Napredak koji je čovječanstvo ostvarilo do danas prizor je bez presedana. Božje djelo i ulazak čovjeka napreduju rame uz rame, pa je tako i Božje djelo doseglo neviđene razmjere. Čovjekov ulazak koji je ostvaren do danas čudo je koje čovjek nikada prije nije mogao ni zamisliti. Božje djelo doseglo je svoj zenit – a posljedično, i čovjekov „ulazak”^[1] dosegao je svoj vrhunac. Bog se ponizio koliko god je mogao i nikada nije prigovarao čovječanstvu niti svemiru i svemu stvorenom. Čovjek, s druge strane, stoji Bogu na glavi, čovjekovo ugnjetavanje Boga doseglo je svoj vrhunac; sve je doseglo svoj vrhunac i vrijeme je da dođe dan pravednosti. Zašto i dalje dopuštati da tmina prekriva zemlju, a tama obavija mnoštvo naroda? Bog promatra već nekoliko tisuća godina – čak i desetke tisuća godina – i Njegova je trpeljivost odavno dosegla svoju granicu. On prati svaki potez čovječanstva, promatra koliko će dugo čovjekova nepravednost divljati, a čovjek, koji je odavno otupio, ipak ne osjeća ništa. A tko je ikada promatrao Božja djela? Tko je ikada podigao oči i zagledao se u daljinu? Tko je ikada pažljivo slušao? Tko je ikada bio u rukama Svemogućeg? Sve ljude muče umišljeni strahovi.^[2] No kakva je korist od hrpe sijena i slame? Jedino što mogu učiniti jest mučiti utjelovljenog Boga do smrti. Iako su samo hrpa sijena i slame, ipak postoji jedna stvar koju rade „najbolje od svega”:^[3] muče Boga do smrti, a zatim viču da to „veseli srca ljudi”. Kakva hrpa bezveznjaka! U neprekidnoj rijeci ljudi baš su Boga „izdvojili” i opkolili Ga tako da kroz njihov obruč nema prolaza. Njihov žar gori sve jače,^[4] u hordama su okružili Boga, tako da se On ne može ni pomaknuti. U rukama drže svakojako oružje, a kad vide Boga, kao da su vidjeli neprijatelja, oči su im pune gnjeva; jedva čekaju da „rastrgaju Boga na komade”. Kako zbunjujuće! Zašto su čovjek i Bog postali tako nepomirljivi neprijatelji? Može li biti da postoji ogorčenost između Boga, koji je najdivniji, i čovjeka? Može li biti da Božji postupci nisu ni od kakve koristi čovjeku? Nanose li oni štetu čovjeku? Čovjek nepokolebljivo gleda u Boga, silno uplašen da će On probiti čovjekovu blokadu, vratiti se na treće nebo i još jednom baciti čovjeka u tamnicu. Čovjek je oprezan prema Bogu, kao na iglama je i u daljini leži potrbuške na zemlji, držeći „strojnicu” uperenu u Boga među ljudima. Kao da će, na najmanji Božji pokret, čovjek zbrisati sve Njegovo – cijelo Njegovo tijelo i sve što On nosi – ne ostavljajući ništa za sobom. Odnos između Boga i čovjeka ne može se popraviti. Bog je čovjeku neshvatljiv, dok čovjek namjerno zatvara oči kako bi Ga se riješio – on je potpuno nespreman vidjeti Moje postojanje i ne podnosi Moj sud. Stoga se, kada čovjek ne pazi, tiho udaljavam i više se neću s njim nadmetati tko je veći a tko manji. Čovječanstvo je najniža „životinja” od svih i više mu ne želim pridavati pozornost. Odavno sam svu Svoju milost povukao natrag na mjesto gdje mirno prebivam; budući da je čovjek tako buntovan, s kojim bi razlogom i dalje uživao u Mojoj dragocjenoj milosti? Nisam voljan uzaludno darivati Svoju milost silama koje su neprijateljske prema Meni. Podario bih Svoje dragocjene plodove onim marljivim ratarima Kanaana koji s revnom marljivošću dočekuju Moj povratak. Želim samo da nebo traje vječno i, više od toga, da čovjek nikad ne ostari, da nebo i čovjek zauvijek budu u počinku, i da oni zimzeleni „borovi i čempresi” zauvijek prate Boga, i da zauvijek prate nebo i zajedno uđu u idealno doba.

Proveo sam mnoge dane i noći s čovjekom, prebivao sam u svijetu zajedno s njim i nikada mu nisam postavljao nikakve dodatne zahtjeve; samo ga usmjeravam naprijed, ne činim ništa osim što ga usmjeravam i, radi sudbine čovječanstva, neprestano provodim djelo uređenja. Tko je ikada razumio volju Oca nebeskog? Tko je prošao između neba i zemlje? Ne želim više sa čovjekom provoditi njegovu „starost”, jer je čovjek previše staromodan, on ništa ne razumije; jedino što zna jest prežderavati se na gozbi koju sam priredio, ravnodušan prema svemu ostalom, nikada ne razmišljajući ni o čemu drugom. Čovječanstvo je previše škrto, a galama, pustoš i opasnost među ljudima su preveliki, i stoga ne želim dijeliti dragocjene plodove pobjede zadobivene tijekom posljednjih dana. Neka čovjek uživa u bogatim blagoslovima koje je sam stvorio, jer Me čovjek ne prihvaća – zašto bih prisiljavao čovječanstvo da se na silu smješka? Svaki kutak svijeta lišen je topline, nema ni traga proljeću u svim predjelima svijeta, jer, poput vodozemca, čovjek nema nimalo topline, on je poput leša, a čak je i krv koja teče njegovim venama poput leda koji hladi srce. Gdje je tu toplina? Čovjek je bez razloga raspeo Boga na križ, a nakon toga nije osjetio ni najmanju grižnju savjesti. Nikada se nitko nije pokajao, a ovi okrutni tirani čak planiraju još jednom „uhvatiti živog”^[5] Sina čovječjeg i izvesti Ga pred streljački vod, kako bi okončali mržnju koja im je u srcu. Kakva je korist od toga da Ja ostanem u ovoj opasnoj zemlji? Ako ostanem, jedino što ću donijeti čovjeku jesu sukob i nasilje i beskrajne nevolje, jer čovjeku nikada nisam donio mir, samo rat. Posljednji dani čovječanstva moraju biti ispunjeni ratom, a odredište čovjeka mora se srušiti usred nasilja i sukoba. Nisam voljan sudjelovati u „radosti” rata, ne bih pratio krvoproliće i žrtvu čovjeka, jer Me je čovjekovo odbacivanje dovelo do „malodušnosti”, i nemam srca gledati ljudske ratove – neka se čovjek bori do mile volje. Želim se odmarati, želim spavati; neka đavli budu čovjekov suputnik tijekom njegovih posljednjih dana! Tko zna Moje namjere? Budući da me čovjek ne dočekuje i nikada Me nije iščekivao, mogu mu samo reći zbogom; darujem mu odredište čovječanstva, ostavljam čovjeku sva Svoja bogatstva, izlijevam Svoj život među ljudima, sadim sjeme Svoga života u polje čovjekova srca, ostavljam mu vječne uspomene, ostavljam svu Svoju ljubav čovječanstvu i darujem čovjeku sve što on cijeni u Meni, kao dar ljubavi kojim čeznemo jedno za drugim. Želio bih da se zauvijek volimo, da naša prošlost bude lijepa stvar koju darujemo jedno drugome. Budući da sam već darovao cijeloga Sebe čovječanstvu, kakve bi pritužbe čovjek mogao imati? Već sam ostavio čovjeku cjelinu Svoga života i, bez riječi, naporno sam se trudio da za čovječanstvo obrađujem predivnu zemlju ljubavi; čovjeku nikada nisam postavio bilo kakve razumne zahtjeve i nisam činio ništa osim što sam se jednostavno pokoravao uređenjima čovjekovim i stvarao ljepše sutra za čovječanstvo.

Iako je Božje djelo bogato i obilno, čovjekov je ulazak vrlo oskudan. U tom zajedničkom „pothvatu” čovjeka i Boga, gotovo sve je Božje djelo; što se tiče toga koliko je čovjek ušao, on tu nema gotovo ništa za pokazati. Čovjek, tako osiromašen i slijep, čak odmjerava svoje snage s današnjim Bogom, držeći „drevno oružje” u rukama. Ovi „primitivni čovjekoliki majmuni” jedva mogu hodati uspravno i ne srame se svojih „golih” tijela. Što ih čini podobnim da procjenjuju Božje djelo? Mnogima od ovih četveronožnih majmuna oči se ispunjavaju bijesom i oni se s drevnim kamenim oružjem u rukama suprotstavljaju Bogu, pokušavajući započeti okršaj između čovjekolikih majmuna i Boga kakav svijet nikada prije nije vidio, kako bi održali svjetski poznat okršaj posljednjih dana između čovjekolikih majmuna i Boga. Mnogi poluuspravni drevni čovjekoliki majmuni, nadalje, kipe od samozadovoljstva. S dlakom koja im, slijepljena, prekriva lica i puni ubojite namjere, oni podižu svoje prednje noge. Oni se tek trebaju u potpunosti evoluirati u modernog čovjeka, pa ponekad stoje uspravno, a ponekad pužu, dok im kapljice znoja prekrivaju čelo poput gusto zbijenih kapi rose – njihova je gorljivost očita. Gledajući prvobitnog, drevnog čovjekolikog majmuna, svog suputnika, kako stoji na sve četiri noge – njegova četiri uda glomazna i spora i jedva sposobna odbiti udarce – s jedva imalo snage da uzvrati udarac, postaju toliko izbezumljeni da se od uzrujanosti češu po licu. U tren oka – prije nego što se uspije vidjeti što se dogodilo – „heroj” u ringu pada na tlo, udova podignutih u zrak. Ti udovi, koji su svih tih godina bili pogrešno postavljeni na tlu, odmah se okreću naopako, i čovjekoliki majmun više nema nikakvu želju da se odupre. Od tog vremena nadalje, najdrevniji čovjekoliki majmun zbrisan je s lica zemlje – to je doista „žalosno”. Ovaj drevni čovjekoliki majmun doživio je tako iznenadan kraj. Zašto je morao tako brzo odjuriti iz predivnog ljudskog svijeta? Zašto nije sa svojim suputnicima raspravio o sljedećem koraku strategije? Kakva šteta što se oprostio od svijeta ne ostavivši tajnu odmjeravanja snaga s Bogom! Kako je bilo nepromišljeno od tako starog čovjekolikog majmuna da umre bez riječi, otišavši bez prenošenja „drevne kulture i umjetnosti” svojim potomcima. Nije imao vremena pozvati svoje najbliže k sebi da im kaže o svojoj ljubavi, nije ostavio nikakvu poruku na kamenoj ploči, nije razlučio nebesko sunce i nije rekao ništa o svojoj neizrecivoj nevolji. Na posljednjem izdisaju nije pozvao svoje potomke da priđu njegovom umirućem tijelu kako bi im kazao „ne ulazite u ring da biste se nadmetali s Bogom” prije nego što je zatvorio oči, s četiri kruta uda koja zauvijek strše prema gore poput debala usmjerenih k nebu. Čini se da je umro gorkom smrću... Odjednom, gromoglasan smijeh se prolama ispod ringa; jedan od poluuspravnih čovjekolikih majmuna je izvan sebe; drži „kamenu toljagu” za lov na antilope ili drugi divlji plijen, koja je naprednija od one starog čovjekolikog majmuna, pun bijesa on uskače u ring, s dobro osmišljenim planom u svom umu.^[6] Kao da je učinio nešto vrijedno priznanja. Koristeći „snagu” svoje kamene toljage, uspijeva stajati uspravno „tri minute”. Kako je velika „moć” ove treće „noge”! Držala je velikog, nespretnog, budalastog poluuspravnog čovjekolikog majmuna na nogama tri minute – nije ni čudo što je ovaj stari čovjekoliki majmun tako impozantan^[7] i dominantan. Drevno kameno oruđe doista „opravdava svoj ugled”: tu su drška noža, oštrica i vrh, a jedina je mana nedostatak sjaja na oštrici – kako je to žalosno. Pogledajte ponovno „malog heroja” iz drevnih vremena, kako stoji u ringu i prezirnim pogledom promatra one ispod sebe, kao da su oni nemoćni podređeni, a on hrabri heroj. On u svom srcu potajno prezire one ispred pozornice. „Zemlja je u nevolji i svatko od nas je odgovoran, zašto se vi povlačite? Zar vidite da se zemlja suočava s katastrofom, a nećete se upustiti u krvavu bitku? Zemlja je na rubu katastrofe – zašto vi niste prvi koji će pokazati zabrinutost, a posljednji koji će uživati? Kako možete mirno gledati kako zemlja propada, a nacija slabi? Jeste li vi voljni snositi sramotu nacionalnog podjarmljivanja? Kakva hrpa ništarija!” Dok tako razmišlja, ispred pozornice izbijaju tučnjave, a njegove oči postaju još crvenije, kao da se sprema bljuvati^[8] vatru. Jedva čeka da Bog padne prije borbe, očajnički želi usmrtiti Boga kako bi usrećio ljude. Kako bi on uopće mogao znati da se njegovim kamenim oruđem, ma koliko ono bilo slavno, nikada ne bi moglo suprotstaviti Bogu? Prije nego što je imao vremena obraniti se, prije nego što je imao vremena pasti i ustati, ljulja se naprijed-natrag i gubi vid na oba oka. Pada dolje pokraj svog starog pretka i više ne ustaje; čvrsto stežući drevnog čovjekolikog majmuna, više ne viče i priznaje svoju inferiornost, više nema nikakvu želju za otporom. Ta dva jadna čovjekolika majmuna umiru ispred ringa. Kako je nesretno što su preci čovječanstva, koji su preživjeli do današnjeg dana, umrli u neznanju na dan kada se pojavilo Sunce pravednosti! Kako je budalasto što su dopustili da ih mimoiđe tako velik blagoslov – što su, na dan svog blagoslova, čovjekoliki majmuni koji su čekali tisućama godina odnijeli blagoslove u podzemlje da u njima „uživaju” s kraljem đavola! Zašto ne bi zadržali te blagoslove u svijetu živih kako bi u njima uživali sa svojim sinovima i kćerima? Oni samo traže nevolju! Kakva je to šteta što, radi malo statusa, ugleda i taštine, trpe nesreću da budu ubijeni, otimajući se tko će prvi otvoriti vrata pakla i postati njegov sin. Uistinu nema potrebe platiti toliku cijenu. Kakva šteta što su takvi stari preci, koji su bili tako „puni nacionalnog duha”, mogli biti tako „strogi prema sebi, a tolerantni prema drugima”, sigurno se zatvarajući u pakao, a ostavljajući one nemoćne podređene vani. Gdje se mogu naći takvi „predstavnici nacije”? Radi „dobrobiti svog potomstva” i „mirnog života budućih naraštaja”, oni ne dopuštaju Bogu da ih ometa. I tako, ne pokazuju obzir prema vlastitom životu, posvećuju se bez zadrške „nacionalnoj stvari” i silaze u podzemlje bez riječi. Gdje se može naći takav nacionalni duh? Boreći se s Bogom, oni se ne boje smrti niti prolijevanja krvi, a još manje brinu o sutrašnjici. Oni se jednostavno žestoko bore na bojnom polju. Kakva šteta što je jedino što dobivaju za svoj „duh posvećenosti” vječno žaljenje i nestanak u vječnom paklenom ognju!

Kako je to zanimljivo! Zašto su ljudi uvijek odbacivali i klevetali Božje utjelovljenje? Zašto ljudi nikada nemaju nikakvo razumijevanje Božjeg utjelovljenja? Može li biti da je Bog došao u pogrešno vrijeme? Može li biti da je Bog došao na pogrešno mjesto? Može li biti da se to događa zato što je Bog djelovao sâm, bez čovjekovog „potpisa odobrenja”? Može li to biti zato što je Bog donio odluku sâm bez čovjekovog dopuštenja? Pravo govoreći, Bog je dao prethodnu obavijest. Bog nije učinio ništa loše utjelovivši se – zašto On mora tražiti čovjekov pristanak? Štoviše, Bog je odavno podsjetio čovjeka, možda su ljudi to zaboravili. Nisu oni krivi, jer je čovjek odavno toliko iskvaren od Sotone da ne može razumjeti ništa od onoga što se događa pod nebesima, a da i ne govorimo o događajima u duhovnom kraljevstvu! Mora da je to čovjeku toliko otežalo stvari, dovodeći do toga da mu je predak, čovjekoliki majmun, poginuo u areni, no to i nije iznenađujuće: nebo i zemlja nikada nisu bili u skladu, i kako bi čovjekoliki majmun, čiji je um sazdan od kamena, mogao zamisliti da će se Bog ponovno utjeloviti? Kako je tužno da je takav „starac” koji je „u svojim šezdesetima” umro na dan Božje pojave. Nije li čudo da je napustio svijet neblagoslovljen pri dolasku tako velikog blagoslova? Božje utjelovljenje poslalo je valove šoka kroz sve religije i sfere, „unijelo pomutnju” u prvobitni poredak raznih vjerskih zajednica i potreslo srca svih onih koji žude za Božjom pojavom. Tko nije ispunjen divljenjem? Tko ne čezne vidjeti Boga? Bog je osobno bio među ljudima mnogo godina, a ipak čovjek toga nikada nije bio svjestan. Danas se sâm Bog pojavio i otkrio Svoj identitet masama – kako to ne bi donijelo radost čovjekovom srcu? Bog je nekoć s čovjekom dijelio radosti i tuge, rastanke i ponovne susrete, a danas se ponovno ujedinio s čovječanstvom i zajedno prepričavaju priče o svojoj zajedničkoj prošlosti. Nakon što je Bog napustio Judeju, ljudi o Njemu više ništa nisu čuli. Svi su se nadali da će ponovno sresti Boga, a danas su se neočekivano ponovno susreli s Njim i ponovno se ujedinili s Njim. Kako to ne bi u njima probudilo sjećanja na prošlost? Na današnji dan prije dvije tisuće godina, Šimun sin Jonin, potomak Židova, ugledao je Isusa Spasitelja, jeo s Njim za istim stolom, a nakon što Ga je slijedio mnogo godina, razvio je dublje osjećaje prijateljstva prema Njemu: volio Ga je iz dubine svog srca; duboko je volio Gospodina Isusa. Židovski narod nije znao ništa o tome kako je ova zlatokosa beba, rođena u hladnim jaslama, bila prva slika utjelovljenog Boga. Svi su mislili da je On isti kao i oni, nitko nije mislio da je On imalo drugačiji – kako su ljudi mogli prepoznati ovog običnog i neupadljivog Isusa? Židovski narod smatrao Ga je židovskim sinom tog vremena. Nitko nije gledao na Njega kao na divnog Boga, a ljudi nisu činili ništa osim što su stalno tražili nešto od Njega, zahtijevajući da im da bogate i obilne milosti, te mir i radost. Znali su samo da, poput milijunaša, On ima sve što bi itko ikada mogao poželjeti. Ipak, ljudi se nikada nisu odnosili prema Njemu kao prema nekome koga vole; ljudi tog vremena nisu Ga voljeli i samo su se bunili protiv Njega i postavljali Mu nerazumne zahtjeve. On se nikada nije opirao, već je neprestano davao milosti čovjeku, iako Ga čovjek nije poznavao. Nije činio ništa osim što je čovjeku u tišini pružao toplinu, milosrdnu ljubav i milost, i još više, dao mu je nove načine primjene, izvodeći ga iz okova zakona. Čovjek Ga nije volio, samo Mu je zavidio i prepoznavao je Njegove iznimne talente. Kako je slijepo čovječanstvo moglo znati koliko je poniženje pretrpio divni Isus Spasitelj kada je došao među čovječanstvo? Nitko nije razmišljao o Njegovoj nevolji, nitko nije znao za Njegovu ljubav prema Bogu Ocu i nitko nije mogao znati za Njegovu usamljenost; iako Mu je Marija bila biološka majka, kako je mogla razumjeti glas u srcu milosrdnog Gospodina Isusa? Tko je znao za neizrecivu patnju koju je pretrpio Sin čovječji? Nakon što su tražili nešto od Njega, ljudi tog vremena hladno su Ga potisnuli u zaborav i otjerali. Stoga je tumarao ulicama, dan za danom, godinu za godinom, lutajući mnogo godina dok nije proveo trideset i tri godine patnje, godine koje su bile i duge i kratke. Kada su Ga ljudi trebali, pozivali su Ga u svoj dom s nasmiješenim licima, pokušavajući tražiti nešto od Njega – a nakon što bi im dao ono što su tražili, odmah bi Ga istjerali napolje. Ljudi su jeli ono što je bilo dano iz Njegovih usta, pili su Njegovu krv, uživali su u milostima koje im je podario, a ipak su Mu se opirali, jer nikada nisu znali tko im je podario život. Na kraju su Ga raspeli na križ, a On ipak nije ispustio ni glasa. Čak i danas On šuti. Ljudi jedu Njegovo tijelo, piju Njegovu krv, jedu hranu koju On za njih priprema i kroče putem koji im je On otvorio, a ipak Ga i dalje namjeravaju odbaciti; oni se zapravo odnose prema Bogu koji im je dao život kao prema neprijatelju, dok se prema robovima koji su poput njih odnose kao prema „Ocu nebeskom”. Ne opiru li Mu se time namjerno? Kako je Isus završio na križu? Znate li? Nije li Ga izdao Juda, koji Mu je bio najbliži i koji Ga je jeo, pio i uživao u Njemu? Nije li Juda izdao Isusa zato što On nije bio ništa više od beznačajnog, normalnog učitelja? Da su ljudi doista vidjeli da je Isus izvanredan i Onaj koji je od neba, kako bi Ga mogli živog raspeti na križ dvadeset i četiri sata, dok u Njegovom tijelu više nije bilo daha? Tko može spoznati Boga? Ljudi ne čine ništa osim što s nezasitnom pohlepom uživaju u Bogu, ali Ga nikada nisu upoznali. Pružiš im prst, a oni zgrabe cijelu ruku, i tjeraju „Isusa” da bespogovorno sluša njihove zapovijedi i naredbe. Tko je ikada pokazao imalo milosrđa prema ovom Sinu čovječjem, koji nema gdje položiti glavu? Tko je ikada pomislio udružiti snage s Njim kako bi ispunio poslanje Boga Oca? Tko je ikada pomislio na Njega? Tko je ikada imao obzira prema Njegovim poteškoćama? Bez i najmanje ljubavi, čovjek Ga razvlači amo-tamo; čovjek ne zna odakle su došli njegovo svjetlo i život i ne čini ništa osim što potajno planira kako još jednom razapeti „Isusa” od prije dvije tisuće godina, koji je iskusio patnju među ljudima. Izaziva li „Isus” doista takvo gnušanje? Je li sve što je učinio odavno zaboravljeno? Mržnja koja se skupljala tisućama godina konačno će izbiti na površinu. Vi, židovski soju! Kada je „Isus” ikada bio neprijateljski raspoložen prema vama? Zar Ga doista toliko mrzite? Učinio je tako mnogo i govorio tako mnogo – zar ništa od toga nije u vašu korist? Dao vam je Svoj život ne tražeći ništa zauzvrat, dao vam je cijeloga Sebe – zar Ga doista još uvijek želite živog pojesti? Posvetio vam je sve Svoje ne zadržavajući ništa, ne uživajući nikada u svjetovnoj slavi, toplini među ljudima, ljubavi među ljudima ili svom blaženstvu i radosti među ljudima. Ljudi su tako okrutni prema Njemu; On nikada nije uživao u svom izobilju na zemlji, posvetio je cijelo Svoje iskreno, žarko srce čovjeku, posvetio je cijeloga Sebe čovječanstvu – a tko je Njemu ikada pružio toplinu? Tko Mu je ikada pružio utjehu? Čovjek je svalio sav pritisak na Njega, svalio je svu nesreću na Njega, nametnuo Mu je najnesretnija iskustva među ljudima, prebacio je krivnju za svu nepravdu na Njega, a On je to prešutno prihvatio. Je li se ikada ikome žalio? Je li ikada od ikoga tražio i najmanju naknadu? Tko Mu je ikada pokazao imalo suosjećanja? Kao normalni ljudi, tko nije imao bajkovito djetinjstvo? Tko nije imao živopisnu mladost? Tko nema toplinu voljenih? Tko nema nježnu ljubav rodbine i prijatelja? Tko nema poštovanje drugih? Tko nema topao dom? Tko nema utjehu svojih najbližih? A je li On ikada uživao u ičemu od ovoga? Tko Mu je ikada pružio malo topline? Tko Mu je ikada pružio trunku utjehe? Tko Mu je ikada pokazao malo ljudskog morala? Tko je ikada bio tolerantan prema Njemu? Tko je ikada bio s Njim u teškim vremenima? Tko je ikada dijelio teške trenutke s Njim? Čovjek nikada nije ublažio svoje zahtjeve prema Njemu; samo beskrupulozno traži stvari od Njega, kao da On, došavši u svijet čovjeka, mora biti čovjekov vol ili konj, njegov zatvorenik, i mora dati sve Svoje čovjeku; u suprotnom, čovjek Mu nikada neće oprostiti, nikada Ga neće pustiti na miru, nikada Ga neće nazvati Bogom i nikada Ga neće visoko cijeniti. Čovjek je previše strog u svom stavu prema Bogu, kao da će ublažiti svoje zahtjeve prema Bogu tek nakon što On bude mučen do smrti; inače čovjek nikada neće sniziti svoje zahtijevane standarde za Boga. Kako Bog ne bi prezirao ovakvog čovjeka? Nije li to tragedija današnjice? Čovjek nema ni trunku savjesti. Stalno govori da će uzvratiti Božju ljubav, ali raščlanjuje Boga i muči Ga do smrti. Nije li to „tajni recept” za njegovu vjeru u Boga, naslijeđen od njegovih predaka? „Židovi” su posvuda, i danas još uvijek obavljaju isti posao, još uvijek provode isti posao opiranja Bogu, a ipak vjeruju da uzvisuju Boga. Kako bi čovjekove tjelesne oči mogle spoznati Boga? Kako bi se čovjek, koji živi u tijelu, mogao odnositi prema utjelovljenom Bogu koji je došao od Duha kao prema Bogu? Tko bi Ga među ljudima mogao spoznati? Gdje je istina među ljudima? Gdje je istinska pravednost? Tko je sposoban spoznati Božju narav? Tko se može boriti s Bogom na nebu? Nije ni čudo da Boga, kada On dođe među ljude, nitko ne poznaje i On biva odbačen. Kako čovjek može tolerirati postojanje Boga? Kako može dopustiti da svjetlo protjera tamu iz svijeta? Nije li sve to čovjekov čestit i otvoren duh posvećenosti? Nije li to čovjekov pošteni ulazak? I nije li Božje djelo usredotočeno na čovjekov ulazak? Želim da povežete Božje djelo s čovjekovim ulaskom i uspostavite dobar odnos između čovjeka i Boga te ispunite dužnost koju bi čovjek trebao obavljati, dajući sve od sebe. Tako će se Božje djelo posljedično privesti kraju, a zaključak djela bit će Njegovo zadobivanje slave!

Fusnote:

1. „Čovjekov ‚ulazak’” ovdje označava čovjekovo buntovno ponašanje. Umjesto da se odnosi na ulazak u život ljudi – što je pozitivno – odnosi se na njihovo negativno ponašanje i postupke. U širem smislu odnosi se na sva čovjekova djela koja su u suprotnosti s Bogom.

2. „Muče umišljeni strahovi” koristi se za izrugivanje čovjekovom pogrešno usmjerenom životu u ljudskosti. Odnosi se na ružno stanje života čovječanstva, u kojem ljudi žive zajedno s đavlima.

3. „Najbolje od svega” rečeno je podrugljivo.

4. „Žar gori sve jače” rečeno je podrugljivo i odnosi se na ružno stanje čovjeka.

5. „Uhvatiti živog” odnosi se na nasilno i prezira vrijedno ponašanje čovjeka. Čovjek je okrutan i ni najmanje popustljiv prema Bogu, te Mu postavlja apsurdne zahtjeve.

6. „S dobro osmišljenim planom u svom umu” rečeno je podrugljivo, a odnosi se na to kako ljudi ne poznaju sebe i ne znaju svoj stvarni rast. Ovo je pogrdna izjava.

7. „Impozantan” rečeno je podrugljivo.

8. „Bljuvati” ukazuje na ružno stanje ljudi koji kipe od bijesa kada ih Bog porazi. To ukazuje na razmjer njihovog opiranja Bogu.