U očima svake osobe Božje upravljanje veoma je nepoznata stvar jer ljudi Njegovo upravljanje doživljavaju kao nešto potpuno odvojeno od sebe samih. Ljudi misle da je Božje upravljanje samo Njegovo djelo i da se tiče samo Njega – i zato je čovječanstvo ravnodušno prema Njegovu upravljanju. Tako je spasenje čovječanstva postalo nejasno i neodređeno i sada je samo prazna retorika. Iako čovjek Boga slijedi kako bi primio spasenje i zakoračio u krasno odredište, on ne mari za to kako Bog provodi Svoje djelo. Čovjeka nije briga za ono što je Bog planirao ni za ulogu koju on mora odigrati da bi bio spašen. To je zaista tragično. Čovjekovo spasenje ne može se odvojiti od Božjeg upravljanja niti se može rastaviti od Njegova plana. Ipak, čovjek olako shvaća Božje upravljanje i tako se sve više udaljava od Njega. To je dovelo do sve većeg broja ljudi koji su potpuno nesvjesni problema usko povezanih s pitanjem spasenja – kao što su što je stvaranje, što je vjera u Boga, kako štovati Boga i tako dalje – da bi se pridružili redovima Njegovih sljedbenika. Zbog toga sada moramo razgovarati o Božjem upravljanju tako da svaki od Njegovih sljedbenika jasno razumije što znači slijediti ga i vjerovati u Njega. To će svakoj osobi pomoći da točnije izabere put kojim treba kročiti umjesto da slijedi Boga samo kako bi dobila blagoslove, izbjegla kataklizme ili se istakla među drugima.

Iako je Božje upravljanje dubokoumno, ono nije izvan čovjekova poimanja. To je zato što je cjelokupno Božje djelo povezano s Njegovim upravljanjem i Njegovim djelom spasenja čovječanstva i tiče se života, življenja i odredišta čovječanstva. Može se reći da je djelo koje Bog čini nad ljudima i među ljudima veoma praktično i smisleno. Čovjek ga može vidjeti i doživjeti i ono je daleko od nečeg apstraktnog. Ako čovjek nije u stanju prihvatiti sva djela koja Bog čini, kakav je onda značaj Njegova djela? I kako takvo upravljanje može dovesti do čovjekova spasenja? Mnogi koji slijede Boga mare jedino za to kako da dobiju blagoslove ili izbjegnu kataklizmu. Na prvi spomen Božjeg djela i upravljanja oni utihnu i izgube svaki interes. Misle da razumijevanje takvih zamornih pitanja neće unaprijediti njihov život niti im donijeti bilo kakvu korist. Samim tim, iako su čuli za Božje upravljanje, ne mare mnogo za njega. Ne vide ga kao nešto dragocjeno što treba prihvatiti, a još manje ga primaju kao dio svojeg života. Takvi ljudi slijede Boga s jednim jednostavnim ciljem, a taj cilj je da prime blagoslove. Takvi se ljudi ne žele zamarati obraćanjem pažnje na bilo što drugo što se ne odnosi izravno na taj cilj. Za njih nema opravdanijeg cilja od vjere u Boga zarad primanja blagoslova – to je suštinska vrijednost njihove vjere. Ako nešto ne doprinosi tom cilju, oni ostaju potpuno ravnodušni. To je slučaj s većinom ljudi koji danas vjeruju u Boga. Njihov cilj i namjera djeluju opravdano jer, kako vjeruju u Boga, tako se i daju za Boga, posvećuju se Bogu i obavljaju svoju dužnost. Odriču se mladosti, napuštaju obitelj i karijeru, pa čak i provode godine daleko od doma baveći se koječim. Zarad svojeg krajnjeg cilja mijenjaju vlastite interese, svoj pogled na život, pa čak i smjer kojem teže; ne mogu, međutim, promijeniti cilj svoje vjere u Boga. Oni jure unaokolo zarad upravljanja vlastitim idealima; bez obzira na to koliko je put dugačak i na to koliko nevolja i prepreka ima na putu, oni ostaju uporni i ne boje se smrti. Kakva ih sila tjera da nastave biti posvećeni na ovaj način? Je li to njihova savjest? Je li to njihov velik i plemenit karakter? Je li to njihova odlučnost da se do samog kraja bore sa silama zla? Je li to njihova vjera da svjedoče o Bogu bez traženja nagrade? Je li to njihova odanost u smislu da su spremni odreći se svega kako bi ostvarili Božju volju? Ili je to njihov duh posvećenosti da se uvijek odriču ekstravagantnih osobnih zahtjeva? To da netko tko nikad nije razumio djelo Božjeg upravljanja i svejedno daje toliko, to je jednostavno pravo čudo! Zasad nemojmo raspravljati o tome koliko su ti ljudi dali. Njihovo ponašanje, međutim, itekako zavređuje naše ispitivanje. Osim prednosti koje su toliko usko povezane s tim, postoje li još neki razlozi zbog kojih bi ljudi koji ne razumiju Boga toliko mnogo za Njega dali? U tome otkrivamo problem koji ranije nije bio ustanovljen: čovjekov odnos s Bogom zasnovan je na golim osobnim interesima. To je odnos između primaoca i davaoca blagoslova. Jednostavno rečeno, taj odnos je sličan odnosu zaposlenika i poslodavca. Zaposlenik radi samo da bi primio nagrade koje mu daje poslodavac. U takvom odnosu nema naklonosti, već samo transakcija. Nema pružanja ili primanja ljubavi, već samo milostinja i milosrđe. Nema razumijevanja, samo prigušeno ogorčenje i obmana. Nema bliskosti, već samo nepremostiv ponor. Sad kad su stvari došle do te točke, tko može preokrenuti takav tijek? I koliko je ljudi sposobno istinski razumjeti koliko je ovaj odnos postao užasan? Vjerujem da kad ljudi utonu u radost blagoslovljenosti, nitko ne može zamisliti koliko je takav odnos s Bogom sramotan i besprizoran.

Najtužnija stvar u vezi s ljudskom vjerom u Boga jest to što čovjek provodi vlastito upravljanje usred Božjeg djela, a pritom ne obraća pažnju na Božje upravljanje. Čovjekov najveći neuspjeh leži u tome što čovjek, dok se nastoji podčiniti Bogu i štovati Ga, gradi vlastito idealno odredište i smišlja kako primiti najveći blagoslov i najbolje odredište. Čak i ako netko razumije koliko je žalostan, odvratan i patetičan, koliko je njih spremno napustiti svoje ideale i nade? A tko je u stanju zaustaviti vlastite korake i prestati misliti samo na sebe? Bogu su potrebni oni koji će blisko surađivati s Njim kako bi dovršili Njegovo upravljanje. Njemu trebaju oni koji će Mu se podčiniti tako što će sav svoj um i tijelo posvetiti djelu Njegova upravljanja. Njemu ne trebaju ljudi koji svaki dan pružaju ruke da od Njega prose, a još manje oni koji daju malo pa čekaju da budu nagrađeni. Bog prezire one koji daju oskudan doprinos i onda žive od stare slave. On mrzi one hladnokrvne ljude koji se gnušaju nad djelom Njegova upravljanja i jedino žele pričati o odlasku na nebo i stjecanju blagoslova. Još više su mu mrski one koji iskorištavaju priliku koju im pruža djelo koje On čini spašavanjem čovječanstva. To je zato što ovi ljudi nikad nisu marili za ono što Bog želi postići i steći djelom Svojeg upravljanja. Njima je jedino bitno to kako mogu iskoristiti priliku koju pruža Božje djelo da bi dobili blagoslove. Njima nije stalo do Božjeg srca jer su potpuno zaokupljeni vlastitim izgledima i sudbinom. Oni koji se gnušaju nad djelom Božjeg upravljanja i koje ni najmanje ne zanima kako Bog spašava čovječanstvo, kao ni Njegova volja, čine isključivo ono što im je drago na način koji je odvojen od djela Božjeg upravljanja. Njihovo ponašanje Bog ne pamti niti odobrava – a kamoli da Bog na njega gleda blagonaklono.

U prostranstvima svemira i nebeskog svoda bezbrojna stvorenja žive i razmnožavaju se, prate ciklični zakon života i drže se jednog stalnog pravila. Oni koji umiru sa sobom nose priče živih, a oni koji žive ponavljaju istu tragičnu povijest onih koji su nestali. I tako, čovječanstvo se ne može ne zapitati: Zašto živimo? I zašto moramo umrijeti? Tko zapovijeda ovim svijetom? I tko je stvorio ovo čovječanstvo? Je li čovječanstvo doista stvorila majka priroda? Upravlja li čovječanstvo doista svojom sudbinom?… To su pitanja koja čovječanstvo tisućama godina neprestano postavlja. Nažalost, što je čovjek više opsjednut tim pitanjima, više razvija žeđ za znanošću. Znanost nudi kratkotrajno zadovoljstvo i privremeno tjelesno uživanje, ali daleko je dovoljne da oslobodi čovjeka od usamljenosti, samoće i jedva prikrivenog straha i bespomoćnosti duboko u njegovoj duši. Čovjek samo koristi znanstvene spoznaje koje može vidjeti golim okom i razumjeti mozgom kako bi otupio svoje srce. Ipak, takve znanstvene spoznaje nisu dovoljne da spriječe čovječanstvo u istraživanju otajstava. Čovječanstvo jednostavno ne zna tko je Vladar svemira i svih stvari, a još manje zna o početku i budućnosti čovječanstva. Silom prilika, čovječanstvo samo živi usred tog zakona. Nitko ga ne može izbjeći i nitko ga ne može promijeniti jer među svim stvarima i na nebesima od vječnosti do vječnosti postoji samo Jedan koji ima suverenost nad svime. On je Onaj kojeg čovjek nikad nije vidio, Onaj kojeg čovječanstvo nikad nije spoznalo, u čije postojanje čovječanstvo nikad nije vjerovalo – ali je On i Taj koji je udahnuo život u čovjekove pretke i čovječanstvu dao život. On je Taj koji čovječanstvo opskrbljuje i hrani, dopuštajući mu da postoji; i On je Taj koji je vodio čovječanstvo do današnjih dana. Štoviše, On i samo On je Jedini o kojem ovisi opstanak čovječanstva. On ima suverenost nad svim stvarima i vlada svim živim bićima u svemiru. On zapovijeda četirima godišnjim dobima i On je Taj koji priziva vjetar, mraz, snijeg i kišu. On čovječanstvu donosi sunce i uvodi noć. On je bio Taj koji je stvorio nebo i zemlju, dajući čovjeku planine, jezera i rijeke, i sve živo u njima. Njegova su djela sveprisutna, Njegova je sila sveprisutna, Njegova je mudrost sveprisutna i Njegova je vlast sveprisutna. Svaki od ovih zakona i pravila oličenje je Njegovih djela i svaki otkriva Njegovu mudrost i vlast. Tko se može izuzeti od Njegove suverenosti? I tko se može osloboditi Njegovih namjera? Sve stvari postoje pod Njegovim okom i, štoviše, sve stvari žive pod Njegovom suverenošću. Njegova djela i Njegova sila ne ostavljaju čovječanstvu drugog izbora osim da prizna da On zaista postoji i da ima suverenost nad svim stvarima. Ništa osim Njega ne može zapovijedati svemirom, a kamoli beskrajno opskrbljivati ovo čovječanstvo. Bez obzira na to jesi li u stanju prepoznati Božja djela i bez obzira na to vjeruješ li u postojanje Boga, nema sumnje da je Bog odredio tvoju sudbinu i nema sumnje da će Bog uvijek imati suverenost nad svim stvarima. Njegovo postojanje i vlast ne ovise o tome prepoznaje li ih čovjek ili shvaća. Samo On zna čovjekovu prošlost, sadašnjost i budućnost, i samo On može odrediti sudbinu čovječanstva. Bez obzira na to jesi li u stanju prihvatiti tu činjenicu, neće proći mnogo vremena prije nego što čovječanstvo sve to posvjedoči svojim očima, a to je činjenica koju će Bog uskoro učinkovito upotrijebiti. Čovječanstvo živi i umire pred Božjim očima. Čovjek živi zarad Božjeg upravljanja, a kad posljednji put sklopi oči, one će se i zatvoriti zarad tog upravljanja. Čovjek iznova dolazi i odlazi, naprijed i nazad. Bez izuzetka, sve je to dio Božje suverenosti i Njegova plana. Božje upravljanje nikad nije prestalo; ono se neprestano odvija. On će učiniti da čovječanstvo postane svjesno Njegova postojanja, da vjeruje u Njegovu suverenost, da vidi Njegova djela i da se vrati u Njegovo kraljevstvo. To je Njegov plan i djelo kojim upravlja tisućama godina.

Djelo Božjeg upravljanja počelo je stvaranjem svijeta, a čovjek je u središtu tog djela. Može se reći da je Bog sve stvorio radi čovjeka. Budući da djelo Njegova upravljanja traje tisućama godina i ne obavlja se u roku od nekoliko minuta ili sekundi ili u treptaju oka ili u toku jedne ili dvije godine, On je morao stvoriti više stvari neophodnih za opstanak čovječanstva, kao što su sunce, mjesec, razna živa bića, hrana i gostoljubivo okruženje. To je bio početak Božjeg upravljanja.

Nakon toga, Bog je čovječanstvo predao Sotoni, a čovjek je živio pod Sotoninom vlašću, što je postepeno dovelo do Božjeg djela prvog doba: priče o Dobu zakona... Tijekom nekoliko tisuća godina Doba zakona čovječanstvo se naviklo na vodstvo Doba zakona i uzimalo ga zdravo za gotovo. Čovjek je postepeno napustio brigu Božju. I tako se, držeći se zakona, i klanjao idolima i činio zlodjela. Bio je bez Jahvine zaštite i samo je živio svoj život pred oltarom u hramu. U stvari, Božje djelo odavno ga je bilo napustilo i, iako su se Izraelci još uvijek držali zakona i izgovarali Jahvino ime, pa čak i ponosno vjerovali da su samo oni Jahvin narod i da su Jahvini izabrani, slava Božja nečujno ih je napustila…

Kada Bog čini Svoje djelo, On uvijek tiho napušta jedno mjesto i polako obavlja novo djelo koje započinje na drugom mjestu. To se čini nevjerojatno ljudima koji su otupjeli. Ljudi su oduvijek cijenili staro, a na nove, nepoznate stvari gledali s neprijateljstvom ili ih doživljavali kao smetnju. I tako, koje god novo djelo Bog čini, od početka do samog kraja čovjek je posljednji među svim stvarima koji za to saznaje.

Kao što je uvijek bio slučaj, nakon Jahvina djela u Doba zakona Bog je započeo Svoje novo djelo druge faze: uzeo je tijelo – utjelovio se kao čovjek na deset, dvadeset godina – i govorio je i činio Svoje djelo među vjernicima. Ipak, bez izuzetka, nitko to nije znao, a samo je mali broj ljudi priznao da je On Bog koji se utjelovio pošto je Gospodin Isus bio prikovan na križ i uskrsnuo. Problem je nastao kad se pojavio jedan po imenu Pavao, koji se prema Bogu postavio kao prema smrtnom neprijatelju. Čak i nakon što je oboren i postao apostol, Pavao nije promijenio svoju staru prirodu i nastavio je ići putem suprotstavljanja Bogu. Za vrijeme svojeg djelovanja Pavao je napisao mnoge poslanice; nažalost, kasniji naraštaji radosno su čitali njegove poslanice kao riječi Božje, pa su one čak uključene u Novi zavjet i pomiješane s riječima koje je izgovorio Bog. To je bila najveća sramota od nastanka Svetog pisma! I nije li ta greška učinjena zbog krajnje ljudske gluposti? Oni nisu znali da u zapisima o Božjem djelu u Doba milosti čovjekove poslanice ili duhovni spisi jednostavno ne trebaju biti tu da oponašaju Božje djelo i riječi. Ali to nije bitno, pa vratimo se na našu prvobitnu temu. Čim je završena druga faza Božjeg djela – nakon raspeća – učinjeno je Božje djelo izbavljenja čovjeka od grijeha (odnosno izbavljenja čovjeka iz ruku Sotone). I tako, od tog trenutka pa nadalje čovječanstvo je jedino trebalo prihvatiti Gospodina Isusa kao Spasitelja i grijesi bi mu bili oprošteni. Općenito govoreći, grijesi čovjeka više nisu bili prepreka njegovom postizanju spasenja i stupanju pred Boga i Sotona ih više nije mogao iskoristiti da optuži čovjeka. To je zato što je Sam Bog učinio istinsko djelo, postao obličje i nagovještaj grešnog tijela, a Sam Bog je bio i žrtva za grijeh. Tako je čovjek sišao s križa te je otkupljen i spašen kroz tijelo Božje – obličje ovog grešnog tijela. I tako, nakon što je bio u Sotoninu zatočeništvu, čovjek je došao korak bliže prihvaćanju Njegova spasenja pred Bogom. Naravno, ta faza djela bila je dublja i razvijenija od Božjeg upravljanja u Doba zakona.

Takvo je Božje upravljanje: predati čovječanstvo Sotoni – čovječanstvo koje ne zna što je Bog, što je Stvoritelj, kako štovati Boga ili zašto se treba podčiniti Bogu – i dopustiti Sotoni da ga iskvari. Korak po korak, Bog zatim izbavlja čovjeka iz Sotoninih ruku, sve dok čovjek u potpunosti ne bude štovao Boga i odbacio Sotonu. To je Božje upravljanje. Ovo može zvučati kao mitska priča i može djelovati zbunjujuće. Ljudi smatraju da je ovo mitska priča jer ne znaju koliko se toga čovjeku dogodilo u proteklih nekoliko tisuća godina, a još manje znaju koliko se priča dogodilo u svemiru i na nebeskom svodu. Štoviše, to je zato što ne mogu cijeniti nevjerojatniji i strašniji svijet koji postoji izvan materijalnog svijeta, ali koji im njihove oči smrtnika ne daju vidjeti. Čovjeku se to čini neshvatljivim jer čovjek ne razumije značaj Božjeg spasenja čovječanstva ni značaj djela Njegova upravljanja, i ne shvaća kakvo na kraju Bog želi da čovječanstvo bude. Treba li biti potpuno neiskvareno od Sotone, kakvi su bili Adam i Eva? Ne! Svrha Božjeg upravljanja je da zadobije skupinu ljudi koji štuju Boga i podčinjavaju mu se. Iako je te ljude Sotona iskvario, oni više ne vide Sotonu kao svojeg oca; prepoznaju odbojno lice Sotone, odbacuju ga i dolaze pred Boga da prihvate Božji sud i grdnju. Dolaze do spoznaje što je ružno i u kakvoj je suprotnosti s onim što je sveto te prepoznaju Božju veličinu i Sotonino zlo. Takvo čovječanstvo više neće raditi za Sotonu, niti će obožavati Sotonu niti će štovati Sotonu. To je zato što su oni skupina ljudi koje je Bog zaista zadobio. To je značaj Božjeg djela upravljanja čovječanstvom. Tijekom djela Božjeg upravljanja ovog vremena čovječanstvo je predmet i Sotonina kvarenja i Božjeg spasenja, a čovjek je ono oko čega se Bog i Sotona bore. Dok Bog obavlja Svoje djelo, On postepeno izbavlja čovjeka iz Sotoninih ruku i tako se čovjek sve više približava Bogu…

A onda je došlo Doba kraljevstva, koje je praktičnija faza djela, ali i ona koju čovjek najteže prihvaća. To je zato što, kako se čovjek više približava Bogu, tako se Božji štap više približava čovjeku, a čovjeku se jasnije otkriva lice Božje. Poslije otkupljenja čovječanstva čovjek se službeno vraća u Božju obitelj. Čovjek je mislio da je sad vrijeme za uživanje, a ipak je izložen otvorenom napadu od Boga kakav nitko nikada nije mogao predvidjeti: kako se ispostavilo, to je krštenje u kojem narod Božji mora „uživati”. Pod takvim tretmanom ljudi nemaju drugog izbora nego zastati i pomisliti u sebi: „Ja sam janje koje se prije mnogo godina izgubilo i na koje je Bog potrošio mnogo da ga otkupi, pa zašto se Bog ovako ponaša prema meni? Je li to Božji način da mi se smije i razotkrije me?…” Nakon što su prošle godine, čovjek je postao istrošen jer je iskusio teškoću pročišćenja i grdnje. Iako je čovjek izgubio „slavu” i „zanos” prošlih vremena, on je nesvjesno počeo shvaćati načela ljudskog ponašanja i cijeniti Božje godine posvećenosti spasenju čovječanstva. Čovjek se polako počinje gnušati vlastitog barbarstva. Počinje mrziti to koliko je divlji i sve svoje nesporazume s Bogom i nerazumne zahtjeve koje Mu je postavio. Sat se ne može vratiti unatrag. Prošli događaji postaju čovjekove žalosne uspomene, a riječi i ljubav Božja postaju pokretačka snaga u čovjekovu novom životu. Čovjekove rane zacjeljuju iz dana u dan, snaga mu se vraća, on ustaje i gleda u lice Svemogućega... samo da bi otkrio kako je On uvijek bio uz mene i da su Njegov osmijeh i Njegova prelijepa pojava još uvijek tako uzbudljivi. Njegovo srce još uvijek brine za čovječanstvo koje je stvorio, a Njegove ruke i dalje su tople i silne kao što su bile na početku. Kao da se čovjek vratio u edenski vrt, ali ovog puta čovjek više ne sluša zmijina mamljenja i više se ne okreće od Jahvina lica. Čovjek kleči pred Bogom, gleda u Božje nasmijano lice i prinosi svoju najdragocjeniju žrtvu – O! Gospodine moj, Bože moj!

Božja ljubav i suosjećanje prožimaju svaki detalj djela Njegova upravljanja i bez obzira na to jesu li ljudi u stanju razumjeti Božje dobre namjere, On i dalje neumorno čini djelo koje je namjeravao obaviti. Bez obzira na to koliko ljudi razumiju Božje upravljanje, svatko može cijeniti pomoć i koristi koje čovjeku donosi Božje djelo. Možda ovog dana nisi osjetio nimalo ljubavi ili života koje je Bog dao, ali pod uvjetom da ne napustiš Boga i ne odustaneš od svoje odlučnosti da slijediš istinu, doći će dan kad će ti se Božji osmijeh otkriti. Jer cilj djela Božjeg upravljanja jest izbaviti ljude koji su pod Sotoninom vlašću, a ne napustiti ljude koje je Sotona iskvario i koji se protive Bogu.

23. rujna 2005.