Tijekom nekoliko tisuća godina iskvarenosti, svi su ljudi postali otupjeli i glupi; svi su postali zli đavli koji se opiru Bogu, do te mjere da je njihovo buntovništvo protiv Boga zabilježeno u povijesnim zapisima, i da čak ni sami ljudi nisu sposobni dati potpuno izvješće o svom buntovnom ponašanju – jer ih je Sotona duboko iskvario i Sotona ih je zaveo na krivi put tako da ne znaju kamo bi se okrenuli. Čak i danas, ljudi i dalje izdaju Boga. Kada vide Boga, izdaju Ga, a kada ne mogu vidjeti Boga, isto Ga tako izdaju. Ima čak i onih koji Ga, svjedočivši Božjim prokletstvima i Božjem gnjevu, i dalje izdaju. I stoga kažem da je čovjekov razum izgubio svoju prvobitnu funkciju i da je čovjekova savjest također izgubila svoju prvobitnu funkciju. U Mojim očima, svi su ljudi zvijeri u ljudskom ruhu i zmije otrovnice. Koliko god se trudili izgledati sažaljenja vrijedni pred Mojim očima, nikada neću biti milosrdan prema njima, jer oni nipošto ne shvaćaju razliku između crnog i bijelog, i nitko od njih ne razumije razliku između istine i neistine. Njihov je razum tako otupio, a ipak i dalje žele zadobiti blagoslove; njihova je ljudskost tako podla, a ipak i dalje žele imati moć kao kraljevi. Kome bi oni mogli biti kraljevi, s takvim razumom? Kako bi s takvom ljudskošću mogli sjediti na prijestoljima? Ljudi su doista besramni! Oni su jadnici koji precjenjuju same sebe! Predlažem da vi koji želite zadobiti blagoslove prvo pronađete ogledalo i pogledate svoj ružni odraz. Imaš li ono što je potrebno da budeš kralj? Imaš li crte lica nekoga tko bi mogao primiti blagoslove? Nije bilo ni najmanje promjene u tvojoj naravi i nisi bio sposoban provesti u djelo ništa od istine, a ipak i dalje priželjkuješ predivno sutra. To je čista zabluda! Čovjek, koji je rođen u tako prljavoj zemlji, u velikoj je mjeri zaražen društvom, uvjetovan je feudalnom etikom i primio je obrazovanje „visokoškolskih ustanova”. Ovakvo nazadno razmišljanje, iskvaren moral, srozan pogled na život, prezira vrijedna filozofija za ovozemaljsko ophođenje, posve bezvrijedno postojanje te prizemni običaji i svakodnevni život – sve te stvari snažno zadiru u čovjekovo srce te ozbiljno narušavaju i napadaju njegovu savjest. Kao rezultat toga, čovjek postaje sve udaljeniji od Boga i sve Mu se više opire. Čovjekova narav iz dana u dan postaje sve nemilosrdnija i nema niti jedne osobe koja se dragovoljno ičega odriče za Boga, niti jedne osobe koja se dragovoljno pokorava Bogu, a gotovo da nema nijedne osobe koja dragovoljno traži Božju pojavu. Umjesto toga, čovjek teži užicima do mile volje pod vlašću Sotone i bezumno prlja svoje tijelo u kaljuži. Čak i kada čuju istinu, oni koji žive u tami nemaju je želju provoditi u djelo i nisu skloni tražiti čak ni kada vide da se Bog već pojavio. Kako bi čovječanstvo, ovako izopačeno, moglo imati ikakva mjesta za spasenje? Kako bi čovječanstvo, ovako dekadentno, moglo živjeti u svjetlu?

Mijenjanje čovjekove naravi trebalo bi započeti spoznajom njegove biti i kroz promjene u njegovom razmišljanju, prirodi i svjetonazoru – kroz temeljite promjene. Samo će se na taj način postići istinske promjene u čovjekovoj naravi. Temeljni uzrok nastanka iskvarenih naravi u čovjeku jest Sotonino zaluđivanje, iskvarivanje i trovanje. Čovjek je sputan i kontroliran od strane Sotone, a njegovo razmišljanje, moral, uvid i razum ozbiljno su oštećeni od strane Sotone. Upravo zato što je Sotona iskvario temeljne stvari čovjeka i zato što su one potpuno drugačije od onoga kako ih je Bog prvobitno stvorio, čovjek se opire Bogu i ne može prihvatiti istinu. Stoga, da bi došlo do promjena u čovjekovoj naravi, ono što prvo treba učiniti jest promijeniti njegovu spoznaju Boga i njegovu spoznaju istine u smislu njegovog razmišljanja, uvida i razuma. Oni koji su rođeni u najdublje iskvarenoj od svih zemalja još manje znaju što Bog jest ili što znači vjerovati u Boga. Što su ljudi iskvareniji, to manje znaju za postojanje Boga i to su njihov razum i uvid siromašniji. Temeljni uzrok čovjekovog opiranja i buntovništva protiv Boga jest njegova iskvarenost od strane Sotone. Zbog Sotonine iskvarenosti, čovjekova je savjest otupjela, on je moralno iskvaren, njegove su misli izopačene i ima nazadan svjetonazor. Prije nego što ga je Sotona iskvario, čovjek se prvobitno pokoravao Bogu i pokoravao se Njegovim riječima nakon što bi ih čuo. Prvobitno je bio zdravog razuma i savjesti te normalne ljudskosti. Nakon što je Sotona iskvario čovjeka, njegov prvobitni razum, savjest i ljudskost su otupjeli i Sotona ih je upropastio. Tako je izgubio svoju pokornost i ljubav prema Bogu. Čovjekov je razum postao nenormalan, njegova je narav postala ista kao u zvijeri, a njegovo se buntovništvo protiv Boga sve više povećava i postaje sve teže. Ipak, čovjek to i dalje niti zna niti razumije, već se samo ustrajno opire i buni. Razotkrivanja čovjekove naravi izrazi su njegovog razuma, uvida i savjesti. Budući da su njegov razum i uvid nezdravi, a njegova savjest krajnje otupjela, njegova je narav buntovna protiv Boga. Ako se čovjekov razum i uvid ne mogu promijeniti, onda ne može biti ni govora o promjenama u njegovoj naravi, kao ni o usklađenosti s Božjim nakanama. Ako je čovjekov razum nezdrav, onda on ne može služiti Bogu i neprikladan je za Božju uporabu. „Normalan razum” odnosi se na pokoravanje i odanost Bogu, na čežnju za Bogom, na bezuvjetnu predanost Bogu i na imanje savjesti prema Bogu. Odnosi se na to da se bude jednog srca i uma prema Bogu, a ne na namjerno opiranje Bogu. Kada čovjek ima nenormalan razum onda nije tako. Nakon što ga je Sotona iskvario, čovjek je smislio predodžbe o Bogu i nema odanosti Bogu niti čežnje za Njim, a o savjesti prema Bogu da i ne govorimo. Čovjek se namjerno opire Bogu i donosi sudove o Njemu i, štoviše, obasipa Ga uvredama Njemu iza leđa. Čovjek donosi sud o Bogu Njemu iza leđa, znajući vrlo dobro da je On Bog; čovjek nema ama baš nikakvu namjeru pokoriti se Bogu, već Mu samo nastavlja upućivati zahtjeve i molbe. Takvi ljudi – ljudi koji imaju nenormalan razum – i dalje su nesposobni spoznati vlastito prezira vrijedno ponašanje ili požaliti zbog svojih činova pobune. Ako su ljudi sposobni spoznati same sebe, onda su povratili malo svog razuma; što su ljudi buntovniji protiv Boga, a ipak ne poznaju same sebe, to su manje zdravog razuma.

Razotkrivanje čovjekove iskvarene naravi ima svoj korijen ni u čemu drugom doli u čovjekovoj otupjeloj savjesti, njegovoj zlobnoj prirodi i njegovom nezdravom razumu; ako čovjekova savjest i razum ponovno mogu postati normalni, onda će on postati netko tko je prikladan za uporabu pred Bogom. Jednostavno zato što je čovjekova savjest oduvijek bila otupjela i zato što čovjekov razum nikada nije bio zdrav i sve više otupljuje, čovjekovi se činovi buntovništva protiv Boga množe, tako da je čak i Isusa pribio na križ i zatvara svoja vrata Božjem utjelovljenom tijelu u posljednjim danima te osuđuje Božje tijelo i smatra Božje tijelo beznačajnim. Da čovjek ima samo malo ljudskosti, ne bi bio tako okrutan u svom ophođenju prema Božjem utjelovljenom tijelu; da ima samo malo razuma, ne bi bio tako pakostan u svom ophođenju prema Božjem utjelovljenom tijelu; da ima samo malo savjesti, ne bi na ovaj način „zahvaljivao” utjelovljenom Bogu. Čovjek živi u eri Boga koji je postao tijelo, a ipak ne zahvaljuje Bogu što mu je dao tako dobru priliku, već umjesto toga proklinje Božji dolazak ili potpuno zanemaruje činjenicu Božjeg utjelovljenja, naizgled se protiveći tome i pokazujući odbojnost prema tome. Bez obzira na to kako se čovjek odnosi prema Božjem dolasku, Bog je uvijek obavljao Svoje djelo i to ga nikada nije umorilo – iako čovjek nije bio ni najmanje gostoljubiv prema Njemu i stalno Mu postavlja zahtjeve. Čovjekova je narav postala krajnje zlobna, njegov je razum postao krajnje otupljen, a njegovu je savjest zli potpuno zgazio i ona je odavno prestala biti prvobitna čovjekova savjest. Čovjek ne samo da je nezahvalan utjelovljenom Bogu što je čovječanstvu podario toliko života i milosti, već čak osjeća i gnušanje prema Bogu zbog istine koju mu On daruje; budući da je čovjek nezainteresiran za istinu, on osjeća gnušanje prema Bogu. Ne samo da čovjek nije u stanju položiti svoj život za utjelovljenog Boga, već umjesto toga pokušava izvući usluge od Njega i zahtijeva otplatu koja je desecima puta veća od onoga što je čovjek dao Bogu. Takvi su čovjekova savjest i razum, a ipak on i dalje misli da to nije velika stvar, i dalje vjeruje da se previše dao za Boga i da mu je Bog podario premalo. Ima ljudi koji, nakon što su Mi dali zdjelu vode, ispruže ruke i zahtijevaju da im platim za dvije zdjele mlijeka, ili, nakon što su Mi dali sobu na jednu noć, zahtijevaju da im višestruko platim troškove smještaja. S takvom ljudskošću i takvom savješću, kako biste vi i dalje mogli željeti zadobiti život? Kakvi ste vi prezira vrijedni bijednici! Ovakva vrsta ljudskosti u čovjeku i ovakva vrsta savjesti u čovjeku su ono zbog čega utjelovljeni Bog luta zemljom, nemajući mjesta gdje bi pronašao zaklon. Da i ne spominjemo činjenicu da je utjelovljeni Bog obavio toliko djela, čak i da uopće nije obavljao nikakvo djelo, oni koji istinski posjeduju savjest i ljudskost trebali bi Ga štovati i svesrdno Mu služiti. To je ono što bi trebali činiti oni koji su zdravog razuma i to je čovjekova dužnost. U svojem služenju Bogu, većina ljudi Mu čak postavlja uvjete. Nije ih briga je li On Bog ili čovjek, već govore samo o svojim uvjetima i jedino teže tome da zadovolje svoje želje. Kad kuhate za Mene, zahtijevate naknadu za uslugu; kad trčite radi Mene, tražite naknadu za trčanje; kad radite za Mene, tražite naknadu za rad; kad perete Moju odjeću, tražite naknadu za pranje rublja; kad opskrbljujete crkvu, tražite da vam se nadoknade troškovi; kad govorite, zahtijevate naknadu za govornike; kad dijelite knjige, zahtijevate naknadu za distribuciju, a kad pišete, zahtijevate naknadu za pisanje. Oni koje sam orezao čak traže obeštećenje od Mene, dok oni koji su poslani doma zahtijevaju nadoknadu za štetu nanijetu njihovu ugledu; oni koji nisu u braku traže miraz ili nadoknadu za svoju izgubljenu mladost; oni koji zakolju pile traže naknadu za mesarenje, dokoni koji prže hranu traže naknadu za prženje, a oni koji kuhaju juhu i za to traže plaću… To je vaša uzvišena i moćna ljudskost i to su postupci koje nalaže vaša umilna savjest. Gdje vam je razum? Gdje vam je ljudskost? Dopustite Mi reći vam! Ako tako nastavite, prestat ću djelovati među vama. Neću djelovati među čoporom zvijeri u ljudskom ruhu; neću to podnositi zbog takve grupe ljudi, čija lijepa lica kriju divlja srca; neću trpjeti radi takvog čopora životinja za koje ne postoji ni najmanja mogućnost spasenja. Dan kad vam okrenem leđa je dan vaše smrti; to je taj dan u kojem se nad vama nadvija tama i dan kad vas svjetlost napušta. Dopustite Mi to reći! Nikad neću biti blagonaklon prema skupini kao što je vaša, skupini koja je gora i od životinja! Postoje granice Mojim riječima i djelima, a uz vašu ljudskost i savjest kakvi jesu, Ja više ništa neću činiti, jer lišeni ste savjesti i nanijeli ste Mi previše bola, dok Mi se vaše prezira dostojno ponašanje previše gadi. Takvi ljudi koji su lišeni ljudskosti i savjesti nikad neće imati priliku za spasenje; Ja nikada ne bih spasio tako bezdušne i nezahvalne ljude. Kad dođe Moj dan, zanavijek ću Svojim užarenim ognjem obasipati buntovne sinove koji su jednoć izazvali Moj žestoki gnjev; nametnut ću Svoju vječnu kaznu onim životinjama koje su Me nekada obasipale uvredama i napustile Me; ognjem svojega gnjeva, jednom za svagda spržit ću buntovne sinove koji su nekada jeli i živjeli zajedno sa Mnom, a da nisu vjerovali u Mene, koji su Me uvrijedili i izdali. Podvrgnut ću Mojoj kazni sve koji su izazvali Moj gnjev; sav Svoj gnjev izlit ću na one zvijeri koje su nekada htjele stajati pored Mene kao da su Meni ravne, a da Me nikada nisu obožavale, niti su Mi se pokorile; štap kojim udaram čovjeka spustit će se na one životinje o kojima sam nekoć brinuo i koje su nekoć uživale otajstva koja sam kazivao, a koje su nekoć pokušale izvući materijalna zadovoljstva od Mene. Neću oprostiti nikome tko se pokuša nadmetati za Moj status; neću poštedjeti nikoga od onih koji pokušaju od Mene oteti hranu i odjeću. Za sada ostajete živi i zdravi i nastavljate pretjerivati u zahtjevima koje Mi postavljate. Kad dođe dan srdžbe, više Mi nećete postaviti nijedan zahtjev; u tom trenutku, dopustit ću vam „nauživati se” do mile volje, zarit ću vam lica u zemlju i više nikada nećete moći ustati! Prije ili kasnije, Ja ću vam „naplatiti” ovaj dug – i nadam se da strpljivo iščekujete dolazak tog dana.

Ako ovi prezira dostojni ljudi mogu doista ostaviti po strani svoje nezajažljive želje i vratiti se Bogu, onda još uvijek imaju šansu za spasenje; ako čovjek doista ima srce koje žudi za Bogom, onda ga Bog neće napustiti. Čovjek ne uspijeva zadobiti Boga ne zato što Bog ima tjelesne osjećaje, niti zato što Bog ne želi da ga čovjek zadobije, već stoga što čovjek ne želi zadobiti Boga i zato što nema srce koje za Bogom traga s hitnošću. Kako bi Bog mogao prokleti ijednog od onih koji istinski tragaju za Njim? Kako bi itko zdravog razuma i osjetljive savjesti mogao biti proklet od Boga? Kako bi onoga tko istinski štuje Boga i služi Bogu mogao progutati oganj Njegova gnjeva? Kako bi onaj koji je voljan pokoriti se Bogu mogao biti izbačen iz Božjeg doma? Kako bi onaj koji osjeća da nikad ne može dovoljno voljeti Boga mogao živjeti pod Božjom kaznom? Kako bi netko tko radi Boga dragovoljno napušta sve mogao ostati bez ičega? Čovjek nije voljan težiti Bogu, nije spreman potrošiti svoj imetak za Boga, niti želi svoj cjeloživotni trud posvetiti Bogu; umjesto toga, kaže da je Bog otišao predaleko, da je i previše toga što ima veze s Bogom u neskladu s čovjekovim predodžbama. Čak i kad biste uložili beskrajan trud, uz ljudskost poput ove, još uvijek ne biste mogli dobiti Božje odobravanje, a da ne spominjemo činjenicu da ni ne tražite Boga. Zar ne znate da ste vi ljudska roba s greškom? Zar ne znate da, u usporedbi s vašom, nijedna ljudskost nije pala na niže grane? Zar ne znate kako vas drugi zovu da bi vam iskazali „poštovanje”? Oni koji istinski vole Boga nazivaju vas vučjim ocem, majkom vuka, sinom vuka i njegovim unukom; vi ste potomci vuka, narod vukova, i trebate znati tko ste zapravo i to nikada ne zaboraviti. Ne pomišljajte da ste nadmoćni: vi ste najopakija skupina neljudi u ljudskom rodu. Zar baš ništa ne znate o tome? Znate li koliko sam riskirao djelujući među vama? Ako vaš razum ne može ponovo biti normalan, a vaša savjest ne može normalno raditi, nikada se nećete osloboditi „vučjeg” imena, nikad nećete pobjeći od dana prokletstva, niti od dana svoje kazne. Rođeni ste nižeg roda, kao bezvrijedna stvar. Po prirodi ste čopor gladnih vukova, hrpa otpada i smeća i, za razliku od vas, Ja na vama ne djelujem radi osobnog dobitka, već zato što postoji potreba za tim djelovanjem. Nastavite li na ovaj način biti buntovni, zaustavit ću Svoje djelo i više nikada neću raditi na vama; naprotiv, Ja ću svoje djelo prenijeti na drugu skupinu, koja Mi je draga, i time ću vas zauvijek napustiti jer ne želim gledati one koji su u neprijateljstvu sa Mnom. Dakle, želite li biti u skladu sa Mnom ili sa Mnom biti u neprijateljstvu?