Moja grdnja dolazi na sve ljude, a ipak ostaje i udaljena od svih ljudi. Cijeli život svake osobe ispunjen je ljubavlju i mržnjom prema Meni, a nitko Me nikada nije spoznao – stoga je čovjekov stav prema Meni čas topao, čas hladan, i ne može biti normalan. Ipak, Ja sam se uvijek brinuo za čovjeka i štitio ga, a samo zbog svoje tupoglavosti on nije sposoban vidjeti sva Moja djela niti razumjeti Moje gorljive nakane. Ja sam Jedan koji je vodeći među bezbrojnim nacijama i Svevišnji sam među mnoštvom naroda; samo što Me čovjek ne poznaje. Mnogo sam godina živio među ljudima i iskusio život u svijetu čovjeka, no čovjek Me je uvijek ignorirao i smatrao bićem iz svemira. Posljedično, zbog razlika u naravi i jeziku, ljudi se prema Meni odnose kao prema strancu na ulici. Čini se da su Moja odjeća i način uređivanja odviše osebujni, zbog čega čovjek nema „vjere” da Mi pristupi. Samo tada osjećam pustoš i nepravdu svijeta čovjeka. Hodam među prolaznicima, promatrajući sva njihova lica. Kao da žive usred bolesti, bolesti koja im lica ispunjava melankolijom; i kao da žive i usred grdnje koja im onemogućuje da se oslobode. Čovjek sputava samog sebe i pretvara se da je ponizan. Većina ljudi stavlja masku preda Mnom kako bih im zapljeskao, i većina se ljudi namjerno prikazuje jadnima preda Mnom kako bi zadobili Moju pomoć. Meni iza leđa svi Mi ljudi laskaju i bune se protiv Mene. Nisam li u pravu? Nije li to čovjekov način preživljavanja? Tko Me je ikada proživio u svom životu? Tko Me je ikada uzvisio među drugima? Tko se ikada obuzdao pred Duhom? Tko je ikada bio postojan u svom svjedočanstvu o Meni pred Sotonom? Tko je ikada unio istinitost u „odanost” koju ima prema Meni? Koga je ikada veliki crveni zmaj eliminirao zbog Mene? Ljudi se sa Sotonom valjaju u blatu; oni su „stručnjaci” za pobunu protiv Mene, oni su „izumitelji” suprotstavljanja Meni i oni su „diplomci” svojih površnih načina odnošenja prema Meni. Radi vlastite sudbine čovjek posvuda traži po zemlji, a kada ga pozovem, on i dalje ne može osjetiti Moju dragocjenost te se nastavlja s „vjerom” oslanjati na samog sebe, ne želeći drugima biti „na teret”. Čovjekove su „odluke” dragocjene, no ničije odluke nikada nisu postigle maksimalan broj bodova: sve su one klimave preda Mnom, a zatim se bešumno ruše.

Govorim svakoga dana i svakoga dana činim nove stvari. Ako čovjek ne uloži svu svoju snagu, onda će teško čuti Moj glas i vidjeti Moje lice. Iako je ljubljeni iznimno divan, a Njegov govor krajnje blag, čovjek nije sposoban lako ugledati Njegovo slavno lice ni čuti Njegov glas. Kroz vjekove nitko nikada nije lako ugledao Moje lice. Jednom sam govorio Petru i „ukazao se” Pavlu, no nitko drugi – osim Izraelaca – nikada nije istinski vidio Moje lice. Danas sam osobno došao među ljude živjeti zajedno s njima. Zar vam se to ne čini rijetkim i dragocjenim? Zar ne želite cijeniti svoje vrijeme? Želite li dopustiti da ono ovako prođe pored vas? Mogu li se kazaljke na satu iznenada zaustaviti u ljudskim mislima? Ili vrijeme poteći unatrag? Ili može li čovjek ponovno postati mlad? Može li se blagoslovljeni život današnjice ikada više vratiti? Čovjeku ne dajem primjeren „bonus” za njegovo „rasipanje”. Ja samo ustrajem u obavljanju Svog djela, odvojen od svega ostalog, i ne zaustavljam protok vremena zato što je čovjek zauzet ili zbog zvuka njegovih vapaja. Nekoliko tisuća godina nitko nije uspio raspršiti Moju energiju niti poremetiti Moj prvotni plan. Nadići ću prostor, premostiti vjekove i zaputiti se u srž Svog cjelokupnog plana kako iznad svih stvari tako i među njima. Niti jedna jedina osoba nije uspjela od Mene dobiti poseban tretman ni „nagrade” iz Mojih ruku. Iako otvaraju svoja usta da Me preklinju i iako pružaju svoje ruke te, zaboravljajući sve ostalo, zahtijevaju te stvari od Mene, nitko od tih ljudi nikada Me nije dirnuo i sve ih je odbio Moj „bezdušni” glas. Većina ljudi vjeruje da su „premladi”, pa čekaju da pokažem veliko suosjećanje, da prema njima budem milosrdan po drugi put te traže da im dopustim da uđu na mala vrata. No kako bih mogao tek tako mijenjati Svoj plan? Bih li mogao zaustaviti zemlju da se okreće zbog čovjekove „mladosti”, kako bi on mogao živjeti još nekoliko godina na zemlji? Čovjekov je mozak tako složen, a ipak se čini da mu neke stvari i nedostaju. Zbog toga se u čovjekovu umu često pojavljuju „čudesni načini” da se namjerno prekine Moje djelo.

Iako sam čovjeku mnogo puta oprostio njegove grijehe i posebno se brinuo za njega zbog njegove slabosti, također sam mnogo puta zbog njegova neznanja postupio prema njemu na odgovarajući način. Samo što čovjek nikada nije znao cijeniti Moju dobrotu, tako da je potonuo u svoju sadašnju situaciju: prekriven prašinom, u dronjcima, s kosom koja mu poput bujnog korova prekriva glavu, lica obloženog prljavštinom, nogu obuvenih u grube cipele koje je sam izradio, s rukama poput kandži mrtvog orla koje mu mlitavo vise uz bokove. Kada otvorim Svoje oči i pogledam, čini se kao da je čovjek upravo izašao iz bezdana. Ne mogu a da ne budem ljutit: uvijek sam bio tolerantan prema čovjeku, a ipak, kako bih mogao dopustiti đavlu da iz Mog svetog kraljevstva dolazi i odlazi kako mu se prohtije? Kako bih mogao dopustiti prosjaku da besplatno jede u Mojoj kući? Kako bih mogao tolerirati da nečisti duh bude gost u Mojoj kući? Čovjek je uvijek bio „strog prema sebi” i „tolerantan prema drugima”, no prema Meni nikada nije bio ni najmanje uljudan, jer Ja sam Bog na nebu, pa se prema Meni odnosi drugačije i nikada prema Meni nije imao ni najmanje privrženosti. Kao da su čovjekove oči osobito pronicljive: čim se susretne sa Mnom, izraz lica mu se odmah mijenja i njegovo hladno, bezosjećajno lice postaje nešto izražajnije. Čovjeku ne namećem primjerene sankcije zbog njegova stava prema Meni, nego samo promatram svod s visine iznad svemira i odatle provodim Svoje djelo na zemlji. U čovjekovu sjećanju nijednoj osobi nikada nisam pokazao dobrotu, ali se ni prema kome nisam ni loše odnosio. Budući da čovjek u svom srcu ne ostavlja „prazno mjesto” za Mene, kada prestanem biti oprezan i nastanim se u njemu, on Me bezobzirno tjera van, a zatim se umilnim riječima opravdava, govoreći da mu previše toga nedostaje i da nije sposoban dati sebe za Moj užitak. Dok govori, lice mu se često prekrije „tamnim oblacima”, kao da bi svakoga trenutka među ljude mogla doći nesreća. A ipak, on i dalje traži od Mene da odem, nimalo ne razmišljajući o mogućim opasnostima. Iako čovjeka darujem Svojim riječima i toplinom Svog zagrljaja, čini se da nema sluha, stoga ne obraća ni najmanju pozornost na Moj glas, već se umjesto toga hvata za glavu i užurbano izlazi. Odlazim od čovjeka pomalo razočaran, ali i pomalo gnjevan. Čovjek u međuvremenu odmah nestaje usred naleta silnih oluja i moćnih valova. Nedugo zatim zaziva Me, ali kako bi on mogao utjecati na kretanje vjetra i valova? Čovjeku se postupno gubi svaki trag, sve dok ga više nigdje nema.

Prije vjekova promatrao sam sve zemlje s visine iznad svemira. Planirao sam veliki pothvat na planeti: stvaranje čovječanstva koje bi bilo u skladu s Mojim nakanama i gradnju kraljevstva na zemlji poput onog na nebu, dopuštajući Svojoj sili da ispuni svod i Svojoj mudrosti da se proširi cijelim svemirom. I tako danas, tisućama godina kasnije, nastavljam sa Svojim planom. A ipak, nitko ne zna za Moj plan ni za Moje upravljanje na zemlji, a još manje vidi Moje kraljevstvo na zemlji. Stoga čovjek juri za sjenama i dolazi preda Me kako bi Me pokušao obmanuti, želeći platiti „tihu cijenu” za Moje blagoslove na nebu. Time izaziva Moju srdžbu i nad njim donosim sud, ali on se i dalje ne budi. Kao da radi pod zemljom, potpuno nesvjestan onoga što je iznad zemlje, ne težeći ničemu drugom osim vlastitim izgledima. Među svim ljudima nikada nisam vidio nikoga tko živi pod Mojom sjajnom svjetlošću. Oni žive u svijetu tame i čini se da su se navikli živjeti usred turobnosti. Kada svjetlost dođe, drže se podalje od nje, i kao da im je svjetlost omela rad; uslijed toga, čini se da osjećaju blagu odbojnost prema njoj, kao da je svjetlost narušila sav njihov mir i onemogućila im da mirno spavaju. Stoga čovjek prikuplja svu svoju snagu kako bi otjerao svjetlost. Čini se da i svjetlosti „nedostaje samosvijesti”, pa budi čovjeka iz sna. Kada se čovjek probudi, oči su mu zatvorene, a srce ispunjeno srdžbom. Pomalo je nezadovoljan Mnome, no Ja u Svom srcu znam kako stvari stoje. Postupno pojačavam svjetlost, zbog čega svi ljudi jedan po jedan dolaze živjeti usred Moje svjetlosti, tako da ubrzo postaju vješti u druženju sa svjetlošću i, štoviše, svi je cijene. U to je vrijeme Moje kraljevstvo došlo među ljude, svi ljudi plešu od radosti i slave, zemlja se odmah ispunjava klicanjem, a dolaskom svjetlosti prekida se nekoliko tisuća godina tišine…

26. ožujka 1992.