Naša braća i sestre možda već imaju grubi pregled slijeda, koraka i načina Božjeg djela u kontinentalnoj Kini, ali Ja uvijek mislim da je najbolje osvrnuti se na te stvari ili vam dati brzi sažetak. Samo ću iskoristiti ovu priliku da kažem što Mi je na srcu i neću govoriti o stvarima izvan ovog djela. Nadam se da braća i sestre mogu razumjeti Moje stanje uma, a također ponizno molim da svi oni koji čitaju Moje riječi razumiju i oproste Moj mali rast i Moj veliki nedostatak životnog iskustva – nisam u stanju stajati uzdignute glave pred Bogom – ali smatram da su to samo objektivni razlozi. Ukratko, bez obzira na sve, nijedna osoba, pojava ili stvar ne može nas spriječiti da razgovaramo u zajedništvu pred Bogom i nadam se da Mi se naša braća i sestre mogu pridružiti u marljivijem radu pred Bogom. Želio bih uputiti sljedeću molitvu: „Bože! Molim Te, smiluj nam se kako bismo se Ja i Moja braća i sestre mogli zajedno boriti pod vlašću naših zajedničkih težnji, biti Ti odani do smrti i nikada ni zbog čega ne požaliti!” Ove su riječi Moj zavjet pred Bogom, ali moglo bi se također reći da su one Moj vlastiti moto kao osobe od krvi i mesa koju Bog koristi. Mnogo sam puta podijelio ove riječi u zajedništvu s braćom i sestrama koji koračaju rame uz rame sa Mnom i dao sam ih onima uz Sebe kao poruku. Ne znam što ljudi misle o njima, ali bez obzira na sve, vjerujem da ove riječi ne samo da imaju aspekt subjektivnog napora, već, štoviše, sadrže i aspekt objektivne teorije. Zbog toga je moguće da neki ljudi imaju određena mišljenja i bilo bi dobro da uzmeš ove riječi kao svoj moto i vidiš koliko velik postaje tvoj poriv da ljubiš Boga. Neki će ljudi razviti određenu predodžbu kada pročitaju ove riječi i pomisliti: „Kako bi tako obične, svakodnevne riječi mogle ljudima dati veliki poriv da ljube Boga do smrti? I nemaju nikakve veze s temom o kojoj raspravljamo, ‚Put’.” Priznajem da ove riječi možda nisu osobito zadivljujuće, ali uvijek sam mislio da mogu ljude izvesti na pravi put i omogućiti im da prođu kroz sve vrste kušnji na putu vjere u Boga, a da ne klonu duhom ili da se ne okrenu natrag. Zato ih uvijek smatram Svojim motom. Nadam se da će i ljudi o njima pažljivo razmisliti. Međutim, Moja nakana nije prisiliti sve da prihvate Moja vlastita gledišta – ovo je samo prijedlog. Bez obzira na to što drugi ljudi misle o Meni, mislim da Bog razumije unutarnju dinamiku u svakome od nas. Bog neprestano djeluje na svakome od nas i Njegovo je djelo neumorno. Budući da smo svi rođeni u zemlji velikog crvenog zmaja, On na nama djeluje na ovaj način. Oni koji su rođeni u zemlji velikog crvenog zmaja imaju sreću da zadobiju ovo djelo Duha Svetog. Kao jedan od njih, imam snažan osjećaj Božje dragosti, dostojnosti poštovanja i divote. To je Božja briga za nas. To što je takvo zaostalo, konzervativno, feudalno, praznovjerno i izopačeno carstvo proletarijata u stanju zadobiti takvo djelo od Boga pokazuje koliko smo mi, ova skupina ljudi u posljednjem dobu, blagoslovljeni. Vjerujem da će sva braća i sestre čije su duhovne oči otvorene da vide ovo djelo zbog toga liti suze radosnice. A zar tada nećeš izraziti svoje osjećaje Bogu plešući od radosti? Zar nećeš ponuditi pjesmu u svom srcu Bogu? Zar tada nećeš svečano objaviti svoju odlučnost Bogu i pred Njim napraviti još jedan plan? Mislim da je sve to ono što bi normalni ljudi koji vjeruju u Boga trebali činiti. Kao ljudska bića, vjerujem da bi se svatko od nas trebao na neki način izraziti pred Bogom. To je ono što bi osoba koja ima osjećaje trebala učiniti. Kad se pogleda kov svakoga među nama i to gdje smo rođeni, vidi se koliko je poniženja Bog pretrpio kako bi došao među nas. Možda u sebi imamo malo znanja o Bogu, ali ono što znamo – da je Bog tako velik, tako uzvišen i tako častan – dovoljno je da istakne koliko je velika Njegova patnja među čovječanstvom. Ipak, ove Moje riječi i dalje su nejasne, a ljudi ih mogu smatrati samo riječima i doktrinama jer su ljudi u našoj sredini previše otupjeli i tupavi. Stoga je Moj jedini izbor uložiti više truda u objašnjavanje ovog pitanja svoj onoj braći i sestrama koji bi ga prihvatili, kako bi naše duhove mogao ganuti Duh Božji. Neka Bog otvori naše duhovne oči, kako bismo mogli vidjeti cijenu koju je Bog platio, napore koje je uložio i energiju koju je dao za nas.

Kao jedan od onih u kontinentalnoj Kini koji su prihvatili Duha Božjeg, duboko osjećam koliko je naš kov manjkav. (Nadam se da naša braća i sestre zbog toga ne postaju negativni – to je stvarnost situacije.) U Svom stvarnom životu jasno sam vidio da je sve ono što mi, ova skupina ljudi, imamo i jesmo, tako zaostalo. Što se tiče glavnih aspekata, to je način na koji se vladamo i nosimo sa stvarima te naš odnos s Bogom; što se tiče sporednih aspekata, to je svaka naša ideja i misao. Sve su to stvari koje objektivno postoje i teško ih je prikriti riječima ili lažnim prividom stvari. Stoga kada to kažem, većina će ljudi kimnuti glavom i priznati to te su uvjereni u to, osim ako njihov razum nije nenormalan: takvi ljudi neće prihvatiti ova Moja gledišta. Možda sam previše nepristojan, otvoreno nazivajući te ljude pravim zvijerima. To je zato što su u zemlji velikog crvenog zmaja oni najniži od najnižih, poput svinja ili pasa. Ničiji kov nije manjkaviji; oni nisu dostojni doći pred Boga. Možda su Moje riječi previše „drske”. Predstavljajući Duha Božjeg koji djeluje u Meni, proklinjem ovu vrstu nečistog stvorenja koje je nalik svinji ili psu i nadam se da Moja braća i sestre neće zbog toga klonuti. Moguće je da među nama nema takvih ljudi, ali bez obzira na to što je istina, vjerujem da bi se s takvim ljudima trebalo tako postupati. Što ti misliš?

Carstvo velikog crvenog zmaja traje već nekoliko tisuća godina i cijelo je vrijeme izopačeno – a budući da se cijelo to vrijeme opiralo Bogu, Bog je prokleo ovu zemlju, gajio gnjev prema njoj i zatim na nju svalio grdnju. Prokleta od Boga, ova je zemlja neprestano trpjela rasnu diskriminaciju i ostaje u stanju zaostalosti. Zemlja u kojoj smo rođeni vrvi svakojakim nečistim duhovima, pa u ovoj zemlji nečisti duhovi haraju i dominiraju, a kao rezultat toga, oni koji su ovdje rođeni njima su okaljani. Navike, običaji, ideje i koncepti ljudi zaostali su i staromodni, pa oni stvaraju svakojake predodžbe o Bogu koje do sada nisu uspjeli odbaciti. Osobito se pred Bogom ponašaju na jedan način, a Njemu iza leđa na drugi te smatraju da je štovanje Sotone služenje Bogu, što pokazuje da su najzaostaliji od svih. Bog je proveo toliko djela u kontinentalnoj Kini i izgovorio toliko Svojih riječi, ali ljudi su i dalje potpuno otupjeli i ravnodušni. Oni i dalje obavljaju posao koji su prije obavljali i nemaju apsolutno nikakvog razumijevanja Božjih riječi. Kada je Bog proglasio da nema budućnosti i nade, crkva koja je vrvjela životom ljetne vreline odmah je zapala u hladnu zimu. Pravo lice ljudi bilo je izloženo svjetlu dana, a njihova prijašnja vjera, ljubav i snaga nestale su bez traga. A danas nitko od njih nije povratio svoju vitalnost. Svojim riječima govore da ljube Boga i iako se ne usuđuju prigovarati u svojim srcima, bez obzira na sve, oni jednostavno nemaju tu ljubav. O čemu se tu radi? Mislim da će naša braća i sestre priznati ovu činjenicu. Neka nas Bog prosvijetli, kako bismo svi mogli spoznati Njegovu divotu, ljubiti našeg Boga u dubini svojih srca i izraziti ljubav koju svi imamo prema Bogu na svojim različitim položajima; neka nam Bog podari srca vječne postojanosti i iskrene ljubavi prema Njemu – to je ono čemu se nadam. Rekavši to, osjećam malo suosjećanja prema Svojoj braći i sestrama koji su također rođeni u ovoj zemlji prljavštine, stoga je u Meni rasla mržnja prema velikom crvenom zmaju. On sputava naša srca koja ljube Boga i mami nas u pohlepu za našim budućim izgledima. Mami nas da postanemo negativni, da se opiremo Bogu. Veliki crveni zmaj taj je koji nas je zaludio, iskvario i uništavao sve do sada, do te mjere da nismo u stanju uzvratiti na Božju ljubav svojim srcima i, iako imamo poriv u svojim srcima, nemamo kontrolu nad vlastitim postupcima i nemamo nimalo snage. Svi smo mi njegove žrtve. Iz tog ga razloga mrzim iz dubine duše i jedva čekam da ga uništim. Međutim, kada ponovno razmislim, to bi bilo uzalud i samo bi donijelo nevolje Bogu, pa se vraćam na ove riječi – usmjeravam Svoje srce na slijeđenje Njegove volje – na ljubav prema Bogu. To je put kojim idem – to je put kojim bih Ja, jedno od stvorenih bića, trebao kročiti. To je također način na koji bih trebao provesti Svoj život. To su riječi iz Mog srca. Nadam se da će se Moja braća i sestre malo ohrabriti nakon čitanja ovih riječi kako bi Moje srce moglo zadobiti malo mira. Jer Moj je cilj slijediti Božju volju i tako proživjeti svijetao i blistav život ispunjen smislom. Na taj ću način moći umrijeti bez žaljenja – samo ako to učinim, osjećat ću se zadovoljno i ugodno opušteno u Svom srcu. Bi li ti to volio učiniti? Jesi li ti netko s takvom odlučnošću?

To što je Bog u stanju djelovati na takozvanog „bolesnika istočne Azije” Njegova je velika moć. To su Njegova poniznost i skrivenost. Ostavljajući po strani Njegove stroge riječi ili grdnju prema nama, trebali bismo Ga također hvaliti iz dubine svojih srca zbog Njegove poniznosti i zbog toga Ga ljubiti do samog kraja. Ljudi koje je Sotona sputavao nekoliko tisuća godina nastavili su živjeti pod njegovim utjecajem i nisu se od njega otrgnuli. Nastavili su mukotrpno tapkati u mraku i boriti se. U prošlosti bi palili tamjan, klanjali se Sotoni i štovali ga te su bili čvrsto vezani za obiteljske i svjetovne sputanosti, kao i za društvene interakcije. Nisu ih se mogli osloboditi. U ovakvom društvu u kojem svatko gleda samo na sebe, gdje itko može pronaći smislen život? Ono što ljudi prepričavaju jest život patnje i, nasreću, Bog je spasio te nedužne ljude, stavljajući naše živote pod Svoju brigu i zaštitu te čineći naše živote radosnima i bezbrižnima. Do sada smo nastavili živjeti pod Njegovom milošću. Nije li to Božji blagoslov? Kako itko može imati obraza postavljati pretjerane zahtjeve Bogu? Zar nam je dao tako malo? Zar još uvijek niste zadovoljni? Mislim da je došlo vrijeme da uzvratimo na Božju ljubav. Možda ćemo pretrpjeti nemalu količinu ismijavanja, kleveta i progona jer slijedimo put vjere u Boga, ali vjerujem da je to smislena stvar. To je stvar slave, a ne srama i, bez obzira na sve, brojni su blagoslovi u kojima uživamo. U bezbrojnim trenucima razočaranja Božje su riječi donijele utjehu i, prije nego što smo toga postali svjesni, tuga se pretvorila u radost; u bezbrojnim trenucima oskudice, Bog je donio blagoslove, a Njegove su riječi donijele obilje; u bezbrojnim trenucima bolesti, Božje su riječi donijele život – oslobođeni smo opasnosti i prešli smo iz opasnosti u sigurnost; i tako dalje. Već si uživao u svakoj od ovih stvari, a da toga nisi ni bio svjestan. Zar se ničega od toga ne sjećaš?