Zajednički problem koji postoji u svim ljudima jest to što razumiju istinu, ali je ne uspijevaju provesti u djelo. To je, s jedne strane, zato što nisu voljni platiti cijenu, a s druge strane zato što je njihovo razlučivanje loše; nisu u stanju brojne poteškoće iz svakodnevnog života vidjeti onakvima kakve jesu i ne znaju kako pravilno postupati. Budući da su ljudska iskustva preplitka, njihov kov preslab, a razina razumijevanja istine ograničena, nikako ne mogu razriješiti poteškoće s kojima se susreću u svakodnevnom životu. U Boga vjeruju samo riječima i nisu Ga sposobni uvesti u svakodnevni život. Drugim riječima, Bog je Bog, život je život, a ljudi kao da u svojim životima nemaju nikakav odnos s Bogom. Tako svi misle. Vjerujući u Boga na taj način, ljudi u praksi ne mogu biti zadobiveni i usavršeni od Njega. Zapravo, nije da riječ Božja nije jasno izražena, već je ljudska sposobnost razumijevanja jednostavno previše loša. Može se reći da gotovo nitko ne postupa prema Božjim prvobitnim željama, već umjesto toga svatko postupa po vlastitoj volji. Svatko vjeruje u Boga prema vjerskim predodžbama koje je imao u prošlosti i vlastitim pristupima. Malo je onih koji prolaze kroz preobrazbu nakon prihvaćanja Božje riječi i počinju postupati u skladu s Njegovim namjerama. Umjesto toga, oni odbijaju doći k sebi. Kada ljudi počnu vjerovati u Boga, oni to čine na temelju konvencionalnih pravila religije, te žive, vladaju se i odnose se prema svijetu u potpunosti na temelju vlastite filozofije za ovozemaljsko ophođenje. Moglo bi se reći da je to slučaj s devet od deset ljudi. Vrlo je malo onih koji osmisle drugi plan i okrenu novu stranicu nakon što počnu vjerovati u Boga. Čovječanstvo nije uspjelo odnositi se prema Božjoj riječi kao prema istini, niti je kao takvu provesti u djelo.

Uzmimo, na primjer, vjeru u Isusa. Bilo da su tek bili počeli vjerovati ili su vjerovali već odavno, svi su jednostavno iskoristili talente koje su imali i pokazivali vještine koje su već posjedovali. Ljudi su samo u svoje uobičajene živote dodali tri riječi: „vjera u Boga”, a nisu nimalo promijenili svoju narav i njihova vjera u Boga nije ni najmanje porasla. Njihova potraga nije bila ni topla ni hladna. Nisu rekli da bi se odrekli svoje vjere, ali nisu ni posvetili sve Bogu. Nikad nisu istinski voljeli Boga niti Mu se pokoravali. Njihova vjera u Boga bila je mješavina istinske i lažne, pristupali su joj jednim otvorenim i jednim zatvorenim okom i nisu je shvaćali ozbiljno. Nastavili su u takvom stanju smušenosti i na kraju su umrli zbunjeni. U čemu je smisao svega toga? Danas, kao vjernici u praktičnog Boga, morate zakoračiti na pravi put. U svojoj vjeri u Boga ne biste trebali samo tražiti blagoslove; umjesto toga, trebate težiti ljubavi prema Bogu i spoznaji Boga. Kroz Njegovo prosvjetljenje, kroz vlastitu težnju trebali bi biti u stanju jesti i piti riječ Njegovu, razviti stvarno razumijevanje Boga i posjedovati stvarnu ljubav prema Bogu koja dolazi iz dubine vašeg srca. Drugim riječima, kada je tvoja ljubav prema Bogu najiskrenija i nitko je ne može uništiti niti stati na put tvojoj ljubavi prema Njemu, tada si na pravom putu u svojem vjerovanju u Boga. Time dokazuješ da pripadaš Bogu jer je tvoje srce već u Božjem posjedu i ništa te drugo ne može obuzeti. Kroz tvoje iskustvo, kroz cijenu koju si platio i kroz djelo Božje možeš razviti spontanu ljubav prema Bogu – a kada to učiniš, oslobodit ćeš se utjecaja Sotone i živjet ćeš u svjetlosti riječi Božje. Tek kada se oslobodiš utjecaja tame, može se reći da si zadobio Boga. U svojem vjerovanju u Boga moraš nastojati da težiš tom cilju. To je odgovornost svakoga od vas. Nitko od vas ne bi trebao biti zadovoljan trenutnim stanjem stvari. Ne smijete polovično pristupati djelu Božjem niti ga smijete uzimati olako. Trebate misliti na Boga u svakom pogledu i u svakom trenutku i sve činiti radi Njega. A u vašem govoru i postupcima trebate staviti interese Božje kuće na prvo mjesto. Samo tako možete biti u skladu s Božjim namjerama.

U vjeri u Boga najveća je greška ljudi to što vjeruju samo riječima, a Bog je potpuno odsutan iz njihove svakodnevice. Svi ljudi, zapravo, vjeruju u postojanje Boga, ali Bog nije dio njihove svakodnevice. Ljudska usta izgovaraju brojne molitve Bogu, ali u njihovim srcima nema mnogo mjesta za Boga, pa ih Bog iznova iskušava. Ljudi su nečisti, pa Bog nema drugog načina nego da ih iskušava kako bi se osjećali postiđeno i spoznali sebe tijekom tih iskušenja. Da nije tako, čovječanstvo bi se pretvorilo u potomke arkanđela i postajalo sve iskvarenije. U procesu vjere u Boga svaka osoba odbacuje mnoge od svojih osobnih namjera i ciljeva uslijed Božjeg neprestanog čišćenja. Da nije tako, Bog ne bi imao načina da ikoga iskoristi i ne bi imao načina da u ljudima izvrši djelo koje mora izvršiti. Bog najprije čisti ljude i oni kroz taj proces mogu spoznati sebe te ih Bog može promijeniti. Tek tada Bog može unijeti Svoj život u njih i samo se tako njihova srca mogu u potpunosti okrenuti Bogu. Stoga vjerovati u Boga nije tako jednostavno kao što to ljudi govore. Iz perspektive Boga, ako imaš samo znanje, ali nemaš Njegovu riječ kao život i ograničen si samo na vlastito znanje, ali ne možeš primjenjivati istinu ni živjeti riječ Božju, to je onda još veći dokaz da nemaš srce koje ljubi Boga i pokazuje da tvoje srce ne pripada Bogu. Čovjek može upoznati Boga vjerujući u njega: to je krajnji cilj i to je cilj ljudske težnje. Moraš uložiti napor u to da živiš riječi Božje kako bi se one ostvarile kroz tvoje praktično djelovanje. Ako poznaješ samo doktrine, tvoja će vjera u Boga biti uzaludna. Samo ako uz to prakticiraš i živiš Njegovu riječ, tvoja se vjera može smatrati potpunom i u skladu s Božjim namjerama. Na tom putu mnogi mogu govoriti o velikom znanju, ali u trenutku smrti oči im se pune suzama i mrze sebe jer su protratili cijeli život i uzalud doživjeli duboku starost. Oni samo razumiju doktrine, ali ne mogu provesti istinu u djelo niti svjedočiti za Boga, oni samo jure amo-tamo, zauzeti poslom preko glave, i tek na samrti napokon uvide da nemaju istinsko svjedočanstvo i da uopće ne poznaju Boga. A zar tad nije prekasno? Zašto ne iskoristiti dan i tragati za istinom koju voliš? Zašto čekati do sutra? Je li moguće da, ako za života ne patiš za istinom niti je nastojiš steći, želiš osjetiti žaljenje u času svoje smrti? Ako je tako, zašto onda vjerovati u Boga? U stvarnosti, postoje mnoga pitanja u kojima ljudi mogu provesti istinu u djelo i udovoljiti Bogu, ako ulože samo najmanji napor. Samo zato što je ljudski um uvijek zamagljen, ljudi ne mogu postupati radi Boga, i neprestano jure naokolo radi svog tijela, a da na kraju nemaju što pokazati. Iz tog razloga, ljudi neprestano imaju nevolje i poteškoće. Nisu li to Sotonine nevolje? Nije li to iskvarenost tijela? Ne bi trebao pokušavati zavarati Boga pukim pričanjem – moraš to doista primijeniti. Nemoj zavaravati samog sebe – koja bi bila svrha toga? Što možeš dobiti živeći radi svog tijela i boreći se za slavu i dobitak?