Četrnaesta stavka: Pravovremeno razlučiti, a zatim ukloniti ili izbaciti sve vrste zlih ljudi i antikrista (Sedmi dio)

Četrnaesta je odgovornost starješina i djelatnika: „Pravovremeno razlučiti, a zatim ukloniti ili izbaciti sve vrste zlih ljudi i antikrista.” Prošli put smo u zajedništvu razgovarali o drugom kriteriju za razlučivanje raznih vrsta zlih ljudi, koje se temelji na njihovoj ljudskosti i obuhvaća tri očitovanja. Pročitajte ta tri očitovanja. (Osmo, biti sposoban izdati u bilo kojem trenutku; deveto, biti sposoban otići u bilo kojem trenutku; deseto, kolebati se.) Nakon što smo razgovarali o ova tri očitovanja, razumijete li ih? (Da.) Većina ljudi koji imaju te probleme općenito nema sposobnost shvaćanja istine; oni ne razumiju što je istina, niti razumiju što znači vjerovati u Boga. Osim toga, neki od njih ne mogu prozrijeti o čemu se zapravo radi u vjerovanju u Boga. Oni misle da je vjerovanje u Boga samo vjersko uvjerenje i da je dovoljno samo obdržavati vjerske obrede. Ne razumiju značaj vjerovanja u Boga, niti razumiju značaj vršenja dužnosti; čak im u srcu nije jasno postoji li Bog i nisu sigurni je li put slijeđenja Boga ispravan. Bez obzira na to koliko godina vjeruju ili koliko su propovijedi čuli, nikada nisu u stanju uspostaviti temelj na istinitom putu. Zbog toga se kolebaju, a ako se dogodi nešto što im se ne sviđa, mogli bi čak i napustiti crkvu ili je izdati u bilo kojem trenutku. Božja kuća ima posebna načela za postupanje s ovih nekoliko vrsta ljudi. Ovisno o njihovim različitim situacijama, postoje posebni planovi za postupanje s njima i njihovo rješavanje; oni koje treba ukloniti bit će uklonjeni, a oni koje treba izbaciti bit će izbačeni. Čak i ako neki od tih ljudi nisu zli ljudi, a još manje antikristi, na temelju prirode njihovih očitovanja i njihovog stava prema vjerovanju u Boga, oni nisu ljudi Božje kuće, niti su istinska braća i sestre. Čak i ako ostanu u crkvi, bit će im vrlo teško shvatiti istinu. Što znači to da im je teško shvatiti istinu? To znači da, budući da nikada ne mogu shvatiti Božje riječi i nikada ne mogu razumjeti istinu, na kraju neće uspjeti postići spasenje i Bog ih neće zadobiti. To jest, na kraju ne mogu postati ljudi Božje kuće, ne mogu postati istinska stvorena bića i ne mogu ispuniti dužnost stvorenih bića i vratiti se pred Boga. Osim toga, oni često igraju negativnu ulogu u crkvi. Ne samo da nemaju pozitivan učinak, već s vremena na vrijeme uzrokuju i ometanja i uništavanje, utječući na stanja nekih ljudi i ometajući neke od onih koji vrše svoju dužnost. Stoga bi crkva trebala poduzeti odgovarajuće mjere kako bi se s njima obračunalo, bilo da ih se nagovori da odu, bilo da ih se ukloni ili izbaci. U svakom slučaju, ne može im se dopustiti da uzrokuju prekide i ometanja u crkvi.

Mjerila i temelji za razlučivanje raznih vrsta zlih ljudi

II. Na temelju svrhe vjerovanja u Boga

J. Kolebati se

Ljudi koji se kolebaju nikada ne mogu potvrditi postoji li Bog uistinu, a još manje mogu potvrditi je li Bog u kojeg vjeruju istiniti Bog. Danas žele tražiti ovdje, a sutra žele otići pogledati kako stvari stoje ondje, ne znajući koji je istiniti put, uvijek gajeći stav čekanja i promatranja. U slučaju takvih ljudi, brzo ih nagovorite da odu, govoreći: „Ti nikada ne možeš potvrditi da je Božje djelo istiniti put i ne tragaš za istinom da bi riješio svoje poteškoće. Kakav rezultat može proizaći iz takvog vjerovanja? Budući da ne voliš istinu i ne uživaš u crkvenom životu, trebao bi ići kamo god te zanima, na temelju vlastitih izbora. Zar se ne želiš uzdići iznad ostalih i postići veliki uspjeh? Onda bi trebao otići u svijet i boriti se za to. Možda se možeš obogatiti ili postati službenik i ostvariti svoje snove u svijetu. Ne bi se trebao više zadržavati u Božjoj kući.” U slučaju takvih ljudi, nipošto ih ne smijete siliti ili pokušavati nagovoriti da ostanu. Ako žele napustiti crkvu, pustite ih. Stalno poticanje tih bezvjernika i nagovaranje da ostanu nije u skladu s Božjom nakanom. Božje djelo nikada ne sili ljude, a kada stalno vučete i povlačite one koji su neodlučni, u tome postoji element prisile. Ti ljudi žele ići raditi, zarađivati i živjeti dobar život ili slijediti stvari koje osobno vole. Uvijek su imali te namjere i uvijek su imali vlastite težnje i planove. Iako to nitko ne zna, njihovo je ponašanje to već otkrilo. Na primjer, kada vrše svoju dužnost, često su polovični ili su često zaboravni, površni i samo odrađuju formu. Često pokazuju posebnu nevoljkost u vršenju svoje dužnosti, uvijek osjećajući da su na gubitku, misleći da ih vršenje dužnosti sprječava u zarađivanju novca. Takve ljude treba nagovoriti da odu, govoreći: „Ti si uvijek polovičan i površan u vršenju svoje dužnosti, i na kraju nećeš uspjeti zadobiti istinu, a Bog te neće odobriti – kakav će to biti gubitak! Budući da te ne zanima istina, ne možeš potvrditi postojanje Boga ili Njegovu suverenost i misliš da je svijet prekrasan, vjerujući da bi, ako bi slijedio svijet, mogao postati vrlo uspješan i uzdići se iznad ostalih, onda bi ti bilo bolje da se vratiš u svijet i tamo se boriš. Koji je smisao podnošenja ove muke ovdje?” Osobito, ti ljudi često osjećaju da su vješti u određenom području, da imaju neke vještine i sposobnosti, i vjeruju da bi, ako bi se otisnuli u društvo ili svijet, mogli steći i slavu i bogatstvo, uživajući u visokom statusu i naknadi. Međutim, nakon što su povjerovali u Boga i proveli nekoliko godina smušeno, nisu dobili nikakva promaknuća niti su bili izabrani za bilo koji važan položaj. Nesposobni da se istaknu iznad ostalih, u svom srcu se osjećaju vrlo ogorčeno i vrlo nevoljko. Nevoljno hodaju putem vjerovanja u Boga, a još manje voljno vrše svoju dužnost. Srce im je uvijek nemirno a um im neprestano luta, te su prevrtljivi i nestabilni. S vremena na vrijeme razmišljaju o tome kako su njihovi kolege i prijatelji dobili tako dobre poslove, postigli tako visoke položaje i žive život koji je superioran u odnosu na život drugih, što ih posebno navodi da osjećaju kako si uvelike čine nepravdu vjerujući u Boga, i misle da su jadni, nesposobni i neuspješni jer vjeruju u Boga, osjećajući se previše posramljeno da se suoče sa svojim roditeljima i precima. To ih čini još više uzrujanima i nevoljnima, te gorko žale što su uopće izabrali vjerovati u Boga! Stoga se njihov um još više koleba. Tijekom godina vjerovanja u Boga i vršenja dužnosti, ne samo da njihova vjera nije ojačala, već su izgubili i početni entuzijazam koji su nekoć imali. Što vi mislite, kako bi trebalo postupati s takvim ljudima? (Nagovoriti ih da odu.) Ako ih nagovaraš da odu, mogli bi reći: „Vjerujem u boga toliko godina, odustao sam od obrazovanja, braka i budućnosti. Sada mi govoriš da napustim crkvu – ne znači li to da je sva muka koju sam podnio ovih godina bila uzaludna? Zar neću uopće imati buduće odredište? To bi bio gubitak na obje strane. Nije li to kao da mi oduzimaš život?” Je li nagovaranje da odu previše bezosjećajno? Je li prikladno to učiniti? (Takvi ljudi nikada nisu ni htjeli vjerovati u Boga. Samo su se na prevaru uvukli u crkvu da bi primili blagoslove. Kada vide da je crkva uvijek usredotočena na jedenje i pijenje Božjih riječi i razgovor u zajedništvu o istini, osjećaju odbojnost prema tim stvarima i žele otići. Takve ljude treba nagovoriti da odu. Iako ih možete zadržati, ne možete zadržati njihovo srce.) Ako vrše svoju dužnost s nešto iskrenosti, ali im jednostavno nedostaje jasnoće o istini, ili privremeno postanu pomalo negativni i slabi jer se suočavaju s preprekama i neuspjesima ili su doživjeli orezivanje, u tim slučajevima možete s njima razgovarati u zajedništvu o istini kako biste im pomogli i podržali ih. Međutim, pod pretpostavkom da njihova slabost nije privremena, već da su dosljedno površni i odrađuju formu u vršenju svoje dužnosti, i to čine polovično, te su samo zadovoljni time da ne budu otpušteni; i pod pretpostavkom da vrše svoju dužnost bez iskrenosti ili poleta, ili, točnije rečeno, nemaju ciljeve kojima teže i samo životare – ako postane jasno da su oni takva vrsta osobe, onda ih se može nagovoriti da odu.

Neki su ljudi bezvjernici. Ako možeš jasno vidjeti da su oni u biti ljudi koji ne vole istinu i ne žele čak ni službovati, onda ih treba nagovoriti da odu. Njihova su glavna očitovanja da nikada ne čitaju Božje riječi, nikada ne uče himne, nikada ne slušaju propovijedi i nikada ne sudjeluju u razgovoru u zajedništvu o istini niti govore o spoznaji samih sebe. Također ne vole slušati iskustvena svjedočanstva braće i sestara. Nikada ne gledaju filmove, videozapise s himnama ili videozapise s iskustvenim svjedočanstvima koje je proizvela Božja kuća, a čak i ako to čine, to je samo radi zabave ili iz znatiželje, u kojem slučaju samo nevoljko pogledaju malo; i to uopće nije iz osjećaja bremena za vlastiti ulazak u život, već samo gledaju radi zabave i uzbuđenja. Što rade većinu svog vremena? Čavrljaju, ogovaraju ili idu na internet gledati stvari koje im se sviđaju. Na primjer, neki od njih vole burzu i stalno provjeravaju trendove dionica na internetu; neki vole automobile ili elektroničke proizvode i uvijek provjeravaju na internetu koje su marke izdale nove modele ili razvile neku novu tehnologiju; drugi vole gledati internetske vijesti koje proizvode neovisni internetski mediji; a neki vole ljepotu, šminku ili zdravstvenu njegu i često idu na internet čitati o ljepoti, zdravstvenoj njezi ili načinima održavanja dobrog zdravlja i postizanja dugovječnosti. Ti ljudi nemaju apsolutno nikakvog interesa za različite istine u koje vjernici trebaju ući kako bi bili spašeni, niti za iskustvena svjedočanstva braće i sestara. Osim što nevoljko obavljaju malo dužnosti, inače su uvijek usredotočeni na promjenjivu situaciju u svijetu nevjernika, na nove trendove i važne vijesti u svijetu, te na razvoj događaja u vlastitoj zemlji, između ostalog. Oni samo gledaju takve informacije. Zbog toga što stalno gledaju te stvari, srce im je ispunjeno samo takvim pitanjima i potpuno zanemaruju istine koje bi trebali razumjeti kao vjernici u Boga. Bez obzira na to tko s njima razgovara u zajedništvu, oni to ne usvajaju. Nisu ni zainteresirani ni zabrinuti za pitanja vezana uz ulazak u život, kao što su načela koja bi trebali slijediti pri vršenju svoje dužnosti, koje iskvarene naravi otkrivaju i koji problemi postoje dok vrše svoju dužnost, te koje su od Božjih različitih zahtjeva za ljude ispunili, a koje nisu. Iako vrše svoju dužnost, oni samo odrađuju formu, nimalo ne tražeći istina-načela. Iako takvi ljudi tvrde da su vjernici u Boga, ono što u sebi vole i na što se usredotočuju jesu novac, status i trendovi svijeta nevjernika, i vole se družiti s onima koji slijede trendove svijeta nevjernika. Kada govore o stvarima iz svijeta nevjernika, to čine s velikim užitkom i neumornim entuzijazmom, govoreći rječito i bez prestanka, ali kada se sretnu s onima koji vole razgovarati u zajedništvu o istini, nemaju što reći. Kada brat ili sestra kažu: „Postoji jedna himna koja je tako lijepa, naučio sam sve riječi pjesme napamet”, oni površno kažu: „Naučio si ih napamet. To je lijepo.” Kada brat ili sestra kažu: „Iskustveno svjedočanstvo sestre te i te je stvarno dobro!”, oni kažu: „Sada ima toliko videozapisa s iskustvenim svjedočanstvima, koji nije dobar? Svi su prilično dobri.” Oni samo odgovaraju na taj površan način; u stvarnosti, nemaju interesa za istinu i ne dijele zajednički jezik s braćom i sestrama. Kada ih netko pita: „Moliš li se ti kada se suočiš sa situacijama?”, oni odgovaraju: „Kako da se molim? O čemu da se molim?” Oni se ne mole, niti imaju što reći Bogu. Ti ljudi nemaju interesa ni za što što je povezano s vjerovanjem u Boga, a srce im je ispunjeno svakakvim stvarima iz svijeta nevjernika. Što vi mislite – imaju li takvi ljudi problem? (Da.) Ako vidiš da su uvijek polovični u vršenju svoje dužnosti, a kada im se dodijeli bilo koji zadatak, postanu vrlo nestrpljivi, žaleći se čim pretrpe malo muke, i nakon nekoliko godina vjerovanja u Boga često otkrivaju misli kao što su: „Na gubitku sam jer vjerujem u Boga. Da nisam vjerovao u Boga, do sada bi mi se plaća povećala na toliki i toliki iznos, i mogao bih uživati u takvom i takvom statusu i takvom i takvom luksuznom načinu života”, kako bi se trebalo postupati s takvim ljudima? (Treba ih nagovoriti da odu.) Samo nagovorite takve ljude da odu i nemojte im više davati nikakvu dužnost, jer ne žele čak ni službovati. Oni misle da je samo pohađanje okupljanja kao vjernik podnošljivo, ali vršenje dužnosti i slijeđenje Boga smeta njihovim velikim pothvatima. Osjećaju da su im vršenje dužnosti i slijeđenje Boga velika prepreka u potrazi za srećom. Vjeruju da bi, da ne vrše svoju dužnost, već dostigli visoke položaje i zarađivali mnogo novca u svijetu. Pa zašto bismo ih mi kočili? Dakle, nagovoriti ih da odu dobro je za sve. Siliti ih ili pokušavati nagovoriti da ostanu bila bi ogromna pogreška. Trebali biste nagovoriti takve ljude ovako: „Zašto si ti izabrao vjerovati u Boga? Možeš li ikada zadobiti istinu ako te ne zanima istina i uvijek si pun sumnji u Boga? Ti si netko s idejama, diplomama i talentom – kad bi se potrudio u svijetu, zasigurno bi mogao postati predsjednik ili izvršni direktor tvrtke, ili postati milijunaš ili milijarder. Time što ovako ljenčariš u Božjoj kući, kao prvo, ne možeš se uzdići iznad ostalih; kao drugo, ne možeš postići veliki uspjeh; i na kraju, ne možeš donijeti slavu svojim precima. Štoviše, kada vršiš svoju dužnost, uvijek si površan, što dovodi do toga da te se orezuje, zbog čega si stalno deprimiran. Zašto podnositi tu patnju? Trebao bi otići u svijet, bilo u politiku ili u biznis, i sigurno ćeš postići određenu razinu uspjeha za sebe. Ti si drugačiji od nas: imaš i diplome i talent, i ti si plemenita osoba – nije li ispod tvoje razine vjerovati u Boga zajedno s nama, običnim ljudima? Kao što nevjernici često kažu: ‚Svijet ti je na dlanu’ – trebao bi iskoristiti činjenicu da još ima vremena na svijetu da težiš za slavom, dobitkom i statusom dok još imaš priliku. Nemoj se mučiti ostajući ovdje.” Je li ovo prikladan način da ih se nagovori? Riječi su prilično taktične, zar ne? (Da.) Ne vrijeđaju ih, a također govore ono što žele čuti. Mislim da je ovaj pristup prikladan, olakšava im da prihvate savjet i mogu hrabro otići bez ikakvih briga. Kada se postupa s ljudima ove vrste, ako si siguran da su bezvjernici i vidiš da nemaju nimalo entuzijazma za vjerovanje u Boga, da nikada nisu iskreni u vršenju svoje dužnosti i da nikada nisu stekli nikakav ulazak u život – niti je vjerojatno da će ga steći dugoročno – onda ih treba nagovoriti da odu. Ako ih ne nagovoriš da odu, uvijek će imati površan i mlak stav u vršenju svoje dužnosti, i vrlo je moguće da će doći vrijeme kada će uzrokovati veliku štetu.

K. Biti plašljiv i sumnjičav

Završili smo razgovor u zajedništvu o desetom očitovanju – kolebanju. Sada, pogledajmo sljedeće, jedanaesto očitovanje – biti plašljiv i sumnjičav. Koja su očitovanja plašljivih ljudi? (Plašljivi se ljudi boje kada se suoče s uhićenjem i progonom. Žele vršiti svoju dužnost, ali se ne usuđuju.) To je samo jedan mali aspekt. Glavni je problem što imaju određeno gledište o vjerovanju u Boga: uvijek osjećaju da vjernici u Boga u ovom svijetu djeluju neprilagođeno; osjećaju da je njihovo vjerovanje u Boga sramotno. Osobito u nekim autoritarnim zemljama ili zemljama bez vjerske slobode, gdje vjernici u Boga ne samo da nisu zaštićeni zakonom, već su i podložni progonu, neki se ljudi ne usuđuju priznati da vjeruju u Boga i boje se da će drugi to saznati. Osjećaju da vjerovanje u Boga nije nešto otvoreno i časno. Iako znaju da vjeruju u istinitog Boga, ne osjećaju nikakvu čast u tome, niti imaju samopouzdanja. Kada se pojavi bilo kakav znak nevolje ili kada vide da vlada uhićuje, progoni, tlači i izopćuje vjernike, postaju posebno zabrinuti da bi mogli biti upleteni. U takvim se situacijama neki ljudi brzo ograđuju od crkve, čak žureći vratiti knjige Božjoj kući. Drugi se, iz straha od uhićenja, više ne usuđuju pohađati okupljanja i ne usuđuju se pozdraviti braću i sestre kada ih sretnu. Osobito s onima koji su relativno poznati po svojoj vjeri ili su prethodno bili uhićeni, ti se ljudi još više ne usuđuju komunicirati s njima – do te su mjere plašljivi. Što je još gore, čim čuju da je vlada započela veliki val uhićenja, žure se vlastima da samoinicijativno priznaju da su prethodno vjerovali u Boga i da znaju koji ljudi vjeruju, samoinicijativno ih izdajući i predajući knjige Božjih riječi i druge materijale vezane uz vjerovanje u Boga u zamjenu za blaži postupak, s jedinim ciljem da sačuvaju sebe. Recite Mi, nisu li ovo očitovanja plašljivosti? (Da.) Osobito se neki ljudi, nakon što povjeruju u Boga, uvijek boje da će drugi saznati za njihovu vjeru, a još se više boje da će, ako netko bude uhićen, biti izdani. Čim netko sazna da vjeruju u Boga, žure objasniti da više ne vjeruju, čak žureći učiniti neke stvari kako bi nevjernici prestali sumnjati da su oni vjernici. Na primjer, njeguju veze s nevjernicima, jedući, zabavljajući se, kockajući, pijući alkohol zajedno i tako dalje. Na najmanji znak nevolje, ne usuđuju se pohađati okupljanja i više ne vrše svoju dužnost, ignorirajući svakoga tko ih pokuša kontaktirati. Kada je sve mirno, razmišljaju o tome kako vjerovanje u Boga donosi blagoslove, omogućuje izbjegavanje smrti i odlazak u raj te dobro odredište – tada su puni energije za vjerovanje u Boga. Ali čim se suoče s okruženjem koje je malo opasno, jednostavno ispare. Zatim, kada situacija prođe i stvari se opet smire, oni se vrate. Takva osoba često jednostavno ispari. Bez obzira na to koliko važna dužnost im je dodijeljena, čim se pojavi mala opasnost, mogu odmah napustiti svoj posao bez ikakvih dogovora za njegov nastavak, i nitko ih poslije ne može pronaći. Drugi ljudi, kada se na sličan način suoče s opasnim okruženjem, mogu smisliti svakakve načine da se pravilno nose s posljedicama. Ako je okruženje trenutno previše neprijateljsko i rizik od uhićenja je visok, čekaju da opasnost prođe prije nego što nastave s radom. Ili, ako su previše poznati kao vjernici i lako bi mogli biti uhićeni ako se pojave da obavljaju posao, dogovore da to učini netko drugi. Ali kada ti plašljivi ljudi osjete i najmanju nevolju, žure se sakriti, pokrivaju glavu i grčevito spašavaju vlastitu kožu, potpuno ignorirajući i zanemarujući crkveni rad i imovinu, ne ulažući nikakav napor da zaštite crkveni rad ili braću i sestre. Čega se najviše boje u svom vjerovanju u Boga? Prvo, boje se da će vlada saznati za njihovo vjerovanje. Drugo, boje se da će njihovi susjedi saznati. Treće, ono čega se najviše boje jest da će biti uhićeni i zatvoreni, ili pretučeni na smrt. Dakle, kad god se nešto dogodi, prvo o čemu razmišljaju jest hoće li možda biti uhićeni ili ubijeni. Ako postoji i 1% šanse da se bilo što od toga dogodi, smislit će način da pobjegnu. Na primjer, tijekom okupljanja, neki brat ili sestra bi mogli reći: „Na putu ovamo, vidio sam nekoga u blizini tko mi je izgledao nepoznato. Možda nas neki nevjernik nadzire?” Samo čuvši taj jedan komentar, plašljivi ljudi neće doći na sljedeće okupljanje i prekinut će kontakt sa svima. Bi li ti to nazvao oprezom? (To nije normalan oprez, to je kukavičluk – u njihovim srcima nema mjesta za Boga.) To je pretjerani oprez. U zemljama ili regijama gdje je okruženje posebno neprijateljsko, istina je da bi vjernici trebali biti oprezni, ali to ne znači da bi trebali prestati vršiti svoju dužnost ili pohađati okupljanja iz straha od uhićenja, bivajući toliko oprezni da u srcu nemaju mjesta za Boga. Koje je načelo opreza plašljivih ljudi? Ma što da se dogodi – veliko ili malo – oni uopće ne vjeruju da je sve u Božjim rukama. Misle da nitko nije pouzdan i oslanjaju se na sebe same da se zaštite. To je njihovo načelo. Oni ne vjeruju da je sve u Božjim rukama, da Bog svime upravlja; da ako se nešto uistinu dogodi, to je dopušteno od Boga, i da ako to nije dopušteno od Boga, nitko neće biti uhićen. U tom pogledu nemaju apsolutno nikakve vjere. Umjesto toga, njihovo je srce ispunjeno samo kukavičlukom. Nadalje, postoji kobna mana u njihovom kukavičluku, a to je ujedno i najmrskija stvar kod njih: da bi se zaštitili i nosili se sa svakim okruženjem zbog kojeg se osjećaju plašljivo, slijede ono što vide kao svoju „vrhovnu mudrost”, a to je da bez obzira na to što se dogodi – bilo da ih se promatra ili uhiti i zatvori – jednom kada nešto pođe po zlu i njihova je sigurnost ugrožena, kao prvo, poriču da vjeruju u Boga, a kao drugo, izdaju sve što znaju, bez suzdržavanja. Zašto to čine? Jednostavno da bi se zaštitili od tjelesne patnje; stoga, otkrivaju sve što znaju. Prvo, izdaju crkvene starješine, a također otkrivaju tko su okružni i regionalni starješine i gdje žive, otkrivajući sve što znaju. Izdaju sve, čak i prije nego što budu mučeni. Nadalje, ako se od njih zatraži da potpišu „Tri izjave”, odmah potpisuju bez razmišljanja – na to su bili spremni cijelo vrijeme. To je zato da mogu izbjeći zatvor, izbjeći mučenje i kloniti se svake opasnosti od smrti. Toliko su plašljivi. Niti vjeruju u Božju suverenost, niti su u stanju riskirati svoje živote. Umjesto toga, smišljaju svaki mogući način da se zaštite. Za njih je najbolja metoda izdati druge i crkvu – to je najučinkovitiji način. Koriste izdaju drugih kao cijenu da osiguraju vlastitu sigurnost i izbjegnu svaku patnju. To je nešto što su unaprijed isplanirali – to je njihova „vrhovna mudrost”. Recite Mi, je li kukavičluk takve osobe normalan kukavičluk? (Ne.) U čemu je onda ovdje problem? (Toliko su plašljivi da postaju Jude, spremni izdati braću i sestre i crkvu u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu. Takvi ljudi nisu istinski vjernici.) Ostavimo za sada po strani jesu li istinski ili lažni vjernici. Samo pogledajte njihovu ljudskost – oni misle da je vjerovanje u Boga nešto potajno i sramotno, a ne otvoreno i časno, i smatraju stvar vjerovanja u Boga, nešto tako otvoreno, časno i pozitivno, nečim negativnim – što ti misliš, kakvi su to ljudi? (Smušeni ljudi, koji su pomalo iskvareni.) Njihovo stajalište i način shvaćanja stvari razlikuju se od onih kod normalnih ljudi. Ponekad čak mogu proglasiti bijelo crnim, nesposobni razlikovati ispravno od pogrešnog. Kako je moguće da bi vjernici u Boga namjerno bili potajni? To je zato što je ovaj svijet previše zao – zakon ne štiti vjersku slobodu, a u još većoj mjeri sotonski režim mrzi Boga i neprijateljski se odnosi prema Božjem djelu. Ne dopušta postojanje pozitivnih stvari i svim silama progoni one koji vjeruju u Boga. Dakle, u takvim društvenim okolnostima, vjernici nemaju drugog izbora nego djelovati oprezno kada se okupljaju i vrše svoju dužnost; ne usuđuju se to činiti otvoreno. Izvana može izgledati kao da su pritajeni poput lopova, ali zapravo je to u potpunosti zbog konteksta progona, zar ne? (Da.) Pa kako veliki crveni zmaj opisuje čin vjerovanja u Boga i vršenja dužnosti? Kao „sumnjivo ponašanje”. Je li to sumnjivo ponašanje? (Ne.) To nije sumnjivo ponašanje – to je nešto što ljudi čine jer nemaju drugog izbora. Jesu li ti ljudi učinili nešto nezakonito? (Ne.) Nisu učinili ništa nezakonito niti išta protiv vlade, a još manje su prekršili zakon ili narušili javni red i mir. Što su ti ljudi radili? Jednostavno su vršili dužnost stvorenih bića. Ovaj je rad najvrjedniji, najznačajniji i najpravedniji pothvat na svijetu. Ali zato što je ovaj svijet zao i mračan i proglašava bijelo crnim, on najpravedniji, najvrjedniji i najznačajniji pothvat naziva „sumnjivim”. To je Sotonino tumačenje. Je li Sotonino tumačenje istina? Je li pozitivno? (Ne.) Sigurno nije. Međutim, kada plašljivi ljudi čuju ovo tumačenje, ne samo da se u svom srcu u potpunosti slažu s njim, već i prihvaćaju ovo tumačenje od Sotone. Kao rezultat toga, oni također misle da je vjerovanje u Boga i potajno vršenje dužnosti neprimjereno i da mora biti pogrešno. Uvijek se boje da će jednog dana i njih progoniti društvo i vlada, bez mogućnosti za obranu i bez ikoga tko bi im pomogao ili ih spasio. Stoga se posebno boje da će ljudi saznati za njihovo vjerovanje u Boga. U svom srcu ne priznaju da su riječi koje je Bog izrazio istina, niti da je put kojim Bog vodi ljude ispravan, a ipak i dalje žele primiti blagoslove od Boga. Nije li to proturječno? Na kraju se osjećaju nevjerojatno ogorčeno što vjeruju u Boga i trpe te muke u takvom okruženju. Zašto se osjećaju ogorčeno? Zato što se duboko boje zlog režima na ovom svijetu i zlih sila đavola i Sotona, i uvijek se boje da će ih đavoli i Sotone mučiti i oduzeti im život. Budući da nemaju nikakve stvarne vjere u Boga, postupaju posebno plašljivo, čak do te mjere da uopće ne vrše svoju dužnost. Ako nema apsolutno nikakve opasnosti, pohađat će okupljanja ili komunicirati s braćom i sestrama, ili činiti neke stvari za crkvu, ali se jednostavno ne usuđuju priznati da vjeruju u Boga, da su dio crkve, niti ustati da svjedoče za Boga ili da vrše svoju dužnost – duboko su uplašeni. Nemaju stvarne vjere u Boga, a ipak i dalje žele primiti blagoslove i dobro odredište od Boga. Biste li vi rekli da je to proturječno? (Da.) Zar im nije korist pamet pomutila? (Da.) Te je ljude obuzela pohlepa za osobnim dobitkom. Ne vjeruju da Bog ima suverenost nad svime, a ipak i dalje žele primiti blagoslove od Boga. Ne vjeruju da su rad crkve i dužnost koju braća i sestre vrše pravedni, vrijedni i značajni. Posebno se boje vršenja važnih dužnosti, ili da će starješine i djelatnici često tražiti od njih da izađu i rješavaju stvari, bojeći se da će, ako nešto pođe po zlu, biti upleteni. Ti plašljivi ljudi, kada se suoče s opasnošću, mogu postati Jude i izdati crkvu – ovo je također vrsta opasnog pojedinca.

Koja još očitovanja imaju plašljivi ljudi? Ti ljudi se u svakom trenutku mogu odreći Božjeg imena i odbaciti ga, u svakom trenutku mogu izdati Boga i u svakom trenutku mogu postati Jude. Plašljivi ljudi nisu dostojni ući u kraljevstvo nebesko – nije li tako? (Da.) Koja je kobna slabost plašljivih ljudi? (Boje se smrti i mogu počiniti izdaju.) Ti se ljudi sramotno provlače kroz život, žude za životom i boje se smrti. Strah od smrti njihova je kobna slabost. Sve dok ih se ne natjera da umru, voljni su učiniti bilo što – bilo da postanu Juda, sin uništenja ili budu prokleti – voljni su učiniti bilo što, samo da mogu živjeti. Život je njihov najviši cilj. Bez obzira na to kako u zajedništvu razgovarate o tome da su život i smrt ljudi u Božjim rukama; da Bog upravlja sudbinom ljudi, ima suverenost nad njom i orkestrira je, i da bi se ljudi trebali pokoriti Božjim orkestracijama i aranžmanima, oni niti vjeruju u te riječi, niti ih prihvaćaju. Oni samo misle da je rijetka prilika ponovno se roditi kao čovjek, pa apsolutno ne smiju umrijeti; također misle da će se, jednom kad umru i njihovo tijelo propadne, njihova duša ili ponovno roditi kao životinja ili postati lutajući duh, te da više nikada neće imati priliku ponovno se roditi kao čovjek. Stoga se posebno boje smrti. Za njih je smrt katastrofalna nesreća, a ne dobra prilika za sljedeću reinkarnaciju, niti novi početak za drugo ponovno rođenje. Stoga ne štede truda da sačuvaju svoj život. Čak i ako to znači izdati druge ili nanijeti bilo kakvu štetu crkvenom radu, oni neće oklijevati; čak i ako to znači napustiti Božje ime, nije ih briga za posljedice – stalo im je samo do toga da žive sigurno. Kakvi su to ljudi? (Ljudi koji se provlače kroz sramotan život.) Oni su ništarije koje se provlače kroz sramotan život! Žive bez dostojanstva i integriteta, spremni učiniti bilo što samo da ostanu živi, spuštajući se na najniže grane. Neki su ljudi već u svom srcu smislili što će učiniti prije nego što se suoče s opasnim okruženjem: „Ako me uhite, jednostavno ću progovoriti. Kad vas veliki crveni zmaj muči, prijeti vam i zastrašuje vas, tjerajući vas da izdate crkvu, vi svi odbijate reći ijednu riječ. Pa, ja nisam tako glup kao vi, koji biste radije trpjeli fizičku bol nego progovoriti. Ja bih progovorio i prije nego što bi me istukli ili zastrašili – vidite kako sam pametan! Kako se kaže: ‚Mudar se čovjek prilagođava okolnostima.’ Što je tako loše u tome da izdam braću i sestre iz crkve? Svatko mora biti sebičan, zar ne? Nije li glupo ne brinuti se za sebe?” Prije nego što se išta dogodi, oni su već smislili kako se zaštititi. Odavno su sve to promislili. Koji je njihov kredo po kojem se vladaju? „Zašto bi si čovjek otežavao život? Zašto biti tako tvrdoglav? Samo ako si dobar prema sebi, ovaj život neće biti uzalud proživljen!” To je njihov kredo po kojem se vladaju. Nemaju moralnih granica. Što vi mislite, što bi trebalo učiniti s takvim ljudima? (Ako se takvi ljudi otkriju, moraju se mudro ukloniti – oni su tempirane bombe.) Točno, oni su tempirane bombe. Oni su krajnje plašljivi i kad dođe opasnost, izdat će crkvu. Ako netko ima normalnu ljudskost, koristit će mudre metode da odgovori na opasna okruženja i imat će istinsku vjeru u Boga. Neće dopustiti da mu pohađanje sastanaka ili vršenje dužnosti bude ometeno i učinit će sve što može da se da za Boga na temelju svog rasta i okolnosti. To je očitovanje normalne ljudskosti. Ali plašljivi ljudi posebno cijene svoj život; žude za životom i boje se smrti, vrednujući svoj život iznad svega. Oni nemaju istinsku vjeru u Boga i ne mogu vidjeti da Bog ima suverenost nad svime. Stoga, kad se suoče s progonom, prirodno se otkrivaju kao plašljivi ljudi. Plašljivi ljudi mogu postati Jude da bi zaštitili sebe. Takvi su ljudi opasni elementi, oni su zastrašujući pojedinci. Crkva im apsolutno ne može dodijeliti nikakav posao, niti im dopustiti da vrše bilo kakvu dužnost. Inače, ako počine izdaju, šteta za crkveni rad bila bi prevelika; to bi nanijelo više štete nego koristi.

Kako se očituje sumnjičavost kod ljudi koji su plašljivi i sumnjičavi? Neki ljudi nikada ne mogu jasno sagledati različite aspekte rada Božje kuće. Ne znaju točno koje djelo Bog obavlja, niti jesu li riječi koje Bog govori istina. Nemaju ispravno shvaćanje ili gledište o tim stvarima, pa ne mogu potvrditi što se točno vrši u radu Božje kuće, koje rezultate taj rad želi postići, niti vrši li se on radi spasenja ljudi. Ništa od toga ne mogu jasno vidjeti. Također im nije jasno što je crkva. Bez obzira na to koliko propovijedi čuju, ne razumiju ni najmanje istine. Uvijek sumnjaju u braću i sestre koji vrše svoje dužnosti, misleći u sebi: „Ovi su ljudi neprestano zaposleni, dolaze i odlaze svaki dan – što točno rade?” Osobito u kontekstu vjerovanja u Boga i vršenja dužnosti u zemlji velikog crvenog zmaja, starješine i djelatnici razgovaraju u zajedništvu i raspravljaju o određenim segmentima crkvenog rada – kao što su administrativni poslovi, kadrovski poslovi, opći poslovi, a posebno neki poslovi koji uključuju preuzimanje rizika – a da o tome ne obavještavaju običnu braću i sestre. To ih štiti, a ne šteti im. Međutim, neki to ne shvaćaju i uvijek se žele raspitivati o tim stvarima. Na primjer, raspituju se gdje se tiskaju knjige ili gdje su smješteni određeni starješine i djelatnici. Bi li ti koristilo da znaš te stvari? (Ne.) Gubiš li išta ne znajući te stvari? (Ne.) Nepoznavanje tih stvari ne utječe na tvoje jedenje i pijenje Božjih riječi, ne utječe na tvoje postizanje istine i zasigurno ne ometa tvoj ulazak u život ili preobrazbu tvoje naravi. Dakle, nije li nepotrebno raspitivati se o tim stvarima i istraživati te stvari? Neki ljudi koji obavljaju dužnost ugošćavanja uvijek su sumnjičavi. Kad ih starješine i djelatnici ne upoznaju sa svojim razgovorima u zajedništvu i raspravama o crkvenom radu, oni misle: „Zašto se starješine i djelatnici uvijek sastaju i razgovaraju u zajedništvu meni iza leđa? Kakve aktivnosti smišljaju?” Nisu upoznati s osobnim podacima nekih starješina i djelatnika pa se počinju pitati: „Zašto me ne upoznaju s tim? Ne znam njihova imena, gdje žive, niti kakva je njihova stvarna situacija. Mogu li me ti ljudi prevariti ili mi nauditi dok me vode u mojoj vjeri u boga?” Postoje i neki osjetljivi poslovi, kao što su poslovi koji uključuju prinose ili neki opasni poslovi – to su stvari o kojima se u prvom redu ne bi trebalo pitati, a ipak se ti ljudi uvijek žele raspitivati o njima. Kad im drugi ne daju odgovore, postaju još sumnjičaviji. Osobito postoje neki ljudi koji u početku nikada nisu imali mnogo vjere u Boga – nakon što su povjerovali u Boga, vide da im obiteljski posao ide bolje i da su članovi njihove obitelji zdravi, pa misle da je to Božja milost i blagoslov. Iz te prolazne sreće, prinesu nešto novca, ali onda se počnu pitati: „Gdje je potrošen novac koji sam darovao? Je li korišten za crkveni rad? Je li uložen u posao ili korišten za nezakonite aktivnosti?” Uvijek se žele raspitivati i saznavati o tim stvarima i uvijek žele doći do dna tih stvari. Sumnje nekih ljudi su još jače. Na primjer, kad crkva kupi neku opremu ili aparate zbog potreba rada, ili kad pruži neku skrb i pomoć za svakodnevni život onih koji vrše svoju dužnost, takva sumnjičava osoba uvijek sumnja: „Novac se troši na toliko različitih područja – odakle dolazi? Bavi li se i crkva nekom vrstom biznisa? Ima li bogatog pokrovitelja ili nekog moćnog podupiratelja iza kulisa? Postoji li neka skupina koja podupire crkvu?” Osobito kad su izloženi nekim neutemeljenim glasinama i đavolskim riječima od vlasti koje kleveću crkvu – tvrdnjama poput: „Taj i taj iz crkve je počinio ubojstvo i prekršio zakon”, „Ta i ta osoba je zločinac za kojim traga država”, „Taj i taj je pobjegao u inozemstvo s ogromnom svotom novca”, i tako dalje – njihove sumnje u crkvu i u Božje djelo postaju još jače. Imaju li takvi ljudi normalno razmišljanje? Mogu li jasno vidjeti načela koja bi vjernici trebali slijediti? Većina ljudi, jednom kad su sigurni da je ovo Božje djelo, više nemaju sumnje u Boga. Bez obzira na to kakvi se problemi ili kakvi ljudi pojave u crkvi, u stanju su im pristupiti u skladu s Božjim riječima. Čak i ako zli ljudi ili antikristi uzrokuju ometanja, mogu to ispravno shvatiti. Nikada ne sumnjaju u Boga ili Božje djelo, niti u crkvu ili Božju kuću. Najviše što mogu imati su mišljenja o određenim pojedincima ili neke predodžbe o Božjem djelu, ali to mogu postupno riješiti kroz crkveni život. Ali sumnjičavi ljudi su drugačiji. Od samog početka svoje vjere u Boga, nose sumnje i svakakve predodžbe. Nisu sigurni jesu li Božje riječi istina, nisu sigurni je li to što Bog izražava te riječi Božje djelo, a još su manje sigurni je li okupljanje braće i sestara Božja crkva. Neprestano gaje sumnje i uvijek traže činjenične dokaze kako bi potvrdili da su njihove sumnje ispravne. Kakav je to stav? Misliš li ti da ljudi s takvim stavom mogu razumjeti istinu u svojoj vjeri u Boga? (Ne.) Nikada neće moći razumjeti istinu. Na što se najviše usredotočuju u svom srcu? Uvijek razmišljaju: „Tko su ti ljudi? Je li ovo neka vrsta društvene organizacije? Iako Božja kuća osigurava troškove života tim ljudima dok ih ja ugošćujem, ja i dalje preuzimam rizik time što sam im domaćin. Dakle, hoće li se Bog sjetiti mojih dobrih djela? Ako ih se Bog ne sjeti, nije li moje ugošćivanje bilo uzaludno?” U srcu neprestano imaju takve sumnje. Misliš li ti da oni dragovoljno ugošćuju braću i sestre? (Ne.) Čine to isključivo iz želje da dobiju blagoslove, dok su ispunjeni sumnjama. Osobito kad čuju neke stvari koje ne mogu jasno vidjeti i koje smatraju negativnima prema svojim predodžbama, sumnje u njihovom srcu se povećavaju. Na primjer, tijekom sastanaka netko može pokrenuti teme koje se tiču postupaka režima velikog crvenog zmaja i ružnih lica kraljeva đavola, ili se ponekad razgovor u zajedništvu o istini dotiče tlačenja i uhićenja koja provodi veliki crveni zmaj, njegove priroda-biti, i tako dalje. Te teme zapravo ne uključuju politiku – one samo pomažu ljudima da nauče razlučiti velikog crvenog zmaja i jasno vide njegovo lice, kako bi ga mogli mrziti i odbaciti te više ne biti sputani i vezani utjecajem Sotone. Ali kad sumnjičavi ljudi čuju takve teme, plašljivi su i uplašeni: „Ovi ljudi čak raspravljaju o politici! Nisu li oni politički kriminalci? Nisu li oni kontrarevolucionari? Ove su teme previše osjetljive! Brzo, zatvorite prozore, zaključajte vrata, isključite internet i telefonske linije! Ako nas vlada prisluškuje, mogli bismo biti u velikoj nevolji! Sigurno bismo dobili doživotne kazne!” Oni ne žele slušati takve teme i pokušat će na sve načine prekinuti razgovor u zajedništvu kako bi spriječili da se o njima raspravlja. Misle u sebi: „Kakav točno rad ovi ljudi obavljaju? Kaže se da se Bog ne miješa u ljudsku politiku, pa zašto ovi ljudi govore o politici? Zar vjernici ne bi trebali govoriti samo o stvarima vjere u Boga? Zašto raspravljaju o ovim stvarima? Nije li to samo prizivanje nevolje? Ako žele govoriti o ovim stvarima, mogu to činiti gdje god žele, ali ne smiju to činiti u mojoj kući. Ne želim imati posla s tim!” Oni ništa ne mogu jasno vidjeti. Kad čuju neke glasine koje je izmislila vlada, ne samo da ih ne uspijevaju razlučiti, već njihove sumnje postaju još jače. Da su često sumnjičavi i skeptični prema skupini zlih demona na vlasti ili prema antikristovim snagama i sektama zlih duhova unutar religije, to bi im zapravo pomoglo da se zaštite. Ali u crkvi u kojoj Bog djeluje, Bog je izrazio toliko istine, a oni je još uvijek ne mogu razumjeti i ne mogu utvrditi da je to istiniti put. Nakon što su tako dugo slušali propovijedi i vidjeli Boga da toliko govori, njihova sumnjičavost ostaje neriješena, a njihove predodžbe i uobrazilje nisu iskorijenjene. Jasno je da je njihov kov preslab, da nemaju nikakvu sposobnost shvaćanja i da nisu ljudi koji teže istini. Od početka svoje vjere u Boga, nikada nisu vjerovali da Bog ima suverenost nad svime i nikada nisu vjerovali da su sve Božje riječi istina; još manje su vjerovali da je rad Božje kuće u potpunosti vođen Duhom Svetim. Kao rezultat toga, sve ih čini sumnjičavima. Na primjer, kad tijekom sastanaka razgovaramo u zajedništvu o razlučivanju različitih vrsta ljudi, možemo govoriti o tome kako antikristi zaluđuju ljude; ili kako neki ljudi ne obavljaju nikakav stvarni posao unatoč tome što sve što konzumiraju i u čemu uživaju potječe od Božjih prinosa, što predstavlja život na račun crkve; ili kako neki ljudi kradu ili rasipaju prinose; ili kako se pojedinci u crkvi upuštaju u razvratne aktivnosti; ili kako neki ljudi čine stvari koje sramote Boga dok propovijedaju evanđelje. Raspravljamo o tim stvarima kako bi ljudi mogli naučiti razlučivati druge i kako bi mogli gledati na ljude i stvari u skladu s Božjim riječima i istina-načelima, izvlačiti pouke i učiti iz tih stvari te izbjeći da ih drugi zaluđuju ili sputavaju. Međutim, kad sumnjičavi ljudi čuju te stvari, kažu: „O, ne! Ovo je Božja kuća, mjesto gdje se vrši Božje djelo – kako se takve stvari mogu ovdje događati? Čini se da sam prije bio u pravu što sam sumnjao. Od sada moram biti još oprezniji. Ljudi su previše nepouzdani, a ni Božja kuća nije pouzdana. Je li Bog onda pouzdan? Tko zna – možda ni Bog nije pouzdan.” Vidite, oni ne razumiju istinu, niti je mogu shvatiti. Bez obzira o kojem se aspektu istine razgovara u zajedništvu u Božjoj kući, do kojeg zaključka oni na kraju uvijek dođu? Da su bili u pravu što su sumnjali svih tih godina i da to nije bilo nepotrebno. Ako oni koji teže istini i imaju razmišljanje normalne ljudskosti čuju te stvari, mogu se ispravno odnositi prema njima. S jedne strane, njihovi se horizonti šire i iz tih stvari stječu sposobnost razlučivanja. S druge strane, mogu izvući pouke i učiti iz tih stvari te razumjeti da ljudi ne mogu slijediti druge ljude, da trebaju razlučivati druge i razumjeti više istine, te da čovjek može biti zaluđen u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu ako ne razumije istinu, a jednom kad razumije istinu i ima rast, neće biti sputan, zaluđen ili kontroliran od strane drugih. Sumnjičavi ljudi, međutim, nikada neće tako razmišljati. Što više Božja kuća razgovara u zajedništvu o razlučivanju različitih vrsta ljudi i stvari, to više osjećaju da su njihove sumnje ispravne i potvrđene: „Vidite, ja sam pametan! Dobro je što sam ostao oprezan. Ljudi često kažu da sam sumnjičav i nepovjerljiv, ali činjenice dokazuju da sam bio u pravu što sam sumnjao. Pogledajte kako ste vi svi glupi – u svojoj vjeri u boga, znate samo vršiti svoje dužnosti i govoriti o svom iskustvenom znanju. Kakva je korist od toga? Može li te to zaštititi? Ne! Bez obzira na to s kakvim se situacijama suočavaš, možeš se zaštititi samo ako si oprezniji i više preispituješ stvari. Moraš se čuvati svakoga. Ne možeš se osloniti ni na koga kao na sebe, čak ni na vlastite roditelje!” Recite Mi, kakvi su to ljudi? Jesu li oni vjernici u Boga? (Ne.) Bez obzira na to o kakvom radu Božja kuća razgovara u zajedništvu ili koje vrste ljudi razlučuje, i bez obzira na to kakva okruženja Bog postavlja za ljude, svrha je da Božji izabrani narod iz tih stvari nauči lekcije, da prime obuku u kraljevstvu na praktičniji način i da – kroz te praktične lekcije – dođu do razumijevanja istine, steknu sposobnost razlučivanja ljudi, jasno vide ljude i različite stvari, te tako bolje razumiju na koje se stvarne ljude, događaje i stvari odnose riječi i istine koje Bog izražava. Ali sumnjičavi ljudi ne samo da nisu u stanju naučiti nikakve lekcije iz tih stvari, već umjesto toga postaju još sumnjičaviji i lukaviji.

Kad god nešto kažu ili učine u Božjoj kući, neki sumnjičavi ljudi su uvijek izuzetno oprezni, neprestano se bojeći da će ih braća i sestre ili starješine i djelatnici orezati ili čak mučiti. Kažu: „Ako prestanem vjerovati u Boga i napustim crkvu, hoće li mi se crkva osvetiti?” Trebali bi biti mirni u vezi s tim. Ako bezvjernik napusti crkvu, to je sretan događaj za sve strane – svima koristi. Dakle, ako želiš napustiti crkvu ili odustati od svoje dužnosti da bi se vratio kući i živio svoj život, trebaš to hrabro iznijeti bez ikakvih briga. Mogao bi također napisati izjavu u kojoj stoji: „Od tog i tog datuma, službeno napuštam Crkvu Svemogućeg Boga i povlačim se iz redova onih koji vrše svoju dužnost.” To je u potpunosti dopušteno. Vrata Božje kuće su otvorena i ti možeš hrabro otići bez brige da će ti se itko osvetiti. Nema potrebe za strahom ili sumnjom. Vidiš li ti ikakve zle ljude među ovim ljudima u crkvi? Apsolutno ne. Čak i ako postoje zli ljudi, oni moraju biti uklonjeni. Većina ljudi je prilično poštena i voli hodati ispravnim putem u životu. Osveta ili nanošenje štete drugima krši istina-načela i oni nikada ne bi mogli učiniti takvo što. Što vi mislite da je pogrešno u načinu na koji se sumnjičavi ljudi vladaju? Oni imaju samo nepovjerljiv um, ali nimalo inteligencije. Vjeruju da je njihov lukav, prijevaran i nepovjerljiv um najviši oblik mudrosti kada je u pitanju njihovo vladanje. Ne zanimaju ih istina-načela niti Božje djelo i riječi – niti ih razumiju niti ih nastoje tražiti. Umjesto toga, žive samo prema Sotoninim filozofijama, misleći: „Bez obzira na to što me zadesi, trebao bih više preispitivati stvari. Osim toga, mislim da je razumno sumnjati u bilo koga, i bez obzira na to jesu li moje sumnje u skladu s činjenicama, to je opravdano. Ukratko, više sumnje kad se suočim sa situacijama meni koristi.” Kao rezultat toga, bez obzira na to koliko godina vjeruju u Boga, nikada ne tragaju za istinom u Božjim riječima, niti traže odgovore u Božjim riječima kako bi riješili različite probleme i sumnje koje imaju. Umjesto toga, oslanjaju se na vlastiti um, nepovjerljiv mentalitet, filozofije za ovozemaljsko ophođenje ili vlastita životna iskustva kako bi analizirali te stvari i nosili se s njima. Na kraju, što se više susreću s različitim situacijama i što više informacija različitih vrsta čuju, ne samo da njihova sumnjičava priroda ostaje nepromijenjena, već njihove sumnje sve više rastu. Na primjer, kad takva sumnjičava osoba vjeruje u Boga godinu ili dvije i čuje za incident u Zhaoyuanu koji je izmislila KPK kako bi oklevetala Božju kuću, misli: „Možda je to učinila Božja kuća. Čak i ako to nije naredila Božja kuća, sigurno su to učinila neka obična braća i sestre, a vi jednostavno ne priznajete.” Nakon što vjeruju u Boga tri do pet godina, i dalje vjeruju u verziju događaja velikog crvenog zmaja. Čak i nakon osam do deset godina, njihove sumnje u vezi s Božjom kućom ostaju neriješene. Ne vjeruju da je veliki crveni zmaj smjestio crkvi i oklevetao crkvu; jednostavno pretpostavljaju da su to učinili ljudi iz Božje kuće. Vidiš, kad oni gledaju na neku stvar, nikada to ne čine na temelju Božjih riječi ili istina-načela – vjeruju u verziju velikog crvenog zmaja i gledaju na stvar sa stajališta đavola i Sotone. Bez obzira na to kako Sotona tlači Božji izabrani narod i brutalno postupa s njim, oni smatraju da je to razumljivo, ali nikada ne vjeruju da je Božja kuća nevina ili da su braća i sestre koji trpe progon zbog vjere u Boga nevini. Iako vlastitim očima vide da su braća i sestre u Božjoj kući svi ljudi koji su pošteni i drže se svog mjesta, u svom srcu uvijek bez ikakve sumnje vjeruju u stvari koje je veliki crveni zmaj učinio da okleveće crkvu. Iako, vjerujući u Boga, takvi ljudi mogu podnijeti teškoće, platiti cijenu, pa čak i davati prinose, oni na kraju ipak ostaju bezvjernici. Zapravo, sumnjičavi ljudi su problematičniji od onih koji ne vole ili ne prihvaćaju istinu. Na koji su način problematičniji? Oni koji nisu zainteresirani za istinu potpuno su ravnodušni i nezainteresirani za crkveni rad i vršenje dužnosti; bez obzira na to kako vjernici slijede Boga ili vrše svoje dužnosti, to im je nevažno. Kao rezultat toga, nemaju sumnji u vezi sa stvarima vjere u Boga ili vršenja dužnosti i u osnovi se nikada ne raspituju o crkvenim poslovima. Ali sumnjičavi ljudi su potpuna suprotnost – vole se raspitivati o glasinama. Zašto se žele raspitivati o tim stvarima? Jedan od njihovih ciljeva je definitivno: „Ako se više raspitujem i više znam, to će mi pomoći da unaprijed pripremim svoj rezervni plan i da u svakom trenutku odlučim hoću li ostati ili otići.” Također se usredotočuju na raspitivanje o određenim stvarima, kao što je pravo ime određenog starješine ili djelatnika, gdje žive, kakvu karijeru imaju u svjetovnom svijetu ili zašto su napustili svoj dom da bi vršili svoju dužnost. Mogli bi se također raspitivati o onima koji propovijedaju evanđelje, kao na primjer, kome su propovijedali, koji od članova njihove obitelji vjeruju u Boga, koliko godina propovijedaju evanđelje, koliko su ljudi zadobili, i tako dalje. O svim tim stvarima se raspituju vrlo detaljno. Sumnjičavi ljudi vole prikupljati takve informacije i nakon što ih prikupe, osjećaju se spokojno, misleći da je vrlo potrebno znati te stvari i da te informacije mogu iskoristiti u ključnim trenucima. Sumnjičavi ljudi znaju previše. Oni su „baze podataka s informacijama” i čak znaju neke stvari koje starješine i djelatnici ne znaju, poput toga tko je otišao u inozemstvo vršiti svoju dužnost i u koju je zemlju otišao – znaju čak i te stvari o ljudima koji odlaze u druge zemlje. Ali ako ih ti upitaš koja je epizoda propovijedi nedavno izdana, neće ti znati reći. Nikada ne obraćaju pažnju na stvari ulaska u život, ali kad se radi o osobnim podacima braće i sestara i nekim okolnostima u crkvi, te su im stvari vrlo jasne. Jedan od njihovih ciljeva čestog raspitivanja o stvarima jest da saznaju više o svim vrstama okolnosti, nakon čega si u svakom trenutku mogu pripremiti izlaz. Vjeruju da bi bilo izuzetno glupo ne razmišljati o svom izlazu – da upotrijebimo riječi nevjernika, bilo bi to kao da „pomažu nekome brojati novac nakon što ih je taj izdao.” U stvarnosti, oni su poput pokvarene stare hrane, ne vrijede ni centa, a ipak sebe smatraju vrlo vrijednima. Što vi mislite, jesu li ti ljudi sumnjičavi? (Da.) To su zaista sumnjičavi ljudi. Sumnjičavi ljudi imaju posebno lukavu i prijevarnu ljudskost. Neki ljudi smatraju lukavost i prijevaru znacima visoke inteligencije, ali to je pogrešno. U stvarnosti, ti lukavi i prijevarni ljudi su izuzetno glupi i nemaju nikakav kov. Njihov je kov tako loš, a to je već teško promijeniti; to što su također lukavi znači da ih je još teže izliječiti. Ako netko samo ima slab kov, ali je relativno pošten i nije lukav, te može iskreno vršiti svoju dužnost, možda još uvijek ima tračak nade da bude spašen. Ako ima slab kov i donekle je prijevaran, ali može prihvatiti istinu i poznaje sebe, možda ima tračak nade da odbaci svoju prijevarnu narav. Ako može razumjeti istinu i postupno je spoznavati i ulaziti u nju, njegova sumnjičavost bi se mogla malo-pomalo ukloniti. Ali nažalost, ti ljudi su i lošeg kova, i prijevarni i lukavi, a također su u velikoj mjeri glupi. To je kao slijepac koji pati od bolesti očiju – nema lijeka, zar ne? (Da.) Takvi su ljudi nepopravljivi. Budući da su ti ljudi sumnjičavi do nepopravljive mjere, što vi mislite kako bi se s njima trebalo postupati? (Ako se takvi ljudi otkriju, moramo ih se čuvati. Sposobni su izdati crkvu kako bi zaštitili sebe; oni su opasni pojedinci. Možemo tražiti prilike da ih razotkrijemo i uklonimo, ili ako ne možemo naći priliku za to, možemo ih na mudar način nagovoriti da odu.) Jednom kad si siguran da je netko sumnjičava osoba, nemoj imati posla s njom. Imati posla s njom donijet će samo nevolje. Ako imaš posla s njom, uvijek će te pokušati ispipati. Ako namjeravaš izaći, pažljivo će te promatrati, neprestano pitajući: „Kamo ideš? Koliko ćeš dana biti odsutan? Što ćeš raditi?” Kad se vratiš, pitat će: „Koga si sreo? Jesi li obavio svoj zadatak? O čemu ste vi svi razgovarali?” Ako im ne odgovoriš, žalit će se: „Ništa mi ne da znati. Ne vjeruje mi, zar ne? Ne ponaša se prema meni kao prema članu Božje kuće! Rekao je da ide vršiti crkveni rad, ali zašto je to krio od mene? Sigurno je otišao učiniti nešto nezakonito.” Uvijek će te špijunirati iza tvojih leđa. Takvi su ljudi zaista problematični. Raspituju se o mnogo stvari, želeći sve znati. Ali kad saznaju te stvari, ne mogu ih čisto shvatiti niti se ispravno odnositi prema njima, a također pokušavaju u njima pronaći sumnjive dijelove, što uzrokuje da njihove sumnje rastu sve više i više. Pretpostavimo da ih ti savjetuješ, govoreći: „Budući da imaš tako velike sumnje u Boga i budući da ne vjeruješ da su Božje riječi istine i da mogu pročistiti i spasiti čovjeka, ti bi jednostavno trebao prestati vjerovati u Boga!” Oni to neće htjeti učiniti – i dalje će htjeti vjerovati te će i dalje htjeti dobiti blagoslove. Nisu li ti ljudi problematični? (Da.) Lako je nositi se s tim ljudima. Ako mogu donijeti veliku nevolju crkvi, onda ih brzo nagovorite da odu. Ti ljudi nisu vrijedni povjerenja, nemaju sposobnost shvatiti istinu, pa čak i ako mogu vršiti nešto malo dužnosti, donijet će veliku nevolju Božjoj kući – nanose više štete nego koristi. Stoga je nužno nagovoriti ih da odu.

Plašljivi ljudi su problematični i sumnjičavi ljudi su također problematični. Ali ljudi koji su i plašljivi i sumnjičavi još su problematičniji. Ti su ljudi izuzetno bojažljivi i boje se smrti, te su sumnjičavi prema svemu, neprestano sumnjajući hoće li zbog vjere u Boga biti prevareni. Boje se da bi njihova budućnost mogla biti ugrožena i misle da se uhićenje i progon, koji bi doveli do njihove smrti, nimalo ne bi isplatili. Ako su sumnjičavi do te mjere, koji je za njih smisao vjerovanja u Boga? Ne otežavaju li si time samo život? Čuvaju se braće i sestara i svakog radnog aranžmana Božje kuće kao da se čuvaju prevaranata, baš kao što se čuvaju velikog crvenog zmaja ili đavola i Sotona. Neki ih ljudi još uvijek pokušavaju savjetovati, govoreći: „Samo se pobrini da marljivo vjeruješ u Boga, teži istini i dobro vrši svoju dužnost, i Bog će te odobriti.” Ali što oni misle u sebi? „Ti želiš da ja ispravno vršim svoju dužnost, ali jednom kad postanem poznat i veliki crveni zmaj me uhiti, neće li to biti moj kraj?” Ako je to zaista njihov način razmišljanja, onda ih nema smisla pokušavati savjetovati. Oni su izuzetno bojažljivi i uvijek se užasavaju smrti. Kad čuju da su vjernici u Boga uhićeni, toliko se uplaše da se pomokre u hlače. Ali kad se radi o varanju i muljanju ljudi u poslu, bez obzira na to u koliku nevolju upadnu, nimalo se ne boje – u tom su pogledu prilično odvažni. Ipak, kad se radi o stvarima vjere u Boga, oni su krajnje bojažljivi. Puni su svakakvih sumnji u vezi s braćom i sestrama, u vezi s Božjom kućom, a posebno u vezi s Bogom i Božjim riječima i djelom, i nikakav razgovor u zajedništvu ne može riješiti te sumnje. Bez obzira na to koliko godina vjeruju, i dalje ne znaju što znači vjerovati u Boga ili zašto se trebaju okupljati i vršiti svoju dužnost. Očito je da ti ljudi imaju umanjenu inteligenciju te su prilično lukavi i prijevarni. Takve ljude treba brzo nagovoriti da odu. Ako prestanu dolaziti na okupljanja i više ne žele vršiti svoju dužnost jer su plašljivi ili iz bilo kojeg drugog razloga, onda je to savršeno – to nas pošteđuje muke da ih uklanjamo i izbjegava gnjavažu. Ako se jednog dana ponovno zainteresiraju za vjeru u Boga i požele se vratiti vjeri u Boga, možeš im reći: „Kao vjernik u Boga, mogao bi u svakom trenutku biti uhićen i zatvoren, a postoji čak i rizik da izgubiš život. Ali ako ne vjeruješ u Boga i umjesto toga posluješ u svijetu i zarađuješ mnogo novca, možda ćeš moći uživati u nekoliko ugodnih dana.” Nakon što to čuju, njihovo će se srce potpuno smiriti i više neće razmišljati o vjeri u Boga. Mislit će: „Konačno, moje godine brige i straha su gotove. Ne moram više sumnjati u crkvu, braću i sestre, ili Božju kuću. Konačno sam se oslobodio.” I baš tako, ti plašljivi i sumnjičavi ljudi su uvjereni da odu. To rješava veliku nevolju, zar ne? (Da.) To je dobro rješenje.

L. Biti sklon izazivanju nevolja

Pogledajmo sljedeće očitovanje: biti sklon izazivanju nevolja. Znate li kakvi su ljudi skloni izazivanju nevolja? Jeste li se u crkvi susreli s takvim ljudima koji su skloni izazivanju nevolja? Bez obzira na njihovu dob, spol ili zanimanje kojim se bave u svijetu, ako uvijek izazivaju nevolje i uvijek čine stvari koje krše zakone i propise, donoseći negativne utjecaje u crkvu i stvarajući goleme prepreke radu na evanđelju, onda bi se crkva trebala pravovremeno obračunati s tim ljudima. Prvo, dajte im upozorenje, a ako je situacija preozbiljna, izbacite ih ili uklonite. Ne smijete im popuštati. Kakvi su to ljudi koji su skloni izazivanju nevolja? Na primjer, neki ljudi se, dok posluju ili vode tvornice u svijetu, druže sa sumnjivim pojedincima i često čine stvari koje krše zakone i propise. Danas utajuju ili djelomično plaćaju porez; sutra se bave prijevarom i obmanom, ili se čak upletu u sudske sporove zbog uzrokovanja smrti. Zbog tih stvari često primaju sudske pozive, provode dane vodeći parnice i neprestano su upleteni u sporove. Mogu li takvi ljudi iskreno vjerovati u Boga? To je nemoguće. Postoje i neki ljudi koji tvrde da vjeruju u Boga, ali se ponašaju na vrlo čudne i nenormalne načine. Danas uznemiravaju suprotni spol; sutra bi mogli nekoga seksualno napastovati i biti prijavljeni. Bi li ti rekao da su ti ljudi skloni izazivanju nevolja? (Da.) Dakle, mogu li takvi ljudi iskreno vjerovati u Boga? (Ne.) Ti ljudi koji su skloni izazivanju nevolja, nakon što povjeruju u Boga, i dalje se uvijek druže sa sumnjivim pojedincima iz društva i neprestano izazivaju sporove, kao što su sporovi oko emocionalnih pitanja, financija, imovine ili osobnih interesa. Ili, zbog nekog incidenta koji uzrokuje napetost u jednom od njihovih odnosa, ili zbog neravnomjerne podjele njihove nezakonito stečene dobiti, uvijek postoje ljudi koji im žele stvoriti probleme. Kada ih braća i sestre povremeno posjete kod kuće, mogu naići na te sumnjive ljude. Čak i kada su na okupljanjima ili obavljaju svoju dužnost, ti sumnjivi ljudi ponekad se pojave na vratima ili šalju uznemirujuće poruke, pa je svatko u društvu tih ljudi sklonih izazivanju nevolja vjerojatno uvučen u njihove nevolje; još je više vjerojatno da će rad i ugled crkve biti uvučeni i da će im biti nanijeta šteta od strane tih ljudi. Recite Mi, je li dobro da takvi ljudi ostanu u crkvi? (Ne.) Takve ljude također se mora ukloniti i s njima se obračunati.

Postoje i neki ljudi koji se, bez obzira na to kojim zanimanjem se bave u društvu, uvijek žele suprotstavljati vladi, vladinim dužnosnicima ili određenim društvenim skupinama i javnim osobama. Danas razotkrivaju nepravedne postupke vlade; sutra tuže neku skupinu ili organizaciju, zahtijevajući odštetu; prekosutra razotkrivaju privatni život javne osobe, zbog čega ih ljudi dolaze tražiti. Je li to izazivanje nevolja? (Da.) Čak i nakon što povjeruju u Boga, i dalje se žele miješati u društvena pitanja. Kada vide nešto što ih čini nezadovoljnima i ogorčenima, uvijek žele ustati u obranu pravde kako bi se istaknuli, ili napisati komentar ili članak kako bi sudili o tome što je ispravno, a što ne. Što se na kraju dogodi? Ne postignu ništa, već na kraju sebi navuku gomilu nevolja, upletu se u sudske sporove i unište si ugled. I uvijek postoje sumnjivi ljudi iz društva koji ih traže, želeći im se osvetiti ili poduzeti nešto protiv njih, pa žive u krajnjem strahu. Da bi pobjegli od takvog života i izbjegli nevolje, kupe nekoliko kuća, objašnjavajući: „Kao što se kaže: ‚Lukav zec ima tri jazbine.’ Samo je jedna od moje tri kuće poznata javnosti; nitko ne zna za druge dvije. Čuvam ih da ih crkva koristi i da u njima borave braća i sestre.” Misliš li da bi braća i sestre bili sigurni boraveći ondje? (Ne, ne bi.) Njihove riječi zvuče vrlo lijepo i njihove su namjere u tome dobre, ali s obzirom na njihov karakter i njihovu manu da su skloni izazivanju nevolja, tko bi se usudio boraviti u njihovoj kući? Ako bi ti boravio ondje, ljudi bi mogli pomisliti da si dio njihove obitelji. Ako ih netko traži da ih pretuče, ali ih ne može pronaći, zar ne bi umjesto njih istukao tebe? Neki su ljudi skloni izazivanju nevolja. Kada uobičajeno voze i prođu kroz neko zabačeno područje, može ih netko zaustaviti, izvući iz automobila, brutalno ih pretući i uputiti im upozorenje. Oni znaju da je to zato što su prvi nekoga uvrijedili i navukli nevolju na sebe, te da ih je onaj koga su uvrijedili htio zlostavljati. Nije li to upravo ono što su zaslužili? To je vrsta ljudi koja je sklona izazivanju nevolja. Nakon što počnu vjerovati u Boga, bez obzira na to o kojem pitanju crkva raspravlja, uvijek se žele umiješati; žele reći svoje mišljenje o tome i dati neke komentare, pokušavajući također navesti ljude da ih slušaju. Ako crkva ne usvoji njihove prijedloge, postaju krajnje nezadovoljni i ogorčeni, nesvjesni vlastitih sposobnosti. Bez obzira na to koliko gubitaka pretrpjeli, nikada ih ne pamte niti izvlače pouke iz svojih neuspjeha. Takvi ljudi stvaraju nevolje čak i kada vjeruju u Boga. S jedne strane, ne razumiju istinu, ali se i dalje uvijek žele uključiti u crkveni rad, pokušavajući se petljati u sve, što rezultira time da prekidaju i ometaju crkveni rad. S druge strane, kad god provedu mnogo vremena s bilo kojim bratom ili sestrom, donose nevolje i njima. Ljudi ove vrste koji su skloni izazivanju nevolja velika su muka. Misliš li da su ljudi koji izazivaju nevolje ljudi s kojima je lako imati posla? Jesu li to ljudi koji se dobro ponašaju? (Ne.) Oni definitivno nisu ljudi koji se dobro ponašaju. Općenito, ljudi koji žive pristojno skloni su dobrom ponašanju. Sve dok društvena pitanja nemaju nikakve veze s njihovom vjerom u Boga, oni se nipošto ne uključuju u njih niti se o njima raspituju. To se zove biti razuman, razumjeti vremena i shvaćati smisao stvari. Ovo društvo i čovječanstvo su tako opaki i složeni. Kao što nevjernici kažu: „U ovom kaotičnom dobu i kaotičnom svijetu, ljudi trebaju naučiti kako se zaštititi.” Štoviše, uvijek komentiraš društvena pitanja i želiš se u njih uključiti, ali to nije put kojim bi trebao ići u životu. Činiti te stvari nema nikakvu vrijednost i nije ispravan put u životu. Čak i ako si u stanju govoriti pravedno, to se i dalje ne računa kao pravedna stvar. Zašto ne? Zato što na ovom svijetu nema pravednosti; zli trendovi je ne dopuštaju. Ako uistinu možeš govoriti pravedne i poštene riječi u Božjoj kući, to ima vrijednost i značaj. Ali ako govoriš pravedne i poštene riječi u ovom zlom, iskvarenom i kaotičnom ljudskom svijetu, takve riječi lako prizivaju nevolje i donose opasnost. Ne bi li onda bilo vrlo glupo izgovarati takve riječi? Činiti to, ne samo da ti ne bi omogućilo da živiš na način koji ima vrijednost, već bi ti donijelo i beskrajne nevolje. Dakle, pametni ljudi vide da su ta društvena pitanja pošast te se od njih udaljavaju i izbjegavaju ih, dok glupi ljudi idu prema njima, navlačeći na sebe veliku nevolju. Neki ljudi, osobito nakon što nekoliko dana vježbaju borilačke vještine, nauče nekoliko impresivnih tehnika i steknu malo slave, pa se žele boriti za pravdu i pljačkati bogate da bi pomogli siromašnima. Žele preuzeti ulogu viteza lutalice ili mačevaoca, idući uokolo i ispravljajući nepravde, pa čak i istupaju kako bi pomogli kad god vide nepravdu. Kao rezultat, to dovodi do nevolja – oni ne shvaćaju koliko je društvo složeno. Reci Mi, kada istupiš da pomogneš, nećeš li na kraju uvrijediti neke ljude? Nećeš li uništiti pomne planove koje su neki ljudi skovali? (Da.) Kada uništiš pomne planove tih ljudi, hoće li te pustiti na miru? (Ne.) Mogao bi reći: „Ono što poduzimam je pravedna stvar”, ali čak i da jest pravedna stvar, to neće proći – ovaj svijet ti neće dopustiti da poduzimaš pravedne stvari. Ako to učiniš, izazivat ćeš nevolje. Budale to ne shvaćaju, ne mogu prozreti svijet. Uvijek misle da, budući da su vitezovi lutalice, trebaju istupiti i pomoći drugima. Ali na kraju, unište nečije pomne planove, a ta im se osoba želi osvetiti i ne odustaje. Tako prizivaju nesreću. Druga osoba potajno počinje otkrivati njihovo ime, gdje žive, kakva im je obiteljska situacija, tko su članovi njihove obitelji, imaju li ikakav utjecaj na tom području i kako najbolje poduzeti nešto protiv njih. Jednom kada sve to jasno shvate, počinju djelovati protiv „viteza lutalice”, čiji život od tada postaje težak. Ljudi ove vrste često izazivaju nevolje i, bez obzira na to koliko velike gubitke pretrpjeli, nikada ne nauče lekciju. Kada naiđu na nešto što smatraju nepravednim, i dalje se žele boriti za pravdu te istupiti i pomoći. Ne samo da navlače nevolje na sebe, već dovode i svoju obitelj u opasnost, a ponekad čak uvuku u to i prijatelje ili kolege oko sebe. Ako vjeruju u Boga i uđu u crkvu, i braća i sestre bi na kraju mogli biti dovedeni u opasnost zbog njih. Na primjer, ako upadnu u nevolju u društvu i netko im se želi osvetiti, a ta osoba zna da s njima prisustvuješ okupljanjima, mogla bi doći k tebi tražeći informacije o njihovoj osobnoj i obiteljskoj situaciji. Dakle, hoćeš li reći toj osobi ili ne? Ako to učiniš, to je ravno izdaji, što će im donijeti nevolje; ako ne učiniš, ta bi te osoba mogla mučiti. Na ovom svijetu ima previše zlih ljudi, a zli su ljudi svi nerazboriti. Ako ih netko uvrijedi, pribjeći će bilo kakvim sredstvima da se osvete. Nije li tako? (Da.) Bez obzira u kakvu nevolju upadnu ljudi koji su skloni izazivanju nevolja, to uvijek uzrokuje nevolje i ometanja u obavljanju njihove dužnosti, a može i u različitoj mjeri utjecati na crkveni rad. Ako netko neprestano izaziva nevolje, mislite li da se razgovorom u zajedništvu o istini s njima može riješiti taj problem? (Ne.) Ljudima ove vrste često nedostaje zdrav razum. Čak i kada upadnu u nevolju, ne vide to kao nevolju; mogli bi čak misliti da imaju osjećaj za pravdu. U takvim slučajevima, razgovarati u zajedništvu o istini s njima je beskorisno jer su to ljudi s iskrivljenim shvaćanjem, oni su apsurdni ljudi. Apsurdni ljudi ne prihvaćaju lako istinu. Neki bi ljudi mogli reći: „Oni se suočavaju s poteškoćama; kako bismo ih mogli zanemariti? Kako im ne bismo iskazali malo sažaljenja? Trebali bismo se prema njima odnositi s ljubavlju.” Odnositi se prema njima s ljubavlju je u redu, ali mogu li oni to prihvatiti? Ako uopće ne prihvaćaju istinu i nastavljaju se držati vlastitih stavova, je li prikladno da s njima neprestano razgovaraš u zajedništvu o istini? (Ne.) Zašto nije prikladno? (Ljudi ove vrste ne vjeruju iskreno u Boga. Oni su u biti bezvjernici. Čak i ako s njima razgovaramo o istini, to neće riješiti problem, a oni i dalje mogu donijeti mnogo nevolja crkvi.) Dakle, treba li ljude ove vrste ukloniti? (Da, treba.)

Postoji još jedna vrsta ljudi koji su skloni izazivanju nevolja. U crkvi uvijek nagovaraju braću i sestre da čine određene stvari. Na primjer, kažu: „Taj postupak koji je poduzela vlada i politika koju su formulirali su nerazumni. Kao kršćani, moramo primjenjivati pravednost, moramo progovoriti i ne možemo podviti rep poput kukavica. Moramo marširati ulicama s transparentima i prosvjedovati, boreći se za dobrobit braće i sestara, naše crkve i cijelog čovječanstva!” I kakav je rezultat toga? Prije nego što uopće mogu marširati, vlada već sazna, a sud šalje poziv. Recite Mi, je li za crkvu sreća ili nesreća imati takve ljude? (Nesreća.) Neki ljudi kažu: „Ispada da naša crkva ima tako talentiranu osobu – ta je osoba materijal za vođu! Pogledajte ljude u našoj crkvi; svi su krotki i drže se pravila, bez utjecaja u društvu. Plašljivi su i ne usuđuju se preuzeti nikakve veće stvari, i jako se boje izazivanja nevolja. Ova je osoba drugačija – hrabra je, pronicljiva i odlučna; također ima utjecaj u društvu, sposobna je, a kada vidi nepravdu, usuđuje se ustati i istupiti. Čak i kada se suoči sa sudskim sporom, ne uzrujava se niti je tjeskobna. Njezin karakter čini je prirodno podobnom da bude dužnosnik. Da je ta osoba uključena u politiku, bila bi ili zastupnik ili barem guverner pokrajine. Mi nismo dovoljno dobri. Stoga bi je crkva trebala izabrati za starješinu. Ako nas ona bude vodila, sigurno ćemo postići spasenje!” Neki glupi ljudi osobito visoko poštuju one koji su skloni izazivanju nevolja u društvu i idoliziraju ih, čak ih želeći izabrati za crkvene starješine. Mislite li da je to prikladno? (Ne.) Zašto nije prikladno? Zar crkvi ne trebaju takvi „sposobni ljudi”? (Crkvi ne trebaju takvi ljudi. Crkvene starješine moraju voditi Božji izabrani narod da zajedno jedu i piju Božje riječi na okupljanjima, teže istini i obavljaju svoju dužnost širenja evanđelja. Iako se na površini može činiti da takvi ljudi imaju takozvanu hrabrost, pronicljivost i odlučnost, oni nisu u stanju obavljati takav posao i donijet će beskrajne nevolje crkvi. Stoga nisu podobni da budu crkvene starješine.) Kažem ti, pogreška je da takva osoba ostane u crkvi, a bilo bi još pogubnije izabrati takve ljude za starješine. Kamo bi oni odveli crkvu? Pretvorili bi crkvu u vjersku skupinu! To je zato što kada vide nepravde u društvu, podižu tužbe; kada vide zle ljude kako zlostavljaju siromašne, bore se za njih; kada vide korumpirane dužnosnike kako brutalno nanose štetu narodu, žele se boriti za pravdu u ime Neba. Posljedično, i vi biste svi postupno postali vitezovi lutalice koji se bore za pravdu. Na taj način, biste li još uvijek mogli postići spasenje? Na površini, ljudi koji su skloni izazivanju nevolja mogu se činiti prilično sposobnima, ali što se na kraju dogodi? Svi bivaju eliminirani zbog prekidanja i ometanja crkvenog rada, jer put kojim idu nije ispravan put. Bez obzira na to kakvu nevolju izazovu, oni ne hodaju ispravnim putem, niti slijede Božju volju. Ništa što čine nema nikakve veze s crkvom, s Božjim djelom ili s Božjim nakanama; sve što čine udaljeno je od Božjih nakana i odstupa od ispravnog puta. Priroda njihovog izazivanja nevolja jest da imaju posla s đavlima i da su upleteni s njima; progone ih đavli. Stoga Božja kuća mora povući jasnu granicu između sebe i takvih ljudi. Ako opetovano izazivaju nevolje, odbijajući slušati bez obzira na to tko ih pokušava savjetovati, i izazivaju nevolje ne učeći iz svojih pogrešaka, čak čineći bezobzirna zlodjela, tada ih treba nagovoriti da odu. Možeš reći: „Pogledaj sve nevolje koje si izazvao, koliku si prepreku stvorio crkvenom radu i na obavljanje dužnosti koliko ljudi si utjecao. Kako to ne shvaćaš? Tvoje su ambicije prevelike – dovoljno su velike da obuhvate cijeli svijet. Osoba poput tebe trebala bi se otisnuti u svijet; trebao bi se kultivirati i upravljati nacijom, donoseći mir svijetu. Tebi odgovara druženje s visokim dužnosnicima; samo se tako možeš vinuti u visine, raširiti krila i poletjeti. Boravak s ljudima koji vjeruju u Boga cijeli dan – neće li to samo sputati tvoje velike ambicije i ograničiti tvoju sposobnost da raširiš krila i poletiš? Pogledaj nas – nitko od nas nema velikih težnji. Usredotočeni smo isključivo na vjerovanje u Boga, čitanje više Božjih riječi kako bismo razumjeli neke istine i činjenje manje zla, a onda bismo možda mogli dobiti Božje odobrenje – to je sve. Svi smo mi ljudi koje svjetovni ljudi kleveću i vrijeđaju, koje je svijet odbacio, tako da nije za tebe da se družiš s ljudima poput nas. Bilo bi ti bolje da se vratiš u svijet i ondje boriš; možda ćeš postići velik uspjeh i ostvariti svoje ambicije.” Je li prikladno nagovoriti ih da odu na ovaj način? Je li to dobar način za rješavanje problema? (Da.) Ovako bi crkva trebala postupati s takvim bezvjernicima; rješavanje stvari na ovaj način u potpunosti je u skladu s istina-načelima.

Kakvi još ljudi su skloni izazivanju nevolja? Postoji vrsta ljudi koja je osobito popularna kod suprotnog spola i uvijek koketira sa sumnjivim pojedincima. Oni ne teže ispravnoj romantičnoj vezi; umjesto toga, održavaju vrlo bliske i neprimjerene odnose s više osoba suprotnog spola. Budući da ne mogu ispravno upravljati tim odnosima, moguće je da će ljudi s kojima koketiraju postati ljubomorni ili se čak međusobno osvećivati. Je li to za njih nevolja? (Da.) I to je velika nevolja. Neki ljudi možda ne mare za te stvari, ali takve stvari često donose nevolje u njihov osobni život i vjeru, a mogu čak utjecati i na njihovu osobnu sigurnost. Te ih nevolje neprestano prate, a oni koji su s njima često u interakciji ne mogu a da i sami ne budu upleteni. Bilo da su uistinu u romantičnoj vezi s tim osobama suprotnog spola ili samo međusobno koketiraju i iskorištavaju se, nas se takve stvari ne tiču. Što nas se tiče? Tiče nas se hoće li nevolje koje donose imati ikakav štetan utjecaj na braću i sestre ili na crkvu. Ako postoji utjecaj, crkva bi se trebala uključiti i riješiti problem, savjetujući ih da te nevolje ispravno srede. Što se tiče toga kako će ih srediti, mi se nećemo miješati. Ako, bez obzira na to kako ih se savjetuje, i dalje odbijaju slušati i ne sređuju niti rješavaju te nevolje, tada bi trebali biti izolirani i dobiti upozorenje: „Prvo trebaš riješiti svoje osobne nevolje. Jednom kada budu riješene, možeš nastaviti obavljati svoju dužnost. Ako ih ne riješiš kako treba, ostat ćeš izoliran.” Iako su vjernici i možda čak obavljaju svoju dužnost – možda čak i važnu dužnost – zbog ozbiljnih problema u njihovom osobnom životu i zato što nevolje koje izazivaju mogu utjecati na crkveni rad, crkvene starješine to ne mogu ignorirati, jer te nevolje predstavljaju potencijalne rizike. Na primjer, ljudi s kojima ulaze u veze mogli bi od njih saznati neke okolnosti u crkvi ili osobne podatke o braći i sestrama. Kad bi te informacije otkrili zlonamjernim pojedincima ili velikom crvenom zmaju, to bi bilo štetno i za crkvu i za braću i sestre. Stoga, za crkvu, oni donose sve te nevolje ili potencijalne rizike, pa bi im crkva trebala naložiti da prvo riješe svoje osobne nevolje. Ako u potpunosti srede nevolje, Božja kuća može prema okolnostima donijeti odluku da ih ponovno prihvati. Ali ako i dalje ne rješavaju nevolje, a ipak žele obavljati svoju dužnost, što treba učiniti? (Ne bi im se trebalo dopustiti da obavljaju svoju dužnost.) U tom slučaju, treba ih nagovoriti da odu ili ih ukloniti. Ukratko, bilo da se radi o crkvenim starješinama ili braći i sestrama, jednom kada otkriju da u crkvi postoje ljudi koji su skloni izazivanju nevolja, trebali bi se pozabaviti tim pitanjem u skladu s načelima i pravovremeno ga riješiti. Ne bi trebali čekati da ti pojedinci donesu opasnost braći i sestrama ili nevolje crkvenom radu prije nego što se time pozabave i riješe stvar.

Neki ljudi lako izazivaju nevolje te ulaze u tuče i svađe. Uvijek misle da imaju jak udarac, uvijek žele pobijediti sve na svijetu, ili, ako znaju neke impresivne borilačke vještine, uvijek žele koristiti nasilje i silu protiv drugih. Nije li i takva vrsta osobe sklona izazivanju nevolja? (Da.) Postoje i oni koji se ne drže svog mjesta kamo god išli. Ne slijede pravila niti poštuju javni red i uvijek žele biti nekonvencionalni. Kada voze, inzistiraju na prolasku kroz crveno svjetlo, ili inzistiraju na skretanju ulijevo gdje to nije dopušteno, a kada ih policija zaustavi i kazni, odbijaju to prihvatiti i žele prijaviti policajca. Vidiš, usuđuju se prijaviti bilo koga. Iako policija postupa po zakonu, oni ih i dalje žele prijaviti – oni prkose zakonu. Nisu li i te budale sklone izazivanju nevolja? (Da.) Takva vrsta osobe koja je sklona izazivanju nevolja misli da ima Boga kao oslonac jer vjeruje u Njega, te da crkva ima velik broj ljudi i velik utjecaj, pa se stoga ničega ne boje. Posvuda čine bezobzirna zlodjela kako bi pokazali svoje sposobnosti i kako bi pokazali koliko su moćni. Čak i nakon što upadnu u nevolje sa zakonom, ne znaju se popraviti. Na kraju, što kažu? „Ovaj je svijet uistinu zao. Uhićen sam samo zato što sam se borio za pravdu. Ovaj je svijet uistinu nepravedan!” I dalje odbijaju priznati svoje pogreške. Izazivaju i navlače nevolje na sebe, a ipak se žale da je to nepravedno prema njima. Nije li to krajnje apsurdno? (Da.) Bez obzira na to koliko je svijet zao i mračan, nepromišljeno je od njih da izazivaju nevolje. Bog nikada ni od koga nije tražio da izaziva nevolje, niti je od ikoga tražio da se pod krinkom vjerovanja u Boga bori za pravdu i provodi pravdu u ime Neba. Neki ljudi kažu: „Zakoni ovoga svijeta nisu istina, pa ih nema potrebe slijediti.” Iako zakon nije istina, Bog ti nikada nije rekao da možeš kršiti zakon po volji, niti ti je rekao da možeš ubijati ili podmetati požare. Bog od tebe traži da poštuješ zakon i slijediš javni red u društvu, da znaš poštovati moralne norme i slijediti pravila kamo god ideš, da ne budeš samoinicijativan i da ne izazivaš nevolje. Ako prekršiš zakon, sam ćeš snositi posljedice – ne očekuj da Božja kuća preuzme odgovornost za tebe, jer je to osobno ponašanje i predstavlja samo tebe kao pojedinca; Božja kuća ti nikada nije naložila da činiš bilo što nezakonito. Bez obzira na to u kojoj zemlji rješavaš stvari, Božja kuća od tebe traži da provjeriš zakon i posavjetuješ se s odvjetnikom. Što god odvjetnik kaže da je prikladno, to bi trebao učiniti. Ako te odvjetnik nije savjetovao da postupaš na određeni način, a ti postupaš slijepo, zabrljaš stvari i prekršiš zakon, sam ćeš snositi posljedice – ne donosi nevolje Božjoj kući. Čak i ako pristup koji odvjetnik predloži nije najbolja opcija, i dalje moraš slijediti odvjetnikov savjet. Sve dok je zakonito i ne nanosi značajnu štetu Božjoj kući, može se učiniti. Božja kuća je uvijek govorila ljudima da se savjetuju s odvjetnicima i rješavaju stvari u skladu sa zakonom. Međutim, neki ljudi misle: „Božja kuća ne pripada svijetu, stoga ne bismo trebali slijediti trendove svijeta! Zakon ne predstavlja istinu – samo je Bog istina, i Bog je vrhovni. Mi se pokoravamo samo istini i Bogu!” Iako je ta izjava točna, ti i dalje živiš u ovom svijetu i moraš se nositi s mnogim realnim problemima. Stoga ne možeš kršiti zakon, niti možeš kršiti istina-načela. Božja vrhovnost odnosi se na Božji identitet i status; to nije razlog da se ti upuštaš u nezakonite aktivnosti ili se ponašaš despotski u društvu, činiš što god želiš i posvuda izazivaš nevolje. Bog nikada nije nikoga poticao niti od ikoga zahtijevao da krši zakon čineći bilo što, već ti govori da slijediš zakon i poštuješ društvena pravila, da ako prekršiš zakon i budeš kažnjen, moraš prihvatiti kaznu, te da ne bi trebao stvarati probleme niti izazivati nevolje. Ako uvijek izazivaš nevolje, uvijek misleći da, budući da vjeruješ u Boga, imaš Božju podršku, pa se ničega ne bojiš, kažem ti, u krivu si! Bog ne podržava tvoju neustrašivost pred svim stvarima, a Božja kuća neće platiti za tvoju logiku nitkova. Nemoj nikada misliti da samo zato što u Božjoj kući ima mnogo ljudi i što ona ima velik utjecaj, možeš činiti što god želiš. Ako tako misliš, u krivu si. To je Sotonina logika. Božja kuća nikada nije rekla takvo što, a nije ni Bog. Božja kuća ne potiče nikoga da se tako ponaša. Istina je da Božja kuća ima mnogo ljudi, ali broj ljudi – bilo mnogo ili malo – nije tu da bi ikoga podržavao, ohrabrivao ili štitio od nevolja i rješavao probleme. Bog bira ljude kako bi Ga mogli slijediti i slijediti Njegovu volju, kako bi mogli biti u skladu s mjerilom kao stvorena bića i ispunjavati dužnost stvorenih bića. Nije to zato da bi se ti suprotstavljao svijetu, nije da bi ti držao velike govore u svijetu, a zasigurno nije da bi ti održao svijetu lekciju. Vjerovanje u Boga ne znači ići protiv struje; nema nikakve veze s time da se ide protiv struje ili da se prezire svijet. Zato nemojte pogrešno shvatiti Božje nakane za ljude i nemojte pogrešno tumačiti ili pogrešno razumjeti značaj vjerovanja u Boga. Koji je cilj toga što Bog bira ljude? (Cilj je da ljudi mogu slijediti Boga, slijediti Božju volju i obavljati dužnost stvorenih bića.) Bog bira ljude kako bi ih zadobio, kako bi zadobio istinska stvorena bića, kako bi zadobio ljude koji uistinu štuju Boga; to je zato da bi se pojavilo novo čovječanstvo, ono koje može štovati Boga. Cilj toga što Bog bira ljude nije da se oni suprotstavljaju ovom svijetu ili čovječanstvu. Stoga bi one koji su skloni izazivanju nevolja trebalo držati što dalje od crkve i od mjesta gdje ljudi obavljaju svoju dužnost, kako bi se izbjeglo utjecanje na obavljanje dužnosti drugih.

Što se tiče onih koji su skloni izazivanju nevolja, bez obzira na to kakvu nevolju izazovu, ako to donosi nevolje crkvi i utječe na obavljanje dužnosti braće i sestara, starješine i djelatnici trebali bi se uključiti i riješiti stvar. To se nipošto ne smije ostaviti bez nadzora. Trebali bi pravovremeno shvatiti i razumjeti situaciju, razjasniti korijen problema, a zatim smisliti razumno rješenje i riješiti to. Zašto bi se to trebalo riješiti? S jedne strane, te nevolje mogu utjecati na crkveni rad, crkveni život ili obavljanje dužnosti braće i sestara. S druge strane, bez obzira na to vide li drugi te pojedince koji su skloni izazivanju nevolja kao talentirane ili kao besposličare i nitkove, sve dok donose nevolje, s njima bi se trebalo pravovremeno pozabaviti. Dakle, kako bi se s njima trebalo pozabaviti? Ne radi se o rješavanju nevolje, već o tome da se pozabavi s ljudima koji su odgovorni za njezino donošenje. Uklanjanjem tih ljudi iz crkve, korijen nevolje je riješen, i time je problem riješen. Nikada ne smiješ biti popustljiv samo zato što se neki ljudi koji su skloni izazivanju nevolja u tvojim očima čine sposobnima ili darovitima. Ako možeš biti popustljiv prema njima, onda si uistinu vrlo smušena osoba i nepodoban da budeš crkveni starješina, i braća i sestre bi te trebali ukloniti s tvojeg položaja. Ako ne štitiš interese Božje kuće i ne štitiš braću i sestre, već umjesto toga štitiš zle ljude i stvaratelje nevolja, čak ih idolizirajući preko svake mjere, tretirajući ih kao počasne goste i darovite pojedince, misleći da su talentirani ljudi koje je teško naći u crkvi, koristeći ih za važne zadatke, pa čak i rješavajući njihove nevolje umjesto njih – onda si potpuno nepodoban za ulogu crkvenog starješine. Smušena si osoba i lažni starješina, i trebao bi biti smijenjen i eliminiran. Ako crkveni starješina odbija slušati savjete i inzistira na zaštiti neke zle osobe koja je sklona izazivanju nevolja ili je koristi za važne zadatke, braća i sestre ne bi trebali samo smijeniti starješinu, već ga i uvezati zajedno s tom osobom koja izaziva nevolje i oboje ih ukloniti. Zar ga ne idoliziraš? On se osjeća zaštićenim od tebe i vas se dvoje tako dobro slažete – pa, onda, žao mi je, ali oboje morate ići. Božja kuća ne treba nijednog od vas dvoje! Ako u crkvi postoje ljudi koji su skloni izazivanju nevolja, a viši starješine nisu svjesni toga, dok je crkveni starješina smušen i nedostaje mu sposobnosti razlučivanja, onda se braća i sestre koji razumiju istinu moraju uključiti kako bi riješili problem. S jedne strane, trebali bi pravovremeno izvijestiti više starješine o toj stvari. Osim toga, moraju se ujediniti s ostalom braćom i sestrama kako bi održali razgovor u zajedništvu i razlučili lažnog starješinu. Jednom kada se potvrdi da je on lažni starješina, mora biti otpušten ili uklonjen, i treba izabrati novog starješinu – nekoga tko može štititi interese Božje kuće, rad crkve i crkveni život. Je li postupanje na ovaj način prikladno? (Da.) Uklonite zajedno ovog crkvenog starješinu i osobu koja je sklona izazivanju nevolja. Nisu li to dvoje ljudi koji se dobro slažu zbog svojih zajedničkih podlih osobina, zavideći i diveći se jedno drugome? Onda ispunite njihovu želju i pustite ih da se zajedno vrate u svijet – Božja kuća ne želi takve ljude. Ako ostanu u crkvi, samo će izazivati i stvarati nevolje, uzrokujući veliku štetu crkvenom radu. Treba ih ukloniti. Kamo god žele ići i koliku god nevolju žele izazvati, to je njihova stvar. U svakom slučaju, to nema nikakve veze s crkvom i neće uvaliti crkvu u nevolje. Neće li to riješiti problem? (Da.) Ovo je rješenje prilično dobro. Time završava naš razgovor u zajedništvu o dvanaestom očitovanju, u vezi s ljudima koji su skloni izazivanju nevolja.

M. Imati složenu pozadinu

Pogledajmo sljedeće očitovanje: imati složenu pozadinu. Koje vrste ljudi po vašem mišljenju imaju složenu pozadinu? (Neki su ljudi uključeni i u kriminalno podzemlje i u legitimne krugove, a njihova društvena pozadina je relativno složena – spadaju li oni u ovu kategoriju?) Kad govorimo o složenoj pozadini, definitivno mislimo na svjetovno mudre ljude. Kakvo je tipično ponašanje svjetovno mudrih ljudi? Oni sjednu, prekriže noge i počnu neprestano pričati; nadugo i naširoko pričaju o svemu pod suncem i u stanju su neko vrijeme brbljati i o domaćim i o međunarodnim poslovima, ali nijedna jedina riječ koju kažu nije istinita – sve su to velike priče koje su ili izmišljene ili samo zamišljene. Hvalisavci nisu nužno oni koji imaju složenu društvenu pozadinu. Hvalisavci mogu jednostavno biti besposličari i obični ljudi – kamo god odu, hvališu se, govoreći o uzvišenim, nerealnim stvarima kako bi zaludili ljude i naveli druge da ih visoko cijene, a ne prođe dugo prije nego što im se ugled uništi. Kakvi ljudi imaju složenu pozadinu? Na primjer, neki se ljudi u društvu pridruže političkoj stranci, ali nakon nekoliko godina pokušavanja ne steknu nikakav status. Zatim se pridruže drugoj stranci i konačno uspiju dobiti položaj manjeg vođe ili manjeg dužnosnika. Imaju osobito složene društvene veze. Nitko ne može sa sigurnošću reći jesu li ljudi s kojima se druže njihovi prijatelji ili neprijatelji – čak ni njihova vlastita obitelj ne zna, samo oni sami znaju. Zar takvi ljudi nemaju složenu pozadinu? (Da.) Ti ljudi imaju politički složenu pozadinu. Danas podržavaju ovu stranku, sutra onu; danas podržavaju jednu osobu na izborima, a sutra nekog drugog. Ukratko, nitko ne zna što oni uistinu misle. Ne govore običnim ljudima koga točno podržavaju, niti koji su točno njihov politički stav ili politički ciljevi; osobito su tajnoviti u vezi s tim stvarima, a obični ljudi – čak ni njihova vlastita obitelj – ne znaju te stvari o njima. Međutim, oni su posebno zagrijani za politiku i imaju neke poznanike te poznaju neke ljude na političkoj sceni; samo što trenutno nisu ostvarili svoje ambicije. Nakon što takva osoba uđe u crkvu, vidi da su braća i sestre samo obični ljudi koji ne razumiju politiku niti se njome bave i u svom srcu preziru one koji uistinu vjeruju u Boga. Ipak, oni uvijek žele iskoristiti slavu crkve u vjerskom svijetu i u društvu ili iskoristiti utjecaj crkve da bi činili što žele, da bi zadovoljili svoje neumjerene ambicije ili dali punog maha svojim političkim ambicijama – to jest, žele se sakriti unutar crkve i čekati pravu priliku kako bi mogli iskoristiti crkvenu zajednicu ili određene ljude, događaje i stvari unutar crkve za ispunjenje svojih političkih ciljeva. Može li se smatrati da takva osoba ima složenu pozadinu? (Da.) Misli, načela za rješavanje stvari, razne taktike te strategije i metode govora koje koriste oni koji se bave politikom, stvari su koje obični ljudi ne mogu prozrijeti. Osobito ih mladi ljudi ili oni bez iskustva u društvu uopće ne mogu prozrijeti. Za te ljude s politički složenom pozadinom, oni bez političke pronicljivosti su igračke u njihovim rukama i oni apsolutno gledaju svisoka na takve ljude. Da damo neprecizan primjer, u životinjskom carstvu najlukavija stvorenja su zmije, lisice i tigrovi. Iz njihove perspektive, životinje poput ovaca, zečeva, jelena i pasa su glupe. Ljudi s političkom pozadinom gledaju na većinu braće i sestara na isti način na koji lukave životinje, poput lisica i zmija, gledaju na bezazlene životinje poput ovaca, jelena i pasa. Oni mogu jasno vidjeti braću i sestre, ali braća i sestre ne mogu prozrijeti njih. Kako onda možemo razlučiti ljude s politički složenom pozadinom? Srce onih koji su uključeni u politiku usmjereno je na politiku i moć. Sve dok vole moć i bavljenje politikom, prije ili kasnije će sudjelovati u politici; ne mogu zauvijek ostati skriveni u crkvi. Kad se razotkriju, ti ćeš razumjeti: „Znači, ispada da oni vjeruju u Boga u političke svrhe! Imaju političku pozadinu i ne vjeruju iskreno u Boga. Imaju skrivene namjere zbog kojih vjeruju u Boga!” Kad ti ljudi prvi put uđu u crkvu, skrivaju se osobito dobro, normalno prisustvuju okupljanjima i obavljaju svoju dužnost. Ali kad trenutak sazrije, pokušat će iskoristiti crkvu da bi činili što žele, a njihove neumjerene ambicije i pravo lice prirodno će se razotkriti. Tek tada će braća i sestre moći vidjeti da su oni bezvjernici. Kad se razotkriju, postaje ih vrlo lako razlučiti. Na primjer, kad se vuk u janjećoj koži pomiješa sa stadom, možda nećeš moći razlučiti je li to vuk ili ovca, ali kad počne jesti ovce, razlučit ćeš ga kao vuka. Oni koji su uključeni u politiku svi su bezvjernici koji su se infiltrirali u crkvu. Kad ti ljudi pokušaju zaluditi braću i sestre i privući ih da se pridruže nekoj političkoj stranci i sudjeluju s njima u politici, vidjet ćeš da je njihovo vjerovanje u Boga lažno, a njihov pravi cilj je baviti se politikom – bez obzira na to koliko im je pozadina složena, ona će isplivati na površinu i biti razotkrivena. U tom trenutku, ljudi će ih moći razlučiti. Ovo je jedna vrsta ljudi koji imaju složenu pozadinu – oni s politički složenom pozadinom.

Postoji još jedna vrsta ljudi koja spada u kategoriju onih sa složenom pozadinom. Neki se ljudi u društvu ne drže svog mjesta i ne žive pristojnim životom, već se umjesto toga vole družiti sa sumnjivim pojedincima. Ti pojedinci uključuju, na primjer, one koji čine krivotvorenja i prijevare ili članove kriminalnog podzemlja; one sa statusom, slavom i ugledom u društvu, koji su na površini vladini dužnosnici ili poslovni ljudi, ali se iza kulisa uvijek bave nezakonitim, kriminalnim aktivnostima, u dosluhu s određenim dužnosnicima ili članovima kriminalnog podzemlja kako bi krijumčarili vatreno oružje, drogu ili drugu krijumčarenu robu koju je država zabranila; kao i one koji su više puta osuđivani i zatvarani i koji su činili neka zla djela, poput pljačkanja grobova, silovanja, seksualnog napada, ili su čak trgovci ljudima ili krijumčari ljudi. Ljudi ove vrste koji imaju složenu pozadinu druže se s takvim pojedincima, i štoviše, imaju s njima osobito bliske odnose – nazivaju jedni druge „braćom”, te se međusobno iskorištavaju i odrađuju poslove jedni za druge. Na površini, ti ljudi ne čine nikakva očito zla djela i ne kradu, ne pljačkaju, ne ubijaju niti podmeću požare, ali skupine s kojima se druže i krugovi u kojima se kreću sastoje se od tih nedoličnih pojedinaca. Nije li i takva osoba prilično zastrašujuća? (Da.) Oni se udružuju s tim pojedincima kako bi ulagali u posao, a kad njihov partner učini nešto nezakonito i treba njihovu pomoć, oni ponude pomoć. Iako možda nisu glavni krivci, oni su suučesnici. Moglo bi se reći da takva osoba često hoda po rubu zakona. Što znači „hodati po rubu zakona”? (To znači da se često bave aktivnostima koje bi potencijalno mogle kršiti zakon.) To je jedan aspekt. Osim toga, često iskorištavaju rupe u zakonu, a stvari u koje su uključeni sve su krupne. Ako ih ikad uhvate, čak i kao suučesnike, mogli bi biti osuđeni na 10 ili 20 godina ili se suočiti s ogromnim novčanim kaznama. Ne bi li ti rekao da je takva osoba problematična? (Da.) Nikad nisi vidio da čine očito zlo djelo i nisi ih vidio da ubijaju ljude, podmeću požare, ili varaju ili nekome smještaju, ali kad oni koji nezakonito pune svoje džepove i krše zakon i u kriminalnom podzemlju i u legitimnim krugovima sudjeluju u nezakonitim aktivnostima kako bi izvukli ogromnu dobit, takva osoba također uzima dio plijena i dobiva svoj dio kolača. Biste li vi rekli da se takva osoba ubraja u one sa složenom pozadinom? (Da.) Bi li bilo dobro da takvi ljudi ostanu u Božjoj kući? (Ne.) Oni se druže i s kriminalnim podzemljem i s legitimnim krugovima, i ne samo to, oni se također bave nezakonitim aktivnostima – to je složena pozadina. Ako se druže s nekim vladinim dužnosnicima, te ako se druže i imaju interakciju s njima na normalan način, to je prihvatljivo. Međutim, ako su ljudi s kojima se druže negativni likovi uključeni u razne nezakonite i kriminalne aktivnosti, onda je to vrlo problematično i prije ili kasnije nešto će poći po zlu. Takva osoba voli se družiti s tim ljudima; ona se također šlepa uz njih, oslanjajući se na njihov utjecaj kako bi zaradila novac, obogatila se i živjela dobar život. Može li se onda smatrati dobrom osobom? (Ne.) Ljudi često kažu: „Svaka ptica svome jatu leti” – ona se može družiti i s članovima kriminalnog podzemlja i s legitimnim krugovima, misliš li ti da je to poštena osoba koja se drži svojeg mjesta? (Ne.) Definitivno ne. Ona se druži s tim pojedincima, s jedne strane, jer je možda korisna tim ljudima – može obavljati određene zadatke za one s kojima se druži. S druge strane, to je zato što joj se sviđaju ljudi s kojima se druži i iz kriminalnog podzemlja i iz legitimnih krugova – vještine, sposobnosti i utjecaj tih ljudi, te koristi koje joj donose, sve su to stvari koje treba i u kojima uživa. Dakle, kakva je to zapravo osoba? (Nije poštena osoba.) Možemo to samo ovako reći. Ona je istog kova kao i oni s kojima se druži – svi se međusobno iskorištavaju. Na ovom svijetu nema mnogo ljudi koji mogu učiniti nešto za tebe ili ti se potpuno povjeriti i biti ti prijatelji, ali oni postoje – nema potrebe družiti se s takvim ljudima. Takva se osoba druži s njima, s jedne strane, jer dijele iste podle osobine i jer su iz istog jata. S druge strane, to je zato što će ta osoba učiniti sve radi vlastitih interesa i svog opstanka u svjetovnom svijetu, i nema nikakvih načela kad je u pitanju druženje s ljudima, niti ima ikakvih načela u bilo čemu što čini. Čak i nevjernici kažu: „Plemenit čovjek voli bogatstvo, ali ga stječe na ispravan način”, i toga se drže kao minimalnog mjerila. Bez obzira na to mogu li oni živjeti u skladu s tim minimalnim mjerilom ili ne, u svakom slučaju, to se ubraja u relativno plemenitu filozofiju opstanka među ljudima. Međutim, ljudi ove vrste koji imaju složenu pozadinu, radi vlastitih interesa i stjecanja dobiti, bezobzirni su i neselektivni kada je u pitanju druženje s ljudima – sve dok od toga mogu imati koristi, družit će se s bilo kime. Štoviše, jako se ponose time što se mogu družiti s tim ljudima i misle da su metode koje sami koriste u druženju s ljudima sjajne. Dakle, kako bismo trebali gledati na takvu osobu? Upletena je i u kriminalno podzemlje i u legitimne krugove – to je složena pozadina. Takva je osoba tako zastrašujuća! Je li lice koje pokazuje stvarno? Ne, ona uvijek nosi masku. Nikada je ne možeš prozrijeti niti znati što misli u sebi. Nosi masku kad se druži s tobom, pa čak i vreba među vjernicima u Boga. To je baš kao da se đavao umiješa u gomilu ljudi, ili kao da se lisica ili vuk ušuljaju u stado ovaca. Osjećaš li se zbog toga sigurno? (Ne.) Zašto to kažeš? To se temelji na njezinoj lukavoj, podmukloj i opakoj prirodi; ona neprestano spletkari protiv tebe – kao da je iza tebe uvijek par prijevarnih, opakih očiju koje promatraju svaki tvoj pokret – i samo čeka priliku da te uništi i proždere. Nije li to zastrašujuće? (Da.) Osjećaj koji ti takva osoba daje nikada nije osjećaj sigurnosti, jer njezina priroda i pozadina uvijek čine da osjećaš da ti je prijetnja. Kakva prijetnja? Takva da, kad je u blizini, neprestano osjećaš da bi mogla spletkariti protiv tebe, igrati se s tobom i postavljati ti zamke u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu, i da nikad ne znaš kada bi te mogla iskoristiti ili ti nauditi, pa da završiš mrtav od njezinih ruku ili da te uništi. Zato se takvi ljudi nipošto ne smiju držati u blizini. Kažite mi, nije li tako? (Jest.) Na primjer, hoće li stavljanje vuka u stado ovaca zaštititi ovce ili ih uništiti? (Uništit će ih.) Prema vučjoj prirodi, on nikada neće ostati uz ovce i štititi njihovu sigurnost, jer u njegovom umu, ovce su njegova hrana, i kad god i gdje god je gladan, on će ih pojesti; on nema sažaljenja prema ovcama i neće ih poštedjeti. Vuk nema osobine psa. Ako pas odraste s ovcama, on smatra ovce nečim što treba štititi, i kad vuk dođe napasti ili pojesti ovce, pas će istupiti u borbu, preuzimajući odgovornost za zaštitu ovaca kao svoju neopozivu dužnost – psi jednostavno imaju tu urođenu kvalitetu. Ali vukovi su drugačiji; urođena kvaliteta vukova je da žele jesti ovce. Kad se osoba te vrste sa složenom pozadinom infiltrira u crkvu, to je isto kao da se vuk infiltrira u stado ovaca – kad vuk nije gladan, možda ne predstavlja opasnost za ovce, ali kad ogladni, ovce će neizbježno biti hrana koju jede, i nitko ne može promijeniti tu činjenicu. To je određeno njegovom prirodom. Da biste riješili problem vuka koji jede ovce, morate požuriti identificirati vuka. Jednom kad identificirate tko je vuk u janjećoj koži, morate ga se odmah riješiti – ne oklijevajte i ne pokazujte mu milost. S ljudima te vrste koji imaju složenu pozadinu mora se postupati oprezno. Ako otkrijete da čine zlo i ometaju crkvu, nipošto im ne smijete iskazivati nikakvu ljubaznost. Morate im reći: „Ti si svjetovno mudra osoba i nisi pogodan za vjerovanje u Boga. Odabrao si krivo mjesto dolaskom u Božju kuću; ovo mjesto nije za tebe. Trebao bi potražiti svoju budućnost u društvu. Vjernici u Boga samo čitaju Božje riječi, razgovaraju u zajedništvu o istini i vrše svoju dužnost kako bi udovoljili Bogu; oni se ne bave spletkama i smicalicama niti sudjeluju u politici. Ovdje ne možeš napredovati na položaju niti se obogatiti, niti živjeti životom koji je nadmoćniji od života drugih. Bez obzira na to koliko se dugo ovdje zadržiš, to će biti samo izgubljeno vrijeme.” Na taj će način biti nagovoreni da odu, zar ne? (Da.) Neki ljudi sa složenim društvenim vezama nisu nužno zli ljudi, niti su počinili veliko zlo, ali uopće ne prihvaćaju istinu i uistinu pripadaju kategoriji bezvjernika. Pokušati navesti takve ljude da istinski vjeruju u Boga i slijede istinu je kao pokušati pretvoriti vuka u ovcu – to je nemoguće. Bez obzira na to koliko dugo vuk nosi janjeću kožu, on ostaje vuk; nikada neće postati ovca. To je jednostavno tako. Dakle, to što takvi ljudi vjeruju u Boga je jednostavno šala; vjerujući u Boga, promašili su vrata!

Postoji još jedna vrsta ljudi koja ima složenu pozadinu. Iako vjeruju u Boga, imaju bliske odnose s nekim od vjerskih vođa, dužnosnika ili ljudi sa statusom iz različitih vjeroispovijedi. Vole se družiti s tim ljudima i često prisustvuju vjerskim aktivnostima raznih vjeroispovijedi; grade veze i prijateljstva s tim ljudima, te se međusobno iskorištavaju i čine usluge jedni drugima. S vremena na vrijeme, bilo namjerno ili nenamjerno, čak otkrivaju tim pojedincima određene opće i kadrovske poslove unutar crkve. To je vrlo problematično pitanje. Ako samo imaš interakciju s ljudima u religiji ili ti je nemoguće odvojiti se od tih vjerskih mjesta, a također voliš sudjelovati u raznim vjerskim festivalskim aktivnostima i raznim vjerskim obredima, to je prihvatljivo. Međutim, ne bi smio otkrivati crkveni rad ili informacije o braći i sestrama u tim okruženjima. Na primjer, ne bi smio otkrivati stvari poput toga da je određena osoba prihvatila „Istočnu munju”, koju dužnost obavlja u Crkvi Svemogućeg Boga, gdje živi i s kime se obično druži – ako otkriješ te stvari, to pokazuje da si vrlo nemoralan. Ako netko prijavi te informacije vladi, posljedice će biti nezamislive. Ako si vrlo blizak s ljudima u religiji, ili imaš s njima isprepletene interese ili si s njima razmijenio usluge, onda se time u najboljem slučaju može smatrati da imaš složenu pozadinu. Međutim, ako potajno radiš neke druge stvari, poput otkrivanja radnih aranžmana Božje kuće, ili otkrivanja unutarnjih poslova Božje kuće ili osobnih podataka braće i sestara, onda to po svojoj prirodi postaje izdaja i podliježe osudi. Osobito, neka braća i sestre ne žele da drugi znaju njihovu situaciju ili da se ona otkrije, jer su prije bili uhićeni ili su trenutno na tjeralici, no takva osoba sa složenom pozadinom gleda na te informacije kao na nešto za razmjenu za određene koristi ili ih jednostavno smatra nevažnima, te ih otkriva, uzrokujući nevolje toj braći i sestrama. Ako Božja kuća otkrije takve stvari, zasigurno neće blago postupiti s tom osobom; takve ljude treba odmah ukloniti. U društvenom kontekstu gdje su ljudi progonjeni zbog vjerovanja u Boga, vjernicima je teško čak i dobiti priliku da obavljaju dužnost, i svaka osoba to zaista cijeni. Nitko ne želi da se obavljanje njegove dužnosti ugrozi zbog drugih ili zbog vlastite gluposti. Stoga, ako itko donese potencijalne rizike za obavljanje dužnosti braće i sestara ili za njihovu osobnu sigurnost, ili ako itko postavlja prepreke drugima na putu vjerovanja u Boga, Božja kuća neće s njim blago postupiti. Jednom kad ih Božja kuća otkrije, odmah će ih ukloniti ili izbaciti, nimalo se neće suzdržavati! Ako se oni brane, nalazeći opravdanja i izgovore govoreći: „Samo mi se omaklo jer nisam pazio”, nipošto ne smiješ vjerovati u to – takvi izgovori ne drže vodu. Zašto nisu ljudima pričali o poslovima svoje obitelji? Zašto su umjesto toga pričali o poslovima braće i sestara? Oni očito gaje loše namjere. Otkrili su crkveni rad i informacije o braći i sestrama; ako to donese nevolje braći i sestrama, onda bi trebali biti prokleti! Ne bi li takvi ljudi trebali biti prokleti? (Da.) Dok crkva širi svoj rad na evanđelju, neizbježno je da će se neki takvi ljudi pridružiti crkvi. Nemaju skrupula u izdaji crkve, izdaji braće i sestara, pa čak i izdaji interesa Božje kuće. Privatno se druže sa svakakvim ljudima, a svrha njihovog druženja s njima nije čista. Kad su u interakciji s tim ljudima, čak i brbljaju, govoreći im sve interne crkvene informacije koje znaju, ne ostavljajući ništa neizrečeno, a to na kraju donosi nevolje braći i sestrama i crkvi. Krivnja za to trebala bi počivati na tim ljudima koji brbljaju. Neki od njih bi mogli reći da to nisu učinili namjerno, ali čak i da nije bilo namjerno, to ga ne čini prihvatljivim. Ako nije bilo namjerno, zašto onda nisi naudio sebi? Zašto si isključivo naudio drugima? Donio si nevolje crkvi i braći i sestrama, to je utvrđena činjenica. Stoga, krivnja bi trebala počivati na tebi. Da si ti ubio nekoga i onda rekao: „Nisam to učinio namjerno; nikad ga nisam namjeravao ubiti – nisam imao takvu misao u svom umu”, bi li te zakon proglasio nevinim zbog te izjave? (Ne.) Čak i kad bi govorio istinu, bilo bi beskorisno. Činjenica je da si ti ubio nekoga, i pravno, za to postoji neoboriv dokaz, tako da ti se mora proglasiti krivnja na temelju činjenica. Počinio si zločin ubojstva, dakle ti si ubojica i nikakvo opravdavanje sebe ti neće pomoći. Neki ljudi svojim postupcima često donose nevolje crkvi, a ponekad je ta nevolja značajna, ne samo da rezultira uhićenjem i zatvaranjem braće i sestara, već i ozbiljno utječe na crkveni rad. Božja kuća takvima nipošto neće progledati kroz prste; izbacit će svakoga koga uhvati i proklet će ga, bez ikakvog suzdržavanja! Da su se te stvari dogodile u Dobu zakona, zlotvori bi bili izvučeni van i pretučeni štapovima do smrti ili kamenovani do smrti; tako se moralo postupati u takvim slučajevima. Sada, budući da to nije dio upravnih odluka Božje kuće, oni će biti izbačeni, a braća i sestre će ih kolektivno prokleti. Nema šanse da prime blagoslove ili spasenje – moraju biti poslani u pakao i kažnjeni!

Postoji još jedna vrsta ljudi sa složenom pozadinom; oni dolaze u crkvu s posebnim zadacima koje trebaju izvršiti. Neke pojedince te vrste šalju vlade, dok drugima zadatke dodjeljuju određene vjerske ili društvene skupine. Na primjer, ti zadaci mogu uključivati nadziranje braće i sestara, nadziranje crkve ili ispitivanje raznih aspekata crkvenog rada i njezinih radnih aranžmana iz različitih razdoblja. Bez obzira na to koji je njihov zadatak, u svakom slučaju, iz naše perspektive, takva osoba ima složenu pozadinu. Većina tih ljudi sa složenom pozadinom su bezvjernici; to su oni koji uopće ne prihvaćaju istinu. Oni su drugačiji od onih s malo vjere, lošeg kova ili mnogo predodžbi – ti ljudi istinski vjeruju, dok kod ovih ljudi sa složenom pozadinom postoji ozbiljan problem. Prvo, razmotrimo: kakvu ljudskost imaju takvi ljudi? (Imaju lošu ljudskost, opaki su i članovi su Sotonine bande.) Dakle, kakvi su to ljudi? (Oni su đavli.) Točno, pogodili ste u centar – oni su đavli koji se infiltriraju u crkvu. Oni su ljudi koji se infiltriraju u crkvu i žive u sjeni, gajeći razne planove i svrhe. Takvi ljudi su đavli. Od samog početka, kad ti ljudi uđu u crkvu, ne gaje dobre namjere. Bez obzira na to tko ih je zadužio – neke su možda zadužile vlade ili određene skupine, dok druge možda uopće nitko nije zadužio i jednostavno se žele sami infiltrirati u crkvu – takvi su ljudi isključivo svjetovno mudri pojedinci. Druže se sa širokim krugom ljudi i imaju složene međuljudske odnose i društvene veze – imaju složenu pozadinu. „Složena pozadina” znači da su njihove društvene veze, međuljudski odnosi i životna okruženja osobito nečisti i daleko od jednostavnih; oni nisu poput običnih ljudi koji samo pokušavaju zaraditi novac i živjeti dobar život. Uloge koje ti ljudi igraju u društvu su uloge istaknutih pojedinaca, vođa ili relativno iznimnih figura unutar raznih krugova i skupina – oni su vrsta ljudi koje nevjernici nazivaju „sposobnim pojedincima” ili „guruima”. Gdje god se nalazili, oni nisu ljudi koji se drže svojeg mjesta i nisu pošteni ljudi. Bilo da traže prilike za osiguravanje osobne koristi, ili moći, ili kontrole nad drugima unutar raznih skupina i krugova, to je njihova svrha i to je cilj njihovog postojanja. Bez obzira na to u kojoj su crkvi, njihov je način razmišljanja poput đavoljeg, uvijek jedva čekaju da nešto poduzmu, želeći kontrolirati situacije, kontrolirati ljude, kontrolirati novac, imati utjecaj i imati moć. To su očitovanja takve vrste ljudi. Stoga, bez obzira na to imaju li takvi ljudi zadatak, ili jesu li zaduženi od strane vlade ili bilo koje društvene skupine, oni se nikako ne mogu držati svojeg mjesta nakon dolaska u crkvu. Čak i ako nemaju zadatak, i čak i ako crkva ili braća i sestre nisu mete njihovog iskorištavanja, oni nisu ljudi koji istinski žele vjerovati u Boga i zasigurno nisu ljudi koji vjeruju u postojanje Boga. Svrha njihovog pridruživanja crkvi uopće nije čista – u najmanju ruku, jedna stvar je za njih vrlo realna, a to je „šlepati se uz crkvu” i čekati priliku da provedu vlastite planove. Ako ne uspiju postići svoje ciljeve i njihove želje budu raspršene, vjerojatno će napustiti crkvu u bilo kojem trenutku. Oni traže prilike čekajući pogodan trenutak za napad – ako postoji netko koga mogu iskoristiti da ostvare svoje ciljeve, ambicije ili težnje, ili pogodan trenutak koji bi im to omogućio, zasigurno neće pustiti tu osobu ili taj trenutak. Ako nikako ne uspijevaju pronaći priliku, postaju obeshrabreni i razočarani, te žele napustiti crkvu. Stoga je takva osoba također vrsta opasnog pojedinca unutar crkve, i treba je razlučiti i držati na udaljenosti. Još jedno važnije načelo je da, ako nisi siguran u pozadinu neke osobe, ili naslućuješ da je njezina pozadina vrlo složena, onda bi, kao starješina ili djelatnik, trebao barem znati da se toj osobi ne mogu dodijeliti važni položaji, niti joj se smije dopustiti da ima status ili moć, niti joj se smije dopustiti da obavlja bilo koji važan posao unutar crkve. Ako je ne možeš prozrijeti, onda je možeš promatrati, ali nipošto ne smiješ postupati nepromišljeno ili preuranjeno. Ako joj daš status ili je čak učiniš odgovornom za važan dio posla prije nego što si je prozreo, onda si izuzetno glup! Što je manje možeš prozrijeti, to bi joj manje trebao povjeravati važan posao, to bi trebao biti oprezniji i to je pomnije trebaš promatrati i strože nadzirati. Zapravo, bez obzira na to imaju li misiju ili ne, ljudi te vrste sa složenom pozadinom na kraju ne ostaju dugo u crkvi. To je zato što ti bezvjernici u svom srcu osjećaju odbojnost prema pitanjima vjere. Ateisti ne vjeruju da Bog postoji i nezainteresirani su za bilo što vezano uz Boga, Božje djelo ili Božje izražavanje istine. Oni neprestano istražuju: „Ima li profita u vjerovanju u boga? Mogu li zaraditi velik novac i obogatiti se od toga? Mogu li ovdje koristiti svoje spletke i trikove kao što to činim u svijetu?” Vidjevši da Božja kuća ne promiče te stvari, već umjesto toga uvijek govori o tome da se bude poštena osoba i da svatko tko je površan ili polovičan u obavljanju svoje dužnosti često biva orezan, osjećaju odbojnost te su nesretni i neslobodni u Božjoj kući i uvijek žele pronaći priliku za odlazak. Ako je netko uistinu jedna od Božjih ovaca, jedan od onih koje je Bog izabrao, onda se neće umoriti od slušanja istina o kojima se često raspravlja tijekom vjerovanja u Boga, čak i ako se o njima raspravlja 20 ili 30 godina; mogao bi ih slušati cijeli život i još uvijek bi mu bile svježe. Što više sluša, to mu te istine postaju jasnije; što više sluša, to mu je srce više nahranjeno; što više sluša, to više čezne za istinom. Čak i kad bi svaki dan slušao te riječi, bio bi voljan to činiti. Osobito, kad čuje iskustvena svjedočanstva koja su mu korisna, osjeća se blaženo i ispunjeno kao da je uživao u velikoj gozbi – sretniji nego da je pronašao komad zlata. Što se tiče tih bezvjernika, tih đavola – osobito tih ljudi sa složenom pozadinom – što više slušaju razgovor u zajedništvu o istini, to su razdraženiji; što više slušaju, to su uznemireniji i osjećaju veću odbojnost. Kad čuju te riječi, smatraju ih dosadnim, suhoparnim i zamornim. Ako ih posjedneš da slušaju propovijedi, njima se to čini kao da ih se podvrgava mučenju. Oni kažu: „Kako to da vi svi toliko uživate slušajući ove riječi, kao da ste jeli veliku gozbu? Zašto ja osjećam toliku odbojnost kad ih čujem?” Nakon što dugo slušaju, postaju nesposobni mirno sjediti. Ako ne mogu biti starješine, ne žele obavljati svoju dužnost niti podnositi teškoće, i s vremenom, sve im to postaje besmisleno; počinju se javljati misli o odustajanju od vjere. Tako se otkrivaju bezvjernici. Što se tiče onih sa složenom pozadinom, ako tijekom promatranja tih ljudi otkriješ da imaju sumnjivo podrijetlo i složenu pozadinu, onda pokušaj na sve moguće načine pronaći priliku da ih nagovoriš da odu. Za takve ljude koji uopće ne prihvaćaju istinu, potrebno je primijeniti malo mudrosti. Možeš im reći: „Ti se želiš obogatiti i sanjaš o tome da postaneš dužnosnik – stvarno bi bio na gubitku ako bi proveo cijeli život a da ne postaneš dužnosnik! Trebao bi postati dužnosnik, obogatiti se i slijediti svijet – tamo su opipljive koristi. Ti imaš smisla za posao i stvoren si za dužnosnika – ako slijediš svijet, sigurno se možeš obogatiti i postati dužnosnik.” Kad to čuju, pomislit će da su pronašli srodnu dušu i reći će: „Potpuno si u pravu! Osjećao sam da nema smisla vjerovati u boga – to što si rekao, pogodilo me je ravno u srce. Vjera zapravo ima samo psihološki učinak; nije važno imaš li je ili ne. Život je kratak – samo nekoliko desetljeća koja prođu u tren oka. Time što sam gubio vrijeme ovdje s ljudima koji vjeruju u boga, nisam ništa dobio i uvijek se osjećam nezadovoljno. Ne činim li si time samo nepravdu? Ići van i zaraditi velik novac je ono što je stvarno važno!” Oni će se složiti s onim što si rekao. Jednom kad se slože, možda će jednog dana jednostavno sami otići jer osjećaju da je boravak u crkvi besmislen, i jer im, povrh toga, neke stvari krenu po zlu, ili dožive neke neuspjehe i zastoje, i neko orezivanje. Nije li to sjajno? (Da. To je mudar pristup.) Lako je natjerati đavle da napuste crkvu: jednom kad shvatiš njihov način razmišljanja, ako postoji nešto što žele, onda ih potakni da to slijede. Na taj ih način možeš nagovoriti da odu. Iskoristi situaciju i usmjeri ih prema izlazu. Tako se postupa s takvom vrstom bezvjernika.

Ako se takvi ljudi sa složenom pozadinom pronađu u crkvi, treba ih nagovoriti da odu ili ih pravovremeno ukloniti; ne pokušavajte ih poticati da ostanu. Zašto ne? Kao prvo, oni ne služe nikakvoj dobroj ulozi u crkvi; kao drugo, oni nipošto nisu među onima koje je Bog izabrao. Nadalje, čak i ako ostanu u crkvi, na kraju im i dalje neće biti moguće prihvatiti Božje riječi, Božje djelo ili Božju grdnju i sud radi postizanja spasenja. Ako ostanu u crkvi, to će biti štetno za crkveni rad i mogli bi zaluditi neku braću i sestre malog rasta i utjecati na njih. Ljudi u Božjoj kući smatraju ih odbojnima, a oni, zauzvrat, gledaju na braću i sestre u Božjoj kući s jednakom odbojnošću. Oni u svom srcu uvijek gaje neprijateljstvo prema Božjoj kući, crkvi i braći i sestrama. Dakle, recite Mi, da u crkvi postoji takav neprijatelj, takav protivnik, biste li se vi osjećali uznemireno? (Da.) Stoga je najbolje ne poticati takve ljude da ostanu. Jednom kad se otkriju, odmah ih nagovorite da odu, uklonite ih ili izbacite. Kako treba postupati s takvim ljudima ako se s njima susretne tijekom procesa propovijedanja evanđelja? (Jednostavno se držite podalje od njih i ignorirajte ih.) Kad susretneš takvu vrstu osobe, ne bi joj trebao propovijedati evanđelje. Govore na tako ekstravagantan, neutemeljen način i prilično su razgovorljivi, ali zapravo nemaju nikakvog talenta. Božjoj kući ne trebaju ljudi te vrste koji imaju složenu pozadinu; oni nisu među onima koje je Bog izabrao. Čak i ako se sada preobrate, prije ili kasnije, i dalje će ih trebati ukloniti. Stoga, kad oni koji propovijedaju evanđelje susretnu takve ljude, trebali bi jednostavno odustati od njih. Božja kuća ne želi takve ljude, niti su oni dobrodošli. To je način postupanja s ljudima sa složenom pozadinom, i to je načelo. Naravno, u rješavanju ovog pitanja, nema potrebe od muhe raditi slona; moraš jasno razumjeti spada li osoba u kategoriju ljudi sa složenom pozadinom. Ako se njezina očitovanja podudaraju s očitovanjima te vrste ljudi, onda je treba ubrojiti u tu skupinu. Međutim, ako se netko samo povremeno hvali ili govori besmislice i zbog svog prekomjernog hvalisanja ga se pogrešno smatra osobom sa složenom pozadinom, ali u stvarnosti, njegovo vjerovanje u Boga je iskreno i ne pripada toj kategoriji, onda ta situacija zahtijeva drugačiji tretman kako bi se izbjeglo krivo optuživanje dobre osobe.

III. Na temelju stava koji se ima prilikom obavljanja dužnosti

Uglavnom smo završili s razgovorom o kriteriju razlučivanja ljudi na temelju njihove ljudskosti. Postoji još jedan kriterij – razlučivanje ljudi na temelju stava koji imaju dok obavljaju svoje dužnosti. O tom smo kriteriju dosta govorili u prethodnim propovijedima, pa nije potrebno više o tome govoriti.

Dobro. Time zaključujemo naše današnji razgovor u zajedništvu. Doviđenja!

6. srpnja 2024.