Zajednički problem koji postoji u svim ljudima jest to što razumiju istinu, ali je ne uspijevaju provesti u djelo. To je, s jedne strane, zato što nisu voljni platiti cijenu, a s druge strane zato što je njihovo razlučivanje nedostatno; nisu u stanju brojne poteškoće iz svakodnevnog života vidjeti onakvima kakve jesu i ne znaju kako pravilno postupati. Budući da su ljudska iskustva preplitka, njihov kov preslab, a razina razumijevanja istine ograničena, nikako ne mogu razriješiti poteškoće s kojima se susreću u svakodnevnom životu. U Boga vjeruju samo riječima i nisu Ga sposobni uvesti u svakodnevni život. Drugim riječima, Bog je Bog, život je život, a ljudi kao da u svojim životima nemaju nikakav odnos s Bogom. Tako svi misle. Ako ljudi tako vjeruju u Boga, On ih ustvari neće zadobiti i usavršiti. Zapravo se ne radi o tome da riječ Božja nije u potpunosti došla do izražaja, već je sposobnost ljudi da prime Njegovu riječ jednostavno nedostatna. Moglo bi se reći da gotovo nitko ne postupa u skladu s izvornim Božjim nakanama, već je njihova vjera u Boga u skladu s njihovim vlastitim namjerama, vjerskim predodžbama kojih su se držali u prošlosti i vlastitim načinom postupanja. Malo je onih koji prođu kroz preobražaj nakon što prihvate riječ Božju i počnu djelovati u skladu s Njegovom voljom. Umjesto toga drže se svojih pogrešnih vjerovanja. Kada ljudi počnu vjerovati u Boga, to čine na temelju konvencionalnih pravila vjere te žive i ostvaruju kontakt s drugima isključivo na temelju vlastite filozofije življenja. Moglo bi se reći da se to odnosi na devedeset posto ljudi. Vrlo je malo onih koji skuju novi plan i okrenu novi list nakon što počnu vjerovati u Boga. Čovječanstvo nije uspjelo riječ Božju smatrati istinom niti je provesti u djelo ako je i smatra istinom.

Uzmimo, na primjer, vjeru u Isusa. Bilo da su tek bili počeli vjerovati ili su vjerovali već odavno, svi su jednostavno iskoristili talente koje su imali i pokazivali vještine koje su već posjedovali. Ljudi su samo u svoje uobičajene živote dodali tri riječi: „vjera u Boga”, a nisu nimalo promijenili svoju narav i njihova vjera u Boga nije ni najmanje porasla. Njihova potraga nije bila ni topla ni hladna. Nisu rekli da bi se odrekli svoje vjere, ali nisu ni posvetili sve Bogu. Nikad nisu istinski voljeli Boga niti Mu se pokoravali. Njihova vjera u Boga bila je mješavina istinske i lažne, pristupali su joj jednim otvorenim i jednim zatvorenim okom i nisu bili ozbiljni u prakticiranju svoje vjere. Nastavili su u takvom stanju smušenosti i na kraju su umrli zbunjeni. U čemu je smisao svega toga? Danas, kao vjernici u praktičnog Boga, morate zakoračiti na pravi put. U svojoj vjeri u Boga ne biste trebali samo tražiti blagoslove; umjesto toga, trebate težiti ljubavi prema Bogu i spoznaji Boga. Kroz Njegovo prosvjetljenje, kroz vlastitu težnju trebali bi biti u stanju jesti i piti riječ Njegovu, razviti stvarno razumijevanje Boga i posjedovati stvarnu ljubav prema Bogu koja dolazi iz dubine vašeg srca. Drugim riječima, kada je tvoja ljubav prema Bogu najiskrenija i nitko je ne može uništiti niti stati na put tvojoj ljubavi prema Njemu, tada si na pravom putu u svojem vjerovanju u Boga. Time dokazuješ da pripadaš Bogu jer je tvoje srce već u Božjem posjedu i ništa te drugo ne može obuzeti. Kroz tvoje iskustvo, kroz cijenu koju si platio i kroz djelo Božje možeš razviti spontanu ljubav prema Bogu – a kada to učiniš, oslobodit ćeš se utjecaja Sotone i živjet ćeš u svjetlosti riječi Božje. Tek kada se oslobodiš utjecaja tame, može se reći da si zadobio Boga. U svojem vjerovanju u Boga moraš nastojati da težiš tom cilju. To je odgovornost svakoga od vas. Nitko od vas ne bi trebao biti zadovoljan trenutnim stanjem stvari. Ne smijete polovično pristupati djelu Božjem niti ga smijete uzimati olako. Trebate misliti na Boga u svakom pogledu i u svakom trenutku i sve činiti radi Njega. A u vašem govoru i postupcima trebate staviti interese Božje kuće na prvo mjesto. Samo tako možete biti u skladu s Božjim namjerama.

U vjeri u Boga najveća je greška ljudi to što vjeruju samo riječima, a Bog je potpuno odsutan iz njihove svakodnevice. Svi ljudi, zapravo, vjeruju u postojanje Boga, ali Bog nije dio njihove svakodnevice. Ljudska usta izgovaraju brojne molitve Bogu, ali u njihovim srcima nema mnogo mjesta za Boga, pa ih Bog iznova iskušava. Ljudi su nečisti, pa Bog nema drugog načina nego da ih iskušava kako bi se osjećali postiđeno i spoznali sebe tijekom tih iskušenja. Da nije tako, čovječanstvo bi se pretvorilo u potomke arkanđela i postajalo sve iskvarenije. U procesu vjere u Boga svaka osoba odbacuje mnoge od svojih osobnih namjera i ciljeva uslijed Božjeg neprestanog čišćenja. Da nije tako, Bog ne bi imao načina da ikoga iskoristi i ne bi imao načina da u ljudima izvrši djelo koje mora izvršiti. Bog najprije čisti ljude i oni kroz taj proces mogu spoznati sebe te ih Bog može promijeniti. Tek tada Bog unosi Svoj život u njih i samo se tako njihova srca mogu u potpunosti okrenuti Bogu. Zato kažem da vjerovati u Boga nije tako jednostavno kao što to ljudi govore. Iz perspektive Boga, ako imaš samo znanje, ali nemaš Njegovu riječ kao život i ograničen si samo na vlastito znanje, ali ne možeš primjenjivati istinu ni živjeti riječ Božju, to je onda još veći dokaz da nemaš srce koje voli Boga i pokazuje da tvoje srce ne pripada Bogu. Čovjek može upoznati Boga vjerujući u njega: to je krajnji cilj i cilj ljudskih stremljenja. Moraš uložiti napor u to da živiš riječi Božje kako bi se one ostvarile kroz tvoje djelovanje. Ako poznaješ samo doktrine, tvoja će vjera u Boga biti uzaludna. Samo ako uz to prakticiraš i živiš Njegovu riječ, tvoja se vjera može smatrati potpunom i u skladu s voljom Božjom. Na tom putu mnogi mogu govoriti o velikom znanju, ali u trenutku smrti oči im se pune suzama i mrze sebe jer su protratili cijeli život i uzalud doživjeli duboku starost. Oni samo razumiju doktrine, ali ne mogu provesti istinu u djelo niti svjedočiti za Boga, već samo jure amo-tamo, vrijedni kao pčele i tek na samrti napokon uvide da im nedostaje istinsko svjedočanstvo i da uopće ne poznaju Boga. A zar tad nije prekasno? Zašto ne iskoristiti dan i tragati za istinom koju voliš? Zašto čekati do sutra? Je li moguće da, ako za života ne patiš za istinom niti je nastojiš steći, želiš osjetiti žaljenje u času svoje smrti? Ako je tako, zašto onda vjerovati u Boga? Zapravo je mnogo toga u čemu ljudi, ako ulože i najmanji napor, mogu provesti istinu u djelo i time zadovoljiti Boga. No srca ljudi stalno su zaposjednuta demonima pa samo zbog toga ne mogu djelovati u ime Boga i neprestano jure naokolo za dobrobit vlastitog tijela, a na kraju time ništa ne postignu. Zato ljude neprestano spopadaju nevolje i poteškoće. Zar to nije Sotona koji ih muči? Zar to nije iskvarenost tijela? Ne smiješ pokušavati zavarati Boga ispraznim riječima, već se moraš okrenuti konkretnim djelima. Ne obmanjuj sebe – u čemu je svrha toga? Što možeš steći živeći za dobrobit svog tijela i mučeći se za dobit i slavu?