Na posljednjem okupljanju razgovarali smo o petoj stavci odgovornosti starješina i djelatnika. Tijekom razgovora u zajednici o petoj stavci raščlanili smo neka očitovanja i postupke lažnih starješina te smo završili razgovor o toj stavci. Sada ćemo razgovarati o šestoj i sedmoj stavci odgovornosti starješina i djelatnika. Koji je konkretan sadržaj tih dviju stavki? (Šesta stavka: Promicati i odgajati sve vrste kvalificiranih talenata kako bi svi koji teže istini mogli imati priliku za obuku i što je prije moguće zakoračiti u istina-stvarnost. Sedma stavka: Razumno raspoređivati i koristiti različite tipove ljudi, na temelju njihove ljudskosti i snaga, tako da svatko bude najbolje iskorišten.) Raščlanimo onda različite postupke i očitovanja lažnih starješina s obzirom na te dvije stavke. Te dvije stavke pripadaju istoj kategoriji, koja se tiče crkvina promicanja, odgajanja i korištenja svih vrsta ljudi. Najprije ćemo u zajedništvu razgovarati o načelima Božje kuće u promicanju i odgajanju svih vrsta kvalificiranih talenata. Nećete li na taj način u osnovi moći shvatiti neka od načela kojih bi se starješine i djelatnici trebali pridržavati pri obavljanju ovog posla? Možda mislite: „Kao starješine i djelatnici često dolazimo u doticaj s tim pitanjima, već smo upoznati s ovim poslom i imamo nešto iskustva u njemu, pa čak i da ne kažeš ništa više o tome, nama je to jasno i ne trebaš o tome dalje posebno razgovarati s nama u zajednici.” Dakle, zar nema potrebe o tome razgovarati? (Potrebno nam je da s nama razgovaraš o tome. Još ne shvaćamo načela u vezi s time, a postoje i neki talentirani ljudi koje još ne znamo razlučiti.) Većina starješina i djelatnika još je vrlo zbunjena oko toga kako obavljati ovaj posao, u procesu su snalaženja i ne mogu shvatiti precizna načela, stoga još trebamo razgovarati o detaljima.

Šesta stavka: Promicati i odgajati sve vrste kvalificiranih talenata kako bi svi koji teže istini mogli imati priliku za obuku i što je prije moguće zakoračiti u istina-stvarnost

Značaj toga što Božja kuća promiče i kultivira sve vrste talentiranih ljudi

Zašto Božja kuća promiče i odgaja sve vrste talentiranih ljudi? Promiče li i odgaja sve vrste talentiranih ljudi radi bavljenja znanošću, obrazovanjem i književnošću? Božji izabrani narod već bi trebao znati da, kada Božja kuća promiče i odgaja različite vrste talentiranih ljudi, to ne čini u svrhu proizvodnje nekog visokotehnološkog proizvoda i stvaranja čuda ni radi istraživanja povijesti ljudskog razvoja, a još manje radi izrade bilo kakvih planova za budućnost čovječanstva. Zašto, onda, Božja kuća promiče i odgaja sve vrste talentiranih ljudi? Razumijete li vi to ili ne? (Kako bi se širilo evanđelje o kraljevstvu.) Kako bi se širilo evanđelje o kraljevstvu – to je jedan od razloga. Što još postoji? (Kako bi svatko tko teži istini mogao imati priliku za obuku.) Točno, ovaj je odgovor prilično razuman i pogađa srž problema. To je zato da bi još više ljudi koji teže istini moglo imati priliku za obuku i što je prije moguće zakoračiti u istina-stvarnost. Oba odgovora koja ste maloprije dali točna su i precizna. To što Božja kuća promiče i odgaja sve vrste talentiranih ljudi s jedne se strane odnosi na širenje evanđelja o kraljevstvu i na djelo Božje, a s druge strane odnosi se na pojedinačne težnje i ulazak. To su dva sveobuhvatna aspekta. Konkretno govoreći, koji je značaj toga što Božja kuća promiče i odgaja sve vrste talentiranih ljudi? Koji konkretno posao u crkvi obavljaju ljudi koje ona promiče i odgaja? Kada Božja kuća promiče i odgaja osobu da bude vođa tima, nadzornik ili crkveni starješina odnosno djelatnik, postaju li oni time dužnosnici? (Ne.) Božja kuća promiče i odgaja ljude kako bi mogli biti odgovorni za određene projekte ili poslove unutar različitih segmenata rada crkve, kao što su rad na evanđelju, rad na izradi tekstova, rad na filmskoj produkciji, rad na pojenju, kao i neki opći poslovi i tako dalje. Kako, onda, oni obavljaju te određene poslove? Preuzimanjem različitih segmenata rada crkve u skladu s Božjim zahtjevima, istina-načelima Božjih riječi i radnim aranžmanima Božje kuće, čime izvršavaju svoju dužnost prema Božjim zahtjevima i postupaju u skladu s istina-načelima. Uzimajući u obzir činjenicu da se ti ljudi promiču i odgajaju kako bi obavljali neki posao, dobro obavljanje tog posla ne omogućuje im službena titula ili status, već moraju biti određenog kova kako bi na sebe preuzeli određeni posao, to jest, kako bi na sebe preuzeli ono što im je Bog povjerio, drugim riječima, dužnost i obvezu koje nose odgovornost. To je konkretan značaj i definicija promicanja i odgajanja različitih vrsta talentiranih pojedinaca kao što je spomenuto u šestoj stavci odgovornosti starješina i djelatnika. Stoga, u promicanju i odgajanju ljudi cilj je Božje kuće odgajati sve vrste talentiranih ljudi da dobro obavljaju različite segmente rada crkve u skladu s Božjim zahtjevima i radnim aranžmanima Božje kuće; to je kako bi se tim ljudima omogućilo da preuzmu na sebe različite konkretne zadatke crkve. Istovremeno, Božja kuća odgaja i obučava te ljude kako bi naučili promišljati o Božjim riječima, u zajedništvu razgovarati o istini i postupati prema načelima, što ih vodi do toga da primjenjuju istinu i žive po Božjim riječima te da uđu u istina-stvarnost. Omogućuje im i da imaju stvarna iskustva i svjedočanstva nakon čega mogu voditi, pojiti i opskrbljivati druge te dobro obavljati različite aspekte rada crkve. Time se istovremeno Božjem izabranom narodu omogućuje da se pokorava Bogu, svjedoči o Bogu i ispunjava dužnost propovijedanja evanđelja. Metoda koja se primjenjuje za promicanje i odgajanje svih vrsta talentiranih ljudi s jedne je strane voditi ljude pri primjenjivanju i doživljavanju Božjih riječi, upoznavanju samih sebe, odbacivanju svoje iskvarene naravi i ulasku u istina-stvarnost; s druge strane to je da starješine i djelatnici koriste vlastito praktično iskustvo odanosti i pokornosti kako bi vodili i odgajali ljude u ispunjavanju njihovih dužnosti i davanju odjekujućih svjedočanstava o Bogu. To su dva glavna puta primjene za odgajanje različitih vrsta talentiranih ljudi. To je konkretan posao koji se provodi pri promicanju i odgajanju različitih vrsta talentiranih ljudi, a i pravi značaj njihova promicanja i odgajanja.

Zahtijevani kriteriji za razne vrste talentiranih ljudi koje Božja kuća promiče i kultivira

I. Zahtijevani kriteriji za starješine, djelatnike i nadglednike raznih segmenata rada

Na koga se odnose „razne vrste talentiranih ljudi koje crkva promiče i odgaja”? Koje to domete obuhvaća? Kao prvo, to je tip ljudi koji mogu biti nadzornici raznih segmenata rada. Koji su zahtijevani standardi za nadzornike raznih segmenata rada? Postoje tri glavna zahtjeva. Prvi je taj da moraju imati sposobnost shvaćanja istine. Samo oni koji mogu čisto i bez iskrivljavanja shvatiti istinu te izvlačiti zaključke ljudi su dobrog kova. Ljudi dobrog kova moraju u najmanju ruku imati duhovno razumijevanje i biti u stanju samostalno jesti i piti riječi Božje. Tijekom jedenja i pijenja riječi Božjih moraju biti u stanju samostalno prihvatiti sud, grdnju i orezivanje Božjih riječi te tragati za istinom kako bi riješili vlastitih predodžbi i uobrazilja te patvorina vlastite volje, kao i svoje iskvarene naravi – ako dosegnu taj standard, to znači da znaju kako doživjeti djelo Božje, a to je očitovanje dobrog kova. Drugi je taj da moraju nositi breme za rad crkve. Ljudi koji uistinu nose breme nemaju samo entuzijazam, već imaju i stvarno životno iskustvo, razumiju neke istine i mogu prozreti neke probleme. Oni vide da u radu crkve i među Božjim izabranim narodom postoje mnoge poteškoće i problemi koje treba riješiti. Oni to vide svojim očima i brinu se zbog toga u svojim srcima – to znači nositi breme za rad crkve. Ako je netko samo dobrog kova i sposoban shvatiti istinu, ali je lijen, priželjkuje fizičke udobnosti, nije voljan obavljati stvaran posao te odradi samo malo kada mu Višnji izda rok za dovršetak i kada se ne može izvući od toga, onda je to osoba koja ne nosi nikakvo breme. Ljudi koji ne nose breme ljudi su koji ne teže istini, ljudi bez osjećaja za pravdu i ništarije koje cijeli dan provode prejedajući se, a da ni o čemu ozbiljno ne razmišljaju. Treći je zahtjev da moraju posjedovati radnu sposobnost. Što znači „radna sposobnost”? Jednostavno rečeno, to znači da uz to što su sposobni dodjeljivati posao i davati ljudima upute mogu i prepoznati i riješiti probleme – to znači posjedovati radnu sposobnost. Pored toga, potrebne su im i organizacijske vještine. Ljudi s organizacijskim vještinama osobito su vješti u okupljanju ljudi, organiziranju i raspoređivanju posla te rješavanju problema, a kada raspoređuju posao i rješavaju probleme, mogu potpuno uvjeriti ljude i navesti ih da poslušaju – to znači imati organizacijske vještine. Oni koji uistinu imaju radnu sposobnost mogu izvršiti određene poslove prema aranžmanu Božje kuće i to mogu učiniti brzo i odlučno bez ikakve traljavosti i, štoviše, mogu dobro obaviti različite poslove. To su tri standarda Božje kuće za odgajanje starješina i djelatnika. Ako netko ispunjava ta tri standarda, on je rijedak, talentiran pojedinac i treba ga odmah promicati, odgajati i obučavati, a nakon nekog vremena praktičnog rada može preuzeti posao. Onaj koji ima kov, nosi breme i posjeduje radnu sposobnost ne treba da se ljudi stalno brinu zbog njega i nadziru ga te potiču u poslu. On je proaktivan, zna koji se poslovi trebaju obaviti u koje vrijeme, koje poslove treba pregledati i nadzirati, a koje poslove treba provjeriti ili pomno pratiti. On je itekako svjestan tih stvari. Takvi su ljudi relativno pouzdani i vjerodostojni u svom poslu i neće se dogoditi veći problemi. Čak i ako se problemi dogode, bit će to beznačajne stvari koje ne utječu na širu sliku i Bog se ne bi trebao zabrinjavati zbog posla koji ti ljudi obavljaju. Samo oni koji u svom poslu zaista mogu stajati na svojim nogama uistinu posjeduju radnu sposobnost. Oni koji ne mogu stajati na svojim nogama i uvijek trebaju druge da se brinu zbog njih, paze na njih, nadziru ih, pa čak i da ih drže za ruku i uče što da rade, tip su ljudi koji imaju izuzetno loš kov. Rezultati rada ljudi s običnim kovom svakako su obični i tim je ljudima potrebno da drugi paze na njih i nadziru ih prije nego što mogu išta učiniti. Nasuprot tome, ljudi dobrog kova mogu stajati na svojim nogama nakon nekog vremena obuke i svaki put kad im Višnji da upute za zadatak i u zajedništvu govori o nekim načelima, oni mogu shvatiti načela, izvršiti posao u skladu s njima i u osnovi slijediti pravi put bez prevelikih odstupanja ili nedostataka te postići rezultate koje bi trebali – to znači posjedovati radnu sposobnost. Na primjer, Božja kuća poziva da se crkva očisti te da se prepoznaju antikristi i zli ljudi i izbace iz crkve, a vrsta ljudi koja posjeduje radnu sposobnost u osnovi ne odstupa od tog zadatka dok ga izvršava. Kad se antikrist jednom pojavi, potrebno je najmanje oko pola godine da bude razotkriven i uklonjen. Tijekom tog vremena oni koji posjeduju radnu sposobnost mogu ga prepoznati, održati razgovor u zajedništvu o istini kako bi raščlanili očitovanja antikrista i pomogli braći i sestrama da steknu razlučivanje o njemu i ne budu zavedeni, čime im se omogućuje da se zajedno podignu kako bi razotkrili i izbacili antikrista. Kada se antikristi ili zli ljudi pojave u djelokrugu rada ljudi koji posjeduju radnu sposobnost, većina braće i sestara u osnovi ne biva zavedena ili pod utjecajem. Samo nekoliko smetenih ljudi i onih vrlo lošeg kova biva zavedeno, a to je normalna pojava. Ljudi koji su dobrog kova i koji posjeduju radnu sposobnost mogu postići ove rezultate u svom poslu, a takvi ljudi posjeduju istina-stvarnost i ispunjavaju standarde za starješine i djelatnike.

Među raznim vrstama talentiranih ljudi koje sam maloprije spomenuo, prva su vrsta oni koji mogu biti nadzornici raznih segmenata rada. Za njih je prvi zahtjev da imaju sposobnost i kov za shvaćanje istine. To je minimalni zahtjev. Drugi je zahtjev da nose breme – to je neizostavno. Neki ljudi shvaćaju istinu brže od običnih ljudi, imaju duhovno razumijevanje, dobrog su kova, posjeduju radnu sposobnost i, nakon što se neko vrijeme obučavaju, svakako mogu stajati na svojim nogama. Ali postoji ozbiljan problem s tim ljudima – ne nose nikakvo breme. Vole jesti, piti, zabavljati se i skitati uokolo. To ih jako zanima, ali ako se od njih zatraži da obave neki određeni posao koji zahtijeva da trpe teškoće i plate cijenu te da se malo obuzdaju, postaju bezvoljni i tvrde da imaju neku bolest ili boljku i da se u svakom dijelu tijela osjećaju neugodno. Oni su neobuzdani i nedisciplinirani, ležerni, svojeglavi i raspušteni. Jedu, spavaju i zabavljaju se kad god požele, a rade samo kad im puhne. Ako je posao imalo težak ili naporan, gube interes i više ne žele izvršavati svoju dužnost. Je li to nošenje bremena? (Ne.) Ljudi koji su lijeni i priželjkuju fizičke udobnosti nisu oni koje bi trebalo promicati i odgajati. Postoje i ljudi čiji je kov više nego adekvatan za neki posao, ali nažalost, oni jednostavno ne nose breme, ne vole preuzimati odgovornost, ne vole nevolje i ne vole se brinuti. Slijepi su za posao koji treba obaviti, pa čak i ako ga vide, ne žele se pobrinuti za njega. Jesu li ljudi te vrste kandidati za promicanje i odgajanje? Apsolutno ne; ljudi moraju nositi breme kako bi bili promicani i odgajani. Nošenje bremena može se opisati i kao posjedovanje osjećaja odgovornosti. Posjedovanje osjećaja odgovornosti više se tiče ljudskosti; nošenje bremena odnosi se na jedan od standarda koje Božja kuća koristi za mjerenje ljudi. Oni koji nose breme, a uz to posjeduju i dvije druge stvari – sposobnost i kov za shvaćanje istine te radnu sposobnost – vrsta su ljudi koji se mogu promicati i odgajati te ljudi te vrste mogu biti nadzornici raznih segmenata rada. To su standardi koji se zahtijevaju za promicanje i odgajanje ljudi da postanu nadzornici raznih vrsta, a ljudi koji ispunjavaju te standarde kandidati su za promicanje i odgajanje.

II. Zahtijevani kriteriji za talentirane ljude u raznim zanimanjima koji posjeduju posebne talente ili darove

Uz vrstu ljudi koji mogu biti nadzornici raznih segmenata rada postoji i druga vrsta ljudi koji se mogu promicati i odgajati, a to su oni koji posjeduju posebne talente ili darove ili su ovladali nekim profesionalnim vještinama. Koji je standard koji Božja kuća zahtijeva za odgajanje takvih ljudi u vođe timova? Najprije se gleda njihova ljudskost – sve dok uglavnom vole pozitivne stvari i nisu zli ljudi, to je dovoljno. Neki bi mogli pitati: „Zašto se od njih ne zahtijeva da budu netko tko teži istini?” Zato što vođe timova nisu crkveni starješine ili djelatnici niti su osobe koje poje i zahtijevati od njih da ispune standard težnje istini bilo bi previše tražiti, a za većinu njih nedostižno. To se ne zahtijeva od ljudi koji obavljaju opće poslove ili određene segmente profesionalnog rada; da se zahtijeva, samo bi se nekolicina kvalificirala, stoga se standardi moraju sniziti. Sve dok ljudi razumiju svoju struku i sposobni su preuzeti posao na sebe te ne čine zlo niti uzrokuju bilo kakve smetnje, to je dovoljno. Za ljude koji su stručnjaci za neke vještine i zanimanja te koji posjeduju određene snage, ako će u Božjoj kući obavljati posao koji zahtijeva poznavanje određene vještine i odnosi se na njihova zanimanja, dovoljno je samo da su relativno bezazleni i čestiti u pogledu svog karaktera, da nisu zli, iskrivljeni u svom shvaćanju, da su sposobni podnijeti teškoće i voljni platiti cijenu. Stoga je prvi zahtjev za odgajanje takvih ljudi za vođe timova da moraju uglavnom voljeti pozitivne stvari, a pored toga, moraju biti sposobni podnijeti teškoće i platiti cijenu. Što još postoji? (Moraju imati čestit karakter, ne smiju biti zli i ne smiju imati iskrivljeno shvaćanje.) Njihov karakter mora biti relativno čestit, ne smiju biti zli ljudi i ne smiju imati iskrivljeno shvaćanje. Neki bi mogli pitati: „Dakle, može li se njihova sposobnost shvaćanja istine smatrati visokom? Nakon što čuju istinu, mogu li spoznati istina-stvarnost i ući u istina-stvarnost?” Nema potrebe zahtijevati sve to; dovoljno je zahtijevati da takvi ljudi nemaju iskrivljeno shvaćanje. Kada ljudi koji nemaju iskrivljeno shvaćanje rade svoj posao, jedna je od prednosti to što vjerojatno neće uzrokovati smetnje ni učiniti nešto apsurdno. Na primjer, Božja kuća više je puta vodila razgovore u zajedništvu o načelima povezanima s bojom kostima glumaca, koji trebaju biti dostojanstveni i pristojni te raznobojni, a ne jednolični. No i dalje postoje oni koji jednostavno ne mogu shvatiti što im se govori, ne razumiju što čuju, nesposobni su shvatiti i ne mogu prepoznati načela unutar tih zahtjeva Božje kuće te na kraju odaberu kostime koji su potpuno sivi – nije li to iskrivljeno shvaćanje? (Jest.) To znači imati iskrivljeno shvaćanje. Što znači uglavnom voljeti pozitivne stvari? (Biti u stanju prihvatiti istinu.) Točno. To znači biti u stanju prihvatiti riječi i stvari koje su u skladu s istinom i biti u stanju prihvatiti Božje riječi i sve aspekte istine te im se pokoriti. Bez obzira na to mogu li takvi ljudi provesti te stvari u djelo, u najmanju ruku, ne smiju im se duboko u sebi opirati ni osjećati gađenje prema njima. Takvi su ljudi dobri ljudi, a kolokvijalno se može reći da su pristojni ljudi. Koje su karakteristike pristojnih ljudi? Oni osjećaju gađenje, odbojnost i gnušanje prema zlim djelima koja nevjernici vole činiti, kao i prema zlim trendovima koje nevjernici slijede. Na primjer, trendovi svijeta nevjernika zagovaraju zle sile, pa se mnoge žene žele udati za nekog bogataša ili postati nečije ljubavnice. Nije li to opako? Ljudi koji vole istinu te stvari smatraju osobito odbojnima i neki kažu: „Čak i da ne mogu naći nekoga za udaju, čak i da umirem od siromaštva, nikada ne bih postupila kao jedna od tih osoba”, drugim riječima, osjećaju prijezir i gnušanje prema takvim ljudima. Jedna je karakteristika pristojnih ljudi to da zle trendove smatraju odbojnima i ogavnima te preziru one koji su zanose za takvim trendovima. Ti su ljudi prilično čestiti; na spomen vjerovanja u Boga i bivanja dobrom osobom, hodanja pravim putem, štovanja Boga i klonjenja zla, klonjenja zlih trendova i klonjenja svakog zlog ponašanja na svijetu duboko u sebi osjećaju da je to nešto dobro. Bez obzira na to jesu li u stanju iskoračiti kako bi sve to postigli i neovisno o tome kolika je njihova odlučnost da vjeruju u Boga i hodaju pravim putem, na kraju krajeva, duboko u sebi čeznu živjeti u svjetlu i čeznu biti na mjestu gdje vlada pravednost. Takvi su čestiti ljudi vrsta ljudi koji uglavnom vole pozitivne stvari. Oni koje Božja kuća treba promicati i odgajati moraju u najmanju ruku posjedovati karakter čestite ljudskosti i ljubavi prema pozitivnim stvarima. To je ujedno i prvi standard koji se zahtijeva za promicanje talentiranih ljudi koji imaju profesionalne vještine i snage. Drugi je standard da takvi ljudi moraju biti sposobni podnijeti teškoće i platiti cijenu. To jest, kada je riječ o ciljevima ili poslu prema kojem su strastveni, sposobni su ostaviti po strani vlastite želje, ostaviti po strani tjelesne užitke ili ugodan život, pa čak i odreći se vlastitih budućih izgleda. Štoviše, malo teškoće ili osjećaj umora nije im velika stvar; sve dok rade nešto smisleno i za što vjeruju da je ispravno, rado se odriču tjelesnih užitaka i koristi – ili, u najmanju ruku, imaju odlučnost i želju da to učine. Neki ljudi kažu: „Ponekad ta osoba i dalje priželjkuje fizičke udobnosti: ponekad želi duže spavati ili jesti dobru hranu, a ponekad želi izaći u šetnju ili se zabavljati – ali većinu vremena sposobna je podnijeti teškoće i platiti cijenu; samo je ponekad raspoloženje navede na takve misli. Bi li se to smatralo problemom?” Ne bi. Bilo bi previše tražiti da se u potpunosti odrekne tjelesnih užitaka, osim u posebnim okolnostima. Općenito, kada takvim ljudima daš neki posao, bez obzira na to radi li se o velikom ili malom poslu, bez obzira na to je li to nešto što vole raditi i bez obzira na to koliko je posao težak ili koliko veliku teškoću moraju podnijeti ili koju cijenu moraju platiti, ako im to dodijeliš, zajamčeno će to učiniti najbolje što mogu i da ne trebaš paziti na njih niti ih nadzirati. Takvi ljudi mogu podnijeti teškoće i platiti cijenu, a ovo je još jedno očitovanje pristojnih ljudi. Što znači biti sposoban podnijeti teškoće i platiti cijenu? To znači biti predan istini, biti izuzetno posvećen i pažljiv i biti voljan podnijeti svaku teškoću i platiti svaku cijenu kako bi se stvari obavile kako treba. Takvi ljudi, kada je riječ o obavljanju stvari, drže svoja obećanja i pouzdani su, za razliku od ljudi koji su neumjereni u jelu i lijeni, vole dokolicu i mrze rad te stavljaju profit ispred svega. Ti ljudi pogaze svoja obećanja, neprestano govore lažne riječi kako bi prevarili i nagovorili druge i ne ustručavaju se lagati i lažno se zaklinjati kako bi postigli svoje ciljeve – Bog neće spasiti te ljude. Bog voli poštene ljude. Samo pošteni ljudi drže svoju riječ i odani su svojim dužnostima i samo oni koji mogu podnijeti teškoće i platiti cijenu kako bi ispunili Božje poslanje mogu biti spašeni od Boga. Biti sposoban podnijeti teškoće i platiti cijenu druga je karakteristika i očitovanje koje bi netko trebao posjedovati kako bi ga Božja kuća promicala i odgajala. Treći je standard da nemaju iskrivljena shvaćanja. To jest, nakon što poslušaju Božje riječi, barem su u stanju znati na što se riječi odnose, mogu shvatiti što Bog govori, a shvaćanje im nije iskrivljeno ni apsurdno. Na primjer, ako govoriš o plavoj boji, neće je pogrešno protumačiti kao crnu, a ako govoriš o sivoj boji, neće je pogrešno protumačiti kao ljubičastu. To je minimalni zahtjev. Čak i ako im je shvaćanje ponekad iskrivljeno, kada drugi na to ukažu, mogu to prihvatiti, a ako vide da netko drugi ima čišće shvaćanje od njih samih, spremni su ga prihvatiti – to je tip osobe koja ima čisto shvaćanje. Četvrti je zahtjev da ne smiju biti zli ljudi. Je li ovo lako razumjeti? Ne biti zla osoba znači da su sposobni učiniti barem jedno, a to je da nakon što ne uspiju postići ono što je od njih tražila Božja kuća ili nakon što su prekršili načela i učinili nešto pogrešno, moraju biti u stanju prihvatiti orezivanje i pokoriti se tome bez otpora i bez širenja negativnosti ili predodžbi. Povrh toga, bez obzira na to u kojoj se grupi nalaze, mogu se slagati s većinom ljudi i s njima se družiti u skladu. Čak i kada im netko naudi govoreći nešto neugodno, mogu to podnijeti bez zamjeranja, a ako ih netko maltretira, ne kažnjavaju zlo zlom, već jednostavno usvajaju mudre načine da se distanciraju i drže se podalje. Iako takvi pojedinci ne dosežu razinu poštenih ljudi, u najmanju su ruku prilično bezazleni i ne čine zlo, a ako ih netko uvrijedi, ne osvećuju se niti muče drugu osobu, niti je potiskuju. Štoviše, takvi ljudi ne pokušavaju uspostaviti vlastita neovisna kraljevstva, ne djeluju u suprotnosti s Božjom kućom, ne šire predodžbe o Bogu, ne pokušavaju Mu suditi niti ometaju ili uzrokuju smetnje. Gornje četiri točke osnovni su kriteriji za promicanje i odgajanje talentiranih ljudi koji imaju neke snage i koji razumiju neke profesionalne vještine. Sve dok ispunjavaju ta četiri kriterija, u osnovi mogu preuzeti na sebe određene dužnosti i obavljati određene poslove na ispravan način.

Neki se ljudi mogu pitati: „Kako to da kriteriji koje talentirani ljudi trebaju zadovoljiti da bi ih se promicalo i odgajalo ne obuhvaćaju zahtjev da shvaćaju istinu, da posjeduju istina-stvarnost i sposobnost da se boje Boga i klone zla? Kako to da ne obuhvaćaju sposobnost poznavanja Boga, sposobnost pokoravanja Bogu, odanost Bogu i to da budu stvorena bića koja su u skladu s mjerilom? Je li se to previdjelo?” Recite Mi, ako netko shvaća istinu i ušao je u istina-stvarnost te se može pokoriti Bogu, odan je Bogu, ima bogobojazno srce i, štoviše, poznaje Boga, neće Mu se opirati i stvoreno je biće koje je u skladu s mjerilom, treba li ga i dalje obrazovati? Ako je doista sve to postigao, nije li ishod odgajanja već postignut? (Jest.) Zato zahtjevi za promicanje i odgajanje talentiranih ljudi ne uključuju te kriterije. Budući da se kandidate promiče i odgaja iz redova ljudskih bića koja ne shvaćaju istinu i koja su puna iskvarenih naravi, nemoguće je da kandidati koji se promiču i odgajaju već imaju istina-stvarnost ili da se već u potpunosti pokoravaju Bogu, kamoli da su već potpuno odani Bogu, a zasigurno su još dalje od poznavanja Boga i posjedovanja bogobojaznog srca. Kriteriji koje sve vrste talentiranih ljudi trebaju ispuniti povrh svega kako bi ih se promicalo i odgajalo oni su koje smo upravo spomenuli – najrealističnija i najkonkretnija. Neki lažni starješine kažu: „Mi ovdje nemamo talentiranih ljudi koje je moguće promicati i odgajati. Ovaj ne shvaća istinu, drugi radi bez bogobojaznog srca, treći ne može prihvatiti orezivanje, četvrti nema odanosti…” i tako dalje, te pronalaze čitavu gomilu mana. Što ti lažni starješine impliciraju govoreći tako? Kao da se te ljude ne može promicati i odgajati jer ne shvaćaju istinu, ne doživljavaju Božje djelo i još nemaju istina-stvarnost i tako dalje, dok su sami starješine to mogli postati jer već imaju nešto praktičnog iskustva i posjeduju istina-stvarnost. Ne misle li ti lažni starješine upravo to? U njihovim očima nitko nije tako dobar kao oni i nitko osim njih nije prikladan da bude starješina. To je ohola narav lažnih starješina; kad je riječ o promicanju i odgajanju ljudi od strane Božje kuće, puni su predodžbi i uobrazilja.

III. Zahtijevani kriteriji za osoblje za opće poslove

Upravo sam spomenuo dvije vrste ljudi na čije se odgajanje Božja kuća usredotočuje. Jedna su vrsta ljudi koji mogu biti starješine i djelatnici, a druga su vrsta oni koji mogu preuzeti razne stručne poslove. Postoji i treća vrsta ljudi. Za njih se ne može reći da posjeduju posebne snage ili stručne vještine; njihov rad ne uključuje nikakvu naprednu tehnologiju, to jest, ti ljudi obavljaju određene opće poslove u crkvi, bave se određenim stvarima izvan suštinskog rada crkve. Oni su vrsta ljudi koji obavljaju opće poslove. Koji su glavni zahtjevi Božje kuće za takve ljude? Najvažniji je zahtjev da su u stanju braniti interese Božje kuće, da se ne okreću prema van na štetu Božje kuće i da ne prodaju interese Božje kuće kako bi se ulagivali Sotoni. To je sve. Bez obzira na to jesu li daroviti u komunikaciji, krema društva ili poseban talent, trebali bi biti u stanju braniti interese Božje kuće kada obavljaju vanjske poslove za Božju kuću. Što obuhvaćaju interesi Božje kuće? Novac, materijal, ugled Božje kuće i crkve te sigurnost braće i sestara – svaki od tih aspekata vrlo je važan. Oni koji su sposobni braniti interese Božje kuće posjeduju normalnu ljudskost, dovoljno su čestiti i voljni primjenjivati istinu. Neki ljudi nemaju razlučivanja pa kažu: „Postoji osoba zle ljudske prirode, ali može braniti rad Božje kuće.” Je li to moguće? (Nije.) Kako zli ljudi mogu braniti rad Božje kuće? Oni mogu braniti samo vlastite interese. Dakle, ako je netko istinski sposoban braniti interese Božje kuće, sigurno je dobrog karaktera i ljudskosti; to ne može biti pogrešno. Ako se netko okreće na van na štetu Božje kuće dok radi za Božju kuću i prodaje njezine interese te ne samo da uzrokuje velike ekonomske i materijalne gubitke Božjoj kući, već i nanosi ogromnu štetu ugledu Božje kuće i crkve, je li to dobra osoba? Takvi ljudi zasigurno nisu nimalo dobri. Njih nije briga kolike materijalne i financijske gubitke Božja kuća trpi; najvažnije im je da sami imaju koristi i da se ulaguju nevjernicima; ne samo da nevjernicima šalju darove, već im čak i neprestano čine ustupke tijekom pregovora – ne pada im na pamet boriti se za interese Božje kuće. A ipak, lažu Božjoj kući govoreći da su obavili posao i obranili interese Božje kuće – dok je u stvarnosti rad crkve već pretrpio gubitke, a nevjernici su uvelike iskoristili Božju kuću. Ako je osoba u svakom pogledu sposobna braniti interese Božje kuće pri obavljanju vanjskih poslova, je li ta osoba dobra? (Jest.) Stoga, ako takva osoba nije sposobna raditi bilo koji drugi posao u Božjoj kući i prikladna je samo za ovu vrstu općih poslova, treba li je Božja kuća promicati? (Treba.) Osim što posjeduje radnu sposobnost i može obavljati svoj posao u skladu s načelima koja zahtijeva Božja kuća, ta je osoba u stanju i braniti interese Božje kuće, što znači da je u skladu s mjerilom i takve ljude treba promicati. S druge strane, oni koji neprestano nanose štetu interesima Božje kuće, koji neprestano predstavljaju potencijalni rizik za sigurnost braće i sestara i koji neprestano uzrokuju štetne učinke i posljedice za ugled Božje kuće i crkve – takve se ljude ne smije promicati ni odgajati; ako su promaknuti i koriste se, moraju biti brzo smijenjeni. Postoje i neki ljudi koji uvijek upadaju u nevolje dok obavljaju svoje poslove, primjerice dožive nesreću dok voze, zabrljaju poslove kojima se bave ili izazovu sukob koji rezultira stalnim pritužbama, a ako postoje bilo kakvi nedostaci, ne znaju ih popraviti. Takvi su ljudi slaba uma, a ujedno su i zlosretnici te rasipnici. Ako takva osoba postane vođa tima, nadzornik, starješina ili djelatnik, ne samo da mora biti brzo smijenjena, već mora biti i uklonjena iz crkve. To je zato što je takva osoba recept za katastrofu i zlosretnik. Sve dok jedna ili dvije takve osobe postoje u crkvi, u crkvi ne može biti mira. Čini se da takvi ljudi imaju zle duhove u sebi ili da imaju kugu. Tko god dođe u doticaj s njima, doživjet će nesreću, stoga takvu osobu treba bez odlaganja iskorijeniti. Čak su i crte lica tih ljudi loše, prepune lukavih, đavoljih obilježja ili odvratno ružne i svatko tko dođe u doticaj s njima osjetit će kao da će se nešto loše dogoditi. Ljude te vrste mora se smijeniti i ukloniti i tek tada crkvi može biti dobro. Promicanje i odgajanje raznih ljudi u crkvi zahtijeva pridržavanje načela i razlučivanje kako bi se djelovalo u skladu s načelima. Među raznim vrstama ljudi koji se promiču i odgajaju postoje oni koji služe kao crkveni starješine i djelatnici, oni koji su odgovorni za razne stručne poslove u crkvi, ali i oni koji obavljaju opće poslove za crkvu. O raznim kriterijima koje bi tih nekoliko vrsta talentiranih ljudi trebalo ispuniti također se jasno razgovaralo u zajedništvu. Kada vam budu jasna načela o tome kako birati starješine i djelatnike i kako promicati i odgajati ljude, tada će sav rad crkve ući na pravi put.

Neki se ljudi mogu pitati: „Zašto se ti ljudi koje Božja kuća promiče i odgaja nazivaju talentiranima?” Pod talentiranim ljudima o kojima govorimo podrazumijevaju se kandidati za promicanje i odgajanje. Postoje različiti zahtjevi za ljude koji mogu obavljati različite dužnosti, a s obzirom na to da su u procesu promicanja i odgajanja, sasvim je dovoljno da ti takozvani talentirani ljudi mogu ispuniti one kriterije koje smo upravo spomenuli. Bilo bi nerealno očekivati da ti ljudi već imaju istina-stvarnost, da su već pokorni i odani i da se već boje Boga. Dakle, talentirani ljudi o kojima govorimo samo su oni koji posjeduju neke od kvaliteta i integritet koje bi ljudi s normalnom ljudskošću trebali imati te kov za shvaćanje istine – i kao takvi se smatraju kvalificiranima. To ne znači da su već shvatili istinu i ušli u istina-stvarnost niti znači da su već postigli apsolutnu pokornost Bogu nakon što su prihvatili Njegov sud i grdnju i slične stvari. Izraz „talentirani ljudi”, naravno, ne odnosi se na one koji su pohađali sveučilište ili doktorirali ili na ljude s povlaštenim obiteljskim podrijetlom ili visokim društvenim statusom ni na ljude s posebnim sposobnostima ili darovima – ne odnosi se na te ljude. Budući da ih treba promicati i odgajati, neki od ljudi koji će obavljati stručni posao možda nikada prije nisu radili taj posao niti ga učili, ali sve dok ispunjavaju onih nekoliko kriterija za promicanje i odgajanje te su voljni učiti i dobri su u učenju određenog posla, tada ih Božja kuća može promicati i odgajati. Što time želim reći? Ne želim reći da se osoba može promicati i odgajati samo ako se prirodno ističe u određenom poslu, već da se može promicati i odgajati ako ima volju za učenjem i posjeduje uvjete, ili čak i ako samo posjeduje neke osnove u tom poslu – to je načelo. Ovime završava naš razgovor u zajedništvu o kriterijima koje bi trebali ispuniti razni talentirani ljudi koje Božja kuća želi promicati i odgajati.

Ciljevi Božje kuće u promicanju i kultiviranju svih vrsta talentiranih ljudi

Sljedeće ćemo u zajedništvu razgovarati o tome zašto Božja kuća promiče i odgaja sve vrste talentiranih ljudi. Neki ljudi to ne shvaćaju baš najbolje i misle: „Ne bi li bilo dovoljno da Božja kuća jednostavno krene s promicanjem i korištenjem raznih talentiranih ljudi? Zašto ih treba odgajati i obučavati neko vrijeme?” Razumijete li vi to ili ne? Najprije porazgovarajmo o vrsti ljudi koji postaju starješine i djelatnici. Zašto Božja kuća promiče i odgaja one koji imaju sposobnost shvaćanja, koji nose breme za crkvu i koji posjeduju radnu sposobnost? To je zato što, iako su kvalificirani u pogledu svog kova i ispunjavaju kriterije, još nisu imali stvarno iskustvo i ne shvaćaju istinu, a kamoli da znaju kako primjenjivati istinu i raditi u skladu s načelima. Moraju se obučavati neko vrijeme i dobivati smjernice i tek kad ovladaju načelima vršenja svoje dužnosti i steknu stvarno iskustvo, mogu se formalno koristiti. Da su poput braće i sestara u crkvi, jedu i piju Božje riječi, slušaju propovijedi, žive crkveni život i obučavaju se za obavljanje dužnosti te ih se promiče i odgaja tek nakon što im život poraste, njihov bi napredak bio prespor. Koliko bi u tom slučaju trebalo godina da postanu prikladni da ih Bog koristi? Ne bi li to utjecalo na rad crkve? Stoga, sve dok netko ima sposobnost shvaćanja istine, posjeduje radnu sposobnost i ima osjećaj bremena, treba ga promicati i odgajati te tražiti od njega da se obučava za obavljanje dužnosti starješine ili djelatnika i staviti na njega breme. S jedne strane, to ga potiče da maksimalno iskoristi svoje snage. S druge strane, kada se susretne s posebnim situacijama, potrebno je s njime razgovarati u zajedništvu o istini kako bi se riješile njegove poteškoće. Ponekad se mora i orezati, a ako je potrebno, mora ga se i disciplinirati te mora proći kroz brojne kušnje i pročišćenja te podnijeti mnogo patnje. Samo prolazeći kroz takvu praktičnu obuku može ostvariti stvarni napredak te korak po korak shvatiti istinu i ovladati načelima, a zatim što je prije moguće preuzeti posao starješina i djelatnika. Odgajanje i obučavanje starješina i djelatnika na ovaj način dat će bolje rezultate i bit će brže, što je korisno za rad Božje kuće i korisnije za ulazak u život Božjeg izabranog naroda jer starješine i djelatnici s praktičnim iskustvom mogu izravno pojiti i opskrbljivati Božji izabrani narod. Kada Božja kuća promiče i odgaja nekoga da bude starješina, daje mu veće breme kako bi ga obučila, kako bi ga navela da se oslanja na Boga i da stremi k istini; samo tada će rasti najbrže što može. Što mu se veće breme stavi, pod većim je pritiskom i više je prisiljen tragati za istinom i oslanjati se na Boga. Konačno, moći će pravilno obavljati svoj posao i slijediti Božju volju te će tako stupiti na pravi put spasenja i usavršavanja – to je učinak koji se postiže kada Božja kuća promiče i odgaja ljude. Bez obavljanja ovih konkretnih zadataka ne bi znali što im nedostaje, ne bi znali kako raditi u skladu s načelima i ne bi znali što znači posjedovati istina-stvarnost. Dakle, obavljanje konkretnog posla pomaže im da otkriju svoje nedostatke i vide da su, osim svojih darova, lišeni istina-stvarnosti; pomaže im da osjete koliko su osiromašeni i jadni i čini ih svjesnima da, ako ne oslanjaju na Boga i ne traže istinu, neće biti sposobni ni za kakav posao; na taj način istinski upoznaju sebe i jasno vide da, ako ne teže istini i promjenama naravi, bit će nemoguće da budu prikladni za korištenje Bogu. Sve su to učinci koji se moraju postići pri odgajanju i obučavanju starješina i djelatnika. Ljudi samo shvaćanjem tih aspekata mogu težiti istini s obje noge na zemlji, ponašati se samozatajno te će biti zajamčeno da se više neće hvaliti dok obavljaju svoj posao, da će dosljedno uzvisivati Boga i svjedočiti o Bogu pri obavljanju svoje dužnosti te da će korak po korak ulaziti u istina-stvarnost. Kada se netko promiče i odgaja da bude starješina, time se uči kako razlučiti stanja različitih ljudi, vježba traganje za istinom i rješavanje poteškoća različitih ljudi te podržavanje i opskrbljivanje različitih vrsta ljudi i vođenje ljudi u istina-stvarnost. Istovremeno se mora obučavati i za rješavanje raznih problema i poteškoća s kojima se susreće tijekom rada te naučiti kako razlikovati razne vrste antikrista, zlih ljudi i bezvjernika, kako se nositi s njima te kako obavljati posao čišćenja crkve. Na taj način, u usporedbi s drugima, može doživjeti više ljudi, događaja i stvari te više okruženja koja Bog postavlja, jesti i piti sve više i više Božjih riječi i sve dublje ulaziti u istina-stvarnosti. To im je prilika za obuku, zar ne? Što više prilika za obuku imaju, to su ljudima iskustva obilnija, uvidi širi i brže će rasti. No ako ljudi ne obavljaju starješinski posao, susretat će se samo s osobnim životom i osobnim iskustvima i prolaziti kroz njih te će prepoznavati samo osobne iskvarene naravi i razna osobna stanja – a sve se to odnosi samo na njih same. Jednom kada postanu starješine, susreću se s više ljudi, više događaja i više okruženja, što ih ohrabruje da često dolaze pred Boga tražiti istina-načela. Ti ljudi, događaji i stvari neprimjetno stvaraju njihovo breme, a prirodno i vrlo povoljne uvjete za njihov ulazak u istina-stvarnost, što je dobra stvar. Tako će netko tko posjeduje kov, nosi breme i ima radnu sposobnost ulaziti polako kao običan vjernik, a brže kao starješina ili djelatnik. Je li za ljude dobro u istina-stvarnost ući brzo ili polako? (Brzo.) Stoga, kada je riječ o ljudima koji posjeduju kov, nose breme i imaju radnu sposobnost, Božja kuća čini iznimku i promiče takve ljude, osim ako nije riječ o ljudima koji teže istini, a ne nastoje dosegnuti istinu; u tom ih slučaju Božja kuća neće prisiljavati. Sve dok osoba ima temelj vjere u Boga, ispunjava kriterije za starješinu ili djelatnika te je voljna težiti istini i da je Bog koristi, nema sumnje da će je Božja kuća promicati i odgajati, dati joj priliku da se obučava za starješinu ili djelatnika i omogućiti joj da nauči obavljati posao crkve, nauči razlučivati ljude, nauči se nositi sa svim različitim problemima u crkvi i nauči obavljati razne poslove prema radnim aranžmanima. Ako ljudi tijekom razdoblja obuke mogu prihvatiti istinu i prihvatiti orezivanje, mogu se pokoriti Božjoj orkestraciji i aranžmanima, mogu tragati za istinom kako bi riješili razne probleme i nauče kako se odnositi prema svim vrstama ljudi te razlikovati sve vrste ljudi prema Božjim riječima i nositi se s njima, tada mogu ovladati relevantnim istina-načelima i razumjeti istinu te ući u stvarnost – to su stvari koje obični vjernici ne mogu iskusiti ni steći. Dakle, je li s tog gledišta dobro ili loše da Božja kuća nekoga promiče i odgaja? Je li im to od koristi ili je to teškoća koja im se nameće? To im je od koristi. Naravno, neki ljudi nedugo nakon promaknuća ne znaju koje bi zadatke trebali obavljati ni kako te su pomalo zbunjeni. To je normalno; tko se ikada rodio sposoban sve raditi? Kad bi mogao sve, zasigurno bi bio najoholija i najuobraženija osoba i ne bi popuštao nikome – bi li u tom slučaju i dalje mogao prihvatiti istinu? Kad bi mogao sve, bi li se i dalje oslanjao na Boga i gledao u Njega? Bi li i dalje tragao za istinom da bi riješio probleme vlastite iskvarenosti? Zasigurno ne bi. Naprotiv, bio bi ohol i uobražen i hodao bi putem antikrista, borio bi se za moć i status i ne bi popuštao nikome te bi zavodio i zarobljavao ljude i prekidao i ometao rad crkve – bi li te u tom slučaju Božja kuća svejedno mogla koristiti? Ako znaš da imaš mnogo nedostataka, trebao bi naučiti slušati i pokoravati se te dobro obavljati razne zadatke prema zahtjevima Božje kuće; to će ti omogućiti da postupno dosegneš razinu na kojoj možeš obavljati svoju dužnost na način koji je u skladu s mjerilima. Ali većina ljudi ne može učiniti nešto tako jednostavno kao što je slušanje i pokoravanje, stoga ne bi trebali kriviti Božju kuću što ih ne promiče i ne odgaja. Budući da si nesposoban slušati i da je čak i slušanje izvan tvojih mogućnosti, bi li se Božja kuća usudila promicati te i odgajati? (Ne.) A zašto ne? Bilo bi prerizično, preproblematično i prezamorno koristiti te! Jer ako bi te Božja kuća ikada koristila, mogao bi preuzeti kontrolu nad ljudima i odvesti ih na put opačine – zato je to tako rizično. Da te koristi, mogao bi nepromišljeno činiti nedjela i baciti posao u potpuni nered te bi te Božja kuća morala smijeniti i počistiti sav nered za tobom – zato je to previše muke. I da te koristi, ne bi znao kako obavljati bilo koji posao i ne bi imao nikakvog učinka u pogledu posla; u svemu poslu koji radiš Višnji bi te trebao poticati, nadzirati i pratiti te bi se morao miješati u sve – pa zašto bi te se onda koristilo? S tobom je previše brige! Takvu se osobu uopće ne može koristiti. Čak i da je odgojena, bilo bi uzalud, a čak bi uzrokovala i mnogo nevolja te utjecala na odgajanje drugih; ne bi li gubici tada nadmašili dobitke? (Bi.)

Neki ljudi, zato što ih Božja kuća nikad ne promiče i ne koristi, stvaraju si predodžbe u glavi i govore: „Zašto me Višnji nikad ne primjećuje? Zašto me Božja kuća nikad ne promiče i ne odgaja? To nije pošteno!” Pa najprije bi trebao odvagnuti možeš li slušati i možeš li se pokoriti aranžmanima Božje kuće. Potom bi trebao odvagnuti ispunjavaš li tri kriterija koja Božja kuća zahtijeva za promicanje i odgajanje ljudi da budu starješine i djelatnici – sposobnost shvaćanja istine, nošenje bremena i posjedovanje radne sposobnosti. Ako ispunjavaš te kriterije, prije ili kasnije imat ćeš priliku za promicanje, odgajanje i korištenje. Da bi te Božja kuća promicala, od tebe se traže neke stvari. A koje su to stvari? Od tebe se zahtijeva da radiš u skladu s načelima i zahtjevima Božje kuće; moraš činiti ono što se od tebe traži i na način na koji se traži, čime te se odgaja da najprije naučiš kako raditi u skladu s načelima, naučiš tragati za istinom i pokoravati se istini te da naučiš skladno surađivati. Tijekom tvojeg odgajanja Božja će te kuća ponekad orezivati; ponekad će te strogo ukoriti; ponekad će se raspitivati o napretku tvog posla; ponekad će te pitati kako točno posao ide i provjeravat će tvoj posao; a ponekad će testirati tvoje stajalište o određenoj stvari. Cilj tih testova nije da bi ti se otežale stvari, već da te se navede da shvatiš koje su Božje namjere u tim stvarima te kakav bi stav i načela trebao posjedovati. Božja kuća to čini kako bi te obučila i navela da se uvježbavaš. A koji je cilj i svrha obučavanja ljudi? To je da im se omogući da shvate istinu. Cilj shvaćanja istine jest da se ljudi mogu pokoriti istini i raditi u skladu s načelima, držati se svog mjesta i vjerno ispunjavati svoju dužnost te, u procesu obavljanja svoje dužnosti, ući u različite istina-stvarnosti i postići promjene u svojoj naravi. Božja kuća na taj način obučava starješine i djelatnike. Sve dok starješine i djelatnici shvaćaju istinu, postoji nada da će moći voditi Božji izabrani narod da shvati istinu. Koliko istina starješine i djelatnici razumiju, za toliko istina postoji nada da će i ljudi koje oni vode moći shvatiti. Kada starješine i djelatnici ovladaju istina-načelima u svom poslu, načelima mogu ovladati i oni koje vode te mogu ući u istina-stvarnost u svom poslu. Stoga starješine i djelatnici koji prolaze obuku moraju posjedovati bolji kov od drugih ljudi. Imaju mogućnost da najprije shvate istina-načela i uđu u istina-stvarnost, a zatim i da vode više ljudi pri ulasku u istina-stvarnost i shvaćanju istina-načela. Što mislite o takvom pristupu? (To je dobro.) Takvi ljudi možda nisu dobro obrazovani ili vrlo rječiti, ili ne razumiju mnogo o tehnologiji ili aktualnim poslovima i politici. Možda čak nisu ni toliko vješti u nekom poslu. Ali sposobni su shvatiti istinu i, nakon što čuju Božje riječi, sposobni su ih primjenjivati i iskusiti, sposobni su pronaći istina-načela te su sposobni voditi više ljudi pri ulasku u stvarnost Božjih riječi i pridržavanje načela istine. Na to mislimo kada govorimo o vrsti talentiranih ljudi koji se promiču i odgajaju da služe kao starješine. Je li to apstraktno? (Nije.) Neki se ljudi mogu pitati: „Govorite o talentiranim ljudima, pa jesu li oni krema društva? Moraju li voditi neku vrstu posla ili biti neki direktor ili poduzetnik u društvu? Jesu li to državnici s političkom pozadinom, ili poslovni talenti, ili talenti u umjetničkim i književnim krugovima? Jesu li to iznimno nadareni ljudi?” Talentirani ljudi o kojima se govori u Božjoj kući razlikuju se od onih talentiranih ljudi u svijetu. Što se podrazumijeva pod izrazom „talentirani ljudi” o kojem govorimo? To znači biti sposoban shvatiti istinu i biti sposoban voditi ljude u istina-stvarnost, znati kako razlučivati razne vrste ljudi i kako rješavati razna stanja i poteškoće u kojima se ljudi nalaze te imati ispravne poglede i stavove pri susretu s problemima, posjedovati poglede i stavove koje bi ljudi koji vjeruju u Boga i slijede Ga trebali imati. Ne odnosi se na ljude koji nemaju duhovno razumijevanje, ili na licemjerne ljude, ili na ljude koji govore uzvišene stvari i služe se retorikom, već se odnosi na ljude koji imaju istina-stvarnost. To znači „talentirani ljudi”. Je li to isprazno? (Ne.) Nisu li ovi kriteriji koje Božja kuća zahtijeva od vrste talentiranih ljudi koje promiče i odgaja da budu starješine i djelatnici vrlo praktična? (Jesu.) Iznimno praktična! Od takvih se kandidata ne zahtijevaju napredne akademske kvalifikacije, ali moraju u najmanju ruku imati kov za shvaćanje istine. Neki ljudi mogu reći: „Ako se od njih ne zahtijevaju napredne akademske kvalifikacije, je li u redu da budu nepismeni?” Čitanje Božjih riječi ne bi bilo moguće bez nekog obrazovanja. Trebaju razumjeti pisanu riječ, ali ne trebaju napredne akademske kvalifikacije. Među onima koji su promaknuti u Božjoj kući ima maturanata, diplomiranih studenata i doktora znanosti, tako da nema ograničenja u pogledu stupnja obrazovanja. Osim toga, nema ograničenja ni u pogledu nečijeg društvenog statusa. Sve su vrste ljudi dobrodošlo – od poljoprivrednika i intelektualaca, do poslovnih ljudi i kućanica. Osim što nema ograničenja u pogledu stupnja obrazovanja i društvenog statusa, zahtijevani kriteriji su onih nekoliko o kojima sam govorio. Je li to razumno? (Jest.) Iznimno razumno! Razumijete li sada malo više o tome na što mislim pod „talentiranim ljudima koje Božja kuća promiče i odgaja”? (Da.) Ljudi koji ispunjavaju tih nekoliko kriterija – sposobnost shvaćanja istine, nošenje bremena i posjedovanja radne sposobnosti – kandidati su za promicanje i odgajanje od strane Božje kuće. Ako ispunjavaju te kriterije, kvalificirani su. Što se tiče ostalih stvari kao što su obrazovanje, obiteljsko podrijetlo, društveni status, nečiji izgled i tako dalje, zahtjevi nisu tako visoki. Toliko o promicanju i odgajanju ljudi da budu starješine i djelatnici.

Upravo smo razgovarali o nekoliko kriterija koje talentirani ljudi s vještinama ili stručnim sposobnostima trebaju zadovoljiti kako bi bili promicani i odgajani, a to su da trebaju voljeti pozitivne stvari i biti sposobni prihvatiti istinu, da nemaju iskrivljeno shvaćanje, moraju biti u stanju odano izvršavati svoju dužnost, trpjeti teškoće i platiti cijenu bez prigovora te, u najmanju ruku, ne činiti zlo – tih je nekoliko kriterija ključno kad su u pitanju ti ljudi. Koji je, dakle, cilj promicanja i odgajanja tih ljudi? Cilj je, isto tako, da ti ljudi, kad god naiđu na probleme dok vrše svoju dužnost i obavljaju određeni posao, mogu tragati za istinom kako bi riješili te probleme i radili u skladu s načelima. U procesu vježbanja ulaska oni se nesvjesno obučavaju i oblikuju te vježbaju napuštanje vlastitih namjera, ispravljanje svojih pogrešnih i apsurdnih stavova svjetovnih ljudi, napuštanje nekih djetinjastih misli te napuštanje predrasuda, predodžbi i uobrazilja u vezi s vjerom u Boga i sličnih stvari. Taj proces vježbanja, naravno, bez obzira na sve, ima za cilj omogućiti ljudima da postupno shvate istinu, nauče se pokoravati i nauče kako ući u različite istina-stvarnosti. U procesu učenja oni postupno ovladavaju istina-načelima, spoznaju što znači vjerovati u Boga, što znači primjenjivati istinu i što znači vršiti svoju dužnost te naposljetku postupno shvaćaju što trebaju činiti kako bi vršili svoju dužnost na način koji je u skladu s mjerilom, na način na koji vjernik treba raditi i tako dalje – sve su to stvari u koje ljudi postupno ulaze nakon što su promicani i odgajani. Postupak postupnog ulaska ljudi postupak je odgajanja, a postupak odgajanja zapravo je postupak pri kojem ljudi vježbaju ulaženje u istina-stvarnost. Ali ako nisi promican i odgajan i radiš samo kao običan vjernik koji pohađa okupljanja, čita Božje riječi, razgovara u zajedništvu o istini ili uči himne, vjerujući u Boga na taj način ne ispunjavaš istinski svoju dužnost kao stvoreno biće, tako da si daleko od vršenja svoje dužnosti na način koji je u skladu s mjerilom. Nije ti čak jasno koja načela trebaš dokučiti u vršenju svoje dužnosti i možeš samo izgovarati neke doktrine i parole; stoga, ti još nisi ušao u istina-stvarnost i tvoj je ulazak u život spor. Slično tome, cilj i svrha promicanja i odgajanja ljudi koji obavljaju stručne zadatke jesu da brže uđu u istina-stvarnost i zadobiju bolje i točnije razumijevanje istina-načela. Oni koji mogu dokučiti istina-načela i ući u istina-stvarnost talentirani su ljudi koje Božja kuća promiče i odgaja. Na što se misli kad se govori o toj vrsti talentiranih ljudi? Misli se na one koji su – na temelju ljubavi prema pozitivnim stvarima, sposobnosti da trpe teškoće i plate cijenu te toga što nemaju iskrivljeno shvaćanje i nisu zli ljudi – postigli razumijevanje istina-načela i ušli u istina-stvarnost te su u stanju pokoriti se Bogu i aranžmanima Božje kuće te imaju donekle bogobojazno srce. To je druga vrsta talentiranih ljudi o kojoj govorim. I za njih su zahtjevi praktični, dovoljno specifični i nisu apstraktni. Dakle, zahtijeva li se od ove vrste talentiranih ljudi da budu krema društva, društveno iskusni, da imaju određene akademske kvalifikacije i određeni društveni status? (Ne.) Božja kuća od ljudi nikad ne zahtijeva da imaju društveni status, ugled, akademske kvalifikacije ili visoku razinu znanja – te se stvari nikad ne zahtijevaju. Prilikom promicanja i odgajanja ljudi Božja kuća ne gleda na njihov izgled, to jest, koliko su ružni ili privlačni. Osim što se ne promiče ona vrsta ljudi koji izgledaju kao nevjernici, ili koji su odvratnog ili opakog izgleda, ostali su kriteriji oni koje sam upravo spomenuo – izuzetno su praktični. Kada nevjernici nekoga promiču, najprije gledaju izgled osobe; muškarci trebaju biti zgodni, poput dužnosnika, a žene trebaju biti lijepe, poput vila. Osim toga, uspoređuju i akademske kvalifikacije, društveni status, obiteljsko porijeklo i lukavštine ljudi. Ako imaš visoke akademske kvalifikacije, ali ne i vještine, to ti neće biti dovoljno, nikad te nećete promicati i nitko te neće cijeniti. Ako imaš visoke akademske kvalifikacije i stvaran talent, ali nisi osobito lijepa izgleda i nizak si rastom te ne znaš laskati ili se ne znaš približiti onima koji su na višem položaju od tebe, nikad te u životu neće promicati ni odgajati i nitko te neće otkriti. Zato nevjernici imaju izreku koja glasi: „Mnogo je brzih konja, ali malo je onih koji ih znaju prepoznati.” Vrijedi li to u Božjoj kući? (Ne, ne vrijedi.) Vrijedi li izraz „Pravo će zlato kad-tad zasjati”? Je li valjan? (Ne.) Cinični ljudi koji se nikome ne podčinjavaju često to govore. Želja da uvijek sjajimo – to je ljudska ambicija. Razne vrste talentiranih ljudi koje promiče i odgaja Božja kuća nisu zlato, oni su samo obični ljudi. Promicanje i odgajanje o kojem govorimo samo je način izražavanja; to se, zapravo, odnosi na uzdizanje od strane Boga. Jeste li ti kao stvoreno biće zlato pred Stvoriteljem? Ti si samo prah, nisi čak ni bakar ili željezo. Zašto kažem da si prah, a ne zlato? U ljudima nema ničeg pohvalnog. Neki mogu pitati: „Nije li to što govoriš proturječno? Nisi li upravo rekao da netko može biti promican ako ispunjava kriterij ljubavi prema pozitivnim stvarima?” Zar ti kao osoba ne bi trebao voljeti pozitivne stvari? Ako voliš nekoliko pozitivnih stvari, čini li te to zlatom? Sjajiš li zbog toga? Ako voliš nekoliko pozitivnih stvari, znači li to da imaš istinu? Čovjek sjaji samo ako ima istinu. Ako nemaš istinu, kako se može reći da sjajiš? Činjenica je da stvoreno biće ne razumije nikakve istine. Posjedovanje nešto ljudskosti te određene sposobnosti i kova za shvaćanje istine ne znači da čovjek prirodno posjeduje istinu. Ljudi ne posjeduju istinu i, čak i ako je njihova ljudskost ispravna ili dobra, to nije istina, to su samo kvalitete koje bi normalna ljudskost trebala posjedovati. Stoga, ne govorite o sjajenju. Dakle, kada čovjek može malo zasjati? Kad može izgovoriti Jobove riječi: „Jahve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino!” (Job 1,21), tada se može reći da malo sjaji i živi u svjetlu. Kad istina-stvarnost koju posjeduješ i istinu koju razumiješ možeš upotrijebiti da bi opskrbio, podržao i vodio druge da bi oni time mogli biti dovedeni pred Boga i u istina-stvarnost, da bi se pokorili Bogu i štovali Boga, tek tad možeš malo zasjati.

Razne vrste talentiranih ljudi koje odgaja Božja kuća nisu nadnaravno nadareni ljudi, već samo obični, iskvareni ljudi. Sve dok mogu prihvatiti istinu, biti poslušni i pokoriti se te posjedovati određeni kov, Božja će kuća napraviti iznimku te ih promicati i odgajati. Kad govorim o iznimci pri promicanju i odgajanju ljudi, to znači da te Bog uzdiže, daje ti priliku da dođeš pred Boga i prihvatiš Božje vodstvo te prihvatiš da te Bog odgaja i obučava kako bi tijekom tog razdoblja mogao što brže ući u istina-stvarnost i biti u stanju točno dokučiti istina-načela, vršiti svoju dužnost na način koji je u skladu s mjerilom i živjeti u obličju čovjeka. To je značenje izraza „talentirani ljudi” u Božjoj kući. Takvi ljudi nimalo nisu veliki i impresivni, oni samo razumiju istinu i posjeduju istina-stvarnost, mogu savjesno i odgovorno vršiti svoju dužnost, imaju malo iskrenosti i u stanju su platiti neku cijenu te ne postupaju nepromišljeno na temelju svojih predodžbi i uobrazilja. Je li prikladno da Božja kuća napravi tu iznimku promičući i odgajajući ljude koji mogu zadovoljiti te kriterije te ih obučava? Je li to korisno ljudima? Iznimno im je korisno! Oni koji su promicani i odgajani baš kao i drugi vjernici vjeruju u Boga, čitaju Božje riječi, slušaju propovijedi i vrše svoju dužnost, ali u usporedbi s drugim vjernicima, rasti će brže i dobiti više. Biste li htjeli dobiti više ili dobiti samo malo? (Dobiti više.) Većina ljudi ima tu želju, što znači da vole pozitivne stvari. Ponekad razgovaram u zajedništvu s nekim timovima o ulasku u život i dosta ljudi dođe slušati, što pokazuje da većina ljudi žudi za istinom, voljni su razumjeti više istine, a voljni su i ući u istina-stvarnost. U početku sam razgovarao s nekim ljudima i bili su stvarno otupjeli. Dugo sam govorio, ali nisu reagirali, čak ni najmanji osmijeh nisu pokazali. Nakon što sam bio u kontaktu s njima godinu ili dvije, većina njih postala je prirodnija u izrazima lica i počeli su reagirati, a s vremenom su njihove reakcije postale nešto brže. To jest, pretvorili su se iz mrtvih ljudi u žive ljude i njihovi su se duhovi probudili. Kako je to postignuto? Ako ljudi ne razumiju istinu, ostaju mrtvi ljudi bez obzira na to koliko vole pozitivne stvari ili koliko su pametni ili bistri. Neki su ljudi u početku glupi i tupi, nitko u svijetu nema visoko mišljenje o njima, nisu baš učeni i obzori im nisu baš široki. Ali nakon što počnu vjerovati u Boga, mogu razumjeti mnoge istine i jasno vidjeti mnoge stvari, a zatim proživjeti u obličju ljudskih bića i time postati živi ljudi. Što znači „živi ljudi”? Ne radi se o tome je li fizičko tijelo živo ili mrtvo ni može li se tijelo kretati ili disati, već o tome je li duh svjestan i osjetljiv na Božje riječi i istinu. Živi ljudi reagiraju na istinu i na Božje riječi. Nakon što čuju Božje riječi, imaju svijest, put, plan i cilj. Mrtvi ljudi nemaju te očitovanja. Dakle, ako Božja kuća promiče i odgaja nekoga, ta će osoba dobiti relativno više. Kako onda ljudi koji ne zadovoljavaju te kriterije i nisu promicani i odgajani mogu dobiti dovoljno? Kako mogu brzo ući u istina-stvarnost? Moraju naučiti primjenjivati i doživljavati Božje riječi, postići razumijevanje mnogih istina, ali i biti u stanju primijeniti istinu da bi mogli razlučiti ljude i riješiti probleme – tada mogu ući u istina-stvarnost.

Neki ljudi kažu: „S obzirom na to da Božja kuća promiče i odgaja razne vrste talentiranih ljudi i omogućuje im da što brže uđu u istina-stvarnost, ne znači li to da ljudi koji nisu talentirani ne mogu ući u istina-stvarnost?” Je li ispravno to reći? (Ne, to je pogrešno.) Dakle, nakon razgovora u zajedništvu o ovoj temi, je li to neke ljude obradovalo, a druge učinilo malodušnima i razočaranima? Na to treba gledati ovako: oni koje se promiče i odgajane bi se trebali ponositi. Nemaš se čime hvaliti, to je Božja milost i blagoslov. Kad ti Bog da više, traži i da ti daš više od sebe. Ako Božja kuća učini iznimku i promiče te i odgaja, to znači da trebaš platiti višu cijenu. Ako možeš podnijeti tu teškoću, tada ćeš, naravno, i dobiti više. Ako kažeš: „Nisam voljan trpjeti tu teškoću”, nećeš steći istinu ni Božji blagoslov. Neki ljudi kažu: „Želim to steći, ali mislim da ne mogu jer Božja kuća neće napraviti iznimku te me promicati i odgajati. Ne zadovoljavam kriterije.” Nije važno ako ne zadovoljavaš kriterije. Sve dok težiš istini i marljivo radiš prema njoj, Bog neće biti nepošten prema tebi. Ljudi koje se promiče i odgaja samo mogu ranije ući u istina-stvarnost zbog svog kova i svojih raznih uvjeta. No taj raniji ulazak ne znači da su oni jedini koji mogu ući u istina-stvarnost, već samo da ranije mogu steći malo više i da u istina-stvarnost mogu ući nešto ranije. Oni koje se ne promiče malo će zaostajati za njima, ali to ne znači da ne mogu ući u istina-stvarnost. Može li netko ući u istina-stvarnost ili ne ovisi o njegovim težnjama. Ljudi koje se promiče i odgaja brže mogu dokučiti istina-načela i brže ući u istina-stvarnost tijekom postupka odgajanja, što koristi radu Božje kuće. Stoga je ispravno promicati i odgajati ljude za koje se utvrdi da imaju dobar kov i da vole istinu. Ako netko može pronaći te ljude i promicati ih i odgajati, a da im ne zavidi i ne sputava ih, već brine o njima, to znači da vodi računa o Božjim nakanama. Nasuprot tome, ako su neki ljudi zavidni i brinu se da su ti ljudi bolji od njih i da ih nadmašuju, pa ih isključuju i sputavaju, to je očito zlo djelo i nešto što antikristi često čine. Samo zli ljudi i antikristi mogu napadati i isključivati braću i sestre.

Razumijevanje i stav koje treba imati prema promicanju i kultiviranju ljudi od strane Božje kuće

Ono o čemu smo upravo razgovarali u zajedništvu jesu ciljevi Božje kuće pri promicanju i odgajanju svih vrsta talentiranih ljudi. Bez obzira na vrstu posla koji obavljaju oni koji su odabrani za promicanje i odgajanje – bilo da se radi o tehničkom poslu, običnom poslu ili općim poslovima crkve – sve je to, ukratko, radi toga da im se omogući da razumiju istina-načela i uđu u istina-stvarnost te kako bi što je brže moguće mogli izvršiti svoju dužnost na način koji je u skladu s mjerilom da bi udovoljili Božjim nakanama – to je ono što Bog zahtijeva od ljudi i, naravno, ono što je potrebno za rad crkve. Razumijete li sada značaj toga što Božja kuća promiče i odgaja sve vrste talentiranih ljudi? Postoji li još nešto što pogrešno razumijete? (Ne.) Neki ljudi kažu: „Sada kada je ova osoba promaknuta u starješinu i ima status, više nije obična osoba.” Je li ispravno ili pogrešno to reći? (To je pogrešno.) Drugi mogu reći: „Oni koji postanu starješine imaju status, ali na vrhu je usamljeno. Što se više popneš, dublje ćeš pasti!” Je li ispravno ili pogrešno to reći? Očito je pogrešno. Na koje se ljude odnosi izreka „Što se više popneš, dublje ćeš pasti”? Odnosi se na ljude s ambicijama i željama, odnosi se na antikriste. Kad oni koji teže istini postanu starješine, to ne znači da su se visoko popeli, već da je Bog napravio iznimku i uzdignuo ih te da su to breme obavljanja starješinskog posla dobili Božjim blagoslovom. „Što se više popneš, dublje ćeš pasti” zaključak je koji su donijeli nevjernici i opisuje posljedice koje trpe nevjernici koji teže službeničkoj karijeri. Ti bezvjernici nemaju razlučivanja i tu izreku primjenjuju na pozitivne ljude, što je velika pogreška. Drugi mogu reći: „Rođen je u ruralnom području, a sad je postao crkveni starješina – feniks koji se visoko uspeo iz skromnih početaka.” Je li ispravno ili pogrešno to reći? To su đavolje riječi nevjernika i ne mogu se primijeniti na Božji izabrani narod. U Božjoj kući Bog blagoslivlja one koji teže istini, koji su pošteni, koji su dobrodušni i koji brane rad Božje kuće. Kad ti ljudi shvate istinu i steknu neki rast, prije ili kasnije bit će promaknuti da bi ih se odgajalo i vježbalo kako bi zamijenili one koji su lažni starješine i antikristi. U Božjoj kući pozitivni ljudi koji su prošli mnoge kušnje i iskušenja te koji dosljedno brane rad Božje kuće ljudi su koji imaju Božje odobravanje i bilo bi neprikladno da se za opisivanje tih ljudi koriste đavolje riječi nevjernika. Stoga, oni koji stalno koriste đavolje riječi nevjernika za opisivanje stvari u Božjoj kući i izražavanje vlastitih stavova ljudi su koji ne razumiju istinu i koji imaju apsurdne stavove o stvarima. Njihovi stavovi o stvarima nisu se nimalo promijenili te su i dalje stavovi nevjernika, vjeruju u Boga nekoliko godina, a ipak nisu stekli nimalo istine i još nisu u stanju gledati na stvari prema Božjim riječima – dakle, ti su ljudi bezvjernici i nevjernici. Kada se nekoga promiče da služi kao starješina ili djelatnik ili ga se odgaja da postane nadzornik neke vrste tehničkog posla, to nije ništa drugo nego da im Božja kuća povjerava breme. To je zaduženje, odgovornost i, naravno, posebna dužnost, posebna prilika i iznimno uzdizanje – nema ničeg pohvalnog u njima. Kad se nekoga promiče i odgaja od strane Božje kuće, to ne znači da ima poseban položaj ili status u Božjoj kući da bi mogao uživati u posebnom tretmanu i naklonosti, već nakon što je iznimno uzdignut od strane Božje kuće, daju mu se izvrsni uvjeti da primi obuku od Božje kuće, da vježba obavljanje nekog suštinskog crkvenog posla, a Božja će kuća istovremeno imati viša zahtijevana mjerila za tu osobu, što je za nju vrlo korisno za ulazak u život. Kada se osobu promiče i odgaja u Božjoj kući, to znači da će za nju postojati strogi zahtjevi i da će se pomno nadzirati. Božja kuća strogo će provjeravati, nadzirati i poticati posao koji obavlja ta osoba te će moći razumjeti njezin ulazak u život i posvećivati mu pažnju. Gledajući tako, uživaju li ljudi koje Božja kuća promiče i odgaja poseban tretman, poseban status i poseban položaj? Apsolutno ne, a još manje uživaju bilo kakav poseban ugled. Ako ljudi koje se promiče i odgaja osjećaju da su stekli kapital kao rezultat toga što su svoju dužnost obavljali donekle učinkovito, pa stagniraju i prestanu težiti istini, bit će u opasnosti kada se susretnu s kušnjama i nevoljama. Ako im je rast premalen, vjerojatno neće moći čvrsto stajati. Neki kažu: „Ako se nekoga promiče i odgaja kao starješinu, onda ima položaj. Čak i ako nije jedan od prvorođenih sinova, barem ima nadu da postane jedan od Božjeg naroda. Ja nikada nisam bio promican ni odgajan, znači li to da za mene nema nade da postanem jedan od Božjeg naroda?” Pogrešno je tako razmišljati. Da biste postali jedan od Božjeg naroda, morate imati životno iskustvo i morate biti netko tko se pokorava Bogu. Bez obzira na to jeste li starješina, djelatnik ili običan sljedbenik, svatko tko posjeduje istina-stvarnosti jedan je od Božjeg naroda. Ako vam nedostaju istina-stvarnosti, i dalje ste služitelj, čak i ako ste starješina ili djelatnik. Zapravo nema ničeg posebnog u vezi s ljudima koji se promiču i odgajaju. Jedino po čemu se razlikuju od drugih jest to da imaju povoljnije okruženje, povoljnije prilike i bolje uvjete za obavljanje konkretnog posla koji uključuje istina-načela. Čak i ako većina posla koji obavljaš uključuje određenu profesiju, ako nema istina-načela po kojima bi se on regulirao i provjeravao, dužnost koju obavljaš neće biti u skladu s načelima i samo službuješ te definitivno nećeš dobiti Božje odobrenje. Koji su zahtjevi Božje kuće za razne talentirane ljude koji se promiču i odgajaju? Da bi ih Božja kuća promicala i odgajala, u najmanju ruku moraju biti ljudi sa savješću i razumom, ljudi koji mogu prihvatiti istinu, ljudi koji odano vrše svoju dužnost i ljudi koji se mogu pokoriti Božjim orkestracijama i aranžmanima, a u najmanju ruku moraju biti u stanju prihvatiti to kad se suoče s orezivanjem i pokoriti se tome. Učinak koji ljudi koji prolaze odgajane i obuku Božje kuće trebaju postići nije u tome da mogu postati dužnosnici ili šefovi niti da predvode čopor niti je u tome da mogu savjetovati ljude kako razmišljati, a naravno, još manje u tome da imaju bolje profesionalne vještine ili višu razinu obrazovanja ili veći ugled ili pak da ih se može stavljati u isti rang s onima koji su u svijetu poznati po svojim profesionalnim vještinama ili političkim podvizima. Učinak koji treba postići jest da oni razumiju istinu i proživljavaju Božje riječi te da su ljudi koji se boje Boga i klone se zla. Dok se obučavaju, u stanju su razumjeti istinu i dokučiti istina-načela te bolje znati što je točno vjera u Boga i kako slijediti Boga – to je iznimno korisno za one koji teže istini da bi postigli savršenstvo. To su učinak i mjerilo koje Božja kuća želi postići promicanjem i odgajanjem svih vrsti talentiranih ljudi, a ujedno i najveći dobitak koji ostvare oni koje promiče i koristi.

Neki ljudi svoju dužnost izvršavaju relativno odgovorno i odobravaju ih Božji izabranici, pa ih crkva odgaja da postanu starješine ili djelatnici. Nakon što steknu status, počnu osjećati da se izdvajaju iz mase i misle: „Zašto se Božja kuća odlučila baš za mene? Nije li to zato što sam bolji od svih vas?” Ne zvuči li to kao nešto što bi dijete reklo? To je nezrelo, smiješno i naivno. Zapravo nisi nimalo bolji od drugih ljudi. Samo je stvar u tome da zadovoljavaš kriterije da te Božja kuća odgaja. Drugo je možeš li ti izdržati tu odgovornost, dobro obavljati dužnost ili ispuniti to zaduženje. Kad braća i sestre izaberu nekoga za starješinu ili ga Božja kuća promiče da obavlja određeni posao ili vrši određenu dužnost, to ne znači da ima poseban status ili položaj ni da su istine koje razumije dublje i brojnije od onih drugih ljudi – a još manje znači da je ta osoba u stanju pokoriti se Bogu i da Ga neće izdati. To nikako ne znači ni da poznaje Boga i da je netko tko se boji Boga. Ta osoba zapravo nije postigla ništa od toga. Promicanje i odgajanje samo je promicanje i odgajanje u doslovnom smislu i nije jednako tome da je ta osoba predodređena i odobrena od Boga. Promicanje i odgajanje jednostavno znači da je ta osoba promaknuta i da je čeka odgajanje. A konačni ishod tog odgajanja ovisi o tome teži li ta osoba istini i je li sposobna izabrati put težnje istini. Stoga, kada se u crkvi netko promiče i odgaja da bude starješina, samo se promiče i odgaja u doslovnom smislu; to ne znači da je već u skladu s mjerilom i sposoban biti starješina, da je već sposoban preuzeti starješinski posao i da može obavljati stvaran posao – to nije slučaj. Većina ljudi ne može prozreti te stvari i, na temelju vlastitih uobrazilja, previsoko cijene one koji su promaknuti. To je pogreška. Bez obzira na to koliko godina vjeruju u Boga, posjeduju li oni koji su promaknuti doista istina-stvarnost? Ne nužno. Jesu li u stanju provoditi radne aranžmane Božje kuće? Ne nužno. Imaju li osjećaj odgovornosti? Jesu li odani? Jesu li u stanju pokoriti se? Kada se susretnu s problemom, jesu li u stanju tragati za istinom? Sve je to nepoznato. Imaju li ti ljudi bogobojazna srca? I koliko su velika njihova bogobojazna srca? Jesu li u stanju izbjeći slijeđenje vlastite volje kad nešto čine? Jesu li u stanju tragati za Bogom? Jesu li tijekom obavljanja starješinskog posla u stanju često dolaziti pred Boga i tragati za Božjim nakanama? Jesu li u stanju voditi ljude u istina-stvarnost? Zasigurno nisu sposobni za takve stvari. Nisu primili obuku i nisu imali dovoljno iskustava, pa nisu sposobni za te stvari. Zato promicanje i odgajanje nekoga ne znači da on već razumije istinu niti se time kaže da je već sposoban vršiti svoju dužnost na način koji je u skladu s mjerilom. Koji je onda cilj i značaj promicanja i odgajanja nekoga? To je da se ta osoba promiče, kao pojedinac, kako bi vježbala i kako bi bila posebno napojena i obučena, čime joj se omogućuje da razumije istina-načela te načela, sredstva i metode obavljanja različitih stvari i rješavanja raznih problema, kao i kako se nositi s različitim vrstama okruženja i ljudi s kojima se susreće u skladu s Božjim nakanama i na način koji štiti interese Božje kuće. Sudeći na temelju ovih točaka, jesu li talentirani ljudi koje promiče i odgaja Božja kuća dovoljno sposobni preuzeti svoj posao i dobro vršiti svoju dužnost tijekom razdoblja promicanja i odgajanja ili prije promicanja i odgajanja? Naravno da ne. Stoga je neizbježno da će tijekom razdoblja odgajanja ti ljudi iskusiti orezivanje, sud i grdnju, razotkrivanje, čak i smjenu; to je normalno, to je obuka i odgajanje. Ljudi ne smiju imati nikakva visoka očekivanja ili nerealne zahtjeve prema onima koji se promiču i odgajaju; to bi bilo nerazumno i nepravedno prema njima. Možete nadzirati njihov rad. Ako tijekom njihova rada otkrijete probleme ili stvari koje krše načela, možete to prijaviti i tragati za istinom da bi se te stvari riješile. Ono što ne biste trebali činiti jest suditi, osuđivati, napadati ili ih isključivati jer su oni tek u razdoblju odgajanja i ne bi ih se trebalo smatrati ljudima koji su usavršeni, a još manje besprijekornim ljudima ili ljudima koji posjeduju istina-stvarnost. Poput vas, oni su tek u razdoblju obuke. Razlika je u tome što oni preuzimaju više posla i odgovornosti od običnih ljudi. Imaju odgovornost i obvezu obavljati više posla; moraju platiti veću cijenu, trpjeti više teškoća, uložiti više mentalnog napora, rješavati više problema, tolerirati više prijekora od ljudi i, naravno, moraju se i više truditi te – u usporedbi s običnim ljudima koji vrše svoje dužnosti – moraju malo manje spavati, malo manje uživati u dobrim stvarima i ne smiju se upuštati u toliko ogovaranja. To je ono što je posebno kod njih; osim toga, isti su kao i svi drugi. Koji je smisao toga što ovo govorim? To je da svi znaju da moraju ispravno pristupiti raznim vrstama talentiranih ljudi koje promiče i odgaja Božja kuća, da ne smiju biti grubi u svojim zahtjevima prema tim ljudima, a, naravno, ne smiju biti ni nerealni u svom mišljenju o njima. Glupo je pretjerano im se diviti i uzdizati ih; nehumano je i nerealno postavljati im pretjerano grube zahtjeve. Koji je, onda, najrazumniji način postupanja s njima? Smatrati ih običnim ljudima i, kada trebate nekoga potražiti u vezi s problemom, razgovarati u zajedništvu s njima, učiti jedni od drugih te se nadopunjavati. Osim toga, svačija je odgovornost nadzirati starješine i djelatnike da bi se vidjelo obavljaju li stvaran posao, mogu li koristiti istinu za rješavanje problema; to su mjerila i načela po kojima se mjeri je li starješina ili djelatnik u skladu s mjerilom. Ako je starješina ili djelatnik sposoban rješavati opće probleme, onda je kompetentan. Ali ako ne može rješavati čak ni obične probleme, nije sposoban biti starješina ili djelatnik te mora brzo biti smijenjen s položaja. Mora se izabrati netko drugi, a rad Božje kuće ne smije se odgađati. Odgađanjem rada Božje kuće šteti i sebi i drugima i to nije dobro ni za koga.

Neke ljude crkva promiče i odgaja te oni dobivaju dobru priliku za obuku. To je dobra stvar. Može se reći da ih je Bog uzvisio i podario im milost. Kako bi oni onda trebali vršiti svoju dužnost? Prvo načelo kojeg se trebaju pridržavati jest razumjeti istinu – kad ne razumiju istinu, moraju tragati za istinom, a ako i dalje ne razumiju nakon samostalnog traganja, mogu pronaći nekoga tko razumije istinu te razgovarati s tom osobom u zajedništvu i tragati s njoj, što će rješavanje problema učiniti bržim i u pravovremenim. Ako se usredotočiš samo na to da sam provodite više vremena čitajući Božje riječi i da više vremena razmišljaš o tim riječima kako bi postigao razumijevanje istine i riješio problem, to je presporo; kao što se kaže: „Lipši, magarče, dok trava naraste.” Ako po pitanju istine želiš brzo napredovati, moraš naučiti kako skladno surađivati s drugima te postavljati više pitanja i više tragati. Samo će tad tvoj život brzo rasti i moći ćeš odmah rješavati probleme bez zastoja u jednom i u drugom. Budući da si tek nedavno promaknuti i još si na probnom roku te ne razumiješ doista istinu niti posjeduješ istina-stvarnost – jer ti još nedostaje taj rast – nemoj misliti da tvoje promaknuće znači da posjeduješ istina-stvarnost; to nije tako. Izabran si za promicanje i odgajanje samo zato što imaš osjećaj bremena prema poslu i posjeduješ kov starješine. Trebaš biste imati taj razum. Ako nakon promaknuća i nakon što postaneš starješina ili djelatnik počneš isticati svoj status i vjerovati da si netko tko teži istini i posjeduje istina-stvarnost – i ako se, bez obzira na to kakve probleme braća i sestre imaju, pretvaraš da razumiješ i da si duhovan – to je budalast način postupanja i ista narav kao u licemjernih farizeja. Moraš govoriti i postupati istinito. Kad ne razumiješ, možete pitati druge ili tražiti razgovor u zajedništvu s Višnjim – ni u čemu od toga nema nikakve sramote. Čak i ako ne pitaš, Višnji će i dalje znati tvoj istinski rast i znat će da u tebi nema istina-stvarnosti. Traganje i razgovor u zajedništvu ono su što trebaš činiti; to je razum koji bi se trebao nalaziti u normalnoj ljudskosti i načelo kojeg bi se trebali pridržavati starješine i djelatnici. To nije nešto čega bi se trebalo sramiti. Ako misliš da je sramotno ne razumjeti načela ili neprestano postavljati pitanja drugima ili Višnjem jednom kad postaneš starješina i bojiš se da će te drugi podcjenjivati, pa se zbog toga pretvaraš i praviš da sve razumiješ, da sve znaš, da imaš radnu sposobnost, da možeš obavljati bilo koji posao crkve i da te nitko ne treba podsjećati ni razgovarati s tobom u zajedništvu niti te itko treba opskrbljivati ili podržavati, onda je to opasno i previše si ohol i samopravedan, previše ti nedostaje razuma. Ne znaš ni vlastitu mjeru – ne čini li te to smetenom osobom? Takvi ljudi zapravo ne zadovoljavaju kriterije da ih Božja kuća promiče i odgaja te će prije ili kasnije biti smijenjeni i isključeni. Zato bi svakom starješini ili djelatniku koji je tek promaknut trebalo biti jasno da nema istina-stvarnost, trebao bi imati tu samosvijest. Sada si starješina ili djelatnik ne zato što te je Bog imenovao, nego zato što su te za to promicali drugi starješine i djelatnici ili te je izabrao Božji izabrani narod; to ne znači da imaš istina-stvarnost i istinski rast. Kad to shvatiš, imat ćete malo razuma, a to je razum koji starješine i djelatnici moraju posjedovati. Razumijete li sada? (Da.) Kako biste, dakle, trebali raditi? Kako biste trebali skladno surađivati? Kako biste trebali tragati za istinom da biste riješili probleme kad na njih naiđete? To su stvari koje morate razumjeti. Ako otkrijete iskvarene naravi, tragajte za istinom i riješite ih što je prije moguće. Ako se ne riješe na vrijeme i počnu utjecati na vaš rad, to postaje problem. Ako niste upoznati s nekom strukom, trebali biste se bez odgađanja educirati. Budući da neke dužnosti uključuju stručno znanje, ako samo razumijete istinu, a ne vladate nikakvim stručnim znanjem, i to će utjecati na vaše radne rezultate. U najmanju ruku, morate ovladati nekim osnovnim stručnim znanjem i razumjeti ga da biste mogli biti učinkoviti u praćenju i usmjeravanju rada ljudi. Ako ste samo vješti u nekoj struci, ali ne razumijete istinu, u vašem će radu također biti nedostataka, pa ćete trebati težiti istini i surađivati s ljudima koji razumiju istinu kako biste pravilno vršili svoju dužnost. Samo zato što si vješt u stručnim znanjima ili u određenom području znanja, to ne znači da si sposoban raditi u skladu s načelima, stoga je ključno tražiti razgovor s ljudima koji razumiju istinu – to je načelo kojeg biste se trebali pridržavati. Što god činio, ne smiješ se pretvarati. U razdoblju si obuke i odgajanja, imaš iskvarenu narav i uopće ne razumiješ istinu. Reci Mi, zna li Bog za te stvari? (Da.) Ne bi li onda izgledao budalasto kad bi se pretvarao? Želite li biti budalasti ljudi? (Ne želimo.) Ako ne želite biti budalasti ljudi, kakvi biste ljudi trebali biti? Budite ljudi s razumom, ljudi koji mogu ponizno tragati za istinom i mogu prihvatiti istinu. Nemojte se pretvarati, nemojte biti licemjerni farizeji. Ono što znaš samo je neko stručno znanje, to nisu istina-načela. Moraš pronaći način da na odgovarajući način iskoristiš svoje stručne prednosti i primijeniš stečeno znanje i učenje na temelju razumijevanja istina-načela. Nije li to načelo? Nije li to put primjene? Jednom kad to naučiš, imat ćeš put koji možeš slijediti i moći ćeš ući u istina-stvarnost. Što god činio, nemoj biti tvrdoglavi i nemoj se pretvarati. Tvrdoglavost i pretvaranje nisu racionalni načini postupanja. Naprotiv, to je najbudalastiji način postupanja. Ljudi koji žive po svojim iskvarenim naravima najbudalastiji su ljudi. Samo su oni koji tragaju za istinom i rješavaju stvari u skladu s istina-načelima najpametniji ljudi.

Imate li nakon ovog razgovora u zajedništvu točno razumijevanje i gledište u vezi s promicanjem i odgajanjem svih vrsta talentiranih ljudi od strane Božje kuće? (Da.) Sada kad imate ispravno gledište o tome, možete li zauzeti ispravan pristup prema tim ljudima? Morate zauzeti ispravan pristup prema njihovim snagama, kao i prema nedostacima i manjkavostima koje imaju u pogledu ljudskosti, rada, struke i raznih drugih aspekata – svemu se tome mora pristupiti ispravno. Nadalje, bez obzira na to jeste li promicani i odgajani za starješine ili djelatnike ili ste talentirani pojedinci raznih struka, svi ste vi obični, sve vas je iskvario Sotona i nitko od vas ne razumije istinu. Znači, nitko se od vas ne bi smio prikrivati ili skrivati, već biste se trebali naučiti otvoriti se u razgovoru u zajedništvu. Ako ne razumijete, priznajte da ne razumijete. Ako ne znate kako nešto učiniti, priznajte da to ne znate učiniti. Bez obzira na to koji se problemi ili poteškoće pojave, svatko bi trebao razgovarati u zajedništvu i zajedno tragati za istinom kako bi pronašao rješenje. Pred istinom je svaka osoba poput dojenčeta, svaka je osoba osiromašena i jadna i posve manjkava. Ljudi trebaju biti pokorni pred istinom, imati ponizno srce puno čežnje te tragati za istinom i prihvatiti je, a zatim primjenjivati istinu i postići pokornost pred Bogom. Na taj način ljudi mogu ući u stvarnost istine Božjih riječi dok vrše svoje dužnosti i u svojim stvarnim životima. Svi su jednaki pred istinom. Oni koji su promicani i odgajani nisu mnogo bolji od drugih. Svi su iskusili Božje djelo otprilike u isto vrijeme. Oni koji nisu promicani ili odgajani također bi trebali težiti istini dok vrše svoje dužnosti. Nitko ne smije drugima oduzeti pravo da teže istini. Neki su ljudi gorljiviji u svojoj težnji za istinom i imaju neki kov, pa ih se promiče i odgaja. To je zbog potreba posla Božje kuće. Zašto onda Božja kuća ima takva načela za promicanje i korištenje ljudi? Budući da postoje razlike u ljudskom kovu i karakteru te svaka osoba bira drukčiji put, dolazi do različitih ishoda u vjeri ljudi u Boga. Oni koji teže istini bivaju spašeni i postaju narod kraljevstva, dok su oni koji uopće ne prihvaćaju istinu, koji nisu odani u vršenju svoje dužnosti, isključeni. Božja kuća odgaja i koristi ljude na temelju toga teže li istini i jesu li odani u vršenju svoje dužnosti. Postoji li razlika u hijerarhiji raznih ljudi u Božjoj kući? Zasad ne postoji hijerarhija u pogledu položaja, vrijednosti, statusa ili ugleda raznih ljudi. Barem tijekom razdoblja kad Bog djeluje na spašavanju i vođenju ljudi nema razlike između rangova, položaja, vrijednosti ili statusa raznih ljudi. Razlikuju se samo u podjeli rada i ulogama dužnosti koje obavljaju. Tijekom ovog se razdoblja, naravno, neki ljudi iznimno promiču i odgajaju za obavljanje nekih posebnih poslova, dok neki ljudi ne dobivaju takve prilike zbog raznih razloga kao što su problemi s njihovim kovom ili obiteljskim okruženjem. No znači li to da Bog ne spašava one koji nisu dobili takve prilike? Ne znači. Jesu li njihova vrijednost i položaj niži od drugih? Ne. Svi su jednaki pred istinom, svatko ima priliku težiti istini i steći je, a Bog se prema svima odnosi pravedno i razumno. U kojem trenutku postoje primjetne razlike u položajima, vrijednosti i statusu ljudi? Kad ljudi dođu do kraja svog puta, kad Božje djelo završi i konačno se donese sud o stavovima i gledištima koje je svaka osoba pokazala u procesu težnje za spasenjem i dok je vršila svoju dužnost, kao i o njihovim raznim očitovanjima i stavovima prema Bogu – to jest, kad u Božjoj bilježnici sve bude potpuno zabilježeno – tada će, zato što će ishodi i odredišta ljudi biti različiti, postojati i razlike u njihovoj vrijednosti, položajima i statusu. Tek će se tada sve to moći nazrijeti i otprilike utvrditi, dok su sada svi isti. Jeste li razumjeli? Radujete li se tom danu? Ili mu se radujete i bojite ga se u isto vrijeme? Ono čemu se radujete jest da će tog dana konačno postojati rezultat i da ćete, unatoč svim poteškoćama, konačno dočekati taj dan; a ono čega se bojite jest da nećete pravilno hodati putem, da ćete putem pasti i doživjeti neuspjeh i da će konačni ishod biti nezadovoljavajući, gori nego što zamišljate i očekujete – kako bi to bilo tužno, kako bolno i kako razočaravajuće! Ne razmišljajte tako daleko unaprijed, nepraktično je razmišljati tako daleko unaprijed. Najprije gledaj ono što ti je pred očima, pravilno hodaj putem pod svojim nogama, dobro obavljaj trenutačni posao i ispunjavaj dužnosti i odgovornosti koje ti je Bog povjerio. To je ono što je ključno i najvažnije. Shvatite istinu i načela za vršenje svoje dužnosti koja treba razumjeti upravo sada i razgovarajte o njima u zajedništvu dok ne postanu kristalno jasna da biste ih potpuno razradili u mislima i da biste jasno i točno znali koja su načela u svemu što činite i pazite da ne kršite načela, ne odstupate od njih, ne uzrokujete prekide ili smetnje i da ne činite ništa što šteti interesima Božje kuće – sve je to ono u što biste trebali ući sada. Nema potrebe da govorimo o bilo čemu što je dalje u budućnosti, a ni potrebe da o tome pitate ili razmišljate. Beskorisno je razmišljati tako daleko unaprijed – ne trebaš o tome razmišljati. Neki bi mogli pitati: „Zašto ne bismo trebali razmišljati o tome? Stanje nesreće sad je postalo tako veliko, nije li vrijeme da razmišljamo o takvim stvarima?” Je li vrijeme? Utječe li činjenica da je nesreća velika na tvoj ulazak u istinu? (Ne.) Stanje nesreće postalo je tako veliko, no održavam li Ja okupljanja i držim li propovijedi specifično o nesreći? Nikada se ne usredotočujem na pitanje nesreće, uvijek govorim samo o istini da biste mogli razumjeti istinu i razumjeti Božje nakane te kako biste razumjeli kako dobro vršiti svoju dužnost i kako ući u istina-stvarnost. Neki ljudi danas ni ne razumiju što je istina-stvarnost i što su doktrine. Samo svakodnevno vrte jedno te istih nekoliko riječi, doktrina i praznih priče, a ipak osjećaju da su ušli u istina-stvarnost. Zabrinut za njih, ali oni nisu zabrinuti za sebe. I dalje razmišljaju o tim dalekim stvarima u budućnosti, a razmišljanje o tome nije praktično.

Cilj promicanja i odgajanja svih vrsta talentiranih ljudi nije u tome da ih se pretvori u aktivne ljude niti da se planira da u budućnosti postanu neka vrsta okosnice, već da se nekim ljudima koji, relativno govoreći, više teže istini i koji zadovoljavaju kriterije za promicanje i odgajanje pruži prilika za obuku u prikladnim okruženjima i pod povoljnijim uvjetima. Najvažnije je da su sposobni razumjeti Božje riječi, razumjeti istinu i ući u istina-stvarnost. Nije li to ono što bi ljudi trebali postići vjerujući u Boga? Nije li to ono što bi ljudi trebali steći vjerujući u Boga? Koja je glavna stvar kojoj biste sada trebali težiti da biste ušli u istina-stvarnost? Imate li kakve planove ili korake za to? Otkrit ću vam jedan jednostavan, lagan i brz trik. Jednostavno rečeno, ulazak u istina-stvarnost zapravo znači primjenjivati istinu u praksi. Da bi se primjenjivala istina u praksi, potrebno je najprije pozabaviti se svojim iskvarenim naravima. Koja je najbrža polazna točka za rješavanje iskvarenih naravi? Najjednostavniji, najbrži i najlakši način za vas jest da najprije riješite problem površnosti u vršenju svoje dužnosti i tako korak po korak rješavate svoje iskvarene naravi. Koliko bi to rješavanje moglo potrajati? Imate li plan? Većina ljudi nema plan, već samo to vrte po glavi, ne znajući kada službeno početi raditi na tome. Iako znaju da su površni, jednostavno se ne primaju rješavanja toga i nemaju nikakvo konkretno rješenje. Lijenost, netemeljitosti i neodgovornost u vršenju dužnosti i ne shvaćanje dužnosti ozbiljno – sve su to očitovanja površnosti. Prvi je korak riješiti problem površnosti. Drugi je korak riješiti problem postupanja prema vlastitoj volji. Što se tiče drugih stvari, kao što su povremena neiskrenost u govoru ili otkrivanje lažljivih ili oholih naravi, one vas zasad ne trebaju zabrinjavati. Nije li praktičnije i učinkovitije najprije se pozabaviti površnošću i postupanjem prema vlastitoj volji? Nije li ta dva problema najlakše uočiti? Nije li lako ih riješiti? (Jest.) Jesi li svjestan toga kad si površan? Uviđaš li kada razmišljaš o tome da budeš lijen? Uviđaš li kada razmišljaš o tome da se poslužiš trikovima ili da budeš lukav i služiš sebi kroz prijevaru? (Da.) Ako uviđaš, onda je to lako riješiti. Počni s rješavanjem problema koje lako možeš otkriti i kojih si svjestan iznutra. Površnost u izvršavanju dužnosti vrlo je očit i čest problem, ali je i tvrdokoran te ga je doista teško riješiti. Čovjek mora naučiti biti savjestan, strog, pedantan i odgovoran pri vršenju dužnosti te raditi to na čvrsto utemeljen način, odnosno korak po korak. Mora uložiti svu svoju snagu u dobro izvršavanje dužnosti dok ne bude zadovoljan time kako ju je izvršio. Ako netko ne razumije istinu, trebao bi tragati za načelima i postupati u skladu s njima i Božjim zahtjevima; trebao bi dragovoljno uložiti više truda u dobro izvršavanje svoje dužnosti i nikada je izvršavati površno. Samo takvom primjenom čovjek može osjetiti mir u svom srcu bez prijekora savjesti. Je li površnost jednostavno riješiti? Sve dok imaš savjest i razum, možeš je riješiti. Najprije se moraš moliti Bogu: „Bože, počinjem izvršavati svoju dužnost. Ako budem površan, molim Te da me discipliniraš i prekoriš me u srcu. Molim Te i da me vodiš da dobro vršim svoju dužnost i da ne budem površan.” Primjenjuj to svaki dan i vidjet ćeš koliko je vremena potrebno da se problem tvoje površnosti riješi, da se stanja površnosti smanje, da se primjese u tvojoj dužnosti smanje i da se tvoji stvarni rezultati poboljšaju i tvoja učinkovitost u izvršavanju dužnosti poveća. Je li vršenje dužnosti bez površnosti nešto što možete postići oslanjajući se na sebe? Kada ste površni, možete li to kontrolirati? (Nije lako.) E, to je onda problem. Ako vam je zaista teško to kontrolirati, onda imate velik problem! Što onda možete raditi bez površnosti? Neki su ljudi vrlo izbirljivi po tome što jedu; ako im obrok nije po volji, neće biti dobro raspoloženi cijeli dan. Neke se žene vole dotjerivati i šminkati; ni jedna vlas nikad im ne stoji na pogrešnom mjestu. Neki su ljudi dobri u poslovanju; pažljivo računaju svaki cent. Ako radite takvim savjesnim stavom, možete izbjeći površnost. Najprije riješite problem površnosti, a zatim riješite problem postupanja prema vlastitoj volji. Postupanje prema vlastitoj volji čest je problem i još jedan koji ljudi lako mogu otkriti u sebi. Uz malo samopromišljanja osoba može prepoznati da postupa prema vlastitoj volji, što nije u skladu s načelima istine. Probleme koje ljudi mogu prepoznati lako je riješiti. Najprije se posvetite rješavanju ta dva problema, jedan je problem površnosti, a drugi postupanja prema vlastitoj volji. Nastojte unutar godine ili dvije postići rezultate: da ne budete površni i da ne postupate prema vlastitoj volji ili s primjesama svoje volje u bilo čemu što činite. Jednom kada riješite ta dva problema, nećete biti daleko od izvršavanja dužnosti na način koji je u skladu s mjerilom. A ako ne možete ni njih riješiti, onda ste još daleko od pokoravanja Bogu ili uzimanja u obzir Njegovih nakana – niste još ni zagrebali površinu.

Upravo smo u zajedništvu razgovarali o kriterijima i ciljevima promicanja i odgajanja raznih vrsta kvalificiranih talenata, kao i o shvaćanju i stavu koje bi osoba trebala imati u vezi s promicanjem i odgajanjem raznih talentiranih ljudi u Božjoj kući. No još je jedan aspekt toga stav i pristup koji bi trebalo imati prema raznim vrstama talentiranih ljudi koji se promiču i odgajaju. To su neka pitanja o kojima je potrebno razgovarati u šestoj stavci. Zato ćemo sada, osobito s obzirom na šestu stavki, razotkriti i raščlaniti kako lažni starješine provode posao promicanja i odgajanja raznih vrsta talentiranih ljudi. To je glavni sadržaj o kojem ćemo razgovarati.

Stavovi i očitovanja lažnih starješina u pogledu promicanja i kultiviranja svih vrsta talentiranih ljudi

Lažni starješine ne razumiju istinu i ne tragaju za istinom. Stoga, kada je riječ o važnom poslu promicanja i odgajanja svih vrsta kvalificiranih talenata u Božjoj kući, oni i to sve zbrljaju, potpuno upropaste posao i jednostavno ne uspijevaju udovoljiti zahtjevima Božje kuće. Budući da ne razumiju kriterije, a kamoli Božje nakane, u pogledu promicanja i odgajanja raznih vrsta kvalificiranih talenata, a ne razumiju ni značaj promicanja i odgajanja raznih vrsta kvalificiranih talenata, vrlo im je teško obavljati ova posao na način koji je u skladu s mjerilom i prema načelima. Razne vrste „talentiranih” ljudi koje lažni starješine odgajaju tijekom obavljanja svog posla uistinu su šarolika skupina ljudi. Umjesto da promiču i odgajaju kvalificirane talente, lažni starješine promiču ljude koje se nipošto ne bi smjelo promicati i odgajati da služe kao starješine ili djelatnici i dopuštaju tim ljudima da žive na račun crkve i rasipaju žrtve Bogu. Svi lažni starješine tako rade i time uzrokuju da neki ljudi koji teže istini i imaju osjećaj za pravdu budu zgaženi te da ne budu promaknuti i korišteni. Umjesto toga, ljudi koji su niškoristi u očima tih lažnih starješina postaju takozvani talentirani ljudi te ih oni promiču i odgajaju. Koja su onda očitovanja lažnih starješina prilikom obavljanja ovog posla? Pretpostavimo, na primjer, da zbog potreba svog posla Božja kuća mora pronaći neke ljude da rješavaju vanjske poslove. Koje bi ljude onda trebala tražiti? Upravo sam naveo nekoliko kriterija, a to su da imaju radnu sposobnost, da su sposobni vršiti svoje dužnosti u skladu s načelima koja zahtijeva Božja kuća i da su sposobni braniti interese Božje kuće. Znaju li lažni starješine ta načela? Očito ne znaju, pa kako onda pronalaze ljude za obavljanje vanjskih poslova? U sebi misle: „Tko može obavljati vanjske poslove? Ima jedna sestra koja je oštroumna i ima brze reakcije, rječita je i zna kako postupati s ljudima. Oči joj proračunato lete dok govori i prosječna je osoba ne može dokučiti. Bila bi donekle neprikladna kao crkveni starješina, ali bi bila sjajna u obavljanju vanjskih poslova, pa ću nju izabrati. Samo što joj je obrazovanje malo niže, pa me brine da će je nevjernici podcjenjivati, stoga ću pronaći nekoga sa sveučilišnom diplomom, predsjednicu studentskog zbora, da surađuje s njom. Ta je osoba prilično pametna, ali ima relativno malo iskustva u društvu i vidjela je razmjerno malo svijeta, pa može učiti od svoje partnerice. Jedna od te dvije osobe ima nisku razinu obrazovanja, a druga je visoko obrazovana, jedna ima iskustva u društvu, a druga nema – prikladne su da međusobno surađuju, zar ne?” Jedna je elokventna i rječita, oštroumna i pravi društveni maher; kad god je u interakciji s nevjernicima, oni ne mogu prepoznati da je vjernica. Druga je visoko obrazovana i ima društveni status; u interakciji s nevjernicima, oni je ne podcjenjuju. Što mislite o ova dva načela po kojima lažni starješine biraju ljude? Lažni starješine vjeruju da, ako netko tko ima dar govora, oštar um i brze reflekse, može obavljati opće poslove za Božju kuću. Je li to prikladan način biranja ljudi? (Nije.) Zašto nije prikladan? (Takvi su ljudi često prilično prepredeni; iako se mogu upuštati u filozofske rasprave o ovozemaljskim poslovima s drugima i znaju kako postupati s ljudima, nisu nužno sposobni braniti interese Božje kuće.) Točno. Najvažnije je od svega da, bez obzira na to koje poslove osoba obavlja za Božju kuću, u najmanju ruku mora biti čestita i sposobna braniti interese Božje kuće. Ako je netko slatkorječiv i svojim riječima sposoban i mrtve probuditi, znači li to da može braniti interese Božje kuće? Ako je netko oštrouman, elokventan i rječit, znači li to da može braniti interese Božje kuće? (Ne.) Čak i ako se zakune, to je beskorisno i jednako je besmisleno ako mu postavljaš zahtjeve jer mora imati takav karakter. Ali lažni vođe ne istražuju to, već samo gledaju tko ima iskustva u društvu, tko je prepreden, oštrouman, elokventan i rječit, tko se zna ponašati u skladu s prilikom, tko je poput kameleona i društveni maher. Misle da takvi ljudi mogu obavljati opće poslove u Božjoj kući. Nije li to pogreška? To je pogreška u pogledu načela i mjerila za biranje ljudi. Činjenica je da je takva osoba krajnje slatkorječiva: bez obzira na to s kim ima posla, sve što kaže jest laž i ne može se promijeniti ma koliko se puta zaklela. Kada nešto čini, brani samo vlastite interese, a osobito kada je suočena s opasnošću, štiti prije svega sebe i uopće ne uzima u obzir interese Božje kuće. Sve dok ima dobar odnos s nevjernicima, to joj je dovoljno; baš je briga jesu li interesi Božje kuće oštećeni ili ne. Ne uzima u obzir ni sigurnost braće i sestara niti ju je briga je li Božje ime obeščašćeno; samo čuva vlastita leđa. Lažni starješine ne mogu prozreti takvu osobu i misle da je najprikladnija za obavljanje vanjskih poslova za Božju kuću. Nije li to budalasto? Takva osoba izdaje interese Božje kuće, a lažni starješine o tome nemaju pojma, pa joj dodjeljuju važne zadatke i oslanjaju se na nju u svemu. Nije li to vrhunac gluposti? Imaju li elokventni, rječiti i oštroumni ljudi čestite nakane? Ako nisi imao posla s njima ili ih pažljivo promatrao, nećeš to znati. Kad imaš posla s njima i s njima na nečemu radiš, samo gledaj je li ono što govore u skladu s time što čine. To se može provjeriti kroz jedan događaj. Recimo, na primjer, da premještaš stvari. Kada oni to vide, neće ti pomoći. Tek kada završiš posao, doći će i reći: „Kako možeš sam raditi tako naporan posao? Pomogao bih ti da si samo pitao, bez obzira na to koliko sam bio zauzet. Izgledaš iscrpljeno. Skuhat ću ti kasnije nešto da ne moraš ti danas.” Nakon što to kažu, nestanu. Ti si potpuno iscrpljen, ali ipak još moraš kuhati. Zatim, kad završiš s kuhanjem, oni dođu jesti i čak kažu: „Zašto me nisi zvao kad si počeo kuhati? Potpuno si iscrpljen, a ipak mi još kuhaš obrok – kako je to u redu? No kad si ga već napravio, pojest ću ga. Ja ću skuhati sljedeći obrok i zovi me ubuduće kad god budeš imao neki posao koji treba obaviti.” Dovoljan je taj jedan događaj da ih se potpuno prozre. Vrlo su slatkorječivi, oštroumni i znaju što reći. Znaju se ponašati u skladu s prilikom i sve što čine jest da govore lijepe stvari, a nikad ne obave nikakav stvaran posao. Jesu li takvi ljudi pouzdani? Ako od njih zatražiš da obavljaju opće poslove Božje kuće, mogu li braniti njezine interese? Mogu li održati ugled crkve i zaštititi sigurnost braće i sestara? (Ne.) Jesu li im imovina Božje kuće i svi njezini interesi glavni prioritet? Daleko od toga. Oči i umovi lažnih starješina slijepi su za takve lako uočljive probleme, oni ih jednostavno ne vide. Mogu samo govoriti riječi i doktrine. Koga Bog voli, a koga ne voli, tko voli istinu, a tko ne voli, što znači posjedovati temelj u svojoj vjeri u Boga i kakvi ljudi nemaju temelj, kakvi su ljudi odani u vršenju svoje dužnosti, a kakvi nisu – oni razumno i logično govore o tim stvarima kao da ih zaista razumiju, ali sve su to prazna priča i doktrine. Kad god se od njih traži da razluče ljude, njihove su oči i umovi slijepi; jednostavno ne znaju procijeniti ljude. Ma koliko dugo bili u interakciji s takvim ljudima, i dalje ih ne mogu prozreti, pa im čak dodjeljuju važne zadatke.

Već je samo po sebi gnusno da lažni starješine koriste pogrešne ljude, no oni tom zlodjelu i pridodaju čineći još gnusnije stvari. Recimo, na primjer, da je lažni starješina upotrijebio pogrešnu osobu. Ta osoba uopće nije prikladna za nadzornika i ne zadovoljava kriterije Božje kuće za promicanje i odgajanje. Ipak, lažni starješina i dalje ustraje na tome da je koristi i nikada ne provjerava rad te osobe, vjerujući: „Ne treba sumnjati u one koje se koristi niti koristiti one u koje se sumnja. Budući da sam te izabrao i promaknuo, moći ćeš dobro obavljati ovaj posao, stoga samo naprijed i radi kako smatraš da je najbolje. Podržat ću te što god ti činio i nema smisla da se itko tome protivi!” Upotrijebio je pogrešnu osobu, a ipak ustraje u svojoj pogrešci do samog kraja – eto koliko vjeruje u sebe. Svi su lažni starješine slijepi. Ne vide nikakve probleme, ne mogu razlučiti koji su ljudi zli ili bezvjernici i, bez obzira na to tko prekida i ometa posao crkve, uopće toga nisu svjesni, pa čak i povjeravaju važne zadatke smetenjacima. Lažni starješine polažu veliko povjerenje u koga god da promaknu i nemarno mu povjeravaju važan posao. Rezultat je to da ti ljudi zabrljaju crkveni posao, čime ozbiljno utječu na širenje evanđelja i štete interesima Božje kuće. Lažni se starješine čak pretvaraju da o tome ništa ne znaju. Višnji ih pita: „Kako osoba koju si promaknuo napreduje u svom poslu? Je li prikladna za obavljanje tog posla? Brani li crkveni posao i interese Božje kuće? Hoće li u ključnim trenucima štititi sebe ili će braniti posao crkve?” Ti lažni starješine odgovaraju: „Zakleli su se da će braniti posao crkve. Osim toga, vjeruju u Boga već 20 godina. Kako bi mogli štititi sebe i izdati interese Božje kuće? Vjerojatno će braniti interese Božje kuće.” Višnji odgovara: „Je li točno to što govoriš? Jesi li provjerio njihov rad?” Lažni starješine odgovaraju: „Nisam provjerio njihov rad, ali sam im rekao da ne brane vlastite interese, već da moraju braniti posao crkve i oni su mi to obećali.” Kakva je korist od obećanja koje su ti dali? Ne mogu ispuniti ni zakletvu koju su dali pred Bogom. Misliš li da su oni siguran odabir samo zato što su ti dali obećanje? Mogu li zasigurno učiniti to što su obećali? Budući da nisi provjerio njihov rad, kako znaš jesu li oni netko tko brani interese Božje kuće? Otkud ti tolika vjera u sebe? Nisu li takvi lažni starješine nitkovi? Već su time što su upotrijebili pogrešnu osobu napravili veliku pogrešku, a zatim tu pogrešku uvećavaju time što se nikada ne raspituju o radu te osobe, ne istražuju ga niti provjeravaju, ne nadziru ga niti promatraju. Samo neprestano toleriraju tu osobu dok ona postupa nepromišljeno i čini zlodjela. Tako rade lažni starješine. Kad god za neki posao nedostaje ljudi, lažni starješine nemarno odrede nekoga da bude odgovoran i time je za njih stvar završena; nikada ne provjeravaju posao niti odlaze na lice mjesta kako bi stupili u kontakt s tom osobom, promatrali je i pokušali saznati više o njoj. Na nekim mjestima okruženje nije pogodno za sastajanje i provođenje vremena s tom osobom, ali se moraš raspitati o njezinu radu i neizravno doznati što je radila i kako – možeš pitati braću i sestre ili nekoga tko joj je blizak. Nije li to ostvarivo? Ali lažni se starješine čak ni ne trude postaviti pitanja, toliko su samouvjereni. Njihov se posao sastoji samo od održavanja sastanaka i propovijedanja doktrina, a kad sastanci završe i posao je dogovoren, više ništa ne čine; ne prate dalje niti provjeravaju je li osoba koju su odabrali sposobna obavljati stvaran posao. U početku nisi razumio tu osobu, ali si na temelju njezina kova te njezinih vanjskih očitovanja i entuzijazma smatrao da je prikladna za taj posao, pa si je upotrijebio – u tome nema ništa loše jer nitko ne zna kakvi će ljudi ispasti. Ali nakon što si je promaknuo, ne bi li trebao pratiti i provjeriti radi li stvaran posao, kako radi te je li bila površna, lukava ili je li zabušavala? Točno je to posao koji bi trebao obavljati, ali ne radiš ništa od toga, ne preuzimaš nikakvu odgovornost. Lažni si starješina i trebao bi biti smijenjen i isključen.

Lažni starješine čine ozbiljnu pogrešku u tome što, nakon što promaknu ljude, objasne im posao, a zatim prospu malo doktrine, ponude nekoliko riječi ohrabrenja i na tome završe, a da nikad ne prate i ne uključuju se u specifične zadatke. Ako kažeš da imaš loš kov i nemaš uvid u ljude, mogao bi ih popratiti i saznati kako napreduju specifični zadaci te bi mogao dobiti potpuni uvid u situaciju. No lažni starješine uopće ne prate i ne provjeravaju kako posao napreduje. Uzmimo za primjer tiskanje knjiga, što je specifičan posao. Lažni starješina zadužio je nekoga za taj posao, ali ga nijednom u pola godine nije provjerio. Zbog toga su sve tiskane knjige nakon šest mjeseci ispale neispravne – potpuni kaos! Takvi su lažni starješine – uopće ne rade nikakav specifičan posao. Što treba učiniti ako organiziraš tiskanje knjige? Najprije se mora dodijeliti prikladnog nadzornika, a zatim nadzirati i provjeravati koliko dobro on obavlja posao i bi li ga mogao zabrljati. Mora se nadzirati i pratiti posao te izravno rješavati probleme ako se uoče – samo se tako može osigurati da neće doći do problema. Ali lažni starješine to ne čine. Misle da se njihove odgovornosti sastoje samo od izgovaranja doktrina i navođenja ljudi da ih razumiju te da se, sve dok ljudi razumiju doktrine, problemi mogu riješiti. Stoga pažnju obraćaju samo na izgovaranje doktrina i izvikivanje parola i ne uključuju se u specifične zadatke. Što se tiče lažnih starješina, misle da nije njihova dužnost uplitati se u specifične zadatke te da bi to trebala biti briga ljudi ispod njih. Što onda oni čine? Zapovijedaju cjelokupnom situacijom s visoka i postaju neučinkoviti službenici. Bez obzira na to o kojem se poslu radi, nisu prisutni ni uključeni u njega. Ako ih se, nakon što ljudima kažu načela, pita o detaljima ili specifičnim putovima, reći će: „Vi se bavite specifičnim poslom, ne razumijem se ja u te stvari.” Zato ne znaju kako oni ispod njih obavljaju posao. Lažni starješine ne znaju je li nadzornik kompetentan i sposoban preuzeti posao, kakva je njegova ljudskost, je li on osoba koja teži istini, je li odgovoran u obavljanju svoje dužnosti ili je površan i postupa samovoljno, kasni li se s poslom i tako dalje, već se samo šeću uokolo poput besposlenih birokrata iz nevjerničkog svijeta i ne rade nikakav stvaran posao. U crkvama u kojima rade lažni starješine ne prepoznaju kad neki nadzornici blokiraju posao ili kada neki nadzornici uspostave vlastita neovisna kraljevstva ni kad neki nadzornici ne obavljaju svoje prave dužnosti, već provode dane jedući, pijući i zabavljajući se, a čak se i ne obaziru na to kad neki nadzornici imaju izuzetno loš kov, izopačeno razumijevanje i uopće nisu sposobni raditi posao. Takvi su lažni starješine samo prazne ljušture, starješine su samo po imenu i ne obavljaju nikakav suštinski posao starješine. Na površini ti lažni starješine izgledaju prilično pristojno. Za svaki dio posla odrede nadzornike, svako toliko sazovu te ljude na okupljanje, a ostatak vremena provode na jednom mjestu baveći se duhovnom posvećenošću, moleći se, čitajući Božje riječi, slušajući propovijedi, učeći himne i pišući vlastite propovijedi. Neki lažni starješine koji čak ne izlaze iz svojih soba cijeli tjedan. Ima i lažnih starješina koji ne rade ništa drugo osim što održavaju online sastanke i nikad ne odu na radna mjesta kako bi shvatili situaciju. Braća i sestre dugo ih ne viđaju uživo i nemaju pojma o životnim iskustvima ili rastu lažnih starješina. Tijekom sastanaka lažni starješine bave se samo nekim općim poslovima, ali što se tiče toga što točno svaki nadzornik radi i jesu li ljudi koje su promaknuli i odgajali prikladni za određeni posao, kakav je stav tih ljudi u obavljanju njihove dužnosti, jesu li pažljivi i temeljiti u svom poslu ili su negativni i površni, slijede li ti ljudi ispravan put ili jesu li oni ispravni ljudi lažni starješine ne mare za to niti pitaju o tome, a ni ne žele znati. Nije li priroda ovog problema ozbiljna? (Jest.)

Božjoj kući trebaju talentirani ljudi koji razumiju određena stručna područja i posjeduju određene vještine te će odgajati te ljude da proučavaju te struke kako bi mogli obavljati dužnost u Božjoj kući. Što mislite, kakve ljude pronalaze lažni starješine? Oni okupe sve mlade ljude koji su išli na fakultet i slijedili svoje roditelje u vjeri u Boga i gledaju tko je rječit i tko voli biti u središtu pozornosti te im kažu: „Božja kuća želi vas odgajati; vi ste pričuvna vojska i nove snage.” Zatim tim ljudima dodijele dužnosti. No ti ljudi u stvarnosti nikad nisu obavljali dužnost, nemaju razna iskustva i uopće ne razumiju istinu. No lažni ih starješine favoriziraju i vole, pa ih počnu odgajati. Dodjeljuju im dužnosti na temelju toga za što su pogodni za učene na temelju svoje struke; nekima bude dodijeljen rad na izradi tekstova, nekima filmska produkcija, nekima izrada videozapisa, a nekima da budu glumci. Dokle god ti ljudi imaju dužnost, lažnim starješinama to je dovoljno. Lažni starješine ne istražuju vole li ti ljudi istinu ni mogu li prihvatiti istinu niti provjeravaju čemu ti ljudi teže ili koji su im ciljevi. I što se na kraju dogodi? Neki od tih ljudi budu isključeni. To je zato što su raskalašeni i neobuzdani, slijede svjetske trendove, provode dane dotjerujući se i udvarajući se drugima te uopće ne razumiju nikakva pravila niti imaju ikakve manire – očito je da su bezvjernici i nevjernici. U izvršavanju dužnosti ne bave se svojim pravim poslom i sve rade površno, ali lažni starješine to uopće ne vide. Nisu li lažni starješine slijepi pored zdravih očiju? (Jesu.) Što uzrokuje tu sljepoću? Nije li to zato što su lažni starješine slijepa uma? Sljepoća očiju i uma dvije su karakteristike lažnih starješina. Premda su im oči širom otvorene, lažni starješine ne mogu ništa razumjeti niti ikoga prozreti – to jest, oči su im slijepe. U mislima nemaju razlučivanja ni stavova o bilo kome ili bilo čemu i, ma što vidjeli, nemaju sposobnost razlikovati ispravno od pogrešnog i nemaju stavova, mišljenja ni definicija – to je ozbiljan slučaj slijepa uma. Svi su lažni starješine ljudi koji dugi niz godina vjeruju u Boga i često slušaju propovijedi, pa zašto onda ne mogu prepoznati te bezvjernike? Ovo je daljnji dokaz da su lažni starješine vrlo lošeg kova, da su nesposobni razumjeti istinu i da je, ma koliko istina čuli, sve to uzalud i oni ih ne razumiju. Slijepih su očiju i uma i potpuno su nesposobni razlučivati ljude. Kako bi mogli biti podobni biti starješine ili djelatnici u crkvi? Vjeruju da su dobri govornici talentirani ljudi, da su ljudi koji znaju pjevati i plesati također talentirani pojedinci; kada vide ljude koji nose naočale ili ljude koji su išli na fakultet, smatraju ih talentiranim pojedincima, a kada vide ljude s društvenim statusom, bogate ljude, ljude koji znaju poslovati i baviti se prijevarnim praksama i ljude koji obavljaju neku vrstu važnog posla u društvu, lažni starješine misle da su oni talentirani pojedinci. Vjeruju da bi Božja kuća trebala odgajati takve ljude. Ne gledaju karakter tih ljudi niti ima li njihova vjera u Boga temelja, a još manje gledaju stav kojim se ti ljudi odnose prema Bogu i istini. Gledaju samo društveni status i pozadinu ljudi. Nije li apsurdno da lažni starješine na taj način gledaju na ljude i stvari? Lažni starješine na ljude i stvari gledaju na isti način kao i nevjernici – njihov je stav onaj koji nevjernici imaju o stvarima. To je dovoljno da se dokaže da lažni starješine nisu ljudi koji vole i razumiju istinu te da im nedostaje bilo kakvo razlučivanje. Nisu li izuzetno površni? Doista su slijepi – itekako!

U prošlosti sam sreo lažnog starješinu koji bi pričao i smijao se dok sam razgovarao s njim, ali čim bih ga pitao o poslu, zurio bi u prazno, ukočen i tup, i nije reagirao ni na što što sam mu rekao. Kov te osobe previše je loš da bi se ona koristila. Nije ni čudo što nije razumio ništa što sam mu rekao i nije to mogao provesti. O čemu god da sam s njim razgovarao, stalno je govorio: „Održao sam sastanak i provjerio sam posao prije nekoliko dana.” Rekao sam: „Zar nemaš nikakvih drugih poslova osim održavanja sastanaka? Toliko posla treba obaviti u crkvi, zašto ne nađeš nešto drugo što možeš raditi?” Rekao: „Nije li postao starješine ili djelatnika samo održavanje sastanaka? Nema se što drugo raditi osim održavanja sastanaka, ja ne znam ništa drugo raditi!” To pokazuje da mu je bilo suđeno da bude lažni starješina kad je preuzeo tu dužnost i da ne može raditi nikakav stvaran posao jer je njegov kov izuzetno loš! Izuzetno loš kov vodi do sljepoće očiju i uma. Što znači sljepoća očiju? To znači da, bez obzira na to što vidi, osoba nije u stanju uočiti specifične probleme, pa joj oči ne služe ničemu. Što znači sljepoća uma? To znači da, ma što se dogodilo, osoba nije svjesna i ne uspijeva razumjeti problem u tome te ne može dokučiti u čemu leži suština problema – to znači biti slijepa uma. Ako je osoba slijepa uma, potpuno je gotova. Tako su lažni starješine slijepih očiju i slijepa uma. Biste li rekli da se lažni starješine uzrujaju kada čuju ove riječi? Oni misle: „Oči su mi prilično velike, ali On kaže da sam slijep pored zdravih očiju; i imam dobre namjere, a ipak On kaže da sam slijepa uma – Njegova definicija zasigurno nije potpuno točna? Zašto me jednostavno ne nazove lažnim starješinom? Zašto dodavati i da sam slijepih očiju i slijepa srca?” Bi li lažne starješine, sudeći po njihovu kovu, mogli shvatiti da su lošeg kova da to nisam tako sročio? (Ne, ne bi mogli.) Zar tvrdnja da su lažni starješine slijepih očiju i slijepa uma ne pogađa u srž? Recimo, na primjer, da antikrist uspostavlja svoje neovisno kraljevstvo u crkvi. Ali lažni starješine kažu: „Ova je osoba vrlo sposobna. Prije je bila sveučilišni profesor i govori jasno, metodično te na dobro uređen i rječit način. Štoviše, nema tremu, ma koliko velika bila publika.” Jasno je kao dan da je osoba o kojoj govore farizej koji uspostavlja svoje neovisno kraljevstvo, a ipak je lažni starješine i dalje hvale. Nije li to sljepoća očiju? (Jest.) Ako netko pjeva falš, a ti to ne čuješ, može li se to smatrati sljepoćom očiju? (Ne.) To je stručno pitanje, a ne pitanje kova. Ali nakon što su poslušali toliko istina, lažni starješine ne mogu čak ni razlučiti antikriste i ne mogu reći je li nečija ljudskost dobra ili loša, je li netko kandidat za promicanje i odgajanje u Božjoj kući, je li netko bezvjernik ili iskreno vjeruje u Boga i ne mogu reći je li netko odan u obavljanju svoje dužnosti – što su, onda, dobili od slušanja propovijedi svih ovih godina? Nisu dobili nikakve istine, što znači da su slijepe budale; eto koliko su slijepi lažni starješine. Vjeruju da je glavni posao starješine biti u stanju propovijedati, i to dva ili tri sata, i da su, sve dok mogu izgovarati riječi i doktrine, izvikivati parole i poticati ljude, dorasli zadatku starješine, sposobni preuzeti posao, da posjeduju istina-stvarnost i da je Bog zadovoljan njima. Kakva je to logika? Budući da lažni starješine ne razumiju istinu i previše su lošeg kova te slijepih očiju i slijepa uma, nikako ne posjeduju sposobnost razlučivanja različitih tipova ljudi i ne mogu prozreti različite tipove ljudi. Jesu li onda u stanju koristiti različite vrste ljudi na razuman način? (Nisu.) Imaju samo jednu strategiju: onima koji su bili učitelji dodjeljuju zadatak propovijedanja, onima koji su se bavili vanjskom trgovinom dodjeljuju obavljanje općih poslova, onima koji govore engleski dodjeljuju zadatak prevođenja, a tko god je rječit i debelokožac, njemu dodijele da propovijeda evanđelje; onima koji su plahi dodjeljuju da kod kuće pišu članke s iskustvenim svjedočanstvima, one koji su odvažni i vole nastupati imenuju za glumce, a one koji žele postati dužnosnici imenuju za starješine ili rukovoditelje. Tako lažni starješine koriste ljude, bez ikakvih načela.

U opsegu posla za koji su odgovorni lažni starješine često postoje neki ljudi koji istinski teže istini i ispunjavaju kriterije za promicanje i odgajanje, a bivaju zanemareni. Neki od tih ljudi propovijedaju evanđelje, a nekima je dodijeljena dužnost ugošćivanja. Činjenica je da svi oni imaju kov i razumiju neke istine te su vrijedni toga da budu odgajani za starješine i djelatnici, samo što se ne vole isticati niti biti u središtu pozornosti. A ipak, lažni starješine uopće ne obraćaju pažnju na te ljude. Ne stupaju u kontakt s njima niti se raspituju o njima i nikada ne odgajaju talentirane ljude za Božju kuću. Uvijek se usredotočuju samo na pridobivanje onih koji im laskaju kako bi zadovoljili vlastite sebične želje. Zato oni ljudi koji istinski teže istini ne bivaju promicani i odgajani, dok svi oni koji vole biti u središtu pozornosti, koji su rječiti, znaju se ulizivati i vole slavu, dobitak i status bivaju promicani, čak i oni koji su bili dužnosnici, rukovoditelji tvrtki ili koji su studirali korporativno upravljanje u društvu bivaju postavljeni na važne položaje. Bez obzira na to jesu li ti ljudi istinski vjernici ili ne, jesu li ljudi koji teže istini ili ne, to su u svakom slučaju ljudi koji se promiču i koriste unutar opsega posla za koji su odgovorni lažni starješine. Je li takvo korištenje ljudi u skladu s načelima? Nije li to što lažni starješine promiču samo takve ljude upravo odslika nevjerničkog društva? U vrijeme dok rade lažni starješine oni koji zaista mogu obaviti posao dok vrše svoju dužnost, koji imaju osjećaj za pravdu te koji vole istinu i pozitivne stvari ne bivaju promicani ili odgajani i teško im je dobiti prilike za obuku. Umjesto toga, na važne položaje postavljaju se oni koji su rječiti, koji se vole isticati i koji se znaju ulizivati, kao i oni koji vole slavu, dobitak i status. Ti se ljudi čine prilično pametnima, ali zapravo nemaju sposobnost razumijevanja, imaju vrlo loš kov i lošu ljudskost, nemaju nikakav stvaran teret za svoje dužnosti i uopće nisu vrijedni toga da ih se odgaja. Međutim, upravo oni zauzimaju položaje starješina i djelatnika u crkvi. Zbog toga velik dio crkvenog posla ne može teći glatko i pravovremeno, sporo napreduje, a provedba radnih aranžmana Božje kuće predugo traje. To su učinci i posljedice koji nastaju u radu crkve zato što lažni starješine nepravilno koriste ljude.

Većina je lažnih starješina lošeg kova. Iako se čine rječitima, uopće nemaju sposobnost razumijevanja istine, i to do te mjere da nemaju duhovno razumijevanje. Slijepih su očiju i uma, ne mogu prozreti nijednu stvar i uopće ne razumiju istinu, što je samo po sebi koban problem. Imaju i još jedan ozbiljniji problem, a to je da, kada shvate nekoliko riječi i doktrina te ovladaju njima i mogu izvikivati nekoliko parola, misle da imaju istina-stvarnost. Stoga, bez obzira na to koji posao rade i koga odluče koristiti, ne traže istina-načela, ne razgovaraju u zajednici s drugima, a još se manje pridržavaju radnih aranžmana i načela Božje kuće. Toliko su samouvjereni da uvijek vjeruju da su njihove ideje ispravne i rade što god žele. Zato kada naiđu na neku poteškoću ili izvanrednu okolnost, ne znaju što bi. Štoviše, često pogrešno vjeruju da, s obzirom na to da godinama rade u Božjoj kući i imaju dovoljno iskustva u služenju kao starješine, znaju kako učiniti da rad crkve funkcionira i razvija se. Čini se da su te stvari razumjeli, ali zapravo uopće ne znaju kako raditi bilo kakav posao. Rade posao crkve kako god im se prohtije, slijede vlastite predodžbe i uobrazilje, svoje iskustvo i rutine te svoje propise. To stvara nered i kaos u raznim crkvenim poslovima i onemogućuje im da postignu bilo kakve stvarne rezultate. Ako u timu postoji nekoliko ljudi koji razumiju istinu i mogu obaviti nešto stvarnog posla, uspijevaju održavati normalnost u radu tog tima. No to nema baš nikakve veze s njihovim lažnim starješinom. Razlog zašto se posao uspio dobro obaviti jest taj što u timu ima nekoliko dobrih ljudi koji mogu obaviti nešto stvarnog posla i održavati posao na pravom putu; to ne znači da je njihov lažni starješina obavio stvaran posao. Nijedan se posao ne može obaviti bez nekoliko ovakvih dobrih ljudi na čelu. Lažni starješine jednostavno nisu u stanju obavljati svoj posao i ne služe baš nikakvoj funkciji. Zašto bi lažni starješine upropastili posao crkve? Prvi je razlog to što lažni starješine ne razumiju istinu, ne mogu razgovarati o istini kako bi riješili probleme i ne traže način kako riješiti probleme, zbog čega se problemi gomilaju i dolazi do zastoja u radu crkve. Drugi je taj što su lažni starješine slijepi i ne mogu prepoznati talentirane pojedince. Ne mogu na odgovarajući način rasporediti nadzornike timova, zbog čega za neke poslove ne postoji odgovorna osoba, pa dolazi do zastoja. Treći je taj što se lažni starješine previše ponašaju kao službenici. Ne nadziru niti usmjeravaju posao, a kad postoji slaba karika u poslu, ne sudjeluju proaktivno niti pružaju smjernice u vezi sa specifičnostima posla. Recimo, na primjer, da su u određenom poslu nekoliko ljudi koji ga obavljaju novi vjernici bez mnogo temelja, ne razumiju istinu, nisu baš upoznati s područjem rada i nisu sasvim shvatili načela rada. Lažni starješina, s obzirom na to da je slijep, ne može vidjeti te probleme. Vjeruje da je u redu sve dok netko radi posao; nije važno radi li se dobro ili loše. Ne zna da bi, kad god postoji slaba karika u poslu crkve, trebao pratiti, vršiti inspekcije i pružati smjernice, da bi trebao osobno sudjelovati u rješavanju problema i podržavati one koji obavljaju svoje dužnosti sve dok ne shvate istinu, ne budu mogli raditi prema načelima i ne dođu na pravi put. Tek u tom trenutku ne trebaju toliko brinuti. Lažni starješine ne rade na taj način. Kad vide da postoji netko tko radi posao, više ne brinu oko toga. Ne raspituju se, bez obzira na to kako posao napreduje. Kad u nekom poslu postoji slaba karika ili nadzornik koji ima loš kov, ne pružaju osobno smjernice za rad i ne sudjeluju sami u radu. A kada je nadzornik u stanju obaviti posao, lažni starješine još manje osobno provjeravaju stvari ili pružaju smjernice; osamo se opuste pa se, čak i ako netko prijavi problem, ne raspituju o tome – misle da nema potrebe. Lažni starješine ne rade ništa od tog specifičnog posla. Ukratko, lažni starješine izrodi su koji ne rade ni trunke stvarnog posla. Za svaki posao vjeruju da je, sve dok je netko za njega zadužen i dok su svi na svojim mjestima da preuzmu posao, stvar gotova i završena. Misle da trebaju samo povremeno održati sastanak i raspitati se ako se pojavi problem. Dok tako rade, lažni starješine i dalje vjeruju da rade dobar posao i prilično su zadovoljni sobom. Misle: „Ni u jednom poslu nema problema. Osoblje je u potpunosti raspoređeno, a nadzornici su na svojim mjestima. Tako sam dobar u ovom poslu, tako talentiran!” Nije li to besramno? Toliko su slijepih očiju i slijepa uma da ne vide nikakve zadatke koje treba obaviti i ne mogu otkriti nikakve probleme. Na nekim je mjestima posao stao, a oni i dalje zadovoljno misle: „Sva su braća i sestre mladi, svi su oni nova krv. Svojim se dužnostima bave puni žara; sigurno mogu dobro obaviti posao.” No ti su mladi ljudi u stvarnosti početnici bez ikakva razumijevanja bilo kakvih stručnih vještina. Moraju učiti u hodu. Može se reći da još uopće ne znaju raditi: neki možda malo razumiju, ali nisu stručnjaci i ne shvaćaju načela, a kada obave neki zadatak, potrebno ga je više puta ispravljati ili čak često ponavljati posao. Postoje i neki mladi ljudi koji nisu obučeni i nisu iskusili orezivanje. Oni su izuzetno podli i lijeni, žude za ugodnostima; ne prihvaćaju ni trunke istine, a kad malo pate, neprestano gunđaju. Većina su njih površni izrodi koji žude za ugodnošću. S takvim mladim ljudima svakako treba često razgovarati o istini, a još ih više treba orezivati. Ti mladi ljudi moraju imati nekoga tko će ih voditi i paziti na njih. Mora postojati starješina ili djelatnik koji će preuzeti osobnu odgovornost za njihov rad i pružiti osobni nadzor i smjernice. Tek tada bi njihov rad mogao uroditi nekim plodom. Ako starješina ili djelatnik napusti radno mjesto i ne bavi se poslom niti se raspituje o njemu, ti će se ljudi rasuti u kaos, a njihovo obavljanje dužnosti neće uroditi nikakvim plodom. No lažni starješine nemaju uvida u to. Oni sve vide kao braću i sestre, kao ljude koji su poslušni i pokorni, pa imaju veliko povjerenje u njih, dodjeljuju im poslove i onda više ne obraćaju pažnju na njih – to je najbolji dokaz sljepoće očiju i uma lažnih starješina. Lažni starješine uopće ne razumiju istinu, ne mogu jasno vidjeti stvari i nesposobni su otkriti bilo kakve probleme, a ipak misle da im ide sasvim dobro. O čemu razmišljaju po cijele dane? Razmišljaju o tome kako se ponašati kao službenik i uživati u povlasticama statusa. Lažni starješine, baš kao i bezosjećajni ljudi, ni najmanje ne mare za Božje nakane. Ne rade nikakav stvaran posao, a ipak očekuju da ih Božja kuća pohvali i promakne. Uistinu ne znaju za sram!

Lažni starješine potpuno su beskorisni u obavljanju svojih poslova i u njima nema ničeg pohvalnog. Ne uspijevaju dokučiti načela u pogledu šire slike, a kamoli ona koja se odnose na specifičan, detaljan posao. Primjerice, neki ljudi imaju jake stručne sposobnosti, ali izrazito lošu ljudskost, dok drugi nemaju problema u pogledu ljudskosti, ali su lošeg kova i loših stručnih sposobnosti. Kada je riječ o tome kako te ljude razumno koristiti i rasporediti, lažni starješine o tim specifičnijim i detaljnijim stvarima znaju još manje. Stoga, kad god se lažne starješine upita jesu li pronašli ikoga prilično dobrog kova tko se može odgajati, kažu da još nikoga nisu pronašli. Lažni starješine toliko su slijepi – kako bi ikoga mogli pronaći? Ako ih upitaš kakva je neka sestra, reći će da ona žudi za tjelesnim ugodnostima; upitaj ih kakav je neki brat i reći će da je često negativan; upitaj ih kakav je netko treći i reći će ti da ta osoba ne vjeruje dugo u Boga i da joj nedostaje temelj. U njihovim očima nitko nije na visini zadatka. Gledaju samo tuđe pogreške, nedostatke i prijestupe; nisu u stanju sagledati je li neka osoba u skladu s načelima Božje kuće za promicanje i odgajanje ni je li dobar kandidat za to. Ne mogu prepoznati tko je istinski prikladan za promicanje i odgajanje, ali s velikim entuzijazmom i brzo promiču one koji ne ispunjavaju zahtjeve i načela Božje kuće. Promiču sve bogate žene, imućne muškarce te sinove i kćeri bogatih obitelji u crkvi, kao i one koji su služili kao dužnosnici u svijetu, one koji su rječiti i one koji znaju varati i podvaljivati – u svakom slučaju, promiču svakoga tko je poznat i ugledan u svijetu i svakoga tko voli biti u središtu pozornosti. Vjeruju da su samo ti ljudi talentirani, a ne uočavaju niti promiču ijednu osobu koja istinski posjeduje sposobnost razumijevanja i može prihvatiti istinu. Lažnom starješini teže bi bilo osigurati jednog istinski kvalificiranog talenta za Božju kuću nego odletjeti na Mjesec. Recimo, primjerice, da Božja kuća trenutno treba talentirane pojedince za rad na izradi tekstova – u crkvi za koju je zadužen lažni starješina postoji pojedinac te vrste, ali lažni starješina ne predloži tu osobu. Kada lažnog starješinu upitaju zašto nije promicao ili odgajao tu osobu, on kaže: „Ta je osoba dvaput počinila blud dok je bila na fakultetu, ali otkad se udala, više to nije činila. Nisam znao treba li je promicati ili ne.” Kakva je to izjava? Možeš li ti jamčiti da bogati i moćni ljudi koje promičeš nikada nisu počinili blud? Zar ti ljudi to ne čine i više? Kako to da to ne vidiš? Lažni starješine toliko su lažno duhovni i prave se da znaju neka načela te nalaze izgovore kako bi opravdali nepromicanje onih koje bi trebalo promicati i odgajati. U njihovim su očima svi inferiorni u odnosu na njih. Što se na kraju dogodi? Jesu li se „elitni” i „talentirani ljudi” koje su promicali lažni starješine održali? Ne kažemo da ti ljudi definitivno nisu dobri ljudi. Ono što uglavnom razotkrijemo jest da je načelo lažnih starješina o tome kako postupaju s ljudima to da kao mjerilo koriste ljudske predodžbe, a ne istinu te da je njihovo načelo za promicanje i odgajanje ljudi to da se vode vlastitim predodžbama, uobraziljama i sklonostima te se u potpunosti drže stajališta nevjernika, umjesto da kao mjerilo koriste zahtijevane standarde Božje kuće. Zašto su lažni starješine sposobni to činiti? Budući da ne razumiju istinu ni Božje namjere, u stanju su promicati one koji jednostavno ne ispunjavaju zahtjeve Božje kuće, usredotočiti se na njihovo odgajanje i dopustiti im da obavljaju važne poslove u Božjoj kući. Tako lažni starješine obavljaju posao. Pogledajte lažne starješine oko sebe; zar ne rade i ne postupaju s ljudima upravo na taj način?

Postoji određeno stajalište koje se često otkriva u lažnih starješina: oni misle da su svi oni koji imaju znanje i status te koji su služili kao dužnosnici u vanjskom svijetu talentirani ljudi te da bi Božja kuća trebala odgajati i koristiti takve ljude nakon što počnu vjerovati u Boga. Oni uistinu cijene i štuju te ljude – čak se prema njima odnose kao prema svom rodu i članovima obitelji. Kada ih predstavljaju drugima, često govore o tome kako su u vanjskom svijetu bili šefovi neke tvrtke ili rukovoditelji nekog vladinog odjela, urednici nekih novina, neki direktori u odjelu javne sigurnosti ili pak govore o tome koliko su bogati. Lažni starješine osobito cijene takve ljude. Što vi kažete, imaju li lažni starješine kov? Nije li slučaj da su lažno duhovni i da ne mogu prozreti stvari? Lažni starješine misle da bi Božja kuća trebala te ljude, s obzirom na to da su bili talentirani pojedinci u društvu, odgajati i dati im važnu ulogu kada dođu ovamo. Je li to stajalište ispravno? Je li u skladu s istina-načelima? Ako ti ljudi uopće ne vole istinu i lišeni su savjesti i razuma, može li ih Božja kuća odgajati i dati im važnu ulogu? Nisu kvalificirani za odgajanje. To što su bili talentirani pojedinci među nevjernicima ne znači da su talentirani ljudi u Božjoj kući, ali lažni starješine vole biti dužnosnici i osobito vole druge koji su bili dužnosnici. Kad god vide ljude koji su bili dužnosnici ili su imali status u vanjskom svijetu, klanjaju se i ulizuju te se ponašaju vrlo podanički prema njima, poput robova pred svojim gospodarom; očajnički ih žele zvati majkom ili ocem, starijom sestrom ili starijim bratom, a žele i te ljude promicati da budu starješine ili djelatnici u crkvi. Recite Mi, jesu li to ljudi koji teže istini? Znači li to što imaju malo statusa i uživaju neki ugled u vanjskom svijetu da su podobni služiti kao starješina ili djelatnik u Božjoj kući? Ako ne razumiju istinu i ispunjeni su oholom i uobraženom naravi, jesu li dostojni biti starješina ili djelatnik u Božjoj kući? Je li u skladu s načelima promicati ljude usredotočujući se samo na njihov status i ugled, a zanemarujući njihov karakter? Znaju li lažni starješine kakve ljude Bog voli, kakve ljude On promiče i koristi? U više je navrata u radnim aranžmanima Božje kuće naglašavano da se ljude treba promicati i odgajati prema trima mjerilima: kao prvo, moraju posjedovati ljudskost, savjest i razum; kao drugo, moraju biti netko tko voli istinu i sposoban je prihvatiti istinu i kao treće, moraju imati određeni stupanj kova i posjedovati radnu sposobnost. Samo se one koji zadovoljavaju ta tri mjerila može promicati i odgajati i samo su oni kvalificirani da budu kandidati i da budu starješine ili djelatnici. Puko posjedovanje kova i talenta uopće nije dovoljno. Na prvom je mjestu karakter, a kao drugo bitno je biti sposoban prihvatiti istinu – to su dva najvažnija mjerila. Ako se promiču zli ljudi koji ne vole istinu, posljedice će biti katastrofalne, stoga se oni kojima nedostaje ljudskosti nikako ne smiju promicati. Ali lažni starješine zanemaruju zahtjeve Božje kuće. Prilikom odabira i korištenja ljudi uvijek se usredotočuju na to ima li osoba status u društvu, kakva joj je pozadina i položaj, je li stekla visoku razinu obrazovanja i koliko je njezin ugled u društvu visok – to su aspekti na koje se usredotočuju prilikom promicanja i odgajanja ljudi. Je li to u skladu s načelima koja je propisala Božja kuća? Je li to u skladu s istinom Božjih riječi? Tko su ti ljudi koji imaju status u društvu? Može se reći da su svi oni ljudi koji se na bilo koji način bore za moć i status i da pripadaju Sotoni. Kad bi oni imali vlast u Božjoj kući, bi li Božja kuća i dalje bila crkva Božja? Kakav je cilj lažnih starješina pri promicanju ljudi koji pripadaju Sotoni u starješine? Je li takvo postupanje u skladu s načelima Božje kuće za odgajanje i korištenje ljudi? Nije li to besramno ometanje rada crkve i nanošenje štete tom radu? Kad lažni starješine neprincipijelno promiču i odgajaju ljude, time uzrokuju najveći prekid i najveće smetnje u radu crkve te je to način opiranja Bogu.

Lažni starješine izrazito su lošeg kova i nemaju sposobnost shvatiti istinu. Ma koliko propovijedi slušali ili koliko Božjih riječi čitali, oni i dalje nemaju čisto shvaćanje i ne razumiju istinu te, bez obzira na to koliko godina propovijedaju doktrine, ne razumiju što govore, već su to obična naklapanja bez glave i repa! Mogu zapamtiti i propovijedati nešto doktrine, pa misle da imaju istina-stvarnost, ali ništa što čine nije povezano s istinom – to su arhetipski farizeji. Izvana se čini da često propovijedaju ljudima i govore stvari koje lijepo zvuče kao da razumiju istinu, ali ono što čine suprotno je istini i protivi joj se. Tvrde i da služe Bogu i obavljaju crkveni posao, dok je u stvari sve što čine potpuno neprijateljski prema Bogu. Lažni starješine nikada ne promiču talentirane ljude koji su korisni Božjoj kući te ignoriraju relativno poštene ljude koji istinski teže istini i zatvaraju oči pred njima. Umjesto toga promiču i odgajaju one koji se bave laskanjem, one koji su ljigavi i prijevarni i one koji imaju ambicije i želje preuzeti posao u crkvi. Rezultat je svega toga da, nakon što su ti ljudi neko vrijeme u poslu, razni aspekti crkvenog posla zastaju i bivaju praktički paralizirani te se tako crkveni posao uništava u rukama lažnih starješina. Nisu li ljudi kao što su te lažne starješine odvratni? Treba li ih smijeniti? Moraju se smijeniti! Svaki dan zastoja utječe na crkveni posao cijeli jedan dan. Neki lažni starješine, iako znaju da su nesposobni za stvarni posao, ne žele dobrovoljno dati ostavku i stalno su opsjednuti statusnim povlasticama, pa bi čak išli toliko daleko da naštete crkvenom poslu. Imaju li ti ljudi i najmanju trunku razuma? Lažni starješine nemaju sposobnost razumijevanja ni istinskog talenta i stvarnog znanja te nisu ljudi koji teže istini, a ujedno žude za statusnim povlasticama – oni su besramni ljudi; stoga se nikako ne smiju promicati i odgajati. Ako misliš da je tvoj kov vrlo loš i da nemaš sposobnost razlikovati dobro od zla, da nemaš sposobnost shvatiti istinu, onda, ma što radio, nemoj udovoljavati svojim ambicijama i željama i nemoj razmišljati o tome kako težiti tome da postaneš neki dužnosnik u crkvi – da postaneš crkveni starješina – jer biti starješina nije tako lako. Ako ti nisi poštena osoba i ne voliš istinu, onda ćeš, čim postaneš starješina, biti ili antikrist ili lažni starješina. I antikristi i lažni starješine ljudi su lišeni savjesti i razuma te ljudi koji su sposobni činiti zlo i ometati rad crkve. Iako je istina da su antikristi đavli i Sotone, ni lažni starješine nisu dobri ljudi; u najmanju ruku, oni su drsko besramni ljudi lišeni savjesti i razuma. Ima li ičeg slavnog u tome da budeš lažni starješina i da budeš smijenjen? To je sramotno, mrlja i u tome nema baš ničeg slavnog. Ako osjećaš breme prema radu crkve i želiš u njemu sudjelovati, to je dobro; ali moraš promisliti o tome razumiješ li istinu, jesi li u stanju razgovarati o istini kako bi riješio probleme, jesi li u stanju istinski se podčiniti Božjem djelu i jesi li u stanju pravilno obavljati crkveni posao prema radnim aranžmanima. Ako ispunjavaš te kriterije, možeš se kandidirati za starješinu ili djelatnika. Ono što želim reći jest da ljudi, u najmanju ruku, moraju posjedovati samosvijest. Najprije pogledaj jesi li u stanju razlučiti ljude, možeš li razumjeti istinu i činiti stvari prema načelu. Ako ispunjavaš te zahtjeve, prikladan si da budeš starješina ili djelatnik. Ako nisi sposoban za samoprocjenu, možeš pitati ljude oko sebe koji su ti poznati ili bliski. Ako svi kažu da nisi dovoljnog kova da budeš starješina i da je već dovoljno dobro to što dobro obavljaš svoj sadašnji posao, trebao bi brzo spoznati samoga sebe. Budući da si lošeg kova, nemoj sve vrijeme željeti biti starješina – samo čini što možeš, obavljaj svoju dužnost ispravno s obje noge čvrsto na zemlji kako bi mogao imati mirnu savjest. I to je dobro. A ako si ti sposoban biti starješina, ako uistinu posjeduješ takav kov i talent, ako posjeduješ radnu sposobnost i osjećaš breme, onda si upravo onakva vrsta talentiranih ljudi kakva nedostaje Božjoj kući i sigurno ćeš biti promican i odgajan; ali sve ima svoje Božje vrijeme. Ta želja – želja za promicanjem – nije ambicija, ali moraš imati kov i ispunjavati kriterije da bi bio starješina. Ako si lošeg kova, a ipak sve vrijeme želiš biti starješina ili preuzeti neki važan zadatak, biti odgovoran za cjelokupni posao ili pa učiniti nešto što ti omogućuje da se istakneš, onda ti kažem: to je ambicija. Ambicija može donijeti nesreću, stoga se trebaš čuvati ambicije. Svi ljudi imaju želju za napretkom i svi su voljni težiti istini, što nije problem. Neki ljudi imaju kova, ispunjavaju kriterije za starješine i sposobni su težiti istini, i to je dobra stvar. Drugi ne posjeduju kov, pa bi se trebali držati vlastite dužnosti, ispravno obavljati dužnost koja je pred njima i činiti to u skladu s načelom i prema zahtjevima Božje kuće; za njih je to bolje, sigurnije, realnije.

Oni koji su izabrani za starješine i djelatnike ili promicani i odgajani ne bi se trebali zavaravati, misleći: „Braća i sestre izabrali su me među tolikim ljudima, Božja me kuća promaknula, dakle ja doista imam nekog talenta i bolji sam od običnih ljudi; pravo zlato zasjat će kad-tad.” Je li dobro tako razmišljati? Nije li to otkrivenje iskvarene naravi? (Jest.) Biti promican i odgajan dobra je stvar i dobra prilika, ali hoćeš li moći dobro hodati tim putem ovisi o tome kako pristupiš toj prilici i možeš li je cijeniti. Bog ti je dao tu priliku, ali to ne znači da si stvarno bolji od bilo koga drugog; može biti da je tvoj kov malo bolji od drugih ili da imaš neke talente, ali teško je reći kakav je tvoj ulazak u život i imaš li istina-stvarnost jer su svačije iskvarene naravi iste, a i ti si član iskvarenog ljudskog roda. Ako to možeš shvatiti, moći ćeš ispravno pristupiti svom promicanju i odgajanju od strane Božje kuće. Ne bi se trebao smatrati talentiranom osobom niti bi trebao misliti da imaš istina-stvarnost. Radi se samo o tome što imaš malo kova i možeš težiti istini, pa ti je omogućeno da se obučavaš. Ovo je probni rok i još nije sigurno jesi li uistinu netko tko teži istini ni jesi li vrijedan odgajanja. Teško je reći hoćeš li se moći održati nakon što te se isproba tijekom ovog razdoblja. Možda ćeš biti zadržan da se nastaviš odgajati, a može biti i da ćeš biti uklonjen – sve ovisi o tome koliko se trudiš. To je suština promicanja ljudi da budu starješine i djelatnici i to bi trebao razumjeti. Besmisleno je sam za sebe misliš da si talentirana osoba. Ako te Božja kuća ne promiče i ne odgaja, nisi ništa. Ako ne težiš istini i ne želiš da te Božja kuća koristi, ne možeš ništa postići. Ako potom kažeš: „Božja me kuća ne koristi, otići ću u društvo”, onda idi u društvo i pokušaj, vidi tko će te promaknuti i vidi što si u stanju postići. Ovime vam želim reći da morate imati ispravno razumijevanje i pristup prema svojem promicanju i odgajanju u Božjoj kući. Oni koji su lošeg ili osrednjeg kova i koji ne mogu zadovoljiti mjerilo potrebno za promicanje i odgajanje u Božjoj kući trebaju samo poslušno i postojano ispunjavati svoju dužnost. Sve dok obavljaš svoju dužnost svim srcem i umom, Bog se neće nepravedno odnositi prema tebi. Stoga se nemojte svađati po pitanju promicanja i odgajanja, ali nemojte to ni odbijati, već samo pustite da sve ide svojim prirodnim tijekom; s jedne strane morate se pokoravati aranžmanima Božje kuće, a s druge strane morate imati srce pokorno Bogu – to je ispravan put. Je li to jednostavno učiniti? (Jest.) Ima li ikakve koristi u tome da osoba lošeg kova bude starješina? Kako će se na kraju osjećati kad ju se okarakterizira kao lažnog starješinu i ukloni? Hoće li to biti ono što ste željeli? (Ne.) Nosit ćete titulu „lažnog starješine” na glavi i kamo god pođete, ljudi će govoriti: „Ova je osoba nekoć bila lažni starješina.” Je li to dobra ili loša stvar? To nije dobra stvar, i nije nešto slavno. Ljudi moraju imati ispravno razumijevanje i stav prema promicanju i odgajanju; moraju u tim stvarima tragati za istinom, a ne slijediti vlastitu volju niti imati ambicije i želje. Ako osjećaš da si dobrog kova, ali te Božja kuća nikada nije promaknula niti te planira odgajati, nemoj biti frustriran i nemoj se početi žaliti, već se samo usredotoči na težnju za istinom i napredovanje. Kada budeš imao određeni rast i budeš u stanju obavljati stvarni posao, Božji izabrani narod prirodno će te izabrati za starješinu. A ako osjećaš da si lošeg kova i da nemaš nikakve šanse da budeš promican ili odgajan te da je nemoguće da se tvoje ambicije ostvare, nije li to nešto dobro? To će te zaštititi! Ako si lošeg kova i naiđeš na skupinu slijepih smušenjaka koji te izaberu za svog starješinu, nećeš li hodati po žeravici? Nesposoban si za bilo kakav posao, a oči i um su ti slijepi. Sve što činiš uzrokuje prekid; svaki je tvoj potez zlodjelo. Bilo bi ti bolje da dobro obavljaš posao svoje sadašnje dužnosti; barem se nećeš sramotiti, a to je bolje nego biti lažni starješina i meta kritika iza leđa. Čovjek mora znati svoju mjeru, mora imati malo samosvijesti; ako to ima, moći će izbjeći pogrešan put i ozbiljne pogreške.

Želite li biti lažni starješina ili običan sljedbenik? (Običan sljedbenik.) Ako te braća i sestre izaberu, pokušaj; možda te oni vide točnije nego što sam osjećaš o sebi. Ako braća i sestre misle da ti to možeš, trebao bi dati sve od sebe. Ako se stvarno potrudiš, ali i dalje ne uspijevaš u svom poslu i srce ti gori od tjeskobe tako da ne možeš jesti i gubiš san zbog toga te jednostavno ne znaš kako to ispravno raditi, prestani biti starješina ili djelatnik – preteško je to za tebe. Ako nastaviš, vjerojatno ćeš postati lažni starješina, pa bi trebao bez odlaganja dati ostavku i izjaviti: „Budući da sam lošeg kova i nesposoban za stvarni posao, ako nastavim biti starješina, uskoro ću definitivno završiti kao lažni starješina, stoga tražim da prihvatite moju ostavku kojom se dragovoljno odričem položaja.” To je najmudriji potez i najprikladnija stvar koju možeš učiniti! To je racionalno i bolje nego zauzimati položaj i biti lažni starješina. Ako posve dobro znaš da si lošeg kova i nesposoban biti starješina, ali se ne možeš odreći statusa i kažeš sam sebi: „Zašto ja to ne mogu? Tko mi može pomoći? Kako bi bilo sjajno da zadržim svoj status starješine dok netko drugi smišlja sve planove i strategije za mene! Trenutno nema nikoga pogodnog da me zamijeni, pa mogu samo nastaviti biti starješina i uživati u tome svaki dan dok sam na poslu; čak i ako ne mogu obaviti posao, i dalje sam starješina, a biti starješina bolje je nego biti običan brat ili sestra. Ako me Božja kuća ne smijeni i ako me braća i sestre ne uklone, neću dati ostavku.” Je li to prikladno? (Nije.) Zašto nije prikladno? (To je nerazumno; ako sam nesposoban za stvarni posao, a svejedno ne dam ostavku, to će samo odgoditi rad crkve.) Takvo postupanje odgađa rad crkve – šteti drugima i šteti tebi. Znaš li što znači biti starješina? To znači da si izravno povezan s ulaskom mnogih ljudi u život, a tvoj je starješinski posao izravno povezan s time kako hodaju putem pred sobom. Ako ih dobro vodiš i vodiš ih na pravi put, moći će stupiti na pravi put. Ako ih loše vodiš i vodiš ih u jarak te i oni postanu farizeji poput tebe, onda je tvoj grijeh velik! A hoće li počinjenje tog velikog grijeha biti kraj? Bog će to zabilježiti! Posve dobro znaš da je tvoj kov loš, da si lažni starješina i nesposoban za stvarni posao, a ipak ne priznaješ svoje greške i ne daješ ostavku, već se drsko držiš svog položaja i ne prepuštaš ga nikome drugome. To je grijeh, a Bog će to zabilježiti. I hoće li ta zabilježba biti dobra ili loša za tebe u budućnosti? Uvalit ćeš se u nevolju! Reći ću ti golu istinu: Bog vodi evidenciju o takvim stvarima za svaku osobu i svaka je stavka jasno zabilježena. Kad bi se nešto tako ozbiljno dogodilo na tvom putu k spasenju, to bi jako utjecalo na tebe! Što god činio, nemoj ići tim putem i nemoj biti takva osoba.

Kratko smo u zajednici razgovarali o nekim postupcima i očitovanjima lažnih starješina u pogledu promicanja i odgajanja različitih vrsta talentiranih ljudi. Ukratko, osoba koja je lažni starješina ne obavlja stvarni posao i nesposobna je za stvarni posao. Njezin je kov loš, oči i um su joj slijepi, nesposobna je otkriti probleme i ne može prozreti razne vrste ljudi, pa nije u stanju preuzeti na sebe važan posao promicanja i odgajanja različitih vrsta talentiranih ljudi. Dakle, nema načina da dobro obavlja crkveni posao i uzrokovat će mnoge poteškoće Božjem izabranom narodu u njegovu ulasku u život. S obzirom na te čimbenike, jasno je da su lažni starješine nepodobni da budu crkveni starješine. Postoje i drugi lažni starješine koji ne obavljaju nikakav specifičan crkveni posao i ne stupaju u kontakt s nadzornicima za specifičan posao, pa ne znaju koji su talentirani pojedinci sposobni za koji posao, koji su prikladni za koji posao niti je li njihov rad u skladu s načelima. Stoga nisu u stanju promicati i odgajati talentirane ljude. Kako bi, onda, takvi ljudi mogli dobro obavljati crkveni posao? Glavni razlog zašto lažni starješine ne mogu obavljati stvarni posao jest taj što im je kov loš; nemaju uvida ni u što i ne znaju što je stvarni posao. To dovodi do čestih stanja stagnacije ili paralize u crkvenom poslu. To je izravno povezano s time što lažni starješine ne obavljaju stvarni posao. Posljednjih nekoliko godina Božja kuća neprestano je naglašavala da se zli ljudi i nevjernici moraju iščistiti, a lažni starješine i lažni djelatnici smijeniti. Zašto se razni zli ljudi i nevjernici moraju iščistiti? Zato što nakon godina vjerovanja u Boga ti ljudi i dalje uopće ne prihvaćaju istinu i došli su do točke gdje im više nema spasa. A zašto se svi lažni starješine i lažni djelatnici moraju smijeniti? Zato što ne obavljaju stvarni posao i nikada ne promiču niti kultiviraju one koji teže istini; već se samo upuštaju u besmislene napore. To dovodi crkveni posao do kaosa i paralize, pri čemu se postojećim problemi zadržavaju neriješeni, a i usporava se ulazak u život Božjih izabranika. Kad bi svi ti lažni starješine i lažni djelatnici bili smijenjeni i kad bi svi ti zli ljudi i nevjernici koji ometaju crkvu bili uklonjeni, crkveni bi posao prirodno tekao glatko, život crkve prirodno bi postao mnogo bolji, a Božji izabranici mogli bi normalno jesti i piti Božje riječi i obavljati svoje dužnosti te ući na pravi put vjere u Boga. To je ono što bi Bog želio vidjeti.

27. veljače 2021.