Toliko toga želim reći čovjeku, toliko mu stvari moram reći. Ali čovjeku previše nedostaje sposobnost prihvaćanja; čovjek nije u stanju u potpunosti dokučiti Moje riječi prema onome što Ja pružam i razumije samo jedan aspekt, dok u pogledu drugog ostaje neuk. Ipak, Ja čovjeka ne usmrćujem zbog njegove nemoći niti sam ozlojeđen zbog njegove slabosti. Ja samo obavljam Svoje djelo i govorim kao što sam oduvijek činio, iako čovjek ne razumije Moju volju; kada dođe dan, ljudi će Me poznati u dubini svojeg srca i sjetit će Me se u svojim mislima. Kad odem s ove zemlje, to će biti upravo onaj trenutak kad se popnem na prijestolje u čovjekovu srcu, drugim riječima, tada će Me svi ljudi poznati. Tada će i Moji sinovi i narod zavladati zemljom. Oni koji Me spoznaju zasigurno će postati stubovi Mojeg kraljevstva i nitko osim njih neće biti sposoban vladati i držati moć u Mojem kraljevstvu. Svi oni koji Me spoznaju obdareni su Mojim bićem i u stanju su Me živjeti među svim ljudima. Ne marim za to u kojoj Me mjeri čovjek poznaje: nitko ne može ni na koji način osujetiti Moje djelo, a čovjek Mi ne može ponuditi nikakvu pomoć niti išta učiniti za Mene. Čovjek može samo slijediti Moje vodstvo u Mojem svjetlu i tražiti Moju volju u tom svjetlu. Danas su ljudi obrazovani i vjeruju da se mogu šepuriti preda Mnom, smijati se i šaliti sa Mnom bez imalo suzdržavanja i obraćati Mi se kao sebi ravnom. Čovjek Me i dalje ne poznaje, i dalje vjeruje da smo po prirodi slični, da smo oboje od krvi i mesa i da oboje živimo u ljudskom svijetu. Njegovo poštovanje prema Meni i odviše je oskudno; poštuje Me kad je preda Mnom, ali nije u stanju služiti Mi pred Duhom. Za čovjeka Duh kao da uopće ne postoji. Zbog toga nijedan čovjek nikad nije spoznao Duha; u Mojem utjelovljenju ljudi vide samo tijelo od krvi i mesa, ali ne opažaju Duha Božjeg. Može li se na takav način Moja volja doista ispuniti? Ljudi su stručnjaci u obmanjivanju Mene; čini se da ih je Sotona posebno obučio da Me prevare. Ipak, Sotona me ne zabrinjava. I dalje ću koristiti Svoju mudrost da pobijedim cijeli ljudski rod i porazim onoga koji kvari cijeli ljudski rod kako bi se Moje kraljevstvo moglo uspostaviti na zemlji.

Među ljudima ima onih koji su pokušali dokučiti veličinu zvijezda ili razmjere svemira. Ipak, njihovo istraživanje nikad se nije pokazalo uspješnim i sve što mogu jest poraženo pognuti glave i pomiriti se s neuspjehom. Gledajući među svim ljudima i promatrajući pokretačke sile čovjeka u njegovim neuspjesima, ne vidim nikoga tko je potpuno uvjeren u Mene, nikoga tko Mi je poslušan i tko Mi se pokorava. Kako su neobuzdane čovjekove ambicije! Kad je cijelo lice bezdana bilo mračno, među ljudima sam počeo osjećati okus gorčine svijeta. Moj Duh putuje širom svijeta i gleda u srca svih ljudi, pa, ipak, Ja i u Svojem utjelovljenom tijelu pobjeđujem ljudski rod. Čovjek Me ne vidi jer je slijep; čovjek Me ne spoznaje jer je otupio; čovjek Mi se protivi jer je neposlušan; čovjek Mi se počinje klanjati jer sam ga pobijedio; čovjek Me počinje voljeti jer sam suštinski dostojan čovjekove ljubavi; čovjek Me živi i očitujea Me jer ga Moja sila i Moja mudrost oblikuju prema Mojem srcu. Ja imam mjesto u čovjekovu srcu, ali nikad prema Sebi nisam osjetio ljubav čovjeka koja živi u njegovu duhu. U čovjekovu duhu zaista postoje stvari koje on voli više od svega, ali Ja nisam jedna od njih, pa je stoga čovjekova ljubav poput mjehura od sapunice: kad vjetar puhne, on pukne i zauvijek nestane. U Svojem stavu prema čovjeku Ja sam oduvijek bio postojan i nepromjenljiv. Je li itko iz ljudskog roda mogao učiniti isto? U očima čovjeka Ja sam neopipljiv i nevidljiv poput zraka i zbog toga velika većina ljudi traga samo na bezgraničnom nebu ili na uzburkanom moru ili na mirnom jezeru ili među ispraznim slovima i doktrinama. Ne postoji nijedna osoba koja zna bit ljudskog roda, a još manje postoji netko tko može išta reći o tajni u Meni, stoga od čovjeka ne tražim da dostigne najviše standarde za koje on zamišlja da ih Ja od njega zahtijevam.

Usred Mojih riječi planine se ruše, vode teku unazad, čovjek postaje pokoran, a jezera počinju teći bez prestanka. Iako se uzburkana mora ljutito uzdižu prema nebu, usred Mojih riječi takva se mora smiruju poput površine jezera. Uz najmanji zamah Moje ruke žestoke bure odmah jenjavaju i odlaze od Mene, a ljudski svijet trenutno se vraća u spokoj. Međutim, kad oslobodim Svoj gnjev, planine se odmah raskomadaju, zemlja odmah počinje drhtati, voda odmah presušuje, a čovjeka odmah zadesi nesreća. Zbog Svojeg gnjeva ne obraćam pažnju na čovjekove krike, ne pružam nikakvu pomoć kao odgovor na njegove vapaje jer Moj bijes raste. Kad sam na nebesima, zvijezde nikada nisu dospjele u stanje panike uslijed Mojeg prisustva. Umjesto toga, one srčano rade za Mene, pa im Ja dajem više svjetla i činim ih još sjajnijima tako da zadobiju još veću slavu za Mene. Što su nebesa svjetlija, to je tamniji svijet pod njima. Toliko se ljudi žalilo da su Moji načini uređenja neprikladni, toliko njih napustilo Me da oforme vlastito kraljevstvo, koje koriste da Me izdaju i preokrenu stanje tame. Međutim, tko je to postigao svojom odlučnošću? I tko je bio uspješan u svojoj odluci? Tko može preokrenuti ono što je učinjeno Mojom rukom? Kad se proljeće širi zemljom, Ja potajno i tiho svijetu šaljem svjetlost kako bi čovjek na zemlji iznenada osjetio svježinu u zraku. Ipak, baš u tom trenutku, Ja čovjeku zamagljujem oči kako bi on mogao vidjeti samo maglu koja obavija zemlju, a svi ljudi i stvari postaju nejasni. Ljudi mogu samo uzdahnuti u sebi i pomisliti: „Zašto je svjetlost potrajala samo trenutak? Zašto Bog čovjeku daje samo maglu i nejasnoću?” Usred ljudskog očaja magla se u trenu raziđe, ali čim ugledaju tračak svjetlosti, na njih puštam bujicu kiše, a grom im u snu para bubnjiće. Obuzeti panikom, nemaju se vremena skloniti i pljusak ih guta. U trenu, sve stvari pod nebom oprane su usred Mojeg zahuktalog bijesa. Ljudi se više ne žale na dolazak jake kiše i u svima njima rađa se poštovanje. Zbog te iznenadne navale kiše velika većina ljudi utopi se u vodi koja pljušti sa neba i postaje leševima u vodi. Gledam na cijelu zemlju i vidim da se mnogi bude, da se mnogi kaju, da mnogi traže izvor voda u malim čamcima, da Mi se mnogi klanjaju tražeći Moj oprost, da su mnogi vidjeli svjetlost, da su mnogi vidjeli Moje lice, da mnogi imaju hrabrosti živjeti i da se cijeli svijet preobrazio. Nakon te velike bujice kiše sve stvari ponovo postaju ono što su bile u Mojem umu i više nisu neposlušne. Uskoro cijelu zemlju ispunjava zvuk smijeha, posvuda na zemlji vlada atmosfera hvale i nema mjesta bez Moje slave. Moja je mudrost posvuda na zemlji i širom čitavog svemira. Među svim stvarima su plodovi Moje mudrosti, među svim ljudima bujaju remek-djela Moje mudrosti; sve je poput svih stvari u Mojem kraljevstvu, a svi ljudi pod Mojim nebesima žive u miru kao ovce na Mojim pašnjacima. Krećem se iznad svih ljudi i sve promatram. Ništa više ne izgleda staro i nitko nije kao što je bio. Počivam na prijestolju, nadvijam se nad čitavim svemirom i potpuno Sam zadovoljan jer su sve stvari povratile svoju svetost i Ja mogu ponovo mirno boraviti u Sionu, a ljudi na zemlji mogu voditi spokojan, zadovoljan život pod Mojim vodstvom. Svi narodi upravljaju svime u Mojoj ruci, svi su narodi vratili svoju prijašnju inteligenciju i prvobitni izgled; više nisu prekriveni prašinom, već su u Mojem kraljevstvu sveti poput žada, svaki s licem poput sveca u čovjekovu srcu, jer je Moje kraljevstvo uspostavljeno među ljudima.

14. ožujka 1992.