Zbog Božjeg djela stigli smo do današnjih dana i stoga smo mi oni koji su preživjeli u Božjem planu upravljanja. To što smo danas ovdje veliko je Božje uzvisivanje. Prema Božjem planu zemlja velikog crvenog zmaja trebala bi biti uništena, ali ja mislim da je On možda uspostavio drugi plan ili želi provesti drugi dio Svog djela. Stoga to ni sada ne mogu jasno objasniti – to je poput nerješive zagonetke. Ali sve u svemu, ovu našu skupinu predodredio je Bog i ja uvijek vjerujem da Bog ima drugo djelo za nas. Ponizno molimo svi Nebo ovako: „Neka bude volja Tvoja i da nam se još jednom ukažeš i ne skrivaš Se kako bismo jasnije vidjeli Tvoju slavu i Tvoje lice.” Ne napušta me osjećaj da put kojim nas Bog vodi ne ide ravno gore, već vijuga i pun je rupa; Bog nadalje kaže da što je put grbaviji, to bolje otkriva naša srca puna ljubavi. Ipak, nitko od nas ne može započeti takav put. U svom sam iskustvu dosad hodao mnogim grbavim, neravnim stazama i pretrpio sam velike muke te sam ponekad čak bio toliko shrvan tugom da sam zamalo zavapio, ali i dalje sam ostao na ovom putu do današnjeg dana. Uvjeren sam da je to put kojim Bog vodi, tako da podnosim muke svih patnji i nastavljam dalje. Jer tako je odredio Bog, pa tko može pobjeći od toga? Ne tražim nikakve blagoslove; sve što tražim je da mogu hodati putem kojim trebam ići prema Božjim namjerama. Ne želim oponašati druge niti ići putem kojim oni idu; sve što tražim jest da mogu ponuditi Svoju posvećenost i do kraja hodati putem koji mi je namijenjen. Ne tražim pomoć od drugih; da budem iskren, ni Ja ne mogu pomoći drugima. Izgleda da sam strašno osjetljiv po tom pitanju. Ne znam što drugi ljudi misle. To je zato što sam uvijek vjerovao da Bog predodređuje količinu patnje koju netko mora podnijeti i udaljenost koju mora prijeći na svojem putu i da nitko ne može zaista pomoći nikom drugom. Neki od naše revne braće i sestara mogu reći da u Meni nema ljubavi, ali takva su moja uvjerenja. Ljudi idu svojim putevima oslanjajući se na Božje vodstvo. Vjerujem da će većina Moje braće i sestara razumjeti Moje srce. Također se nadam da će nam Bog pružiti mnogo veće prosvjetljenje u tom pogledu kako bi naša ljubav postala čišća, a naše prijateljstvo dragocjenije. Neka nas ova tema ne zbunjuje, neka nam samo postane jasnije, tako da međuljudski odnosi mogu biti izgrađeni na temelju Božjeg vodstva.

Bog je godinama djelovao u kontinentalnoj Kini i skupo je platio za svakog čovjeka da bi nas konačno doveo ovdje gdje smo danas. Da bi svi bili izvedeni na pravi put, mislim da se ovo djelo mora započeti tamo gdje su svi najslabiji; samo se na taj način mogu probiti kroz prvu prepreku i djelo se može nastaviti dalje. Zar nije bolje tako? Kineska nacija, kvarena tisućama godina, preživjela je do danas svaki oblik „virusa” koji neprekidno napreduje šireći se svuda kao kuga. Dovoljno je samo pogledati odnose među ljudima da se vidi koliko se „klica” krije u ljudima. Bogu je izuzetno teško razviti Svoje djelo u tako čvrsto zatvorenom i virusom zaraženom području. Osobnosti ljudi, navike, način na koji rade stvari, sve što izražavaju u svojim životima i svojim međuljudskim odnosima – sve je to u dronjcima, do te mjere da je Bog sve ljudsko znanje i kulture osudio na smrt. Da ne spominjemo različita iskustva koja su naučili od svojih obitelji i društva – sve je to osuđeno u Božjim očima. To je zato što su oni koji žive u ovoj zemlji bili izloženi prevelikom broju virusa. Za njih je to najobičnija stvar, ne smatraju da je to išta posebno. Stoga, što su ljudi na nekom mjestu iskvareniji, to su njihovi međuljudski odnosi nenormalniji. Ljudski odnosi prepuni su spletki, oni kuju zavjere jedni protiv drugih i međusobno se kolju – kao da je ovo kanibalsko uporište đavola. Na takvom mjestu ispunjenom užasom, gdje divljaju duhovi, izuzetno je teško obavljati Božje djelo. Ja se neprestano ponizno molim Bogu kada stupam u kontakt s ljudima jer sam uvijek prestravljen stupanjem u kontakt s njima i izuzetno se bojim da ću Svojom naravi uvrijediti njihovo „dostojanstvo”. U Svom srcu uvijek strahujem da će ti nečisti duhovi djelovati bezobzirno, pa uvijek molim Boga za zaštitu. Svaka vrsta nenormalnog odnosa očita je među nama i kad gledam sve to, u Mojem se srcu javlja mržnja jer ljudi se među sobom uvijek bave čovječjim „poslovima” i nikada ne uzimaju Boga u obzir. Mrzim njihovo ponašanje do srži. Ono što se može vidjeti u ljudima u kontinentalnoj Kini nisu ništa drugo nego sotonske iskvarene naravi, tako da je, kad je riječ o Božjem djelu u tim ljudima, gotovo nemoguće pronaći išta vrijedno u njima; sve djelo obavlja Duh Sveti i radi se samo o tome da Duh Sveti uvelike pokreće ljude i djeluje u njima. Gotovo je nemoguće iskoristiti bilo što u tim ljudima; to jest, djelo u kojem Duh Sveti pokreće ljude, u sprezi sa suradnjom ljudi, ne može se obaviti. Duh Sveti samo ustrajno pokreće ljude, pa ipak ljudi ostaju otupjeli i bezosjećajni te nemaju pojma što to Bog čini. Stoga je Božje djelo u kontinentalnoj Kini usporedivo s Njegovim djelom stvaranja neba i zemlje; ono uzrokuje da se svi ljudi ponovno rode i mijenja sve u vezi s njima jer u njima nema ničeg vrijednog, što slama srce. Ja se često u tuzi molim za te ljude: „O, Bože, neka se Tvoja velika moć očituje u ovim ljudima, kako bi ih Tvoj Duh mogao uvelike pokrenuti i kako bi se ti otupjeli i tupavi patnici mogli probuditi iz letargičnog sna i vidjeti dan kada Ti zadobivaš slavu.” Pomolimo se svi pred Bogom i recimo: Bože! Smiluj nam se još jednom i brini o nama da bi se naša srca u potpunosti okrenula Tebi i da bismo mogli pobjeći iz ove prljave zemlje, ustati i dovršiti ono što si nam povjerio. Nadam se da će nas Bog još jednom pokrenuti da bismo stekli Njegovo prosvjetljenje i nadam se da će nam se smilovati da bi Mu se naša srca mogla postupno okrenuti i da nas On zadobije. To je želja koja nam je zajednička.

Put kojim hodamo u potpunosti je određen od Boga. Ukratko, vjerujem da ću sigurno ići ovim putem do samog kraja jer Mi se Bog uvijek osmjehuje i čini Mi se kao da sam uvijek vođen Njegovom rukom. Stoga Moje srce nije uprljano bilo čime drugim i stoga sam uvijek svjestan Božjeg djela. Ja se svom Svojom snagom i predanošću odazivam svakom pozivu koji Mi Bog uputi i nikad se ne miješam u zadatke koji Mi nisu povjereni niti Me zanima tko je te zadatke dobio – jer vjerujem da svaka osoba mora ići svojim putem, a ne zadirati u tuđi. Tako ja to vidim. Možda je to zbog Moje osobnosti, ali nadam se da će Moja braća i sestre razumjeti i oprostiti Mi jer se nikad ne usuđujem prkositi zapovijedi Svojega Oca. Ne usuđujem se prkositi volji Neba. Jesi li zaboravio da se „volji Nebeskoj ne može prkositi”? Neki ljudi možda misle da sam egocentričan, ali Ja vjerujem da sam posebno došao obaviti jedan dio Božjeg djela upravljanja, a ne miješati se u međuljudske odnose; nisam u stanju naučiti kako se dobro slagati s drugima. Međutim, u Božjem pozivu imam Božje vodstvo te imam vjeru i upornost da dobro obavim to djelo. Možda sam previše „egocentričan”, ali nadam se da će svi sami pokušati osjetiti pravednu i nesebičnu Božju ljubav i pokušati surađivati s Bogom. Ne čekajte drugi dolazak Božjeg veličanstva; to nije dobro ni za koga. Uvijek mislim da bi trebali razmotriti sljedeće: „Moramo učiniti sve što možemo da bismo zadovoljili Boga. Božji poziv za svakog od nas je drugačiji; kako ga ispuniti?” Moraš shvatiti kojim putem ideš – to ti mora biti jasno. Kad već svi želite zadovoljiti Boga, zašto Mu se prvo ne predate? Kad sam se prvi put molio Bogu, predao sam Mu cijelo Svoje srce. Ljudi oko Mene – roditelji, sestre, braća i kolege – svi su oni Mojom odlučnošću bili potisnuti duboko u pozadinu Mojeg uma, kao da za Mene uopće ne postoje. Jer Ja sam uvijek mislio na Boga – bilo na Njegove riječi ili na Njegovu mudrost; te su stvari uvijek bile u Mojem srcu i zauzimale su najdragocjenije mjesto u Mojem srcu. Stoga sam Ja za ljude koji su prepuni filozofija za ovozemaljsko ophođenje netko tko je hladnokrvan i bezosjećajan. Njihova srca boli to kako se Ja vladam, kako rješavam stvari, svaki Moj potez. Čudno me pogledavaju, kao da je Moja osoba neka nerješiva zagonetka. U svojim umovima potajno odmjeravaju Moju osobu, ne znajući što ću sljedeće učiniti. Kako bih se mogao zaustaviti na Svom putu zbog svakog poteza koji ti ljudi naprave? Bilo da Mi drugi zavide, gnušaju Me se ili Mi se rugaju hladnim sarkazmom, Ja i dalje neprestano ponizno molim pred Bogom s velikom glađu i žeđu, kao da smo samo Ja i On u istom svijetu i kao da nema nikog drugog. Sile vanjskog svijeta stalno se gomilaju tik oko Mene – ali isto tako javlja se i osjećaj da Me Bog pokrenuo. Zatečen u ovoj nedoumici, poklonio sam se pred Bogom: „Bože! Kako bih mogao biti nesklon Tvojoj volji? Tvoje Me oči gledaju kao časnog, kao suho zlato, ali Ja ne uspijevam pobjeći od sila tame. Patio bih za Tebe cijeloga Svojega života, Tvoje djelo učinio bih Svojim životnim zanimanjem i preklinjem Te da Mi daš odgovarajuće mjesto za odmor da Ti se posvetim. Bože! Želim Ti se predati. Ti dobro poznaješ slabost čovjekovu, zašto se onda kriješ od Mene?” Upravo tada imao sam osjećaj kao da sam planinski ljiljan, čiji miris raznosi povjetarac, nepoznat svima. Međutim, Nebo je plakalo, a Moje srce je nastavilo plakati; činilo se kao da je bol u Mojem srcu još veća. Sve sile i ograničenja čovjeka – bili su poput grmljavine iz vedrog neba. Tko bi razumio Moje srce? Iznova sam stao pred Boga i rekao: „Bože! Zar nema načina da se Tvoje djelo obavi u ovoj zemlji prljavštine? Zašto drugi ne mogu voditi računa o Tvojem srcu u udobnom okruženju punom podrške u kojem nema progona? Želim raširiti svoja krila, ali zašto je tako teško odletjeti? Zar ne odobravaš?” Danima sam plakao zbog ovoga, ali sam uvijek vjerovao da će Bog donijeti utjehu Mojem žalosnom srcu. Nitko nikad nije razumio moje uzbuđenje. Možda je to neposredan utjecaj Boga – uvijek sam se brinuo za Njegovo djelo i bio tjeskoban u vezi njega, toliko da sam jedva uspijevao disati. I danas se još uvijek se molim i govorim: „Bože! Ako je takva volja Tvoja, vodi Me da obavim još veće Tvoje djelo kako bi se proširilo cijelim svemirom i prikazalo svakoj naciji i vjeroispovijesti, tako da malo mira dođe u Moje srce i tako da za Tebe mogu živjeti na mirnom mjestu, da mogu raditi za Tebe bez smetnji i da mogu umiriti Svoje srce kako bih Ti služio cijelog života”. To je želja Mojega srca. Možda će braća i sestre reći da sam ohol i nadmen; i Ja to priznajem jer činjenica je da ono što mladi ljudi imaju nije ništa doli oholost. Stoga ne govorim protivno stvarnim činjenicama. U Meni možeš vidjeti sve crte osobnosti jedne mlade osobe, ali također možeš vidjeti i po čemu se razlikujem od drugih mladih ljudi: Moju smirenost i tišinu. Ne pravim od toga problem; vjerujem da Me Bog poznaje bolje nego što Ja poznajem Sebe. Ovo su riječi iz Mojega srca i nadam se da se braća i sestre neće uvrijediti. Govorimo o riječima u našim srcima, pogledajmo ciljeve u pozadini naših težnji, usporedimo svoja bogoljubiva srca, slušajmo riječi koje šapućemo Bogu, pjevajmo najljepše pjesme u našim srcima i dajmo glas plemenitim osjećajima u našim srcima kako bi naši životi postali ljepši. Zaboravite prošlost i zagledajte se u budućnost. Bog će nam otvoriti put!