Vrijeme prolazi i, u tren oka, stigla je sadašnjost. Pod vodstvom Mog Duha, svi ljudi žive usred Moje svjetlosti i više se nitko ne zadržava na prošlosti niti obraća ikakvu pozornost na jučerašnji dan. Tko nikada nije živio i postojao u sadašnjosti? Tko nije proveo predivne dane i mjesece u kraljevstvu? Tko nije živio pod suncem? Iako je kraljevstvo sišlo među ljude, nitko nije istinski iskusio njegovu toplinu; čovjek vidi samo njegovu vanjštinu i ne shvaća njegovu bit. Kada se Moje kraljevstvo oformi, tko se zbog toga ne raduje? Mogu li države na zemlji doista pobjeći? Može li veliki crveni zmaj svojom lukavošću doista pobjeći? Moje upravne odluke objavljuju se u svemiru, one uspostavljaju Moj autoritet među svim ljudima i stupaju na snagu u svemiru; unatoč tome, čovjek to nikada nije istinski spoznao. Kada se Moje upravne odluke obznane svemiru, tada se ujedno i Moje djelo na zemlji približava dovršetku. Kada budem držao vlast kao Kralj među svim ljudima i kada budem prepoznat kao jedini Sami Bog, Moje će se kraljevstvo u potpunosti spustiti na zemlju. Danas svi ljudi imaju nov početak na novom putu. Započeli su nov život, a ipak nitko nikada nije istinski iskusio život na zemlji nalik onome na nebu. Živite li vi doista usred Moje svjetlosti? Živite li doista među Mojim riječima? Tko ne razmišlja o vlastitim izgledima? Tko nije žalostan zbog vlastite sudbine? Tko se ne bori usred mora nevolja? Tko se ne želi osloboditi? Daju li se blagoslovi kraljevstva u zamjenu za čovjekov naporan rad na zemlji? Mogu li se sve čovjekove želje ispuniti baš onako kako on želi? Jednom sam pred čovjekom predstavio predivan prizor kraljevstva, no on je samo zurio u njega pohlepnim očima i nije bilo nikoga tko je istinski odlučio ući u njega. Jednom sam čovjeka „izvijestio” o stvarnoj situaciji na zemlji, ali on je samo saslušao, a riječi koje su izašle iz Mojih usta nije uzeo k srcu; jednom sam čovjeku govorio o okolnostima na nebu, no dok je slušao, Moje je riječi shvatio kao čudesne priče i nije iskrenim srcem prihvatio ono što su riječi iz Mojih usta opisale. Danas prizori kraljevstva bljeskaju među ljudima, ali je li itko ikada u svojoj potrazi „prešao brda i doline”? Bez Mog poticanja čovjek se još uvijek ne bi probudio iz svojih snova. Je li on doista toliko očaran svojim životom na zemlji? Zar u njegovu srcu doista nema visokih zahtjeva?

Oni koje sam predodredio kao Svoj narod sposobni su prinijeti sebe Meni i živjeti u skladu sa Mnom. U Mojim su očima dragocjeni i u Mojem kraljevstvu sjaje ljubavlju prema Meni. Tko među današnjim ljudima ispunjava takve uvjete? Tko je sposoban zadovoljiti standarde prema Mojim zahtjevima? Zar Moji zahtjevi doista čovjeku stvaraju poteškoće? Navodim li ga namjerno na pogreške? Prema svim se ljudima odnosim „popustljivo” i pružam im povlašteni tretman. Međutim, to se odnosi samo na Moj narod u Kini. Nije da vas podcjenjujem niti da vas gledam poprijeko, već sam prema vama praktičan i realističan. Ljudi u životu neizbježno nailaze na neuspjehe, bilo da je riječ o njihovoj obitelji ili o širem svijetu. No tko je vlastitom rukom uredio svoju nevolju? Čovjek Me nije sposoban spoznati. Donekle razumije Moj vanjski izgled, a ipak Moju bit ne poznaje; ne zna sastojke hrane koju jede. Tko je sposoban pažljivo sagledati Moje srce? Tko je sposoban u Mojoj prisutnosti istinski razumjeti Moje nakane? Kada siđem na zemlju, ona je obavijena tamom i čovjek „čvrsto spava”. Hodam posvuda i sve što vidim razderano je i pohabano te nepodnošljivo za gledati. Kao da čovjek želi samo uživati i nema želju obazirati se na „stvari iz vanjskog svijeta”. Bez ičijeg znanja ispitao sam cijelu zemlju, a ipak ne vidim nijedno mjesto ispunjeno životnom snagom. Odmah isijavam svjetlost i toplinu te iz trećeg neba promatram zemlju. Iako svjetlost pada na tlo i toplina se širi po njemu, čini se da se samo svjetlost i toplina raduju; one su potpuno nesposobne probuditi čovjeka, koji se prepušta udobnosti. Vidjevši to, odmah među ljude šaljem „štap” koji sam pripremio. Kako štap pada, svjetlost i toplina postupno se raspršuju, a zemlja odmah postaje pusta i mračna – a zbog tame čovjek koristi priliku da nastavi uživati. Čovjek nejasno naslućuje dolazak Mojeg štapa, ali ne reagira i nastavlja uživati u svojim „blagoslovima na zemlji”. Zatim puštam Svoj glas kako bih izgrdio sve ljude, a ljudi cijelog svemira bivaju pribijeni na križ naglavačke. Kada dođe Moja grdnja, čovjeka potresa buka rušenja planina i cijepanja zemlje, nakon čega se prene iz sna. Šokiran i prestravljen želi pobjeći, ali prekasno je. Dok se Moja grdnja spušta, Moje kraljevstvo silazi na zemlju i svaka se država razbija u komadiće, nestajući bez traga i ne ostavljajući ništa za sobom.

Svakoga dana promatram lice svemira i svakoga dana obavljam Svoje novo djelo među ljudima. Ipak, svi se ljudi gube u svom radu i nitko ne obraća pozornost na dinamiku Mojeg djela niti primjećuje stanje stvari izvan sebe samih. Kao da ljudi žive u novom nebu i novoj zemlji koje su sami stvorili te ne žele da ih itko drugi ometa. Svi su zaokupljeni uživanjem i „fizičkim vježbama” divljenja samima sebi. Zar u čovjekovu srcu doista uopće nema mjesta za Mene? Jesam li doista nesposoban biti Vladar u čovjekovu srcu? Je li čovjekov duh doista napustio čovjeka? Tko je ikada pažljivo promišljao o riječima iz Mojih usta? Tko je ikada spoznao želju Mojeg srca? Je li čovjekovo srce doista preuzelo nešto drugo? Mnogo sam puta zavapio čovjeku, a ipak, je li itko ikada osjetio suosjećanje? Je li itko ikada živio u ljudskosti? Iako čovjek živi u tijelu, on nema ljudskosti. Je li rođen u životinjskom carstvu? Ili je rođen na nebu i posjeduje božanstvo? Čovjeku postavljam Svoje zahtjeve, a ipak se čini da on ne razumije Moje riječi – kao da sam čudovište koje mu je strano i kojemu je stoga teško prići. Toliko sam puta bio razočaran čovjekom, toliko sam puta postao gnjevan zbog njegova lošeg rada i toliko sam puta bio ožalošćen njegovom slabošću. Zašto nikada ne mogu probuditi duhovni osjećaj u čovjekovu srcu? Zašto nikada ne mogu potaknuti ljubav u čovjekovu srcu? Zašto se čovjek nikada ne želi odnositi prema Meni kao prema zjenici svog oka? Zar čovjekovo srce nije njegovo vlastito? Je li se nešto drugo nastanilo u njegovu duhu? Zašto čovjek neprestano jadikuje? Zašto je uvijek pun tuge? Zašto, kada je tužan, ignorira Moje postojanje? Je li moguće da sam ga povrijedio? Je li moguće da sam ga namjerno napustio?

U Mojim očima čovjek je vladar svega stvorenog. Dao sam mu nemali autoritet i dopustio mu da upravlja svime stvorenim na zemlji – travom na planinama, životinjama u šumama i ribama u vodi. Ipak, umjesto da zbog toga bude sretan, čovjeka opsjeda tjeskoba. Cijeli njegov život samo je tuga i jad, cijeli njegov život također je samo žurba i vreva, a život mu je samo praznina pomiješana sa zabavom; u cijelom njegovom životu nema novih „izuma” ni „kreacija”. Nitko se ne može izvući iz ovog ispraznog života, nitko nikada nije otkrio smislen život i nitko nikada nije iskusio stvaran život. Iako svi današnji ljudi žive pod Mojom sjajnom svjetlošću, oni ne znaju ništa o životu na nebu. Ako čovjeku ne pokažem milosrđe ili ne spasim čovječanstvo, onda su svi ljudi došli uzalud, njihov život na zemlji nema smisla i uzalud će otići, bez ičega čime bi se mogli pohvaliti. Ljudi svake religije, svakog društvenog sloja, svake nacije i svake vjeroispovijedi poznaju prazninu na zemlji i svi traže Mene i iščekuju Moj povratak – ipak, tko Me je sposoban spoznati kada stignem? Ja sam sve stvorio, Ja sam stvorio čovječanstvo i danas sam sišao među ljude. Čovjek Mi, međutim, uzvraća udarac i nameće Mi „odmazdu”. Zar djelo koje obavljam na čovjeku njemu nije ni od kakve koristi? Jesam li doista nesposoban udovoljiti čovjeku? Zašto Me čovjek odbacuje? Zašto je čovjek tako hladan i ravnodušan prema Meni? Zašto je zemlja prekrivena leševima? Je li to doista stanje svijeta koji sam stvorio za čovjeka? Zašto sam čovjeku dao neusporediva bogatstva, a ipak Mi on zauzvrat pruža dvije prazne ruke? Zašto Me čovjek ne voli iskreno? Zašto nikada nije u Mojoj prisutnosti? Jesu li sve Moje riječi doista bile uzalud? Jesu li Moje riječi nestale poput topline iz vode? Zašto čovjek ne želi surađivati sa Mnom? Je li dolazak Mojeg dana doista trenutak čovjekove smrti? Bih li doista mogao uništiti čovjeka u vrijeme kada nastaje Moje kraljevstvo? Zašto tijekom cjelokupnog Mog plana upravljanja nitko nikada nije dokučio Moje nakane? Zašto čovjek, umjesto da cijeni izjave iz Mojih usta, odbacuje te izjave s prezirom? Ne osuđujem nikoga, već samo tražim od svih ljudi da se smire i da preispitaju sami sebe.

27. ožujka 1992.