Peta stavka: Održavati ažurno shvaćanje i razumijevanje stanja i napretka svakog segmenta rada, te biti u stanju pravovremeno rješavati probleme, ispravljati odstupanja i otklanjati nedostatke u radu kako bi on nesmetano napredovao

Danas ćemo razgovarati u zajedništvu o petoj odgovornosti starješina i djelatnika: „Održavati ažurno shvaćanje i razumijevanje stanja i napretka svakog segmenta rada te biti u stanju pravovremeno rješavati probleme, ispravljati odstupanja i otklanjati nedostatke u radu kako bi on nesmetano napredovao.” Usredotočit ćemo se na tu odgovornost kako bismo raščlanili različite manifestacije lažnih starješina i vidjeli ispunjavaju li oni svoje odgovornosti u ovom radu, drže li se čvrsto svojih dužnosti i obavljaju li dobro svoj posao.

Lažni starješine odaju se ugodi i ne zalaze duboko u među vjernike da bi razumjeli rad

Peta odgovornost starješina i djelatnika najprije spominje „održavanje ažurnog shvaćanja i razumijevanja stanja i napretka svakog segmenta rada”. Na što se odnosi „stanje svakog segmenta rada”? Odnosi se na to kakvo je trenutačno stanje određenog segmenta rada. Što bi starješine i djelatnici ovdje trebali razumjeti? Na primjer: Koje konkretne zadatke osoblje obavlja, kojim su aktivnostima zaokupljeni, jesu li te aktivnosti nužne, jesu li to ključni i važni zadaci; koliko je to osoblje učinkovito, napreduje li rad bez poteškoća; odgovara li broj osoblja opterećenju poslom, je li svatko dobio dovoljno zadataka, ima li slučajeva da je previše osoblja za određeni zadatak – gdje je previše osoblja za premalo posla, a većina ljudi je besposlena – ili slučajeva gdje je opterećenje poslom preveliko, a osoblja premalo, a nadređeni ne uspijeva učinkovito upućivati, što dovodi do niske radne učinkovitosti i sporog napretka. Sve su to situacije koje bi starješine i djelatnici trebali razumjeti. Osim toga, tijekom obavljanja svakog segmenta rada, ometa li tko ili sabotira, koči li tko napredak ili potkopava, događa li se bilo kakva vrsta ometanja ili površnosti – i to su stvari koje bi starješine i djelatnici trebali razumjeti. Pa kako onda oni stječu razumijevanje o tim pitanjima? Neki starješine bi mogli povremeno nazvati telefonom i upitati: „Jeste li zauzeti?” Čuvši drugu stranu kako kaže da su jako zauzeti, mogli bi odgovoriti: „Dobro, dok god ste zauzeti, ja sam miran.” Što mislite o ovakvom načinu rada? Što mislite o ovom pitanju? Je li ovo ključno, nužno pitanje koje treba postaviti? To je karakteristika rada lažnih starješina – oni samo obavljaju formalnosti. Zadovoljni su obavljanjem malo površnog posla kako bi malo umirili svoju savjest, ali se ne usredotočuju na obavljanje stvarnog posla, a još manje odlaze među vjernike, u svaki tim, kako bi razumjeli trenutačno stanje rada. Na primjer, jesu li rasporedi osoblja prikladni, kako se posao obavlja, jesu li se pojavili kakvi problemi – o tim se stvarnim pitanjima lažni starješine ne raspituju, već umjesto toga pronalaze neko neprimjetno mjesto gdje jedu, piju i uživaju, bez izlaganja vjetru i suncu. Oni samo povremeno šalju pisma ili nalažu nekome da se raspita u njihovo ime, misleći da to predstavlja obavljanje njihovog posla. Štoviše, braća i sestre ih možda ne vide po deset dana ili pola mjeseca. Kad se braću i sestre upita: „Čime je vaš starješina zauzet? Obavlja li konkretan posao? Pruža li vam smjernice i rješava li probleme?”, oni odgovaraju: „Nemojte ni spominjati, nismo vidjeli našeg starješinu mjesec dana. Od posljednjeg okupljanja koje je održao za nas, nikad više nije navratio, a sada imamo mnogo problema i nitko nam ne pomaže da ih riješimo. Nema drugog načina; nadređeni naše grupe i naša braća i sestre moraju se okupiti kako bi se molili i tražili načela, kako bi raspravljali i surađivali na poslu. Od starješine ovdje nema nikakve koristi; mi smo sada bez starješine.” Koliko dobro ovaj starješina obavlja svoj posao? Višnji pita ovog starješinu: „Jeste li nakon završetka posljednjeg filma primili nove scenarije? Što sada snimate? Kako napreduje posao?” Starješina odgovara: „Ne znam. Nakon posljednjeg filma, imao sam jedno okupljanje s njima, nakon čega su svi bili puni energije, nisu bili negativni i nisu imali nikakvih poteškoća. Od tada se nismo sastali. Ako želite znati njihovu trenutačnu situaciju, mogu nazvati i pitati za Vas.” „Zašto niste ranije nazvali da se upoznate sa situacijom?” „Zato što sam bio prezauzet, prisustvovao sam okupljanjima posvuda. Još nije došao red na njih. Moći ću se upoznati sa situacijom tek kad se sljedeći put okupim s njima.” Takav je njihov stav prema crkvenom radu. Višnji zatim kaže: „Niste svjesni trenutačne situacije ni problema koji postoje u filmskoj produkciji, pa kako napreduje rad na evanđelju? U kojoj se zemlji rad na evanđeljunajbolje, najidealnije proširio? Ljudi iz koje zemlje imaju relativno dobar kov i brzo shvaćaju? Koja zemlja ima bolji crkveni život?” „Ah, bio sam usredotočen samo na okupljanja, zaboravio sam pitati o tim stvarima.” „Onda, u timu za evanđelje, koliko ljudi može svjedočiti? Koliko se ljudi obučava za svjedočenje? Tko je odgovoran za crkveni rad i crkveni život u kojoj zemlji i tko to prati? Tko napaja i pastirski vodi? Jesu li novi članovi crkve iz raznih zemalja počeli živjeti crkveni život? Jesu li njihove predodžbe i uobrazilje u potpunosti riješeni? Koliko se ljudi ukorijenilo u istinitom putu, tako da ih religiozni ljudi više ne mogu zavesti? Nakon što vjeruju u Boga godinu ili dvije, koliko ih može obavljati svoje dužnosti? Razumijete li i shvaćate li te stvari? Kad se pojave problemi u radu, tko ih može riješiti? U timu za evanđelje, koja skupina ili pojedinci su odgovorni za svoj rad i imaju stvarne rezultate, znate li?” „Ne znam. Ako želite znati, mogu pitati za Vas. Ako Vam se ne žuri, pitat ću kad budem imao vremena; još sam zauzet!” Je li ovaj starješina obavio ikakav konkretan posao? (Ne.) Na sve kaže „ne znam”; o stvarima se raspituje tek u trenutku kad ga se o tome pita, pa čime je onda zauzet? Bez obzira u koji tim ode na okupljanja ili provjeriti rad, ne uspijeva prepoznati probleme u radu i ne zna kako ih riješiti. Ako ne možete odjednom prozrijeti stanja i karakter raznih ljudi, zar ne biste trebali barem pratiti, razumjeti i shvatiti probleme koji postoje u radu, koji se posao trenutačno obavlja i do koje je faze napredovao? Međutim, lažni starješine ne mogu učiniti ni toliko; nisu li slijepi? Čak i ako odu u razne timove unutar crkve kako bi pratili i provjeravali rad, oni uopće ne razumiju stvarnu situaciju, ne mogu prepoznati ključne probleme, a čak i ako uoče neke probleme, ne mogu ih riješiti.

Bio je jedan tim za filmsku produkciju koji se pripremao snimiti vrlo izazovan film, kakav nikada prije nisu pokušali snimiti. Njihov starješina nije bio svjestan jesu li oni prikladni za preuzimanje ovog filmskog scenarija, jesu li redatelj i cijela ekipa imali sposobnost dovršiti ovaj posao. Samo je rekao: „Preuzeli ste novi scenarij. Samo naprijed, snimite ga. Podržat ću vas i pratiti s vama. Dajte sve od sebe, a kada se pojave poteškoće, molite se Bogu i riješte ih prema Božjoj riječi.” A onda je otišao. Ovaj starješina nije mogao vidjeti niti prepoznati nijednu od postojećih poteškoća; može li se posao ovako dobro obavljati? Nakon što je tim za filmsku produkciju primio ovaj scenarij, redatelj i članovi tima često su analizirali radnju i raspravljali o kostimima i kadriranju, ali nisu imali pojma kako snimiti film; nisu mogli službeno započeti produkciju. Nije li to trenutačno stanje? Nisu li to postojeći problemi? Nisu li to pitanja koja bi starješina trebao riješiti? Starješina je svaki dan provodio na okupljanjima, nikakvi stvarni problemi nisu riješeni nakon mnogo dana okupljanja, a snimanje i dalje nije moglo normalno teći. Je li starješina imao ikakvog učinka? (Ne.) On je samo izvikivao parole kako bi podigao moral: „Ne možemo sjediti besposleni, ne možemo živjeti na teret kuće Božje!” Čak je i držao prodike ljudima: „Vi ljudi nemate savjesti, živite na teret kuće Božje bez ikakvog osjećaja – zar vas nije sram?” Nakon što je to rekao, svatko je u savjesti osjetio mali prijekor: „Da, posao napreduje tako sporo, a mi i dalje ovako dobivamo svoja tri obroka dnevno – nije li to život na tuđi račun? Nismo baš obavili nikakav posao. Tko će onda riješiti ove probleme koji se pojavljuju u radu? Mi ih ne možemo riješiti pa pitamo starješinu, ali starješina nam samo kaže da se marljivo molimo, čitamo riječi Božje i skladno surađujemo, a da pritom ne porazgovara u zajedništvu o tome kako bi se ti problemi trebali riješiti.” Starješina je svaki dan održavao okupljanja na licu mjesta, ali ti se problemi jednostavno nisu mogli riješiti. S vremenom je vjera nekih ljudi ohladnjela, a njihova su stanja postala malodušna jer nisu znali kako dalje i nisu znali kako nastaviti sa snimanjem. Svoju su posljednju nadu polagali u starješinu, nadajući se da bi on mogao riješiti neke stvarne probleme, ali nažalost, ovaj je starješina bio takoreći slijep, niti je učio stručni posao, niti je razgovarao u zajedništvu, raspravljao ili tražio rješenja s onima koji su ga razumjeli. Često bi držao knjigu Božjih riječi i govorio: „Čitam riječi Božje radi duhovne predanosti. Opremam se istinom. Neka me nitko ne ometa, zauzet sam!” Na kraju se nakupljalo sve više i više problema, što je dovelo do toga da je posao bio u poluparaliziranom stanju, a lažni je starješina i dalje mislio da obavlja sjajan posao. Zašto je to tako? Vjerovao je da, budući da je održavao okupljanja, raspitivao se o stanju posla, prepoznavao probleme, dijelio riječi Božje, ukazivao na stanja ljudi, i da se svatko prepoznao u tim stanjima i odlučio dobro obavljati svoju dužnost, onda je njegova odgovornost kao starješine bila ispunjena i učinio je sve što se od njega moglo očekivati – ako se specifični zadaci vezani za stručne aspekte ne bi mogli dobro obaviti, to više nije bila odgovornost starješine. Kakav je to starješina? Crkveni je rad zapao u poluparalizirano stanje, a on uopće nije bio zabrinut ni uznemiren. Da Višnji nije pitao ili poticao, on bi samo nastavio odugovlačiti, nikad ne spominjući što se događa ispod njega, ne rješavajući nikakve probleme. Je li takav starješina ispunio svoje starješinske odgovornosti? (Ne.) Pa, o čemu je po cijele dane govorio na okupljanjima? Brbljao je besposleno, samo propovijedajući doktrine i izvikujući parole. Starješina nije rješavao stvarne probleme u radu, nije rješavao stanja nemara i negativnosti kod ljudi i nije znao kako riješiti probleme u radu ljudi u skladu s istina-načelima. Kao rezultat toga, cijeli je projekt stao i dugo se nije mogao vidjeti nikakav napredak. Ipak, starješina uopće nije bio zabrinut. Nije li to manifestacija lažnih starješina koji ne obavljaju stvaran posao? Koja je bit ove manifestacije lažnih starješina? Nije li ovo ozbiljno zanemarivanje odgovornosti? Biti teško nemaran u svom poslu, ne ispunjavati svoje odgovornosti – upravo to čine lažni starješine. Ti ostaješ na licu mjesta samo da bi obavljao formalnosti, ne rješavajući stvarne probleme. Ti ostaješ na licu mjesta samo da bi varao ljude; bez obavljanja ikakvog stvarnog posla, čak i da si cijelo vrijeme ostao ondje, ništa ne bi postigao. U radu i među stručnim aspektima pojavljuju se razni problemi, od kojih neke možeš riješiti, ali to ne činiš – to je već ozbiljno zanemarivanje odgovornosti. Štoviše, slijep si i u očima i u umu: ponekad kad i otkriješ probleme, ne možeš prozrijeti njihovu bit. Ne možeš ih riješiti, ali se pretvaraš da si sposoban nositi se s njima, jedva se držeći, dok izravno odbijaš razgovarati u zajedništvu ili se savjetovati s onima koji razumiju istinu, a ne izvještavaš ni Višnjeg niti od Njega tražiš. Zašto je to tako? Bojiš li se da će te orezati? Bojiš li se da će Višnji saznati istinu o tebi i smijeniti te? Nije li to usredotočenost na status bez imalo podržavanja rada kuće Božje? S takvim mentalitetom, kako bi mogao dobro obavljati svoju dužnost?

Bez obzira na to koji važan posao starješina ili djelatnik obavlja i kakva je priroda tog posla, njihov je prvi prioritet razumjeti i shvatiti kako se posao odvija. Moraju biti osobno prisutni kako bi pratili stvari i postavljali pitanja, dobivajući informacije iz prve ruke. Ne smiju se jednostavno oslanjati na glasine ili slušati izvještaje drugih ljudi. Umjesto toga, moraju vlastitim očima promatrati stanje osoblja i kako posao napreduje te razumjeti koje poteškoće postoje, odstupaju li neka područja od zahtjeva Višnjeg, postoje li kršenja načela, postoje li ikakva ometanja ili prekidi, nedostaje li potrebna oprema ili povezani nastavni materijali u vezi sa stručnim radom – sve to moraju imati u malom prstu. Bez obzira na to koliko izvještaja slušaju ili koliko saznaju iz glasina, ništa od toga ne može nadmašiti osobni posjet; točnije je i pouzdanije da stvari vide vlastitim očima. Jednom kad se upoznaju sa svim aspektima situacije, imat će dobru predodžbu o tome što se događa. Posebno moraju imati jasno i točno shvaćanje o tome tko je dobrog kova i vrijedan obuke, jer im samo to omogućuje da točno obučavaju i koriste ljude, što je ključno ako starješine i djelatnici žele dobro obavljati svoj posao. Starješine i djelatnici trebali bi imati put i načela po kojima će obučavati i trenirati ljude dobrog kova. Nadalje, trebali bi shvaćati i razumjeti razne vrste problema i poteškoća koje postoje u crkvenom radu i znati kako ih riješiti, a trebali bi imati i vlastite ideje i prijedloge o tome kako rad treba napredovati ili kakvi su mu budući izgledi. Ako su u stanju jasno govoriti o takvim stvarima zatvorenih očiju, bez ikakve sumnje ili bojazni, tada će posao biti mnogo lakše obaviti. I radeći na ovaj način, starješina će ispunjavati svoje odgovornosti, zar ne? Moraju biti dobro svjesni kako riješiti gore navedene probleme u radu i moraju često razmišljati o tim stvarima. Kad naiđu na poteškoće, moraju razgovarati u zajedništvu i raspravljati o tim stvarima sa svima, tragajući za istinom kako bi riješili probleme. Obavljajući na ovaj način stvaran posao s obje noge čvrsto na zemlji, neće biti poteškoća koje se ne mogu riješiti. Čine li lažni starješine to? (Ne.) Lažni starješine znaju se samo pretvarati i varati ljude, ponašajući se kao da razumiju stvari koje ne razumiju, nesposobni riješiti bilo kakve stvarne probleme i zaokupljeni samo beskorisnim stvarima. Kad ih se upita čime su bili zauzeti, kažu: „U našem je stambenom prostoru nedostajalo nekoliko jastuka, a timu za filmsku produkciju nedostajao je komad tkanine za kostime, pa sam otišao kupiti. Drugi put je kuhinja ostala bez namirnica, a kuhar nije mogao otići, pa sam ja morao izaći i kupiti, a usput sam uzeo i nekoliko vreća brašna. Sve te stvari morao sam obaviti sam.” Oni su doista bili prilično zauzeti. Ne zanemaruju li oni svoje prave zadatke? Uopće ih nije briga niti uopće nose teret kada je u pitanju posao koji spada u djelokrug njihovih odgovornosti kao starješina, već samo nastoje zabušavati. Problem što im je vlastiti kov prilično loš i što su slijepi i u očima i u umu dovoljno je ozbiljan, a oni još k tome ne nose nikakav teret i odaju se ugodi, često provodeći nekoliko dana na nekom ugodnom mjestu. Kad netko ima problem i traži ih radi rješenja, nema ih nigdje i nitko ne zna što zapravo rade. Sami si upravljaju vremenom. Ovaj tjedan, jedno jutro održe okupljanje za jedan tim, poslijepodne se odmaraju, a zatim navečer okupe ljude zadužene za opće poslove kako bi raspravljali o stvarima. Sljedeći tjedan održe okupljanje za one zadužene za vanjske poslove, ležerno pitajući: „Ima li kakvih poteškoća? Jeste li čitali riječ Božju u ovom razdoblju? Jeste li bili sputani ili ometani u svojim kontaktima s nevjernicima?” I nakon što postave tih nekoliko pitanja, smatraju da je gotovo. U tren oka, prođe mjesec dana. Koji su posao obavili? Iako su redom održavali okupljanja za svaki tim, nisu znali ništa o radnoj situaciji nijednog tima, niti su o tome saznavali ili se raspitivali, a još manje su se pridružili radu ili ga usmjeravali u svakom timu. Nisu sudjelovali u radu, pratili ga niti davali smjernice u vezi s njim, ali bilo je nekoliko stvari koje su radili točno na vrijeme: jeli su na vrijeme, spavali na vrijeme i održavali okupljanja na vrijeme. Život im je prilično uredan, dobro se brinu o sebi, ali njihov radni učinak nije na razini.

Neki starješine uopće ne ispunjavaju odgovornosti starješina i djelatnika, ne obavljaju bitan radcrkve, već se umjesto toga usredotočuju isključivo na neke nevažne opće poslove. Specijalizirali su se za upravljanje kuhinjom, uvijek pitajući: „Što danas jedemo? Imamo li jaja? Koliko je mesa ostalo? Ako nemamo, otići ću kupiti.” Smatraju da je rad u kuhinji izuzetno važan, bez razloga lutaju po kuhinji, uvijek razmišljajući o tome da pojedu više ribe, više mesa, da više uživaju, jedući hranu bez ikakvih skrupula. Dok su ljudi u svakom timu zauzeti poslom, usredotočeni na dobro obavljanje svojih dužnosti, ovi se starješine usredotočuju samo na dobru hranu, živeći prilično udoban život. Otkako su postali starješine, ne samo da ih nije brinuo crkveni rad i da su izbjegavali svaki težak napor, već su se i pobrinuli da ostanu bucmasti i rumeni u obrazima. Što oni rade svaki dan? Zauzeti su nekim općim poslovima, nekim trivijalnim stvarima, a da nisu dobro obavili nijedan stvaran posao niti riješili ijedan stvaran problem. Ipak, u srcu ne osjećaju kajanje. Svi lažni starješine ne obavljaju ključni rad crkve, niti rješavaju ikakve stvarne probleme. Nakon što postanu starješine, misle: „Samo trebam pronaći nekoliko ljudi da obave specifičan posao i onda ga ja ne moram sam raditi.” Vjeruju da, nakon što su rasporedili nadzornike za svaki segment rada, njima samima više ništa nije preostalo za raditi. Vjeruju da je to obavljanje starješinskog posla i da tada imaju pravo uživati u povlasticama svog statusa. Ne sudjeluju ni u kakvom stvarnom poslu, ne prate ga niti daju smjernice, i ne provode istrage ili istraživanja kako bi riješili probleme. Ispunjavaju li oni odgovornosti starješine? Može li se crkveni rad tako dobro obaviti? Kad ih Višnji pita kako napreduje posao, kažu: „Crkveni rad je sasvim normalan. Svaki segment rada ima nadzornika koji se njime bavi.” Ako ih se dalje pita ima li problema u radu, odgovaraju: „Ne znam. Vjerojatno nema nikakvih problema!” Takav je stav lažnih starješina prema svom poslu. Kao starješina, ti pokazuješ potpunu neodgovornost za posao koji ti je dodijeljen; sve je prepušteno drugima, bez praćenja, raspitivanja ili pomoći u rješavanju problema s tvoje strane – ti samo sjediš ondje kao nadzornik koji se ne miješa. Ne zanemaruješ li ti svoju odgovornost? Ne ponašaš li se kao službenik? Ne obavljati nikakav specifičan posao, ne pratiti posao, ne rješavati stvarne probleme – nisu li takvi starješine samo ukrasi? Nisu li oni lažni starješine? To je oličenje lažnog starješine. Posao lažnog starješine sastoji se samo od praznih riječi i izdavanja naredbi bez stvarnog sudjelovanja u poslu ili njegovog praćenja, niti traženja ili prepoznavanja problema unutar posla. Čak i kad se problemi prepoznaju, oni ih ne rješavaju. Oni samo djeluju kao nadzornici koji se ne miješaju, misleći da to predstavlja obavljanje posla. A ipak, takvo vođenje nimalo ne remeti njihov duševni mir; svaki dan žive udobno i uvijek su veseli. Kako to da još uvijek mogu nositi osmijeh na licu? Otkrio sam jednu činjenicu: takvi su ljudi potpuno besramni. Kao starješine ne obavljaju nikakav stvaran posao, samo rasporede nekoliko ljudi da obave zadatke i smatraju to gotovim. Nikad ih ne vidite na radnom mjestu; nemaju pojma o napretku ili rezultatima crkvenog rada, a ipak i dalje misle da su kompetentni i u skladu s mjerilomkao starješine. To je oličenje lažnog starješine, koji uopće ne obavlja nikakav stvaran posao. Lažni starješine nemaju teret za crkveni rad, ne brinu se niti su tjeskobni bez obzira na to koliko se problema pojavi; zadovoljni su time da samo obave neke opće poslove i onda misle da su obavili stvaran posao. Bez obzira na to kako Višnji razotkriva lažne starješine, oni se iznutra ne osjećaju loše, niti se prepoznaju u tom razotkrivanju; nemaju nikakvog samoispitivanja ni pokajanja. Nisu li takvi ljudi lišeni savjesti i razuma? Može li se netko tko uistinu ima savjest i razum tako odnositi prema crkvenom radu? Zasigurno ne.

Općenito, ljudi s imalo savjesti i razuma, kad čuju razotkrivanje različitih manifestacija lažnih starješina i usporede se s tim opisima, moći će, u većoj ili manjoj mjeri, vidjeti da u tim opisima ima nečega njihovog. Lica će im pocrvenjeti, postat će nemirni, srca će im biti uznemirena, osjećat će se dužnima Bogu i potajno će odlučiti: „Prije sam se odavao udobnostima tijela, nisam dobro obavljao svoj posao, nisam ispunjavao svoje odgovornosti, nisam obavljao stvaran posao, ništa nisam znao kad bi me se pitalo, uvijek sam se želio izvući i uvijek sam se pretvarao, bojeći se da će, jednom kad drugi vide što se stvarno događa sa mnom, moj ugled i status biti izgubljeni, a položaj starješine koji sam držao neću moći zadržati. Tek sada vidim da je takvo ponašanje sramotno i da se ne može nastaviti. Moram biti malo ozbiljniji u djelovanju i uložiti napor. Ako i dalje ne budem dobro radio, to bi bilo neoprostivo – moja bi me savjest optuživala!” Ovakvi lažni starješine još uvijek posjeduju nešto ljudskosti i savjesti; u najmanju ruku, njihova je savjest svjesna. Nakon što čuju Moje razotkrivanje, prepoznaju se u tim riječima i osjećaju se uznemireno; razmišljaju: „Doista nisam obavio nikakav stvaran posao, niti riješio ikakve stvarne probleme. Ne zaslužujem Božje poslanje ni titulu starješine. Što bih onda trebao učiniti? Moram se popraviti; od sada se moram svojski prihvatiti posla i rješavati stvarne probleme, sudjelovati u svakom specifičnom zadatku, izbjegavati izvlačenje, izbjegavati pretvaranje i raditi stvari u punoj mjeri svojih sposobnosti. Bog ispituje srca i najdublje misli ljudi, Bog zna pravu mjeru svakoga; bez obzira na to radim li stvari dobro ili loše, najvažnije je raditi to svesrdno. Ako ne mogu učiniti ni to, mogu li se još zvati čovjekom?” Biti u stanju razmišljati o sebi na ovaj način naziva se imanjem savjesti. Ljudi bez savjesti, bez obzira na to kako ih vi razotkrivate, ne crvene se u licu niti osjećaju da im srce ubrzano kuca; oni samo nastavljaju raditi što god žele. Čak i ako se vide u onome što je Bog razotkrio, osjećaju se ravnodušno prema tome: „Nije da me se spomenulo imenom”, misle. „Zašto bih se bojao? Moj je kov dobar, talentiran sam; kuća Božja ne može bez mene! Pa što ako ne obavljam nikakav stvaran posao? Ne radim ga ja, ali nađem nekog drugog da ga radi, pa se ipak obavi, zar ne? U svakom slučaju, svaki zadatak koji ti od mene tražiš, ja ga za tebe obavim, bez obzira na to koga zadužim da ga obavi. Moj je kov dobar, pa radim pametno. U budućnosti ću i dalje zabušavati i uživati u životu kako želim.” Bez obzira na to kako Ja raščlanjujem ili razotkrivam lažne starješine zbog neobavljanja stvarnog posla, dotični ljudi ostaju isti, potpuno nesvjesni: „Neka drugi misle što žele i vide me kako me žele vidjeti – ja to jednostavno neću raditi!” Imaju li takvi lažni starješine savjest? (Ne.) Ovo je četvrti put da razgovaramo u zajedništvu o razotkrivanju različitih manifestacija lažnih starješina, i svaki put kad Ja razotkrijem takve pojedince, oni s imalo savjesti osjećaju se kao da sjede na iglama, osjećaju se nesigurno jer nisu dobro obavili svoj posao i potajno odlučuju da se brzo pokaju i naprave zaokret. U međuvremenu, oni bez savjesti iznimno su besramni; ne osjećaju apsolutno ništa. Bez obzira na to kako Ja razgovaram u zajedništvu, oni samo nastavljaju živjeti svoje dane kao i obično, uživajući u životu kako žele. Kad ih upitaš: „Neki su ljudi odgovorni za rad na evanđelju, neki za prevoditeljski rad, a drugi za filmsku produkciju – za koji si ti specifičan posao odgovoran?”, oni kažu: „Iako nisam obavljao nikakav specifičan posao, ja sve nadgledam. Održavam im okupljanja.” Ako ih zatim upitaš: „Koliko okupljanja ti održavaš u mjesec dana?”, odgovorit će: „U najmanju ruku, jedno veliko okupljanje mjesečno i jedno malo svaka dva tjedna.” A kad ih upitaš: „Osim održavanja okupljanja, koji si ti specifičan posao obavio?”, odgovorit će: „S obzirom na to da su me okupljanja toliko zaokupila, koji specifičan posao mogu raditi? Osim toga, opseg kojim upravljam toliko je širok da nemam vremena za specifičan posao.” Ovi lažni starješine osjećaju da su potpuno u pravu – oni su zaista postojani i stabilni starješine! Bez obzira na to kako ih se razotkriva i orezuje, oni se ni najmanje ne uzrujavaju zbog toga. Kad bi se Mene zadužilo da obavim neki specifičan zadatak, poput kuhanja za pet osoba, a Ja bih pripremio dovoljno hrane samo za četiri, osjećao bih se nelagodno što nisam pripremio dovoljno i osjećao bih se krivim što nisam dobro nahranio sve. Tada bih razmišljao o tome kako to nadoknaditi, pazeći da sljedeći put točno izračunam kako bi svatko dobio dovoljno za jelo. A ako bi netko rekao da je hrana preslana, i zbog toga bih se osjećao loše. Pitao bih koje je jelo bilo preslano, a zatim bih pitao druge je li začinjenost bila prikladna. Iako je teško svima ugoditi, Ja i dalje moram pokušati na sve moguće načine dobro obaviti Svoj dio. To se zove ispunjavanje svojih odgovornosti; to je razum koji bi ljudi trebali posjedovati. Ti uvijek moraš ispunjavati svoje odgovornosti; bez obzira na to o kojem se zadatku radi, moraš osobno u njemu sudjelovati. Ako netko ponudi drugačije mišljenje – bez obzira na to tko je – a ti shvatiš da griješiš i osjećaš se loše nakon što to čuješ, onda moraš unijeti ispravke i u budućnosti uložiti srce u ono što radiš, radeći dobro čak i ako to znači podnijeti neke teškoće. Lažni starješine nemaju taj osjećaj, pa uopće ne podnose nikakve teškoće. Nakon što čuju ove činjenice o razotkrivanju lažnih starješina, ne osjećaju apsolutno ništa, i dalje uživaju u hrani, čvrsto spavaju i lijepo se provode, svakog su dana istog sretnog raspoloženja, bez osjećaja da na ramenima nose težak teret ili grižnje savjesti u srcu. Kakvi su to ljudi? Takvi ljudi imaju problem sa svojim karakterom: nedostaje im savjest, lišeni su razuma i niskog su karaktera. Unatoč tome što sam tako dugo razotkrivao različite manifestacije lažnih starješina – i iz pozitivne perspektive, pružajući i održavajući zajedništvo, i iz negativne perspektive, razotkrivajući ih i raščlanjujući – dio lažnih starješina još uvijek ne može prepoznati vlastite probleme, niti se ikada namjeravaju samoispitivati i pokajati. Da nema nadzora i poticaja od Višnjeg, oni bi i dalje zabušavali u svom poslu koliko god mogu, nimalo ne mijenjajući smjer. Bez obzira na to kako ih Ja razotkrivam, oni i dalje sjede ondje nepomućeni i potpuno nesvjesni. Nisu li oni odveć besramni? Ljudi ovog tipa nisu podobni da budu starješine ili djelatnici; toliko su niskog karaktera da ne znaju za sram! Normalnim bi ljudima, čak i samo da čuju da netko spominje njihove nedostatke, mane ili bilo što neprikladno ili protivno načelima u vezi s onim što su učinili – a kamoli da ih se posebno razotkriva – bilo teško to podnijeti, i osjećali bi se uzrujano i posramljeno te bi razmišljali o tome kako se promijeniti i ispraviti. U međuvremenu, ovi lažni starješine naprave potpuni nered u svom poslu i i dalje žive mirne savjesti, ne osjećajući se zabrinuto ni tjeskobno, i ostaju potpuno nesvjesni bez obzira na to kako ih se razotkriva – čak pronalaze mjesta gdje će se sakriti i tražiti dokolicu, i uvijek ih nema nigdje. Oni doista ne znaju za sram!

Crkveni starješina mora imati barem savjest i razum, a i razumjeti neke istine – tek tada može osjetiti teret. Koja su očitovanja osjećanja tereta? Ako vidi da su neki ljudi negativni, da neki imaju iskrivljeno razumijevanje, da neki rasipaju imovinu kuće Božje, da neki površno obavljaju svoj posao, da neki ne obavljaju prave zadatke kad vrše svoje dužnosti, da neki uvijek sipaju visokoparne riječi, ali ne rade praktičan posao… kad vidi da u crkvi postoji previše problema koje treba riješiti i da je toliko posla neobavljeno, to u njemu stvara osjećaj tereta. Otkako je postao starješina, osjeća se kao da u njemu neprestano gori vatra; ako otkrije problem, a ne može ga riješiti, postaje zabrinut i tjeskoban, ne može ni jesti ni spavati. Tijekom okupljanja, kad neki ljudi iznesu probleme u svom radu koje starješina ne može odmah prozrijeti i riješiti, on ne odustaje; osjeća da taj problem mora riješiti. Nakon molitve i traganja, te dvodnevnog razmišljanja, čim sazna kako ga riješiti, brzo rješava problem. Nakon što riješi taj problem, odmah provjerava druge poslove i otkriva novi problem: u jednom poslu ima previše ljudi i potrebno je smanjiti osoblje. Tada brzo saziva sastanak, stječe jasnu sliku situacije, smanjuje broj ljudi i osmisli razumne aranžmane, i tako je problem riješen. Bez obzira na to koji posao provjeravaju, starješine koji nose teret uvijek će moći prepoznati probleme. Sve probleme koji se tiču stručnog znanja ili koji su u suprotnosti s načelima, oni će moći prepoznati, raspitati se o njima i razumjeti ih, a kad otkriju problem, odmah ga rješavaju. Inteligentni starješine i djelatnici rješavaju samo probleme vezane za crkveni rad, stručno znanje i istina-načela. Ne obaziru se na sitnice u svakodnevnom životu. Oni se brinu o svakom aspektu rada na širenju evanđelja koji je Bog povjerio. Raspituju se i provjeravaju sve probleme koje mogu uočiti ili otkriti. Ako u tom trenutku ne mogu sami riješiti problem, okupljaju se s drugim starješinama i djelatnicima, razgovaraju s njima u zajedništvu, traže istina-načela i smišljaju načine kako ga riješiti. Ako naiđu na velik problem koji zaista ne mogu riješiti, odmah traže od Višnjeg i prepuštaju Mu da se pobrine za to i riješi ga. Takvi starješine i djelatnici su ljudi koji se u svojim postupcima drže načela. Bez obzira na to o kakvim se problemima radi, sve dok su ih uočili, neće ih pustiti; ustraju na tome da ih u potpunosti razumiju i zatim ih rješavaju jednog po jednog. Čak i ako nisu temeljito riješeni, može se jamčiti da se ti problemi više neće pojaviti. To znači vršiti svoju dužnost svim srcem, svom snagom i svim umom, u potpunosti ispunjavajući svoje odgovornosti. Oni lažni starješine i djelatnici koji ne rade stvaran posao niti se usredotočuju na rješavanje stvarnih problema ne mogu uočiti probleme pred svojim očima i ne znaju koji posao treba obaviti. Sve dok vide da su braća i sestre zauzeti obavljanjem svojih dužnosti, oni su savršeno zadovoljni, osjećajući da je to rezultat njihovog stvarnog rada; misle da su svi aspekti rada prilično dobri i da nema puno toga što bi oni osobno trebali raditi niti ikakvih problema koje bi trebali rješavati, pa se stoga usredotočuju na uživanje u povlasticama svog položaja. Uvijek se žele isticati i hvaliti među braćom i sestrama. Kad god vide braću i sestre, kažu: „Budite dobri vjernici. Dobro vršite svoju dužnost. Nemojte ju obavljati površno. Ako budete neposlušni ili budete stvarali probleme, smijenit ću vas!” Oni znaju samo nametati svoj položaj i držati ljudima prodike. Tijekom okupljanja uvijek pitaju koji su problemi prisutni u radu i pitaju imaju li oni ispod njih kakvih poteškoća, ali kad drugi izraze svoje probleme i poteškoće, oni ih ne mogu riješiti. Unatoč tome, i dalje su sretni i nastavljaju živjeti mirne savjesti. Ako braća i sestre ne iznesu nikakve poteškoće ili probleme, oni osjećaju da jako dobro rade svoj posao i postaju samodopadni. Misle da je raspitivanje o radu posao koji im je dodijeljen, a kad se pojave problemi i Višnji ih pozove na odgovornost, ostanu zapanjeni. Drugi pred njih iznesu poteškoće i probleme u radu, a oni se i dalje žale zašto ne tragaju za istinom da ih riješe. Ne rješavajući sami stvarne probleme, prebacuju odgovornost na nadglednike ispod sebe, oštro koreći one koji obavljaju konkretne zadatke. Taj im ukor pomaže da se ispušu, a čak i mirne savjesti vjeruju da rade stvaran posao. Nikada se nisu osjećali zabrinuto ili tjeskobno jer ne mogu otkriti ili riješiti probleme, niti su zbog toga loše jeli ili spavali – nikada nisu iskusili takvu vrstu patnje.

Svaki put kad posjetim crkvu na farmi, riješim neke probleme. Svaki put kad odem, ne idem zato što sam pronašao neki specifičan problem koji treba riješiti; već jednostavno imam malo slobodnog vremena da obiđem i vidim kako napreduje rad različitih timova u crkvi i kakva su stanja ljudi u svakom timu. Okupim nadglednike na razgovor, pitam ih koji su posao radili u tom razdoblju i koji problemi postoje, pustim ih da iznesu neke probleme, a zatim razgovaram u zajedništvu s njima o tome kako ih riješiti. Dok razgovaram s njima, mogu otkriti i neke nove probleme. Jedna vrsta problema su oni vezani za način na koji starješine i djelatnici obavljaju svoj posao; druga su problemi u radu unutar opsega njihovih odgovornosti. Osim toga, pomažem im i usmjeravam ih kako obavljati konkretan posao, kako provoditi rad, koji posao raditi, a zatim sljedeći put pratim napredak, pitajući ih kako je prošao posao zadan prošli put. Takav nadzor, poticanje i praćenje su nužni. Iako se to ne radi s velikom pompom i vikom, niti se koriste zvučnici za objave, ti se konkretni poslovi i zadaci komuniciraju i provode preko nekih starješina i djelatnika koji mogu raditi stvaran posao. Tako rad svakog tima postaje uredan i napreduje, učinkovitost rada se poboljšava, a rezultati su bolji. Na kraju se svatko u svakom timu može čvrsto držati svoje dužnosti, znajući što treba raditi i kako to raditi. U najmanju ruku, svatko vrši dužnost koja mu pripada, svi imaju zadatke pred sobom, a ono što rade, rade u skladu sa zahtjevima kuće Božje i također se može obavljati u skladu s načelima. Zar se time ne postižu neki rezultati? Znaju li lažni starješine raditi na ovaj način? Lažni starješine bi promišljali: „Znači, ovako Višnji obavlja posao: pozove neke ljude na razgovor, svi bilježe u svoje male bilježnice i, nakon što su bilješke napravljene, posao Višnjeg je završen. Ako Višnji tako obavlja posao, onda ćemo i mi tako.” Tako lažni starješine oponašaju na taj način. Oponašaju vanjski izgled, ali na kraju uopće ne rade nikakav stvaran posao, ne provodeći nijedan od zadataka koje su trebali obaviti, već samo trate vrijeme pričajući ni o čemu. Ponekad odem i na polja s povrćem i u staklenike da vidim kako rastu sadnice ili da saznam koliko se ciklusa usjeva može uzgojiti u stakleniku tijekom zime i koliko ih često treba zalijevati. Ti zadaci, bili oni veliki ili mali, svi uključuju tehnička pitanja vezana za uzgoj povrća i, sve dok ih se marljivo obavlja, mogu se izvršiti. U čemu lažni starješine prvenstveno pokazuju svoju lažnost? Najočitije je to što ne rade stvaran posao; oni samo obavljaju neke zadatke zbog kojih izgledaju dobro i onda to smatraju obavljenim, a zatim počinju uživati u povlasticama svog položaja. Bez obzira na to koliko takvog posla obave, znači li to da obavljaju stvaran posao? Većina lažnih starješina nečisto razumije istinu, razumiju samo neke riječi i doktrine, što im jako otežava dobar stvarni rad. Dio lažnih starješina ne može riješiti ni pitanja vezana za opće poslove; očito su lošeg kova i nedostaje im duhovno razumijevanje. Nema apsolutno nikakve vrijednosti u njihovom odgajanju. Neki lažni starješine imaju malo kova, ali ne rade stvaran posao i prepuštaju se tjelesnim užicima. Ljudi koji se prepuštaju tjelesnim užicima ne razlikuju se puno od svinja. Svinje provode dane spavajući i jedući. Ne rade ništa. Međutim, nakon godinu dana napornog rada na njihovom hranjenju, kad cijela obitelj na kraju godine jede njihovo meso, može se reći da su poslužile svrsi. Ako se lažnog starješinu drži kao svinju, da jede i pije besplatno tri puta dnevno, da se deblja i jača, ali ne radi nikakav stvaran posao i rasipnik je, nije li ga bilo uzaludno držati? Je li bio od ikakve koristi? Može poslužiti samo kao kontrast i treba ga eliminirati. Zaista, bolje je držati svinju nego lažnog starješinu. Lažni starješine mogu imati titulu „starješine”, mogu zauzimati taj položaj, dobro jesti tri puta dnevno, uživati u mnogim Božjim milostima, te se do kraja godine od sve te hrane dobro utoviti i zarumeniti – ali što je s radom? Pogledaj sve što je postignuto u tvom radu ove godine: jesi li imao rezultata u bilo kojem području rada ove godine? Koji si stvaran posao obavio? Kuća Božja ne traži da svaki posao obaviš savršeno, ali ključni rad moraš dobro obaviti – rad na evanđelju, na primjer, ili rad na filmskoj produkciji, rad na tekstovima i tako dalje. Sve to mora biti plodonosno. U normalnim okolnostima, većina rada trebala bi donijeti neke rezultate i postignuća nakon tri do pet mjeseci; ako nakon godinu dana nema postignuća, onda je to ozbiljan problem. U opsegu tvoje odgovornosti, koji je rad bio najplodonosniji? Za koji si platio najveću cijenu i najviše patio tijekom godine? Predstavi to postignuće i razmisli jesi li postigao ikakva vrijedna postignuća tijekom godine uživanja u Božjoj milosti; to bi ti trebalo biti jasno u srcu. Što si točno radio sve to vrijeme dok si jeo hranu kuće Božje i uživao u Božjoj milosti? Jesi li išta postigao? Ako nisi ništa postigao, onda se samo provlačiš; ti si pravi pravcati lažni starješina. Treba li takve starješine smijeniti i eliminirati? (Da.) Možete li razlučiti takve lažne starješine kad naiđete na njih? Možete li vidjeti da su oni lažni starješine, koji se samo provlače da bi živjeli na tuđi račun? Jedu dok im se usta ne zamaste, ali nikad se ne čine zabrinutima ili tjeskobnima zbog posla, ne sudjelujući niti se raspitujući o bilo kakvim konkretnim zadacima. Čak i ako se raspituju, to je s razlogom; čine to samo kad Višnji vrši pritisak na njih zbog rezultata, inače se ne bi trudili. Uvijek se prepuštaju uživanju, često gledajući filmove ili TV serije. Delegiraju posao i, dok su svi ostali zauzeti obavljanjem svojih dužnosti, oni se odmaraju i uživaju. Ako postoji problem i pokušate ih pronaći da ga riješe, nema ih nigdje, ali nikad ne kasne na obroke. A nakon jela, kad se svi ostali vrate na posao, oni odu uzeti još slobodnog vremena. Ako ih pitate: „Zašto ne odeš provjeriti posao? Svi čekaju tvoje usmjerenje, tvoje aranžmane!”, oni kažu: „Zašto čekati mene? Svi vi to možete, svi znate kako to učiniti – zar nije isto kad mene nema? Zar se ne mogu malo odmoriti?” „Je li to odmor? Samo gledaš filmove!” „Učim profesionalne vještine, proučavam kako se snimaju filmovi.” Čak i izmišljaju izgovore. Gledaju film za filmom, a kad svi noću odmaraju, odmaraju i oni. Svaki dan se samo tako provlače, ali do koje mjere? Svi ih smatraju neugodnima, svima stvaraju nelagodu i na kraju nitko na njih ne obraća pažnju. Recite Mi, ako takvi starješine nisu na čelu, može li posao i dalje napredovati? Bez njih, prestaje li se zemlja okretati? (Nastavlja se okretati.) Onda ih treba razotkriti kako bi svi mogli vidjeti da se ne bave svojim pravim dužnostima i da nitko ne bi trebao biti sputan njima. Takve lažne starješine koji se ne bave svojim pravim dužnostima treba razotkriti i raščlaniti da bi ih svi mogli razlučiti, a zatim ih treba otpustiti da stoje po strani! Možete li razlučiti takve lažne starješine kad naiđete na njih? Biste li se svi bez lažnih starješina osjećali kao mornari bez kapetana? Biste li samostalno dovršili posao i izvršili zadatke? Ako ne biste, onda ste u opasnosti. Suočeni s takvom vrstom lažnih starješina, koji ne vrše svoju dužnost kako treba, ne vode primjerom i trate vrijeme čavrljajući na internetu – biste li imali sposobnost razlučivanja u takvoj situaciji? Biste li pod njihovim utjecajem i vi sudjelovali u besposlenom čavrljanju i odgađali svoje dužnosti? Možete li i dalje slijediti takve lažne starješine? (Ne.)

Neki lažni starješine su proždrljivi i lijeni, više vole udobnost nego naporan rad. Ne žele ni raditi ni brinuti se, izbjegavaju trud i odgovornost, žele se samo prepustiti udobnosti. Vole jesti i zabavljati se, i posebno su lijeni. Bio je jedan lažni starješina koji bi ujutro ustajao tek nakon što bi svi završili s jelom, a noću bi još uvijek gledao TV serije dok su svi ostali odmarali. Brat zadužen za kuhanje više to nije mogao podnijeti i kritizirao ga je. Mislite li da bi on slušao kuhara? (Ne.) Pretpostavimo da ih je starješina ili djelatnik ukorio, govoreći: „Moraš biti marljiviji; posao koji treba obaviti mora se obaviti. Kao starješina, moraš ispunjavati svoje odgovornosti bez obzira na to o kojem se poslu radi; moraš osigurati da s njim nema problema. Sad kad je problem pronađen, a ti nisi prisutan da ga riješite, to utječe na posao. Ako stalno radiš na ovaj način, ne odgađa li to crkveni rad? Možeš li snositi tu odgovornost?” Bi li oni to poslušali? Ne nužno. Za takve lažne starješine, skupina za donošenje odluka trebala bi ih odmah smijeniti i dati im druge radne zadatke, neka rade ono za što su sposobni. Ako su ništarije, koje se žele šlepati gdje god idu i nesposobni su išta učiniti, onda ih pošaljite i ne dopustite im da vrše ikakvu dužnost. Nisu dostojni vršiti dužnost; nisu ljudi, nedostaju im savjest i razum normalne ljudskosti, besramni su. Za takve lažne starješine, koji su zapravo dangube, kad ih se prozre, treba ih izravno smijeniti; nema potrebe pokušavati ih opominjati i ne treba im pružati nikakve prilike da budu pod promatranjem, niti je potrebno s njima razgovarati u zajedništvu o istini. Nisu li čuli dovoljno istina? Kad bi bili orezani, bi li se mogli promijeniti? Ne bi mogli. Ako netko ima loš kov, ponekad ima apsurdne stavove ili zbog neznanja ne vidi cijelu sliku, ali je marljiv, nosi teret i nije lijen, takva se osoba, unatoč odstupanjima u vršenju svoje dužnosti, može pokajati kad je suočena s orezivanjem. U najmanju ruku, oni znaju odgovornosti starješine i znaju što trebaju činiti, imaju savjest i osjećaj odgovornosti, i imaju srce. Međutim, oni koji su lijeni, koji više vole udobnost nego naporan rad i koji su bez tereta, ne mogu se promijeniti. U njihovom srcu nema tereta; bez obzira na to tko ih orezuje, to je beskorisno. Neki ljudi kažu: „Bi li se onda, kad bi ih snašli Božji sud, grdnja, kušnje i pročišćenje, promijenio njihov problem što su bez tereta?” To se ne može promijeniti; to je određeno nečijom prirodom, kao što pas ne može promijeniti svoju naviku da jede izmet. Kad god vidiš nekoga tko je lijen i bez tereta, a ujedno služi kao starješina, možeš biti siguran da je on lažni starješina. Neki bi mogli reći: „Kako ih možete nazvati lažnim starješinama? Imaju dobar kov, pronicljivi su, mogu prozrijeti stvari i smišljati planove. U svijetu su vodili poslove, bili su izvršni direktori; upućeni su, iskusni i svjetovno mudri!” Mogu li te kvalitete riješiti njihov problem lijenosti i nedostatka tereta? (Ne.)

Koja očitovanja i značajke pokazuju oni koji su pretjerano lijeni? Prvo, u svemu što rade, postupaju površno, otežu, rade polaganim tempom te se odmaraju i odgađaju obveze kad god je to moguće. Drugo, ne mare za crkveni rad. Što se njih tiče, tko god se želi brinuti o takvim stvarima, neka se brine. Oni neće. Kad se i brinu o nečemu, to je radi vlastite slave, dobitka i položaja – sve što im je važno jest da mogu uživati u povlasticama položaja. Treće, izbjegavaju teškoće u svom poslu; ne mogu podnijeti da im posao bude i najmanje naporan, a ako jest, postaju vrlo ogorčeni te nisu u stanju podnositi teškoće niti platiti cijenu. Četvrto, nisu u stanju ustrajati ni u jednom poslu koji rade; uvijek odustaju na pola puta i ne mogu dovesti stvari do kraja. Ako su privremeno dobro raspoloženi, mogli bi obaviti neki posao iz zabave, ali ako nešto zahtijeva dugoročnu predanost i drži ih zaposlenima, zahtijeva mnogo razmišljanja i umara njihovo tijelo, s vremenom će početi gunđati. Na primjer, neki su starješine zaduženi za crkveni rad i u početku im je to novo i svježe. Vrlo su motivirani u svom razgovoru u zajedništvu o istini i kad vide da braća i sestre imaju problema, u stanju su im pomoći i riješiti ih. Ali, nakon što neko vrijeme ustraju, počinju smatrati da je posao starješine previše iscrpljujuć i postaju negativni – žele prijeći na lakši posao i nisu voljni podnositi teškoće. Takvim ljudima nedostaje ustrajnosti. Peto, još jedna značajka koja odlikuje lijene ljude jest njihova nespremnost da rade stvaran posao. Čim im tijelo pati, izmišljaju izgovore kako bi izbjegli i izvukli se od posla, ili ga prebace na nekog drugog. A kad ta osoba završi posao, oni besramno sami ubiru plodove. Ovo je pet glavnih značajki lijenih ljudi. Trebali biste provjeriti postoje li takvi lijeni ljudi među starješinama i djelatnicima u crkvama. Ako pronađete ijednog, treba ga odmah smijeniti. Mogu li lijeni ljudi dobro raditi kao starješine? Bez obzira na to kakav kov imaju ili kakva je kvaliteta njihove ljudskosti, ako su lijeni, neće moći dobro obavljati svoj posao te će odgađati rad i važne stvari. Crkveni je rad višestruk; svaki njegov aspekt podrazumijeva mnoge detaljne zadatke i zahtijeva razgovor u zajedništvu o istini kako bi se riješili problemi i kako bi se posao dobro obavio. Stoga starješine i djelatnici moraju biti marljivi – moraju puno razgovarati i puno raditi svaki dan kako bi osigurali učinkovitost posla. Ako premalo govore ili rade, neće biti rezultata. Dakle, ako je starješina ili djelatnik lijena osoba, on je zasigurno lažni starješina i nesposoban je raditi stvaran posao. Lijeni ljudi ne rade stvaran posao, a kamoli da sami odlaze na radilišta i nisu voljni rješavati probleme niti se uključivati u bilo koji konkretan posao. Nemaju ni najmanje razumijevanja niti shvaćanja problema u bilo kojem poslu. U glavi imaju samo površnu, nejasnu predodžbu na temelju onoga što su čuli od drugih i provlače se propovijedajući ponešto doktrine. Jeste li u stanju razlučiti takvu vrstu starješina? Jeste li u stanju reći da su oni lažni starješine? (Donekle.) Lijeni ljudi su površni u svakoj dužnosti koju obavljaju. Bez obzira na dužnost, nedostaje im ustrajnosti, rade na mahove i žale se kad god pretrpe neke teškoće, izlijevajući beskrajne pritužbe. Obasipaju uvredama svakoga tko ih kritizira ili orezuje, poput goropadnice koja vrijeđa ljude na ulici, uvijek želeći iskaliti svoj bijes na drugima i ne želeći vršiti svoju dužnost. Što pokazuje to što ne žele vršiti svoju dužnost? Pokazuje da ne nose teret, da nisu voljni preuzeti odgovornost i da su lijeni ljudi. Ne žele trpjeti teškoće niti platiti cijenu. To se posebno odnosi na starješine i djelatnike: ako ne nose teret, mogu li ispuniti odgovornosti starješina i djelatnika? Apsolutno ne.

Lažni starješine ne prate rad niti ga usmjeravaju

Upravo smo razmotrili ovaj vid pete odgovornosti starješina i djelatnika: „održavati ažurno shvaćanje i razumijevanje stanja svakog segmenta rada”. Razmatrajući ovaj vid, razotkrili smo neka konkretna očitovanja lažnih starješina, kao i njihovu ljudskost i karakter. A sada, pogledajmo „održavanje ažurnog shvaćanja i razumijevanja stanja svakog segmenta rada”. Naravno, napredak rada je donekle povezan sa stanjem rada; ta je veza relativno bliska. Ako netko ne može razumjeti i shvatiti stanje jednog segmenta rada, onda isto tako ne može razumjeti i shvatiti ni napredak tog rada. Na primjer, kakav je napredak rada, do koje je faze stigao, kakva su stanja uključenih ljudi, postoje li poteškoće u stručnim vidovima, postoje li područja rada koja ne zadovoljavaju zahtjeve Božje kuće, kakvi su postignuti rezultati, uče li ljudi koji rade a nisu baš vješti u stručnim vidovima posla, tko organizira učenje, što uče, kako uče i tako dalje i tako dalje – sva su ova konkretna pitanja povezana s napretkom. Na primjer, nije li posao skladanja himni prilično važan? Koje konkretne zadatke treba poduzeti u procesu stvaranja jedne himne, od početnog odabira suštinskih odlomaka riječi Božjih do završetka skladanja? Prvo, potrebno je odabrati suštinske odlomke riječi Božjih koji su prikladni da postanu himne, a moraju biti i odgovarajuće dužine. Drugi korak uključuje promišljanje o tome koji stil melodije odgovara odlomku kako bi pjevanje bilo ugodno i donosilo užitak. Zatim se moraju pronaći prave osobe koje će pjevati himnu. Nisu li to konkretni zadaci? (Da.) Nakon što je himna skladana, lažni starješina uopće ne pita je li skladba kvalitetna ili je stil prikladan. Skladatelj, primijetivši nedostatak nadzora, osobno smatra da je skladba odgovarajuća i nastavlja sa snimanjem. Odlomak riječi Božjih za koji su se svi radovali da će postati himna konačno je uglazbljen i pretvoren u himnu, ali većina smatra da i dalje ima nedostataka dok je pjeva. Koji se problem javlja? Skladana himna nije na razini: snimljena je unatoč tome što joj nedostaje melodije i privlačnosti. Lažni starješina, nakon što je čuje, pita: „Tko je skladao ovu himnu? Zašto je snimljena?” U trenutku kad postavi to pitanje, prošlo je već najmanje mjesec dana. Nije li starješina tijekom tog mjeseca trebao pratiti i pravovremeno shvatiti napredak ovog posla? Na primjer, kako je išlo skladanje? Je li osnovna melodija bila utvrđena? Je li imala melodiju? Jesu li se melodija i stil ove himne podudarali s riječima Božjim? Jesu li osobe s relevantnim iskustvom pomogle savjetima? Nakon što je skladana, može li se ova himna naširoko pjevati? Kakav bi učinak imala? Je li se melodija smatrala dobrom? Lažni starješina dosljedno nije pratio ovakve stvari. I ima razlog zašto ne prati: „Ne razumijem se u skladanje himni. Kako da pratim nešto što ne razumijem? To je nemoguće.” Je li to opravdan razlog? (Ne.) To nije opravdan razlog; dakle, može li netko tko nije upoznat sa skladanjem himni ipak pratiti rad? (Da.) Kako bi trebao pratiti? (Može surađivati s braćom i sestrama i provjeriti melodiju na temelju načela da vidi je li prikladna; može praktično pratiti rad, umjesto da pere ruke od njega.) Glavna odlika rada lažnih starješina je praznoslovlje o doktrini i izvikivanje parola. Nakon što izdaju svoje naredbe, jednostavno operu ruke od svega. Ne postavljaju pitanja o kasnijem razvoju rada; ne pitaju jesu li se pojavili kakvi problemi, odstupanja ili poteškoće. Smatraju da je njihov posao završen čim ga dodijele. Zapravo, kao starješina, nakon što organizirate posao, morate pratiti njegov napredak. Čak i ako niste upoznati s tim područjem rada – čak i ako vam nedostaje bilo kakvo znanje o njemu – možete pronaći način da obavite svoj posao. Možete pronaći nekoga tko to uistinu shvaća, tko razumije dotičnu struku, da izvrši provjeru i dâ prijedloge. Iz njihovih prijedloga možete prepoznati odgovarajuća načela i tako ćete moći pratiti rad. Bez obzira na to jeste li upoznati s dotičnom strukom ili je razumijete, u najmanju ruku morate predsjedati radom, pratiti ga i neprestano se raspitivati i postavljati pitanja o njegovu napretku. Morate imati uvid u takve stvari; to je vaša odgovornost, to je dio vašeg posla. Ne pratiti rad, ne činiti ništa više nakon što je dodijeljen, prati ruke od njega – to je način na koji lažni starješine rade. Ne pratiti rad niti ga usmjeravati, ne raspitivati se o problemima koji se pojave niti ih rješavati, i ne shvaćati napredak ili učinkovitost rada – to su također očitovanja lažnih starješina.

Lažni starješine ne rade stvarni posao, što odgađa napredak rada

Budući da lažni starješine ne saznaju o napretku rada i jer nisu u stanju pravovremeno prepoznati – a kamoli riješiti – probleme koji se u njemu javljaju, to često dovodi do stalnih kašnjenja. U određenom poslu, budući da ljudi ne shvaćaju načela i nema nikoga prikladnog da za njega bude odgovoran ili da njime predsjeda, oni koji obavljaju posao često su u stanju negativnosti, pasivnosti i čekanja, što ozbiljno utječe na napredak rada. Da su starješine ispunili svoje odgovornosti – da su predsjedali radom, gurali ga naprijed, nadzirali ga i pronašli nekoga tko razumije to područje da usmjerava rad – onda bi rad napredovao brže, umjesto da trpi stalna kašnjenja. Za starješine je, dakle, od vitalnog značaja da razumiju i shvate stanje rada. Naravno, također je vrlo nužno da starješine razumiju i shvate kako rad napreduje, jer je napredak povezan s učinkovitošću rada i rezultatima koje bi trebao postići. Ako starješine i djelatnici nemaju uvid u to kako napreduje crkveni rad, i ako ne prate stvari niti ih nadziru, onda će napredak crkvenog rada neizbježno biti spor. To je zbog činjenice da je većina ljudi koji obavljaju dužnosti ozbiljno prljava, nemaju osjećaj tereta i često su negativni, pasivni i površni. Ako ne postoji nitko s osjećajem tereta i radnim sposobnostima tko na konkretan način preuzima odgovornost za rad, pravovremeno saznaje o napretku rada te usmjerava, nadzire, ispravlja i orezuje osoblje koje obavlja dužnosti, onda će, naravno, razina radne učinkovitosti biti vrlo niska, a rezultati rada vrlo loši. Ako starješine i djelatnici ne mogu ni to jasno vidjeti, oni su glupi i slijepi. I stoga, starješine i djelatnici moraju pravovremeno istražiti, pratiti i dokučiti napredak rada, istražiti koje probleme ljudi koji obavljaju dužnosti imaju koje treba riješiti, te razumjeti koje probleme treba riješiti kako bi se postigli bolji rezultati. Sve su te stvari vrlo ključne, osoba koja djeluje kao starješina mora prozrijeti te stvari. Da biste dobro izvršavali svoju dužnost, ne smijete biti poput lažnog starješine, koji obavi neki površan posao i onda misli da je dobro izvršio svoju dužnost. Lažni starješine su nemarni i aljkavi u svom radu, nemaju osjećaj odgovornosti, ne rješavaju probleme kad se pojave, i bez obzira na to koji posao rade, samo zagrebu po površini i pristupaju mu površno; samo govore visokoparne riječi, sipaju doktrine i prazne priče, i u svom radu samo odrađuju formu. Općenito, to je stanje u kojem lažni starješine rade. Iako, u usporedbi s antikristima, lažni starješine ne čine ništa otvoreno zlo i ne čine zlo namjerno, kad pogledate učinkovitost njihova rada, pošteno ih je okarakterizirati kao površne, kao one koji ne nose teret, kao neodgovorne i bez odanosti prema svojoj dužnosti.

Upravo smo u zajedništvu razgovarali o tome kako lažni starješine ne rade stvarni posao i da ne razumiju niti shvaćaju napredak svakog segmenta rada. Što se tiče problema i poteškoća koji se javljaju u crkvenom radu, također je slučaj da ih lažni starješine jednostavno ne primjećuju ili samo sipaju malo doktrine i papagajski ponavljaju nekoliko parola kako bi ih se otresli. Za sve segmente rada, nikada ih nećete vidjeti da sami dolaze na radno mjesto kako bi pokušali razumjeti i pratiti rad. Nećete ih vidjeti da tamo razgovaraju u zajedništvu o istini kako bi riješili probleme, a još manje ćete ih vidjeti da tamo osobno daju upute i nadziru rad, sprječavajući da se u njemu pojave nedostaci i odstupanja. To je najočitije očitovanje površnog načina na koji lažni starješine rade. Iako lažni starješine, za razliku od antikrista, ne namjeravaju prekidati i ometati rad crkve, niti čine razna zla i uspostavljaju vlastita neovisna kraljevstva, njihova različita površna ponašanja uzrokuju goleme prepreke radu crkve, tako da se razni problemi beskrajno pojavljuju i ostaju neriješeni. To ozbiljno utječe na napredak svakog segmenta crkvenog rada i utječe na ulazak u život Božjeg izabranog naroda. Zar ne bi takve lažne starješine trebalo eliminirati? Lažni starješine nisu u stanju raditi stvarni posao – što god da rade ima snažan početak, ali se na kraju izjalovi. Uloga koju igraju je uloga onoga tko otvara ceremoniju: oni izvikuju parole i propovijedaju doktrine, a kad su dodijelili posao drugima i dogovorili tko će za njega biti odgovoran, za njih je gotovo. Slični su gromoglasnim zvučnicima koje se može naći u ruralnim područjima Kine – to je opseg uloge koju igraju. Oni obave samo malo preliminarnog posla; za ostatak posla, nigdje ih se ne može vidjeti. Što se tiče konkretnih pitanja kao što su kako napreduje svaki segment rada, je li u skladu s načelima i je li učinkovita – oni ne znaju odgovore. Nikada ne zalaze duboko među vjernike i ne posjećuju radno mjesto kako bi razumjeli i shvatili napredak i pojedinosti svakog segmenta rada. Stoga, lažni starješine možda ne namjeravaju uzrokovati prekide i omatenja, ili činiti razna zla tijekom svog mandata kao starješine, ali, zapravo, oni paraliziraju rad, odgađaju napredak svakog segmenta crkvenog rada i onemogućuju Božjem izabranom narodu da dobro obavlja svoje dužnosti i stekne ulazak u život. Radeći na ovaj način, kako bi oni uopće mogli voditi Božji izabrani narod na ispravan put vjere u Boga? To pokazuje da lažni starješine ne rade nikakav stvarni posao. Oni ne uspijevaju pratiti rad za koji bi trebali biti odgovorni niti pružiti smjernice i nadzor za njega kako bi osigurali da crkveni rad normalno napreduje; ne uspijevaju obavljati predviđene funkcije starješina i djelatnika i ne uspijevaju ispuniti svoju odanost ili odgovornosti. To potvrđuje da lažni starješine nisu odani u načinu na koji obavljaju svoje dužnosti, da su samo površni; oni varaju i Božji izabrani narod i Samoga Boga, te utječu na izvršenje Njegove volje i ometaju ga. Ta je činjenica svima vidljiva. Može biti da lažni starješina uistinu nije dorastao poslu; može biti i da izbjegava svoj posao i namjerno je površan. U svakom slučaju, ostaje činjenica da prave nered od crkvenog rada. Nema ni najmanjeg napretka u svakom segmentu crkvenog rada, a hrpa nakupljenih problema dugo ostaje neriješena. To ne utječe samo na širenje rada na evanđelju, već i ozbiljno ometa ulazak u život Božjeg izabranog naroda. Ove činjenice su dovoljne da pokažu da lažni starješine ne samo da nisu u stanju raditi stvarni posao, već postaju i prepreke radu na širenju evanđelja, te smetnje izvršenju volje Božje u crkvi.

Lažni starješine ne rade stvarni posao i nisu u stanju riješiti stvarne probleme. Ne samo da to odgađa napredak rada i utječe na njegove rezultate, već uzrokuje i ozbiljne gubitke radu crkve, rasipajući mnogo ljudstva, materijalnih i financijskih resursa. Stoga bi lažni starješine trebali nadoknaditi financijske gubitke. Neki ljudi kažu: „Ako starješine i djelatnici moraju nadoknađivati gubitke uzrokovane lošim obavljanjem posla, onda nitko neće htjeti biti starješina ili djelatnik.” Takvi neodgovorni ljudi nisu kvalificirani da budu starješine ili djelatnici. Oni bez savjesti i razuma su zli ljudi – zar nije problem ako zli ljudi žele biti starješine i djelatnici? Budući da velik dio rada Božje kuće uključuje financijske troškove, zar nije potrebno voditi računa o njima? Jesu li Božji prinosi nešto što ljudi mogu rasipati i tratiti po volji? Koje pravo imaju starješine i djelatnici da trate Božje prinose? Prouzrokovanje financijskog gubitka mora se nadoknaditi; to je potpuno prirodno i opravdano, i nitko to ne može poreći. Na primjer, recimo da postoji posao koji bi jedna osoba mogla završiti za mjesec dana. Ako je potrebno šest mjeseci da se taj posao obavi, ne predstavljaju li troškovi preostalih pet mjeseci gubitak? Dopustite da ja dam primjer o propovijedanju evanđelja. Recimo da je osoba voljna istražiti istiniti put i vjerojatno bi mogla biti pridobivena za samo mjesec dana, nakon čega bi ušla u crkvu i nastavila primati pojenje i opskrbu, te bi u roku od šest mjeseci mogla uspostaviti temelj. Ali ako je stav osobe koja propovijeda evanđelje prema tom pitanju stav zanemarivanja i površnosti, a starješine i djelatnici također ignoriraju svoje odgovornosti, i na kraju je potrebno pola godine da se ta osoba pridobije, neće li ta polovica godine predstavljati gubitak za njezin život? Ako naiđu na velike katastrofe, a još nisu postavili temelj na istinitom putu, bit će u opasnosti, i neće li to biti propust prema njima tada? Takav se gubitak ne može mjeriti novcem ili materijalnim stvarima. Ako se razumijevanje istine te osobe odgodi za pola godine, pa ona kasni s uspostavljanjem temelja i s početkom obavljanja svoje dužnosti pola godine, tko će preuzeti odgovornost za to? Mogu li si starješine i djelatnici priuštiti da preuzmu tu odgovornost? Nitko si ne može priuštiti da snosi odgovornost za ometanje nečijeg života. Budući da si nitko ne može priuštiti da snosi tu odgovornost, što je prikladno da starješine i djelatnici učine? Ukratko: Dajte sve od sebe. Dati sve od sebe da učinite što? Da ispunite vlastite odgovornosti, čineći sve što možete vidjeti vlastitim očima, smisliti u svom umu i postići vlastitim kovom. To je davanje svega od sebe, to je biti odan i odgovoran, i to je odgovornost koju bi starješine i djelatnici trebali ispuniti. Neki starješine i djelatnici ne tretiraju propovijedanje evanđelja kao ozbiljnu stvar. Oni misle: „Božje ovce će čuti Božji glas. Tko god istražuje i prihvati, bit će blagoslovljen; tko god ne istražuje i ne prihvati, neće biti blagoslovljen i zaslužuje umrijeti u katastrofi!” Lažni starješine ne pokazuju nikakav obzir prema Božjim nakanama i ne nose teret za evanđeoski rad; također ne preuzimaju odgovornost za pridošlice koji su tek ušli u crkvu i ne shvaćaju ozbiljno ulazak u život Božjeg izabranog naroda – uvijek se usredotočuju na uživanje u povlasticama svog statusa. Bez obzira na to koliko ljudi istražuje istiniti put, oni se uopće ne osjećaju tjeskobno, uvijek imaju mentalitet pukog provlačenja, ponašajući se kao umirovljeni car ili dužnosnik. Bez obzira na to koliko je posao kritičan ili hitan, nikada se ne pojavljuju na licu mjesta i ne raspituju se o radnoj situaciji niti je razumiju, niti prate rad i rješavaju probleme. Oni samo rasporede zadatke i misle da je njihov posao gotov i završen, i vjeruju da to predstavlja obavljanje posla. Nije li to površnost? Nije li to varanje i onih iznad i onih ispod sebe? Jesu li takvi starješine i djelatnici prikladni da ih Bog koristi? Nisu li oni baš poput dužnosnika velikog crvenog zmaja? Oni misle: „Biti starješina ili djelatnik je isto kao imati službu i treba uživati u povlasticama tog statusa. Imati službu daje mi tu privilegiju, oslobađajući me od prisutnosti u svim stvarima. Kad bih uvijek bio na licu mjesta, pratio rad i razumio situaciju, kako bi to bilo naporno, kako ponižavajuće! Ne mogu prihvatiti takav umor!” Upravo tako rade lažni starješine i lažni djelatnici, zabrinuti samo za priželjkivanje udobnosti i uživanje u povlasticama statusa bez obavljanja ikakvog stvarnog posla i potpuno lišeni svake savjesti ili razuma. Takve parazite zaista treba eliminirati, a čak i ako budu kažnjeni, to su i zaslužili. Neki starješine i djelatnici, unatoč dugogodišnjem obavljanju crkvenog rada, ne znaju kako propovijedati evanđelje, a kamoli svjedočiti. Ako ih zamolite da razgovaraju u zajedništvu o svim istinama koje se tiču vizija Božjeg djela mogućim primateljima evanđelja, oni to nisu u stanju učiniti. Kad ih se upita: „Jeste li se ikada potrudili opremiti istinom o vizijama?”, lažni starješine razmišljaju: „Zašto bih se ja toliko trudio? S mojim visokim statusom, taj zadatak nije za mene; ima puno drugih koji će to učiniti.” Recite mi, kakva su to stvorenja? Godinama obavljaju crkveni rad, a ipak ne znaju kako propovijedati evanđelje. A kad dođe do svjedočenja, moraju pronaći propovjednika evanđelja da to učini umjesto njih. Ako, kao starješina ili djelatnik, ne možeš propovijedati evanđelje, svjedočiti ili govoriti s ljudima o istinama u vezi s vizijama, što ti možeš učiniti? Koje su tvoje odgovornosti? Jesi li ih ispunio? Živiš li samo od starih zasluga? Što je to što ti imaš? Tko te je ovlastio da živiš od starih zasluga? Neki nadzornici timova za evanđelje nikada nisu čak ni promatrali i slušali druge kako propovijedaju evanđelje. Ne zanima ih slušanje; ne da im se, smatraju to previše problematičnim i nemaju strpljenja. Oni su starješine, znate – dužnosnici, ni manje ni više – pa ne rade te konkretne zadatke; daju braći i sestrama da ih rade. Pretpostavimo da neki djelatnici evanđelja naiđu na osobu visokog kova, koja svemu pristupa s ozbiljnošću i koja želi razumjeti neke konkretne istine u vezi s vizijama. Djelatnici evanđelja ne mogu razgovarati u zajedništvu posve jasno, pa zamole svoje starješine da to učine. Starješine ostanu bez riječi, pa čak i pribjegavaju izgovorima, govoreći: „Nikad nisam sam radio ovaj posao. Idite vi to raditi; ja ću vam čuvati leđa. Ako se pojave bilo kakvi problemi, pomoći ću vam da ih riješite; podržavam vas. Ne brinite. Čega se treba bojati kad imamo Boga? Kad netko traži istiniti put, vi možete svjedočiti ili dijeliti istine o vizijama. Ja sam odgovoran samo za dijeljenje istina o ulasku u život. Posao svjedočenja je vaš teški teret koji morate nositi, ne oslanjajte se na mene.” Svaki put kad dođe do ključnog trenutka svjedočenja u propovijedanju evanđelja, oni se sakriju. Potpuno su svjesni da im nedostaje istina, pa zašto se onda ne potrude da se njome opreme? Znajući vrlo dobro da im nedostaje istina, zašto se uvijek očajnički trude postati starješine? Nemaju apsolutno nikakvog talenta, a ipak imaju drskosti preuzeti bilo koju službenu poziciju – čak bi preuzeli i ulogu cara da im dopustite – oni su krajnje besramni! Bez obzira na razinu vodstva koju drže, ne mogu raditi stvarni posao, a ipak se usuđuju uživati u povlasticama statusa bez osjećaja grižnje savjesti. Nisu li to krajnje besramni ljudi? Bilo bi razumljivo da se od tebe tražilo da govoriš stranim jezikom, a ti to nisi mogaoli; ali izlaganje istina o vizijama i Božjim nakanama na vašem materinjem jeziku trebalo bi biti moguće, zar ne? Ljudima koji vjeruju tek tri do pet godina može se oprostiti što ne mogu dijeliti istinu. Ali neki vjeruju u Boga gotovo 20 godina i nekako još uvijek nisu u stanju dijeliti istine u vezi s vizijama – nisu li takvi ljudi beskorisne osobe? Nisu li oni beskorisnici? Zapanjuje me kad čujem da netko vjeruje u Boga dugi niz godina, a ipak ne zna kako dijeliti istine o vizijama. Što vi svi osjećate nakon što ovo čujete? Nije li to neshvatljivo? Kako su oni radili svoj posao svih ovih godina? Kad ih se zamoli da pruže smjernice za stvaranje glazbe, ne znaju kako, i kažu da je to specijalizirano područje preteško, da to nije nešto što prosječna osoba može razumjeti. Kad ih se zamoli da pruže smjernice u radu na stvaranju umjetnosti, ili u filmskoj produkciji, tvrde da ti poslovi zahtijevaju previsoku razinu tehničke vještine da bi ih oni mogli obaviti. Kad ih se zamoli da pišu članke iskustvenog svjedočanstva, kažu da im je razina obrazovanja preniska i da ih ne znaju pisati, te da se nikada nisu u tome vježbali. Ako ne mogu obavljati takve poslove, to je oprostivo, ali rad na evanđelju je inherentni dio njihove dužnosti. Ne bi mogli biti upoznatiji s tim poslom – ne bi li im to trebalo biti lako? Najvažniji vid izlaganja istina o vizijama je jasno izložiti istinu triju etapa djela. U početku ljudi nemaju puno iskustva u tome i možda ne razgovaraju u zajedništvu tako dobro, ali vježbom postaju sve bolji u tome. Tako postaju sposobni govoriti na strukturiran način, preciznim i jasnim jezikom, i s lijepim izričajem. Nije li ovo specifično područje specijaliziranog rada koje bi starješine trebali savladati? Ovo nije kao tjerati ribu da živi na suhom, zar ne? (Ne, nije.) Ali takvi lažni starješine nisu sposobni obaviti ni taj djelić posla. A ipak, i dalje služe kao starješine? Što još uvijek rade na toj poziciji? Neki ljudi kažu: „Ja sam netko čije je razmišljanje zbrkano i nejasno, nedostaje mi logike, i nisam baš dobar u govorenju o istinama koje se tiču vizija.” Ako je tako, možeš li prepoznati i riješiti razne nedostatke i odstupanja koja se javljaju u radu na evanđelju? Ako ih ne možeš prepoznati, onda ih sigurno ne možeš ni riješiti. Kad su lažni starješine zaduženi za rad na evanđelju, ne igraju nikakvu ulogu u provjeri ni nadzoru; samo puštaju one ispod sebe da rade kako im je volja, tako da svatko može raditi stvari kako želi i propovijedati kome god želi – apsolutno se ne primjenjuju nikakva načela ni mjerila. Neki ljudi djeluju hirovito; nedostaje im razuma, a posebno načela, te nepromišljeno čine nedjela. Lažni starješine uopće ne uspijevaju uočiti ili prepoznati te probleme.

Kaže se da su u Južnoj Americi i Africi neki siromašni ljudi dovedeni u stado kroz rad na evanđelju. Ti ljudi nemaju stalna primanja, a čak i dobivanje dovoljno hrane i preživljavanje predstavljaju probleme. Dakle, što bi trebalo učiniti? Bilo je starješina koji su rekli: „Božja je nakana spasiti čovječanstvo, a da bi se spasio, čovjek prvo mora imati dovoljno za jesti, zar ne? Ne bi li onda Božja kuća trebala pružiti pomoć? Ako vjeruju u Boga, možemo im podijeliti nekoliko knjiga Božjih riječi. Nemaju računala ni telefone, pa što da radimo ako zatraže da obavljaju dužnosti? Malo se raspitajte, vidite jesu li iskreno voljni obavljati dužnosti.” Kroz raspitivanje, utvrđeno je da ti ljudi trenutno nemaju novca, ali da bi, kad bi imali novca i mogli se najesti do sita, bili voljni ići propovijedati evanđelje i obavljati svoju dužnost. Nakon što su razumjeli te okolnosti, starješine su počeli dijeliti sredstva za pomoć, isplaćujući ih svaki mjesec. Hrana i smještaj, pa čak i internetske naknade, te kupnja telefona, računala i druge opreme za te ljude, sve je plaćeno novcem Božje kuće. Dijeljenje novca tim ljudima nije imalo za cilj širenje rada na evanđelju, već pružanje pomoći za njihovo preživljavanje. Je li to bilo u skladu s načelima? (Ne, nije.) Ima li Božja kuća pravilo da se, prilikom propovijedanja evanđelja i susreta sa siromašnim ljudima bez sredstava za život, sve dok mogu prihvatiti ovu fazu rada, treba im pružiti pomoć? Postoji li takvo načelo? (Ne.) Na kojem su onda načelu ti starješine dijelili sredstva za pomoć? Je li to bilo zato što su mislili da Božja kuća ima novca, ali ga nema gdje potrošiti, ili zato što su te ljude smatrali previše jadnima, ili se radilo o nadi da će ti ljudi pomoći u širenju evanđelja? Koja je točno bila njihova nakana? Što su pokušavali postići? Kad je došlo do dijeljenja telefona, računala i životnih troškova, pokazali su veliki žar; uživali su u takvom poslu koji je pružao povlastice drugima, jer im je to omogućavalo da se udvaraju tim ljudima i osvoje njihova srca, i takvim su zadacima bili posebno predani, idući sve dalje i dalje bez i trunke srama. To je korištenje Božjeg novca za udvaranje ljudima i kupovanje njihove naklonosti. Zapravo, ti siromašni pojedinci nisu istinski vjerovali u Boga; samo su pokušavali napuniti svoje trbuhe i pronaći način za život. Takvi ljudi nisu željeli steći istinu ili spasenje. Bi li Bog spasio te ljude? Neki, čak i da su bili voljni obavljati dužnost, nisu bili iskreni, već su bili motivirani željom za telefonima i računalima, za životnim pogodnostima. Ali lažne starješine nije bilo briga za to; sve dok je netko bio voljan obavljati dužnost, brinuli su se o njima, ne samo da su im davali novac za stanovanje i hranu, već su im kupovali i računala, telefone i raznu opremu. Ali ispostavilo se da su ti ljudi obavljali svoje dužnosti bez ikakvog učinka. Nisu li lažni starješine samo bacali novac u vjetar? Nisu li koristili novac Božje kuće da pokažu svoju velikodušnost? (Da.) Je li to posao koji bi starješine i djelatnici trebali raditi? (Ne.) Nisu li to bili lažni starješine? Lažni starješine vole se pretvarati da su dobri, dobrohotni i dobrodušni. Ako vi želite pokazati dobrodušnost, u redu, samo koristite svoj vlastiti novac! Ako nemaju odjeće, skinite svoju i dajte im je; ne trošite Božje prinose! Božji prinosi su namijenjeni za rad na širenju evanđelja, a ne za dijeljenje socijalnih naknada, i svakako ne za pružanje pomoći siromašnima. Božja kuća nije socijalna ustanova. Lažni starješine nisu sposobni za stvarni rad, a još su manje sposobni opskrbljivati istinom ili životom. Oni se usredotočuju samo na korištenje Božjih prinosa za dijeljenje socijalnih naknada kako bi se udvarali ljudima i održavali vlastiti ugled i status. Oni su besramni rasipnici, zar ne? Ako se takvi lažni starješine otkriju, može li ih itko na vrijeme razotkriti i zaustaviti? Nitko nije ustao da ih zaustavi. Da Višnji nije saznao i tome stao na kraj, praksa korištenja Božjeg novca za pružanje povlastica ljudima nikada ne bi završila. Ti siromašni ljudi pružaju ruke sve dalje i dalje, uvijek želeći više. Oni su nezasitni; bez obzira na to koliko im daš, nikada nije dovoljno. Oni koji iskreno vjeruju u Boga u stanju su ostaviti svoje obitelji i karijere kako bi obavljali svoju dužnost da bi bili spašeni, pa čak i ako se suoče s poteškoćama u životu, mogu sami pronaći načine da ih riješe bez stalnog traženja stvari od Božje kuće. Rješavaju što mogu sami, a za ono što ne mogu riješiti, mole se Bogu i oslanjaju se na svoju vjeru da iskuse. Oni koji uvijek prose od Boga, očekujući da im Božja kuća osigura životne troškove i da ih uzdržava, krajnje su nerazumni! Ne žele obavljati nikakvu dužnost, a ipak žele uživati u životu, znajući samo pružiti ruke i tražiti stvari od Božje kuće, i čak ni tada, nikad im nije dosta. Nije li to prosjačka banda? A lažni starješine – ti moroni – samo su nastavili dijeliti povlastice, i nisu prestajali, neprestano udovoljavajući ljudima kako bi zaslužili njihovu zahvalnost, pa čak i misleći da takvi postupci slave Boga. To su stvari u kojima lažni starješine najviše uživaju. Dakle, postoji li itko tko može prepoznati te probleme, tko može prozrijeti suštinu tih problema? Većina starješina žmiri na jedno oko, misleći: „U svakom slučaju, ja nisam zadužen za rad na evanđelju, zašto bih se brinuo o tim stvarima? Ne troši se moj novac. Sve dok je gotovina u mom džepu netaknuta, u redu je. Vi možete davati kome god želite, kakve to veze ima sa mnom? Ionako taj novac ne završava u mom novčaniku.” Ima mnogo takvih neodgovornih ljudi, ali koliko ih može podržati rad Božje kuće?

Sada se rad na evanđelju u inozemstvu posvuda provodi. Neke zemlje imaju više ljudi koji mogu prihvatiti istinu, dok druge imaju stanovništvo slabijeg kova, što rezultira manjim brojem onih koji mogu prihvatiti istinu. Nekim zemljama nedostaje sloboda vjeroispovijesti, te pokazuju snažan otpor prema istinitom putu i Božjem djelu, i nema mnogo ljudi koji mogu prihvatiti istinu. Nadalje, stanovništvo nekih zemalja je previše zaostalo i tako slabog kova da ne mogu razumjeti istinu bez obzira na to kako im se ona izlagala, i čini se da tamošnji ljudi ne dosežu istinu. Evanđelje se ne bi trebalo propovijedati na takvim mjestima. Međutim, oni koji propovijedaju evanđelje ne uspijevaju uvidjeti bit problema; oni ne propovijedaju onima koji mogu prihvatiti istinu, već inzistiraju na tome da zanemaruju one lakše i hvataju se ukoštac s najtvrđim orasima. Ne propovijedaju na mjestima gdje se rad na evanđelju već širi i gdje je lako propovijedati. Umjesto toga, inzistiraju na propovijedanju evanđelja u tim siromašnim i zaostalim mjestima, propovijedajući skupinama ljudi najgoreg kova, koji ne mogu shvatiti istinu, i etničkim skupinama s najtežim vjerskim predodžbama i najjačim otporom prema Bogu. Zar to nije odstupanje? Uzmimo za primjer judaizam i neke duboko ukorijenjene rasne religije, koje kršćanstvo smatraju neprijateljem i čak ga progone. U slučaju takvih zemalja i etničkih skupina, evanđelje se jednostavno ne bi trebalo propovijedati. Zašto ne? Zato što je propovijedanje uzaludno. Čak i ako se uloži sva radna snaga, financijska sredstva i materijalni resursi, mogle bi proći tri, pet ili čak deset godina bez ikakvih značajnih rezultata. S obzirom na ovu situaciju, što se može učiniti? U početku, ne znajući bolje, moglo bi se pokušati; ali nakon što se jasno sagledaju okolnosti – da propovijedanje evanđelja njima, uz veliku cijenu, na kraju ne mora nužno donijeti dobre rezultate – tada se mora izabrati drugi put, put koji može postići rezultate. Nije li to nešto što bi starješine i djelatnici trebali prozreti? (Jest.) Ali lažni starješine to ne razumiju. Kada je riječ o tome gdje započeti sa širenjem evanđelja u inozemstvu, neki kažu: „Počnite s Izraelom. Budući da je Izrael bio baza za prve dvije etape Božjeg djela, tamo se mora propovijedati. Bez obzira na to koliko je teško, moramo ustrajati u propovijedanju njima.” Međutim, nakon dugog vremena propovijedanja, nema značajnih rezultata, što dovodi do razočaranja. Što bi starješine trebali učiniti u ovom trenutku? Da je to starješina s kovom i bremenom, rekao bi: „Naše propovijedanje evanđelja nema načela; ne znamo kako djelovati u skladu s okolnostima, već samo gledamo na stvari na temelju svojih zamisli – to je od nas previše naivno! Glupost, tvrdoglavost i apsurdnost ovih ljudi nisu ono što smo očekivali. Mislili smo da bi, budući da vjeruju u Boga tisućama godina, trebali biti prvi koji će čuti Božje evanđelje, ali smo pogrešno mislili; oni su previše apsurdni! Zapravo, dok je Bog obavljao djelo otkupljenja, On ih se već bio odrekao. Da se mi sada vratimo i propovijedamo njima, to bi bio uzaludan napor; bio bi to jalov trud i budalasto postupanje. Pogrešno smo razumjeli Božje nakane. Bog se ne bavi time, pa kojim sredstvima to mi ljudi možemo učiniti? Pokušali smo, ali bez obzira na to kako propovijedamo, oni ne prihvaćaju istiniti put. Trebali bismo za sada odustati, ostaviti ih po strani i neko vrijeme ne obraćati pažnju na njih. Ako ima onih koji su voljni tragati, tada ćemo ih dočekati i svjedočiti im o Božjem djelu. Ako nema nikoga tko traga, onda nema potrebe da ih mi proaktivno tražimo.” Nije li to načelo propovijedanja evanđelja? (Jest.) Dakle, može li se lažni starješina pridržavati načela? (Ne.) Lažni starješine imaju loš kov i ne mogu prozreti bit problema; oni će reći: „Bog je rekao da su Izraelci Njegov izabrani narod. Nikada ih ni u kojem trenutku ne možemo napustiti. Oni bi trebali biti na prvom mjestu; trebamo prvo njima propovijedati prije nego što propovijedamo ljudima u drugim zemljama. Kad bi se Božje djelo proširilo u Izraelu, kakva bi to velika slava bila! Bog je donio slavu iz Izraela na Istok, a mi bismo trebali tu slavu vratiti u Izrael s Istoka i neka vide da se Bog vratio!” Nije li ovo samo parola? Je li to u skladu s činjenicama? To je ono što bi rekli oni kojima nedostaje duhovno razumijevanje. A što je s onim lažnim starješinama koji ne rade stvarni posao? Oni se ne obaziru na te stvari. Ljude koji propovijedaju evanđelje dugo je mučio ovaj problem, bili su rastrgani između odustajanja i nastavka propovijedanja, nesigurni kako postupiti. Lažni starješine potpuno su nesvjesni da je to problem. Vidjevši te ljude kako se brinu jer nemaju put, kažu: „Čemu briga? Imamo istinu i iskustveno svjedočanstvo; samo im propovijedajte!” Netko kaže: „Ne razumiješ, ovim ljudima je stvarno teško propovijedati.” Kad se u radu pojave značajni problemi koji zahtijevaju da ih starješine riješe, starješine i dalje samo izvikuju parole i govore isprazne riječi. Zar je to ponašanje koje se očekuje od starješina? Kad ih se upita treba li propovijedati takvim mogućim primateljima evanđelja, oni kažu: „Svima treba propovijedati, a posebno Izraelcima, njima se svakako treba propovijedati.” Čujete li ikakav problem u tim riječima? Znaju li oni da je to odstupanje, nedostatak u radu na evanđelju kojim se oni trebaju pozabaviti? Te ništarije ne znaju i još uvijek tamo prosipaju fraze i izvikuju parole, oni su zaista beskorisni šljam! A ipak misle da su pronicljivi, da imaju kova i da su pametni. Nisu ni svjesni da su se u radu pojavili tako veliki nedostatak i odstupanje; mogu li uopće početi to rješavati? To je još manje vjerojatno. Oni koji propovijedaju evanđelje svi su izvan sebe od brige; rad na evanđelju je pogođen, ometen i ne može se glatko odvijati, a lažni starješine, iznenađujuće, nemaju pojma o odstupanju koje se događa u radu. Većina ljudi, kada se susretne s problemima ili odstupanjima u radu, često ne mari, ne primjećuje i još uvijek tvrdoglavo ustraje u pogrešnom pristupu, bezobzirno srljajući. Ako ni starješine i djelatnici ne razumiju i ne shvate situaciju na vrijeme, onda do trenutka kad problem postane ozbiljan i utječe na napredak rada, i kad većina ljudi može otkriti problem, starješine i djelatnici ostaju zabezeknuti. To je uzrokovano zanemarivanjem odgovornosti od strane starješina i djelatnika. Dakle, kako mogu izbjeći tako teške posljedice? Starješine i djelatnici moraju redovito provjeravati rad i pravovremeno razumjeti trenutačno stanje i napredak rada. Ako se utvrdi da učinkovitost rada nije visoka, moraju vidjeti u kojem dijelu postoje nedostaci i problemi te razmisliti: „Trenutno se čini da su ti ljudi zaposleni, ali zašto nema nikakve očite učinkovitosti? Poput rada tima za evanđelje; toliko ljudi svaki dan propovijeda evanđelje i svjedoči, uz neke ljude koji surađuju na tom poslu, pa zašto se svaki mjesec ne zadobije mnogo ljudi? U kojem dijelu je problem? Tko uzrokuje problem? Kako je nastalo ovo odstupanje? Kada je počelo? Moram otići u svaku grupu da saznam što svi sada rade, kakvi su trenutni mogući primatelji evanđelja i je li smjer propovijedanja evanđelja ispravan; moram sve to saznati.” Kroz savjetovanje, razgovore u zajedništvu i rasprave, odstupanja i nedostaci u radu postupno izlaze na vidjelo. Jednom kad se problem otkrije, ne može ga se ostaviti po strani; mora se riješiti. Dakle, kakvi starješine mogu otkriti neke probleme, odstupanja i nedostatke koji se pojavljuju u radu? Ti starješine trebaju nositi breme, biti marljivi i uključeni u svaki detalj specifičnog rada; pratiti, razumjeti i shvatiti svaki dio; utvrditi što svatko radi, koji je broj ljudi prikladan za obavljanje kojeg zadatka, tko su nadzornici, kakav je kov tih ljudi, rade li svoj posao dobro ili ne, kakva im je učinkovitost, kako napreduje rad, i tako dalje – sve se to mora utvrditi. Osim toga, najkritičniji dio rada na evanđelju jest imaju li propovjednici evanđelja istinu ili ne, mogu li jasno izlagati istine o vizijama kako bi riješili ljudske predodžbe i probleme, mogu li nadoknaditi ono što nedostaje mogućim primateljima evanđelja kako bi ih temeljito uvjerili i mogu li usvojiti razgovorni stil u svom izlaganju istine, kako bi mogući primatelji evanđelja mogli čuti više Božjeg glasa. Na primjer, ako mogući primatelj evanđelja želi naučiti o istinama koje se tiču značaja Božjeg utjelovljenja, a određeni propovjednik evanđelja uvijek govori o značaju Božjeg djela i o tome što su vjerske predodžbe, zar to nije problem? Ako osoba samo želi naučiti o tome kako može biti spašena i koji je sadržaj Božjeg plana upravljanja za spasenje čovječanstva, nije li to vrijeme za izlaganje istina o vizijama koje se tiču triju etapa Božjeg djela? (Jest.) Ali ovaj propovjednik evanđelja neprestano govori o Božjoj grdnji i sudu, te o Njegovom razotkrivanju da iskvarene naravi ljudi uključuju oholost, lažljivost i opačinu, te o drugim takvim temama. Prije nego što je druga strana prihvatila Božje djelo, propovjednik evanđelja počinje im govoriti o grdnji i sudu, razotkrivajući njihove iskvarene naravi. Kao rezultat toga, osoba osjeća odbojnost, ne dobiva ono što želi, a njezini problemi koji trebaju rješenje ostaju neriješeni; gubi interes i nije voljna nastaviti istraživati. Zar to nije problem s propovjednikom evanđelja? Propovjednik evanđelja ne razumije istinu ili mu nedostaje duhovno razumijevanje, te je stoga potpuno nesvjestan što druga osoba treba, ne uspijevajući iznijeti poantu dok govori, nadugo i naširoko trabunja i uopće ne rješava probleme mogućeg primatelja evanđelja – kako uopće može zadobiti ljude propovijedajući evanđelje na taj način?

Lažni starješine zanemaruju sve probleme na koje naiđu u svom radu. Bez obzira na to kakvi se problemi pojave u radu na evanđelju i bez obzira na to kako zli ljudi ometaju i utječu na taj rad, oni se ne obaziru ni na što od toga, kao da to nema nikakve veze s njima. Lažni starješine su smušeni u svom radu; bez obzira na to ima li pojedinac ikakvih rezultata i pridržava li se u svojoj dužnosti načela istine, oni ne osiguravaju nadzor ni provjeru, dopuštajući ljudima da slobodno postupaju bez obzira na posljedice. To uzrokuje da se odstupanja i nedostaci koji se pojavljuju u radu na evanđelju nikada ne riješe i nebrojeno ljudi koji traže istiniti put na kraju se izgubi, te ne budu što prije dovedeni pred Boga. Neki ljudi, nakon što prihvate Božje djelo u posljednjim danima, kažu: „Zapravo, netko mi je propovijedao evanđelje prije tri godine. Nije da ga nisam htio prihvatiti ili da sam vjerovao u negativnu propagandu; osoba koja mi je propovijedala bila je jednostavno toliko neodgovorna. Nije mogla odgovoriti na pitanja koja sam postavio, i bila je nejasna u svom razgovoru u zajedništvu kad sam tragao za istinom, govoreći samo neke beskorisne riječi. Kao rezultat toga, sve što sam mogao učiniti bilo je otići razočaran.” Tri godine kasnije, nakon istraživanja na internetu, a zatim traženja i razgovora u zajedništvu s braćom i sestrama, ti ljudi rješavaju sve predodžbe i zbunjenosti u svojim srcima jednu po jednu, potpuno potvrđujući da se Bog pojavljuje i obavlja djelo, i prihvaćaju ga. To je njihovo prihvaćanje Božjeg djela kroz vlastito traganje i istraživanje. Da je osoba koja je propovijedala evanđelje bila u stanju jasno izložiti istinu i riješiti njihove predodžbe i pitanja tri godine ranije, oni bi ga prihvatili tri godine prije. Koliko je životnog rasta odgođeno tijekom te tri godine! To se mora smatrati zanemarivanjem odgovornosti od strane onih koji propovijedaju evanđelje i izravno je povezano s njihovim nerazumijevanjem istine. Neki djelatnici evanđelja jednostavno se ne usredotočuju na opremanje istinom, sposobni su samo prosipati neke doktrine, a da ne mogu riješiti ljudske predodžbe ili stvarne probleme. Kao rezultat toga, mnogi ljudi ne prihvaćaju evanđelje pravovremeno kad ga čuju, odgađajući svoj životni rast za nekoliko godina. Mora se reći da su starješine zaduženi za rad na evanđelju odgovorni za to zbog svog neadekvatnog usmjeravanja i nedovoljnog nadzora. Kad bi starješine i djelatnici zaista imali breme i bili u stanju podnijeti malo više patnje, više vježbati dijeljenje istine i pokazati malo više odanosti, jasno dijeleći sve aspekte istine, tako da ti djelatnici evanđelja budu u stanju razgovarati u zajedništvu o istini kako bi riješili ljudske predodžbe i sumnje, tada bi rezultati propovijedanja evanđelja bili sve bolji i bolji. To bi omogućilo većem broju ljudi koji istražuju istiniti put da ranije prihvate Božje djelo i vrate se pred Boga kako bi prije primili Njegovo spasenje. Rad crkve zapinje jednostavno zato što su lažni starješine ozbiljno zanemarili svoje odgovornosti, ne rade stvarni posao niti prate i nadziru rad, i nisu u stanju razgovarati u zajedništvu o istini kako bi riješili probleme. Naravno, to je i zato što ti lažni starješine uživaju u povlasticama statusa, uopće ne teže istini i nisu voljni pratiti, nadzirati ili usmjeravati rad na širenju evanđelja – s rezultatom da rad napreduje sporo, a mnoga ljudska odstupanja, apsurdnosti i bezobzirna nedjela ne uspijevaju biti pravovremeno ispravljena ili riješena, što ozbiljno utječe na učinkovitost širenja evanđelja. Tek kad te probleme otkrije Višnji i kad se starješinama i djelatnicima kaže da ih moraju riješiti, ti se problemi ispravljaju. Poput slijepaca, ti lažni starješine nisu u stanju otkriti nikakve probleme i nema nikakvih načela u načinu na koji rade stvari, a ipak nisu sposobni shvatiti vlastite pogreške i priznaju svoje greške tek kad ih Višnji oreže. Pa tko može preuzeti odgovornost za gubitke koje su prouzročili ti lažni starješine? Čak i s njihovim smjenjivanjem s položaja, kako se gubici koje su prouzročili mogu nadoknaditi? Stoga, kad se otkrije da postoje lažni starješine koji nisu sposobni raditi nikakav stvarni posao, treba ih odmah smijeniti. U nekim crkvama rad na evanđelju napreduje posebno sporo, a to je jednostavno zbog toga što lažni starješine ne rade stvarni posao, kao i zbog previše slučajeva zanemarivanja odgovornosti i činjenja pogrešaka s njihove strane.

U svim različitim segmentima posla koje lažni starješine rade, zapravo postoje brojni problemi, odstupanja i nedostaci koje trebaju riješiti, ispraviti i popraviti. Međutim, budući da tim lažnim starješinama nedostaje osjećaj bremena, te se samo prepuštaju povlasticama svog statusa ne radeći nikakav stvarni posao, na kraju upropaste posao. U nekim crkvama ljudi nisu složni, gdje svi sumnjiče jedni druge, paze se jedni drugih i potkopavaju jedni druge, a cijelo vrijeme se boje da će ih Božja kuća eliminirati. Suočeni s tim situacijama, lažni starješine ne poduzimaju ništa da ih riješe, ne uspijevajući obaviti nikakav stvaran, konkretan posao. Crkveni rad dolazi do zastoja, no lažne starješine to nimalo ne uzrujava, te i dalje vjeruju da su sami obavili mnogo posla i da nisu odgodili crkveni rad. Takvi lažni starješine u osnovi su nesposobni obavljati posao opskrbljivanja životom i ne mogu rješavati stvarne probleme u skladu s istinom. Oni obavljaju samo ponešto općih administrativnih poslova koje su im posebno dodijelio i odredio Višnji, kao da svoj posao rade isključivo za Višnjega. Kada je riječ o temeljnom crkvenom radu koji je Višnji uvijek zahtijevao – kao što je posao opskrbljivanja životom i posao odgajanja ljudi – ili o određenim posebnim zadacima za koje je Višnji dao upute, oni ne znaju kako to raditi i ne mogu to raditi. Oni samo povjeravaju te zadatke drugima i onda smatraju da je njihov posao gotov. Rade točno onoliko koliko ihuputi Višnji i poduzimaju nešto samo kad ih se pogura; inače su neaktivni i rade sve samo reda radi – to su lažni starješine. Što je lažni starješina? Ukratko, to je netko tko ne radi stvarni posao, tko ne radi svoj posao kao starješina, pokazujući teško zanemarivanje odgovornosti u ključnom i temeljnom radu i ne poduzimajući ništa – to je lažni starješina. Lažni starješine zaokupljaju se samo površnim općim poslovima, pogrešno smatrajući to obavljanjem stvarnog posla, a u stvarnosti, kada je riječ o njihovom poslu kao starješine i ključnom radu koji im je povjerila Božja kuća, ništa od toga ne rade dobro. Osim toga, u različitim segmentima crkvenog rada često se pojavljuju problemi koji zahtijevaju rješenje starješine, no oni ih ne mogu riješiti, često zauzimajući stav izbjegavanja, a braća i sestre ih ne mogu pronaći kad žele riješiti neki problem. Ako i uspiju pronaći starješinu, on ih izbjegava s izgovorom da je prezauzet poslom i traži od braće i sestara da sami čitaju Božje riječi i tragaju za istinom kako bi samostalno riješili svoje probleme, zauzimajući stav neuplitanja. To na kraju dovodi do nagomilavanja previše neriješenih problema, zaustavljajući napredak u svim segmentima rada i dovodeći crkveni rad do zastoja. To je posljedica toga što lažni starješine ne rade stvarni posao. Lažni starješine nikada nisu iskreni ni marljivi u pogledu svojih temeljnih odgovornosti, niti tragaju za istinom kako bi riješili različite probleme. To znači da su lažni starješine osuđeni na to da budu nesposobni raditi stvarni posao i rješavati bilo kakve probleme. Ono u čemu se lažni starješine ističu jest propovijedanje riječi i doktrina, izvikivanje parola i poticanje drugih, usredotočujući se samo na zaokupljenost općim administrativnim poslovima. Što se tiče temeljnog crkvenog rada koji im je povjerila Božja kuća, kao što je opskrbljivanje životom i razgovor u zajedništvu o istini radi rješavanja problema, oni ne znaju kako to raditi, ne obučavaju se da nauče kako i ne mogu riješiti nikakve stvarne probleme – to su lažni starješine.

Neki lažni starješine, kad se od njih zatraži da vode rad na izradi tekstova, kao što je pisanje scenarija, pisanje članaka iskustvenog svjedočanstva i drugih konkretnih zadataka, misle da, budući da je to samo usmjeravanje, ne moraju raditi nikakav konkretan posao, pa umjesto toga samo lutaju uokolo. „Zhang,” kažu, „kako napreduje tvoj članak?” „Skoro je gotov.” „Li, imaš li poteškoća s pisanjem tog scenarija?” „Imam, možeš li mi pomoći da ih riješim?” „Raspravite to svi vi međusobno. Više se molite.” Ne samo da ti lažni starješine ne uspijevaju davati smjernice i pomagati braći i sestrama, nego se ne usredotočuju ni na dobro obavljanje vlastitog posla, stalno lutaju i žive lagodnim i udobnim životom. Na površini se čini da pregledavaju rad, ali u stvarnosti ne rješavaju nikakve probleme – oni su zapravo pravi uhljebi! Oni sposobni dužnosnici u nekim zemljama u svijetu nevjernika jednako su iskvareni ljudi, ali čak su i oni daleko superiorniji od tih lažnih starješina, kojima nedostaje osjećaj odgovornosti koji ti dužnosnici imaju. Na primjer, nakon izbijanja pandemije, zemlje diljem svijeta počele su provoditi preventivne mjere. Na kraju se većina tih zemalja složila da su tajvanski preventivni napori bili učinkoviti, što ukazuje na to da su tajvanski vladini dužnosnici obavili svoje zadatke odgovora na pandemiju prema najvišim standardima i s najvećom pažnjom za detalje. Za jednu zemlju sekularnog svijeta, za dužnosnike i političare među iskvarenim čovječanstvom, izvršiti zadatak prema najvišim standardima i s takvom pažnjom za detalje zaista je zadivljujuće. Mnogi europski dužnosnici bili su voljni posjetiti Tajvan i učiti od njega; iz te perspektive, tajvanski vladini dužnosnici bili su daleko superiorniji od onih iz drugih naroda. Samo zato što je većina njihovih dužnosnika bila sposobna raditi konkretan posao i mogla uložiti srce u ispunjavanje svojih odgovornosti, to dokazuje da su ti dužnosnici bili u skladu s mjerilom. Neki starješine i djelatnici u crkvi uvijek su površni kad obavljaju svoje dužnosti, i bez obzira na to kako ih se orezuje, to je neučinkovito. Smatram da karakter tih starješina i djelatnika nije ni ravan karakteru dužnosnika iz svijeta nevjernika koji mogu raditi stvarni posao. Većina njih tvrdi da vjeruje u Boga i teži istini, ali u stvarnosti nisu voljni platiti cijenu. Sa toliko ih se istine opskrbljuje, a ipak je takav njihov stav prema obavljanju dužnosti. Rezultat je da svi postaju lažni starješine, koji daleko zaostaju u usporedbi s boljim vladinim dužnosnicima! Moji zahtjevi prema ljudima zapravo nisu visoki; ne zahtijevam da ljudi razumiju previše istina ili da imaju previsok kov. Minimalni standard je djelovati sa savješću i ispuniti svoje odgovornosti. Ako ništa drugo, onda bi barem trebalo opravdati svoj svagdašnji kruh i poslanje koje je Bog dao; to je dovoljno. Ali Božje djelo se obavlja sve do sada, a može li mnogo ljudi postupati sa savješću? Vidim da neki dužnosnici u demokratskim zemljama govore i djeluju iskreno. Ne pretjeruju niti govore uzvišene teorije, njihov je govor posebno strog i istinit, i sposobni su se pobrinuti za mnoge stvarne stvari. Njihov je rad doista prilično dobar, uistinu odražava njihov integritet i ljudskost. Pogledajte sada većinu starješina i djelatnika u crkvi: u svom radu samo odrađuju formu i sve rade reda radi, nisu postigli baš dobre rezultate i nisu u potpunosti ispunili svoje odgovornosti. Nakon što su postali starješine, pretvorili su se u vjerske dužnosnike, ponašaju se nadmeno i samo izdaju naredbe, i postaju birokrati. Usredotočuju se samo na uživanje u povlasticama svog statusa i vole da ih svi slijede i da se sve vrti oko njih. Rijetko se duboko angažiraju s običnim članovima crkve kako bi riješili stvarne probleme. U svojim srcima sve se više udaljavaju od Boga. Takvi lažni starješine i lažni djelatnici potpuno su nepopravljivi! Tako sam se mukotrpno trudio dijeliti istinu, no ti starješine i djelatnici je ne prihvaćaju, tvrdoglavo se drže svojih pogrešnih ideja i ravnodušni su. Njihov stav prema dužnostima uvijek je površan i nemaju ni najmanju namjeru pokajati se. Vidim da su ti ljudi bez savjesti, bez razuma, uopće nisu ljudi! Tada razmišljam: Je li još uvijek potrebno opetovano dijeliti ove istine takvim ljudima? Trebam li učiniti svoj razgovor u zajedništvu tako konkretnim? Trebam li podnositi ovu patnju? Jesu li ove riječi suvišne? Nakon malo razmišljanja, odlučujem da ipak moram govoriti, jer iako ove riječi nemaju učinka na one koji su lišeni i najmanje trunke savjesti ili razuma, korisne su za one koji, unatoč tome što su malo slabijeg kova, mogu prihvatiti istinu i iskreno obavljati svoje dužnosti. Lažni starješine ne rade stvarni posao i ne ispunjavaju svoje odgovornosti, ali oni koji teže istini naučit će lekcije, bit će nadahnuti i pronaći će put primjene iz ovih riječi i stvari. Ulazak u život nije tako lak; bez nekoga tko bi podržavao i opskrbljivao, bez da se svaki aspekt istine rastavi na proste faktore i detaljno objasni, ljudi su vrlo slabi, često se nalaze u stanju bespomoćnosti i zbunjenosti, u stanju negativnosti i pasivnosti. Stoga, mnogo puta, kad vidim te lažne starješine, izgubim volju i srce da s njima razgovaram u zajedništvu. Međutim, kad pomislim na patnju koju su podnijeli i cijenu koju su platili oni koji iskreno vjeruju u Boga i koji odano obavljaju svoje dužnosti, predomislim se. Nema drugog razloga osim ovog: Čak i ako 30 do 50 ljudi – ili u najmanju ruku 8 ili 10 ljudi – može iskreno dati sebe i biti odano u obavljanju svojih dužnosti, te su voljni slušati i pokoriti se, onda je vrijedno izgovoriti ove riječi. Ne bih imao u Sebi motivacije da govorim i izlažem onima koji nemaju savjesti i razuma; razgovor s tim ljudima djeluje iscrpljujuće i besplodan je. Većina vas ne teži istini i ne plaća cijenu u svojim dužnostima – nemate bremena ni odanosti, vi samo odrađujete formu u svojim postupcima i nevoljko radite stvari u nadi da ćete dobiti blagoslove. Slušanje ovih riječi zapravo je za vas nezaslužena povlastica. Vi živite na grbači onih koji iskreno obavljaju svoje dužnosti, koji uistinu plaćaju cijenu, koji posjeduju odanost i breme, i koji su voljni primjenjivati istinu. Ove su riječi namijenjene tim ljudima, a vi time stječete nezasluženu povlasticu što ih čujete. Ako se gleda iz te perspektive – naime, da većina vas ima stav odrađivanja forme bez ikakve iskrenosti u svojim dužnostima – onda niste dostojni čuti ove riječi. Zašto ste nedostojni? Zato što čak i ako slušate, sve je uzalud; bez obzira na to koliko se kaže ili koliko je detaljno, vi samo odrađujete formu slušanja, ne primjenjujući ove riječi bez obzira na to koliko razumijete nakon što ste ih poslušali. Kome bi se ove riječi trebale govoriti? Tko je dostojan čuti ih? Samo oni koji su voljni platiti cijenu, koji mogu iskreno dati sebe i koji su odani svojim dužnostima i svom poslanju, zaslužuju slušati. Zašto kažem da zaslužuju slušati? Zato što kad nakon slušanja razumiju malo istine, mogu je provesti u djelo i primjenjuju ono što razumiju; ne hvataju krivine niti zabušavaju; i odnose se prema istini i Božjim zahtjevima sa stavom iskrenosti i čežnje, sposobni voljeti i prihvatiti istinu. Stoga, nakon što poslušaju, ove riječi imaju učinka na njih i postižu rezultat.

13. veljače 2021.