Bogatstva Moje kuće ne daju se izbrojati i nedokučiva su, a ipak čovjek nikada nije došao do Mene kako bi u njima uživao. Čovjek nije sposoban sam za sebe uživati, niti sebe sačuvati vlastitim trudom; umjesto toga, oduvijek je polagao svoje povjerenje u druge. Od svih onih koje Ja promatram, nitko Me nikad nije potražio namjerno i izravno. Svi oni dolaze pred Mene na nagovor drugih, slijedeći većinu, i nisu voljni platiti cijenu niti uložiti vrijeme kako bi svoj život obogatili. Dakle, nijedan čovjek nikada nije živio u stvarnosti i svi ljudi žive životom bez smisla. Zbog davno utvrđenih čovjekovih puteva i običaja, tijela svih ljudi poprimila su miris zemlje. Kao rezultat toga, čovjek je otupio, postao neosjetljiv na pustoš ovog svijeta i samo se bakće uživanjem u ovom zaleđenom svijetu. U čovjekovom životu nema ni najmanje topline, i on je lišen bilo kakvog traga ljudskosti ili svjetla – pa ipak, on si je oduvijek ugađao i svoj bezvrijedni životni vijek provodi jureći unaokolo, a ništa ne postiže. Za tren oka dođe mu smrtna ura, i čovjek umire gorkom smrću. Na ovom svijetu, on nikada ništa nije ni postigao ni dobio – dolazi na svijet u žurbi i u žurbi iz njega odlazi. Nitko od njih, po Mojem mišljenju, ništa nije ni donio ni odnio, te se zbog toga čovjeku čini kako je ovaj svijet nepravedan. A ipak, nikomu se ne žuri odavde. Svi samo iščekuju dan kada će Moje obećanje s neba iznenada doći među ljude, dopuštajući im da, dok su izgubljeni, još jednom pogledaju na put vječnog života. Prema tome, čovjek se usredotočuje na svako Moje djelo i postupak kako bi vidio jesam li doista održao obećanje koje sam mu dao. Kada je usred nevolja ili u krajnjoj boli, ili je izložen kušnjama kojima samo što nije podlegao, čovjek proklinje dan kada se rodio kako bi što prije mogao pobjeći od ove opasnosti i preseliti se na neko drugo, idealno mjesto. Međutim, kada iskušenja prođu, čovjek je ispunjen radošću. On slavi dan svojeg dolaska na svijet i traži od Mene da blagoslivljam dan kada je rođen; u tim trenucima, čovjek više ne spominje kletve iz prošlosti, duboko strahujući kako će smrt po drugi put doći po njega. Kada Moje ruke uzdignu taj svijet, ljudi radosno plešu, nisu više žalosni i svi ovise o Meni. Kada Ja pokrijem Svoje lice rukama Svojim, i gurnem ljude pod zemlju, oni istog trenutka gube dah i jedva uspijevaju preživjeti. Svi upućuju vapaje ka Meni, prestravljeni da ću ih uništiti, jer svi oni žele vidjeti dan kada budem stekao slavu. Čovjek na Moj dan gleda kao na središte svojeg postojanja, a čovječanstvo je preživjelo do današnjeg dana jedino zahvaljujući svojoj čežnji za danom dolaska Moje slave. Oni koji su rođeni tijekom posljednjih dana imaju dovoljno sreće vidjeti svu Moju slavu. To je blagoslov određen Mojim riječima.

Kroz vijekove, mnogi su s ovog svijeta otišli razočarani i nerado, dok su mnogi na njega došli s nadom i vjerom. Mnogima sam upriličio dolazak i mnoge sam otpravio. Nebrojeno mnogo ljudi prošlo je kroz Moje ruke. Mnogi su duhovi bačeni u podzemlje, mnogi su živjeli u tijelu, a mnogi su umrli i ponovo se rodili na zemlji. Ipak, nijedan od njih nikada nije imao priliku uživati u blagoslovima današnjeg kraljevstva. Toliko sam toga dao čovjeku, a on je ipak malo toga dobio; zbog juriša Sotoninih sila onesposobljen je za uživanje u svim Mojim bogatstvima. On je samo imao sreće promatrati ih, ali nije bio u stanju potpuno uživati u njima. Čovjek nikada nije otkrio riznicu u svojem tijelu kako bi primio bogatstvo s nebesa, te je tako izgubio blagoslove kojima sam ga darivao. Nije li čovječji duh upravo organ koji ga povezuje s Mojim Duhom? Zašto čovjek sa Mnom nikada nije stupio u kontakt svojim duhom? Zašto Mi se približava u tijelu, a nesposoban je to isto učiniti u duhu? Je li Moje pravo lice tijelo? Zbog čega čovjek ne poznaje Moju bit? Zar doista u duhu čovječjem nikada nije bilo ni traga od Mene? Jesam li u potpunosti iščezao iz duha čovječjeg? Ako čovjek ne zakorači u duhovno kraljevstvo, kako može dokučiti Moje namjere? Postoji li u čovjekovom oku nešto što može izravno prodrijeti u duhovno kraljevstvo? Mnogo sam puta svojim Duhom pozivao čovjeka, a ipak se čovjek ponaša kao da sam ga ubo, promatrajući Me s udaljenosti, u velikom strahu da ću ga Ja povesti u neki drugi svijet. Mnogo sam puta ispitivao unutar duha čovječjeg, a on ipak ostaje u potpunosti nesvjestan toga, duboko strahujući da ću zakoračiti u njegov dom i ugrabiti priliku da ga lišim svega što mu pripada. Stoga Me on isključuje, puštajući Me da stojim pred hladnim, čvrsto zatvorenim vratima. Mnogo je puta čovjek pokleknuo i Ja sam ga spasio, a ipak, kad se probudi, on Me odmah napušta i, netaknut Mojom dobrotom, strijelja Me opreznim pogledom; nikada Ja nisam ogrijao srce čovjekovo. Čovjek je bezosjećajna, hladnokrvna životinja. Iako je toplo u Mojem zagrljaju, on nikada time nije bio duboko dirnut. Čovjek je poput divljaka s planine. Nikada nije cijenio svu Moju brigu za ljudski rod. Nije voljan prići Mi i radije boravi u planinama, gdje mu prijete divlje zvijeri – pa on ipak i dalje ne želi u Meni potražiti zaklon. Ja nikoga ne prisiljavam: Ja samo obavljam svoje djelo. Doći će dan kada će čovjek na Moju stranu doplivati iz središta moćnog oceana, kako bi mogao uživati u svim bogatstvima na zemlji i iza sebe ostaviti opasnost da ga more proguta.

Kako se Moje riječi upotpunjuju, kraljevstvo se na zemlji postupno oblikuje i čovjek se postupno vraća u normalnost, te se tako na zemlji uspostavlja kraljevstvo u Mojem srcu. U tom kraljevstvu, sav narod Božji se vraća životu normalnog čovjeka. Nema više ciče zime, koju je zamijenio svijet sačinjen od gradova proljeća, u kojima proljeće traje čitave godine. Čovjek više nije izložen turobnosti čovječjeg svijeta niti više podnosi njegovu hladnoću. Ljudi se ne bore međusobno, države više ne idu u rat jedne protiv drugih, niti više ima pokolja i krvi koja iz tih pokolja teče; sva je zemlja ispunjena radošću i posvuda među ljudima sve odiše toplinom. Hodam po svijetu, uživam s vrha Svojeg prijestolja i živim među zvijezdama. Anđeli Mi prinose nove pjesme i nove plesove. Oni više ne liju suze zbog vlastite krhkosti. Preda Mnom se više ne čuje plač anđela i nitko Mi više ne povjerava svoje žalosti. Danas svi vi živite preda Mnom; sutra ćete svi postojati u Mojem kraljevstvu. Nije li to najveći blagoslov kojim darujem čovjeka? Zbog cijene koju danas plaćate, naslijedit ćete blagoslove budućnosti i živjet ćete u Mojoj slavnoj svjetlosti. Ne želite li i dalje doći u doticaj s biti Mojeg duha? Želite li i dalje kasapiti sami sebe? Ljudi su voljni slijediti ona obećanja koja mogu vidjeti, čak i ako su ona kratkog daha, ali nitko nije voljan prihvatiti obećanja sutrašnjice, iako će ona trajati vječno. Ono što je čovjeku vidljivo Ja ću uništiti, a ono što čovjek ne može opipati, Ja ću ostvariti. U tome je razlika između Boga i čovjeka.

Čovjek je računao kada će Moj dan doći, ali ipak nitko nikada nije saznao točan datum, te tako čovjek može živjeti jedino u svojevrsnom stanju ošamućenosti. Pošto čovjekove čežnje odjekuju bezgraničnim nebesima, a potom nestaju, čovjek je uvijek iznova gubio nadu, tako da je potonuo u svoju trenutačnu situaciju. Cilj Mojih izjava nije natjerati čovjeka na bavljenje datumima, niti ga dovesti do toga da se uništi u nastupu očaja. Želim natjerati čovjeka da naslijedi Moje obećanje, i želim da svi ljudi širom svijeta imaju udio u Mojem obećanju. Ono što želim jesu živa bića prepuna života, a ne leševi ogrezli u smrti. Zavaljen za kraljevskom trpezom, Ja ću svim ljudima na zemlji narediti da se preda Mnom postroje za pregled. Ja ne dopuštam nečistima da stanu preda Me. Ne trpim da se itko miješa u Moje djelo; svi oni koji se miješaju u Moje djelo bivaju bačeni u tamnice, a nakon što budu pušteni, i dalje će usred nesreće biti podvrgnuti spaljivanju ognjem na zemlji. Kada sam u Svojem utjelovljenom tijelu, tko god pokuša raspravljati o Mojem djelu s Mojim tijelom, Ja ću ga se gnušati. Mnogo sam puta podsjetio sve ljude da na zemlji nemam rodbine, a tko god na Mene gleda kao na sebi ravnog i vuče Me prema tijelu kako bi se sa Mnom prisjećao prošlih vremena, taj će propasti. To Ja određujem. Nisam ni najmanje popustljiv prema čovjeku. Svi oni koji se miješaju u Moje djelo i nude Mi savjete bit će od Mene ukoreni i nikada im to neću oprostiti. Ako ne govorim prostim jezikom, čovjek se nikada neće opametiti i nesvjesno će se naći pod Mojim prijekorom – jer čovjek Mene ne poznaje u Mojem tjelesnom obliku.

20. ožujak 1992.