Zbog Božjeg djela stigli smo do današnjih dana i stoga smo mi oni koji su preživjeli u Božjem planu upravljanja. To što i danas postojimo veliko je uzdignuće od Boga jer prema Božjem planu zemlja velikoga crvenog zmaja treba biti uništena. Ali mislim da je On možda smislio drugi plan ili želi obaviti još jedan dio Svojega djela, tako da to čak ni danas ne mogu jasno objasniti – to je poput nerješive zagonetke. Ali, sve u svemu, ova naša skupina predodređena je od Boga, a ja i dalje vjerujem da Bog ima drugo djelo u nama. Molimo svi Nebo ovako: „Neka se Tvoja volja ispuni i neka nam se ponovo pokažeš i ne sakriješ Se kako bismo jasnije vidjeli Tvoju slavu i Tvoje lice”. Ne napušta me osjećaj da put kojim nas Bog vodi ne ide ravno gore, već vijuga i pun je rupa; Bog nadalje kaže da što je put grbaviji, to bolje otkriva naša srca puna ljubavi. Ipak, nitko od nas ne može započeti takav put. Dosad sam hodao mnogim grbavim, varljivim stazama i pretrpio sam velike muke; ponekad sam čak bio toliko ožalošćen da sam imao želju vrištati, ali ostao sam na ovom putu do današnjeg dana. Uvjeren sam da je to put kojim Bog vodi, tako da podnosim muke svih patnji i nastavljam dalje. Jer tako je odredio Bog, pa tko može pobjeći od toga? Ne tražim nikakve blagoslove; sve što tražim je da mogu hodati putem kojim trebam ići prema Božjoj volji. Ne želim oponašati druge niti ići putem kojim oni idu; sve što tražim je da mogu ispuniti Svoju posvećenost da do kraja hodam putem koji mi je namijenjen. Ne tražim pomoć od drugih; da budem iskren, ni Ja ne mogu pomoći drugima. Izgleda da sam strašno osjetljiv po tom pitanju. Ne znam što drugi ljudi misle. To je zato što sam uvijek vjerovao da Bog određuje količinu patnje koju netko mora podnijeti i udaljenost koju mora prijeći na svojem putu i da nitko ne može zaista pomoći nikom drugom. Neki od naše revne braće i sestara mogu reći da u Meni nema ljubavi, ali takva su moja uvjerenja. Ljudi idu svojim putevima oslanjajući se na Božje vodstvo i vjerujem da će većina Moje braće i sestara razumjeti Moje srce. Također se nadam da će nam Bog pružiti mnogo veće prosvjetljenje u tom pogledu kako bi naša ljubav postala čišća, a naše prijateljstvo dragocjenije. Neka nas ova tema ne zbunjuje, neka nam samo postane jasnije, tako da međuljudski odnosi mogu biti izgrađeni na temelju Božjeg vodstva.

Bog je godinama djelovao u kontinentalnoj Kini i skupo je platio za svakog čovjeka da bi nas konačno doveo ovdje gdje smo danas. Da bi svi bili izvedeni na pravi put, mislim da se ovo djelo mora započeti tamo gdje su svi najslabiji; tek tada se oni mogu probiti kroz prvu prepreku i nastaviti dalje. Zar nije bolje tako? Kineska nacija, kvarena tisućama godina, preživjela je do danas svaki oblik „virusa” koji neprekidno napreduje šireći se svuda kao kuga. Dovoljno je samo pogledati odnose među ljudima da se vidi koliko se „klica” krije u ljudima. Bogu je izuzetno teško razviti Svoje djelo u tako čvrsto zatvorenom i virusom zaraženom području. Osobnosti ljudi, navike, način na koji rade stvari, sve što izražavaju u svojim životima i svojim međuljudskim odnosima – sve je to u dronjcima, do te mjere da je Bog sve ljudsko znanje i kulture osudio na smrt. Da ne spominjemo različita iskustva koja su naučili od svojih obitelji i društva – sve je to osuđeno u Božjim očima. To je zato što su oni koji žive u ovoj zemlji bili izloženi prevelikom broju virusa. Za njih je to najobičnija stvar, ne smatraju da je to išta posebno. Stoga, što su ljudi na nekom mjestu iskvareniji, to su njihovi međuljudski odnosi nenormalniji. Odnosi ljudi prepuni su spletki, kuju zavjere jedni protiv drugih i kolju se međusobno kao u nekoj ljudožderskoj tvrđavi demona. Na takvom mjestu ispunjenom strahom, gdje utvare bjesne, izuzetno je teško obaviti Božje djelo. Neprestano se molim Bogu kad se trebam susresti s ljudima jer se plašim susreta s njima i strepim da Svojom naravi ne uvrijedim njihovo „dostojanstvo”. U srcu se uvijek plašim da će se ti nečisti duhovi ponašati nesmotreno, tako da se uvijek molim Bogu da Me zaštiti. Svaki način nenormalnog odnosa je očigledan među nama i gledajući sve ovo, u mojem srcu je mržnja jer se ljudi među sobom uvijek bave čovjekovim „poslom” i nikad ne odvoje bilo kakvu misao za Boga. Do srži prezirem njihovo ponašanje. Ono što se može vidjeti u ljudima u kontinentalnoj Kini nije ništa drugo nego iskvarena sotonska narav, tako da je u Božjem djelu u ovim ljudima gotovo nemoguće pronaći bilo što vrijedno; sav posao obavlja Duh Sveti, samo što Duh Sveti više pokreće ljude i djeluje u njima. Gotovo je nemoguće iskoristiti te ljude; to jest, djelo Duha Svetoga koje pokreće ljude ne može se izvršiti uz istovremenu suradnju ljudi. Duh Sveti neumorno radi kako bi pokrenuo ljude, ali čak i tako ljudi ostaju tupi i bezosjećajni i nemaju predodžbu što to što Bog čini. Dakle, Božje djelo u kontinentalnoj Kini usporedivo je s Njegovim djelom stvaranja neba i zemlje. On čini da se svi ljudi ponovo rode i mijenja sve u vezi s njima jer u njima nema ničeg vrijednog. To je tako tužno. Često se žalostan molim za ove ljude: „Bože, neka se Tvoja velika moć otkrije u ovim ljudima, tako da ih Tvoj Duh može silno pokrenuti i tako da se ovi glupi i tupi paćenici mogu probuditi, da više ne budu u letargičnom snu i da ugledaju dan Tvoje slave”. Pomolimo se svi pred Bogom i recimo: O, Bože! Smiluj nam se još jednom i brini o nama da bi se naša srca u potpunosti okrenula Tebi i da bismo mogli pobjeći iz ove prljave zemlje, ustati i dovršiti ono što si nam povjerio. Nadam se da će nas Bog još jednom pokrenuti da bismo stekli Njegovo prosvjetljenje i nadam se da će nam se smilovati da bi Mu se naša srca mogla postupno okrenuti i da nas On zadobije. To je želja koja nam je zajednička.

Put kojim hodamo u potpunosti je određen od Boga. Ukratko, vjerujem da ću sigurno ići ovim putem do samog kraja jer Mi se Bog uvijek osmjehuje i čini Mi se kao da sam uvijek vođen Njegovom rukom. Stoga Moje srce nije uprljano bilo čime drugim i stoga sam uvijek svjestan Božjeg djela. Ja se svom Svojom snagom i predanošću odazivam svakom pozivu koji Mi Bog uputi i nikad se ne miješam u zadatke koji Mi nisu povjereni niti Me zanima tko je te zadatke dobio – jer vjerujem da svaka osoba mora ići svojim putem, a ne zadirati u tuđi. Tako ja to vidim. Možda je to zbog Moje osobnosti, ali nadam se da će Moja braća i sestre razumjeti i oprostiti Mi jer se nikad ne usuđujem ići protiv odluka Svojega Oca. Ne usuđujem se prkositi volji Neba. Jesi li zaboravio da se „volji Nebeskoj ne može prkositi”? Neki ljudi možda misle da sam egocentričan, ali Ja vjerujem da sam posebno došao obaviti jedan dio Božjeg djela upravljanja. Nisam došao miješati se u međuljudske odnose; nikad neću naučiti kako se dobro slagati s drugima. Međutim, u Božjem pozivu imam Božje vodstvo te imam vjeru i upornost da provedem to djelo do kraja. Možda sam previše „egocentričan”, ali nadam se da će svi sami pokušati osjetiti pravednu i nesebičnu Božju ljubav i pokušati surađivati s Bogom. Ne čekajte drugi dolazak Božjeg veličanstva; to nije dobro ni za koga. Uvijek mislim da bi trebali razmotriti sljedeće: „Moramo učiniti sve što možemo da bismo zadovoljili Boga. Božji poziv za svakog od nas je drugačiji; kako ga ispuniti?” Moraš shvatiti kojim putem ideš – to ti mora biti jasno. Kad već svi želite zadovoljiti Boga, zašto Mu se ne predate? Kad sam se prvi put molio Bogu, predao sam Mu cijelo Svoje srce. Ljude oko Sebe – roditelje, sestre, braću i kolege – sve sam ih potisnuo u dno Svojih misli onim što sam odlučio, bilo je kao da za Mene više ne postoje. Jer je Moj um uvijek bio usmjeren na Boga, ili Božje riječi, ili Njegovu mudrost; te stvari su uvijek bile u Mojem srcu i zauzele su najdragocjenije mjesto u njemu. Dakle, za ljude koji su prepuni životne filozofije, Ja sam netko tko je hladnokrvan i bezosjećajan. Način na koji se ponašam, kako radim stvari, svaki Moj pokret, sve to izaziva bol u njihovim srcima. Čudno Me gledaju, kao da sam neka nerješiva zagonetka. U svojim umovima potajno odmjeravaju Moju osobnost, ne znajući što ću sljedeće uraditi. Kako bi Mi nešto što oni urade moglo stati na put? Možda su zavidni, ili zgroženi, ili se rugaju; bez obzira na sve, molim se pred Bogom kao da osjećam veliku glad i žeđ, kao da smo samo On i ja u istom svijetu i kao da nema nikoga drugoga. Sile vanjskog svijeta stalno se gomilaju tik oko Mene – ali isto tako javlja se i osjećaj da Me Bog pokrenuo. Zatečen u ovoj nedoumici, poklonio sam se pred Bogom: „O, Bože! Kako bih mogao biti nesklon Tvojoj volji? Tvoje Me oči gledaju kao časnog, kao suho zlato, ali Ja ne uspijevam pobjeći od sila tame. Patio bih za Tebe cijeloga Svojega života, Tvoje djelo učinio bih Svojim životnim zanimanjem i preklinjem Te da Mi daš odgovarajuće mjesto za odmor da Ti se posvetim. O, Bože! Želim Ti se predati. Ti dobro poznaješ slabost čovjekovu, zašto se onda kriješ od Mene?” Upravo tada imao sam osjećaj kao da sam planinski ljiljan, čiji miris raznosi povjetarac, nepoznat svima. Međutim, Nebo je plakalo, a Moje srce je nastavilo plakati; činilo se kao da je bol u Mojem srcu još veća. Sve sile i ograničenja čovjeka – bili su poput grmljavine iz vedrog neba. Tko bi razumio Moje srce? Iznova sam stao pred Boga i rekao: „O, Bože! Zar nema načina da se Tvoje djelo obavi u ovoj zemlji prljavštine? Zašto drugi ne bi mogli biti svjesni Tvojega srca u udobnom okruženju punom podrške u kojem nema progona? Želim raširiti svoja krila, ali zašto je tako teško odletjeti? Zar ne odobravaš?” Danima sam plakao zbog ovoga, ali sam uvijek vjerovao da će Bog donijeti utjehu Mojem žalosnom srcu. Nitko nikad nije razumio moje uzbuđenje. Možda je to neposredan utjecaj Boga – uvijek sam u Sebi osjećao žar za Njegovim djelom, toliko da sam jedva uspijevao disati. I danas se još uvijek se molim i govorim: „O, Bože! Ako je takva volja Tvoja, vodi Me da obavim još veće Tvoje djelo kako bi se proširilo cijelim svemirom i prikazalo svakoj naciji i vjeroispovijesti, tako da malo mira dođe u Moje srce i tako da za Tebe mogu živjeti na mirnom mjestu, da mogu raditi za Tebe bez smetnji i da Ti mirna srca mogu cijelog života služiti”. To je želja Mojega srca. Možda će braća i sestre reći da sam ohol i uobražen; i Ja to priznajem jer činjenica je da su mladi ljudi oholi. Stoga govorim kako stvari stvarno stoje, bez suprotstavljanja činjenicama. U Meni možeš vidjeti sve crte osobnosti jedne mlade osobe, ali također možeš vidjeti i po čemu se razlikujem od drugih mladih ljudi: Moju smirenost i tišinu. Ne pravim od toga problem; vjerujem da Me Bog poznaje bolje nego što Ja poznajem Sebe. Ovo su riječi iz Mojega srca i nadam se da se braća i sestre neće uvrijediti. Govorimo o riječima u našim srcima, pogledajmo čemu svatko od nas teži, usporedimo svoja srca koja vole Boga, slušajmo riječi koje šapućemo Bogu, pjevajmo najljepše pjesme u našim srcima i dajmo glas ponosu u našim srcima kako bi naši životi postali ljepši. Zaboravite prošlost i zagledajte se u budućnost. Bog će nam otvoriti put!