Kad munja zabljesne, svaka životinja pokaže svoj pravi oblik. Isto tako, prosvijetljen Mojom svjetlošću, čovjek je povratio svetost koju je nekad posjedovao. O, iskvareni stari svijete! Najzad se strovalio u prljavu vodu i, potonuvši ispod površine, pretvorio u mulj! O, sav ljudski rode, Moja vlastita tvorevino! Konačno su se ljudi ponovo vratili u život na svjetlosti, pronašli temelj za postojanje i prestali se koprcati u blatu! O, mnoštvo stvorenih stvari koje držim u Svojim rukama! Kako bi se, kroz Moje riječi, mogle ne obnoviti? Kako bi, na svjetlosti, mogle ne razviti svoje sposobnosti? Zemlja više nije samrtno mirna i tiha, nebo više nije pusto i tužno. Nebo i zemlja više nisu razdvojeni prazninom, već su ujedinjeni kao jedno i nikad se više neće razdvojiti. U ovoj radosnoj prilici, u ovom trenutku ushićenja, Moja pravednost i Moja svetost proširile su se cijelim svemirom i cijeli ljudski veliča ih bez prestanka. Gradovi nebeski smiju se od radosti, a kraljevstvo zemaljsko radosno pleše. Tko se u ovom trenutku ne raduje i tko također ne plače? Zemlja u svojem iskonskom stanju pripada nebu, a nebo je sjedinjeno sa zemljom. Čovjek je nit koja spaja nebo i zemlju, a zbog čovjekove svetosti, zbog čovjekove obnove, nebo više nije skriveno od zemlje, a zemlja više nije nijema prema nebu. Osmijeh zadovoljstva krasi ljudska lica, a u svim njihovim srcima skrivena je slast koja ne poznaje granice. Čovjek s čovjekom nije u zavadi niti se ljudi međusobno svađaju. Ima li ikoga tko, u Mojoj svjetlosti, ne živi u miru sa drugima? Ima li ikoga tko, na Moj dan, sramoti moje ime? Svi ljudi svoj pogled pun poštovanja usmjeravaju prema Meni, a u svojem srcu potajno Mi vape. Ispitao sam svaki postupak ljudskog roda: među ljudima koji su očišćeni više nema onih koji su Mi neposlušni, nema onih koji Me osuđuju. Cijeli ljudski rod prožet je Mojom naravi. Svi ljudi počinju Me spoznavati, približavaju Mi se i obožavaju Me. Čvrsto stojim u duhu čovjeka, uzdignut sam na sam vrh u ljudskim očima i tečem kroz krv u ljudskim žilama. Radosno ushićenje u čovjekovu srcu ispunjava svako mjesto na licu zemlje, zrak je čist i svjež, guste magle više ne prekrivaju zemlju, a sunce blistavo sija.

Pogledajte sada Moje kraljevstvo, u kojem sam Ja Kralj svega i u kojem Ja nad svima imam vlast. Od početka stvaranja pa sve do danas Moji su sinovi pod Mojim vodstvom prošli kroz toliko životnih nevolja, toliko nepravdi u ovom svijetu, toliko prevrata u ljudskom kraljevstvu, ali danas borave u Mojoj svjetlosti. Tko to ne oplakuje jučerašnje nepravde? Tko to ne lije suze zbog nedaća koje su proživljene na putu do današnjice? I još jednom, ima li onih koji ne koriste ovu priliku da se Meni posvete? Ima li onih koji propuštaju ovu priliku da pokažu strast koja buja u njihovim srcima? Ima li onih koji u ovom trenutku ne govore o onom što su iskusili? U ovom času sva ljudska bića Meni posvećuju najbolji dio sebe. Koliko njih muči žaljenje zbog jučerašnjih budalaština, koliko se njih sebe gnuša zbog jučerašnjih težnji! Sva ljudska bića spoznala su sebe, svi su uvidjeli Sotonina djela i Moju divotu i u njihovim srcima sada ima mjesta za Mene. Više se neću susretati s odbojnošću ili odbijanjem među ljudima jer je Moje veliko djelo već ostvareno i više ga ništa ne ometa. Ima li danas među sinovima Mojeg kraljevstva onih koji nisu razmišljali o svojim brigama? Ima li onih koji više ne dovode u sumnju načine na koje se Moje djelo obavlja? Ima li onih koji se iskreno žrtvuju za Mene? Jesu li se smanjile nečistoće u vašim srcima? Ili su se povećale? Ako se nečisti elementi u vašim srcima nisu ni smanjili ni povećali, takve ljude kao što ste vi zasigurno ću odbaciti. Ono što Ja želim jesu sveti ljudi slični Meni, a ne nečisti demoni koji se bune protiv Mene. Iako nemam prevelike zahtjeve od ljudskog roda, unutrašnji svijet ljudskoga srca toliko je kompliciran da se ljudski rod ne može zdušno uskladiti s Mojom voljom niti u trenu ispuniti Moje namjere. Velika većina ljudskih bića potajno se trudi u nadi da će ugrabiti posljednji pobjednički vijenac. Velika većina upinje se svim silama, ne usuđujući se opustiti ni na trenutak, previše uplašena da drugi put ne upadne u ropstvo Sotone. Oni se više ne usuđuju gajiti nezadovoljstvo prema Meni, već Mi neprestano pokazuju svoju odanost. Čuo sam iskrene riječi mnoštva ljudi, iskaze mnogih o njihovim bolnim iskustvima usred patnje; vidio sam toliko njih kako Mi u najtežim nevoljama postojano nude svoju odanost i promatrao ih kako koračaju trnovitim putem u potrazi za izlazom. U tim okolnostima nikad se nisu požalili; čak ni onda kad su, nemoćni pronaći svjetlo, postali pomalo potišteni, nijednom se nisu požalili. Ali također sam čuo i mnoge ljude kako iz dubine svoga srca psuju, proklinju nebo i optužuju zemlju, a vidio sam i mnoge ljude kako se usred nevolje prepuštaju očaju, kako se poput smeća bacaju u kantu za smeće da ih prekriju prljavština i nečistoća. Čuo sam toliko ljudi kako se uslijed promjene položaja međusobno prepiru, što se odražava na njihov izraz lica, a što pak mijenja njihove odnose sa drugim ljudima, te tako prijatelji prestaju biti prijatelji i postaju neprijatelji koji svojim jezicima nasrću jedni na druge. Velika većina koristi Moje riječi kao metke iz mitraljeza, otvarajući neočekivano vatru na druge, sve dok ljudski svijet posvuda ne bude ispunjen strašnom galamom koja razbija spokojni mir. Srećom, sada je došao ovaj dan; inače tko zna koliko ih je moglo stradati pod nemilosrdnim zamahom te mitraljeske paljbe.

Nakon obznanjivanja Mojih riječi i držeći korak s stanjima cijeloga ljudskog roda, Moje kraljevstvo korak po korak silazi na zemlju. Čovjek više ne gaji zabrinjavajuće misli, nije „zaokupljen” drugim ljudima niti „razmišlja” u njihovo ime. I tako na zemlji više nema svadljivih rasprava, a nakon obznanjivanja Mojih riječi povlače se razna „oružja” suvremenog doba. Čovjek s čovjekom ponovo pronalazi mir, ljudsko srce nanovo zrači duhom sloge i nitko se više ne brani od prikrivenog napada. Cijeli ljudski rod vratio se u normalno stanje i zaputio u novi život. Boraveći u novom okruženju, velik broj ljudi osvrće se oko sebe, osjećajući se kao da su zakoračili u sasvim novi svijet, te zbog toga nisu u stanju odmah se prilagoditi svojem sadašnjem okruženju niti odjednom zakoračiti na pravi put. Dakle, kad je riječ o ljudskom rodu, u pitanju je ono „kad je duh voljan, ali je tijelo slabo”. Iako za razliku od čovjeka Ja osobno nisam iskusio gorčinu nevolje, ipak znam sve što se može znati o čovjekovim nedostacima. Blisko sam upoznat s čovjekovim potrebama, a Moje razumijevanje njegovih slabosti je potpuno. Iz tog razloga, Ja ne ismijavam čovjeka zbog njegovih mana; ovisno o njegovoj nepravednosti Ja samo primjenjujem odgovarajuću „obrazovnu” mjeru kako bih svima bolje pomogao da izađu na pravi put, kako bi ljudi prestali biti lutajuća siročad i umjesto toga postali bebe sa mjestom koje mogu nazvati domom. Ipak, Moji postupci vođeni su načelima. Ako ljudi nisu voljni uživati u blaženstvu koje je u Meni, Ja mogu samo prihvatiti to što oni žarko žele i strovaliti ih u bezdan. U ovom trenutku nitko više u svojem srcu ne bi trebao gajiti nezadovoljstvo, već bi svi trebali biti u stanju da vide Moju pravednost u uređenju koje sam napravio. Ja ljudski rod ne primoravam da Me voli niti čovjeka udaram zbog toga što Me voli. U Meni je potpuna sloboda, potpuno oslobođenje. Iako je čovjekova sudbina u Mojim rukama, čovjeku sam dao slobodnu volju, koja nije pod Mojom kontrolom. Na taj način ljudska bića neće izmišljati načine da zbog Mojih upravnih odluka dospijevaju u „nevolju”, već će naprotiv, oslanjajući se na Moju velikodušnost, dobiti „oslobođenje”. I stoga mnogi ljudi u svojem oslobođenju traže vlastiti izlaz, umjesto da zbog Mene bivaju sputani.

Prema ljudskom rodu uvijek sam bio široke ruke, nikad nisam opterećivao ljude nerješivim problemima, nikad nijednu osobu nisam doveo u nevolju. Zar nije tako? I premda Me mnogi ljudi ne vole, taj stav ne da me ne potresa, već sam im dao slobodu i dopustio da budu svojevoljni do te mjere da mogu slobodno plivati u moru gorčine i patnje. Jer čovjek je nečasna lađa; iako vidi blagoslov koji držim u Svojoj ruci, ne zanima ga uživanje u njemu, već bi radije iščupao bič iz ruku Sotone i tako se osudio da ga Sotona proguta kao „hranu”. Naravno, ima onih koji su svojim očima vidjeli Moju svjetlost, pa tako, iako žive u mračnoj izmaglici sadašnjeg vremena, nisu zbog te izmaglice izgubili vjeru u svjetlost, već nastavljaju opipavati i tragati kroz tu maglu – doduše putem zasutim preprekama. Kad se čovjek pobuni protiv Mene, Ja ga obasipam svojim zahuktalim bijesom, pa zbog svoje neposlušnosti čovjek tako može stradati. Kad Mi je poslušan, Ja ostajem skriven od njega, čime pobuđujem ljubav u dubini njegova srca, ljubav koja Mi se ne nastoji dodvoriti, već Mi ugoditi. Toliko sam puta u čovjekovoj potrazi za Mnom zatvarao oči i šutio kako bih izmamio njegovu pravu vjeru. Međutim, kad ne govorim, čovjekova vjera u trenu se mijenja i sve što vidim njegova su „lažna dobra” jer Me čovjek nikad nije iskreno volio. Tek kad se očitujem, svi ljudi pokažu ogromnu „vjeru”; ali kad sam skriven na Svojem tajnom mjestu, oni postaju slabi i ponestaje im hrabrosti, kao da se plaše da Me ne uvrijede; ima čak i onih koji Me, budući da nisu u stanju vidjeti Moje lice, podvrgavaju „temeljitom obrađivanju”, negirajući tako istinu o Mojem postojanju. Koliko njih ostane takvo; koliko njih ima ovakav mentalitet. To nije ništa drugo nego sklonost svih ljudi da prikrivaju ono ružno u sebi. Zbog toga oni nerado skreću pažnju na vlastite nedostatke i jedino stisnutih zuba i skrivenih lica priznaju istinitost Mojih riječi.

17. ožujka 1992.