Većina ljudi vjeruje u Boga radi svojeg budućeg odredišta ili privremenog užitka. Oni koji nisu prošli kroz obračunavanje vjeruju u Boga da bi ušli u raj i primili nagrade. Oni ne vjeruju u Boga da bi bili usavršeni niti kako bi ispunili dužnost Božjeg stvorenja. To znači da većina ljudi ne vjeruje u Boga kako bi ispunila svoje obaveze ili ispunila svoju dužnost. Rijetki ljudi vjeruju u Boga da bi živjeli smislenim životom, a nitko ne vjeruje da bi čovjek, s obzirom na to da je živ, trebao ljubiti Boga zato što su tako odredila Nebesa, a prihvatila zemlja, kao i zato što je to prirodni čovjekov poziv. Stoga, iako razni ljudi teže vlastitim ciljevima, cilj njihova traganja i motivacija na kojoj se ono temelji isti su za sve ljude i, štoviše, većina njih ima otprilike iste predmete obožavanja. Tijekom posljednjih nekoliko tisućljeća mnogi su vjernici umrli, a mnogi od njih nakon smrti ponovo su se rodili. Za Bogom ne traga samo jedan čovjek ili dvoje ljudi, pa čak ni tisuću ili dvije tisuće njih, ali većina tih ljudi za Bogom traga radi osobnih izgleda ili veličanstvenih nada za budućnost. Oni koji su odani Kristu iznimno su rijetki. Mnogi su pobožni vjernici ionako umrli uhvaćeni u vlastite mreže, a, osim toga, broj ljudi koji su pobijedili je zanemariv. Ljudima su i danas nepoznati razlozi njihova neuspjeha, kao i tajne njihove pobjede. Ljudi koji su opsjednuti traganjem za Kristom još uvijek nisu dočekali trenutak iznenadnog uvida niti su uistinu shvatili ova otajstva jer naprosto ne posjeduju znanje. Iako je njihovo traganje mukotrpno, put kojim koračaju nije put uspjeha, već put neuspjeha kojim su nekoć hodili njihovi prethodnici. Zar oni stoga ne hode putem koji vodi u tamu, bez obzira na to kako tragaju? Zar to što stječu nisu gorki plodovi? Prilično je teško predvidjeti hoće li ljude koji oponašaju one koji su u prošlim vremenima uspjeli naposljetku snaći sreća ili nesreća. Koliko su onda tek lošiji izgledi onih koji tragaju koračajući stopama neuspješnih? Zar njihove šanse za neuspjeh nisu još veće? Kakva je vrijednost puta kojim koračaju? Ne trate li uzalud svoje vrijeme? Bez obzira na to uspijevaju li ljudi u svojoj potrazi ili ne, njihov uspjeh i neuspjeh nisu određeni time što oni tragaju kako im se prohtije, već za to, ukratko, postoji razlog.

Najosnovniji uvjet čovjekove vjere u Boga jesu pošteno srce, potpuna posvećenost i istinska poslušnost. Čovjeku je najteže dati sav svoj život u zamjenu za istinsku vjeru, putem koje može steći cjelovitu istinu i ispuniti svoju dužnost Božjeg stvorenja. Onima koji trpe neuspjeh to je nedostižno, a još je manje dostižno onima koji ne mogu pronaći Krista. Zato što čovjeku potpuna posvećenost Bogu ne leži, zato što nije spreman ispuniti svoju dužnost prema Stvoritelju, zato što je vidio istinu, ali je izbjegava i korača svojim putem, zato što uvijek traga idući stopama onih koji u tome nisu uspjeli i zato što uvijek prkosi Nebu, čovjek je zbog svega toga uvijek neuspješan, stalno nasjeda na Sotonine trikove i biva uhvaćen u vlastitu mrežu. Zato što čovjek ne poznaje Krista, zato što nije vičan razumjeti i doživjeti istinu, zato što previše obožava Pavla i pretjerano žudi za nebesima, zato što stalno traži da se Krist njemu pokorava i naređuje Bogu, zbog svega toga čak su i velikani među ljudima, kao i oni koji su kroz svašta prošli, ipak samo smrtnici, koji još uvijek umiru tijekom Božje grdnje. O takvim ljudima mogu reći samo da umiru tragičnom smrću i da posljedica koju trpe – njihova smrt – nije neopravdana. Nije li njihov neuspjeh još teže podnošljiv iz perspektive Nebeskog zakona? Istina dolazi iz svijeta ljudi, ali je ipak Krist taj koji tu istinu pronosi među ljudima. Ona potječe od Krista, odnosno od samog Boga, a čovjek za tako nešto nije sposoban. Ipak, Krist ljudima samo pruža istinu; On ne odlučuje o tome hoće li čovjek biti uspješan u svojoj potrazi za istinom. Iz toga slijedi da uspjeh i neuspjeh u istini u potpunosti ovise o čovjekovu traganju. Čovjekov uspjeh i neuspjeh u istini nikad nisu imali nikakve veze s Kristom, već su određeni čovjekovim traganjem. Čovjekovo odredište te njegov uspjeh i neuspjeh ne mogu se svaliti na Boga kako bi ih On Sâm nosio kao Svoje breme jer to nije stvar Sâmoga Boga, već se izravno odnosi na dužnost koju Božja stvorenja trebaju izvršiti. Većina ljudi zna ponešto o Pavlovu i Petrovu traganju i odredištu, ali ljudi znaju samo njihove ishode, ali ne znaju tajnu koja stoji iza Petrova uspjeha ili manjkavosti koje su dovele do Pavlova neuspjeha. Dakle, ako ste potpuno nesposobni razabrati bit njihova traganja, onda će i traganje većine vas biti neuspješno, a čak i ako nekolicina vas uspije, vaš uspjeh ipak neće biti ravan Petrovu. Ako je put tvojeg traganja ispravan, možeš se nadati uspjehu, ali ako je put kojim koračaš u potrazi za istinom pogrešan, zauvijek ćeš biti neuspješan i proći ćeš kao Pavao.

Petar je bio taj koji je usavršen. Tek nakon što je iskusio grdnju i sud te tako stekao čistu ljubav prema Bogu, bio je u cijelosti bio usavršen; put kojim je hodio bio je put usavršavanja. To znači da je Petar od samog početka koračao pravim putem i da je motiv njegove vjere u Boga bio ispravan, zbog čega je postao netko tko je usavršen i tko korača novim putem, kojim čovjek nikad prije nije hodio. S druge strane, put kojim je Pavao od početka išao bio je put suprotstavljanja Kristu, a to što je nekoliko desetljeća radio za Krista samo je posljedica toga što je Duh Sveti njega, njegove talente i sve njegove vrline htio upotrijebiti za Svoje djelo. On je bio samo čovjek kojeg je Duh Sveti upotrijebio, a upotrijebljen je ne zato što je Isus blagonaklono gledao na njegovu ljudskost, već zbog svojih talenata. Za Isusa je mogao raditi zato što je bio oboren, a ne zato što je to rado činio. Mogao je obaviti takvo djelo zato što ga je Duh Sveti prosvijetlio i usmjeravao, a djelo koje je obavio ni u kojem slučaju nije predstavljalo njegovo traganje ili njegovu ljudskost. Pavlovo je djelo predstavljalo djelo sluge, što znači da je obavio djelo apostola. Međutim, Petar je bio drugačiji: i on je obavljao neka djela; ne tako velika kao Pavlova, ali je u svojem djelu težio vlastitom ulasku i njegovo se djelo razlikovalo od Pavlova. Petrovo djelo bilo je ispunjenje dužnosti Božjeg stvorenja. Nije djelovao u ulozi apostola, već je djelovao tragajući za ljubavlju prema Bogu. Pavlovo djelo u sebi je sadržavalo i njegovu osobnu potragu: njegovo je traganje bilo motivirano isključivo njegovim nadama za budućnost i željom za dobrim odredištem. U svojem djelu nije prihvaćao pročišćenje, podrezivanje i obračunavanje. Vjerovao je da će ga, sve dok djelo koje obavlja udovoljava želji Božjoj i dok je sve što radi ugodno Bogu, na kraju čekati nagrada. U njegovu djelu nije bilo osobnih iskustava – ono je samo sebi bilo svrha i nije se obavljalo radi traganja za promjenom. Sve se u njegovu djelu svodilo na transakciju i ono nije sadržavalo ništa od dužnosti ili pokornosti Božjeg stvorenja. U obavljanju tog djela Pavlova stara narav nimalo se nije promijenila. Njegovo se djelo svodilo samo na služenje drugima i nije moglo dovesti do promjene njegove naravi. Pavao je svoje djelo obavljao izravno, bez prethodnog usavršavanja ili obračunavanja, a bio je motiviran nagradom. Petar je bio drugačiji: bio je podvrgnut podrezivanju i obračunavanju, a bio je podvrgnut i pročišćenju. Cilj i motiv Petrova djela suštinski su se razlikovali od cilja i motiva Pavlova djela. Iako Petar nije obavio mnogo djela, njegova je narav doživjela mnoge promjene, a ono čemu je težio bila je istina i stvarna promjena. Njegovo djelo nije bilo samo sebi svrha. Iako je Pavao obavio mnogo djela, sve je to bilo djelo Duha Svetoga, a premda je surađivao u tom djelu, Pavao ga nije iskusio. To što je Petar obavio mnogo manje djela samo je posljedica toga što Duh Sveti nije u tolikoj mjeri djelovao kroz njega. Količina njihova djela nije odlučivala o tome hoće li oni biti usavršeni; jedan je težio da bude nagrađen, a drugi da ostvari krajnju ljubav prema Bogu i ispuni svoju dužnost Božjeg stvorenja, do te mjere da može proživjeti prelijepu sliku i tako udovolji Božjoj želji. Izgledom su bili različiti, a i njihove su biti bile različite. Na temelju obujma njihova djela ne možeš odrediti tko je od njih bio usavršen. Petar je nastojao proživjeti lik čovjeka koji ljubi Boga, biti netko tko je poslušan Bogu, netko tko je prihvatio obračunavanje i podrezivanje te netko tko je ispunio dužnost Božjeg stvorenja. Mogao se posvetiti Bogu, u cijelosti se predati u Božje ruke i biti Mu poslušan do smrti. Bio je odlučan to učiniti i, štoviše, to je i postigao. To je osnovni razlog zbog kojeg je naposljetku njegov kraj bio drugačiji od Pavlova. Djelo koje je Duh Sveti obavio u Petru imalo je za cilj usavršiti ga, dok je Duh Sveti u Pavlu djelovao samo kako bi ga upotrijebio. To je zato što su se njih dvojica razlikovala po svojoj prirodi i stavu prema traganju. Obojica su posjedovala djelo Duha Svetoga. Petar je to djelo primijenio na sebi, a ujedno ga je pružao i drugima. S druge strane, Pavao je cijelo djelo Duha Svetoga pružio drugima, a sâm od njega nije zadobio ništa. Stoga, iako je toliko godina doživljavao djelo Svetoga Duha, u Pavlu gotovo da nije bilo promjena. I dalje je bio gotovo u svojem prirodnom stanju i još je uvijek bio onaj stari Pavao. Tek nakon što je izdržao sve teškoće dugogodišnjeg rada, naučio je kako „djelovati” i što znači izdržljivost, ali je njegova stara priroda – njegova izuzetno natjecateljska i plaćenička priroda – ostala nepromijenjena. Ni poslije toliko godina rada nije spoznao svoju iskvarenu narav niti se te svoje stare naravi oslobodio, a to je i dalje bilo jasno uočljivo u njegovu radu. Posjedovao je više radnog iskustva, ali to beznačajno iskustvo samo po sebi nije ga moglo promijeniti niti je moglo izmijeniti njegove stavove o postojanju ili značaj njegova traganja. Iako je dugo godina radio za Krista i nikad više nije progonio Gospodina Isusa, spoznaja Boga u njegovu srcu ostala je nepromijenjena. To znači da nije djelovao kako bi se posvetio Bogu, već zato što je bio primoran raditi zarad svojeg budućeg odredišta. Naime, u početku je progonio Krista i nije Mu se podčinjavao; u duši je bio buntovnik koji se Kristu namjerno suprotstavljao i netko tko uopće nije poznavao djelo Duha Svetoga. Kad je njegovo djelo bilo pri kraju, još uvijek nije poznavao djelo Duha Svetoga i djelovao je isključivo prema svojem nahođenju i u skladu sa svojim karakterom, nimalo ne vodeći računa o volji Duha Svetoga. I stoga je njegova priroda bila neprijateljski nastrojena prema Kristu i nije se pokoravala istini. Takav čovjek, koji je napušten od djela Duha Svetoga, koji nije poznavao djelo Duha Svetoga i koji se također suprotstavljao Kristu – kako bi takva osoba mogla biti spašena? Može li čovjek biti spašen ili ne, ne ovisi o tome koliko djela obavlja ili koliko je tom djelu posvećen, već o tome poznaje li djelo Duha Svetoga, može li istinu provesti u djelo i jesu li njegovi stavovi o traganju usklađeni s istinom.

Iako se prirodna otkrivenja jesu dogodila nakon što je počeo slijediti Isusa, Petar je od samog početka bio netko tko se po svojoj prirodi bio spreman pokoriti Duhu Svetomu i tragati za Kristom. Njegova poslušnost Duhu Svetomu bila je čista: nije tragao za slavom i bogatstvom, već je isključivo bio vođen poslušnošću istini. Iako je triput zanijekao da poznaje Krista i iako je iskušavao Gospodina Isusa, ta neznatna ljudska slabost nije imala veze s njegovu prirodom, nije utjecala na njegovo buduće traganje i ne može biti dovoljan dokaz da je njegovo iskušavanje bilo djelo antikrista. Normalna ljudska slabost je nešto što je zajedničko svim ljudima na svijetu – očekuješ li da Petar bude drugačiji? Zar to što ljudi imaju određene stavove o Petru nije posljedica nekoliko glupih grešaka koje je napravio? I zar Pavla ne obožavaju zbog svega što je uradio i zbog svih poslanica koje je napisao? Kako bi čovjek mogao proniknuti u ljudsku suštinu? Valjda oni koji su doista razumni mogu vidjeti nešto tako beznačajno? Iako Petrova dugogodišnja bolna iskustva nisu zabilježena u Bibliji, to ne dokazuje da Petar nije imao stvarnih iskustava ili da nije bio usavršen. Kako čovjek može u cijelosti dokučiti Božje djelo? Biblijske zapise nije osobno birao Isus, već su ih sastavile kasnije generacije. Imajući to u vidu, nije li sve što je zapisano u Bibliji izabrano prema zamislima čovjeka? Osim toga, ciljevi Petra i Pavla nisu izričito navedeni u poslanicama, stoga čovjek o njima sudi prema vlastitim shvaćanjima i prema svojim osobnim sklonostima. A budući da je Pavao obavio toliko djela i jer je njegov „doprinos” bio tako velik, zadobio je povjerenje masa. Ne usredotočuje li se čovjek samo na površnosti? Kako bi čovjek mogao proniknuti u ljudsku suštinu? Osim toga, Pavao je tisućama godina bio predmet štovanja, pa tko bi se usudio ishitreno negirati njegovo djelo? Budući da je Petar bio samo ribar, kako bi njegov doprinos mogao biti tako uzvišen kao Pavlov? Sudeći po njihovim doprinosima, Pavao je trebao biti nagrađen prije Petra i trebao je biti dostojniji Božjeg odobravanja. Tko bi mogao pomisliti da će se Bog prema Pavlu ponijeti tako što će ga samo natjerati da uposli svoje talente, dok će Petra usavršiti? Gospodin Isus nipošto nije od samog početka skovao planove za Petra i Pavla: naprotiv, jedan je usavršen, a drugi uposlen u skladu sa svojom urođenom prirodom. Dakle, ono što ljudi vide samo su čovjekovi vanjski doprinosi, dok Bog vidi čovjekovu suštinu, kao i put za kojim čovjek od početka traga i motive na kojima se njegovo traganje temelji. Ljudi čovjeka mjere prema svojim predodžbama i prema vlastitoj percepciji, ali se čovjekov konačni cilj ne određuje prema njegovoj vanjštini. I zato kažem da si nalik Petru ako od početka ideš putem uspjeha i ako je tvoj stav prema traganju od početka ispravan. Ali ako je put kojim koračaš put neuspjeha, bez obzira na cijenu koju plaćaš, tvoj će kraj ipak biti isti kao Pavlov. U svakom slučaju, tvoje odredište i tvoj uspjeh ili neuspjeh ovisit će o tome je li put za kojim tragaš ispravan ili ne, a ne o tvojoj predanosti ili cijeni koju plaćaš. Biti Petra i Pavla i ciljevi kojima su težili bili su različiti. Čovjek ne može otkriti te stvari, već ih samo Bog u cijelosti može spoznati. Jer ono što Bog vidi jest čovjekova suština, dok čovjek o svojoj biti ne zna ništa. Čovjek ne može sagledati bit u čovjeku ili njegov stvarni rast, stoga ne može prepoznati razloge Pavlova neuspjeha i Petrova uspjeha. Većina ljudi štuje Pavla, a ne Petra, zato što je Pavao upotrijebljen za javno djelo, koje čovjek može vidjeti, stoga ljudi prepoznaju Pavlova „dostignuća”. S druge strane, Petrova su iskustva čovjeku nevidljiva, a ono za čim je on tragao čovjeku je nedostižno, stoga je Petar čovjeku nezanimljiv.

Petar je usavršen kroz iskustvo obračunavanja i pročišćenja. Rekao je: „U svakom trenutku moram udovoljavati Božjoj želji. U svemu što radim samo nastojim udovoljiti Božjoj želji i sretan sam, bilo da me grdi ili mi sudi.” Petar je sve svoje dao Bogu, a njegovo djelo, riječi i cijeli život postojali su zarad ljubavi prema Bogu. Bio je netko tko je tragao za svetošću, a što je više toga doživljavao, to je i ljubav prema Bogu rasla u dubini njegova srca. S druge strane, Pavao je djelovao samo prema van i, premda je i on marljivo djelovao, sve je to činio kako bi svoj posao obavio kako treba i tako stekao nagradu. Da je znao neće dobiti nagradu, odustao bi od svojeg djela. Petru je bilo stalo do istinske ljubavi u srcu, kao i do onog što je bilo praktično i ostvarivo. Nije brinuo o tome hoće li dobiti nagradu, već o tome hoće li njegova narav moći biti promijenjena. Pavlu je bilo stalo do marljivog djelovanja, brinuo je o djelovanju prema van i posvećenosti, kao i o doktrinama koje normalni ljudi nisu iskusili. Nimalo nije mario za promjene duboko u sebi niti za istinsku ljubav prema Bogu. Petrova su iskustva bila usmjerena na postizanje istinske ljubavi prema Bogu i istinske spoznaje Boga. Njegova su iskustva bila usmjerena na ostvarenje prisnijeg odnosa s Bogom i praktično proživljavanje. Pavlovo djelo obavljeno je zbog onoga što mu je Isus bio povjerio, kao i zarad stjecanja onoga za čim je žudio, ali ništa od toga nije imalo veze s njegovom spoznajom Boga i samoga sebe. Jedina svrha njegova djela bila je izbjeći grdnju i sud. Petar je tragao za čistom ljubavlju, dok je Pavao tragao za krunom pravednosti. Petar je iskusio mnoge godine djelovanja Duha Svetoga, imao je praktično znanje o Kristu, a osim toga je i temeljito poznavao samoga sebe. Stoga je njegova ljubav prema Bogu bila čista. Dugogodišnjim pročišćenjem njegovo je znanje o Isusu i o životu unaprijeđeno, a njegova je ljubav bila bezuvjetna ljubav, nesebična ljubav; nije tražio ništa zauzvrat niti se nadao bilo kakvoj koristi. Pavao je mnogo godina djelovao, ali nije imao veliko znanje o Kristu, a također je i o samome sebi znao žalosno malo toga. Naprosto nije imao ljubavi prema Kristu, a njegovo djelo i staza kojom je trčao imali su za cilj da na kraju bude ovjenčan lovorikama. Ono za čime je težio bila je najsjajnija kruna, a ne najčišća ljubav. Njegovo traganje nije bilo aktivno, već pasivno; nije ispunjavao svoju dužnost, već je na traganje bio primoran nakon što ga je obuzelo djelo Duha Svetoga. Dakle, njegovo traganje ne dokazuje da je on bio punopravno Božje stvorenje. Zapravo je Petar bio punopravno Božje stvorenje koje je ispunilo svoju dužnost. Čovjek misli da svi koji Bogu daju svoj doprinos trebaju dobiti nagradu te da se Božja naklonost prema njima sve više podrazumijeva što je taj doprinos veći. Čovjekovo gledište u biti je transakcijsko, a on ne nastoji aktivno ispunjavati svoju dužnost Božjeg stvorenja. Iz Božje perspektive, što više ljudi teže istinskoj ljubavi i potpunoj poslušnosti prema Njemu, što ujedno znači da nastoje ispuniti svoju dužnost Božjih stvorenja, to su više u stanju zadobiti Božje odobravanje. Božji je stav zahtijevati od čovjeka da vrati svoju prvotnu dužnost i status. Čovjek je Božje stvorenje, stoga svoja ograničenja ne bi trebao prekoračiti postavljanjem zahtjeva pred Boga niti bi trebao činiti išta drugo osim ispunjavati svoju dužnost Božjeg stvorenja. Pavlu i Petru odredišta su odmjerena na temelju toga jesu li mogli ispuniti svoju dužnost Božjeg stvorenja, a ne prema veličini njihova doprinosa. Odredišta su im određena prema onome za čim su od početka tragali, a ne prema opsegu djela koje su obavili ili prema tome kako su ih drugi ljudi procijenili. Dakle, put do uspjeha čini težnja aktivno ispuniti dužnost Božjeg stvorenja, traganje za putem istinske ljubavi prema Bogu najispravniji je put, a težnja za promjenom vlastite stare naravi i traganje za čistom ljubavlju prema Bogu je put do uspjeha. Takav put do uspjeha je put povratka prvotnoj dužnosti i prvotnoj slici Božjeg stvorenja. To je put oporavka, a ujedno je i cilj cjelokupnog Božjeg djela od početka do kraja. Ako je čovjekovo traganje ukaljano pretjeranim osobnim zahtjevima i iracionalnim čežnjama, učinci tog traganja neće biti promjene u čovjekovoj naravi. To je u suprotnosti s djelom oporavka. To bez sumnje nije djelo koje obavlja Duh Sveti, što je ujedno i dokaz da Bog ne odobrava takvu vrstu traganja. A kakav je značaj traganja koje Bog ne odobrava?

Djelo koje je obavio Pavao odvijalo se pred čovjekovim očima, ali koliko je njegova ljubav prema Bogu bila čista i koliko je on u dubini srca ljubio Boga – takve stvari čovjek ne može vidjeti. Čovjek može samo vidjeti djelo koje je on obavio, na temelju čega zna da ga je zacijelo Duh Sveti upotrijebio, stoga misli da je Pavao bio bolji od Petra i da je njegovo djelo uzvišenije jer je mogao potpomagati crkve. Petar se oslanjao samo na svoja osobna iskustva, a svojim povremenim djelovanjem zadobio je svega nekolicinu ljudi. Napisao je tek nekoliko manje poznatih poslanica, ali tko zna kolika je bila ljubav prema Bogu u dubini njegova srca? Pavao je dan za danom radio za Boga: sve dok je bilo posla koji treba obaviti, on ga je obavljao. Osjećao je da tako može steći krunu i udovoljiti Bogu, ali nije tragao za načinima da svojim radom promijeni samoga sebe. Petar je, pak, osjećao nelagodu zbog svega u svojem životu što nije udovoljavalo Božjoj želji. Ako nešto ne bi udovoljilo Božjoj želji, on bi osjetio kajanje i potražio bi odgovarajući način da udovolji Božjem srcu. Čak i u najsitnijim i najbeznačajnijim aspektima svojeg života od sebe je i dalje zahtijevao udovoljiti Božjoj želji. Ništa manje zahtjevan nije bio ni kad je riječ o njegovoj staroj naravi, a od sebe je uvijek strogo zahtijevao proniknuti dublje u istinu. Pavao je težio samo površnom ugledu i statusu. Nastojao je ostaviti dojam pred ljudima i nije težio dubljem napredovanju u ulasku u život. Bilo mu je stalo do doktrine, a ne do stvarnosti. Neki ljudi kažu: „Budući da se Pavao toliko trudio za Boga, zašto ga se Bog nije sjetio? I zašto je Petar usavršen, kad nije učinio mnogo za Boga i nije dao velik doprinos crkvama?” Petar je Boga ljubio u određenoj mjeri, onoliko koliko je Bog to zahtijevao; jedino takvi ljudi imaju svjedočanstvo. A što je s Pavlom? U kojoj je mjeri Pavao ljubio Boga? Znaš li to? Radi čega je obavljeno Pavlovo djelo? A radi čega je obavljeno Petrovo djelo? Petar nije obavio mnogo djela, ali znaš li što mu je bilo u dubini srca? Pavlovo se djelo odnosilo na pomoć i podršku crkvama. Ono što je Petar iskusio bile su promjene u životnoj dispoziciji; iskusio je ljubav prema Bogu. Budući da su ti sada poznate razlike u njihovim bitima, možeš zaključiti tko je od njih dvojice na kraju krajeva istinski vjerovao u Boga, a tko ne. Jedan od njih iskreno je ljubio Boga, a drugi nije iskreno ljubio Boga; jedan je doživio promjene u svojoj naravi, drugi nije; jedan je služio ponizno i ljudima nije bio lako uočljiv, a drugoga su ljudi obožavali i bio je na izvrsnom glasu; jedan je tragao za svetošću, dok drugi nije i, premda nije bio nečist, njegova ljubav nije bila čista; jedan je posjedovao istinsku ljudskost, a drugi nije; jedan se osjećao Božjim stvorenjem, dok drugi nije. Takve su razlike u bitima Pavla i Petra. Put kojim je Petar hodio bio je put uspjeha, a ujedno i put koji vodi do oporavka normalne ljudskosti i dužnosti Božjeg stvorenja. Petar predstavlja sve one koji su uspješni. Put kojim je Pavao hodio bio je put neuspjeha, stoga Pavao predstavlja sve one koji se samo naizgled podčinjavaju i daju, ali Boga ne ljube iskreno. Pavao predstavlja sve one koji ne posjeduju istinu. Vjerujući u Boga, Petar Mu je nastojao u svemu udovoljavati i biti poslušan svemu što dolazi od Boga. Bez i najmanje pritužbe prihvatio bi grdnju i sud, kao i pročišćenje, patnju i život bez ičega, pri čemu ništa od toga nije moglo izmijeniti njegovu ljubav prema Bogu. Nije li to bila vrhunska ljubav prema Bogu? Zar time nije bila ispunjena dužnost Božjeg stvorenja? Bilo da se radi o grdnji, sudu ili patnji, uvijek možeš biti poslušan do smrti, a upravo je to ono što Božje stvorenje treba postići, to je čistoća ljubavi prema Bogu. Ako čovjek to može postići, onda je on punopravno Božje stvorenje i ne postoji ništa što bi bolje udovoljilo želji Stvoritelja. Zamisli da možeš raditi za Boga, ali Mu ipak nisi poslušan niti Ga možeš iskreno ljubiti. Tako ne samo što ne bi ispunio dužnost Božjeg stvorenja, već bi te Bog osudio zato što si netko tko ne posjeduje istinu, netko tko nije u stanju biti poslušan Bogu i tko je prema Njemu neposlušan. Stalo ti je samo do djelovanja za Boga, ali nije ti stalo do provođenja istine u djelo i spoznavanja samoga sebe. Ne razumiješ i ne poznaješ Stvoritelja te ne slušaš i ne ljubiš Stvoritelja. Ti si netko tko je po prirodi neposlušan prema Bogu, a Stvoritelj takve ljude ne voli.

Neki kažu: „Pavao je obavio ogroman posao, ogromno je breme ponio zarad crkava i toliko im je mnogo doprinio. Doba milosti punih se 2000 godina oslanjalo na trinaest Pavlovih poslanica, od kojih je značajnije jedino Četveroevanđelje. Tko bi se s njim mogao usporediti? Ivanovo Otkrivenje nitko ne može dešifrirati, dok Pavlove poslanice pružaju život, a djelo koje je obavio bilo je od koristi crkvama. Tko bi drugi mogao tako nešto postići? A koje je djelo Petar obavio?” Kad čovjek ocjenjuje druge, on to čini prema njihovu doprinosu. Kad Bog ocjenjuje čovjeka, On to čini na temelju čovjekove prirode. Među onima koji tragaju za životom Pavao je bio netko tko nije poznavao vlastitu suštinu. On nipošto nije bio ni skroman ni poslušan niti je poznavao svoju bit, koja je bila suprotstavljena Bogu. Dakle, bio je netko tko nije prošao kroz podrobna iskustva i netko tko istinu nije proveo u djelo. Petar je bio drugačiji. Poznavao je svoje nesavršenosti, slabosti i svoju iskvarenu narav Božjeg stvorenja, što znači da je imao praktični put promjene svoje naravi; nije bio od onih koji imaju samo doktrinu, ali ne posjeduju stvarnost. Oni koji se mijenjaju jesu novi ljudi koji su spašeni, to su oni koji su osposobljeni tragati za istinom. Ljudi koji se ne mijenjaju pripadaju onima koji su prirodno zastarjeli; to su oni koji nisu spašeni, odnosno oni koji su od Boga omraženi i odbačeni. Bog ih neće upamtiti, ma koliko bilo njihovo djelo. Kad to usporediš sa svojim traganjem, trebalo bi samo po sebi biti očigledno jesi li isti kao Petar ili kao Pavao. Ako u onome za čim tragaš još uvijek nema istine, ako si ti čak i danas ohol i drzak kao Pavao i ako si još uvijek vješt na riječima i hvalisav poput njega, onda si, bez sumnje, neuspješni izrod. Ako imaš iste težnje kao Petar, ako težiš praktičnom djelovanju i istinskim promjenama te nisi ohol ni samovoljan, već nastojiš ispuniti svoju dužnost, bit ćeš Božje stvorenje koje može ostvariti pobjedu. Pavao nije poznavao svoju bit i iskvarenost, a još je manje bio svjestan svoje neposlušnosti. Nikad nije spomenuo svoje sramno prkošenje Kristu niti se pretjerano kajao. Ponudio je samo kratko objašnjenje, a duboko u srcu nije se u cijelosti pokorio Bogu. Iako je na putu za Damask pao, nije se zagledao duboko u sebe. Zadovoljio se time što je nastavio djelovati, a spoznaju samoga sebe i promjenu svoje stare naravi nije smatrao najvažnijim problemima. Bio je zadovoljan što je govorio istinu, što je potpomažući druge liječio vlastitu savjest i što više nije progonio Isusove učenike da bi se utješio i oprostio sebi grijehe iz prošlosti. Cilj kojem je težio bio je samo buduća kruna i prolazno djelo; cilj kojem je težio bilo je obilje milosti. Nije tragao za dovoljnom istinom niti je nastojao prodrijeti dublje u istinu koju prije nije razumio. Stoga se može reći da je njegovo znanje o sebi bilo lažno i da nije prihvatio grdnju i sud. To što je mogao djelovati ne znači da je posjedovao znanje o vlastitoj prirodi ili biti; bio je usredotočen isključivo na vanjsko praktično djelovanje. Štoviše, ono čemu je težio nije bila promjena, već znanje. Njegovo je djelo u potpunosti nastalo kao rezultat Isusova ukazanja na putu za Damask. To nije bilo nešto što je on prvotno sâm odlučio učiniti niti je to djelo nastalo nakon što je prihvatio podrezivanje svoje stare naravi. Bez obzira na to kako je djelovao, njegova se stara narav nije mijenjala, tako da svojim djelom nije iskupio grijehe iz prošlosti, već je samo odigrao izvjesnu ulogu među crkvama tog vremena. Takav čovjek, čija se stara narav nije mijenjala – to jest čovjek koji nije zadobio spasenje i kojemu je, štoviše, nedostajalo istine – bio je krajnje nesposoban postati jedan od onih koje je Gospodin Isus prihvatio. On nije bio netko tko je prema Isusu Kristu bio pun ljubavi i strahopoštovanja niti je bio vičan u traganju za istinom, a ponajmanje je bio netko tko je tragao za otajstvom utjelovljenja. Bio je tek netko tko je vješt u sofistici, tko nije uzmicao ni pred kim višim od sebe i ni pred kim tko je posjedovao istinu. Zavidio je istinama i ljudima koji su mu se suprotstavljali ili prema njemu bili neprijateljski nastrojeni, radije se priklanjajući nadarenim ljudima uzvišenog lika i temeljitog znanja. Nije se volio družiti sa siromasima koji su tragali za istinitim putem i koje nije zanimalo ništa osim istine, već se zanimao za uglednike iz vjerskih organizacija koji su govorili samo o doktrinama i posjedovali bogato znanje. Nije gajio ljubav prema novom djelu Duha Svetoga i nije mario za pokret novog djela Duha Svetoga. Naprotiv, bio je naklonjen pravilima i doktrinama uzvišenijima od općih istina. Na temelju svoje urođene suštine i cjeline onoga za čim je tragao on ne zaslužuje da se nazove kršćaninom koji traga za istinom, a kamoli vjernim slugom u Božjoj kući, jer je bio previše licemjeran, a njegova je neposlušnost bila prevelika. Iako je poznat kao sluga Gospodina Isusa, on uopće nije bio dostojan zakoračiti kroz vrata nebeskog kraljevstva jer se njegovi postupci ne mogu nazvati pravednima od početka do kraja. Možemo ga promatrati samo kao nekoga tko je bio licemjeran i činio nepravdu, ali je ujedno ipak radio za Krista. Premda se ne može kazati da je bio zao, sasvim ga je prikladno nazvati čovjekom koji je činio nepravdu. Iako je učinio mnoga djela, o njemu se ne smije suditi na temelju količine, već isključivo na temelju kvalitete i biti obavljenog djela. Jedino se tako može dokučiti prava istina o njemu. Uvijek je vjerovao: „Sposoban sam djelovati i bolji sam od većine ljudi; više od ikoga drugog vodim računa o bremenu Gospodnjem i nitko se ne kaje tako duboko kao ja jer velika me svjetlost obasjala i vidio sam veliku svjetlost, stoga je moje kajanje dublje od ičijeg drugog.” Takve je misli u to vrijeme nosio u srcu. Na kraju svojeg djela Pavao je rekao: „Bitku sam izborio, trku dovršio i vijenac pravednosti pripravljen je za mene.” Njegova borba, djelo i smjer kojim je išao imali su za cilj jedino stjecanje krune pravednosti, a njegovo napredovanje nije bilo aktivno. Iako svoje djelo nije obavljao površno, može se reći da je svoje djelo obavljao samo kako bi se iskupio za počinjene greške, kako bi se opravdao pred optužbama vlastite savjesti. Nadao se samo da će što prije dovršiti svoje djelo, doći do kraja svojeg puta i izboriti svoju bitku kako bi što prije stekao krunu pravednosti za kojom je čeznuo. Nije čeznuo da se kroz svoja iskustva i istinsku spoznaju susretne s Gospodinom Isusom, već da što prije dovrši svoje djelo kako bi za obavljeno djelo dobio nagradu kad se sretne s Gospodinom Isusom. Svoje je djelo koristio da se utješi i sklopi nagodbu u zamjenu za buduću krunu. Ono za čim je tragao nije bila istina ni Bog, već samo kruna. Kako bi takva potraga mogla biti vrijedna? Njegova pobuda, njegovo djelo, cijena koju je platio i sav njegov trud – sve je to bilo prožeto njegovim čudesnim fantazijama, a on je djelovao sasvim u skladu s vlastitim željama. U čitavom njegovu djelu nije bilo ni trunke volje u cijeni koju je platio; samo se bavio sklapanjem nagodbe. Svoj trud nije svojevoljno ulagao da bi ispunio svoju dužnost, već ga je svojevoljno ulagao da postigne cilj te nagodbe. Ima li takav trud ikakvu vrijednost? Tko bi pohvalio njegove nečiste napore? Koga bi takvi napori uopće zanimali? Njegovo je djelo bilo ispunjeno snovima o budućnosti, bilo je prepuno predivnih planova, ali nije sadržavalo put do promjene ljudske naravi. Njegova je blagonaklonost uglavnom bila hinjena; njegovo djelo nije pružalo život, već je bilo lažna uljudnost; bilo je to samo sklapanje nagodbe. Kako bi takvo djelo moglo izvesti čovjeka na put povratka svojoj prvotnoj dužnosti?

Sve čemu je Petar težio bilo je po srcu Božjem. Nastojao je ispuniti Božju želju i bio ju je voljan ispuniti bez obzira na sve patnje i nevolje. Nema uzvišenije težnje za čovjeka koji vjeruje u Boga. Ono čemu je Pavao težio bilo je ukaljano njegovim tijelom, njegovim predodžbama i njegovim planovima i nacrtima. On nipošto nije bio punopravno Božje stvorenje niti netko tko je nastojao udovoljiti Božjoj želji. Petar se nastojao pokoriti Božjim određenjima i, premda djelo koje je obavio nije bilo uzvišeno, motivi njegova traganja i put kojim je išao bili su ispravni; iako nije uspio pridobiti mnogo ljudi, mogao je slijediti put istine. Stoga se za njega može reći da je bio punopravno Božje stvorenje. Ti bi danas, čak i ako nisi djelatnik, trebao moći ispuniti dužnost Božjeg stvorenja i nastojati se pokoriti svim Božjim određenjima. Trebao bi se moći pokoriti svemu što Bog kaže i iskusiti sve vrste nedaća i pročišćenja te bi, unatoč svojoj slabosti, i dalje trebao moći iskreno ljubiti Boga. Ljudi koji preuzimaju odgovornost za svoj život spremni su ispuniti dužnost Božjeg stvorenja, a stav takvih ljudi o traganju je ispravan. Takvi su ljudi potrebni Bogu. Ako si obavio mnogo djela i drugima prenio svoja učenja, ali pritom nisi promijenio samog sebe, ni o čemu nisi svjedočio niti si stekao pravo iskustvo, tako da potkraj života ništa od onoga što si učinio ne nosi u sebi svjedočanstvo, jesi li ti onda netko tko se promijenio? Jesi li netko tko traga za istinom? Duh Sveti svojevremeno te upotrijebio, ali je pritom upotrijebio samo onaj tvoj dio koji je mogao biti upotrijebljen za obavljanje posla, a tvoj neupotrebljivi dio nije koristio. Da si se nastojao promijeniti, Duh Sveti bi te tijekom upotrebe postupno usavršio. Međutim, Duh Sveti ne prihvaća odgovornost za to hoćeš li na kraju biti zadobiven ili ne, već će to ovisiti o načinu tvojeg traganja. Ako nema promjena u tvojoj osobnoj naravi, to je zato što imaš pogrešan stav prema traganju. Ako ti nije dodijeljena nagrada, to je tvoj problem, čiji uzrok leži u tome što istinu nisi proveo u djelo i ne možeš ispuniti Božju želju. Dakle, ništa nije važnije od tvojih osobnih iskustava i ništa nije kritičnije od tvojeg osobnog ulaska! Neki će naposljetku reći: „Toliko sam djela obavio za Tebe i, premda možda nisam ostvario neka slavna dostignuća, ipak sam bio itekako vrijedan. Zar me ne možeš jednostavno pustiti u raj kako bih uživao u plodovima života?” Moraš znati kakve ljude želim; nečistima nije dozvoljen ulazak u kraljevstvo, nečistima nije dopušteno okaljati svetu zemlju. Iako si možda obavio mnogo djela i mnogo godina djelovao, ako si na kraju i dalje ostao žalosno prljav, to što želiš zakoračiti u Moje kraljevstvo bit će neprihvatljivo za Nebeski zakon! Od postanka svijeta do danas nikad nisam ponudio lak pristup Mojem kraljevstvu onima koji mi se umiljavaju. To je nebesko pravilo koje nitko ne može prekršiti! Moraš tragati za životom. Oni koji će danas biti usavršeni iste su vrste kao Petar: to su oni koji teže promjenama u vlastitoj naravi, koji su voljni svjedočiti o Bogu i ispuniti svoju dužnost Božjeg stvorenja. Samo će takvi ljudi biti usavršeni. Ako samo gledaš kako dobiti nagradu, a ne pokušavaš promijeniti svoju životnu dispoziciju, sav će tvoj trud biti uzaludan – to je nepromjenjiva istina!

Iz razlike u Petrovoj i Pavlovoj biti trebaš shvatiti da je uzaludan trud onih koji ne tragaju za životom. Ti vjeruješ u Boga i slijediš Ga, što znači da u svojem srcu sigurno ljubiš Boga. Moraš odbaciti svoju iskvarenu narav, moraš nastojati ispuniti Božju želju i moraš obavljati dužnost Božjeg stvorenja. Budući da vjeruješ u Boga i slijediš Ga, trebao bi mu dati sve, a ne odlučivati ili zahtijevati u svoje ime, i trebao bi ispuniti Božju želju. Budući da si stvoren, trebao bi slušati Gospodina koji te stvorio jer ti sâm po sebi nemaš vlast nad sobom i nisi sposoban upravljati vlastitom sudbinom. Budući da si ti osoba koja vjeruje u Boga, trebao bi težiti svetosti i promjeni. Budući da si Božje stvorenje, trebao bi se pridržavati svoje dužnosti, držati se svojeg mjesta i ne smiješ prekoračiti svoju dužnost. To ne služi tome da te ograniči niti da te potisne kroz doktrinu, već je upravo put kojim možeš obavljati svoju dužnost, a nju mogu i trebaju obavljati svi koji čine pravednost. Ako usporediš biti Petra i Pavla, znat ćeš kako trebaš tragati. Od dva puta kojima su hodili Petar i Pavao, jedan je put usavršavanja, a drugi je put izgona; Petar i Pavao predstavljaju dva različita puta. Iako su obojica primila djelo Duha Svetoga, obojica zadobila prosvjetljenje i osvjetljenje Duha Svetoga, i obojica prihvatila ono što im je povjerio Gospodin Isus, plod koji su nosili u sebi nije bio isti: jedan je uistinu nosio plod, a drugi nije. Iz njihovih biti, iz djela koje su obavili, onoga što su javno izrazili i iz onoga kako su na kraju završili, ti bi trebao shvatiti kojim putem trebaš krenuti, koji put trebaš izabrati da njime dalje hodiš. Oni su hodali dvama različitim putevima. Pavao i Petar bili su srž svakog od tih puteva, tako da su od samog početka smatrani simbolima tih dvaju puteva. Koje su ključne točke Pavlova iskustva i zašto on nije uspio? Koje su ključne točke Petrova iskustva i kako je on doživio usavršavanje? Ako usporedite do čega im je bilo stalo, znat ćete koju točno vrstu osobe Bog želi, kakva je volja Božja, kakva je narav Božja, koja vrsta osobe će na kraju biti usavršena, a i koja vrsta osobe neće biti usavršena. Znat ćete kakva je narav onih koji će biti usavršeni i kakva je narav onih koji neće biti usavršeni – ta pitanja biti mogu se vidjeti u iskustvima Petra i Pavla. Bog je stvorio sve stvari te samim tim čini da sve što je stvorio dođe pod Njegovu vlast i pokori se njegovoj vlasti; On će zapovijedati svim stvarima, tako da su sve stvari u Njegovim rukama. Cjelokupno Božje stvorenje, uključujući životinje, biljke, ljudski rod, planine i rijeke, kao i jezera, sve mora doći pod Njegovu vlast. Sve stvari na nebu i na zemlji moraju doći pod Njegovu vlast. One ne mogu imati izbora i sve se moraju pokoriti Njegovu određenju. Tako je Bog odredio i to je vlast Božja. Bog zapovijeda svemu, uređuje i rangira sve stvari, razvrstava ih i dodjeljuje im poseban položaj u skladu s Božjom voljom. Ma koliko veliko bilo, ništa ne može nadmašiti Boga, sve stvari služe čovječanstvu stvorenom od Boga i nijedna se ne usuđuje biti neposlušna Bogu niti od Njega nešto zahtijevati. Zato i čovjek, kao stvorenje Božje, mora obavljati dužnost čovjeka. Bez obzira na to je li on gospodar ili čuvar svih stvari, bez obzira na to koliko je visok položaj čovjeka u odnosu na sve ostale stvari, on je i dalje samo sitno ljudsko biće pod Božjom vlašću i nije ništa više od beznačajnog ljudskog bića, Božjeg stvorenja koje nikad neće biti iznad Boga. Kao Božje stvorenje čovjek treba nastojati izvršavati dužnost Božjeg stvorenja, nastojati ljubiti bez donošenja drugih izbora jer Bog je dostojan čovjekove ljubavi. Oni koji nastoje ljubiti Boga ne trebaju težiti nikakvoj osobnoj koristi ni onome za čime osobno čeznu; to je najispravniji način traganja. Ako je istina ono čemu težiš, ako je istina ono što primjenjuješ i ako je promjena tvoje naravi ono što postižeš, onda je put kojim koračaš ispravan. Ako tražiš tjelesne blagodati, ako u praksi primjenjuješ istinu vlastitih predodžbi, ako nema promjene u tvojoj naravi i nisi nimalo poslušan utjelovljenom Bogu te još uvijek živiš u nejasnoći, ono čemu težiš zasigurno će te odvesti u pakao jer put kojim hodiš put je neuspjeha. Hoćeš li biti usavršen ili izgnan ovisi o tvojoj osobnoj potrazi, što znači da uspjeh ili neuspjeh također ovise o putu kojim čovjek ide.