Nakon nekoliko tisuća godina pokvarenosti, čovjek je bezosjećajan i tupav; postao je zao duh koji se Bogu suprotstavlja do te mjere da je ljudsko buntovništvo prema Bogu zabilježeno u povijesnim knjigama, a čak ni sam čovjek nije u stanju sasvim objasniti svoje buntovničko ponašanje – jer je Sotona čovjeka duboko pokvario i poveo ga stranputicom, tako da ovaj ne zna kamo se okrenuti. Čak i danas čovjek iznevjerava Boga: kad vidi Boga, on Ga iznevjeri, a i kad ne može vidjeti Boga, opet Ga iznevjeri. Ima i onih koji Ga, nakon što su posvjedočili Božjim prokletstvima i Božjem gnjevu, svejedno iznevjere. I zato kažem da je čovjekov razum izgubio svoju prvobitnu funkciju, i da je čovjekova savjest također izgubila svoju prvobitnu funkciju. Čovjek koga gledam je zvijer u ljudskom ruhu; on je zmija otrovnica i, ma koliko se pokušavao prikazati jadnim pred Mojim očima, nikad neću biti milosrdan prema njemu, jer čovjek ne razlikuje crno i bijelo, niti razlikuje istinu od neistine. Čovjekov razum je toliko otupio, a on ipak želi dobiti blagoslove; njegova ljudskost je toliko neplemenita, a on ipak želi posjedovati suverenost jednog kralja. Kome bi on s takvim razumom mogao biti kralj? Kako bi s takvom ljudskošću mogao sjediti na prijestolju? Čovjek doista nema srama! On je uobraženi bijednik! Svima vama koji želite dobiti blagoslove, predlažem da prvo pronađete ogledalo i pogledate svoj ružni odraz – imaš li ono što je potrebno da bi bio kralj? Imaš li lice nekoga tko bi mogao dobiti blagoslove? Nisi ni najmanje promijenio svoju narav, niti si ijednu istinu sproveo u djelo, a ipak želiš predivnu sutrašnjicu. Zavaravaš sam sebe! Budući da je rođen na tako prljavoj zemlji, društvo je čovjeka ozbiljno upropastilo; pod utjecajem je feudalnog morala i poučavan u „ustanovama visokog obrazovanja”. Nazadno razmišljanje, pokvareni moral, loš pogled na život, životna filozofija dostojna prezira, krajnje bezvrijedno postojanje i razvratni životni stil i običaji – sve se to čovjeku zarilo u srce i teško potkopalo i napalo njegovu savjest. Posljedično, čovjek je sve dalje od Boga i sve Mu se više protivi. Čovjekova narav iz dana u dan postaje sve zlobnija i nema osobe koja će se ičega dobrovoljno odreći zarad Boga, ni osobe koja će svojevoljno poslušati Boga, a ponajmanje nekoga tko će rado tragati za Božjom pojavom. Umjesto toga, pod vlašću Sotone, čovjek ne radi ništa osim što traga za zadovoljstvima, predajući se pokvarenosti tijela u mulju zemlje. Čak i kad čuju istinu, oni koji žive u tami ni ne pomišljaju sprovesti je u djelo, niti su skloni potražiti Boga čak ni kad su vidjeli Njegovu pojavu. Kako bi tako pokvaren ljudski rod uopće mogao imati priliku za spasenje? Kako bi tako raskalašen ljudski rod mogao živjeti u svjetlosti?

Promjena čovjekove naravi započinje spoznajom njegove biti i promjenama u Njegovu razmišljanju, prirodi i mentalnom sklopu – kroz korijenite promjene. Samo tako će doći do istinskih promjena u čovjekovoj naravi. Osnovni uzroci pokvarene naravi koja se pojavljuje u čovjeku jesu Sotonina obmana, pokvarenost i otrov. Čovjeka je okovao i kontrolirao Sotona i on trpi nečuvenu štetu koju je Sotona nanio njegovu načinu razmišljanja, moralu, shvaćanjima i razumu. Baš zato što je Sotona iskvario ono bitno u čovjeku i zato što se čovjek potpuno razlikuje od onoga kako ga je Bog prvotno stvorio, on se protivi Bogu i ne može prihvatiti istinu. Dakle, promjene u čovjekovoj naravi trebaju otpočeti promjenama u Njegovu razmišljanju, shvaćanjima i razumu, čime će se promijeniti njegova spoznaja Boga i njegova spoznaja istine. Oni koji su rođeni u najpokvarenijoj od svih zemalja još manje znaju o tome što Bog jest ili što znači vjerovati u Boga. Što su ljudi pokvareniji, to manje spoznaju postojanje Boga, a njihov razum i pronicljivost su slabiji. Čovjekovo protivljenje Bogu i buntovništvo prema Njemu potječu od toga što je Sotona čovjeka iskvario. Zbog Sotonine pokvarenosti, čovjekova je savjest otupjela; on je nemoralan, njegove misli su izopačene i ima nazadan mentalni sklop. Prije nego što ga je Sotona iskvario, čovjek je prirodno slijedio Boga i bio poslušan Njegovim riječima kad bi ih čuo. Po prirodi je bio zdravog razuma i savjesti i posjedovao normalnu ljudskost. Nakon što ga je Sotona iskvario, čovjekov prvobitni razum, savjest i ljudskost otupjeli su i Sotona ih je oštetio. Tako je on izgubio svoju poslušnost i ljubav prema Bogu. Čovjekov razum je postao izopačen, njegova narav istovjetna životinjskoj, a njegovo buntovništvo prema Bogu još učestalije i ozbiljnije. Međutim, čovjek to još uvijek ne zna, niti prepoznaje, već se samo slijepo suprotstavlja i buni. Čovjekova narav otkriva se kroz očitovanje Njegova razuma, shvaćanja i savjesti; budući da su njegovi razum i shvaćanja nezdravi, a savjest mu je izrazito otupjela, njegova se narav buni protiv Boga. Ako se čovjekov razum i shvaćanja ne mogu promijeniti, tada nema govora ni o promjenama u njegovoj naravi, kao ni o povinovanju Božjoj volji. Ako čovjekov razum nije zdrav, onda on ne može služiti Bogu i nije prikladan da ga Bog koristi. „Normalan razum” podrazumijeva poslušnost i vjernost Bogu, čežnju za Bogom, popuno predanje Bogu i posjedovanje savjesti prema Bogu. Odnosi se na jedinstvo srca i uma prema Bogu, a ne na svjesno protivljenje Bogu. Kod izopačenog razuma to nije slučaj. Pošto je Sotona iskvario čovjeka, on je stvorio predodžbe o Bogu, nije Bogu bio odan i nije žudio za Njim, a da ne govorimo o savjesti prema Bogu. Čovjek se namjerno suprotstavlja Bogu i donosi o Njemu sud i, povrh toga, pogrdno o njemu govori iza Njegovih leđa. Čovjek donosi sud o Bogu iza Njegovih leđa, s jasnom spoznajom da je On Bog; čovjek nema namjeru poslušati Boga, već pred Njega samo postavlja neuviđavne zahtjeve i molbe. Takvi ljudi – ljudi izopačenog razuma – nisu u stanju spoznati vlastito prezira dostojno ponašanje, niti se pokajati zbog svojeg buntovništva. Ako su ljudi u stanju spoznati sebe, tada su povratili nešto od svojeg razuma; što su ljudi koji još uvijek ne mogu spoznati sebe buntovniji prema Bogu, to imaju manje zdravog razuma.

Otkrivenje čovjekove pokvarene naravi ima svoje izvorište ni u čemu drugom do u čovjekovoj otupjeloj savjesti, njegovoj pakosnoj prirodi i nezdravom razumu; budu li čovjekova savjest i razum u stanju iznova postati normalni, tada će on postati netko tko je prikladan da ga Bog koristi. Naprosto, zato što je čovjekova savjest oduvijek bila otupjela i zato što čovjekov razum, koji nikada nije bilo zdrav, sve više otupljuje, čovjek je sve buntovniji prema Bogu, u tolikoj mjeri da je Isusa čak prikovao na križ i odbija da Božje utjelovljenje u posljednjim danima uđe u njegov dom, te osuđuje Božje tijelo i smatra ga inferiornim. Da čovjek u sebi ima imalo ljudskosti, ne bi se tako okrutno ophodio prema tijelu utjelovljenog Boga; da ima iole razuma, ne bi bio tako opak u svojem ophođenju prema tijelu utjelovljenog Boga; da ima imalo savjesti, ne bi tako „zahvaljivao” utjelovljenom Bogu. Čovjek živi u razdoblju kada se Bog utjelovio, a opet nije u stanju zahvaliti Bogu što mu je dao tako dobru priliku, već proklinje dolazak Božji ili potpuno zanemaruje činjenicu o Božjem utjelovljenju te je, reklo bi se, protiv toga i od toga umoran. Bez obzira na to kako se čovjek ophodi prema dolasku Božjem, Bog je, ukratko, uvijek strpljivo nastavljao sa Svojim djelovanjem – i pored toga što čovjek prema Njemu nije ni najmanje susretljiv, već Mu slijepo upućuje zahtjeve. Čovjekova narav postala je krajnje opaka, njegov razum je prekomjerno otupio, a savjest mu je potpuno zgažena od zloga te još odavno prestala biti prvobitna savjest čovjeka. Ne samo da je čovjek nezahvalan utjelovljenom Bogu što je ljudskom rodu podario toliko života i milosti, već je postao i ogorčen prema Bogu jer mu je podario istinu; budući da čovjeka istina nimalo ne zanima, postao je ogorčen prema Bogu. Ne samo da čovjek nije u stanju položiti svoj život za utjelovljenog Boga, već od Njega nastoji izvući i korist, potražujući kamatu koja deseterostruko nadilazi ono što je on sam dao Bogu. Ljudi sa takvom savješću i razumom smatraju da to nije velika stvar, vjerujući i dalje da su za Boga vrlo mnogo sebe uložili, a da im je Bog dao premalo. Postoje ljudi koji nakon što su Mi dali vrč vode, pružaju ruke i zahtijevaju da im platim za dva vrča mlijeka ili, nakon što su Mi dali sobu da u njoj jednom prenoćim, zahtijevaju da im platim za nekoliko noćenja. Uz takvu ljudskost i takvu savjest, kako i dalje možete priželjkivati da zadobijete život? Kakvi ste vi samo prezira dostojni bijednici! Zbog takve ljudskosti čovječje i takve savjesti čovječje utjelovljeni Bog tumara zemljom, ne pronalazeći zaklona. Oni koji se doista odlikuju savješću i ljudskošću trebaju obožavati Boga i svim srcem služiti utjelovljenom Bogu, ne zbog količine posla koji je On obavio, već čak i da nije nikakav posao obavio. To bi trebali činiti oni koji su zdravog razuma i to je čovjekova dužnost. U svojem služenju Bogu, većina ljudi čak postavlja uvjete: nije ih briga je li On Bog ili čovjek, već govore samo o svojim uvjetima i jedino teže tome da zadovolje svoje želje. Kad kuhate za Mene, zahtijevate naknadu za uslugu; kad trčite radi Mene, tražite naknadu za trčanje; kad radite za Mene, tražite naknadu za rad; kad perete Moju odjeću, tražite naknadu za pranje rublja; kad opskrbljujete crkvu, tražite da vam se nadoknade troškovi; kad govorite, zahtijevate naknadu za govornike; kad dijelite knjige, zahtijevate naknadu za distribuciju, a kad pišete, zahtijevate naknadu za pisanje. Oni s kojima sam se obračunao, čak traže obeštećenje od Mene, dok oni koji su poslani doma zahtijevaju nadoknadu za štetu nanijetu njihovu ugledu; oni koji nisu u braku traže miraz ili nadoknadu za svoju izgubljenu mladost; oni koji zakolju pile traže naknadu za mesarenje, dokoni koji prže hranu traže naknadu za prženje, a oni koji kuhaju juhu i za to traže plaću… To je vaša uzvišena i moćna ljudskost i to su postupci koje nalaže vaša umilna savjest. Gdje vam je razum? Gdje vam je ljudskost? Dopustite Mi reći vam! Ako tako nastavite, prestat ću djelovati među vama. Neću djelovati među čoporom zvijeri u ljudskom ruhu; neću to podnositi zbog takve grupe ljudi, čija lijepa lica kriju divlja srca; neću trpjeti radi takvog čopora životinja za koje ne postoji ni najmanja mogućnost spasenja. Dan kad vam okrenem leđa je dan vaše smrti; to je taj dan u kojem se nad vama nadvija tama i dan kad vas svjetlost napušta. Dopustite Mi to reći! Nikad neću biti blagonaklon prema skupini kao što je vaša, skupini koja je gora i od životinja! Postoje granice Mojim riječima i djelima, a uz vašu ljudskost i savjest kakvi jesu, Ja više ništa neću činiti, jer nedostaje vam savjesti i nanijeli ste Mi previše bola, dok Mi se vaše prezira dostojno ponašanje previše gadi. Ljudi kojima nedostaje toliko ljudskosti i savjesti nikad neće imati priliku za spasenje; Ja nikada ne bih spasio tako bezdušne i nezahvalne ljude. Kad dođe Moj dan, zanavijek ću Svojim užarenim ognjem obasipati neposlušnu djecu koja su jednoć izazvala Moj žestoki gnjev; nametnut ću Svoju vječnu kaznu onim životinjama koje su Me nekada obasipale uvredama i napustile Me; ognjem svojega gnjeva, jednom za svagda spržit ću sinove neposlušnosti, koji su nekada jeli i živjeli zajedno sa Mnom, a da nisu vjerovali u Mene, koji su Me uvrijedili i izdali. Podvrgnut ću Mojoj kazni sve koji su izazvali Moj gnjev; sav Svoj gnjev izlit ću na one zvijeri koje su nekada htjele stajati pored Mene kao da su Meni ravne, a da Me nisu obožavale, niti su Mi bile poslušne; štap kojim udaram čovjeka spustit će se na one životinje o kojima sam nekoć brinuo i koje su nekoć uživale otajstva koja sam kazivao, a koje su nekoć pokušale izvući materijalna zadovoljstva od Mene. Neću oprostiti nikome tko pokuša zauzeti Moje mjesto; neću poštedjeti nikoga od onih koji pokušaju od Mene oteti hranu i odjeću. Za sada ne trpite nikakvu štetu i nastavljate pretjerivati u zahtjevima koje Mi postavljate. Kad dođe dan gnjeva, više Mi nećete postaviti nijedan zahtjev; u tom trenutku, dopustit ću vam „nauživati se” do mile volje, zarit ću vam lica u zemlju i više nikada nećete moći ustati! Prije ili kasnije, Ja ću vam „naplatiti” ovaj dug – i nadam se da strpljivo iščekujete dolazak tog dana.

Ako ovi prezira dostojni ljudi mogu doista ostaviti po strani svoje nezajažljive želje i vratiti se Bogu, onda još uvijek imaju šansu za spasenje; ako čovjek ima srce koje istinski žudi za Bogom, onda ga Bog neće napustiti. Čovjek ne uspijeva zadobiti Boga ne zato što Bog ima emocije, niti zato što Bog ne želi da ga čovjek zadobije, već stoga što čovjek ne želi zadobiti Boga i zato što za Bogom ne traga očajnički. Kako bi Bog mogao prokleti ijednog od onih koji istinski tragaju za Njim? Kako bi itko zdravog razuma i osjetljive savjesti mogao biti proklet od Boga? Kako bi onoga tko istinski obožava i služi Bogu mogao progutati oganj Njegova gnjeva? Kako bi onaj koji rado sluša Boga mogao biti izbačen iz Božjeg doma? Kako bi onaj kome nikad nije dovoljno ljubavi prema Bogu mogao živjeti pod Božjom kaznom? Kako bi netko tko radi Boga dragovoljno napušta sve mogao ostati bez ičega? Čovjek nije voljan tragati za Bogom, nije spreman potrošiti svoj imetak za Boga, niti želi svoj cjeloživotni trud posvetiti Bogu; umjesto toga, kaže da je Bog otišao predaleko, da je i previše toga što ima veze s Bogom u neskladu s čovjekovim predodžbama. Čak i da ste uložili beskrajan trud, uz ljudskost poput ove, još uvijek ne biste mogli dobiti Božje odobravanje, a da ne spominjemo činjenicu da ni ne tražite Boga. Zar ne znate da ste vi falična ljudska roba? Zar ne znate da, u usporedbi s vašom, nijedna ljudskost nije pala na niže grane? Zar ne znate kako vas drugi zovu da bi vam iskazali poštovanje? Oni koji istinski vole Boga nazivaju vas vučjim ocem, majkom vuka, sinom vuka i njegovim unukom; vi ste potomci vuka, narod vukova, i trebate znati tko ste zapravo i to nikada ne zaboraviti. Ne pomišljajte da ste nadmoćni: vi ste najopakija skupina neljudi u ljudskom rodu. Zar baš ništa ne znate o tome? Znate li koliko sam riskirao djelujući među vama? Ako vaš razum ne može ponovo biti normalan, a vaša savjest ne može normalno djelovati, nikada se nećete osloboditi „vučjeg” imena, nikad nećete pobjeći od dana prokletstva, niti od dana svoje kazne. Rođeni ste nižeg roda, kao bezvrijedna stvar. Po prirodi ste čopor gladnih vukova, hrpa otpada i smeća i, za razliku od vas, Ja na vama ne djelujem da bih od toga imao koristi, već zato što postoji potreba za djelovanjem. Nastavite li na ovaj način biti buntovni, zaustavit ću Svoje djelo i više nikada neću raditi na vama; naprotiv, Ja ću svoj rad prenijeti na drugu skupinu, koja Mi je po volji, i time ću vas zauvijek napustiti jer ne želim gledati one koji su u neprijateljstvu sa Mnom. Dakle, želite li biti u skladu sa Mnom ili sa Mnom biti u neprijateljstvu?