Većina ljudi vjeruje u Boga radi svojeg budućeg odredišta ili privremenog užitka. Oni koji nisu prošli nikakvo orezivanje vjeruju u Boga da bi ušli u raj i primili nagrade. Oni ne vjeruju u Boga da bi bili usavršeni niti kako bi ispunili dužnost stvorenog bića. To znači da većina ljudi ne vjeruje u Boga kako bi ispunila svoje obaveze ili ispunila svoju dužnost. Rijetki ljudi vjeruju u Boga da bi proživjeli smislenim životom, a nitko ne vjeruje da bi čovjek, s obzirom na to da je živ, trebao ljubiti Boga zato što je to posve prirodno i opravdano, kao i zato što je to prirodni čovjekov poziv. Stoga, iako razni ljudi teže vlastitim ciljevima, cilj njihova traganja i motivacija na kojoj se ono temelji isti su za sve ljude i, štoviše, većina njih ima otprilike iste predmete obožavanja. Tijekom posljednjih nekoliko tisućljeća mnogi su vjernici umrli, a mnogi od njih nakon smrti ponovo su se rodili. Bogu ne teži samo jedan čovjek ili dvoje ljudi, pa čak ni tisuću ili dvije tisuće njih, ali većina tih ljudi za Bogom traga radi osobnih izgleda ili svojih predivnih nada za budućnost. Oni koji su odani Kristu iznimno su rijetki. Mnogi su pobožni vjernici ionako umrli uhvaćeni u vlastite mreže, a, osim toga, broj ljudi koji su pobijedili je zanemariv. Ljudima su i danas nepoznati razlozi njihova neuspjeha, kao i tajne njihove pobjede. Ljudi koji su opsjednuti težnjom Kristu još se uvijek nisu probudili niti su uistinu shvatili ova otajstva jer naprosto ne posjeduju znanje. Iako je njihovo traganje mukotrpno, put kojim koračaju put je neuspjeha kojim su nekoć hodili njihovi prethodnici, a ne uspjeha kojim su hodili drugi koji su došli prije njih. Zar oni na time ne hode putem koji vodi u tamu, bez obzira na to kako teže? Zar to što stječu nisu gorki plodovi? Prilično je teško predvidjeti hoće li ljude koji oponašaju one koji su u prošlim vremenima uspjeli naposljetku primiti blagoslove ili nevolju. Koliko su onda tek lošiji izgledi ljudi koji teže slijedeći stope neuspješnih? Zar njihove šanse za neuspjeh nisu još veće? Kakva je vrijednost puta kojim koračaju? Ne trate li svoj trud? Bez obzira na to uspiju li ljudi u svojoj težnji ili ne, ukratko, za to postoji razlog, i ne znači da su njihov dobitak ili gubitak određeni time što teže kako im se prohtije.

Najosnovniji zahtjev za čovjekovu vjeru u Boga jest da čovjek ima pošteno srce, da se može potpuno posvetiti i istinski se pokoriti. Čovjeku je najteže dati sav svoj život u zamjenu za istinsku vjeru, putem koje može zadobiti cjelovitu istinu i ispuniti svoju dužnost stvorenog bića. Onima koji trpe neuspjeh to je nedostižno, a još je manje dostižno onima koji ne mogu pronaći Krista. To je upravo zato što čovjeku ne leži potpuna posvećenost Bogu, zato što nije voljan obavljati svoju dužnost za Stvoritelja, zato što je čovjek vidio istinu, ali je izbjegava i korača svojim putem, zato što uvijek stremi slijedeći put onih koji u tome nisu uspjeli i zato što se uvijek buni protiv Neba, stoga čovjek uvijek podnosi neuspjeh, stalno nasjeda na Sotonine trikove i biva uhvaćen u vlastitu mrežu. Zato što čovjek ne poznaje Krista, zato što nije vičan razumjeti i doživjeti istinu, zato što previše obožava Pavla i ima pretjerano jaku želju otići na nebo, zato što stalno zahtijeva da se Krist njemu pokorava i naređuje Bogu, svi oni uzvišeni velikani kao i oni koji su iskusili teške životne mijene, ipak nisu u stanju pobjeći od smrti i umiru usred Božje grdnje. O takvim ljudima mogu reći samo da umiru neprirodnom smrću. Posljedica s kojom se suočavaju – njihova smrt – nije neopravdana, a osim toga, nije li njihov neuspjeh još nepodnošljiviji Nebeskom zakonu? Istina dolazi iz svijeta ljudi, ali je ipak Krist taj koji tu istinu pronosi među ljudima. Ona potječe od Krista, odnosno od samog Boga, a čovjek za tako nešto nije sposoban. Ipak, Krist samo pruža istinu; On nije došao ovamo odlučiti hoće li čovjek biti uspješan u svojoj težnji istini. Stoga, hoće li čovjek biti uspješan u pogledu istine ili neće u potpunosti ovisi o njegovoj težnji. To nikada nije imalo nikakve veze s Kristom, već je određeno čovjekovom težnjom. Čovjekovo odredište te svi njegovi uspjesi i neuspjesi ne mogu se svaliti na Božju glavu kako bi ih On Sâm nosio kao Svoje breme jer to nije stvar Sâmoga Boga, već se izravno odnosi na dužnost koju stvorena bića trebaju obavljati. Većina ljudi zna ponešto o Pavlovu i Petrovu traganju i odredištu, ali ljudi znaju samo njihove ishode, ali ne znaju tajnu koja stoji iza Petrova uspjeha ili manjkavosti koje su dovele do Pavlova neuspjeha. Dakle, ako ste potpuno nesposobni razabrati bit njihova traganja, onda će i traganje većine vas biti neuspješno, a čak i ako nekolicina vas uspije, vaš uspjeh ipak neće biti ravan Petrovu. Ako je put tvojeg traganja ispravan, možeš se nadati uspjehu, ali ako je put kojim koračaš u potrazi za istinom pogrešan, zauvijek ćeš biti neuspješan i doživjet ćeš isti ishod kao Pavao.

Petar je bio taj koji je usavršen. Tek nakon što je iskusio grdnju i sud te tako zadobio čisto srce koje ljubi Boga, bio je u cijelosti bio usavršen; put kojim je hodio bio je put usavršavanja. To znači da je Petar od samog početka koračao pravim putem i da je motiv njegove vjere u Boga bio ispravan, zbog čega je postao netko tko je usavršen i tko korača novim putem, kojim čovjek nikad prije nije hodio. S druge strane, put kojim je Pavao od početka išao bio je put suprotstavljanja Kristu, a to što je nekoliko desetljeća radio za Krista samo je posljedica toga što je Duh Sveti njega, njegove talente i sve njegove vrline htio upotrijebiti za Svoje djelo. On je bio samo čovjek kojeg je Duh Sveti upotrijebio, a upotrijebljen je ne zato što je Isus blagonaklono gledao na njegovu ljudskost, već zbog svojih talenata. Za Isusa je mogao raditi zato što je bio oboren, a ne zato što je to rado činio. Mogao je obaviti takvo djelo zato što ga je Duh Sveti prosvijetlio i usmjeravao, a djelo koje je obavio ni u kojem slučaju nije predstavljalo njegovo traganje ili njegovu ljudskost. Pavlovo je djelo predstavljalo djelo sluge, što znači da je obavio djelo apostola. Međutim, Petar je bio drugačiji: i on je obavljao neka djela; ne tako velika kao Pavlova, ali je djelovao dok je težio vlastitom ulasku i njegovo se djelo razlikovalo od Pavlova. Petrovo djelo bilo je obavljanje dužnosti stvorenog bića. Nije djelovao u ulozi apostola, već je djelovao dok je težio ljubavi prema Bogu. Pavlovo djelo u sebi je sadržavalo i njegovu osobnu potragu: njegovo je traganje bilo motivirano isključivo njegovim nadama za budućnost i željom za dobrim odredištem. U svojem djelu nije prihvaćao pročišćenje niti je prihvaćao orezivanje. Vjerovao je da će ga, sve dok djelo koje obavlja udovoljava Božjim namjerama i dok je sve što radi ugodno Bogu, na kraju čekati nagrada. U njegovu djelu nije bilo osobnih iskustava – ono je samo sebi bilo svrha i nije se obavljalo radi traganja za promjenom. Sve se u njegovu djelu svodilo na transakciju i ono nije sadržavalo ništa od dužnosti ili pokornosti stvorenog bića. U obavljanju tog djela Pavlova stara narav nimalo se nije promijenila. Njegovo se djelo svodilo samo na služenje drugima i nije moglo dovesti do promjene njegove naravi. Pavao je svoje djelo obavljao izravno, bez prethodnog usavršavanja ili orezivanja, a bio je motiviran nagradom. Petar je bio drugačiji: bio je podvrgnut podrezivanju i oplemenjivanju. Cilj i motiv Petrova djela suštinski su se razlikovali od cilja i motiva Pavlova djela. Iako Petar nije obavio mnogo djela, njegova je narav doživjela mnoge promjene, a ono čemu je težio bila je istina i stvarna promjena. Njegovo djelo nije bilo samo sebi svrha. Iako je Pavao obavio mnogo djela, sve je to bilo djelo Duha Svetoga, a premda je surađivao u tom djelu, ono nije proizašlo iz njegova iskustva. To što je Petar obavio manje djela bilo je samo zato što Sveti Duh nije toliko djelovao na njemu. Količina njihova djela nije odlučivala o tome hoće li oni biti usavršeni; jedan je težio da bude nagrađen, a drugi da ostvari krajnju ljubav prema Bogu i ispuni svoju dužnost stvorenog bića, kako bi mogao proživjeti sliku vrijednu ljubavi i tako udovoljiti Božjoj namjeri. Izgledom su bili različiti, a i njihove su biti bile različite. Na temelju obujma njihova djela ne možeš odrediti koji je od njih bio usavršen. Petar je nastojao proživjeti lik čovjeka koji ljubi Boga, biti netko tko je pokoran Bogu, netko tko je prihvatio orezivanje te netko tko je ispunio svoju dužnost stvorenog bića. Mogao se posvetiti Bogu, u cijelosti se predati u Božje ruke i biti Mu pokoran do smrti. Imao je takvu odlučnost, a to je i postigao. To je osnovni razlog zbog kojeg je njegov ishod naposljetku bio drugačiji od Pavlova. Djelo koje je Duh Sveti izvršio na Petru imalo je za cilj usavršiti ga, dok je Duh Sveti na Pavlu djelovao samo kako bi ga upotrijebio. To je zato što su se njih dvojica razlikovala po svojoj prirodi i gledištu koje je stajalo iza njihove težnje. Obojica su posjedovala djelo Duha Svetoga. Petar je to djelo primijenio na sebi, a ujedno ga je pružao i drugima. S druge strane, Pavao je cijelo djelo Duha Svetoga pružio drugima, a sâm od njega nije zadobio ništa. Stoga, iako je toliko godina doživljavao djelo Svetoga Duha, u Pavlu gotovo da nije bilo promjena. I dalje je bio gotovo u svojem prirodnom stanju i još je uvijek bio onaj stari Pavao. Tek nakon što je izdržao sve teškoće dugogodišnjeg rada, naučio je kako „djelovati” i što znači izdržljivost, ali je njegova stara priroda – njegova izuzetno natjecateljska i plaćenička priroda – ostala nepromijenjena. Ni poslije toliko godina rada nije spoznao svoju iskvarenu narav niti je odbacio tu svoju staru narav, što je i dalje bilo jasno uočljivo u njegovu radu. Jednostavno je imao više radnog iskustva, ali to beznačajno iskustvo samo po sebi nije ga moglo promijeniti niti je moglo izmijeniti njegov pogled na postojanje ili značaj njegova traganja. Iako je dugo godina radio za Krista i nikad više nije progonio Gospodina Isusa, spoznaja Boga u njegovu srcu ostala je nepromijenjena. To znači da nije djelovao kako bi se posvetio Bogu, već zato što je bio primoran raditi zarad svojeg budućeg odredišta. Naime, u početku je progonio Krista i nije Mu se podčinjavao; u duši je bio buntovnik koji se Kristu namjerno suprotstavljao i netko tko uopće nije poznavao djelo Duha Svetoga. Kad je njegovo djelo bilo pri kraju, još uvijek nije poznavao djelo Duha Svetoga i djelovao je isključivo prema svojem nahođenju i u skladu sa svojim karakterom, ne obraćajući nimalo pažnje na namjere Duha Svetoga. I stoga je njegova priroda bila neprijateljski nastrojena prema Kristu i nije se pokoravala istini. Takav čovjek, koji je napušten od djela Duha Svetoga, koji nije poznavao djelo Duha Svetoga i koji se također suprotstavljao Kristu – kako bi takva osoba mogla biti spašena? Može li čovjek biti spašen ili ne, ne ovisi o tome koliko djela obavlja ili koliko se posvećuje, već o tome poznaje li djelo Duha Svetoga, može li istinu provesti u djelo i tome je li gledište koje stoji iza njegove težnje u skladu s istinom.

Iako je Petar imao prirodna otkrivenja dok je slijedio Isusa, Petar je od samog početka bio netko tko se po svojoj prirodi bio spreman pokoriti Duhu Svetomu i težiti Kristu. Njegova pokornost Duhu Svetomu bila je čista: nije težio slavi i bogatstvu, već se namjerno pokoravao istini. Iako je triput zanijekao da poznaje Krista i iako je iskušavao Gospodina Isusa, ta neznatna ljudska slabost nije imala veze s njegovu prirodom, nije utjecala na njegovo buduće traganje i ne može biti dovoljan dokaz da je njegovo iskušavanje bilo djelo antikrista. Normalna ljudska slabost je nešto što je zajedničko svim ljudima na svijetu – očekuješ li da Petar bude drugačiji? Zar to što ljudi imaju određene stavove o Petru nije posljedica nekoliko gluposti koje je napravio? I zar ljudi ne obožavaju Pavla zbog količine djela koje je uradio i zbog toliko poslanica koje je napisao? Kako bi čovjek mogao proniknuti u ljudsku suštinu? Zar oni koji doista imaju razum ne mogu prozreti nešto tako beznačajno? Iako Petrova dugogodišnja bolna iskustva nisu zabilježena u Bibliji, to ne dokazuje da Petar nije imao stvarnih iskustava ili da nije bio usavršen. Kako čovjek može u cijelosti dokučiti Božje djelo? Biblijske zapise nije osobno birao Isus, već su ih sastavile kasnije generacije. Imajući to u vidu, nije li sve što je zapisano u Bibliji izabrano prema zamislima čovjeka? Osim toga, ishodi Petra i Pavla nisu izričito navedeni u poslanicama, stoga čovjek o njima sudi prema vlastitim shvaćanjima i prema svojim osobnim sklonostima. A budući da je Pavao obavio toliko djela i jer je njegov „doprinos” bio tako velik, zadobio je povjerenje masa. Ne usredotočuje li se čovjek samo na izvanjske stvari? Kako bi čovjek mogao proniknuti u ljudsku suštinu? Osim toga, Pavao je tisućama godina bio predmet štovanja, pa tko bi se usudio olako negirati njegovo djelo? Budući da je Petar bio samo ribar, kako bi njegov doprinos mogao biti tako uzvišen kao Pavlov? Sudeći po njihovim doprinosima, Pavao je trebao biti nagrađen prije Petra i upravo je on trebao prije zadobiti Božje odobravanje. Tko bi mogao pomisliti da će se Bog prema Pavlu ponijeti tako što će se samo poslužiti njegovim darovima kako bi on izvršavao djelo, dok će Petra usavršiti? Gospodin Isus nipošto nije od samog početka skovao planove za Petra i Pavla: naprotiv, jedan je usavršen, a drugi uposlen u skladu sa svojom urođenom prirodom. Dakle, ono što ljudi vide samo su čovjekovi vanjski doprinosi, dok Bog vidi čovjekovu suštinu, kao i put za kojim čovjek od početka traga i motive na kojima se njegovo traganje temelji. Ljudi osobu mjere prema svojim predodžbama i prema vlastitoj percepciji, ali konačni se cilj osobe ne određuje prema njezinim izvanjskim stvarima. I zato kažem da si nalik Petru ako od početka ideš putem uspjeha i ako je gledište koje stoji iza tvoje težnje od početka ispravno. Ali ako je put kojim koračaš put neuspjeha, bez obzira na cijenu koju plaćaš, tvoj će ishod ipak biti isti kao Pavlov. U svakom slučaju, tvoje odredište i tvoj uspjeh ili neuspjeh ovisit će o tome je li put kojim težiš ispravan ili nije, a ne o tvojoj predanosti ili cijeni koju plaćaš. Biti Petra i Pavla i ciljevi kojima su težili bili su različiti. Čovjek ne može otkriti te stvari, već ih samo Bog u cijelosti može spoznati. Jer ono što Bog vidi jest čovjekova suština, dok čovjek o svojoj biti ne zna ništa. Čovjek ne može sagledati bit u čovjeku ili njegov stvarni rast, stoga ne može prepoznati razloge Pavlova neuspjeha i Petrova uspjeha. Većina ljudi štuje Pavla, a ne Petra, zato što je Pavao upotrijebljen za javno djelo, koje čovjek može vidjeti, stoga ljudi prepoznaju Pavlova „dostignuća”. S druge strane, Petrova su iskustva čovjeku nevidljiva, a ono čime je on težio čovjeku je nedostižno, stoga je Petar čovjeku nezanimljiv.

Petar je usavršen kroz iskustvo orezivanja i oplemenjivanja. Rekao je: „U svakom trenutku moram udovoljavati Božjim namjerama. U svemu što radim samo nastojim udovoljiti Božjim namjerama te, iako me grdi ili mi sudi, sretan sam.” Petar je sve svoje dao Bogu, a njegovo djelo, riječi i cijeli život postojali su zarad ljubavi prema Bogu. Bio je netko tko je težio posvećenju, a što je više toga doživljavao, to je i ljubav prema Bogu rasla u dubini njegova srca. S druge strane, Pavao je djelovao samo prema van i, premda je i on marljivo djelovao, sve je to činio kako bi svoj posao obavio kako treba i tako stekao nagradu. Da je znao neće dobiti nagradu, odustao bi od svojeg djela. Petru je bilo stalo do istinske ljubavi u srcu, kao i do onog što je bilo praktično i ostvarivo. Nije brinuo o tome hoće li dobiti nagradu, već o tome hoće li njegova narav moći biti promijenjena. Pavlu je bilo stalo do toga da ulaže više truda u svoje djelovanje, bilo mu je stalo do djelovanja prema van i predanosti, kao i do doktrina izvan okvira onoga što normalni ljudi doživljavaju. Nimalo nije mario za promjene duboko u sebi niti za istinsku ljubav prema Bogu. Petrova su iskustva bila usmjerena na postizanje istinske ljubavi prema Bogu i istinske spoznaje Boga. Njegova su iskustva bila usmjerena na ostvarenje prisnijeg odnosa s Bogom i praktično proživljavanje. Pavlovo djelo izvršeno je zato što mu ga je Isus povjerio; izvršio ga je kako bi stekao ono za čime je žudio, ali ništa od toga nije imalo veze s njegovom spoznajom Boga i samoga sebe. Jedina svrha njegova djela bila je izbjeći grdnju i sud. Petar je težio čistoj ljubavi, dok je Pavao težio kruni pravednosti. Petar je iskusio mnoge godine djelovanja Duha Svetoga, imao je praktično znanje o Kristu, a osim toga je i temeljito poznavao samoga sebe. Stoga je njegova ljubav prema Bogu bila čista. Dugogodišnjim pročišćenjem njegovo je znanje o Isusu i o životu unaprijeđeno, a njegova je ljubav bila bezuvjetna ljubav, proaktivna ljubav; nije tražio ništa zauzvrat niti se nadao bilo kakvoj koristi. Pavao je mnogo godina djelovao, ali nije imao veliko znanje o Kristu, a također je i o samome sebi znao žalosno malo toga. Naprosto nije imao ljubavi prema Kristu, a njegovo djelo i staza kojom je trčao imali su za cilj da na kraju bude ovjenčan lovorikama. Ono za čime je težio bila je najsjajnija kruna, a ne najčišća ljubav. Nije aktivno težio, već pasivno; nije ispunjavao svoju dužnost, već je na težnju bio primoran nakon što ga je obuzelo djelo Duha Svetoga. Dakle, njegova težnja ne dokazuje da je on bio stvoreno biće u skladu s mjerilom – Petar je bio stvoreno biće koje je bilo u skladu s mjerilom i obavljalo svoju dužnost. Čovjek misli da svi koji Bogu daju svoj doprinos trebaju dobiti nagradu i da je, što je doprinos veći, tim prirodnije i ispravnije da budu Bogu po volji. Čovjekovo gledište u biti je transakcijsko, a on ne nastoji aktivno ispunjavati svoju dužnost stvorenog bića. Iz Božje perspektive, što više ljudi teže istinskoj ljubavi i potpunoj poslušnosti prema Njemu, što ujedno znači da nastoje ispuniti svoju dužnost Božjih stvorenja, to su više u stanju zadobiti Božje odobravanje. Božji je stav zahtijevati od čovjeka da vrati svoju prvotnu dužnost i status. Čovjek je stvoreno biće, stoga svoja ograničenja ne bi trebao prekoračiti postavljanjem zahtjeva pred Boga niti bi trebao činiti išta drugo osim ispunjavati svoju dužnost stvorenog bića. Pavlu i Petru odredišta su odmjerena na temelju toga jesu li mogli ispuniti svoju dužnost stvorenih bića, a ne prema veličini njihova doprinosa. Odredišta su im određena prema onome čime su težili od početka, a ne prema opsegu djela koje su obavili ili prema tome kako su ih drugi ljudi procijenili. Dakle, put do uspjeha čini težnja aktivno obavljati dužnost stvorenog bića; put težnje istinskoj ljubavi prema Bogu najispravniji je put; težnja promjenama vlastite stare naravi i težnja čistoj ljubavi prema Bogu put je uspjeha. Takav je put uspjeha put oporavka izvorne dužnosti i izvorne pojave stvorenog bića. To je put oporavka, a ujedno je i svrha cjelokupnog Božjeg djela od početka do kraja. Ako je čovjekovo traganje ukaljano pretjeranim osobnim zahtjevima i iracionalnim čežnjama, a učinak koji postiže nisu promjene u čovjekovoj naravi, tada je to u neskladu s djelom obnove. To je u suprotnosti s djelom oporavka. To bez sumnje nije djelo koje obavlja Duh Sveti, što je ujedno i dokaz da Bog ne odobrava takvu težnju. A kakav je značaj traganja koje Bog ne odobrava?

Djelo koje je obavio Pavao odvijalo se pred čovjekovim očima, ali koliko je njegova ljubav prema Bogu bila čista i koliko je on u dubini srca ljubio Boga – takve stvari čovjek ne može vidjeti. Čovjek može samo vidjeti djelo koje je on obavio, na temelju čega zna da ga je zacijelo Duh Sveti upotrijebio, stoga misli da je Pavao bio bolji od Petra i da je njegovo djelo uzvišenije jer je mogao potpomagati crkve. Petar se oslanjao samo na svoja osobna iskustva, a svojim povremenim djelovanjem zadobio je svega nekolicinu ljudi te je napisao tek nekoliko manje poznatih poslanica. Ali tko zna kolika je bila ljubav prema Bogu u dubini njegova srca? Pavao je dan za danom radio za Boga: sve dok je bilo posla koji treba obaviti, on ga je obavljao. Osjećao je da tako može steći krunu i udovoljiti Bogu, no dok je obavljao svoje djelo, nije tragao za načinima da promijeni samoga sebe. Petar je, pak, osjećao nelagodu zbog svega u svojem životu što nije udovoljavalo Božjim namjerama. Ako nešto ne bi udovoljilo Božjim namjerama, on bi osjetio kajanje i potražio bi odgovarajući način da udovolji Božjem srcu. Čak i u najsitnijim i najbeznačajnijim aspektima svojeg života od sebe je i dalje zahtijevao udovoljiti Božjim namjerama. Ništa manje zahtjevan nije bio ni kad je riječ o njegovoj staroj naravi, a od sebe je uvijek strogo zahtijevao proniknuti dublje u istinu. Pavao je težio samo površnom ugledu i statusu. Nastojao je ostaviti dojam pred ljudima i nije težio dubljem napredovanju u ulasku u život. Bilo mu je stalo do doktrine, a ne do stvarnosti. Neki ljudi kažu: „Budući da se Pavao toliko trudio za Boga, zašto ga se Bog nije sjetio? I zašto je Petar usavršen, kad nije učinio mnogo za Boga i nije dao velik doprinos crkvama?” Petar je Boga ljubio u određenoj mjeri, što je Bog želio; jedino takvi ljudi imaju svjedočanstvo. A što je s Pavlom? U kojoj je mjeri Pavao ljubio Boga? Znaš li to? Radi čega je obavljeno Pavlovo djelo? A radi čega je obavljeno Petrovo djelo? Petar nije obavio mnogo djela, ali znaš li što mu je bilo u dubini srca? Pavlovo se djelo odnosilo na pomoć i podršku crkvama. Ono što je Petar iskusio bile su promjene u životnoj dispoziciji; iskusio je ljubav prema Bogu. Budući da su ti sada poznate razlike u njihovim bitima, možeš zaključiti tko je od njih dvojice na kraju krajeva istinski vjerovao u Boga, a tko ne. Jedan od njih iskreno je ljubio Boga, a drugi nije iskreno ljubio Boga; jedan je doživio promjene u svojoj naravi, drugi nije; jedan je služio ponizno i ljudima nije bio lako uočljiv, a drugoga su ljudi obožavali i bio je na izvrsnom glasu; jedan je težio posvećenju, dok drugi nije i, premda nije bio nečist, njegova ljubav nije bila čista; jedan je posjedovao istinsku ljudskost, a drugi nije; jedan je posjedovao razum stvorenog bića, dok drugi nije. Takve su razlike u bitima Pavla i Petra. Put kojim je Petar hodio bio je put uspjeha, što je bio put postizanja oporavka normalne ljudskosti i oporavka dužnosti stvorenog bića. Petar predstavlja sve one koji su uspješni. Put kojim je Pavao hodio bio je put neuspjeha, stoga Pavao predstavlja sve one koji se samo naizgled podčinjavaju i daju, a nemaju iskreno srce koje ljubi Boga. Pavao predstavlja sve one koji ne posjeduju istinu. Vjerujući u Boga, Petar Mu je nastojao u svemu udovoljavati i nastojati pokoriti se svemu što dolazi od Boga. Ne izustivši ni jednu pritužbu, bio je u stanju prihvatiti grdnju i sud, kao i pročišćenje, patnju i život bez ičega. Ništa od toga nije moglo izmijeniti njegovo srce koje ljubi Boga. Nije li to bila vrhunska ljubav prema Bogu? Zar time nije bila ispunjena dužnost stvorenog bića? Bilo da se radi o grdnji, sudu ili patnji, možeš biti pokoran do smrti, a upravo je to ono što stvoreno biće treba postići, to je čistoća ljubavi prema Bogu. Ako čovjek to može postići, onda je on stvoreno biće koje je u skladu s mjerilom i ne postoji ništa što bi bolje udovoljilo namjere Stvoritelja. Zamisli da možeš raditi za Boga, ali Mu se ipak ne pokoravaš niti Ga možeš iskreno ljubiti. Tako ne samo što ne bi ispunio dužnost stvorenog bića, već bi te Bog osudio zato što si netko tko ne posjeduje istinu, netko tko nije u stanju biti pokoriti se Bogu i koji se buni protiv Njega. Stalo ti je samo do toga da radiš za Boga, ali ne i do toga da provodiš istinu u djelo ili da spoznaš samoga sebe; ne razumiješ Stvoritelja niti Ga poznaješ, ne pokoravaš se Stvoritelju niti Ga ljubiš, netko si tko je urođeno buntovan prema Bogu. Zbog toga takvi ljudi Stvoritelju nisu mili.

Neki kažu: „Pavao je obavio ogroman posao, ogromno je breme ponio zarad crkava i mnogo im je koristio. Doba milosti punih se 2000 godina održavalo na trinaest Pavlovih poslanica, od kojih je značajnije jedino Četveroevanđelje. Tko bi se s njim mogao usporediti? Ivanovo Otkrivenje nitko ne može dešifrirati, dok Pavlove poslanice pružaju život, a djelo koje je obavio bilo je od koristi crkvama. Tko bi drugi mogao tako nešto postići? A koje je djelo Petar obavio?” Kad čovjek ocjenjuje druge, on to čini prema njihovu doprinosu. Kad Bog ocjenjuje čovjeka, On to čini na temelju čovjekove prirode. Među onima koji teže životu Pavao je bio netko tko nije poznavao vlastitu suštinu. On nipošto nije bio ni skroman ni pokoran niti je imao nikakvu spoznaju svoje biti, koja je bila suprotstavljena Bogu. Dakle, bio je netko tko nije prošao kroz podrobna iskustva i netko tko istinu nije proveo u djelo. Petar je bio drugačiji. Imao je spoznaju o svojim nesavršenostima, slabostima i svojoj iskvarenoj naravi stvorenog bića, što znači da je imao praktični put promjene svoje naravi; nije bio od onih koji imaju samo doktrinu, ali ne posjeduju stvarnost. Oni koji se mijenjaju jesu novi ljudi koji su spašeni, to su oni koji su u skladu s mjerilom i koji teže istini. Ljudi koji se ne mijenjaju oni su koji ostaju u svojem prirodnom stanju i ostaju isti stari ljudi; to su oni koji nisu spašeni, odnosno oni koje Bog prezire. Bog ih neće upamtiti, ma koliko bilo njihovo djelo. Kad to usporediš sa svojim traganjem, trebalo bi samo po sebi biti očigledno jesi li isti kao Petar ili kao Pavao. Ako u tvojoj težnji još uvijek nema istine, ako si ti čak i danas ohol i drzak kao Pavao, i jednako hvalisav kao on, onda si, bez sumnje, neuspješni izrod. Ako težiš onako kako je Petar težio, ako težiš praktičnom djelovanju i istinskim promjenama te nisi ohol ni samovoljan, već težiš ispuniti svoju dužnost, onda ćeš biti stvoreno biće koje može ostvariti pobjedu. Pavao nije poznavao svoju bit i iskvarenost, a još je manje poznavao svoje buntovništvo. Nikad nije spomenuo svoje prezira vrijedno protivljenje Kristu niti se pretjerano kajao. Ponudio je samo kratko objašnjenje, a duboko u srcu nije se u cijelosti podčinio Bogu. Iako je na putu za Damask pao na zemlju, nije se preispitao iz dubine svojeg srca. Zadovoljio se time što je nastavio djelovati, a spoznaju samoga sebe i promjenu svoje stare naravi nije smatrao najvažnijim problemima. Bio je zadovoljan što je govorio istinu, što je potpomažući druge liječio vlastitu savjest i što više nije progonio Isusove učenike da bi se utješio i oprostio sebi grijehe iz prošlosti. Cilj kojem je težio bio je samo buduća kruna i prolazno djelo; cilj kojem je težio bilo je obilje milosti. Nije težio dovoljnoj istini niti je težio prodrijeti dublje u istinu koju prije nije razumio. Stoga se može reći da je njegovo znanje o sebi bilo lažno i da nije prihvatio grdnju i sud. To što je mogao djelovati ne znači da je posjedovao znanje o vlastitoj prirodi ili biti; bio je usredotočen isključivo na vanjsko praktično djelovanje. Štoviše, ono čemu je težio nije bila promjena, već znanje. Njegovo je djelo u potpunosti nastalo kao rezultat Isusova ukazanja na putu za Damask. To nije bilo nešto što je on prvotno sâm odlučio učiniti niti je to djelo obavljao nakon što je prihvatio orezivanje svoje stare naravi. Bez obzira na to kako je djelovao, njegova se stara narav nije mijenjala, tako da svojim djelom nije iskupio grijehe iz prošlosti, već je samo odigrao izvjesnu ulogu među crkvama tog vremena. Takav čovjek, čija se stara narav nije mijenjala – to jest čovjek koji nije zadobio spasenje i kojemu je, štoviše, nedostajalo istine – bio je krajnje nesposoban postati jedan od onih koje je Gospodin Isus prihvatio. On nije bio netko tko je prema Isusu Kristu bio pun ljubavi i straha niti je bio vičan u traganju za istinom, a ponajmanje je bio netko tko je tragao za otajstvom utjelovljenja. Bio je tek netko tko je vješt u sofistici, tko nije uzmicao ni pred kim višim od sebe i ni pred kim tko je posjedovao istinu. Zavidio je istinama i ljudima koji su mu se suprotstavljali ili prema njemu bili neprijateljski nastrojeni, radije se priklanjajući učenim ljudima uzvišenog lika i temeljitog znanja. Nije se volio družiti sa siromasima koji su tražili istiniti put i koji nisu voljeli ništa osim istine, nego je radije birao uglednike iz vjerskih organizacija koji su govorili samo o doktrinama i posjedovali bogato znanje. Nije gajio ljubav prema novom djelu Duha Svetoga i nije mario za pokret novog djela Duha Svetoga. Naprotiv, bio je naklonjen pravilima i doktrinama uzvišenijima od općih istina. Na temelju svoje urođene suštine i cjeline onoga čemu je težio on ne zaslužuje da se nazove kršćaninom koji traga za istinom, a kamoli vjernim slugom u Božjoj kući, jer je bio previše licemjeran, a njegovo je buntovništvo bilo preveliko. Iako je poznat kao sluga Gospodina Isusa, on uopće nije bio dostojan zakoračiti kroz vrata nebeskog kraljevstva jer se njegovi postupci ne mogu nazvati pravednima od početka do kraja. Možemo ga promatrati samo kao nekoga tko je bio licemjeran i činio nepravdu, ali je ujedno ipak radio za Krista. Premda se ne može kazati da je bio zao, sasvim ga je prikladno nazvati čovjekom koji je činio nepravdu. Iako je učinio mnoga djela, o njemu se ne smije suditi na temelju količine, već isključivo na temelju kvalitete i biti obavljenog djela. Jedino se tako može dokučiti prava istina o njemu. Uvijek je vjerovao: „Sposoban sam djelovati i bolji sam od većine ljudi; više od ikoga drugog vodim računa o bremenu gospodnjem i nitko se ne kaje tako duboko kao ja jer velika me svjetlost obasjala i vidio sam veliku svjetlost, stoga je moje kajanje dublje od ičijeg drugog.” Takve je misli u to vrijeme nosio u srcu. Na kraju svojeg djela Pavao je rekao: „Bitku sam izborio, trku dovršio i vijenac pravednosti pripravljen je za mene.” Njegova borba, djelo i smjer kojim je išao imali su za cilj jedino stjecanje krune pravednosti, a njegovo napredovanje nije bilo aktivno. Iako svoje djelo nije obavljao površno, može se reći da je svoje djelo obavljao samo kako bi se iskupio za počinjene greške, kako bi se opravdao pred optužbama vlastite savjesti. Nadao se samo da će što prije dovršiti svoje djelo, doći do kraja svojeg puta i što prije izboriti svoju bitku kako bi što prije stekao krunu pravednosti za kojom je čeznuo. Nije čeznuo da se kroz svoja iskustva i istinsku spoznaju susretne s Gospodinom Isusom, već da što prije dovrši svoje djelo kako bi za obavljeno djelo dobio nagradu kad se sretne s Gospodinom Isusom. Svojim se djelom služio kako bi se utješio i kao nekom vrstom razmjene, nadajući se da će ga u budućnosti zamijeniti za krunu. Ono čemu je težio nije bila istina ni Bog, već samo kruna. Kako bi takva potraga mogla biti vrijedna? Njegova pobuda, njegovo djelo, cijena koju je platio i sve što je žrtvovao – sve je to bilo prožeto njegovim čudesnim fantazijama, a on je djelovao sasvim u skladu s vlastitim željama. U čitavom njegovu djelu nije bilo ni trunke volje u cijeni koju je platio; on je to činio samo radi razmjene. Njegove žrtve nisu bile dragovoljno prinesene radi njegove dužnosti, nego su bile dragovoljno prinesene kako bi ostvario svoj cilj razmjene. Vrijede li takve žrtve išta? Tko bi odobrio njegove nečiste žrtve? Koga uopće zanimaju takve žrtve? Njegovo je djelo bilo ispunjeno snovima o budućnosti, bilo je prepuno predivnih planova, ali nije sadržavalo put do promjene ljudske naravi. Bio je prepun lažne dobrohotnosti; njegovo djelo nije pružalo život, već je bilo hinjeno oplemenjivanje; bilo je transakcijsko. Kako bi takvo djelo moglo izvesti čovjeka na put povratka svojoj prvotnoj dužnosti?

Sve čemu je Petar težio bilo je u skladu s Božjim namjerama. Težio je udovoljiti Božjim namjerama i, čak i ako je morao podnositi teškoće i nevolje, i dalje je bio voljan udovoljiti Božjim namjerama. Nema bolje težnje za čovjeka koji vjeruje u Boga. Ono čemu je Pavao težio bilo je ukaljano njegovim tijelom, njegovim predodžbama i njegovim planovima i spletkama. On nipošto nije bio stvoreno biće koje je u skladu s mjerilom; on nije bio netko tko je nastojao udovoljiti Božjim namjerama. Petar je težio prepustiti se na milost Božjih orkestracija i, premda djelo koje je obavio nije bilo veliko, motivi njegove težnje i put kojim je išao bili su ispravni; to jest, iako nije uspio pridobiti mnogo ljudi, mogao je težiti putu istine. Stoga se za njega može reći da je bio stvoreno biće koje je u skladu s mjerilom. Ti bi danas, čak i ako nisi djelatnik, trebao moći ispuniti dužnost stvorenog bića i težiti tome da sve prepustiš Božjim orkestracijama. Trebao bi se moći pokoriti svemu što Bog kaže i iskusiti sve vrste nedaća i oplemenjivanja te bi, unatoč svojoj slabosti, i dalje trebao moći iskreno ljubiti Boga. Ljudi koji preuzimaju odgovornost za svoj život spremni su ispuniti dužnost stvorenog bića, a gledište koje stoji iza težnje takvih ljudi ispravno je. Takvi su ljudi potrebni Bogu. Ako si obavio mnogo djela i drugi su od tebe primili smjernice, ali pritom nisi promijenio samog sebe, ni o čemu nisi svjedočio niti si stekao pravo iskustvo, tako da potkraj života ništa od onoga što si učinio ne nosi u sebi svjedočanstvo, jesi li ti onda netko tko se promijenio? Jesi li netko tko traga za istinom? Duh Sveti svojevremeno te upotrijebio, ali je pritom upotrijebio samo onaj tvoj dio koji je mogao biti upotrijebljen za obavljanje posla, a tvoj neupotrebljivi dio nije koristio. Da si težio promjenama, Duh Sveti bi te tijekom upotrebe postupno usavršio. Međutim, Duh Sveti nije u potpunosti odgovoran za to hoćeš li na kraju biti zadobiven ili nećeš – to ovisi o tome kako ćeš težiti. Ako nema promjena u tvojoj osobnoj naravi, to je zato što je gledište koje stoji iza tvoje težnje pogrešno. Ako ti nije dodijeljena nagrada, to je tvoj problem, jer ti sam nisi provodio istinu u djelo i nisi sposoban zadovoljiti Božje namjere. Dakle, ništa nije važnije od tvojih osobnih iskustava i ništa nije kritičnije od tvojeg osobnog ulaska! Neki će naposljetku reći: „Toliko sam djela obavio za Tebe i, premda možda nisam ništa postigao, trpio sam poteškoće. Zar me ne možeš jednostavno pustiti u raj kako bih uživao u plodovima života?” Moraš znati kakve ljude želim; prljavima nije dopušteno ući u kraljevstvo, prljavima nije dopušteno okaljati svetu zemlju. Iako si možda obavio mnogo djela i mnogo godina djelovao, na kraju si i dalje ostao odvratno prljav, a to što želiš zakoračiti u Moje kraljevstvo Nebeskom je zakonu nepodnošljivo! Od stvaranja svijeta do danas nikad nisam ponudio tako lak pristup Mojem kraljevstvu onima koji mi se umiljavaju. To je nebesko pravilo koje nitko ne može prekršiti! Moraš težiti životu. Oni koji će danas biti usavršeni iste su vrste kao Petar: oni su ti koji teže promjenama u vlastitoj naravi, koji su voljni svjedočiti o Bogu i ispuniti svoju dužnost stvorenog bića. Samo će takvi ljudi biti usavršeni. Ako samo gledaš kako dobiti nagradu, a ne težiš promijeniti svoju život-narav, sav će tvoj trud biti uzaludan – to je nepromjenjiva istina!

Iz razlike u Petrovoj i Pavlovoj biti trebaš shvatiti da je uzaludan trud onih koji ne teže za životom. Vjerujući u Boga i slijedeći Boga, moraš imati srce koje ljubi Boga, moraš odbaciti svoju iskvarenu narav, moraš težiti udovoljavanju Božjim namjerama i moraš ispuniti dužnost stvorenog bića. Budući da vjeruješ u Boga i slijediš Ga, trebao bi Mu dati sve, a ne praviti osobne izbore ili postavljati osobne zahtjeve, i trebao bi postići udovoljenje Božjim namjerama. Budući da si stvoreno ljudsko biće, trebao bi se pokoriti Gospodinu koji te stvorio jer ti sâm po sebi nisi sposoban upravljati sobom i nemaš urođenu sposobnost upravljati vlastitom sudbinom. Budući da si ti osoba koja vjeruje u Boga, trebao bi težiti posvećenju i promjeni. Budući da si stvoreno biće, trebao bi se pridržavati svoje dužnosti, držati se svojeg mjesta i ne smiješ prekoračiti svoju dužnost. To ne služi tome da te ograniči niti da te potisne kroz doktrinu, već je upravo put kojim možeš obavljati svoju dužnost, a nju mogu i trebaju obavljati svi koji čine pravednost. Ako usporediš biti Petra i Pavla, znat ćeš kako trebaš težiti. Od dva puta kojima su hodili Petar i Pavao, jedan je put usavršavanja, a drugi je put eliminiranja; Petar i Pavao predstavljaju dva različita puta. Iako su obojica primila djelo Duha Svetoga, obojica zadobila prosvjetljenje i osvjetljenje Duha Svetoga, i obojica prihvatila ono što im je povjerio Gospodin Isus, plod koji su nosili u sebi nije bio isti: jedan je uistinu nosio plod, a drugi nije. Iz njihovih biti, iz djela koje su obavili, onoga što su javno izrazili i iz njihovih krajnjih ishoda, ti bi trebao shvatiti kojim putem trebaš krenuti, koji put trebaš izabrati da njime dalje hodiš. Oni su hodali dvama različitim putevima. Pavao i Petar bili su srž svakog od tih puteva, tako da su od samog početka smatrani primjerima. Koje su ključne točke Pavlova iskustva i zašto on nije uspio? Koje su ključne točke Petrova iskustva i kako je on doživio usavršavanje? Ako usporedite do čega im je bilo stalo, znat ćete koju točno vrstu osobe Bog želi, kakve su Božje namjere, kakva je narav Božja, koja vrsta osobe će na kraju biti usavršena, a i koja vrsta osobe neće biti usavršena. Znat ćete kakva je narav onih koji će biti usavršeni i kakva je narav onih koji neće biti usavršeni – ta pitanja biti mogu se vidjeti u iskustvima Petra i Pavla. Bog je stvorio sve stvari te samim tim čini da sve što je stvorio dođe pod Njegovu vlast i pokori se Njegovoj vlasti; On će vladati svim stvarima, tako da su sve stvari u Njegovim rukama. Sve što je Bog stvorio, uključujući životinje, biljke, ljudski rod, planine i rijeke, kao i jezera, sve mora doći pod Njegovu vlast. Sve stvari na nebu i na zemlji moraju doći pod Njegovu vlast. One ne mogu imati izbora i sve se moraju pokoriti Njegovoj orkestraciji. Tako je Bog odlučio i to je autoritet Božji. Bog vlada nad svime, čini da sve bude uređeno i svrstano po rangu, dodjeljuje im poseban položaj u skladu s Božjom željom. Ma koliko veliko bilo, ništa ne može nadmašiti Boga, sve stvari služe čovječanstvu stvorenom od Boga i nijedna se stvar ne usuđuje buniti protiv Boga niti od Njega nešto zahtijevati. Zato i čovjek, kao stvoreno biće, mora obavljati i dužnost čovjeka. Bez obzira na to je li on gospodar ili upravitelj svega stvorenog, bez obzira na to koliko je visok položaj čovjeka u odnosu na sve ostale stvari, on je i dalje sićušno ljudsko biće pod Božjom vlašću; nije ništa više od sićušnog ljudskog bića, stvorenog bića koje nikad neće biti iznad Boga. Kao stvoreno biće čovjek treba nastojati spoznati Stvoritelja i ispuniti dužnost stvorenog bića i, što je najvažnije, nastojati ljubiti Boga bez donošenja ikakvih drugih izbora, jer Bog je dostojan čovjekove ljubavi. Oni koji teže tome da ljube Boga ne bi trebali težiti nikakvoj osobnoj koristi ni osobnim nadama; to je najispravniji način težnje. Ako je istina ono čemu težiš, ako je istina ono što primjenjuješ i ako je promjena tvoje naravi ono što postižeš, onda je put kojim koračaš ispravan. Ako težiš tjelesnim blagodatima, ako u praksi primjenjuješ istinu vlastitih predodžbi, ako se tvoja narav nimalo ne mijenja i nisi nimalo pokoran utjelovljenom Bogu te još uvijek živiš u nejasnoći, ono čemu težiš zasigurno će te odvesti u pakao, jer put kojim hodiš put je neuspjeha. Hoćeš li biti usavršen ili eliminiran ovisi o tvojoj vlastitoj težnji, što također znači da uspjeh ili neuspjeh ovisi o putu kojim čovjek ide.