U očima svake osobe Božje upravljanje veoma je nepoznata stvar jer ljudi Njegovo upravljanje doživljavaju kao nešto potpuno odvojeno od sebe samih. Ljudi misle da je Božje upravljanje samo Njegovo djelo i da se tiče samo Njega – i zato je čovječanstvo ravnodušno prema Njegovu upravljanju. Tako je spasenje čovječanstva postalo nejasno i neodređeno i sada je samo prazna retorika. Iako čovjek Boga slijedi kako bi primio spasenje i zakoračio u krasno odredište, on ne mari za to kako Bog provodi Svoje djelo. Čovjeka nije briga za ono što je Bog planirao ni za ulogu koju on mora odigrati da bi bio spašen. To je zaista tragično. Čovjekovo spasenje ne može se odvojiti od Božjeg upravljanja niti se može rastaviti od Njegova plana. Ipak, čovjek olako shvaća Božje upravljanje i tako se sve više udaljava od Njega. To je dovelo do toga da se sve veći broj ljudi koji su nesvjesni problema usko povezanih s pitanjem spasenja – kao što su što je stvaranje, što je vjera u Boga, kako štovati Boga i tako dalje – pridružuje redovima Njegovih sljedbenika. Zbog toga sada trebamo porazgovarati o Božjem upravljanju tako da svaki od Njegovih sljedbenika jasno razumije što znači slijediti ga i vjerovati u Njega. To će svakoj osobi pomoći da točnije izabere put kojim treba kročiti umjesto da slijedi Boga samo kako bi dobila blagoslove, izbjegla velike nesreće ili se istakla među drugima.

Iako je za čovjeka Božje upravljanje dubokoumno, ono nije izvan čovjekova poimanja. To je zato što je cjelokupno Božje djelo povezano s Njegovim upravljanjem i Njegovim djelom spasenja čovječanstva i tiče se života, življenja i odredišta čovječanstva. Može se reći da je djelo koje Bog čini nad ljudima i među ljudima veoma praktično i smisleno. Čovjek ga može vidjeti i doživjeti i ono nije nešto apstraktno. Ako čovjek nije u stanju prihvatiti sva djela koja Bog čini, kakav je onda značaj Njegova djela? I kako takvo upravljanje može dovesti do čovjekova spasenja? Mnogi koji slijede Boga mare jedino za to kako da dobiju blagoslove ili izbjegnu nesreću. Čim se spomene Božje djelo i upravljanje, oni utihnu i izgube svako zanimanje. Misle da razumijevanje takvih zamornih pitanja neće pomoći njihovom životu da raste niti im donijeti bilo kakvu korist. Samim tim, iako su čuli informaciju o Božjem upravljanju, pristupaju joj na neozbiljan način. Ne prihvaćaju to kao nešto dragocjeno, a još manje ga razumiju uzimajući to kao dio svojeg života. Svrha zbog koje ovi ljudi slijede Boga je vrlo jednostavna, a to je zbog jednog jedinog cilja: da prime blagoslove. Ovi se ljudi ne žele zamarati obraćanjem pozornosti na bilo što drugo što se ne odnosi na taj cilj. Za njih je zadobivanje blagoslova najopravdanija svrha vjerovanja u Boga – to je suštinska vrijednost njihove vjere. Ako nešto ne služi toj svrsi, što god to bilo, oni ostaju ravnodušni prema tome. To je slučaj s većinom ljudi koji danas vjeruju u Boga. Njihova svrha i namjera čine se opravdanima jer, kako vjeruju u Boga, tako se i daju za Boga, posvećuju se Bogu i izvršavaju svoju dužnost. Odriču se mladosti, napuštaju obitelj i karijeru, pa čak i provode godine daleko od doma užurbano jureći unaokolo. Zarad svoje krajnje svrhe mijenjaju vlastite interese, svoj pogled na život, pa čak i smjer kojem teže; ne mogu, međutim, promijeniti svoju svrhu vjerovanja u Boga. Oni jure unaokolo zarad upravljanja vlastitim težnjama; bez obzira na to koliko je put dugačak i na to koliko nevolja, opasnosti i prepreka ima na putu, oni ostaju uporni i ne boje se smrti. Kakva ih sila nagoni da nastave biti posvećeni na ovaj način? Je li to njihova savjest? Je li to njihov velik i plemenit karakter? Je li to njihova odlučnost da se do samog kraja bore sa silama zla? Je li to vjera koju posjeduju kojom svjedoče za Boga ne tražeći nagrade? Je li to njihova posvećenost kojom su spremni odreći se svega kako bi ispunili Božju volju? Ili je to njihov posvećeni duh kojim se uvijek odriču ekstravagantnih osobnih zahtjeva? To da je netko tko nikad nije razumio djelo Božjeg upravljanja u stanju tako uložiti cijelo svoje srce, to je, jednostavno rečeno, ogromno čudo! Zasad nemojmo raspravljati o tome koliko su ti ljudi dali. Njihovo ponašanje, međutim, itekako zavređuje našu analizu. Osim koristi koje su toliko usko povezane s njima, mogu li postojati ikakvi drugi razlozi zbog kojih bi ljudi koji nikad ne razumiju Boga platili tako veliku cijenu za Njega? Ovdje otkrivamo problem koji čovjek ranije nije prepoznao: čovjekov odnos s Bogom zasnovan je samo na golim osobnim interesima. To je odnos između primatelja i davatelja blagoslova. Jednostavno rečeno, to je odnos zaposlenika i poslodavca. Zaposlenik naporno radi samo da bi primio nagrade koje mu daje poslodavac. U takvoj vrsti odnosa utemeljenog na interesu nema srodničke naklonosti, već samo transakcije. Nema pružanja ili primanja ljubavi, već samo milostinje i milosrđa. Nema razumijevanja, samo bespomoćnog potisnutog ogorčenja i obmane. Nema bliskosti, već samo nepremostiv ponor. Sad kad su stvari došle do te točke, tko može preokrenuti takav tijek? I koliko je ljudi sposobno istinski razumjeti koliko je ovaj odnos postao kritičan? Vjerujem da kad ljudi utonu u radosno ozračje blagoslovljenosti, nitko ne može zamisliti koliko je takav odnos s Bogom sramotan i ružan.

Najtužnija stvar u vezi s vjerom čovječanstva u Boga jest ta da čovjek vodi vlastiti posao usred Božjeg djela, a ipak ne obazire se na Božje upravljanje. Najveći neuspjeh vjere čovječanstva u Boga jest taj da, dok čovjek teži tome da se pokori Bogu i štuje Ga, on istovremeno gradi vlastiti san o željenom odredištu i kuje planove kako zadobiti najveći blagoslov i najbolje odredište. Čak i ako ljudi razumiju koliko su jadni, mrski i vrijedni žaljenja, koliko ih može spremno odustati od svojih težnji i nada? A tko je u stanju zaustaviti vlastite korake i prestati kovati planove u vlastitu korist? Bogu su potrebni oni koji će usko surađivati s Njim kako bi dovršili Njegovo upravljanje. Njemu su potrebni oni koji će posvetiti cijeli svoj um i tijelo djelu Njegovog upravljanja kako bi Mu se pokorili. Njemu ne trebaju ljudi koji svaki dan pružaju ruke da bi prosili od Njega, a još manje oni koji se malo daju za Njega, a zatim čekaju da od Njega zatraže naplatu. Bog mrzi one koji daju neznatan doprinos, a zatim počivaju na lovorikama. On mrzi one hladnokrvne ljude koji osjećaju odbojnost prema djelu Njegovog upravljanja i žele samo razgovarati o odlasku na nebo i zadobivanju blagoslova. On još više mrzi one koji priliku koju im pruža Njegovo djelo spasenja iskorištavaju za vlastitu korist. To je zato što ti ljudi nikada nisu marili za ono što Bog želi postići i zadobiti kroz djelo Svog upravljanja. Oni brinu samo o tome kako mogu iskoristiti priliku koju pruža Božje djelo kako bi zadobili blagoslove. Oni uopće ne vode računa o Božjem srcu, budući da su u potpunosti zaokupljeni vlastitim izgledima i sudbinom. Oni koji osjećaju odbojnost prema djelu Božjeg upravljanja i koje ni najmanje ne zanima to kako Bog spašava čovječanstvo ni Njegove nakane, svi oni rade stvari koje vole raditi izvan okvira Božjeg djela upravljanja. Njihove postupke Bog niti pamti niti odobrava, a još manje na njih gleda blagonaklono.

U prostranstvima svemira i nebeskog svoda bezbrojna stvorenja žive i razmnožavaju se, u beskonačnom ciklusu slijede zakon života i pridržavaju se jednog stalnog pravila. Oni koji umiru sa sobom nose priče živih, a oni koji žive ponavljaju istu tragičnu povijest onih koji su umrli. I tako, čovječanstvo ne može a da se ne upita: zašto živimo? I zašto moramo umrijeti? Tko upravlja ovim svijetom? I tko je stvorio ovo čovječanstvo? Je li čovječanstvo doista stvorila priroda? Može li čovječanstvo doista upravljati svojom sudbinom?… To su pitanja koja čovječanstvo neprestano postavlja tisućama godina. Nažalost, što je čovjek opsjednutniji tim pitanjima, to više razvija žeđ za znanošću. Znanost nudi kratkotrajno zadovoljstvo i privremeno tjelesno uživanje, ali čovjeka ne može osloboditi od osamljenosti, samoće i jedva prikrivenog straha i bespomoćnosti duboko u njegovoj duši. Čovjek samo koristi znanstvene spoznaje koje može vidjeti golim okom i razumjeti mozgom kako bi otupio svoje srce. Ipak, takve znanstvene spoznaje nisu dovoljne da spriječe čovječanstvo u istraživanju otajstava. Čovječanstvo jednostavno ne zna tko je Vladar svemira i svega stvorenog, a još manje zna o početku i budućnosti čovječanstva. Silom prilika, čovječanstvo samo živi pod tim zakonom. Nitko ga ne može izbjeći i nitko ga ne može promijeniti jer među svim stvorenim i iznad svemira od vječnosti do vječnosti postoji samo Jedan koji ima suverenost nad svime. On je Onaj kojeg čovjek nikad nije vidio, Onaj kojeg čovječanstvo nikad nije spoznalo, u čije postojanje čovječanstvo nikad nije vjerovalo – ali je On i Onaj koji je udahnuo dah u čovjekove pretke i čovječanstvu dao život. On je Onaj koji čovječanstvo opskrbljuje i hrani, dopuštajući mu da postoji; i On je Onaj koji je vodio čovječanstvo do današnjih dana. A povrh svega, On i samo On je Jedini o kojem ovisi opstanak čovječanstva. On ima suverenost nad svim stvarima i nad svim živim bićima u svemiru. On vlada četirima godišnjim dobima i On je Onaj koji upravlja promjenama vjetra, mraza, snijega i kiše. On čovječanstvu donosi sunčevu svjetlost i uvodi noć. On je bio Onaj koji je stvorio nebo i zemlju, dajući čovjeku planine, jezera i rijeke, i sve živo u njima. Njegova su djela sveprisutna, Njegova je sila sveprisutna, Njegova je mudrost sveprisutna i Njegova je vlast sveprisutna. Svaki od ovih zakona i pravila oličenje je Njegovih djela, otkrivenje Njegove mudrosti i autoriteta. Tko se može izuzeti od Njegove suverenosti? I tko se može osloboditi Njegovih aranžmana? Sve stvoreno postoji pod Njegovim okom i, štoviše, sve stvoreno živi pod Njegovom suverenošću. Njegova djela i Njegova sila ne ostavljaju čovječanstvu drugog izbora osim da prizna da On zaista postoji, kao i činjenicu da On ima suverenost nad svim stvorenim. Ništa osim Njega ne može upravljati svemirom, a kamoli beskrajno opskrbljivati ovo čovječanstvo. Bez obzira na to jesi li u stanju prepoznati Božja djela i bez obzira na to vjeruješ li u postojanje Boga, nema sumnje da je Bog odredio tvoju sudbinu i nema sumnje da će Bog uvijek biti onaj koji ima suverenost nad svim stvarima. Njegovo postojanje i vlast ne ovise o tome prepoznaje li ih čovjek ili shvaća. Samo On zna čovjekovu prošlost, sadašnjost i budućnost, i samo On može odrediti sudbinu čovječanstva. Bez obzira na to jesi li u stanju prihvatiti tu činjenicu, neće proći mnogo vremena prije nego što čovječanstvo sve to posvjedoči svojim očima, a to je činjenica koju će Bog uskoro ostvariti. Čovječanstvo živi i umire pred Božjim očima. Čovjek živi zarad Božjeg upravljanja i po posljednji put sklapa oči zarad tog upravljanja. Čovjek iznova dolazi i odlazi, naprijed i nazad. Bez izuzetka, sve je to dio Božje suverenosti i Njegova plana. Božje upravljanje neprestano napreduje; ono nikad nije prestalo. On će učiniti da čovječanstvo postane svjesno Njegova postojanja, da vjeruje u Njegovu suverenost, da vidi Njegova djela i da se vrati u Njegovo kraljevstvo. To je Njegov plan i djelo kojim upravlja tisućama godina.

Stvaranjem svijeta započelo je djelo Božjeg upravljanja, a čovjek je u središtu tog djela. Može se reći da je Bog sve stvorio radi čovjeka. Budući da djelo Njegova upravljanja traje tisućama godina i ne obavlja se u roku od nekoliko minuta ili sekundi ili u treptaju oka ili u toku jedne ili dvije godine, On je morao stvoriti više stvari neophodnih za opstanak čovječanstva, kao što su sunce, mjesec, razna živa bića, hrana i životni okoliš. To je bio početak Božjeg upravljanja.

Nakon toga, Bog je čovječanstvo predao Sotoni, a čovjek je živio pod Sotoninom vlašću, što je postepeno dovelo do Božjeg djela prvog doba: priče o Dobu zakona... Tijekom nekoliko tisuća godina Doba zakona čovječanstvo se naviklo na vodstvo Doba zakona i uzimalo ga zdravo za gotovo. Čovjek je postepeno napustio brigu Božju. I tako se, držeći se zakona, i klanjao idolima i činio zlodjela. Bio je bez Jahvine zaštite i samo je živio svoj život pred oltarom u hramu. U stvari, Božje djelo odavno ga je bilo napustilo i, iako su se Izraelci još uvijek držali zakona i izgovarali Jahvino ime, pa čak i ponosno vjerovali da su samo oni Jahvin narod i da su Jahvini izabrani, slava Božja nečujno ih je napustila…

Kada Bog čini Svoje djelo, On uvijek tiho napušta jedno mjesto i tiho obavlja novo djelo koje započinje na drugom mjestu. To se ljudima koji su otupjeli čini kao nevjerojatna priča. Ljudi su oduvijek iznad svega cijenili staro, a na nove, nepoznate stvari gledali s neprijateljstvom ili ih doživljavali kao smetnju. I tako, koje god novo djelo Bog čini, od početka do samog kraja čovjek je posljednji među svim stvarima koji za to saznaje.

Kao što je uvijek bio slučaj, nakon Jahvina djela u Doba zakona Bog je započeo Svoje novo djelo druge etape: uzeo je tijelo – utjelovio se kao čovjek na deset, dvadeset godina – i govorio je i činio Svoje djelo među vjernicima. Ipak, bez izuzetka, nitko to nije znao, a samo je mali broj ljudi priznao da je On Bog koji se utjelovio pošto je Gospodin Isus bio prikovan na križ i uskrsnuo. Problem je nastao kad se pojavio jedan po imenu Pavao, koji se prema Bogu postavio kao prema smrtnom neprijatelju. Čak i nakon što je oboren i postao apostol, Pavao nije promijenio svoju staru prirodu i nastavio je ići putem suprotstavljanja Bogu. Za vrijeme svojeg djelovanja Pavao je napisao mnoge poslanice; nažalost, kasniji naraštaji s užitkom su čitali njegove poslanice kao riječi Božje, pa su one čak uključene u Novi zavjet i pomiješane s riječima koje je izgovorio Bog. To je bila najveća sramota od nastanka Svetog pisma! I nije li to bila greška učinjena zbog krajnje ljudske gluposti? Oni nisu znali da u zapisima o Božjem djelu u Doba milosti čovjekove poslanice ili duhovni spisi jednostavno ne trebaju biti tu da oponašaju Božje djelo i riječi. Ali to nije bitno, pa vratimo se na našu prvobitnu temu. Čim je završena druga etapa Božjeg djela – nakon raspeća – učinjeno je Božje djelo izbavljenja čovjeka od grijeha (odnosno izbavljenja čovjeka iz ruku Sotone). I tako, od tog trenutka pa nadalje čovječanstvo je jedino trebalo prihvatiti Gospodina Isusa kao Spasitelja i grijesi bi mu bili oprošteni. Teoretski, grijesi čovjeka više nisu bili prepreka njegovom postizanju spasenja i stupanju pred Boga i Sotona ih više nije mogao iskoristiti da optuži čovjeka. To je zato što je Sâm Bog učinio praktično djelo, postao obličje i nagovještaj grešnog tijela, a Sâm Bog je bio i žrtva za grijeh. Tako je čovjek sišao s križa te je otkupljen i spašen kroz tijelo Božje – obličje ovog grešnog tijela. I tako, nakon što ga je Sotona zarobio, čovjek je došao korak bliže prihvaćanju Njegova spasenja pred Bogom. Naravno, ta etapa djela bila je Božje upravljanje dublje i razvijenije od onoga u Doba zakona.

Takvo je Božje upravljanje: On predaje čovječanstvo Sotoni – čovječanstvo koje jednostavno ne zna što je Bog, što je Stvoritelj, kako štovati Boga ili zašto bi se trebalo pokoriti Bogu – i dopušta Sotoni da ga iskvari kako želi; korak po korak, On ga zatim uzima natrag iz Sotoninih ruku, sve dok čovječanstvo u potpunosti ne bude štovalo Boga i odbacilo Sotonu. To je Božje upravljanje. Ovo može zvučati kao mitska priča i može djelovati zbunjujuće. Ljudi smatraju da je ovo mitska priča jer ne znaju koliko se toga čovjeku dogodilo u proteklih nekoliko tisuća godina, a još manje znaju koliko se priča dogodilo u svemiru i na nebeskom svodu. Štoviše, to je zato što svojim očima smrtnika jednostavno ne mogu vidjeti čudesniji i strašniji svijet koji postoji izvan materijalnog svijeta. Njima se to čini neshvatljivim jer ne razumiju značaj Božjeg spasenja čovječanstva ni značaj Njegovog djela upravljanja, i ne shvaćaju kakvo čovječanstvo Bog zapravo želi. Je li to ono koje je potpuno neiskvareno od Sotone, kakvi su bili Adam i Eva? Ne! Cilj Božjeg upravljanja je da zadobije skupinu ljudi koji štuju Boga i pokoravaju Mu se. Iako je te ljude Sotona iskvario, oni više ne vide Sotonu kao svojeg oca; umjesto toga prepoznaju gnjusno lice Sotone, odbacuju ga i dolaze pred Boga da prihvate Božji sud i grdnju. Dolaze do spoznaje kontrasta između onoga što je ružno i onoga što je sveto te prepoznaju Božju veličinu i Sotonino zlo. Takvo čovječanstvo više neće služiti Sotoni, niti će obožavati Sotonu niti će štovati Sotonu. To je zato što su oni skupina ljudi koje je Bog zaista zadobio. To je značaj Božjeg djela upravljanja čovječanstvom. Tijekom ovog djela upravljanja čovječanstvo je predmet i Sotonine iskvarenosti, a istodobno je i predmet Božjeg spasenja te proizvod oko kojeg se Bog i Sotona bore. Dok Bog obavlja Svoje djelo, On korak po korak uzima čovjeka natrag iz Sotoninih ruku i tako se čovjek sve više približava Bogu…

A onda je došlo Doba kraljevstva, koje je praktičnija faza djela, ali i ona koju čovjek najteže prihvaća. To je zato što, kako se čovjek više približava Bogu, tako se Božji štap više približava čovjeku, a čovjeku se jasnije otkriva lice Božje. Poslije otkupljenja čovječanstva čovjek se službeno vraća u Božju obitelj. Čovjek je mislio da je sad vrijeme za uživanje, a ipak je izložen potpunom i otvorenom napadu od Boga kakav nitko nikada nije mogao predvidjeti: kako se ispostavilo, to je krštenje u kojem narod Božji mora „uživati”. Pod takvim tretmanom ljudi nemaju drugog izbora nego zastati i pomisliti u sebi: „Ja sam janje koje se prije mnogo godina izgubilo i na koje je Bog potrošio mnogo da ga otkupi, pa zašto se Bog ovako ponaša prema meni? Je li to Božji način da mi se smije i razotkrije me?…” Nakon godina iskustva, podvrgavanja patnji oplemenjivanja i grdnje, čovjek je postao prekaljen. Iako su „slava” i „zanos” prošlih vremena izgubljeni za čovjeka, on je nesvjesno počeo shvaćati načela upravljanja vlastitim ponašanjem i mukotrpne namjere koje Bog toliko godina ima u spasenju čovječanstva. Čovjek polako počinje mrziti vlastito barbarstvo, to koliko je težak za ukrotiti, sve svoje nesporazume u vezi s Bogom i pretjerane zahtjeve koje Mu je postavio. Sat se ne može vratiti unatrag. Protekli događaji postaju uspomene zbog kojih se čovjek kaje, a riječi i nježna ljubav Božja postaju pokretačka snaga u čovjekovu novom životu. Čovjekove rane zacjeljuju iz dana u dan, tijelo mu postaje snažnije, on ustaje i vidi lice Svemogućega... Ispostavlja se kako je On uvijek bio uz mene, bdio nada mnom. Njegov osmijeh i Njegova prelijepa pojava još uvijek su tako dirljivi. Njegovo srce još uvijek toliko brine za čovječanstvo koje je stvorio, a Njegove ruke i dalje su tople i silne kao što su bile na početku. Kao da se čovjek vratio u vrijeme edenskog vrta, ali sada čovjek više ne sluša zmijina mamljenja i više se ne krije od Jahvina lica. Čovjek kleči u obožavanju pred Bogom, gleda pravo u Božje nasmijano lice i prinosi svoju najdragocjeniju žrtvu – O! Gospodine moj, Bože moj!

Božja ljubav i milost prožimaju svaki detalj djela Njegova upravljanja i bez obzira na to jesu li ljudi u stanju razumjeti Božje brižne namjere, On s neumornom upornošću čini djelo koje namjerava obaviti. Bez obzira na to koliko ljudi razumiju Božje upravljanje, svatko može iskusiti pomoć i koristi koje čovjeku donosi Božje djelo. Možda ovog dana nisi osjetio nimalo ljubavi ni opskrbe životom od Boga, ali sve dok ne napustiš Boga i ne odustaneš od svoje odlučnosti da težiš istini, doći će dan kad će ti se Božje nasmijano lice pojaviti. Jer cilj djela Božjeg upravljanja jest povratiti ljude koji su pod Sotoninom vlašću, a ne napustiti ljude koje je Sotona iskvario i koji se protive Bogu.

23. rujna 2005.