ne mogu obaviti čak ni posao zbrinjavanja i ako im je pravi napor obaviti išta ispravno, čime se onda još mogu hvaliti? Svi do jednoga izgledaju pristojno, imaju diplome i status, a ipak im je obavljanje te male stvari prava borba. U tom slučaju, nema se što učiniti – možeš to samo prihvatiti od Boga. To je teškoća koju ljudi trebaju podnijeti; trebaš se prepustiti Božjoj orkestraciji. To je ispravno. Možda će jednog dana nakon te teškoće uslijediti bolji dani i takav se život više neće nastaviti. Bez obzira na to u kakvom se okruženju nalaziš, trebaš zadržati stav pokornosti i izbjegavati prigovaranje. Ako neki starješina ili djelatnik nije pouzdan i ne obavlja posao dobro, nemoj dopustiti da to utječe na tvoju iskrenost prema Bogu i odanost Bogu niti na tvoju pokornost Bogu i stav pokornosti prema Bogu. Na taj ćeš način ostati postojan u toj stvari. Starješine i djelatnici samo su obični ljudi. Ako su lošeg kova i ne mogu obaviti posao, ili ako su lažni starješine koji ne ispunjavaju svoju odgovornost, to je njihov osobni problem i nema nikakve veze s Božjom kućom. Nije ih Božja kuća uputila da tako postupaju; samo su razotkriveni zbog svoje neodgovornosti. Ne mogu dovršiti posao koji im je povjerila Božja kuća i stoga mogu biti samo smijenjeni i eliminirani. U okolnostima kada Božji izabrani narod podnosi te teškoće, on ih mora prihvatiti od Boga i prepustiti se Božjoj orkestraciji. Čak i ako starješine i djelatnici nisu dobro obavili posao ili imaju bilo kakvih problema, činjenica da je Bog istina, put i život zauvijek je nepromjenjiva. Tvoje slijeđenje Boga, pokornost Bogu i prihvaćanje Božjih riječi nikada se ne bi trebali promijeniti. To su vječne istine. Dok vršiš svoju dužnost, bez obzira na to kakve se neugodne stvari pojave, trebaš ih prihvatiti od Boga i iz njih naučiti lekcije. Trebaš se utišati pred Bogom i moliti Mu se, i ne dopustiti da vanjski svijet utječe na tebe. Moraš naučiti prilagoditi se različitim okruženjima i doživjeti Božje djelo u svim vrstama okruženja. Samo na taj način možeš postići ulazak u život. Neki su ljudi malenog rasta; kada se pojave teškoće, oni se žale i brinu, osjećaju se tjeskobno i gube vjeru u Boga – to je krajnje glupo i neuko! Starješine i djelatnici koji ne obavljaju stvaran posao razotkriveni su i eliminirani, ali kakve to veze ima s tobom? Zašto bi postao negativan i udaljio se od Boga samo zato što su oni neprimjereno uredili stvari? Nije li to krajnje buntovno? (Jest.) Kada ljudi učine nešto pogrešno, možeš ih razlučiti i odbaciti, ali nemoj odbaciti Boga niti istinu. Istina nije pogrešna, Bog nije pogrešan. Božja prvotna nakana nije da ljudi podnose takve teškoće; ali iskvarenom čovječanstvu doista je nužno da podnese nešto teškoća. Podnošenje nešto teškoća korisno je za tebe; korist je u tome što učiš lekcije i učiš tragati za istinom kako bi riješio probleme. Ako si u stanju podnijeti razne teškoće, stječeš izdržljivost i postaješ sposoban biti postojan u svom svjedočanstvu u svim vrstama okruženja. Sposobnost podnošenja teškoća jača tvoju odlučnost da se pokoriš Bogu. To je Božja prvotna nakana i rezultat koji Bog želi vidjeti u tebi. Ako možeš razumjeti Božje nakane te postupati i primjenjivati u skladu s Božjim nakanama, ako se možeš suzdržati od napuštanja Boga bez obzira na to kakve ljude susretneš ili u kakvim se okruženjima nađeš, i ako možeš naučiti primjenjivati istinu, biti pokoran Bogu, imati ispravno shvaćanje i stav, održavati nepromjenjivu vjeru u Boga i suzdržavati se od prigovaranja Bogu ili udaljavanja od Njega u svom srcu, bez obzira na to koliko patnje tvoje tijelo podnosi, tada imaš rast.

Starješine i djelatnici moraju štititi sigurnost onih koji vrše važne dužnosti od uplitanja vanjskog svijeta. Ovaj posao uključuje mnoge pojedinosti. Kao prvo, starješine i djelatnici trebaju razumjeti kako konkretno provoditi ove podrobne zadatke. Osim toga, kada se nađu u određenim posebnim situacijama, moraju točno donositi sudove, a zatim pronaći prikladna načela i razviti konkretne planove za rješavanje situacija. Krajnji cilj je osigurati sigurnost važnog radnog osoblja svih vrsta. Samo se tako može jamčiti da se posao propovijedanja evanđelja uredno odvija. Pridržavanje ovog načela je ispravno; to je cilj i načelo starješina i djelatnika u obavljanju ovog posla. Ako se starješine i djelatnici točno pridržavaju ovog cilja i načela, onda su zapravo u skladu s mjerilom u obavljanju ovog posla. Kakvi su još problemi ovog posla? Neki ljudi kažu: „Nikada nisam bio starješina ni djelatnik, niti sam se susreo s ovakvim stvarima. Ne znam što bih trebao raditi u ovom poslu niti kako ga obavljati. Dakle, ne moram to raditi – koga briga jeste li sigurni? Za svoju se sigurnost pobrinite sami.” Je li prihvatljivo da oni jednostavno dignu ruke od svega? (Ne, nije.) Takve starješine i djelatnike treba ukloniti. Ako ne obavljaš stvaran posao, od kakve si koristi? Držimo li te kao ukras jer dobro izgledaš? Starješine i djelatnici poput ovih moraju biti smijenjeni i eliminirani; ne smije im se dopustiti da zauzimaju položaj bez obavljanja ikakvog posla. Lažni starješine ne obavljaju stvaran posao – nemaju savjest ni razum, zar ne? Kad bi doista imali savjest i razum, zašto onda, kad nastanu problemi, ne bi tragali za istinom da ih riješe? Nitko se ne rađa znajući sve; svatko uči u hodu. Ako možeš tragati za istinom, naći ćeš način da dobro obaviš posao. Ako imaš osjećaj odgovornosti, smislit ćeš način da dobro obaviš posao. Obavljanje starješinskog posla zapravo nije teško; sve dok netko može tragati za istinom, lako je dobro obaviti posao. Osim toga, starješine i djelatnici imaju suradnike; sve dok su dvoje ili troje ljudi jednog srca i uma, svaki posao se lako obavlja. Trenutačno se mnogi starješine i djelatnici obučavaju; obučavaju se u traganju za istinom u svim stvarima kako bi riješili probleme. U ovom trenutku barem su neki starješine i djelatnici kompetentni u starješinskom poslu i potpuno su sposobni dobro obavljati posao širenja evanđelja, zar ne? (Da.) Dakle, za danas ćemo razgovor završiti ovdje. Doviđenja!

20. srpnja 2024.