Pjevajmo himnu: Čitavo stvorenje mora doći pod Božju vlast.

1  Bog je stvorio sve stvari te samim tim čini da sve što je stvorio dođe pod Njegovu vlast i pokori se njegovoj vlasti; On će zapovijedati svim stvarima, tako da su sve stvari u Njegovim rukama. Cjelokupno Božje stvorenje, uključujući životinje, biljke, ljudski rod, planine i rijeke, kao i jezera, sve mora doći pod Njegovu vlast. Sve stvari na nebu i na zemlji moraju doći pod Njegovu vlast. One ne mogu imati izbora i sve se moraju pokoriti Njegovu određenju. Tako je Bog odredio i to je vlast Božja.

2  Bog zapovijeda svemu, uređuje i rangira sve stvari, razvrstava ih i dodjeljuje im poseban položaj u skladu s Božjom voljom. Ma koliko veliko bilo, ništa ne može nadmašiti Boga, sve stvari služe čovječanstvu stvorenom od Boga i nijedna se ne usuđuje biti neposlušna Bogu niti od Njega nešto zahtijevati. Zato i čovjek, kao stvorenje Božje, mora obavljati dužnost čovjeka. Bez obzira na to je li on gospodar ili čuvar svih stvari, bez obzira na to koliko je visok položaj čovjeka u odnosu na sve ostale stvari, on je i dalje samo sitno ljudsko biće pod Božjom vlašću i nije ništa više od beznačajnog ljudskog bića, Božjeg stvorenja koje nikad neće biti iznad Boga.

– Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Uspjeh ili neuspjeh ovisi o putu kojim čovjek ide.

Što je istina u himni „Čitavo stvorenje mora doći pod Božju vlast”? Koji je redak istina? (Svi su reci istina.) Što kaže zadnji redak? („Bez obzira na to koliko je visok položaj čovjeka u odnosu na sve ostale stvari, on je i dalje samo sitno ljudsko biće pod Božjom vlašću i nije ništa više od beznačajnog ljudskog bića, Božjeg stvorenja koje nikad neće biti iznad Boga.”) Čovjek nikada ne može biti iznad Boga, stvorena bića nikada ne mogu biti iznad Boga; sve osim Boga su stvorena bića. Čovjek nikada ne može biti iznad Boga; to je istina. Može li se ta istina promijeniti? Hoće li se promijeniti na kraju vremena? (Ne.) To je istina. Tko Mi može reći što je istina? (Istina je kriterij za čovjekovo vladanje, postupanje i štovanje Boga.) Dvaput smo razgovarali u zajedništvu o temi „što je istina”, pa razgovarajmo o tome što su kriteriji. Ovdje su važni kriteriji. (Kriteriji su standardna, točna načela, zakoni i pravila. Temelj kriterija su Božje riječi.) Tko još želi nastaviti? (Kriteriji su najstandardnija, najtočnija načela, zakoni i pravila koja proizlaze iz Božjih riječi.) Ovdje je dodana riječ „naj”, ali je li to „naj” potrebno? Koja je razlika između dodavanja riječi „naj” i nedodavanja te riječi? Uz „naj” postoji i drugorangirano, trećerangirano i tako dalje. Što mislite o dodavanju riječi „naj”? (Nije prikladno jer je istina jedini standard. Čim se doda „naj”, to sugerira neku vrstu relativnosti, pri čemu su druge stvari u odnosu na nju drugorazredne i trećerazredne.) Je li to objašnjenje točno? (Da.) Ima nekog smisla. Ako imate točno gledište o definiciji onoga „što je istina” i razumijevanje te definicije, te jasno razumijete da je Bog istina, onda možete razumjeti treba li dodati riječ „naj”, je li njezino dodavanje ispravno, kakvu razliku čini dodavanje, što znači ne dodati je i što znači ako je dodate. Sada je potvrđeno da je ispravno ne dodati „naj”. Kakvu je pogrešku napravila osoba koja je dodala tu riječ? Mislila je da, bez obzira na to koji se aspekt Boga opisuje, treba dodati riječ „naj”. Gdje je pogriješila u toj usporedbi? S kojom je Božjom izjavom, s kojom istinom, to u suprotnosti? (Stvorena bića nikada ne mogu biti iznad Boga; dodavanje riječi „naj” kao da sugerira da između stvorenih bića i Boga postoje drugorazredna i trećerazredna rangiranja.) Je li to točno? (Da.) Ima nekog smisla; može se tako objasniti. Postoje li druge izjave koje mogu potvrditi da je dodavanje riječi „naj” ispred netočno? (Sjećam se nečega, a to je da istina može doći samo od Boga, samo je Bog istina, pa ne može biti relativnih izraza poput drugog po redu, trećeg po redu i tako dalje.) I to je točno. (Istina je kriterij za čovjekovo vladanje, postupanje i štovanje Boga. Zakoni, pravila i kriteriji mogu doći samo od Boga, a ljudi nemaju kriterije ni zakone za svoje postupanje, niti mogu za njih uspostaviti pravila, pa nema potrebe dodavati riječ „naj”.) Ovo je objašnjenje malo praktičnije. Još nešto? (Božji autoritet i Božja bit su jedinstveni. Božja bit je istina i ništa se s njom ne može usporediti. Dodavanjem riječi „naj” čini se kao da istina više nije jedinstvena.) Kakva je ova izjava? (Dobra.) Što je u njoj dobro? (Ističe da je Bog jedinstven.) „Jedinstven” – svi ste zaboravili taj izraz. Bog je jedinstven. Mogu li se kriteriji izraženi u svakoj rečenici koju je Bog izgovorio, kao i svaki Božji zahtjev za čovjeka, pronaći među ljudskim rodom? (Ne.) Sadrže li ljudsko znanje, tradicionalna kultura ili misli te stvari? (Ne.) Mogu li oni stvoriti istinu? Ne, ne mogu. Stoga dodavanje riječi „naj” sugerira drugorazredne i trećerazredne rangove, razlikujući visoke, niske, pa još niže, i dijeleći stvari na prvu razinu, drugu razinu, treću razinu... To znači da sve ispravne stvari mogu postati kriterij prema određenom redoslijedu. Može li se to tako razumjeti? (Da.) Dakle, u čemu je problem s dodavanjem riječi „naj”? To mijenja Božje riječi, Božju istinu, u nešto relativno, samo relativno više od znanja, filozofijā i drugih ispravnih stvari među ljudima koje je On stvorio. To dijeli istinu na rangove. Kao rezultat toga, ispravne stvari među iskvarenim ljudima također postaju istina. Štoviše, takve stvari također postaju kriteriji za čovjekovo postupanje i vladanje – samo na relativno nižoj razini. Na primjer, stvari poput civiliziranosti, pristojnosti, ljudske dobrote i neke od dobrih stvari s kojima se ljudi rađaju, sve to postaju kriteriji – što to podrazumijeva da su one postale? (Istina.) Postale su istina.Gledajte, dodavanje riječi „naj” mijenja prirodu ovog kriterija. Jednom kada se priroda kriterija promijeni, mijenja li se i definicija Boga? (Da.) Što postaje definicija Boga? U ovoj definiciji Bog nije jedinstven; Božji autoritet, sila i bit nisu jedinstveni. Bog je jednostavno uloga najvišeg ranga sa silom i autoritetom među ljudskim rodom. Svaki pojedinac među ljudskim rodom sa sposobnošću i ugledom može se smatrati ravnopravnim s Bogom i o njemu se može ravnopravno govoriti kao i o Bogu, samo nije toliko visok ili velik kao On. Te relativno pozitivne ličnosti i vođe među ljudskim rodom mogu se rangirati odmah iza Boga, postajući drugi, treći, četvrti u zapovjednom lancu..., pri čemu je Bog najviši u zapovjednom lancu. Ne mijenja li takvo tumačenje potpuno identitet i bit Boga? Sa samo jednom riječju „naj”, bit Boga se potpuno mijenja. Je li to problem? (Da.) Dakle, bez dodavanja riječi „naj”, na koji su način ove riječi točne? (One iznose činjenicu.) Koja je to činjenica? (To je da je Bog istina, načelo, standard i kriterij.) To je da je Bog izvor svih ovih kriterija. Nema takvih kriterija među iskvarenim ljudima, među stvorenim bićima. Bog je jedini izvor koji izražava te kriterije. Samo Bog posjeduje tu bit. Stvarnost i kriteriji svih pozitivnih stvari mogu doći samo od Boga. Ako osoba zna nešto o načelima za čovjekovo vladanje, postupanje i štovanje Boga, zna nešto o kriterijima i razumije nešto od istine, može li ona postati Bog? (Ne.) Je li ona izvor istine? Je li ona onaj koji izražava sve istine? (Ne.) Može li se onda nazvati Bogom? Ne. To je suštinska razlika. Razumijete li? (Da.) Iako sam već dvaput govorio o temi „što je istina”, vaši odgovori i dalje sadrže tako veliku pogrešku, pretvarajući Boga u jednog od stvorenih bića, čineći stvorena bića jednakima Bogu, izjednačavajući odnos između njih. To mijenja prirodu pitanja, što je isto kao i nijekanje Boga. Bog je Stvoritelj, ljudi su stvorena bića – to dvoje nisu uloge istog ranga. Ali što se događa kada dodate riječ „naj”? Oni postaju isti u smislu biti i ranga, razlikujući se samo u smislu superiornosti ili inferiornosti. Kad sam vas detaljno pitao o tome, mislili ste u sebi: „Nije li to podcjenjivanje nas? Svi smo mi obrazovani ljudi, kako bismo mogli zaboraviti tih nekoliko riječi? O tome možemo govoriti bez napora, a da ne moramo ni gledati u svoje bilješke.” Problem je razotkriven čim ste otvorili usta. Nakon što sam govorio, pročitali ste to nekoliko puta i još uvijek niste mogli točno ponoviti. Koji je razlog tome? Još uvijek ne razumijete istinu u tom pogledu. Netko je dodao riječ „naj” i pomislio: „Nitko od vas nije dodao ‚naj’; nemate puno vjere u Boga, ha? Gledajte mene, ja sam dodao ‚naj’. To pokazuje da sam obrazovan – moje vrijeme na fakultetu nije bilo uzaludno!” Nakon što je dodao „naj”, većina vas nije primijetila problem. Nekolicina vas osjetila je da nešto nije u redu, ali niste mogli objasniti zašto. Nakon što su drugi to objasnili, razumjeli ste to u teoriji i znali ste da je objašnjenje točno. Ali jeste li to razumjeli u smislu istine? (Ne.) Razgovarao sam u zajedništvu o tome zašto je pogrešno dodati riječ „naj” i vi ste to razumjeli, ali jeste li doista razumjeli bit problema? (Ne.) Niste to jasno vidjeli. Zašto je to tako? (Ne razumijemo istinu.) A zašto ne razumijete istinu? Zar niste razumjeli što sam rekao? Ako ste razumjeli, kako to da još uvijek ne razumijete istinu? Koliko poglavlja ima na temu „Sâm Bog, Jedinstveni”? Koliko ste ih puta pročitali? Razumijete li doista te riječi? (Ne.) Ne razumijete, pa ste danas od sebe napravili budale. Ove su vas riječi razotkrile. Nije li tako? (Da.) Jeste li išta naučili iz ovoga? Hoćete li i dalje postupati prema vlastitoj umišljenoj pameti kad sljedeći put naiđete na nešto ovakvo? Ne biste se usudili, zar ne? Ako osoba ne razumije istinu, nikakvo obrazovanje ni znanje neće biti od koristi. Ako si neobrazovan i ne znaš kako upotrijebiti tu riječ, možda ne bi dodao riječ „naj” i do ovog problema možda ne bi bilo došlo. U najmanju ruku, ne bi napravio tu pogrešku i od sebe napravio budalu. Ali budući da si obrazovan i razumiješ značenje i upotrebu određenih riječi, primijenio si ih na Boga. Kao rezultat toga, prouzročio si problem, pretvorivši pamet u nespretnost. Ako to primijeniš na osobu, to je samo idoliziranje i laskanje, što je u najboljem slučaju samo odvratno. Ali ako to primijeniš na Boga, problem postaje ozbiljan. To postaje riječ koja niječe Boga, opire se Bogu i osuđuje Boga. To je pogreška koju su iskvareni ljudi kojima nedostaje istine najskloniji napraviti. Ubuduće pazite da nepažljivo ne dodajete priloge ili pridjeve. Zašto? Zato što su pitanja Božjeg identiteta, biti, riječi i naravi upravo ona područja u kojima iskvarenim ljudima najviše nedostaje znanja i gdje je njihovo razumijevanje najpliće i najoskudnije. Stoga ljudi koji ne razumiju istinu moraju paziti da ne postupaju nepromišljeno; bolje je biti oprezan.

I. Raščlamba ideje „niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš”

Neki su upravo objasnili definiciju i pojam istine. Vi razumijete definiciju i pojam istine, ali razumijete li doista što je istina? Moram vas testirati u tome. Kako ću vas testirati? Iskoristit ću vaše jače strane da vas testiram. A koje su vaše jače strane? Upoznati ste s kulturom, riječima i vokabularom; s raznim filozofijama i pristupima ovozemaljskom ophođenju koje ljudi u svakoj skupini posjeduju; i s ljudskim tradicionalnim kulturama, kao i njihovim predodžbama i uobraziljama. Također ste upoznati s raznim zakonima i predodžbama po kojima žive ljudi svih rasa, etničkih skupina i nacionalnosti. Nisu li to vaše jače strane? Među njima su neke relativno fiksne fraze, neke su poslovice, a neke su izreke; neke su pamtljivi kolokvijalni izrazi koje obični ljudi često koriste. Zapitajte se, koje su to stvari o kojima ljudi često imaju duboka razmišljanja i poglede koje pretvaraju u frazu? Raščlanimo prvo nekoliko izreka, fraza i zakona, kao i ljudski pristup ovozemaljskom ophođenju i njihove tradicionalne predodžbe, kako bismo mogli točno razumjeti što je istina. Raspravit ćemo o tome što je istina zapravo iz negativne perspektive. Je li to dobar pristup? (Da.) Dakle, recite nam jednu izreku za početak. (Niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš.) Je li ta izjava točna? (Ne.) „Niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš”. Počnimo prvo razgovarati u zajedništvu o ovoj. Hajde, objasnite što ta izreka znači. (To znači da trebaš vjerovati onima koje zapošljavaš bez opreza prema njima. Ako u nekoga nemaš povjerenja, onda ga nemoj zaposliti.) To je doslovno tumačenje. Prvo, recite Mi, slaže li se većina ljudi u svijetu s tom izrekom ili ne? (Slaže se.) Slažu se s njom. Može se reći da se većina ljudi u ovom društvu pridržava izreke: „Niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš”, kao načela za zapošljavanje drugih, i drže se tog načela u načinu na koji postupaju s ljudima. Dakle, je li ijedan aspekt te izreke točan? (Ne.) Zašto onda većina nevjernika smatra tu izreku točnom te je prihvaća i primjenjuje bez zadrške? Koja je njihova motivacija za to? Zašto to govore? Neki ljudi kažu: „Ako ćeš nekoga zaposliti, onda ne smiješ sumnjati u njega; moraš mu vjerovati. Moraš vjerovati da ima talent i karakter da obavi posao i da će ti biti odan. Ako sumnjaš u njega, onda ga nemoj zaposliti. Kako izreka kaže: ‚Niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš.’ Ta je izreka točna.” Zapravo, ta izreka nije ništa drugo nego zavaravajući đavolji govor. Odakle dolazi? Koja joj je namjera? U čemu je spletka? (Bože, sjećam se da je tijekom posljednjeg razgovora u zajedništvu spomenuto da bi neki ljudi, ako nisu htjeli da se drugi miješaju u njihov posao, rekli: „Niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš.” Ono što misle je: „Budući da si mi dao ovaj posao i koristiš me, onda se ne bi trebao miješati u moj posao – ne bi se trebao petljati u ono što radim.”) Kakvu narav imaju ljudi koji koriste tu izreku? (Narav antikrista, samovoljnu i takvu da su sami sebi zakon.) To je doista njihova narav. Oni koji koriste ili su smislili tu izreku, jesu li oni ti koji zapošljavaju ili oni koji su zaposleni? Kome ta izreka najviše koristi? (Onima koji su zaposleni.) Kako oni koji su zaposleni imaju koristi od te izreke? Ako tu izreku neprestano naglašavaju svom poslodavcu, usađuju mu određenu vrstu misli; to ima prirodu poučavanja ili indoktrinacije. To je ravno tome da kažu poslodavcu: jednom kad nekoga zaposliš, moraš vjerovati da će ti biti odan. Moraš vjerovati da će dobro obaviti posao, da ima tu sposobnost. Ne smiješ sumnjati u njega, jer bi sumnjanje u njega bilo na tvoju vlastitu štetu. Ako se uvijek dvoumiš, ako uvijek tražiš da ga zamijeniš nekim drugim, to bi moglo utjecati na njegovu odanost prema tebi. Kad to čuje, bi li poslodavac bio lako pod utjecajem ili zaveden tom izrekom? (Da.) A kad poslodavac bude pod utjecajem ili zaveden, onaj koji je zaposlen imat će koristi. Pretpostavimo da poslodavac prihvati takvo razmišljanje i ne gaji sumnje ili podozrenja prema osobi koju zapošljava; ne nadzire niti se raspituje o poslu koji je ta osoba obavila, je li mu ta osoba odana ili ima li ta osoba sposobnost da radi te stvari. U tom slučaju, osoba koja je zaposlena može izbjeći nadzor i nadgledanje ovog poslodavca i potom raditi što god želi ne slijedeći želje svog poslodavca. Recite Mi, kada zaposlenik koristi tu izreku, ima li on doista karakter da bude u potpunosti odan svom poslodavcu? Zar mu uopće ne treba nadzor? (Ne.) Zašto to kažemo? Općepriznata je činjenica od davnina do danas da su ljudska bića duboko iskvarena, imaju iskvarene naravi, i posebno su lukava i prijevarna; nema poštenih ljudi, pa čak i budale lažu. To stvara velike poteškoće kada je riječ o zapošljavanju drugih ljudi, i gotovo je nemoguće pronaći nekoga tko je vrijedan povjerenja, a kamoli nekoga tko je potpuno pouzdan. Pronaći nekoliko relativno upotrebljivih ljudi je u najboljem slučaju najviše čemu se čovjek može nadati. Budući da nema ljudi vrijednih povjerenja, kako je onda moguće „niti sumnjati u one koje zapošljavaš, niti zapošljavati one u koje sumnjaš”? Nije moguće, jer nitko nije pouzdan. Dakle, kako bismo onda trebali koristiti one koji su relativno upotrebljivi? To možemo učiniti samo putem nadzora i davanja uputa. Nevjernici šalju doušnike i špijune da prate osobu koju su zaposlili kako bi sebi zajamčili relativan osjećaj sigurnosti. Stoga su se ljudi u davna vremena zavaravali kada su govorili: „Niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš.” Onaj tko je skovao taj izraz, „Niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš”, zapravo sâm nije primjenjivao tu izreku. Da je to doista činio, bio bi nepromišljen pojedinac, prvorazredna budala koja bi samo mogla biti prevarena i nasamarena. Nije li to činjenica? Razgovarajmo o tome gdje leži najznačajniji nedostatak u izreci „Niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš”. Koji je temelj za izreku „Niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš”? To mora biti da je zaposlena osoba potpuno pouzdana, odana i odgovorna. Mora postojati stopostotna sigurnost da je zaposlenik takva osoba kako bi poslodavac mogao primijeniti izreku „Niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš”. Danas se takvi pojedinci vrijedni povjerenja ne mogu pronaći; oni su gotovo nepostojeći, što ovu izjavu, „Niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš”, čini besmislicom. Ako odabereš nepouzdanu osobu i zatim primijeniš izreku „Niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš” kako bi obuzdao svoje sumnje o toj osobi, ne zavaravaš li samog sebe? Je li zaposlena osoba sposobna biti vrijedna povjerenja i postupati odano i odgovorno samo zato što ti ne sumnjaš u nju? U stvarnosti, ona će nastaviti postupati u skladu s tim kakva je osoba, bez obzira na tvoju sumnju. Ako je to prijevarna osoba, onda će nastaviti činiti prijevarne stvari; ako je bezazlena, onda će nastaviti postupati bezazleno. To ne ovisi o tome gajiš li ti sumnje prema njoj ili ne. Recimo, na primjer, da zaposliš prijevarnu osobu. Znaš u srcu da je ta osoba prijevarna, a ipak joj kažeš: „Ne sumnjam u tebe, stoga samo naprijed i samouvjereno obavljaj svoj posao”; hoće li ta osoba tada postati bezazlena osoba koja radi stvari bez prijevare samo zato što ti ne sumnjaš u nju? Je li to moguće? Obrnuto, ako zaposliš bezazlenu osobu, hoće li se ona pretvoriti u prijevarnu osobu zato što ti sumnjaš u nju ili je ne razumiješ? Ne, neće. Stoga je izreka „Niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš” čisti pokušaj budale da si osigura mir, to je samoobmanjujuća besmislica. Koji je razmjer iskvarenosti čovječanstva? Težnja za statusom i moći uzrokovala je da se očevi i sinovi, kao i braća, okrenu jedni protiv drugih i ubijaju jedni druge; učinila je da se majke i kćeri međusobno mrze. Tko može ikome vjerovati? Nema osobe koja je apsolutno pouzdana, postoje samo one koje su relativno pogodne za zapošljavanje. Bez obzira na to koga zaposliš, jedini način da spriječiš pogreške jest da ih promatraš ili nadzireš. Stoga je „Niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš” samoobmanjujuća izreka. To je besmislica, zabluda i uopće ne drži vodu. Zašto Bog izražava istinu i vrši djelo suda kako bi pročistio i spasio čovječanstvo u posljednjim danima? Zato što je čovječanstvo duboko iskvareno. Nema nikoga tko se istinski pokorava Bogu i nema nikoga tko je prikladan za Božju uporabu. Stoga Bog opetovano zahtijeva da ljudi budu pošteni. To je zato što su ljudska bića previše prijevarna, ispunjena su sotonskom iskvarenom naravi i imaju prirodu Sotone. Ne mogu si pomoći da ne čine grijeh i da ne čine zlo, te su u stanju opirati se Bogu i izdati Ga bilo gdje i bilo kada. Među iskvarenim ljudima nema nikoga tko se može koristiti ili tko je vrijedan povjerenja. Doista je teško odabrati i koristiti nekoga iz ljudskog roda! Prije svega, ljudima je nemoguće istinski razumjeti nekoga; drugo, ljudi ne mogu prozreti druge; treće, pod posebnim okolnostima, ljudima je još manje moguće zauzdati druge ili upravljati njima. U tom kontekstu, pronaći nekoga koga se može koristiti najteža je stvar. Izreka „Niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš” stoga je krajnje pogrešna i nije ni najmanje praktična. Odabir i korištenje nekoga na temelju te izreke samo je traženje da budeš prevaren. Svatko tko smatra tu izreku točnom i istinom najgluplji je od svih ljudi. Može li ta izreka doista riješiti poteškoću korištenja drugih? Uopće ne. To je samo način tješenja samoga sebe, čista samoobmana i samozavaravanje.

U ovom trenutku našeg razgovora u zajedništvu, imate li osnovno razumijevanje o tome je li izreka „niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš” točna? Je li ta izreka istina? (Ne.) Što je ona onda? (Sotonina filozofija.) Točnije, ova izreka služi kao izlika za nekoga tko se želi otrgnuti ili se osloboditi tuđeg nadzora ili nadgledanja; to je također dimna zavjesa koju svi zli ljudi šire kako bi zaštitili vlastite interese i postigli vlastite ciljeve. Oni koji imaju skrivene namjere koriste ovu izreku kao izgovor da rade što im se prohtije. To je također zabluda koju takvi ljudi propagiraju kako bi opravdano izmakli nadzoru, nadgledanju i osudi moralne pravde i savjesti. Međutim, sada postoje neki ljudi koji vjeruju da je izreka „niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš” praktična i točna. Imaju li takvi ljudi sposobnost razlučivanja? Razumiju li istinu? Jesu li misli i gledišta takvih ljudi problematični? Ako netko unutar crkve propagira ovu izreku, čini to s motivom, pokušava zavesti druge. Pokušava upotrijebiti izreku „niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš” kako bi otklonio tuđe slutnje o njemu ili sumnje u njega. Prešutno, to znači da želi da drugi vjeruju kako on može obavljati posao, da vjeruju kako je on netko tko se može koristiti. Nisu li to njegova namjera i njegov cilj? Mora da je tako. On u sebi misli: „Vi mi nikada ne vjerujete i uvijek sumnjate u mene. U nekom ćete trenutku vjerojatno pronaći neki mali problem kod mene i smijeniti me. Kako da radim ako mi je to stalno na pameti?” Stoga on propagira to gledište kako bi mu Božja kuća vjerovala bez sumnje i pustila ga da radi slobodno, time postižući svoj cilj. Ako netko istinski teži istini, trebao bi se pravilno odnositi prema nadzoru Božje kuće nad svojim radom kada ga vidi, znajući da je to za njegovu vlastitu zaštitu i, što je još važnije, da je to također odgovornost prema radu Božje kuće. Iako mogu otkriti iskvarenost, mogu se moliti Bogu da zatraže od Boga da ih ispita i zaštiti, ili se zakleti Bogu da će prihvatiti Njegovu kaznu ako čine zlo. Ne bi li im to umirilo srce? Zašto propagirati zabludu kako bi se zaludili ljudi i postigao vlastiti cilj? Neki vođe i djelatnici uvijek imaju stav otpora prema nadzoru Božjeg izabranog naroda ili naporima viših vođa i djelatnika da saznaju o njihovom radu. Kako oni razmišljaju? „‚Niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš.’ Zašto me uvijek nadzirete? Zašto me koristite ako mi ne vjerujete?” Ako ih pitaš o njihovom radu ili se raspitaš o napretku rada, a zatim pitaš o njihovom osobnom stanju, postat će još više obrambeno nastrojeni: „Ovaj mi je rad povjeren; to spada u moju nadležnost. Zašto se vi miješate u moj posao?” Iako se to ne usuđuju reći izravno, aludirat će: „Kako izreka kaže: ‚Niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš.’ Zašto si ti tako sumnjičava osoba?” Čak će te osuditi i etiketirati. A što ako ti ne razumiješ istinu i nemaš sposobnost razlučivanja? Nakon što čuješ njihovu aluziju, ti bi rekao: „Jesam li sumnjičav? Onda sam u krivu. Ja sam prijevaran! Ti si u pravu: niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš”. Nisi li tako postao zaluđen? Je li izreka „niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš” u skladu s istinom? Ne, to je besmislica! Ti opaki ljudi su podmukli i prijevarni; oni predstavljaju tu izreku kao istinu kako bi zaludili smetenjake. Smetenjak, kad čuje tu izreku, postaje istinski zaluđen i zbunjen, misleći: „On je u pravu, ogriješio sam se o tu osobu. Sam je to rekao: ‚Niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš’. Kako sam mogao sumnjati u njega? Rad se ne može tako obavljati. Moram ga ohrabriti bez zabadanja nosa u njegov rad. Budući da ga koristim, moram mu vjerovati i pustiti ga da radi slobodno, bez sputavanja. Moram mu dati prostora za djelovanje. On ima sposobnost obaviti rad. A čak i ako nema sposobnost, tu je još uvijek Duh Sveti koji djeluje!” Kakva je to logika? Je li išta od toga u skladu s istinom? (Ne.) Sve te riječi zvuče točno. „Ne možemo sputavati druge.” „Ljudi ne mogu učiniti ništa; Duh Sveti je taj koji čini sve. Duh Sveti ispituje sve. Ne trebamo sumnjati jer je Bog ima potpunu kontrolu.” Ali kakve su to riječi? Nisu li ljudi koji ih izgovaraju smetenjaci? Oni ne mogu prozreti čak ni toliko i zaluđeni su samo jednom rečenicom. Može se sa sigurnošću reći da većina ljudi izraz „niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš” sputavanja, te su zaluđeni i sputani njime. On ih ometa i utječe na njih pri odabiru ili korištenju ljudi, i oni čak dopuštaju da im diktira postupke. Kao rezultat toga, mnogi vođe i djelatnici uvijek imaju poteškoća i bojazni kad god provjeravaju crkveni rad te promiču i koriste ljude. U konačnici, sve što mogu učiniti jest tješiti se riječima „niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš”. Kad god provjeravaju rad ili se raspituju o radu, misle: „‚Niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš’. Trebao bih vjerovati svojoj braći i sestrama, a uostalom, Duh Sveti ispituje ljude, pa ne bih trebao uvijek sumnjati u druge i nadzirati ih.” Pali su pod utjecaj tog izraza, zar ne? Koje su posljedice uzrokovane utjecajem tog izraza? Prije svega, ako netko prihvaća tu ideju „niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš”, hoće li provjeravati tuđi rad i davati upute za njega? Hoće li nadzirati i pratiti rad ljudi? Ako ta osoba vjeruje svima koje koristi i nikada ih ne provjerava niti im daje upute o njihovom radu, i nikada ih ne nadzire, obavlja li svoju dužnost odano? Može li obavljati rad crkve na kompetentan način i dovršiti Božje poslanje? Je li odana Božjem poslanju? Drugo, to ne znači samo ne držati se Božje riječi i svojih dužnosti, to znači uzimati Sotonine spletke i filozofije za ovozemaljsko ophođenje kao da su istina, te ih slijediti i primjenjivati. Ti si poslušan Sotoni i živiš prema sotonskoj filozofiji, zar ne? Ti nisi osoba koja se pokorava Bogu, a još manje si osoba koja se pridržava Božjih riječi. Ti si potpuni nitkov. Stavljanje Božjih riječi na stranu, a umjesto toga uzimanje sotonskog izraza i primjenjivanje tog izraza kao istine, jest izdaja istine i Boga! Ti radiš u Božjoj kući, a ipak su načela tvojih postupaka sotonska logika i filozofija za ovozemaljsko ophođenje; kakva si ti osoba? Netko si tko izdaje Boga i netko tko teško sramoti Boga. Koja je bit tog čina? Otvoreno osuđivanje Boga i otvoreno nijekanje istine. Nije li to bit toga? (Jest.) Osim što ne slijediš Božju volju, ti dopuštaš da jedna od Sotoninih đavoljih izreka i sotonskih filozofija za ovozemaljsko ophođenje hara u crkvi. Čineći to, ti postaješ Sotonin suučesnik, pomažeš Sotoni u provođenju njegovih aktivnosti unutar crkve te ometaš i prekidaš crkveni rad. Bit ovog problema vrlo je ozbiljna, zar ne?

Danas većina vođa i djelatnika u srcu nosi Sotonin otrov i još uvijek živi prema sotonskim filozofijama, i malo je Božjih riječi koje imaju vlast u njihovom srcu. Rad mnogih vođa i djelatnika je problematičan – nikada ne provjeravaju niti nadziru rad nakon što naprave radne aranžmane, iako zapravo u srcu znaju da neki ljudi ne mogu obaviti posao i da će sigurno nastati problemi. Međutim, ne znajući kako riješiti taj problem, jednostavno usvajaju gledište „niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš” i površno odrađuju posao, čak imaju i mirnu savjest. To dovodi do toga da neki ljudi nisu u stanju obavljati stvaran posao i samo se bave općim poslovima, radeći forme radi. Kao rezultat toga, stvaraju zbrku u radu crkve, a na nekim mjestima čak bivaju ukradeni i prinosi Bogu. Božji izabrani narod, ne mogavši to gledati, prijavljuje stvar Višnjemu. Lažni vođa, saznavši za to, ostaje zapanjen i osjeća se kao da se približava nesreća. Višnji ga tada pita: „Zašto nisi provjeravao posao? Zašto si koristio pogrešnu osobu?” Na to lažni vođa odgovara: „Nemam uvid u bit osobe, pa jednostavno slijedim načelo ‚niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš’. Nikad nisam očekivao da ću upotrijebiti pogrešnu osobu i prouzročiti takvu nesreću.” Vjerujete li da je gledište „niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš” točno? Je li taj izraz istina? Zašto bi on koristio taj izraz u radu Božje kuće i u obavljanju svoje dužnosti? U čemu je ovdje problem? „Niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš” očito su riječi nevjernika, riječi koje dolaze od Sotone – pa zašto ih on drži za istinu? Zašto ne može reći jesu li te riječi ispravne ili pogrešne? To su očito riječi čovjeka, riječi iskvarenog čovječanstva, one jednostavno nisu istina, potpuno su u suprotnosti s Božjim riječima i ne bi trebale služiti kao kriterij za ljudske postupke, vladanje i štovanje Boga. Kako bi se onda trebalo pristupiti tom izrazu? Ako si doista sposoban za razlučivanje, kakvo bi istina-načelo trebao koristiti umjesto njega da ti služi kao načelo primjene? To bi trebalo biti: „dobro obavljati svoju dužnost svim svojim srcem, svom svojom dušom i svim svojim umom.” Djelovati svim svojim srcem, svom svojom dušom i svim svojim umom znači ne biti sputan ni od koga; to znači biti jednog srca i uma, i ništa više. To je tvoja odgovornost i tvoja dužnost, i trebao bi je dobro obavljati, jer je to potpuno prirodno i opravdano. Na kakve god probleme naišao, trebao bi postupati prema načelima. Rješavaj ih kako trebaš; ako je potrebno orezivanje, neka tako bude, i ako je potrebna smjena, neka tako bude. Ukratko, postupaj na temelju Božjih riječi i istine. Nije li to načelo? Nije li to potpuna suprotnost izrazu „niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš”? Što znači niti sumnjati u one koje zapošljavaš, niti zapošljavati one u koje sumnjaš? To znači da ako si koristio osobu, ne bi trebao sumnjati u nju, trebao bi pustiti uzde, ne nadgledati je i pustiti je da radi što želi; a ako sumnjaš u nju, onda je ne bi trebao koristiti. Zar to nema to značenje? To je užasno pogrešno. Čovječanstvo je duboko iskvario Sotona. Svaka osoba ima sotonsku narav i sposobna je izdati Boga i opirati se Bogu. Moglo bi se reći da nitko nije pouzdan. Čak i ako se osoba zaklinje do kraja svijeta, to nema koristi jer su ljudi sputani svojim iskvarenim naravima i ne mogu se kontrolirati. Moraju prihvatiti Božji sud i grdnju prije nego što mogu riješiti problem svoje iskvarene naravi i temeljito riješiti problem svog opiranja Bogu i izdaje Boga – riješiti korijen ljudskih grijeha. Svi oni koji nisu prošli kroz Božji sud i pročišćenje i postigli spasenje nisu pouzdani. Nisu vrijedni povjerenja. Stoga, kada nekoga koristiš, moraš ga nadzirati i davati mu upute. Također, moraš ga orezivati i često s njim razgovarati u zajedništvu o istini, i samo ćeš na taj način moći jasno vidjeti može li se tu osobu i dalje koristiti. Ako postoje neki ljudi koji mogu prihvatiti istinu, prihvatiti orezivanje, sposobni su odano obavljati svoju dužnost i stalno napreduju u svom životu, onda su samo ti ljudi istinski upotrebljivi. Oni koji su istinski upotrebljivi imaju potvrdu djela Duha Svetoga. Ljudi koji nemaju djelo Duha Svetoga nisu pouzdani; oni su službenici i najamnici. Kada je riječ o odabiru vođa i djelatnika, relativno visok udio njih, barem više od polovice, biva eliminiran, dok se samo mala manjina smatra upotrebljivom ili prikladnom za uporabu – to je činjenica. Neki crkveni vođe nikada ne nadziru niti provjeravaju tuđi rad i ne obraćaju pažnju na rad nakon što završe razgovor u zajedništvu ili naprave radne aranžmane. Umjesto toga, vode se izrazom „niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš”, u sebi čak govoreći: „Neka Bog učini ostalo.” Tada se počinju prepuštati udobnosti i lagodnosti, ne raspitujući se o stvari i ignorirajući je. Radeći na ovaj način, nisu li površni? Imaju li ikakav osjećaj odgovornosti? Nisu li takvi ljudi lažni vođe? Bog zahtijeva da ljudi obavljaju svoje dužnosti svim svojim srcem, svom svojom dušom, svim svojim umom i svom svojom snagom. Ono što Bog zahtijeva od ljudi – to je istina. Ako se vođe i djelatnici pri radu ili obavljanju svojih dužnosti pridržavaju riječi đavola i Sotone, a ne Božjih riječi, nije li to očitovanje opiranja Bogu i izdaje Boga? Zašto Božja kuća, pri izboru vođa i djelatnika, mora birati samo ljude koji su sposobni prihvatiti istinu, dobre ljude koji imaju savjest i razum, te one koji su dobrog kova i sposobni preuzeti posao? To je zato što je čovječanstvo duboko iskvareno i gotovo nitko nije upotrebljiv. Osim ako nije godinama obučavan i odgajan, čovjek radi stvari užasno neučinkovito i ima mnogo poteškoća u dobrom obavljanju svojih dužnosti, te mu se mora suditi, mora biti izgrđen i orezan mnogo puta prije nego što postane prikladan za uporabu. Većina ljudi biva razotkrivena i eliminirana tijekom svoje obuke, a vođe i djelatnici bivaju eliminirani u znatno visokim postocima. Zašto je to tako? Zato što je Sotona previše duboko iskvario čovječanstvo. Većina ljudi ne voli istinu niti ispunjava standard savjesti i razuma. Stoga većina njih nije upotrebljiva. Moraju vjerovati u Boga nekoliko godina i razumjeti malo istine kako bi mogli obavljati neke dužnosti. To je stvarnost iskvarenog čovječanstva. Dakle, na temelju ovoga možemo zaključiti da je izraz „niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš” potpuno pogrešan i nema apsolutno nikakvu praktičnu vrijednost. Sa sigurnošću možemo reći da je „niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš” hereza i zabluda; to je đavolja izreka, sotonska filozofija, i takva je karakterizacija u potpunosti prikladna. Bog nikada nije rekao ništa u smislu: „Iskvarenom čovječanstvu se može vjerovati.” Uvijek je zahtijevao da ljudi budu pošteni, dokazujući da među cijelim čovječanstvom ima vrlo malo poštenih ljudi, da su svi sposobni lagati i varati, te da svi imaju prijevarnu narav. Štoviše, Bog je rekao da je vjerojatnost da će iskvareno čovječanstvo izdati Boga stopostotna. Čak i ako Bog koristi neku osobu, ta osoba mora proći kroz godine orezivanja, pa čak i dok je se koristi, mora iskusiti mnogo godina suda i grdnje kako bi bila pročišćena. Sada Mi recite, postoji li doista itko tko je pouzdan? Nitko se to ne usuđuje reći. A što dokazuje to što se nitko ne usuđuje reći? Dokazuje da su svi ljudi nepouzdani. Dakle, vratimo se na izraz „niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš”. Na koji je način netočan? Što je u njemu apsurdno? Nije li to samo po sebi razumljivo? Ako itko i dalje vjeruje da je ova izreka na bilo koji način točna ili primjenjiva, onda je to zasigurno netko kome nedostaje istine i zasigurno je apsurdna osoba. Danas ste u stanju primijetiti problem s ovim izrazom i utvrditi da je to zabluda, a to je u potpunosti zato što ste iskusili Božje djelo i sada ste u stanju jasnije vidjeti i steći jasnije uvide u bit iskvarenog čovječanstva. Samo zbog toga ste u stanju potpuno odbaciti ovu đavolju izreku, ovu herezu i zabludu. Da nije Božjeg djela spasenja, i vi biste bili zaluđeni ovom Sotoninom đavoljom izrekom i čak biste je koristili kao da je standardna izreka ili moto. Kako bi to bilo jadno – ne biste imali nimalo istina-stvarnosti.

Većina ljudi je već čula izreku „niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš”. Vjerujete li da je ova izreka točna ili netočna? (Netočna.) Budući da vjerujete da je netočna, zašto ona i dalje može utjecati na vas u stvarnom životu? Kada vas zadese neke takve stvari, to će se gledište pojaviti. Ometat će vas u određenoj mjeri, a čim vas omete, vaš će rad biti ugrožen. Dakle, ako vjeruješ da je netočna i utvrdio si da je netočna, zašto si onda i dalje pod njezinim utjecajem i zašto je i dalje koristiš da se utješiš? (Zato što ljudi ne razumiju istinu, ne uspijevaju postupati u skladu s Božjim riječima, pa će uzeti Sotoninu filozofiju za ovozemaljsko ophođenje kao svoje načelo ili kriterij za primjenu.) To je jedan od razloga. Ima li drugih? (Zato što je ova izreka relativno u skladu s tjelesnim interesima ljudi, i oni će prirodno postupati prema toj izreci kada ne razumiju istinu.) Ljudi nisu takvi samo kada ne razumiju istinu; čak i kada razumiju istinu, možda neće moći postupati u skladu s istinom. Točno je da je ova izreka „relativno u skladu s tjelesnim interesima ljudi”. Ljudi bi radije slijedili lukav trik ili sotonsku filozofiju za ovozemaljsko ophođenje kako bi zaštitili vlastite tjelesne interese nego primjenjivali istinu. Osim toga, imaju temelj za to. Koji je to temelj? To je da mase široko prihvaćaju ovu izreku kao ispravnu. Kada rade stvari u skladu s tom izrekom, njihovi postupci mogu biti valjani pred svima drugima i mogu biti pošteđeni kritike. Bilo da se promatra iz moralne ili pravne perspektive, ili iz perspektive tradicionalnih pojmova, to su gledište i postupanje koji su utemeljeni. Stoga, kada nisi voljan primjenjivati istinu ili kada je ne razumiješ, radije bi uvrijedio Boga, prekršio istinu i povukao se na mjesto koje ne prelazi moralnu donju granicu. A koje je to mjesto? To je donja granica da „niti sumnjaš u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaš one u koje sumnjaš”. Povlačenje na to mjesto i postupanje u skladu s tom izrekom pružit će ti mirnu savjest. Zašto ti pruža mirnu savjest? Zato što i svi drugi tako razmišljaju. Štoviše, tvoje srce također gaji predodžbu da gdje svi griješe, nitko nije kriv, i misliš: „Svi tako razmišljaju. Ako praktično postupam u skladu s tom izrekom, neće biti važno ako me Bog osudi, budući da ionako ne mogu vidjeti Boga niti dotaknuti Duha Svetoga. Barem ću u očima drugih biti viđen kao osoba s ljudskim osobinama, netko s malo savjesti.” Biraš izdati istinu radi tih „ljudskih osobina”, radi toga da te ljudi ne gledaju s neprijateljstvom u očima. Svi će tada misliti dobro o tebi, nećeš biti kritiziran, i živjet ćeš ugodnim životom i imati mirnu savjest – ono što tražiš je mirna savjest. Je li ta mirna savjest očitovanje čovjekove ljubavi prema istini? (Ne, nije.) Dakle, kakva je to narav? Krije li ona u sebi prijevaru? Da, u njoj ima prijevare. Razmislio si o tome i znaš da izreka „niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš” nije točna, da nije istina. Zašto onda, kada dođeš u slijepu ulicu, i dalje ne biraš istinu, već se umjesto toga pridržavaš filozofske izreke proizašle iz tradicionalne kulture, one za koju su ljudi najprijemčiviji? Zašto to biraš? To je povezano sa složenim mislima ljudi, a čim postoje složene misli, koja je narav uključena? (Opačina.) Osim opačine, ovdje je u igri još jedan aspekt. Ne priznaješ u potpunosti da je izreka točna, a ipak si u stanju pridržavati je se i dopuštaš joj da te poljulja i kontrolira. Ovdje je jedna stvar sigurna: osjećaš odbojnost prema istini i nisi netko tko voli istinu. Nije li to ta narav? (Da, jest.) Toliko je sigurno. Ljudi su pod utjecajem mnogih gledišta kada rade stvari, i dok ti zapravo ne vjeruješ nužno u svom srcu da su takva gledišta točna, ipak si u stanju pridržavati ih se i držati ih se, što je potaknuto određenom naravi. Iako vjeruješ da su ta gledišta netočna, ona i dalje mogu utjecati na tebe, poljuljati te i manipulirati tobom. To je opaka narav. Na primjer, neki ljudi koriste droge ili se kockaju, a istovremeno govore da su drogiranje i kockanje loši, pa čak i savjetuju drugima da ne rade takve stvari, kako ne bi potencijalno izgubili sve. Oni vjeruju da su takve stvari pogrešne, da su to negativne stvari, ali mogu li ih se odreći i prestati s njima? (Ne.) Nikada se neće moći zaustaviti, pa čak i otvoreno govore: „Kockanje je također način zarade, pa se može pretvoriti u profesiju.” Nije li to samo uljepšavanje? U stvarnosti, u sebi misle: „Kakva je ovo profesija? Založio sam sve vrijedno što posjedujem i izgubio sav novac koji sam od toga zaradio. Na kraju, nijedan kockar ne može voditi normalan život.” Pa zašto to i dalje tako uljepšavaju? Zato što ne mogu prestati. A zašto ne mogu prestati? Zato što je to u njihovoj prirodi; to je tamo već pustilo korijenje. Trebaju tu stvar i ne mogu se pobuniti protiv nje – to je njihova priroda. Uglavnom smo dovoljno razgovarali u zajedništvu o izreci „niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš”. Je li osoba došla pod utjecaj ove izreke zato što je imala trenutni impuls da prihvati takvo gledište, ili je to zato što je Sotona, iskoristivši trenutak nepažnje, usadio takvo gledište u tu osobu, navodeći je da postupa u skladu s njim? (Ne.) To uključuje čovjekovu iskvarenu prirodu; čovjek bira takav put jer je ta stvar u njegovoj prirodi. Nakon što smo na ovaj način raščlanili izreku „niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš”, sada je u osnovi razumijete. Ova je izreka okarakterizirana kao Sotonina filozofija za ovozemaljsko ophođenje – ona nipošto nije istina. Ima li ikakve veze s istinom? (Ne.) Nema apsolutno nikakve veze s istinom i Bog je osuđuje. To nije istina; dolazi od Sotone, a ne od Boga. Sa sigurnošću se može reći da ova izreka nema nikakve veze s istinom niti s kriterijem za to kako bi vjernici u Boga trebali postupati, vladati se i štovati Boga. Ova je izreka potpuno osuđena. Lažnost ove izreke je usporedno sasvim očita, što vama olakšava da razlučite je li točna ili ne.

II. Raščlamba ideje o „spavanju na pruću i lizanju žuči”

Porazgovarajmo o još jednoj izreci: „spavanje na pruću i lizanje žuči”. Tko može objasniti što to znači? (U izreci „spavanje na pruću i lizanje žuči”, pruće se odnosi na ogrjev, a žuč se odnosi na žučni mjehur. Govori o tome kako je Goujian, kralj Kraljevstva Yue, spavao na hrpi ogrjeva i svaki dan lizao žučni mjehur te kako se želio osvetiti, ponovno se uzdići iz pepela svog poraza i obnoviti svoje kraljevstvo.) Objasnio si pozadinu ove izreke, odnosno iz koje priče ova izreka potječe. Obično kada se objašnjava neka izreka, osim objašnjenja pozadine, moraš objasniti i prošireno značenje izreke – metaforu za ono što ona predstavlja kada je ljudi koriste u današnje vrijeme. Objasni to ponovno. (To je metafora za osobu koja marljivo radi te se bori i naporno radi kako bi ostvarila svoje ciljeve i želje.) Kako onda u ovom kontekstu treba objasniti „pruće” i „žučni mjehur”? Nisi objasnio ta dva aspekta značenja. Gledajući riječi, „pruće” se odnosi na vrstu ogrjeva s trnjem; on je legao na ogrjev s trnjem kako bi spavao, a zatim je često podsjećao sebe na svoje okolnosti i sramotu te je često podsjećao sebe na misiju koju je nosio na svojim ramenima. Osim toga, objesio je žučni mjehur o strop i lizao ga svaki dan. Što ljudi osjećaju kada ližu žučni mjehur? (Gorčinu.) To bi bilo tako gorko! Koristio je taj osjećaj kako bi se podsjetio da ne zaboravi svoju mržnju, da ne zaboravi svoju misiju i da ne zaboravi svoju želju. Koja je bila njegova želja? Velika zadaća obnove njegova kraljevstva. Čega je obično metafora spavanje na pruću i lizanje žuči? To je obično metafora za osobu koja se nalazi u nesretnim okolnostima, ali koja ne zaboravlja svoju misiju i svoje želje i koja je sposobna platiti cijenu za svoje želje, težnje i misiju. To uglavnom znači to. U očima svjetovnih ljudi, je li izreka „spavanje na pruću i lizanje žuči” pozitivna ili negativna? (Pozitivna.) Zašto se smatra pozitivnom izrekom? Može motivirati ljude usred nevolja da ne zaborave svoju mržnju, da ne zaborave svoju sramotu te ih natjerati da naporno rade i teže tome da postanu jači. To je prilično nadahnjujuća izreka. U očima svjetovnih ljudi ovo je nedvojbeno pozitivna izreka. Ako ljudi postupaju prema ovoj izreci, onda nema sumnje da su ono što rade, njihova motivacija za to, način na koji to rade i načela kojih se drže ispravni i pozitivni. Kad se to tako kaže, u ovoj izreci u osnovi nema ničeg pogrešnog, pa što je to što želimo raščlaniti spominjući ovu izreku? Što je to što želimo reći? (Želimo raščlaniti načine na koje je ova izreka suprotna istini.) Tako je, želimo razlučiti je li to istina ili ne. Budući da je ova izreka toliko „ispravna”, vrijedno je da je raščlanimo i provjerimo na koje je točno načine „ispravna”. Tada ćemo imati njezinu točnu definiciju i moći ćemo sagledati je li to zapravo istina ili ne. To je konačni rezultat koji želimo postići. Izreka „spavanje na pruću i lizanje žuči” zakon je preživljavanja kojeg se drže ljudi u posebnim okolnostima. Budimo prvo sigurni – je li ova izreka istina? (Ne.) Nemojmo početi s time je li to istina ili ne. Iz njezina doslovnog značenja koje ljudi mogu vidjeti, ova izreka nema negativno značenje. Dakle, koje pozitivno značenje ima? Može motivirati ljude, dati im odlučnost, natjerati ih da se bore dalje, da ne uzmiču, da ne budu obeshrabreni i da ne budu kukavice. Postoji aspekt u kojem ona ima pozitivnu upotrebu. Međutim, u kojim je okolnostima potrebno da se ljudi drže načela vladanja i postupanja sadržanih u ovoj izreci? Postoji li veza između načela koja ova izreka zagovara i vjere u Boga? Postoji li veza s primjenjivanjem istine? Postoji li veza s obavljanjem dužnosti? Postoji li veza sa slijeđenjem Božjeg puta? (Ne.) Tako ste brzo došli do zaključka? Kako znate da nema veze? (Božje riječi to ne kažu.) To je previše pojednostavljeno i to je neodgovorna izjava. Kad ne razumiješ i kažeš: „Uostalom, to ne piše u Božjim riječima i ne znam što ova izreka znači, pa je neću slušati. Može govoriti što god hoće, ali ja u to neću vjerovati”, to je neodgovorna izjava. Moraš tome pristupiti ozbiljno. Jednom kada tome pristupiš ozbiljno, temeljito to razumiješ i stekneš istinsko razlučivanje o tome, nikada nećeš držati ovu izreku za istinu. Trenutačno te ne tjeram da porekneš ispravnost ove izreke; umjesto toga, navodim te da shvatiš da ova izreka nije istina i pokazujem ti koje bi istine trebao razumjeti i kako bi se trebao držati istine u takvim okolnostima. Razumiješ li? Dakle, recite Mi kakvo je vaše razumijevanje. (Spavanje na pruću i lizanje žuči govori o tome kako bi ljudi trebali postupati u vrijeme nesreće, ali u Božjoj kući izraz „nesreća” ne postoji. Kada Bog razotkriva ljude ili ih stavlja na kušnje, sve je to dio Božjeg procesa njihova usavršavanja – to nije nesreća. Ova izreka govori ljudima da moraju zapamtiti nevolju koju su pretrpjeli u to vrijeme i u budućnosti povratiti izgubljeno. Taj izraz ne drži vodu u kući Božjoj. Navest ću primjer koji je pomalo neprikladan: nakon što su smijenjeni, neki vođe koriste izraz „spavanje na pruću i lizanje žuči” kako bi sebe motivirali, govoreći: „Učit ću od Goujiana, kralja Kraljevstva Yue, te spavati na pruću i lizati žuč. Doći će vrijeme kada ću se vratiti na svoj stari položaj i ponovno postati vođa. Vidjet ćete! Sada me kritizirate govoreći da sam loš u ovom pogledu i loš u onom pogledu. Jednog dana ću povratiti ono što sam izgubio i pokazati vam od čega sam zapravo sazdan. Sigurno će doći dan kada će poniženje koje sam sada pretrpio biti potpuno sprano!”) Ovo je vrlo dobar primjer.Je li vas to prosvijetlilo? Ima li ikada trenutaka kada želite spavati na pruću i lizati žuč? Razmišljate li ikada o povratku izgubljenog? (Da. Imam takve misli kada ljudi negiraju moja gledišta. Na primjer, kada s braćom i sestrama raspravljam o nekim stvarima i oni dovedu u pitanje gledišta koja sam iznio, u srcu osjećam prkos i mislim: „Jednog dana moram obaviti dobar posao i pokazati vam.” Zatim odem i naporno radim kako bih naučio to područje rada, ali to je pogrešan način razmišljanja.) To nije stav prihvaćanja istine, traganja za istinom ili primjenjivanja istine, već stav buntovništva i želje za dokazivanjem drugima – to je stav nepriznavanja poraza. Takav se stav među ljudskim rodom smatra pozitivnim. Nepriznavanje poraza je svojevrsna dobra ćud i znači da osoba ima upornost, pa zašto se onda kaže da to nije primjenjivanje istine? To je zato što njihov stav pri obavljanju stvari, te načela i motivacije iza onoga što rade, nisu temeljeni na istini; umjesto toga, temeljeni su na izreci iz tradicionalne kulture: „spavanje na pruću i lizanje žuči”. Iako se može reći da ta osoba ima snažnu pojavu, a njezin način razmišljanja i stav želje za pobjedom i nepriznavanja poraza izazivaju poštovanje ljudi u svjetovnom svijetu, kakvi su takav način razmišljanja i ćud pred istinom? Oni su sićušni i iznimno užasni; Bogu su mrski. Tko još ima nešto za podijeliti? (Kada obavljam dužnost, budući da nisam upoznat s tim područjem rada, mislim da me ljudi ne shvaćaju ozbiljno. Stoga se u srcu potajno bodrim: „Moram dobro proučiti ovo područje rada i pokazati vam da sam zapravo sposoban.” Ponekad, kada ljudi istaknu nedostatke u mojoj dužnosti, ulažem napor da se promijenim; podnosim teškoće i plaćam cijenu kako bih naučio posao i ma koliko teškoća pretrpio, progutam to, ali ne tražim kako dobro obavljati svoju dužnost; umjesto toga, želim da dođe dan kada mogu navesti druge da se ugledaju u mene i kada mogu zadobiti poštovanje drugih. Također imam svojevrsno stanje spavanja na pruću i lizanja žuči.) Iz onoga što ste svi podijelili, primijetio sam problem. Vjerujete u Boga već nemali broj godina, ostavili ste svoju obitelj i karijeru te pretrpjeli nemalu količinu teškoća, a ipak ste tako malo zadobili. Također ste sposobni podnositi teškoće i davati se u svojim dužnostima te ste sposobni platiti cijenu, ali zašto nikada ne napredujete u istini? Kako to da su istine koje razumijete tako malobrojne i tako plitke? Razlog je taj što ne stavljate naglasak na istinu. Uvijek želite spavati na pruću i lizati žuč, a srce vam je do vrha ispunjeno porivom da se dokažete. Spavanje na pruću i lizanje žuči je „veliki čir” – misliš li da je to dobra stvar? Koji je konačni rezultat spavanja na pruću i lizanja žuči? Kada osoba želi dokazati da je sposobna i kompetentna, da nije inferiorna u odnosu na druge i da ne može izgubiti ni od koga, ona će spavati na pruću i lizati žuč. Drugim riječima, ona će „podnijeti najveće muke kako bi postala najvećim od ljudi”. Dakle, na koje se načine očituje spavanje na pruću i lizanje žuči? Prvi način na koji se očituje jest u nepriznavanju poraza. Drugi je u podnošenju poniženja i nošenju teškog tereta. Možda nećete koristiti nikakve riječi kako biste raspravljali o stvarima s drugima, pobijali ih ili se branili, ali potajno ulažete napor. Kakav napor? To bi mogla biti cijena koju plaćate: rad do kasno u noć, rano ustajanje ujutro ili čitanje Božjih riječi i učenje o svom području rada dok se drugi zabavljaju, ulažući dodatni napor. Je li to podnošenje teškoća? To se zove spavanje na pruću i lizanje žuči. Koji je treći način na koji se očituje? Očituje se u tome da ljudi u sebi imaju svojevrsnu veliku ambiciju i ne žale se na svoje nevolje zbog te velike ambicije. Žele se držati ciljeva koje su postavili i koje žele postići te žele zadržati tu borbenu volju. Što je ta borbena volja? Na primjer, ako želiš postati vođa ili izvršiti neki zadatak, moraš uvijek u sebi zadržati to stanje uma; nikada ne smiješ zaboraviti svoju odlučnost, svoj zadatak, svoje ambicije i težnje. Kako biste to opisali u jednoj rečenici? (Ne gubi iz vida svoju prvotnu motivaciju za bavljenje nečim.) Ne gubiti iz vida svoju prvotnu motivaciju za bavljenje nečim je točno, ali ne sasvim dovoljno snažno. (Drži veliku ambiciju u svom srcu.) To je bolje. Ima malo tog osjećaja. Kako možete izreći te riječi na točniji i sažetiji način? (Borbena volja i ambicije.) Kako biste to rekli potpunim riječima? Mnoge bitke i mnogi porazi, ali postajanje sve hrabrijim što se duže boriš. To je borbena volja koja nikad ne odustaje. To je kao kad neki ljudi kažu: „Obeshrabrio si se nakon što si smijenjen? Ja sam bio smijenjen puno puta, ali nikad se nisam obeshrabrio. Kad god u nečemu ne uspijem, samo ponovno ustajem. Moramo imati borbenu volju!” Iz njihove perspektive, ta je borbena volja pozitivna stvar. Oni ne misle da je loše kada ljudi imaju ambicije, težnje i borbenu volju. Kako se odnose prema željama i divljim ambicijama koje proizvodi iskvarena narav oholosti? Odnose se prema tome kao prema nečemu pozitivnom. Stoga misle da je ispravno biti sposoban podnijeti teškoću spavanja na pruću i lizanja žuči kako bi se postigao cilj za koji se bore i cilj koji smatraju ispravnim, misle da ljudi na to gledaju blagonaklono i da bi to trebala biti istina. To su tri očitovanja spavanja na pruću i lizanja žuči. Mogu li ta tri očitovanja objasniti značenje sadržano u izreci o spavanju na pruću i lizanju žuči? (Da, mogu.) Onda ću detaljno razgovarati o ta tri očitovanja.

A. Nepriznavanje poraza

Počnimo razgovorom o prvom očitovanju spavanja na pruću i lizanja žuči: nepriznavanju poraza. Što je nepriznavanje poraza? Koja očitovanja ljudi obično imaju, a koja dokazuju da imaju mentalitet nepriznavanja poraza? Kakva je narav nepriznavanje poraza? (Oholost i nepopustljivost.) Sadrži dvije očite naravi: oholost i nepopustljivost. Što još? (Želja za pobjedom.) Je li to narav? To je očitovanje. Sada govorimo o naravi. (Odbojnost prema istini.) Odbojnost prema istini svakako znači da ne prihvaćaju istinu. Na primjer, ako vođa ili djelatnik kaže da je ono što radiš u suprotnosti s načelima i da odgađa rad Božje kuće te te želi smijeniti, ti misliš: „Hm! Ne mislim da je ono što radim pogrešno. Ako me želiš smijeniti, onda samo daj. Ako mi ne daš da to radim, onda neću. Pokorit ću se!” Unutar te pokornosti postoji stav odbijanja da se prizna poraz. To je narav. Osim oholosti, nepopustljivosti i odbojnosti prema istini, što je još sadržano u toj naravi? Postoji li narav želje za nadmetanjem s Bogom? (Da.) Koja je to onda narav? To je zloba. Vi čak ne možete ni prepoznati narav koja je toliko zlobna. Zašto kažem da je to zlobno? (Zato što se žele nadmetati s Bogom.) Pokušaj nadmetanja s istinom naziva se zlobnim – to je previše zlobno! Da nisu zlobni, ne bi se pokušavali nadmetati s istinom i ne bi se pokušavali nadmetati s Bogom ili se natjecati s Njim. To je zlobna narav. Unutar nepriznavanja poraza nalaze se oholost, nepopustljivost, odbojnost prema istini i zloba. To su očite naravi s kojima je ono povezano. Kako se očituje nepriznavanje poraza? Koje načine razmišljanja obuhvaća? Kako razmišljaju ljudi koji ne priznaju poraz? Kakav je njihov stav? Što govore, što misle i što otkrivaju kada se susretnu sa stvarima poput toga da budu smijenjeni? Najčešće očitovanje je kada obavljaju dužnost, a Višnji vidi da nisu prikladni za obavljanje te dužnosti i smijeni ih, oni u svom srcu razmišljaju: „Nisam ti dorastao. Neću se raspravljati s tobom. Imam talent. Pravo će zlato kad-tad zasjati, a ja sam talentiran pojedinac kamo god pošao! Bez obzira na to kakve aranžmane Višnji napravi za mene, podnijet ću to i za sada Ga slušati.” Također dolaze pred Boga i mole se: „Bože, molim Te da me sačuvaš od prigovaranja. Molim Te da zadržiš moj jezik i učiniš da Te ne osuđujem niti hulim na Tebe, te učini da se mogu pokoriti.” Ali onda ponovno razmišljaju: „Ne mogu se pokoriti. Ovo je najteži dio. Ne mogu prihvatiti tu činjenicu. Što da radim? To su aranžmani Višnjeg; tu ne mogu ništa. Tako sam talentiran, ali zašto nikada ne mogu iskoristiti svoje talente u Božjoj kući? Čini se da još nisam pročitao dovoljno Božjih riječi. Od sada moram čitati više Božjih riječi!” Oni ne popuštaju i ne misle da su inferiorni u odnosu na druge, već samo da vjeruju u Boga nešto kraće vrijeme i da se to može nadoknaditi. Stoga ulažu napor u čitanje Božjih riječi i slušanje propovijedi. Svaki dan nauče novu himnu i pročitaju poglavlje Božjih riječi te vježbaju propovijedanje. Postupno postaju sve upoznatiji s Božjim riječima, mogu propovijedati mnogo duhovnih doktrina i mogu se javiti za riječ kako bi besjedili na sastancima. Postoji li ovdje ikakav poriv za nepriznavanjem poraza? (Da.) Kakav je to poriv? (Opak poriv.) Ovo je problematično! Zašto ga, čim ga raščlanimo, odmah karakterizirate kao opak poriv? Nisu li to dobre stvari? Njihov duhovni život je normalan; ne sudjeluju u svjetovnim stvarima; ne ogovaraju; sposobni su recitirati mnoga poglavlja Božjih riječi i pjevati mnoge himne napamet. Oni su „elita”! Pa zašto kažete da je to opak poriv? (Njihova je namjera dokazati da su sposobni i da nisu inferiorni u odnosu na druge.) To se zove nepriznavanje poraza. Razumiju li oni doista sebe i priznaju li svoje probleme time što ne priznaju poraz? (Ne.) Prepoznaju li svoju iskvarenost i svoju oholu narav? (Ne.) Što onda dokazuju time što ne priznaju poraz? Žele dokazati da su sposobni i superiorni; žele dokazati da su bolji od drugih i u konačnici dokazati da je to što su smijenjeni bila pogreška. Njihov je poriv usmjeren u tom pravcu. Je li to nepriznavanje poraza? (Da.) Taj stav nepriznavanja poraza proizveo je njihove postupke podnošenja teškoća, plaćanja cijene, podnošenja poniženja i nošenja teškog tereta. Na površini izgleda kao da ulažu puno truda, da mogu podnijeti teškoće i platiti cijenu te konačno postići svoje ciljeve, ali kako to da Bog nije zadovoljan? Zašto ih osuđuje? Zato što Bog ispituje nutrinu ljudskog srca i procjenjuje svaku osobu prema istini. Kako Bog procjenjuje ponašanje, namjere, očitovanja i naravi svake osobe? Sve se te stvari procjenjuju prema istini. Kako onda Bog procjenjuje tu stvar i definira je? Bez obzira na to koliko si teškoća pretrpio i koliko si visoku cijenu platio, kada se sve zbroji i oduzme, ti ne težiš istini; tvoja namjera nije pokoriti se istini ili je prihvatiti; umjesto toga, koristiš svoju metodu podnošenja patnje i plaćanja cijene kako bi dokazao da je način na koji su te Bog i Božja kuća okarakterizirali i postupili s tobom bio pogrešan. Što to podrazumijeva? Želiš dokazati da si osoba koja nikada nije pogriješila i koja nema iskvarenu narav. Želiš dokazati da način na koji je Božja kuća postupila s tobom nije bio u skladu s istinom i da su istina i Božje riječi ponekad pogrešne. Na primjer, došlo je do previda i problema kada je riječ o tebi, a tvoj slučaj dokazuje da Božje riječi nisu istina i da se ne trebaš pokoriti. Nije li to rezultat? (Jest.) Odobrava li Bog takav rezultat ili ga osuđuje? (Osuđuje ga.) Bog ga osuđuje.

Je li taj stav nepriznavanja poraza koji ljudi imaju u skladu s istinom? (Ne.) Ako kažemo da taj stav nije u skladu s istinom i da je miljama daleko od istine, bi li ta izjava bila točna? Ne, jer taj stav uopće nije povezan s istinom. U svijetu i među cijelim ljudskim rodom, hvali li se taj stav nepriznavanja poraza ili se osuđuje? (Hvali se.) U kojim se okruženjima hvali? (Na radnom mjestu i u školama.) Na primjer, ako učenik dobije šezdeset posto na ispitu, kaže: „Neću priznati poraz. Sljedeći put ću dobiti devedeset posto!” A kada dobije devedeset posto, sljedeći put želi dobiti sto posto. Na kraju to i postigne, a njegovi roditelji misle da je to dijete ambiciozno i da ima svijetlu budućnost. Drugo okruženje – i to najčešće – su natjecanja. Neki timovi izgube natjecanje i nose biljeg sramote na licu, ali ne priznaju poraz. Zbog tog mentaliteta i stava nepriznavanja poraza, ulažu puno truda i treniraju jače, a na sljedećem natjecanju pobijede drugi tim i učine da izgleda loše. U ovom društvu i među ljudskim rodom, nepriznavanje poraza je svojevrsni mentalitet. Što je mentalitet? (To je način razmišljanja koji ljudima pruža psihološku podršku.) Tako je. To je pokretačka sila koja podržava ljude da uvijek hrabro idu naprijed, da ne budu poraženi, da se ne obeshrabre, da ne uzmiču te da ostvare svoje težnje i ciljeve. To se zove nepriznavanje poraza. To je svojevrsni mentalitet nepriznavanja poraza. Ljudi misle da ako nemaju taj način razmišljanja, taj „duh”, onda život nema smisla. Na što se oslanjaju u životu? Njihov se život oslanja na jednu vrstu mentaliteta. Odakle dolazi taj mentalitet? Dolazi iz ljudskih predodžbi i zamisli, kao i iz njihovih iskvarenih naravi. To je nepraktično i ljudi to ne mogu postići. Od vremena kada je Bog stvorio ljudski rod do sada, bez obzira na to koliko je godina prošlo, postoji toliko mnogo pozitivnih stvari, kao što su zakonitosti po kojima živa bića žive, zakonitosti po kojima živi ljudski rod i zakonitosti po kojima funkcioniraju nebo i zemlja i sve stvari i svemir, i tako dalje. Prema svojim mislima i stupnju obrazovanja, ljudi bi trebali biti u stanju pronaći zakonitost koje će se držati unutar svega toga, koju će uzeti kao načelo i pokretačku silu za svoje postupanje i vladanje, ili kao temelj za to. Međutim, ljudi ne ulažu trud u pravom smjeru – u kojem smjeru ulažu svoju snagu? Ulažu svoju snagu u pogrešnom smjeru, to jest, krše zakonitosti po kojima se stvari razvijaju i krše zakonitosti po kojima sve stvari kruže – uvijek žele uništiti te prirodne zakonitosti koje je Bog odredio i koristiti ljudske metode i sredstva za stvaranje sreće. Ne znaju kako se zadobiva sreća, koja se tajna u njoj krije ili koji je izvor; oni ne traže taj izvor. Umjesto toga, pokušavaju koristiti ljudski pristup kako bi stvorili sreću i uvijek žele stvoriti i čuda. Pokušavaju koristiti ljudski pristup kako bi promijenili normalnu zakonitost svih tih stvari, a zatim postigli sreću i ciljeve koje žele. Sve je to nenormalno. Koji je konačni rezultat toga što se ljudi oslanjaju na sebe kako bi se borili za takve stvari, bez obzira na to kako se bore? Ovaj svijet koji je Bog dao ljudskom rodu na upravljanje sada je oštećen. Tko je najveća žrtva, sada kada je oštećen? (Čovjek.) Ljudski rod je najveća žrtva. Ljudi su uništili svijet do te mjere, a ipak tvrde da nikad neće odustati. Nešto nije u redu s njihovom glavom, zar ne? Koja je konačna posljedica koju donosi to da se nikad ne odustaje? Katastrofalna nesreća. Nije to samo izgubiti na jednom ili dva natjecanja ili nositi biljeg sramote na licu. Uništili su svoje buduće izglede i odsjekli sebi odstupnicu – uništili su sami sebe! To je ono što proizlazi iz nepriznavanja poraza.

Ono što sada raščlanjujemo je tipično očitovanje Sotonine zlobne naravi i ohole naravi, a to je nikad ne odustati. Nikad ne odustati je mentalitet. Mi to kritiziramo, razotkrivamo i osuđujemo, ali ako to osudiš usred čovječanstva, hoće li ljudi to prihvatiti? (Ne.) Zašto ne? (Jer svi ljudi hvale tu izreku.) Oni promiču taj mentalitet. Ako osoba nema ni trunke mentaliteta nepriznavanja poraza i toga da nikad ne odustaje, drugi će reći da je slabić. Ako ne promičemo te stvari, jesmo li mi slabići? (Ne, nismo.) Ljudi kažu: „Kako ti nisi slabić? Ne živiš život s nikakvom čvrstinom. Koja je korist da ti živiš?” Je li ta izjava istinita? Prvo to raščlanimo: kakav je stav nepriznavanje poraza? Trebaju li ljudi s normalnom razboritošću imati taj stav? Zapravo, ako ljudi imaju normalnu razboritost, ne bi trebali imati takav mentalitet. Pogrešno je imati takav mentalitet. Osoba se mora suočiti sa stvarnošću kako bi bila netko tko posjeduje razum. Kao takvo, nepriznavanje poraza očito je lišeno razuma; to znači da s njihovom glavom nešto nije sasvim u redu, a taj je stav očito pogrešan. Što se tiče vjernika u Boga, točno govoreći, oni ne bi trebali imati takav mentalitet jer ohola narav podrazumijeva nepriznavanje poraza. Je li ljudima lako prihvatiti istinu kada imaju oholu narav? (Ne.) To je problem. Ako koristiš oholu narav kao temelj na kojem težiš istini, čemu ti onda težiš? Zasigurno ne težiš istini, jer ta težnja po sebi nije pozitivna, a ono što ti dobiješ zasigurno neće biti istina; to će zasigurno biti neka vrsta „mentaliteta” koji su ljudi zamislili. Ako ljudi shvaćaju takav mentalitet kao istinu, onda su skrenuli s puta. Dakle, kad bismo htjeli ispraviti mentalitet nepriznavanja poraza, što bismo rekli? Rekli bismo da se ljudi moraju suočiti sa stvarnim problemima i raditi stvari prema istina-načelima, da ne bi trebali imati stav nepriznavanja poraza. Ako ne priznaju poraz, kome ga ne priznaju? (Bogu.) Ne priznaju ga istini. Točnije, ne priznaju istinite činjenice o stvari, ne priznaju da su učinili nešto pogrešno i bili razotkriveni, i ne priznaju da imaju oholu narav. Te su stvari istinite. Dakle, kako možete opovrgnuti te ljude? Najbolji način da im se suprotstavite jest korištenjem onoga što bi ih najviše posramilo. Što u današnjem svijetu najviše može posramiti čovječanstvo? Znanost. Što je znanost dala čovječanstvu? (Nesreću.) Znanost, ono što čovječanstvo najviše hvali i čime se najviše ponosi, donijela mu je nesreću bez presedana. Sada kada imate taj trag, kako biste trebali opovrgnuti ljude tako da ih možete posramiti? Što vi kažete, treba li one koji su Sotonine vrste posramiti? (Da.) Ako ih ne posramiš, oni će uvijek gledati svisoka na istinu, diskriminirati one koji vjeruju u Boga i misliti da oni koji vjeruju u Boga vjeruju samo zato što su slabići. Kako biste ih vi trebali opovrgnuti? (Govoreći: „Ti si samo obična osoba. Što ti imaš zbog čega ne moraš priznati poraz? Zbog čega je u redu da ti ne priznaš? Čak i ako su neki ljudi znanstvenici, pa što? Bez obzira na to koliko je napredna znanstvena tehnologija koju razvijaju, pa što? Mogu li znanstvenici riješiti sve nesreće koje je znanost sada donijela čovječanstvu?”) To je pravi način da ih se opovrgne. Razmislite o tome, je li to dobar način da ih se opovrgne? Ti kažeš: „Čovječanstvo živi do današnjeg dana, ali ljudi čak ni ne znaju tko su im vlastiti preci, pa kako onda mogu ne priznati poraz? Ti čak ni ne znaš odakle si došao, pa na temelju čega si onda bahat? Ti čak ni ne priznaješ Boga koji te je stvorio, pa kako onda možeš ne priznati poraz? Bog je stvorio ljude, a to je tako slavna stvar, ali ti to ne priznaješ niti prihvaćaš; umjesto toga, inzistiraš na vjerovanju i priznavanju da su ljudi evoluirali od životinje. Kako si ti jadan? Bog je tako moćan i plemenit; On kaže da je On tvoj Stvoritelj, ali ti ne priznaješ da si ti Njegovo stvoreno biće. Kako si ti bijedan?” Što će oni uzvratiti? „Ljudi su evoluirali od majmuna, ali mi smo ipak životinje više razine.” „Niste li onda i dalje životinje i zvijeri? Mi ne priznajemo da smo životinje. Mi smo ljudi, mi smo ljudska bića koja je stvorio Bog. Bog je stvorio ljude i On priznaje da si ti čovjek, ali ti ne želiš biti čovjek. Ti inzistiraš na poricanju činjenice da je Bog stvorio ljude. Inzistiraš na tome da budeš životinja. Koja je korist da ti živiš? Jesi li ti dostojan življenja?” Ima li snage u tim riječima? (Da.) Tako mi opovrgavamo te ljude. Bez obzira na to priznaju li oni to ili ne, ili prihvaćaju li to ili ne, to su činjenice. Govorit ću o još jednoj stvari. Ljudi nikad ne priznaju poraz, misle da su tako sposobni, da imaju naprednu tehnologiju i svakovrsnu mudrost, ali kako se odnose prema prirodi? Neprestano se bore s njom i uvijek je žele pokoriti. Uopće ne razumiju kako slijediti prirodni poredak. Što je ljudsko upravljanje na kraju učinilo prirodi? Zar svime time ne upravljaju ljudi koji su obrazovani i razumiju znanost? Zar ti ne odbijaš priznati poraz? Nisi li ti sposobna osoba? Ti nemaš potrebu za Božjom suverenošću, zar ne? Čovječanstvo i priroda supostojali su tisućama godina, no nevjerojatno, čovječanstvo još uvijek ne zna kako upravljati prirodom. Čovječanstvo pretjerano razvija, pretjerano troši i ozbiljno zagađuje prirodu do točke gdje su sada prirodni resursi u sve nedovoljnijim zalihama. Osim toga, ni voda koju ljudi piju, ni hrana koju jedu, ni zrak koji udišu nisu bez otrova. Kada je Bog isprva stvorio prirodu, sva živa bića, hrana, zrak i voda bili su čisti i bez otrova, ali nakon što je dao prirodu čovječanstvu na upravljanje, sve su te stvari postale otrovane. Ljudi su ti koji moraju „uživati” u tim stvarima. Pa kako onda ljudi mogu ne priznati poraz? Bog je stvorio tako lijep svijet za čovječanstvo i dopustio mu da njime upravlja, ali kako je ono njime upravljalo? Zna li ono kako upravljati? Čovječanstvo ga je zlorabilo do točke da je potpuno uništen – ni oceani, planine, zemlja, zrak, pa čak ni ozonski omotač na nebu nisu pošteđeni; sve je to upropašteno. Tko će na kraju snositi štetne posljedice svega toga? (Ljudi.) Samo čovječanstvo. Ljudi su glupi koliko god mogu biti, a ipak misle da su sjajni i ne priznaju poraz! Zašto ne priznaju? Ako se čovječanstvu dopusti da nastavi ovako upravljati stvarima, hoće li se priroda vratiti na ono kakva je izvorno bila? Nikada neće. Ako se čovječanstvo oslanja na taj mentalitet nepriznavanja poraza, svijet i priroda pod njihovim će upravljanjem postati samo sve gori, strašniji i prljaviji. Koje će biti konačne posljedice? Čovječanstvo će umrijeti u tom okolišu koji su uništili. Tko onda može na kraju sve to promijeniti? Bog može. Ako su ljudi sposobni to učiniti, onda neka netko od njih istupi i pokuša promijeniti trenutno stanje svijeta, ali ima li itko tko se usuđuje preuzeti tu odgovornost? (Ne.) Zašto onda ljudi ne priznaju poraz? Ljudi ne mogu zaštititi čak ni vodu koju piju. Prirodu nisu upropastili lavovi ili tigrovi, a kamoli ptice, ribe ili kukci; naprotiv, ljudi su ti koji su je upropastili i uništili. Ljudi na kraju moraju žeti ono što su posijali. Postoji li sada ikakav način da se stvari promijene? Ne mogu se promijeniti. Može se sa sigurnošću reći da, kad Bog ne bi došao učiniti sve te stvari, okoliš u kojem živi cijelo čovječanstvo postajao bi samo sve gori i gori, i sve strašniji; ne bi postao bolji. Samo Bog može sve to promijeniti. Je li u redu ako čovječanstvo ne prizna poraz? Možeš li ti promijeniti ovaj okoliš? Dan ti je dobar okoliš, ali sve što ti možeš učiniti jest upropastiti ga; ti ga ne štitiš. Što je hranidbeni lanac cijelog svijeta? Razumije li ga čovječanstvo? Ne, ne razumije. Na primjer, vuk je krvoločna životinja. Kad bi čovječanstvo pobilo sve vukove, mislili bi da su pobijedili prirodu. S takvom vrstom odlučnosti, takvom vrstom morala i tim mentalitetom prihvaćanja izazova, čovječanstvo počinje loviti vukove u velikim razmjerima. Kad pobiju većinu vukova na nekom području travnjaka, čovječanstvo misli da je pobijedilo prirodu i pobijedilo vrstu kao što su vukovi. U isto vrijeme vješaju vučje kože u svojim domovima, nose ogrtače od vučje kože, nose kape od vučje kože i stavljaju kože vučjih mladunaca na vrhove svojih bodeža. Slikaju se i govore cijelom svijetu: „Pobijedili smo ovu vrstu koja je bila prijetnja čovječanstvu – vukove!” Nije li njihovo samozadovoljstvo malo preuranjeno? S manje vukova, izvana izgleda kao da život ljudi i određenih drugih živih bića nisu ugroženi, ali koje će posljedice uslijediti? Čovječanstvo mora skupo platiti za to. Koju cijenu moraju platiti? Kada se ubije velik broj vukova, broj vukova se smanjuje. Odmah nakon toga, sve vrste zečeva, miševa i svih drugih životinja na travnjacima koje vukovi jedu počinju se razmnožavati u golemim razmjerima. Kada postoji prekomjeran broj tih životinja, koja je prva posljedica? (Trava nestaje.) Trave je sve manje i manje. Kada je manje trave, sve je manje i manje biljnog pokrova. Kada postoji prekomjeran broj tih životinja, one moraju jesti velike količine trave, a brzina kojom trava raste nije razmjerna broju biljojeda. Kada te stvari nisu razmjerne, što se događa? (Pretvaranje u pustinju.) Da, pretvaranje u pustinju. Kada zemlja nema biljni pokrov, počinje se pretvarati u pijesak i postupno postaje pjeskovito područje. Većina biljaka ne pušta korijenje niti se razmnožava u pijesku, pa pjeskovita zemljišta brzo rastu i šire se sve više i više, i na kraju svi travnjaci postaju pustinja. Nakon toga, pustinja će početi prodirati u područja gdje žive ljudi, i koji će biti prvi osjećaj koji će ljudi imati? Možda se ljudi ne osjećaju uplašeno kada vide da se površina pustinje povećala, ali kada dođe dan kada udari pješčana oluja, kakva će šteta zadesiti čovječanstvo? U početku će prašina letjeti naokolo. Zatim, kada dođe vjetrovita sezona, pijesak toliko leti naokolo da ljudi neće moći ni otvoriti oči. Tijela će im biti prekrivena pijeskom, a usta puna pijeska. U ekstremnim slučajevima, kuće, stoka ili ljudi u blizini pustinje mogu biti zatrpani pijeskom. Mogu li ljudi zaustaviti pijesak? (Ne.) Ne mogu ga zaustaviti, pa se moraju seliti, povlačeći se sve dalje i dalje u unutrašnjost.Na kraju će travnjaci postajati sve manji i manji, pustinja će postajati sve veća i veća, a bit će sve manje i manje mjesta gdje čovječanstvo može živjeti. Dakle, je li okoliš u kojem ljudi žive postao bolji ili gori? (Gori.) Kako je došlo do te posljedice koju moraju snositi? Što ju je pokrenulo? (Ubijanje vukova.) Počelo je kada su ubili vukove. Bila je to mala, neprimjetna stvar poput ove. Ako ljudi ne razumiju kako slijediti ovaj poredak i ne razumiju kako štititi ovaj poredak, koje će posljedice na kraju proizaći? Ljudi će biti izbrisani pijeskom. Nije li to katastrofalna nesreća? Ubijanje vukova je vrsta ponašanja, ali koja je narav u srži toga? Koja je bit te naravi? Koja je njihova motivacija da to čine? Kakve načine razmišljanja ljudi imaju koji dovode do takvog ponašanja? (Želja za pokoravanjem prirode.) Tako je, oni je žele pokoriti. Ljudi misle da su vukovi prirodni neprijatelj čovječanstva. Vukovi predstavljaju prijetnju čovječanstvu i uvijek jedu ljude. Vukovi nisu dobra stvar. Čovječanstvo na taj način ocrnjuje vukove, a zatim ih pokušava pokoriti i istrijebiti tako da ne ostane niti jedan. Tada čovječanstvo može živjeti udobno i lagodno i neće biti nimalo ugroženo. Ljudi počinju ubijati vukove na temelju te motivacije. Čime je to diktirano? To diktira to mentalitet nepriznavanja poraza. Čovječanstvo ne zna kako ispravno upravljati vukovima ili ih normirati, već ih umjesto toga uvijek želi ubijati i istrijebiti. Oni žele preokrenuti ovaj poredak i pretvoriti ga u neki drugi. Koji je rezultat toga? Ljudi su zatrpani pijeskom. Nije li to ono što proizlazi? (Da.) To je ono što proizlazi. Od cijelog ljudskog roda i cijelog svijeta koji je Bog stvorio, u malom kutku planeta – koji u Božjim očima možda nije veći od kikirikija – dogodio se ovaj mali incident, ali ljudi ga ne mogu čak ni jasno vidjeti. Oni se i dalje natječu s prirodom, natječu se s Bogom i ne priznaju poraz! Koju posljedicu donosi nepriznavanje poraza? (Uništenje.) Oni sami sebi donose uništenje! Ta činjenica upravo sada stoji ondje. Nakon što ta posljedica nastupi, kako bi je čovječanstvo trebalo popraviti? (Oni to ne mogu.) Ne mogu je popraviti. Neke društvene organizacije i ljudi dobra srca koji provode aktivnosti od javnog interesa ustaju i pozivaju ljude da održavaju uravnoteženi ekosustav. Njihova motivacija i razlog zašto to čine su ispravni, a ono na što pozivaju također je ispravno. Odaziva li se itko? (Ne.) Vlada također ne poduzima ništa – nitko ne mari za taj problem. Ljudi znaju uzrok problema, ali nakon što ga malo promotre kao promatrači, to je to. I dalje ubijaju vukove kao i prije. Netko kaže: „Ako ih nastaviš ovako ubijati, jednog ćeš dana biti zatrpan pijeskom”, ali oni odgovaraju: „Pa neka budem zatrpan. Nije da ću ja biti jedini. Čega se tu ima bojati?” Kakva je to narav? Narav otupljenosti i nedostatka razmišljanja; oni nemaju ljudskosti. Tko se ne boji smrti? Pa kako su mogli reći tako lakomislenu stvar? Oni ne vjeruju da će se tako nešto dogoditi. Oni misle: „Zemlja je golema. Osim pustinja postoje planine i šume. Može li sve to biti uništeno tako brzo? Ima još puno vremena! Samo smo ubili nekoliko vukova i neka su se mjesta pretvorila u pustinju, a ti si tako uplašen? Ako ih treba ubiti, onda ih moramo ubiti.” Nije li to glupo? Ubili su neke vukove, a nakon samo dvadeset ili trideset godina, prostranstvo zelenih travnjaka potpuno se promijenilo. Kad bi ljudi raspršili malo sjemenja trave po toj zemlji ili posadili biljke koje su prikladne za rast u pustinji – kad bi mogli promijeniti taj okoliš, tada bi se čovječanstvo iskupilo za svoje pogreške i ne bi bilo prekasno, ali je li to u stvarnosti tako jednostavno? Poredak koji je Bog uspostavio najbolji je i najprikladniji. Ljudi moraju slijediti taj poredak kako bi očuvali postojanje zemlje i kako bi te životinje, biljke i ljudski rod mogli nastaviti živjeti na njoj, pri čemu se svako biće slaže osobito dobro i supostoji na način koji je i međusobno ograničavajući i simbiotski. Ako se jedan dio toga uništi, ti možda nećeš vidjeti nikakve posljedice u razdoblju od deset godina, ali nakon dvadeset godina, kada doista osjetiš posljedice, nitko to neće moći poništiti. Što to podrazumijeva? Da ako Bog ne učini goleme promjene, od te će točke okoliš u kojem čovječanstvo živi postajati samo sve gori i gori; neće se razvijati u dobrom smjeru. To će biti posljedica. Što je izvor te posljedice? Izvor je mentalitet nepriznavanja poraza koji čovječanstvo hvali, a koji je prvo očitovanje spavanja na pruću i lizanja žuči. Iz ljudske perspektive, spavanje na pruću i lizanje žuči je „velika” i „sveta” izreka, ali prvi učinak koji ta ideja proizvodi na čovječanstvo jest da im donosi tako velike štetne posljedice. Ljudi misle: „Zar ne postoji poredak u prirodnom svijetu? Meni to ne izgleda kao nešto posebno. Ne kažu li ljudi da je to sveto i da se ne smije uništavati? Pa ja ću to uništiti, pa ćemo vidjeti što će se dogoditi!” Štetna posljedica u kojoj čovječanstvo danas „uživa” posljednja je stvar koju žele vidjeti. Tako nastaje posljedica onoga „vidjet ćemo što će se dogoditi”; izložena je pred čovječanstvom da je vide. Svi su vidjeli prizore „posljednjih vremena”. Nisu li dobili ono što su zaslužili? Sami su to navukli na sebe.

Prvo očitovanje spavanja na pruću i lizanja žuči je nepriznavanje poraza. Koje posljedice ljudi moraju snositi? Katastrofalnu nesreću; oni žanju štetne posljedice svojih postupaka – narodski rečeno, dobivaju ono što su tražili i dobivaju ono što su zaslužili! Sada znate je li ta izreka zapravo ispravna i je li ona istina, zar ne? Je li ta izreka istina? (Ne.) Nije istina. Pretpostavimo da nevjernici ponovno kažu: „Trebamo imati malo duha i čvrstine u svom vladanju!” Ti razmišljaš o tome i kažeš: „To je tako istinito. Kao vjernici uvijek govorimo o pokornosti. Nije li to previše lišeno autonomije? Nije li to preslabo? Nemamo nikakve čvrstine.” Razmišljaš li ti ovako? Ako prihvatiš stvari koje sam danas rekao, ti nikada ne bi razmišljao na ovaj način. Naprotiv, ti bi rekao: „Čovječanstvo je izgubljen slučaj. Nije ni čudo što ga se Bog gnuša. Čovječanstvo je već prešlo točku urazumljivanja.” Ti ne bi prihvatio takvu ideju. Čak i ako nemaš prikladan protuodgovor, ili nije prikladno raspravljati s tim ljudima, u svom srcu znaš da njihovi stavovi nipošto nisu istina. Bez obzira na to koliko pozitivnom ljudi smatrali takvu ideju i bez obzira na to koliko je ljudi u ovom svijetu zagovarali i hvalili, ti nećeš biti pod njezinim utjecajem. Naprotiv, ti ćeš je se odreći i prezreti je. Završio sam s razgovorom o prvom očitovanju spavanja na pruću i lizanja žuči. Počeo sam razgovarati o istini, kako sam skrenuo s teme? Ono što mislim je sljedeće: ako je ono što uzimaš iz Moje besjede ograničeno na definiciju ili koncept, nikada nećeš razumjeti koji su ispravni, a koji neispravni dijelovi te ideje. Bit ćeš samo zbunjen – ponekad ćeš misliti da je takva ideja ispravna; ponekad ćeš misliti da je takva ideja pogrešna, ali ti neće biti jasno što je u njoj pogrešno, a što ispravno. Osim toga, često ćeš praktično postupati prema tom „načelu” i uvijek ćeš biti smušen. Ako ne možeš jasno vidjeti, nećeš moći pustiti tu vrstu ideje. Ako je ne možeš pustiti, možeš li u potpunosti primjenjivati istinu? Možeš li u potpunosti štovati i slijediti Božje riječi kao istinu? Ne, ne u potpunosti. Ti ćeš samo moći relativno ili povremeno misliti da su Božje riječi ispravne ili da su Božje riječi uvijek ispravne, i držat ćeš se toga u smislu doktrine. Ali ako na tebe još uvijek utječe i uznemirava te to takozvano znanje i te riječi koje se čine istinitima, a zapravo su lažne, onda će Božje riječi tebi uvijek biti relativno točne, umjesto da budu apsolutna istina.

B. Podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta

Drugo očitovanje spavanja na pruću i lizanja žuči jest podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta. Podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta također su način razmišljanja, mentalitet i stav prema stvarima koje svjetovni ljudi zagovaraju. U društvu i svijetu, to je način razmišljanja koji je relativno pozitivan i za koji čovječanstvo misli da je relativno optimističan, usmjeren prema naprijed i pozitivan. Dakle, što je to što želimo raščlaniti? Što je loše u podnošenju poniženja i nošenju teškog tereta? Zašto to nije istina? To u osnovi nema nikakve veze s istinom. Što mislim kad kažem da to nema nikakve veze s istinom? Mislim da ako želiš primjenjivati istinu, moraš to činiti potpuno u skladu s načelima Božjih riječi te u skladu sa standardima i pojedinostima koje Bog zahtijeva. Ne bi smio miješati stavove prema činjenju stvari i gledišta o tome te metode i sredstva takozvanih ljudskih ideologija, mentaliteta i integriteta. Božje riječi su istina i nemaju nikakve veze s tim stvarima. Zašto je onda podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta loše? Zašto kažem da to nije istina? Nije li to vrijedno raščlambe? (Jest.) Počnimo objašnjavanjem doslovnog značenja tog izraza; tada će biti lakše razumjeti. Podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta znače biti u stanju podnijeti svu sramotu, bol i poniženje radi svojih odgovornosti, tereta ili misije koju poduzimaš i prihvaćaš. To je osnovno značenje ovog izraza. Dakle, u kojim se okruženjima i situacijama obično koristi ovajizraz? Ako se kaže da osoba podnosi poniženje i nosi težak teret, je li ta osoba trenutno u situaciji u kojoj je njezina misija dovršena i postigla je cilj koji je željela postići? (Nije.) Dakle, obično kada se govori o podnošenju poniženja i nošenju teškog tereta, misli se na nevažnu osobu koja je u situaciji u kojoj nema apsolutno nikakav status i aureolu, a kamoli ikakvu moć. U takvoj je situaciji, a ipak i dalje treba nositi svoje odgovornosti, nositi misiju koju treba dovršiti, ne obeshrabriti se, ne kompromitirati se i ne odustati. Nije li i to vrsta mentaliteta? Na čemu je naglasak tog mentaliteta? Na „podnošenju” i „nošenju”. „Podnositi” znači biti strpljiv i nešto izdržati. Istovremeno s podnošenjem nečega, moraju preuzeti i ponijeti težak teret i odgovornost, ne iznevjeriti očekivanja drugih i ne razočarati osobu koja im je povjerila to poslanje. Kakva je to vrsta mentaliteta? (Ustrajnost.) Ima i taj element značenja, ali to je najosnovnija i najplića razina značenja. Što još ima? Analizirajmo to ovako. Što znači „poniženje” u izrazu „podnošenje poniženja”? (Poniženje i sramotu.) To je kad svi oko te osobe nju sramote i čine da se osjeća kao da je pretrpjela poniženje. Koja ponašanja posebno sramote ljude i čine da se osjećaju kao da su pretrpjeli poniženje? (Ismijavanje, klevetanje i davanje zajedljivih primjedbi.) Točno, ismijavati ih i klevetati, također im se izrugivati, poigravati se s njima i davati zajedljive primjedbe o njima. Dakle, što znači „težak teret” u izrazu „nošenje teškog tereta”? (Odgovornost i poslanje.) Što uključuju odgovornost i poslanje? Uključuju jednu vrstu misije i teškog tereta – taj teški teret može biti onaj koji su drugi ljudi nekome povjerili, ili može biti cilj za koji se netko bori, ili misija koju sami sebi zadaju. Kakve misije ljudi misle da poduzimaju? (Donijeti čast svojim precima i istaknuti se iznad ostalih.) (Biti najbolji od najboljih.) Sve su to primjeri. To su u osnovi vlastite ambicije ljudi. Kako bi postigli i ostvarili te ciljeve, u svojim trenutnim okolnostima, oni su u stanju podnijeti poniženja, porugu, klevetu, zajedljive primjedbe, pa čak i izrugivanje od ljudi oko sebe. Što ih tjera da sve to podnose? Na primjer, postoji osoba koja ima ambiciju postati visoki vojni general. Prije nego što stekne moć, jednog dana ga skupina grubijana ponizi govoreći: „Ti? Vojni general? U ovom trenutku ti nemaš čak ni konja – kako ti možeš biti general? Ako želiš biti general, prvo mi propuži kroz noge!” Svi ljudi oko njih prasnu u smijeh. On na trenutak promisli u sebi: „Nema ništa loše u tome što želim biti vojni general. Zašto mi se izruguju i ismijavaju me? Ali ne smijem sada biti nepromišljen i pokazivati svoje sposobnosti. Sudeći po današnjoj situaciji, ako ne učinim kako kažu, dobit ću batine, a ako stvari ne pođu dobro, mogao bih izgubiti život. Kako onda mogu postati general? Radi mojih težnji, puzanje kroz noge grubijana nije ništa. Ja sam i dalje ja, zar ne?” U tom trenutku on padne na koljena, stavi obje ruke na tlo i poput psa propuže kroz noge tog grubijana. Dok puže, srce mu to teško podnosi i bolno je, kao da je probodeno nožem – u srcu mu je mržnja! On misli: „Jednog dana kad zaista postanem general, sasjeći ću te na sto komada!” Tako misli u svom srcu, ali izvana to mora podnijeti – ne smije dopustiti da drugi vide što misli. Nakon što je propuzao kroz noge grubijana, skupina grubijana je zadovoljna, poštedi ga i jednim ga brzim udarcem nogom odgurne u stranu. On ustane, otrese prašinu sa sebe i čak kaže: „Dobar udarac. Od sada ću te zvati ‚šefe’”. Ono što misli u sebi i ono što pokazuje izvana dvije su potpuno različite stvari. Kako je sposoban to učiniti? Ima samo jedan cilj: „Moram nastaviti živjeti. Sve ovo podnosim kako bi došao dan kada ću postati general i biti najbolji od najboljih. Vrijedi danas pretrpjeti ovu patnju i poniženje. Sutra moram raditi još više i truditi se da postignem svoj cilj. Bez obzira na to s kakvim se teškoćama suočim i koliko patnje i poniženja podnesem, moram postati general! Nakon što postanem general, prva stvar koju moram učiniti jest ubiti ovog kretena i sprati sramotu poniženja puzanja kroz njegove noge!” Bez obzira na to hoće li u budućnosti postati general, „podnošenje” je u tom trenutku njegovo najviše načelo. Ima li u tome ikakvih strategija ili tajnih spletki? (Ima.) Ima tajnih spletki. On podnosi jer ne može ništa drugo; čemu to služi? Služi tome da jednog dana može sprati sa sebe sve to poniženje. Njegovo podnošenje temelji se na izrekama kao što su: „Dok sam živ, ima nade” i „Osveta se najbolje servira hladna” – sve su to spletke. Upravo te spletke potaknule su ga da podnese poniženje puzanja kroz noge grubijana. Od tog trenutka, želja u njegovom srcu da postane general još je veća i intenzivnija; on nipošto neće odustati. Dakle, radi čega je podnio to poniženje? Je li bilo radi održavanja pravednog cilja ili radi održavanja istinskog dostojanstva? Učinio je to radi vlastite divlje ambicije. Je li to onda pozitivno ili negativno? (Negativno.) Sudeći s te razine značenja, to „podnošenje” bilo je u potpunosti potaknuto osobnim interesom, žudnjom i divljom ambicijom. Ima li istine u tom podnošenju? (Nema.) Ako nema istine, ima li onda normalne ljudskosti? (Nema.) To nije pravedno, niti je čestito, a kamoli besprijekorno; već je prepuno žudnje, tajnih spletki i kalkulacija – nije pozitivno.

Način razmišljanja i mentalitet podnošenja poniženja i nošenja teškog tereta koji se zagovaraju unutar ove opake ljudske rase u osnovi su isti kao priča koju sam upravo ispričao, gdje, ako osoba želi postići velike stvari, nužno mora biti u stanju podnijeti ono što prosječna osoba ne može. Na što se to podnošenje uglavnom odnosi? (Na podnošenje sramote.) Ne. Jesu li stvari koje ovo podnošenje navodi ljude da proživljavaju istinite ili lažne? (Lažne.) To je važna poanta. Stvari koje ljudi proživljavaju, riječi koje govore i ponašanje koje pokazuju radi svojih težnji i divljih ambicija, sve je lažno, sve je nevoljno; sve te stvari pokreće preduvjet svih tih žudnji, osobnog interesa i takozvanih ljudskih ambicija i ciljeva. Te stvari koje ljudi proživljavaju sve su privremene mjere; ni trunka nije poštena ili istinita; ni trunka nije ogoljena, otvorena ili iskrena; sve su to privremene mjere. Nisu li sve to smicalice? Privremene mjere su kad ljudi privremeno nešto podnose na ovaj način; privremeno govore umiljate riječi, ulaguju se i varaju; i zasad prikrivaju svoj pravi identitet, psihu, misli, stavove, pa čak i mržnju, i ne dopuštaju drugoj osobi da to vidi. Umjesto toga, žele da druga osoba vidi onu njihovu stranu koja je slaba i nesposobna, nemoćna i plaha. Potpuno prikrivaju svoje pravo lice – zašto to čine? Čine to kako bi jednog dana mogli izgraditi veliki pothvat, postati najbolji od najboljih, kontrolirati druge i dominirati nad drugima. Što se prikazuje kada ljudi primjenjuju i očituju izraz „podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta”? Imaju li ljudi koji to čine pošten stav? Imaju li istinsko razumijevanje sebe i osjećaj kajanja? (Nemaju.) Na primjer, drugi kažu: „Netko poput tebe želi biti general?” Oni promisle, a zatim kažu: „Ne mogu ja to. Neću biti general. Samo sam se šalio.” Jesu li riječi koje govore istinite ili lažne? (Lažne.) Što misle u svom srcu? „Samo netko poput mene može postati general!” To je ono što misle u svom srcu, ali je li u redu da to kažu naglas? (Nije.) Zašto nije? Kako bi izbjegli batine i kako bi sakrili svoje stvarne sposobnosti, kažu: „Samo sam se šalio. Nisam toliko hrabar da bih zaista želio biti general. Ti više sličiš na visokog generala – ti si budući generalisimus. To je čak i više od generala!” Jesu li te riječi istinite? (Nisu.) Gdje su njihove istinite riječi? (U njihovom srcu.) Točno, svoje istinite riječi drže u srcu i ne izgovaraju ih naglas. Zašto ih ne izgovaraju naglas? Boje se da će dobiti batine ako to učine, pa ih ne govore i ne otkrivaju; ne daju nikome do znanja, zauvijek skrivajući svoje stvarne sposobnosti. Što znači skrivati svoje stvarne sposobnosti? To je kad osoba ne dopušta drugim ljudima da vide njezine istinske sposobnosti; ona prikriva te sposobnosti i ne dopušta da joj izmaknu, kako bi spriječila druge ljude da postanu oprezni i postupaju protivno njezinim interesima. Nije li to također istinsko značenje spavanja na pruću i lizanja žuči? (Jest.) Spavanje na pruću i lizanje žuči; podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta; nikad ne zaboraviti svoje ciljeve, žudnje i mržnju; i nikad ne dopustiti ljudima da vide nečije pravo lice i stvarne sposobnosti. Neki sposobni ljudi ne govore mnogo kad su u skupini ljudi; tihi su i suzdržani, a čak i ako nešto kažu, otkriju samo polovicu onoga što misle. Drugi su uvijek zbunjeni i ne mogu shvatiti ili razumjeti što oni zapravo žele reći, i misle: „Zašto govore na tako nedokučiv način? Zašto je tako teško reći nešto iz srca? Što se ovdje događa?” Zapravo, oni u srcu imaju misli koje ne izražavaju, a u tome leži iskvarena narav. Postoje i drugi, koji ne govore na taj način, ali kad nešto rade, uvijek skrivaju pravi doseg svojih sposobnosti. Koji je cilj skrivanja pravog dosega njihovih sposobnosti? Boje se da će, ako to vide sposobni ljudi ili moćni pojedinci, postati ljubomorni, okomiti se na njih i nauditi im. U skupini ljudi, nisu li ljudi koji uvijek hvale druge, uvijek govore dobro o drugima i uvijek govore da su svi drugi bolji od njih najpodmuklija vrsta ljudi? (Jesu.) Nikad ne znaš kakvi su zaista iznutra. Izvana vidiš da o tome ne govore, pa misliš da nemaju divljih ambicija, ali zapravo si u krivu. Neki takvi ljudi su oni koji podnose poniženje i nose težak teret. To je kao u filmovima gdje često postoje ovakve scene – neki ljudi često čine dobra djela kad su izvan kuće, odjeća koju nose je stara i iznošena, i uvijek su predmet maltretiranja u skupini; to je ono što su pred drugima. Međutim, kad dođu kući, uđu u tajnu sobu. U tajnoj sobi na zidu visi karta, a oni su već postavili doušnike da nadziru stvari u osamdeset posto lokacija na karti. Ipak, ljudi koji su često u kontaktu s njima i dalje ih maltretiraju i nemaju pojma da ovi imaju te divlje ambicije. Jednog dana, kad sve lokacije na karti budu pod njihovom kontrolom i njihov cilj bude u potpunosti ostvaren, ljudi koji su ih maltretirali bit će potpuno zapanjeni i reći će: „Ispostavilo se da je ova osoba đavao – ambicije su joj ogromne! Pretvarala se toliko godina. Nitko nije vidio kakva je zaista.” Oni kažu: „Ono što sam ja činio bilo je podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta. Da nisam podnosio na taj način i da vas nisam tako uspavljivao, da sam vam sve rekao, bih li mogao postići tako veliki pothvat?” Koje zajedničke karakteristike imaju oni koji su zli i oni s ekstremnim ambicijama? Jedan aspekt je da njihova izdržljivost i ustrajnost nadilaze one običnih ljudi. Također, njihove tajne spletke nadilaze one običnih ljudi, a ako je prosječna osoba u kontaktu s njima, bit će izigrana. Što znači biti izigran? Znači da ih nitko ne vidi jasno. Mogu vidjeti samo stvari koje govore i čine na površini. Nemoj misliti da ćeš iz onoga što čine i govore moći pronaći ikakve tragove o tome što misle duboko u sebi. Ne znači li to biti izigran od njih? Izdržljivost i ustrajnost su same po sebi pozitivne riječi, ali njihove tajne spletke učinile su njihovu izdržljivost i ustrajnost negativnima. Također, imaju žudnje i divlje ambicije koje su prekomjernije od onih običnih ljudi. Prosječna osoba ima žudnje i divlje ambicije, ali kad osjeti da nešto ne može dobiti, odustane i nije voljna prolaziti kroz tu patnju. Osim toga, uvijek je otvorena o tome s kime se želi boriti; nema tajnih spletki. Međutim, zli ljudi ove vrste imaju ekstremne ambicije i uvijek provode tajne spletke i smicalice. Ni u jednom trenutku neće napustiti svoje ambicije i žudnje; borit će se do samog kraja – do smrti.

Udžbenici sadrže priču o tome kako je Goujian, kralj kraljevstva Yue, spavao na pruću i lizao žuč. Roditelji također o tome uče svoju djecu. Neka djeca koja čuju tu priču misle: „Sjajno je biti prosječna osoba. Zašto je krajnje nužno da ljudi imaju tako prekomjerne ambicije? Tko bi se mogao mučiti spavanjem na pruću i lizanjem žuči? To nije patnja koju obični ljudi mogu podnijeti.” Samo ljudi s divljim ambicijama imaju odlučnost da tako pate; u tome je prirodno sadržana tajna spletka. Međutim, čovječanstvo zagovara takvu vrstu mentaliteta. Na primjer, postoji izreka koja kaže: „Bez obzira na to koliko teškoća i poniženja pretrpe, bez obzira na to koliko su im teške okolnosti, ljudi nikada ne smiju izgubiti iz vida svoje ambicije”. Ovo društvo zagovara ideje poput spavanja na pruću i lizanja žuči te podnošenja poniženja i nošenja teškog tereta kako bi potaknulo i motiviralo ljude da se bore za svoju sreću i svoje ciljeve, pa zašto mi to kritiziramo kao pogrešno? Cijelo je čovječanstvo iskvareno od strane Sotone. Postoji li ijedan član ljudske rase čiji su ciljevi usmjereni prema istini i prema ispravnom smjeru? (Ne.) Stoga, što više čovječanstvo spava na pruću i liže žuč, i što više podnosi poniženje i nosi težak teret, to će Sotonine snage više divljati, to će brojnije postati ljudske bitke i pokolji, to će opakije postati čovječanstvo i to će tamnije postati društvo. Nasuprot tome, ako si u stanju poslušati nebeske odredbe i slijediti prirodni poredak svega, ako si u stanju prihvaćati stvari kako dolaze, poštovati taj poredak i čekati nebeske odredbe, onda ne trebaš podnositi poniženje i nositi težak teret. Moraš se probuditi i doći k sebi. Biti u stanju poslušati Božje orkestracije i aranžmane je ispravno. Osim toga, u svemu što čine, ljudi bi barem trebali biti u stanju činiti to u skladu sa svojom savješću, a kao korak više, biti u stanju činiti to u skladu sa zakonima koje je Bog postavio za čovječanstvo. Trebaju li onda ljudi i dalje nositi masku i nositi težak teret? (Ne.) Ne, ne trebaju. Kroz ovaj razgovor u zajedništvu, razumijete li točno kakvu vrstu ponašanja predstavlja podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta? Je li cilj podnošenja poniženja i nošenja teškog tereta pozitivan ili negativan? (Negativan.) Kad bi netko rekao da osoba podnosi poniženje i nosi težak teret kako bi postala vođa, ili rekao da osoba podnosi poniženje i nosi težak teret kako bi dovršila poslanje koje joj je Bog dao i bila nagrađena, ili rekao da osoba podnosi poniženje i nosi težak teret kako bi težila k tome da bude usavršena – drže li te riječi vodu? (Ne, ne drže.) Podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta u potpunosti je sotonska filozofija; u tome nema istine, i čim čujete te riječi, jasno je da su izopačene. Ako netko kaže da osoba podnosi poniženje i nosi težak teret kako bi čekala Božje aranžmane i pokorila se Božjoj suverenosti, je li to ispravno reći? (Nije.) Kako nije ispravno? To nema nikakve veze jedno s drugim – Bog ne treba da ti podnosiš poniženje, niti treba da ti trpiš poniženje. Koja bitna razlika postoji između podnošenja poniženja i nošenja teškog tereta o kojem se ovdje govori i toga da ljudi vjeruju u Boga i pokoravaju Mu se? (Podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta pokušaj je odbacivanja Božjih orkestracija i aranžmana.) Podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta znači da ljudi imaju vlastite planove, ambicije, želje i ciljeve kojima teže. Jesu li oni u skladu s mjerilima koja Bog zahtijeva od ljudi i s ciljevima kojima treba težiti, a koje Bog daje ljudima? (Nisu.) Ne, nisu. Što je to što ljudi nastoje steći za sebe podnošenjem poniženja i nošenjem teškog tereta? Ono što nastoje steći jest osobni interes, a to nema nikakve veze sa čovjekovom sudbinom koju Bog orkestrira i nad kojom ima suverenost.

Svatko tko primjenjuje podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta ima namjeru i cilj. Na primjer, kad tek diplomirani student prvi put dođe u tvrtku na stažiranje, stariji zaposlenici kažu: „Diplomci koji dođu ovamo moraju drugima donositi kavu tri godine.” U sebi misli: „Iako sam tek diplomirao, neću vam se pokoriti!” To misli u sebi, ali se ne usuđuje to izreći naglas. Izvana se i dalje mora lažno smiješiti; svaki dan mora slijediti pravila, biti poslušan, klanjati se i ulagivati te mora trpjeti kad mu drugi pronalaze mane. Koji je njegov cilj u tom trpljenju? Cilj je da dođe dan kad će moći pobjedonosno frknuti, postati tajnik menadžera ili šefa i stati na glavu onima koji su ga maltretirali. Nije li to ono što misli? Neki ljudi kažu: „Tako bi trebali razmišljati i tako bi trebali činiti. Inače će cijeli život trpjeti uvrede od ljudi. Tko želi tako patiti? Osim toga, kako se ljudi mogu snaći ako nemaju ambicija? ‚Prirodno je da čovjek teži višem, kao što voda teče nizbrdo’ – to je način života. Vojnik koji ne želi postati general nije dobar vojnik.” Te riječi postaju njihov moto, ali sve je to sotonska logika. Moraju tako trpjeti kako bi postigli svoj cilj – dan za danom, godinu za godinom, bivajući uljudni i puni poštovanja prema svima. Jednog dana, šef mu kaže: „Tvoj je učinak bio dobar ove tri godine. Počevši od sljedećeg tjedna, ti ćeš postati prodavač.” Kad to čuje, srce mu je nesretno: „Mučio sam se tri godine samo da postanem prodavač! Mislio sam da ću postati izvršni direktor prodaje!” Ali mora reći hvala na promaknuću. Još nije postigao svoj cilj, pa mora nastaviti trpjeti. Nastavlja podnositi poniženje i nositi težak teret, mukotrpno prateći svog šefa uokolo, pijući i lažno se smiješeći, i kad je to trpio deset godina, konačno je postigao svoj cilj. Jednog dana, šef mu kaže: „Dobro si obavio svoj posao. Unaprijedit ću te u asistenta.” Kad to čuje, posebno je sretan u sebi – konačno je uspio! Kakav je to rezultat? U njegovim očima, sada je iznad svih ostalih. Je li sve to učinio s voljom? (Nije.) Za koga je sve to učinio? (Za sebe.) Za sebe. U tome nema ničeg pozitivnog ili nečeg što bi trebalo usvojiti, a kamoli ičega vrijednog pohvale i veličanja. Ali takva vrsta mentaliteta je ono što se danas zagovara u društvu – podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta, šuljajući se uokolo podvijena repa. Stoga, kakva je izreka koju ljudi zagovaraju: „podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta”? (Loša.) Kako je loša? Ljudi podnose poniženje i nose težak teret isključivo zbog vlastitih namjera i motivacija te da bi zadovoljili vlastite žudnje i divlje ambicije. To nije radi ispravnih ciljeva. Zato kažem da ništa od toga nije vrijedno usvajanja, ništa nije vrijedno hvaljenja ili preporuke, a zasigurno nije vrijedno pamćenja. Pogledajmo još jednom što se događalo u palači u davna vremena. Bio je jedan car koji je umro. Carica je vidjela da je njezin sin još malen i da bi bio potpuno nesposoban kontrolirati dvor ako bi stupio na prijestolje, pa je, kako bi osigurala da će njezin sin zaista vladati kao car, podnijela poniženje i težak teret te se udala za mlađeg brata bivšeg cara, i njih dvoje su zajedno podržali pravo njezina sina na prijestolje. Koji je bio njezin cilj u podnošenju poniženja i nošenju teškog tereta? Bio je to položaj njezina sina kao cara. Kad bi položaj njezina sina kao cara bio osiguran, njezin bi status bio status carice majke. To se zove podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta. Koje je poniženje trpjela? Nije ostala čedna; čim je car umro, odmah se udala za njegovog mlađeg brata, što joj je donijelo loš glas. Ljudi su je kritizirali i osuđivali iza leđa, pa čak joj ni povijesne knjige ne daju povoljnu ocjenu. Je li marila? Zapravo, prije nego što se udala za svog bivšeg šogora, razmišljala je o posljedicama, pa zašto je ipak to učinila? Bilo je to da osigura položaj svog sina kao cara i zaštiti svoj položaj kao carice majke. To je jedini razlog zašto bi trpjela takav loš glas i svojevoljno trpjela ovu patnju. To se zove podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta. Što je dobila trpeći sve to poniženje? Ono što je dobila bila je još veća korist. To je bio njezin cilj u podnošenju poniženja i nošenju teškog tereta. Jednom kad je dobila tu veliku korist, sav taj loš glas nije značio ništa. U zamjenu za taj loš glas dobila je moć i status za sebe i svog sina. Je li dakle njezino podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta bilo pozitivno ili negativno? (Negativno.) Ako se gleda samo njezino ponašanje, bila je u stanju žrtvovati se, i, iz perspektive njezina sina, postojala je nesebična strana u poniženjima i patnji koju je podnijela, pa bi je ljudi trebali pohvaliti i reći: „Kakva divna majka!” Ali kad se gledaju njezine žudnje i divlje ambicije te njezin pravi cilj, ljudi bi je trebali kritizirati; njezini postupci zaslužuju da budu osuđeni.

Trebaju li ljudi koji vjeruju u Boga podnositi poniženje i nositi težak teret? (Ne.) Ako ljudi prihvaćaju Božje riječi i prihvaćaju Njegov sud, grdnju, orezivanje, kušnje i oplemenjivanje, pa čak i prihvaćaju Njegove kletve i osudu, trebaju li podnositi poniženje i nositi težak teret? (Ne.) To je sigurno. Korištenje izreke „podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta” u kontekstu vjernika uopće ne drži vodu i osuđuje se. Zašto je pogrešno koristiti tu izreku u ovom kontekstu? Kako se dokazuje da to ponašanje nije ispravno u ovom kontekstu? Nije prihvatljivo samo verbalno i u doktrinarnom smislu priznati da je ova izreka pogrešna; moraš znati kojih se istina ona dotiče. Prije si još mislio da, kako bi prihvatio da te Bog usavrši i spasi, ljudi trebaju naučiti podnositi poniženje i nositi težak teret, spavati na pruću i lizati žuč, usvojiti mentalitet Goujiana, kralja kraljevstva Yue, i nikada ne odustati – bio si naprosto ograničen i nisi imao sposobnost razumijevanja istine. Sada, nakon Moje besjede, misliš: „Ova izreka nije dobra. Prije sam je uvijek koristio – kako sam mogao biti tako glup?” Vidiš da ne razumiješ istinu i da je tvoja sposobnost razumijevanja slaba. Moraš razumjeti što je pogrešno u vezi s tom izrekom. Jednom kad zaista budeš u stanju razumjeti što je s njom pogrešno, imat ćeš temeljito razumijevanje te izreke. Ako vidiš samo dio izreke jasno, gdje jasno vidiš njezinu negativnu stranu, ali ne vidiš jasno stranu za koju ljudi misle da je pozitivna, onda to znači da još ne razumiješ istinu. Nakon što ste poslušali ovo što sam upravo iznio u besjedi, hoćete li moći raščlaniti i analizirati te stvari u skladu s ovim Mojim metodama? Zašto primjena podnošenja poniženja i nošenja teškog tereta nije nužna u kući Božjoj? Zašto kažem da Božja kuća osuđuje tu metodu i taj mentalitet i da oni nisu u skladu s istinom? (Bože, moje je shvaćanje da u kući Božjoj prihvaćanje suda i grdnje Božjih riječi, pa čak i smjene ili osude, ne predstavlja podnošenje poniženja. Umjesto toga, to je način na koji Bog djeluje da spasi ljude, a njegov je cilj da nas vodi na pravi put težnje za istinom. To nema apsolutno nikakve veze s podnošenjem poniženja i nošenjem teškog tereta. Ako ljudi mogu ispravno shvatiti, znat će da je to Božja ljubav i uzdizanje, te da je prihvaćanje Božjeg suda i grdnje Božja velika briga i zaštita, i Božje spasenje za ljude.) Je li ova izjava točna? (Jest.) Ako ne možeš jasno vidjeti sud i grdnju, tada će se u tvom srcu pojaviti protivljenje i pritužbe, i primjenjivat ćeš sotonsku izreku sotonske filozofije „podnošenja poniženja i nošenja teškog tereta”, misleći u sebi: „O ne, moram podnositi poniženje i nositi težak teret, i usvojiti mentalitet Goujiana, kralja kraljevstva Yue.” Tada ćeš urezati riječi „podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta” na vrh svog stola da se potičeš i motiviraš, i učinit ćeš ih svojim motom. Nije li to traženje nevolje? Doduše, nakon današnjeg razgovora u zajedništvu vi to sigurno nećete činiti, ali hoćete li druge izreke učiniti svojim motom, poput ove izreke koju nisam raščlanio: „Skrivati svoje svjetlo i skupljati snagu u tami”? Nije li priroda ovoga ista? Te stvari su dio tradicionalne kineske kulture. Jesu li te stvari Sotonini otrovi? Sve su to Sotonini otrovi; sve su to Sotonine filozofije za ovozemaljsko ophođenje.

U prošlosti, dok sam radio u crkvama u kontinentalnoj Kini, a to je bilo kad sam tek započeo sa svojim radom, Božja kuća je uredila da neka braća i sestre poboljšaju svoju pismenost. Kakva je tada bila situacija? Bilo je nekih ljudi poodmakle dobi i nekih koji su živjeli u udaljenijim područjima. Njihov stupanj obrazovanja bio je relativno nizak i nisu znali dobro čitati. Na primjer, Božje riječi govore o „lošem kovu”, „Božjoj naravi”, „Božjoj namjeri” i drugim ustaljenim izrazima, ali oni nisu razumjeli niti znali što ti izrazi znače. Kasnije je Božja kuća rekla braći i sestrama da na svojoj pismenosti mogu raditi u slobodno vrijeme i da bi trebali barem znati što znače neki ustaljeni izrazi, termini i nazivi. Inače, ako čitaju Božje riječi i ne razumiju ni značenje samih riječi i izraza, kako onda mogu razumjeti Božje riječi? A ako ne mogu razumjeti Božje riječi, kako mogu primjenjivati istinu? Nakon toga, braća i sestre su se počeli truditi da to nauče. To je dobra stvar, ali neki ljudi iskrivljenog shvaćanja iskoristili su situaciju. Neki vođe su tijekom okupljanja govorili isključivo o važnosti poboljšanja pismenosti, kako bi braća i sestre trebali postati pismeni, o prednostima pismenosti i što bi se dogodilo da nisu pismeni. Govorili su o gomili takvih doktrina. Te stvari nisu istina i nema potrebe previše o njima govoriti. Čim netko kaže te stvari, ljudi ih mogu razumjeti; nema potrebe razgovarati u zajedništvu o njima na okupljanjima kao da su istina. Neki vođe ne samo da su trošili mnogo vremena na okupljanjima razgovarajući o tim stvarima kao da su istina, već su smislili i novi trik te su posebno ispitivali braću i sestre o rijetko korištenim riječima. Ako braća i sestre nisu znali odgovoriti, nije li to ostavljalo dojam da su vođe visokoobrazovani? U tom razdoblju bilo je nekih lažnih vođa koji nisu obavljali stvarni posao – nisu razgovarali o životnim iskustvima, istini ili Božjim riječima, već su isključivo razgovarali o pismenosti. Kako se to naziva? To se naziva ne raditi svoj posao. Nije li to problem? (Jest.) Zašto govorim o ovom pitanju? Od kakve je to vama koristi? Jeste li vi sposobni činiti takve stvari? Planira li itko tako postupati? Ako budete tako postupali, onda ste vi uistinu smušeni ljudi! Ima nekih ljudi koji Me vide kako govorim o ovim izrazima, pa se pripreme za akciju i počnu se spremati, govoreći: „Ispada da je razgovarati o istini tako lako. Dovoljno je samo razgovarati o izrazima. Ti možeš razgovarati o izrazima, a ja ću razgovarati o duhovitim dosjetkama, žargonu, izrekama i poslovicama.” Ne znači li to ne raditi svoj posao? (Da.) Kakvi su to ljudi? Imaju li oni duhovno razumijevanje? (Nemaju.) Nemaju duhovno razumijevanje i ne razumiju istinu. Što oni misle? „Ti sjediš i naklapaš kad nemaš što raditi i obmanjuješ nas s nekoliko izreka. Kad bih slijedio Tvoje metode, i ja bih mogao besjediti!” Ljudi koji nemaju duhovno razumijevanje gledaju samo na površinu stvari i slijepo Me oponašaju. Te vođe treba smijeniti zbog oponašanja takvog ponašanja, a svatko tko je činio kao oni također treba biti smijenjen. Zašto govorim o ovome? Skrećem vam pozornost na to prije nego što se počnete tako ponašati, kako ne biste krenuli krivim putem. Ja mogu govoriti o tim stvarima, ali ako ti govoriš o njima, možeš li to učiniti na razumljiv način? Ne možeš. Dakle, zašto govorim o tim izrekama i izrazima? Pod kojim uvjetom govorim o njima? Kad ljudi razumiju pojam i definiciju istine, a onda ako na tom temelju idem dublje i raščlanjujem više stvari za koje ljudi misle da su istina, ljudi to ne mogu dokučiti; ne znaju kako bi trebali o tome promišljati niti znaju s kojim drugim stvarima bi to trebali povezati. Upravo zato što vi ne razumijete, ispričao sam vam neke priče o izrazima. To je bilo nužno. Neki ljudi misle da su na sveučilišnoj razini što se tiče istine i pitaju se zašto još uvijek ponavljaju gradivo osnovne škole. Ne mogu razumjeti da ovo nije osnovnoškolsko gradivo, da je to već sveučilišno gradivo. Vi još niste ni došli do sveučilišta; cijelo vrijeme ste ostali u osnovnoj školi, ali mislite da ste došli do sveučilišta i zadovoljni ste sobom. Nažalost, taj osjećaj je pogrešan; to je pogrešan osjećaj – vi ste još uvijek daleko od sveučilišta. Stoga vas ponovno podsjećam: nemojte činiti stvari o kojima sam upravo govorio. Razgovarajte iskreno o onome što razumijete, a ako ne razumijete, ne govorite gluposti. Razgovarati o istini nije naklapanje; nitko nema vremena za gubljenje slušajući te kako naklapaš. Nemoj Me slijepo oponašati i govoriti o Goujianu, kralju Kraljevstva Yue, ili o modernoj ili drevnoj povijesti, zato što sam Ja govorio o spavanju na pruću i lizanju žuči. Kakva je korist od govora o tim stvarima? Jesu li ljudi voljni to slušati? Čak i ako su ljudi voljni slušati, te stvari nisu istina.

Upravo sam govorio o tome kako ljudi koji vjeruju u Boga i slijede Ga ne trebaju podnositi poniženje i nositi težak teret, a kamoli primjenjivati podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta. Zašto se ne može primjenjivati tako „dobra” izreka i „plemenit” mentalitet? U čemu je problem? Zašto se ne može imati mentalitet podnošenja poniženja i nošenja teškog tereta? Govoreći u smislu doktrine, to je zato što podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta nije istina; tu izreku nije izgovorio Bog; to nije Božji zahtjev za čovječanstvo niti je to načelo postupanja koje je On dao onima koji Ga slijede. Zašto kažem da ta izreka nije istina niti načelo primjene? Prvo, pogledajmo riječ „poniženje” u izrazu podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta. Na što se odnosi „poniženje”? Na uvredu i sramotu. Dakle, kad ljudi vjeruju u Boga i Bog je suveren nad njihovom sudbinom, jesu li oni poniženi time što se pokoravaju Bogu? Podnose li uvrede? (Ne.) Trebaju li ljudi podnositi i govoriti: „Da bih postigao pokornost Bogu, moram potisnuti vatru u svom srcu, potisnuti bijes u svom srcu, potisnuti pritužbe u svom srcu i potisnuti osjećaj nepomirenosti u svom srcu. Trebao bih to podnositi i ne pustiti ni glasa. Za mene su sve te stvari poniženje, pa ću ih potisnuti”? Primjenjuju li oni istinu čineći to? (Ne.) Što oni primjenjuju? Buntovništvo, laž i pretvaranje. Da bi se postigla primjena istine, pokornost istini i pokornost Božjoj suverenosti i Njegovim aranžmanima, prvo što moraš učiniti nije podnositi bilo kakvu bol niti trebaš podnositi bilo kakve uvrede. Jesu li Božja suverenost i aranžmani koje Bog ima za tebe i zahtjevi koje On ima za tebe poniženje? (Ne.) On te ne ponižava. Bog te ne ponižava time što te razotkriva, sudi ti, grdi te, stavlja te na kušnju i oplemenjuje te. Naprotiv, istovremeno dok On razotkriva očitovanja tvojih iskvarenih naravi, On te navodi da razumiješ samog sebe, navodi te da ih odbaciš i pobuniš se protiv njih, a zatim da postupaš u skladu s Božjim zahtjevima. Kakav će se učinak time postići? Moći ćeš se pokoriti Bogu, razumjeti istinu, postati osoba koja ugađa Bogu i koju Bog odobrava. Stoga, je li išta od onoga što prolaziš tijekom procesa i razdoblja u kojem to postižeš uvreda? Postoji li išta u čemu te Bog ponižava? (Ne.) Kad te Bog razotkriva, na primjer, kad razotkriva tvoju oholost, opačinu, prijevaru, nepopustljivost ili zlobu, je li išta od toga neistinito? (Ne.) Sve su to činjenice. Bez obzira na način na koji te Bog razotkriva riječima koje ti govori, sve su to činjenice. Bez obzira na to jesu li ljudi sposobni to prepoznati i bez obzira na to koliko su ljudi sposobni razumjeti i prihvatiti, sve su to činjenice. One nisu neutemeljene niti su pretjerivanja, i zasigurno nisu kleveta protiv tebe. Dakle, imaju li te stvari za cilj da te ponize? (Ne.) Ne samo da nemaju za cilj da te ponize, već su zamišljene kao poticaj i upozorenje da ne hodaš putem zlih ljudi i da ne slijediš Sotonu; zamišljene su da te navedu da hodaš ispravnim putem u životu. Te stvari imaju pozitivan rezultat i učinak na tebe. Priroda tih Božjih djela potpuno je ispravna. On čini te stvari da bi te spasio i one su potpuno u skladu s istinom. To su poteškoće koje bi ljudi trebali podnijeti i poteškoće koje moraju podnijeti kako bi odbacili svoje iskvarene naravi, udovoljili Božjim namjerama i postali istinska stvorena bića. Stav koji bi ljudi trebali imati jest proaktivno prihvaćanje tih poteškoća, a ne da ih podnose kao uvredu. Te poteškoće nisu poniženje, nisu poruga niti sarkazam, a kamoli Božje izrugivanje ljudima. One proizlaze isključivo iz toga što ljudi imaju iskvarene naravi, bune se protiv Boga i ne vole istinu. Ta bol se javlja u ljudima zbog Božjih riječi i Božjih zahtjeva za ljude, pa postoji li ijedan dio te boli koji Bog namjerno daje ljudima ili im dodatno daje, a koji ljudi ne bi trebali trpjeti? Ne postoji ništa takvo. Naprotiv, ako ljudi premalo pate od te boli, ne mogu odbaciti svoje iskvarene naravi. Bez obzira na to koliko su teške buntovne naravi ljudi i bez obzira na to koliko su ljudi sposobni priznati i prihvatiti to kad Bog razotkriva njihove iskvarene naravi, ono što Bog na kraju daje ljudima nije poniženje, a ono što ljudi podnose nisu uvrede. Naprotiv, to je ono što bi ljudi trebali podnositi; to je bol koju bi trebala podnositi osoba koju je Sotona duboko iskvario; ljudi bi trebali podnositi tu bol. Zašto kažem da bi je trebali podnositi? Zato što su ljudi tako duboko buntovni prema Bogu i postali su Sotone. Ako ljudi žele odbaciti te iskvarene naravi i prihvatiti Božje spasenje, moraju podnositi te poteškoće. To je potpuno ispravno i primjereno; to je put kojim ljudi moraju proći i to je patnja koju moraju podnijeti. Nije Bog taj koji im daje tu patnju. To je kao kad dobiješ želučane tegobe nakon što popiješ hladnu vodu. Tko je kriv? Hladna voda? (Ne.) Tko ti je nanio tu patnju? (Mi sami.) Ti si je sam sebi donio. Taj rezultat i taj proces koji ljudi trpe posljedica su njihovih vlastitih postupaka; u tome se ne može govoriti ni o kakvom poniženju. Neki ljudi to ne shvaćaju na taj način; oni ne prihvaćaju istinu. Što oni misle? „Kuća Božja mi je dopustila da budem vođa; predložila me za tu poziciju i ja sam sretno obavljao svoj posao kao vođa. Nikad nisam mislio da će me kuća Božja smijeniti jer nisam dobro radio svoj posao i činio sam greške. Što sam postao? Imam li još uvijek karakter i dostojanstvo? Imam li još uvijek ikakvu ljudsku slobodu? Imam li još uvijek samostalnost?” Oni misle da se ljudi ne bi trebali pokoravati Božjim orkestracijama i aranžmanima bez ikakvog izbora u tome, i da ako se ljudi u potpunosti pokoravaju, onda su budale i ljudi bez dostojanstva, te da žive odveć jadno i frustrirano. Stoga, takva vrsta osobe misli da kad ljudi prihvaćaju sud, grdnju i orezivanje, moraju trpjeti poniženje, kao što kaže izreka: „Kad čovjek stoji pod niskom strehom, nema izbora nego pognuti glavu”. Gledajte, evo još jedne sotonske filozofije. Ta poznata izreka ih tjera da pognu glavu. Što oni misle? Pokoravaju li se dragovoljno ili podnose poniženje i nose težak teret? (Ovo drugo.) Oni misle da podnose poniženje i nose težak teret. Ne pokoravaju se dragovoljno. Njihova pokornost nije dragovoljna i nije čista. Radije, nemaju izbora nego se pokoriti. Stoga taj nedostatak izbora vide kao vrstu poniženja. Budući da takva vrsta osobe može tako razmišljati, odnose li se oni prema primjeni pokoravanja Božjim riječima kao prema primjeni istine? Ne. Oni se ne odnose prema pokoravanju kao prema istini. Umjesto toga, oni se prema podnošenju poniženja i nošenju teškog tereta odnose kao prema istini. Nije li priroda tih stvari drugačija? (Jest.) Premda se i ljudi koji se dragovoljno pokoravaju i oni koji podnose poniženje i nose težak teret zapravo pokoravaju, te premda ni jedni ni drugi ne stvaraju probleme niti se opiru, i izvana se i jedni i drugi čine poslušnima, dobro odgojenima i dobrima, te dvije vrste pokornosti se po svojoj prirodi ipak razlikuju. Ljudi koji se iskreno pokoravaju shvaćaju pokoravanje kao svoju odgovornost, dužnost i obvezu; shvaćaju ga kao svoju svetu dužnost i kao istinu. Čak i ako se oni koji se ne pokoravaju iskreno ne opiru izvana, u svom srcu misle da podnose poniženje i nose težak teret, a u njihovim očima, podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta je najviša istina. Oni shvaćaju podnošenje poniženja kao primjenu istine, a kako shvaćaju pokoravanje? Shvaćaju ga kao podnošenje poniženja, a ne kao primjenu istine. Nije li to naopako? Kako se to zove? (Izvrnuto.) Potpuno je izvrnuto. Oni se odnose prema istini kao prema filozofiji za ophođenje sa svijetom; oni se prema doktrini i ljudskoj filozofiji za ovozemaljsko ophođenje odnose kao prema istini. Nije li to mijenjanje crnog za bijelo? (Jest.) To je mijenjanje crnog za bijelo. Kako bi se onda taj problem trebao riješiti? Ljudi moraju razumjeti da ta patnja koju trpe nije poniženje, niti ih netko pokušava poniziti. Dakle, što uzrokuje patnju koju ljudi trpe? (Iskvarene naravi ljudi.) Točno. Da ti nemaš iskvarene naravi i da razumiješ istinu, da se možeš pokoriti Bogu, da se možeš potpuno pokoriti Božjoj suverenosti i Njegovim aranžmanima, i da se možeš bojati Boga i kloniti se zla, onda ne bi trebao trpjeti tu patnju. Stoga, to poniženje ne postoji. Razumiješ, zar ne?

Između patnje i poniženja, koje je pozitivno? Postoji li razlika između to dvoje? (Da, postoji.) Patnja je pozitivna. Ako dragovoljno prihvaćaš sud, grdnju, orezivanje i dragovoljno trpiš tu patnju, onda će tvoje tumačenje te patnje biti: „Trebao bih trpjeti ovu patnju. Bez obzira na to što Bog čini, čak i ako to ne razumijem te iako mi je teško u srcu, iako sam negativan i slab, sve što On čini je ispravno. Imam iskvarenu narav i ne bih se trebao prepirati s Bogom. Koliko god da mi je teško u srcu, to je uzrokovano mojim vlastitim greškama. Bog nije u krivu; sve što Bog čini je ispravno. Zaslužujem trpjeti patnju. Tko me je natjerao da imam iskvarenu narav? Tko me je natjerao da se opirem Bogu? Tko me je natjerao da činim zlo? Te stvari mi nije dao Bog; one su potaknute mojom vlastitom prirodom. Trebao bih trpjeti tu patnju.” Je li onda pozitivna stvar da ljudi trpe tu patnju? (Jest.) Ako ljudi to shvate na pozitivan način i shvate to od Boga, onda je ta patnja pozitivna. Međutim, pretpostavimo da kažu: „Mogu se pokoriti, ali iako se pokorim, moram i dalje jasno objasniti svoje razloge, i moram jasno podijeliti što mislim u sebi i što činim. Ne mogu se jednostavno pokoriti na tako kukavički i smušen način. Inače ću umrijeti od držanja stvari zatomljenih u sebi.” Oni uvijek žele objašnjavati stvari jasno i otvoreno, objasniti sve potankosti, govoriti o svojim razlozima, govoriti o tome što misle, govoriti o tome kako plaćaju cijenu i govoriti o tome kako su u pravu. Nisu voljni biti osoba koja se pokorava Bogu – suzdržati se od opravdavanja, branjenja sebe ili govorenja o vlastitim razlozima. Nisu voljni tako postupati. U tom slučaju, kako oni shvaćaju pokornost? Shvaćaju je kao podnošenje poniženja. Što misle u sebi? „Moram podnijeti svo to poniženje kako bih natjerao Boga da me odobri i kaže da sam se pokorio.” Postoji li to poniženje zapravo? Ako uopće ne postoji, zašto i dalje objašnjavaju stvari jasno i otvoreno kako bi se riješili tog „poniženja”? To nije istinska pokornost. Čak i ako je namjera s kojom činiš stvari ispravna, Bog želi orkestrirati stvari na taj način. Ne trebaš se braniti; ne trebaš se prepirati. Je li Job činio stvari bolje od tebe ili ne? (Činio ih je bolje.) Kad je Job bio na kušnji, da se prepirao i branio, bi li ga Bog slušao? Ne, ne bi ga slušao. To je činjenica. Je li Job znao da Bog ne sluša ljudske obrane? Job nije znao, ali Job se nije branio. To je bio rast koji je imao; on se uistinu pokorio. Kakvu je lošu stvar Job učinio da bi se Bog tako odnosio prema njemu? Nije učinio ništa loše. Bog je rekao da se Job Njega bojao i klonio se zla, te da je bio savršena osoba. Govoreći u kontekstu „poniženja”, Bog nije trebao dopustiti da Job trpi ta poniženja i nije ga trebao predati Sotoni i dopustiti da ga Sotona iskušava i oduzme mu svu imovinu. Gledajući s logikom ljudi koji se ne pokoravaju, Job je trpio patnju i trpio je veliko poniženje, a kad je primio te kušnje, podnosio je poniženje i nosio težak teret kako bi naknadno dobio još veće blagoslove od Boga. Je li to uistinu bilo tako? (Ne.) Je li Job tako mislio i postupao? (Ne.) Kako je on postupao? Kako je pristupio tim kušnjama? Nije trebao podnositi, niti je mislio da trpi poniženje. Što je on mislio? (Bog je dao i On je uzeo.) Točno. Ljudi dolaze od Boga. Bog ti je dao život i dah. Ti si u potpunosti od Boga, pa nisu li sve stvari koje dobivaš stvari koje ti je Bog dao? Čime se imaš hvaliti? Sve je dao Bog, pa ako Bog to želi uzeti, o čemu se tu imaš prepirati? Kad ti On nešto daje, ti si sretan, a kad ti nešto ne daje, ti si nesretan, žališ se na Boga, tražiš to od Boga i boriš se s Bogom. Hoće li ti Bog nešto dati, ovisi o Bogu; ljudi se nemaju o čemu prepirati. Je li Job tako postupao? (Jest.) Job je tako postupao. Je li u njegovom srcu bilo osjećaja nepravde? (Ne.) Ne, nije bilo. Naizgled, Job je imao dovoljno razloga da viče o nepravdi, da se opravdava, brani, suprotstavlja Bogu i da sve objasni Bogu jasno i otvoreno. On je bio taj koji je bio najdostojniji da to učini, ali je li to učinio? Nije. Nije rekao ni riječi, samo je učinio nekoliko stvari: razderao je haljinu na sebi, obrijao glavu i pao ničice na zemlju te se poklonio. Kako su ga ljudi vidjeli zbog ovog niza postupaka? Kao osobu koja se boji Boga i kloni se zla, i kao savršenu osobu. Što je definicija savršene osobe? Netko tko ne donosi nikakav sud o onome što Bog čini, tko umjesto toga to hvali i pokorava se tome, i bez obzira na to koliko veliku patnju trpi, ne kaže: „Pretrpio sam nepravdu. Ovo je poniženje.” Bez obzira na to koliko veliku patnju trpi, nikada ne pokazuje ni jednu takvu riječ, niti izgovara i jednu takvu riječ. Kako se to zove? Nevjernici to zovu „samozaborav”. Gdje je tu logika? Je li to to? (Ne.) „Samozaborav” je mentalna bolest i besmislica. Bez obzira na to s kako velikom stvari ili s koliko bolnom stvari se Job suočio, nikada se nije prepirao s Bogom niti se borio protiv Njega; on se samo pokorio. Koji je bio njegov prvotni razlog za pokoravanje? Strah od Boga. Njegova sposobnost da se pokori proizašla je iz njegova razumijevanja Boga. Vjerovao je da sve dolazi od Boga i da je sve što Bog čini ispravno.

Neki vođe timova i nadglednici koji budu smijenjeni plaču bez prestanka, divljaju i postaju emotivni. Misle da su pretrpjeli nepravdu, žale se da Bog nije pravedan i misle da su im braća i sestre nanijeli zlo time što su ih razotkrili i prijavili, govoreći: „Vi ljudi nemate savjesti. Bio sam tako dobar prema vama, a vi mi ovako vraćate! Bog nije pravedan. Pretrpio sam tako veliku nepravdu, a Bog me nije zaštitio; samo su me grubo smijenili. Svi me vi prezirete, a i Bog me prezire!” Misle da se prema njima postupalo vrlo nepravedno i počnu divljati. Recite Mi, može li se takva osoba pokoriti? Koliko ja vidim, nije lako. Pa nije li onda za njih gotovo? Zašto ti divljaš? Ako možeš prihvatiti, prihvati. Ako ne možeš prihvatiti istinu i ne možeš se pokoriti istini, onda se gubi iz kuće Božje! Ne vjeruj u Boga – nitko te ne tjera. Kakvoj si nepravdi bio podvrgnut? Zašto divljaš? Ovo je kuća Božja. Ako imaš petlje, idi divljaj u društvu, idi traži Sotonu i kraljeve đavola da pred njima divljaš. Nemoj divljati u kući Božjoj. Što je tako velika stvar ako si smijenjen s mjesta vođe tima? Možeš i dalje živjeti ako nisi vođa tima, zar ne? Nećeš vjerovati u Boga ako nisi vođa tima? Job je pretrpio tako veliku patnju, ali što je rekao? Nije izustio ni jednu riječ pritužbe, čak je i hvalio Boga, govoreći: „Blagoslovljeno ime Jahvino!” (Job 1,21). Je li hvalio ime Jahvino zato što je primio obilje nagrada i koristi? Ne. On je to jednostavno tako shvaćao i tako je praktično postupao. Nema li to veze i s karakterom osobe? (Ima.) Neki ljudi imaju loš karakter i kad im se nanese i najmanja nepravda, misle da se prema njima postupalo krajnje nepravedno i da bi se svi pod suncem trebali osjećati krivima zbog toga i moliti ih za oprost. Ti ljudi su tako problematični! Kako biste objasnili riječ „poniženje”? Trpjeti poniženje je uobičajena pojava za nevjernike, ali u kući Božjoj to se kaže na drugačiji način: trpjeti patnju i poniženje kako bi se zadobila istina je patnja koju bi ljudi trebali podnijeti. Bez obzira na to jesu li orezani ili smijenjeni, ljudi koji razumiju istinu ne smatraju to poniženjem. Oni misle da zaslužuju trpjeti patnju i da se ljudi tome ne mogu pokoriti jer imaju iskvarene naravi, ali da to nije poniženje. Tko uistinu trpi poniženje? Bog je taj koji trpi poniženje. Bog spašava čovječanstvo, ali ljudi ne razumiju. Gledajte, nakon što je Bog izveo Izraelce iz Egipta, oni su se klanjali idolima. Kad nisu imali što jesti, žalili su se na Boga, a Bog im je morao slati manu i drugu hranu. Nakon nekoliko dobrih dana, nisu obraćali pažnju na Boga, ali kad su naišli na poteškoće, ponovno su Ga tražili. Ne biste li vi rekli da je On pretrpio veliko poniženje? Ne trpi li utjelovljeni Bog veliko poniženje kad Ga vjekovima odbacuju? Ljudi nisu ništa i nisu sposobni ni za što. Uživaju toliku milost koju im je Bog dao i uživaju tolike istine kojima ih je Bog opskrbio, ali osjećaju da je posebno nepravedno kad pretrpe malo zaslužene patnje. Kakvu nepravdu ljudi trpe? Ima nekih ljudi koji obično imaju priličnu čvrstinu, ali kad pretrpe malo patnje – kad ih braća i sestre orezuju, ili im netko kaže nešto neugodno, ili ih nitko ne podržava i ne laska im – osjećaju se ojađeno, osjećaju da su pretrpjeli veliku patnju i da im je nanesena nepravda, te se žale: „Svi me vi prezirete i nitko ne obraća pažnju na mene. Suđeno mi je da budem maltretiran!” Zašto ti divljaš? Kakva je korist od izgovaranja tih riječi? Je li ijedna od tih riječi u skladu s istinom? (Nije.) Što to onda znači – je li to poniženje? Nisi sposoban jasno vidjeti patnju koju zaslužuješ trpjeti i ne prihvaćaš je. Slušao si tolike propovijedi, ali ne razumiješ kako bi ljudi trebali primjenjivati istinu i kako bi se trebali pokoriti. Ne znaš ništa od toga, a i dalje misliš da si pretrpio nekakvo veliko poniženje. Nisi li nerazuman? Postoji li to poniženje za ljude koji prihvaćaju Božje spasenje? (Ne.) Čak i ako se ponekad braća i sestre definitivno nepravedno odnose prema tebi, kako bi to trebao iskusiti? Na primjer, negdje leži pedeset dolara, i nakon što ti prođeš, novca više nema, i svi sumnjaju da si ga ti uzeo. Što bi ti učinio? Osjećao bi se ojađeno i frustrirano u sebi: „Iako sam siromašan, još uvijek imam svoj ponos. Još uvijek mi je stalo do mog dostojanstva. Nikad nisam uzeo ništa što je pripadalo nekom drugom. Moje su ruke savršeno čiste. Vi me uvijek prezirete i ja sam prva osoba na koju sumnjate kad se ovo dogodi. Bog nije razjasnio stvari u moju korist. Izgleda da se ni Njemu ne sviđam!” Počneš divljati. Računa li se to kao poniženje? (Ne.) Dakle, što bi trebao učiniti u toj situaciji? Ako si ga uzeo, priznaj i obećaj da više nikad nećeš uzimati. Ako ga nisi uzeo, reci: „Nisam ga uzeo. Bog promatra najdublja srca ljudi. Tko god je uzeo taj novac, sam zna, a i Bog zna. Neću reći ni riječi više.” Ne trebaš govoriti: „Vi me prezirete. Svi me želite maltretirati.” Kakva je korist od izgovaranja tih riječi? Je li dobro govoriti mnogo takvih stvari? (Nije.) Zašto ne? Ako govoriš mnogo takvih stvari, to dokazuje jednu činjenicu: Bog nije u tvom srcu; ne vjeruješ u Boga i nemaš istinsku vjeru u Boga. Kad ti kažeš istinu o stvari, Bog zna. On promatra najdublja srca ljudi i ispituje sve što ljudi govore i čine. Kako drugi to žele vidjeti, ovisi o njima. Ti vjeruješ da Bog sve to zna i nema potrebe mnogo govoriti. Trebaš li se osjećati ojađeno? Ne, ne trebaš. Nije to ništa strašno! Osjećaš da si pretrpio nepravdu kad te kleveću i osuđuju zbog vjerovanja u Boga, ali možeš li o tome jasno govoriti? Time što se tvrdoglavo braniš pred njima, odgađaš rješavanje pravog problema. To je besmisleno, zar ne? Kakva je korist od prepiranja s njima? To nije primjenjivanje istine.

Ljudi trpe mnogo patnje tijekom procesa doživljavanja Božjeg spasenja. Je li patnja koju ljudi trpe poniženje? (Ne.) Zasigurno nije. Zašto to kažem? (Zato što ljudi imaju iskvarene naravi, ljudi bi trebali trpjeti tu patnju.) Ljudi imaju iskvarene naravi – to je dio toga. Osim toga, koji god aspekt istine ne razumiješ i koji god dio je u tebi još uvijek negativan, ti to možeš iznijeti i razgovarati u zajedništvu o tome. Ne trebaš to držati zatomljeno u sebi. Koji je cilj razgovora u zajedništvu? (Rješavanje problema.) Tragati za istinom, doći do razumijevanja istine i riješiti probleme koji su u tebi. Ne trebaš ih držati zatomljene u sebi. Ne trebaš trpjeti poniženje. Ne trebaš podnositi, govoreći: „Ne razumijem, a ipak me se tjera da se pokorim. Moram razumjeti prije nego što se pokorim.” Ako ne razumiješ, možeš razgovarati u zajedništvu. Traganje za istinom je ispravan put. To nije pogrešno. Kad se o nekim stvarima razgovara u zajedništvu i one se jasno objasne, ljudi će znati što činiti. Trebao bi gajiti stav traganja za istinom i rješavati probleme tragajući za istinom. Ako ne razumiješ istinu i samo vježbaš pokornost, na kraju ipak nećeš moći riješiti svoje probleme. Stoga, čak i ako se od tebe traži da se pokoriš, ne traži se da se pokoriš na način koji je smušen ili bez načela. Međutim, postoji jedno najosnovnije načelo sadržano u pokornosti, a to je da, kad ne razumiješ, prvo se trebaš pokoriti, imati pokorno srce i pokoran stav. To je razumnost koju bi ljudi trebali imati. Nakon što to postigneš, onda polako traži. Na taj način možeš izbjeći da uvrijediš Božju narav i možeš biti zaštićen i stići do kraja puta. Jesu li sve riječi koje Bog koristi da bi razotkrio i osudio ljude, pa čak i sudio ljudima i prokleo ih, namijenjene da ponize ljude? (Ne.) Trebaju li ljudi iznimnu strpljivost da bi sve to podnijeli? (Ne.) Ne, ne trebaju. Naprotiv, ljudi trebaju iznimnu vjeru da bi sve to prihvatili. Samo prihvaćanjem toga možeš uistinu razumjeti što je točno Sotonina iskvarena narav, što je točno iskvarena bit ljudi, gdje je točno izvor ljudskog neprijateljstva prema Bogu i zašto ljudi nisu u skladu s Bogom. Moraš tragati za istinom u Božjim riječima prije nego što budeš u stanju riješiti te probleme. Ako ne prihvaćaš istinu, i bez obzira na to koliko jasno Božje riječi nešto navode, ti to ne prihvaćaš, onda nikada nećeš riješiti te probleme. Čak i ako razumiješ da nas „Božje riječi ne ponižavaju; one nas samo razotkrivaju i za naše su dobro”, ti to priznaješ samo na razini doktrine; nikada nećeš doći do razumijevanja istinskog značenja svega što Bog kaže, ili koji je učinak koji se time želi postići. Također nikada nećeš razumjeti što je točno istina o kojoj Bog govori. Nakon ovakvog razgovora u zajedništvu, nije li moguće da će to, do određene mjere, navesti ljude da imaju proaktivan i pozitivan stav prema prihvaćanju orezivanja, prihvaćanju smjene i prihvaćanju djela, aranžmana i suverenosti koje Bog provodi, a koji nisu u skladu s ljudskim predodžbama? (Jest.) U najmanju ruku, ljudi će misliti da je sve što Bog čini ispravno, da to ne bi trebali shvaćati na negativan način i da je stav koji bi prvo trebali imati taj da aktivno prihvate, pokore se, a zatim surađuju. Sve što Bog čini ljudima ne zahtijeva veliku strpljivost s njihove strane. To znači, ne trebaš sve ovo podnositi. Što trebaš činiti? Trebaš prihvatiti, tražiti i pokoriti se. Izraz „podnošenje poniženja” koji koriste nevjernici jasno je pogrdan. Ništa što Bog čini ne zahtijeva od tebe da podnosiš poniženje. Možeš primjenjivati strpljivost, ljubav, poniznost, kao i pokornost, prihvaćanje, iskrenost, otvorenost i traženje; te su stvari relativno pozitivne. Dakle, koja je logika iza onoga što nevjernici govore? To su sotonska filozofija i sotonske laži. Ukratko, podnošenje poniženja nije načelo kojeg bi se oni koji vjeruju u Boga trebali pridržavati. To nije istina; to je sotonska stvar. Podnošenje poniženja nije ono što Bog zahtijeva od ljudi, jer ovdje ne postoji „poniženje”. Sva Božja djela prema ljudima su djela ljubavi, spasenja, skrbi i zaštite. Stvari koje Bog kaže i djelo koje On čini u ljudima, sve je pozitivno i sve je istina. Ni najmanji dio toga nije isti kao kod Sotone i nema nijedne od Sotoninih metoda i sredstava. Samo prihvaćanjem Božjih riječi ljudi mogu biti pročišćeni i spašeni.

Na koje se načine čin „podnošenja poniženja” o kojem Sotona govori očituje u ljudima? Očituje se u ljudima u obliku štete, zlostavljanja, pustošenja i gaženja. Ukratko, donosi ti nesreću. Bez obzira na to jesi li pretrpio teškoće ili poniženje, ukratko, ono što ljudi na kraju dobiju od stvari kojima ih Sotona podvrgava zasigurno nije istina. Što ljudi dobivaju? Bol. Ono što Sotona čini u ljudima su bezbrojni oblici poniženja i ismijavanja, kao i zlostavljanja i iskvarenosti. Dakle, što time postiže u ljudima i kako se zbog toga ljudi osjećaju? Navodi ljude da trpe nepravde i prilagođavaju se kako bi se sačuvali, pa ih čak čini i izopačenima iznutra. Ljudi nauče koristiti svakakve taktike i metode da bi se nosili sa svime time i pristupili svemu tome, te nauče laskati ljudima, pretvarati se i govoriti neistine. Kada ljudi otkrivaju i očituju sve te stvari, je li im srce voljno, sretno i u miru, ili gnjevno i u boli? (Gnjevno i u boli.) Povećava li se ili smanjuje gnjev u srcu ljudi što više podnose poniženje na ovom svijetu? (Povećava.) Gledaju li onda ljudi na čovječanstvo sve više neprijateljski ili na sve ljubazniji način? (Neprijateljski.) Ljudi gledaju na čovječanstvo sve više neprijateljski i mrze svakoga koga vide. Kada su ljudi mladi i tek su ušli u društvo, sve vide kao divno i s osobitom lakoćom vjeruju ljudima. Kada dođu u tridesete, više ne vjeruju toliko drugima. Kada dođu u četrdesete, nemaju povjerenja u većinu ljudi, a kada dođu u pedesete, srce im je puno mržnje i skloni su preokrenuti se i nanositi zlo drugima. Prije nego što postanu ispunjeni mržnjom, što ljudi podnose? Sve je to poniženje i bol. Kada nemaš sposobnost i moć koju drugi imaju, kada drugi kažu da si nešto, moraš brzo kimnuti glavom u znak priznanja, a kada te psuju, moraš slušati. Ne možeš ništa učiniti, ali što misliš u sebi? „Jednog dana kada budem imao moć, ubit ću te vlastitim rukama i zatrti ti tri pokoljenja!” Mržnja u tvom srcu postaje sve jača i jača. To je posljedica koju podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta donosi iskvarenom čovječanstvu. Ljudi misle da je podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta, koje društvo hvali i promiče, pozitivna stvar i da je to neka vrsta mentaliteta i načina razmišljanja koji ljudima omogućuje da naporno rade i teže tome da postanu jači. Pa zašto to na kraju u ljudima izaziva gnjev i mržnju? (Jer to nije istina.) Tako je. To proizvodi ovu nepovoljnu posljedicu jer to nije istina. Što dovodi do generacijske ogorčenosti i osvetničkih ubojstava u društvu i u bandama? (Nakon što ljudi pretrpe poniženje, mržnja u njihovom srcu raste i oni ubijaju iz osvete.) Tako je, tako nastaje ubijanje iz osvete. Naraštaj za naraštajem, ljudi se brutalno međusobno ubijaju sve dok čovječanstvo ne bude uništeno nesrećom. To je posljedica. Čovječanstvo je živjelo u skladu sa Sotoninim filozofijama i logikom i postupno se razvijalo do današnjeg vremena pod Sotoninom vlašću. Odnos među ljudima je sve izopačeniji, sve udaljeniji, sve više mu nedostaje povjerenja i sve je hladniji. Koju je točku sada dosegao? Dosegao je točku u kojoj su srca dvoje ljudi koji nemaju nikakve veze jedno s drugim ispunjena uzajamnom mržnjom i uzajamnim neprijateljstvom. U prošlosti su susjedi bili u čestom kontaktu i često su međusobno komunicirali, ali sada bi osoba mogla biti mrtva pet ili šest dana, a da njezin susjed to ne bi znao; nitko je ne bi provjerio. Kako je došlo do ovoga? Došlo je do ovoga zbog te uzajamne mržnje. Ne želiš da drugi budu neprijateljski raspoloženi prema tebi, a istovremeno si ti neprijateljski raspoložen prema drugima – to je začarani krug. To je nepovoljna posljedica i nesreća koju su Sotonini zakoni donijeli čovječanstvu. Gledišta i dojmovi o drugima koje ljudi imaju u svom srcu sve su nepovoljniji, pa oni postaju sve bolji i bolji u podnošenju poniženja i nošenju teškog tereta, a gnjev i mržnja u njihovom srcu rastu, sve dok na kraju ne kažu: „Bilo bi bolje da su svi mrtvi i da nitko ne živi!” Nije li svako srce puno ovakve mržnje? Oni žele da ovaj svijet bude uništen što je prije moguće: „Ljudi su svi zli do srži. Zaslužuju da budu uništeni!” Kažeš da su drugi ljudi zli do srži, ali što je s tobom? Može li biti da si se ti uistinu promijenio? Da si postigao spasenje? Istovremeno dok mrziš druge što su zli do srži, trebao bi biti bolji od njih. Ako si jednako zao kao i ljudi svijeta, onda nemaš razuma. Kada osoba s razumom vidi da je čovječanstvo zlo do srži, trebala bi težiti istini i proživjeti obličje čovjeka kako bi udovoljila Bogu – to je ono što je prikladno. Na taj način, kada Bog uništi ovaj opaki ljudski rod, oni će biti pošteđeni.

Mrzite li ovaj opaki ljudski rod? (Da.) Većina ljudi koji vjeruju u Boga imaju nešto čovječnosti i razuma; srca su im ljubaznija, čeznu za svjetlom i čeznu da Bog i istina imaju vlast. Ne vole opake stvari i ne vole nepravedne stvari. Trebali bi biti ispunjeni nadom, ljubavlju i tolerancijom prema čovječanstvu, pa kako onda mogu mrziti čovječanstvo? Neki kažu: „Kad se sjetim vremena u školi, učitelj me maltretirao, ali nisam se usudio ništa reći; morao sam to trpjeti. Zato sam odlučio marljivo učiti i upisati se na sveučilište u budućnosti. Pokazat ću vam svima za što sam sposoban, a onda ću ja biti taj koji će vas maltretirati!” Neki kažu: „Kad se sjetim vremena dok sam radio, moćni ljudi u tvrtki uvijek su me maltretirali, i mislio sam: ‚Samo čekajte dan kad ću vas nadmašiti svojim postignućima. Tada ću vam zagorčati život!’” Ima i drugih koji kažu: „Kad se sjetim vremena dok sam poslovao, voditelj dobavljača uvijek me varao, i mislio sam: ‚Kad dođe dan da se obogatim, uništit ću te!’” Ničiji život nije lak, i svatko ima trenutke kad ga maltretiraju – postoje ljudi koje u sebi mrze i s kojima žele izravnati račune. Svijet je došao do ovoga; pun je mržnje i pun neprijateljstva. Neprijateljstvo ljudi jednih prema drugima je previše ekstremno i ne mogu se skladno slagati niti su u prijateljskim odnosima. Ovaj će svijet uskoro biti gotov; došao je do kraja puta. Svatko u sebi nosi potresne priče iz vremena kad ga je netko negdje maltretirao, ili kad su ga drugi u nekoj tvrtki, organizaciji ili skupini ljudi maltretirali, prezirali, varali ili mu nanosili zlo. Te se stvari događaju posvuda. Što to dokazuje? Dokazuje da čovječanstvo među sobom više nema ljudi poput Noe. Nije li tako? (Da.) Svačije je srce puno opačine i puno neprijateljstva prema istini, prema pozitivnim stvarima i prema pravdi. Ljudima već sada nema spasa. Ne postoji osoba, učenje ni teorija koja može spasiti čovječanstvo – to je činjenica. Neki se ljudi još uvijek nadaju: „Kada će biti svjetski rat? Nakon rata, svi koji zaslužuju umrijeti bit će mrtvi, a ljudi koji ostanu mogu imati novi početak. Počet će nova era i uspostavit će se nova država.” Je li to moguće? Ne, nije. Neki ljudi polažu nadu u svakakve različite religije, ali sada sunce zalazi svakoj religiji i one su na izdisaju. Svaka je religija trula do srži i na zlu je glasu. Što mislim ovim riječima? Ove riječi trebaju natjerati ljude da shvate jednu činjenicu: da Bog nije upotrijebio riječi i istinu da spasi čovječanstvo, mržnja i zlobna narav duboko u ljudima samo bi postajale sve gore i gore, i sve neobuzdanije. Na kraju, jedina mogućnost za čovječanstvo bila bi da završi u samouništenju od toga što se ljudi međusobno brutalno ubijaju. U današnje vrijeme mnogi ljudi žele izbjeći ovaj opaki ljudski rod i otići živjeti sami duboko u planine i šume, ili na mjesto bez traga ljudskog života. Kakav je ishod toga? Čovječanstvo se više neće množiti i neće biti sljedećeg naraštaja. Čovječanstvo će izumrijeti nakon sadašnjeg naraštaja – neće biti potomaka. Otpor čovječanstva prema Bogu je previše žestok, što je rano potaknulo Njegov gnjev. Uskoro će biti gotovi. Zašto ima toliko ljudi koji ne stupaju u brak? Zato što se boje da će biti prevareni, više ne vjeruju da postoje dobri ljudi i ispunjeni su neprijateljstvom prema braku. Koga treba kriviti za ovo? Okrivite ljude što su preduboko iskvareni, okrivite Sotonu i đavle, i okrivite ljude što svojevoljno prihvaćaju iskvarenost. Ti mrziš druge, ali jesi li ti doista bolji od njih? Nemaš istinu, i nema koristi od toga što mrziš druge. Ako ljudi nemaju istinu i ne razumiju istinu, na kraju će doći u slijepu ulicu te upasti u nesreću i biti uništeni. To je kraj koji će ih zadesiti. Ako Bog ne spasi čovječanstvo, nitko u iskvarenom čovječanstvu neće moći razumjeti istinu.

Što je točno „poniženje”? Trebaju li vjernici podnositi poniženje? Postoji li to „poniženje”? (Ne, ne postoji.) Ne postoji, pa nije li onda ovo pitanje riješeno? Sljedeći put kad čuješ nekoga da kaže: „Prvo što kao vjernik morate naučiti jest trpjeti. Što god da se dogodi, morate to podnijeti i potisnuti u sebi.”, trebaš li mu nešto reći kad čuješ te riječi? (Da.) Što bi trebao reći? Kažeš: „Što ti to podnosiš? Ako uistinu podnosiš poniženje, onda si za sažaljenje, i to pokazuje da ne razumiješ istinu. Kad bi razumio istinu, to poniženje ne bi postojalo, i ti bi voljno i radosno prihvatio sve okolnosti koje Bog orkestrira za tebe. To je patnja koju ljudi trebaju trpjeti, a ne neko poniženje. To te Bog uzdiže. Činjenica da možemo trpjeti ovu patnju dokazuje da nam Bog još uvijek daje priliku i omogućuje nam da budemo spašeni. Kad ne bismo imali ni priliku trpjeti patnju ili kad je ne bismo bili dostojni, onda ne bismo imali ni priliku biti spašeni. To nije poniženje; to ti mora biti jasno, i pogledaj je li to što govoriš doista ispravno. To poniženje ne postoji – mi smo iskvareni ljudi i zaslužujemo trpjeti ovu patnju. Kad si bolestan, uzimanje lijekova i operacija uključuju trpljenje malo patnje. Računa li se patnja koju trpiš da bi ozdravio kao poniženje? To nije poniženje; to se čini da bi ozdravio. Vjerujemo u Boga i doživljavamo sud i grdnju kako bismo odbacili svoju iskvarenu narav, proživjeli obličje čovjeka, živjeli u skladu s Božjim zahtjevima, pokorili se Bogu, štovali Ga, te živjeli bolje i s više dostojanstva. Zaslužujemo trpjeti ovu patnju zbog svoje iskvarene naravi. Trpljenje ove patnje je radi zadobivanja istine i života. Ne možemo to tumačiti kao poniženje. Trebali bismo to prihvatiti kao svoju odgovornost i obvezu koju trebamo ispuniti, i kao put kojim trebamo ići. To je Božje uzdizanje, i moramo slaviti Boga što nas uzdiže, i slaviti Ga zbog prilike koju nam daje. Na temelju svega što smo učinili i kako smo postupali, nismo dostojni trpjeti ovu patnju, i trebali bismo biti uništeni kao i ljudi svijeta. Ako se prema patnji koju bismo trebali trpjeti i svoj ovoj milosti koju nam je Bog darovao odnosimo kao prema poniženju, onda nam uistinu nedostaje savjesti i ranjavamo Božje srce! Nismo dostojni Božjeg spasenja.” Nije li tako? (Da.) Ovaj djelić doktrine vrlo je jednostavan. Zar ne bi trebao biti sam po sebi razumljiv? Time što su ljudi prosvijetljeni na ovaj način i razumiju te stvari, srce će im biti mirnije i neće postupati nerazumno kad im se stvari dogode. Neki ljudi u svom srcu jasno znaju da je to istina i da je moraju prihvatiti, ali kad govore, i dalje kažu da je to doista nepravedno, govoreći i govoreći sve dok ne izađu riječi osude protiv Boga. Nemoj činiti takve stvari. Kad god ti se nešto dogodi, tragaj za istinom. To je prva ključna stvar; nemoj je nikada zanemariti. Ako priznaješ da je Bog istina, put i život, onda nijednu okolnost koju Bog postavlja ne bi trebao smatrati ljudskim djelom. Umjesto toga, svaku okolnost koju Bog postavlja trebao bi smatrati prilikom za preobrazbu svoje naravi i prilikom za prihvaćanje istine.

Završio sam s besjedom o značenju „poniženja”. Sada ću govoriti o sljedećem dijelu, a to je što znači „nositi težak teret”. Maloprije smo govorili o tome kako je teški teret koji ljudi nose žudnja i neobuzdana ambicija duboko u njihovom srcu, cilj koji se nadaju postići. Kada je riječ o vjernicima u Boga koje Bog spašava i koji prihvaćaju Božje vodstvo, trebaju li oni podnositi poniženje i nositi težak teret? Maloprije sam rekao da izraz „podnošenje poniženja” ne drži vodu u Božjoj kući. Ne moraš podnositi poniženje; ne moraš osjećati da ponosiš toliku patnju; tvoje srce ne treba osjećati da se s njim nepravedno postupa; i ne moraš podnositi sve to poniženje kako bi udovoljio Bogu, kao da si ti tako plemenit. Ne moraš činiti te stvari. Dakle, što znači nositi težak teret? Kad bi netko rekao da Bog tjera ljude da trpe sve te teškoće kako bi mogli preuzeti veće odgovornosti i zadatke, te primiti veće blagoslove i bolje odredište, bi li ta izjava bila ispravna i razumna? (Ne, nije ispravna.) Nije ispravna. Kako bismo je onda trebali okarakterizirati? Bog omogućuje ljudima da budu spašeni i da postignu to da se boje Boga i klone se zla, te čini da žive bolje. Čini li Bog to točno radi ljudi ili radi Sebe? (Radi ljudi.) Naravno da je to radi ljudi. Ljudi su najveći korisnici. Zato kažem da to nema nikakve veze s time što Bog od toga dobiva, a kamoli s veličinom blagoslova koje ljudi mogu primiti trpeći ovu patnju. Ne moraš trpjeti, i ne moraš imati takve „velike ambicije”, niti se moraš odricati stvari na ovaj način. Zapravo, ti se nisi ničega odrekao, niti si išta odbacio. Naprotiv, ljudi su na kraju dobili najviše. Kao prvo, ljudi su razumjeli sva različita načela za vladanje. Osim toga, ljudi su u stanju pridržavati se cijelog ovog poretka i svih ovih zakona koje je Bog uspostavio, te živjeti na uredan način. Kako se taj način života može usporediti s načinom na koji ljudi sada žive? (Bolji je.) Bolji je od načina na koji ljudi sada žive. Onda, od ta dva načina života, koji je blaženiji, koji više nalikuje životu istinskog stvorenog bića, i štoviše, koji je život kakav bi čovječanstvo trebalo imati? (Onaj prvi.) Naravno da je onaj prvi. Nakon što pretrpiš ovu patnju, razumio si Božje namjere, i istovremeno si razumio mnoge istine, a s razumijevanjem istine kao temeljem, naučio i kako se vladati, i postoji istina koja djeluje kao život unutar tvoje čovječnosti. Daje li ti to vrijednost? Ljudi izvorno nemaju nikakvu istinu. Oni su samo bezvrijedni bijednici koji su niži od mrava i ne zaslužuju živjeti, ali sada si razumio istinu, te govoriš i postupaš u skladu s istinom. Bez obzira na to što te Bog navede da činiš, u stanju si slušati i izvršiti to do tančina, i bez obzira na to kakve aranžmane Bog za tebe napravi, u stanju si im se pokoriti. Dakle, hoćeš li i dalje osuđivati Boga? Hoćeš li se proaktivno buniti protiv Njega? Ako te netko potiče da se pobuniš protiv Boga, hoćeš li to učiniti? (Ne.) Ako netko izmišlja laži o Bogu kako bi te zaveo, hoćeš li povjerovati u to? (Ne.) Ne, nećeš. Dakle, nećeš se buniti protiv Boga, bilo u subjektivnom ili objektivnom smislu. Takvi ljudi žive potpuno pod Božjom vlašću. Dakle, trebaju li takvi ljudi i dalje podnositi bol današnjih ljudi? Postoje li još uvijek mržnja i bol u njihovom srcu? Postoje li tužne i bolne stvari u njihovom srcu? (Ne.) Te boli nema. U svemu što čine, takvi su ljudi usklađeni s načelom i ne postupaju nerazborito. Također, kad se stvari dogode, Bog ima suvereni autoritet, i Sotona ti ne može nauditi; živiš kao istinska osoba. Bi li Bog uništio takve ljude? Bi li se takvi ljudi sami uništili? (Ne.) Ne, ne bi. Oni su potpuno drugačija vrsta ljudi u usporedbi s današnjim iskvarenim ljudima. Srca današnjih ljudi puna su mržnje i boli. Sposobni su počiniti samoubojstvo u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu, boriti se i ubijati ljude u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu, i činiti loše stvari u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu, donoseći nesreću ljudskom svijetu. Nasuprot tome, ljudi koje je Bog spasio i koji su zadobili istinu kao život mogu mirno suživjeti bez borbe ili mržnje. U stanju su pokoriti se Božjim aranžmanima i složno se pokoriti svakoj riječi koju Bog kaže. Svi ti ljudi žive u Božjoj riječi i marljivo rade u istom smjeru. U cilju izvršenja Božje volje – budući da ti razumiješ istinu, on razumije istinu, ona razumije istinu, i oni razumiju istinu – mogu li i dalje imati različite poglede kad su zajedno? (Ne.) Na taj način mogu doći do točke u kojoj svi žive u Božjoj prisutnosti, žive u Njegovoj riječi, žive u skladu s istinom, i gdje su srca ljudi u skladu. Na taj način, može li i dalje biti pokolja i borbe među ljudima? (Ne.) Ne. Trebaju li ljudi i dalje podnositi bol? Nema boli. Takvi ljudi žive blaženim životom bez borbe i pokolja. Kako bi onda ljudi trebali upravljati svim stvarima koje im je Bog povjerio? (Trebali bi mirno suživjeti.) Jedan dio je da bi trebali mirno suživjeti. Drugi dio je da bi trebali upravljati svime u skladu s poretkom i zakonima koje je Bog uspostavio. Što znači da cijeli ovaj poredak i svi ovi zakoni i živa bića pripadaju čovječanstvu, čovječanstvo ih koristi i stvaraju dobrobit za čovječanstvo. Kako je divno takvo čovječanstvo! Tada je životno okruženje čovječanstva dano ljudima na upravljanje. Bog uspostavlja poredak i zakone na ovom svijetu radi ljudi, i tada se Bog neće u to miješati. Ako jednog dana vidiš vuka kako jede zeca, što bi učinio? Moraš pustiti vuka da ga pojede. Ne možeš spriječiti vuka da jede zečeve i natjerati ga da jede travu. Kakvu bi pogrešku napravio? (Protivljenje prirodnom poretku stvari.) Protivio bi se prirodnom poretku stvari. Zečevi jedu travu, a vukovi jedu meso, pa moraš poštovati njihovu urođenu prirodu i pustiti ih da se slobodno razvijaju. Nema potrebe da se na umjetan, dodatan način miješaš u njihove aktivnosti i način života. Ne moraš ti upravljati tim stvarima; Bog je već postavio te stvari onako kako trebaju biti. Ako postoje neka mjesta koja dobivaju puno kiše i klima nije pogodna, onda se životinje moraju seliti. Kažeš: „Moramo popraviti ovo mjesto. Kako to da uvijek toliko pada kiša? Mora da je životinjama tako naporno stalno se seliti!” Nije li to opet glupost? (Da.) Po čemu je to glupost? Nije li Bog uspostavio ovu klimu? (Da.) Bog je uspostavio ovu klimu i pustio ove životinje da žive na ovom području. Nije li Bog uspostavio njihovu migraciju? (Da.) Zašto se onda želiš miješati? Zašto slijepo postupaš iz dobrih namjera? Što je dobro u migraciji? Kada velika skupina životinja ostane na jednom području pola godine, sva trava bude pojedena. Ako ne pada kiša i one ne žele otići, što onda? Morat će stalno padati kiša. Kada je tlo mokro, ne mogu tamo ostati i trava će biti natopljena kišnicom, pa moraju otići. Ova migracija održava njihovo tijelo u formi i daje travi priliku da ponovno naraste. Jednom kada pojedu većinu trave na drugom mjestu, tamo će doći vrijeme za snijeg i one će opet biti, takoreći, istjerane i morat će brzo migrirati. Vraćaju se opet na svoje prvobitno mjesto. Ne pada kiša, trava je narasla i mogu je opet jesti. Na taj način ovaj ekosustav neprestano održava ravnotežu na prirodan način. Neki ljudi kažu: „Gnuove uvijek jedu lavovi – jadne životinje! Ne možemo li učiniti gnuove pametnijima?” Zašto slijepo postupaš iz dobrih namjera? Pokušavaš li pokazati da si dobar? To je nerazborita dobrota. Kad bi gnuovi bili lukavi, lavovi bi gladovali. Bi li mogao podnijeti gledati lavove kako gladuju? Ima i drugih ljudi koji kažu: „Lavovi su zli. Jedu jelene i zebre. To je tako krvavo i okrutno!” Kad bi istrijebio lavove, bilo bi previše zebri i jelena. Kakav bi bio konačni rezultat? Sva bi trava bila pojedena, a pašnjaci bi se pretvorili u pustinju. Bi li to mogao podnijeti? Bi li i dalje postupao iz tih dobrih namjera? Dakle, što bi trebao učiniti? Pusti ih da se slobodno razvijaju. Tako je to sa životinjama. Bog je davno uspostavio cijeli ovaj poredak, i moraš ga prihvatiti htio ti to ili ne; sve se mora odvijati kako je uređeno. Ako se protiviš prirodnom poretku, život se ne može održati. Jednom kada razumiješ sve te zakone, poštovat ćeš zakone i gledati na te stvari u skladu sa zakonima. Tada ćeš vidjeti mudrost Božje suverenosti nad svime. Osim toga, svi su ti zakoni svojstveni životu. Kako je do toga došlo? (Bog je to odredio.) Bog je to odredio. Tako je Bog to uredio. Ljudi istražuju znanost, istražuju biologiju, istražuju svakakva područja studija. Proveli su toliko godina istraživanja, ali razumiju samo jednostavnu doktrinu i zakonitost; nitko ne vidi Božju suverenost ili mudrost u toj doktrini i u tim pojavama. Zašto su se cijeli ovaj ekosustav i prehrambeni lanac pojavili tako zamršeni i čudesni? Ljudi samo pojašnjavaju pojavu ili objavljuju činjenicu ljudima na ovom svijetu, ali nitko ne može sažeti ili jasno vidjeti da je sve to došlo od Boga – nije nastalo samo od sebe. Ako se složimo s tvrdnjom da je nastalo samo od sebe, kako to da nitko nikada nije vidio majmuna da se pretvara u čovjeka u svim ovim godinama? Sve je te zakone uspostavio Bog. Imaju li oni ikakve veze s majmunima koji se pretvaraju u ljude? (Ne.) Tako nešto ne postoji. Bog je uspostavio sve te zakone i cijeli ovaj poredak. Ako ljudi budu imali sreće da opstanu, tada ne samo da će poštovati cijeli ovaj poredak i sve ove zakone, održavati ih i upravljati njima, već će, što je još važnije, postati i najveći korisnici cijelog ovog poretka i svih ovih zakona. Bog je sve to pripremio za čovječanstvo i uspostavio za ljude – sve je gotovo i spremno za uživanje ljudi. Stvorena bića koja su ljudi najblaženija su od svega stvorenog. Ljudi imaju jezik, mišljenje, mogu čuti Božji glas, mogu razumjeti Božje riječi, imaju jezik kojim mogu komunicirati s Bogom i najvještiji su u razumijevanju Božjih riječi. Najblaženiji su po tome što im je Bog dao najveći kapital kojim mogu postići spasenje i doći pred Njega. Na kraju, sve što je Bog učinio, i cijeli ovaj poredak i svi zakoni koje je Bog uspostavio, zahtijevat će od ljudi da time upravljaju i održavaju to. Oni ljudi koji samo istražuju, uništavaju, štete i iskrivljuju cijeli ovaj poredak i sve ove zakone moraju biti zbrisani. Ljudi su pretrpjeli toliko teškoća. Postoji li doista prekrasno odredište u koje ljudi u svom srcu vjeruju, i za kojim teže i čeznu? Zapravo ne postoji. To je samo žudnja i neobuzdana ambicija ljudi, i razlikuje se od onoga što Bog želi dati ljudima. To su dvije odvojene stvari i nemaju nikakve veze jedna s drugom. Dakle, dio „nošenja teškog tereta” iz „podnošenja poniženja i nošenja teškog tereta” ne postoji u ljudima. Što mislim pod tim da ne postoji? Da prekrasno odredište u koje ti vjeruješ, i stvari koje želiš postići u žudnjama i neobuzdanim ambicijama duboko u svom srcu, uopće ne postoje. Bez obzira na to koliko teškoća pretrpio ili koliko poniženja podnio, na kraju se odredište za kojim čezneš, stvari koje želiš postići, osoba koja želiš postati i stupanj do kojeg želiš biti blagoslovljen neće ostvariti. To nisu stvari koje ti Bog želi dati. Koji još problem ovdje postoji? Podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta je kada ljudi skrivaju svoje stvarne sposobnosti podnoseći poniženje, a zatim trpe poniženje kako bi postigli svoje ciljeve. Koji su to ciljevi? To su aspiracije, pa čak i žudnje duboko u srcima ljudi. Dakle, kada vjernici trpe patnju, je li to kako bi zadovoljili žudnju? (Ne.) Čemu onda služi? Kada vjernici trpe patnju, je li cilj kojem teže i koji žele postići pozitivan ili negativan? (Pozitivan.) Je li povezan sa žudnjom? (Ne.) Što je onda taj pozitivni cilj? (Odbaciti svoju iskvarenu narav, postati istinska osoba i moći živjeti bolje.) Odbaciti svoju iskvarenu narav, postati istinska osoba i moći živjeti bolje. Što još? Postati osoba koja je spašena i ne buniti se više protiv Boga. Želite li postati netko poput Joba i Petra? (Da.) Nije li to onda cilj? (Da.) Je li taj cilj povezan sa žudnjom? (Ne.) Taj je cilj ispravna težnja, i to je cilj i put koji je Bog dao ljudima. To je ispravno. Zato kažem da patnja koju trpite radi ovog ispravnog cilja težnje nije podnošenje poniženja. Umjesto toga, to je ono čemu bi ljudi trebali težiti, i to je put kojim bi ljudi trebali ići. Mogu li oni ljudi koji duboko u srcu misle da su netko tko podnosi poniženje stupiti na ovaj put? Ne mogu, niti mogu postići taj cilj.

Kad sada pogledamo, je li izraz „podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta” istina? (Ne.) To nije istina, i to nije kriterij po kojem bi ljudi trebali postupati, vladati se ili štovati Boga. Trebaju li ljudi podnositi poniženje i nositi težak teret kako bi ih Bog spasio? (Ne.) Je li ispravno ili pogrešno reći da je osoba postigla spasenje podnošenjem poniženja i nošenjem teškog tereta? (Pogrešno.) Po čemu je to pogrešno? Podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta nije primjena istine, pa kako onda mogu postići spasenje? To je kao da kažemo da je osoba ubijala ljude, podmetala požare i činila mnogo loših stvari, i na kraju postala „vođa omiljen u narodu”. Nije li to otprilike isto kao da kažemo ovo? (Da.) To je smisao toga. Oni su očito na putu opačine, a ipak su postali pozitivna osoba. To je proturječje. Kad bi se reklo da je osoba podnosila poniženje i nosila težak teret, i na kraju postigla sklad s Bogom, ili da je osoba podnosila poniženje i nosila težak teret, i na kraju ostala postojana tijekom kušnji, ili da je osoba podnosila poniženje i nosila težak teret, i na kraju dovršila Božje poslanje – koja je od ovih izjava točna? (Nijedna.) Nijedna nije točna. Je li točno reći da je netko podnosio poniženje i nosio težak teret dok je širio evanđelje po cijelom selu? (Ne.) Vidim da su neki ljudi nesigurni, misleći: „Je li to točno? Mislim da je ta izjava točna, zar ne? Mnogo je puta kada ljudi moraju podnositi poniženje i nositi težak teret dok propovijedaju evanđelje i svjedoče za Boga.” Korištenje ovog izraza u ovom kontekstu je točno, zar ne? (Ne, nije.) Zašto ne? Recite Mi. (Zato što učinak postignut podnošenjem poniženja i nošenjem teškog tereta nije pozitivan.) Je li ovo ispravna primjena? Analizirajte zašto je ovaj izraz pogrešan. Raščlanite to. „Podnošenjem poniženja i nošenjem teškog tereta dok su propovijedali evanđelje, obratili su mnogo ljudi, donijeli mnogo ploda i navijestili Božje ime.” Zar ne znate je li ova izjava točna? Ako je primijenimo u skladu sa svakom izjavom o kojoj smo danas govorili, bilo bi netočno koristiti ovaj izraz u ovoj situaciji, ali ako razmislimo korak dalje o tome kako neki ljudi, dok propovijedaju evanđelje, dobiju batine ili netko od potencijalnih primatelja evanđelja na njih viče i budu otjerani s njihovih vrata, računa li se to kao podnošenje poniženja? (Ne.) Što je onda ovo? (Patnja koju vjernici moraju trpjeti dok propovijedaju evanđelje.) Tako je. To je patnja koju ljudi moraju trpjeti. To je njihova odgovornost, njihova obveza i poslanje koje im je Bog dao. To je kao što je porođaj bolan – nije li to patnja koja se mora pretrpjeti? (Da.) Ako žena kaže svom djetetu: „Podnijela sam poniženje i nosila težak teret da te donesem na svijet”, bi li to bilo ispravno reći? (Ne.) Pretrpjela je patnjupatnja, pa zašto je pogrešno to reći? Zato što je to teškoća koju mora pretrpjeti. Na primjer, ako je vuk lovio mnogo sati prije nego što je uhvatio zeca, i rekao: „Podnio sam poniženje i nosio težak teret kako bih pojeo zeca”, bi li to bilo točno? (Ne.) Da bi pojeo zeca, vuk mora nešto žrtvovati zauzvrat. Zec neće samo sjediti i čekati da ga vuk pojede. Koji je zadatak tako lak? Bez obzira na zadatak, uvijek se mora podnijeti određena žrtva. To nije podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta. Kako smo sada temeljito kategorizirali izraz „podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta”? (Kao negativan.) Kategorizirali smo ga kao negativan i pogrdan izraz, i kategorizirali smo ga kao Sotoninu logiku i Sotoninu filozofiju za ovozemaljsko ophođenje. To nema nikakve veze s vjerom u Boga ili pozitivnim stvarima. Ako netko kaže: „Propovijedao sam evanđelje mnogo godina. Uistinu sam podnosio poniženje i nosio težak teret!”, to nije prikladno. Propovijedanje evanđelja je tvoja odgovornost, i to je patnja koju trebaš trpjeti. Čak i ako ne propovijedaš evanđelje, nećeš li i ti trpjeti teškoću samim time što živiš? To je patnja koju ljudi trebaju trpjeti; to je ispravno. Izraz „podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta” u osnovi je iskorijenjen iz Božje kuće. Ako netko ponovno spomene ovaj izraz, kako ćeš ga protumačiti? Ako netko kaže: „Podnosio sam poniženje i nosio težak teret u zatvoru kako ne bih bio Juda!”, je li ova izjava točna? (Ne.) Zašto ne? „Kako ne bi bio Juda” vrlo je pravedan cilj i pravedna stvar za reći, pa kako to ne bi moglo biti podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta? (Vjernik ne bi trebao biti Juda.) Tako je. Pa zar je razumno da vjernik bude Juda? Nije li smiješno reći da je nebivanje Judom podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta? Svjedočenje o Bogu je tvoja misija. To je svjedočanstvo u kojem bi stvorena bića trebala stajati čvrsto, i stav u kojem bi trebala stajati čvrsto. Sotona nije dostojan ljudske hvale. Bog je Onaj koga bi ljudi trebali štovati, i savršeno je prirodno i opravdano štovati Boga. Kada te Sotona pokuša pokoriti svojoj volji, trebao bi stajati čvrsto u svom svjedočanstvu za Boga, odreći se svog života i ne biti Juda. To se ne može smatrati podnošenjem poniženja i nošenjem teškog tereta. Sada sam jasno objasnio ovaj izraz. Ako netko ponovno kaže kako je podnosio poniženje i nosio težak teret, kako ćete se vi nositi s tim? Shvatit će kad im pustite da poslušaju propovijed koju sam danas održao. To je najlakši način.

C. Borbena volja koja nikad ne odustaje

Treće očitovanje spavanja na pruću i lizanja žuči je borbena volja koja nikad ne odustaje. Kakva je to narav, nikad ne odustati? Ohola narav. Kako ljudi mogu nikad ne doživjeti neuspjeh? Kako ljudi mogu nikad ne učiniti ništa loše, nikad ne reći ništa loše ili nikad ne činiti pogreške? Moraš priznati: „Ja sam obična osoba i normalna sam osoba. Imam mane i nedostatke. Imam trenutke kad činim loše stvari i trenutke kad govorim loše stvari. Sposoban sam činiti loše stvari i slijediti krivi put. Ja sam obična osoba.” Dakle, što znači nikad ne odustati? To je kad netko doživi neuspjeh, naiđe na prepreke ili zaluta na krivi put, ali to ne priznaje. On samo tvrdoglavo nastavlja dalje. Doživi neuspjeh, ali nije obeshrabren, doživi neuspjeh, ali ne priznaje svoje pogreške. Bez obzira na to koliko ga ljudi kori ili osuđuje, on se ne osvrće. Inzistira na borbi, radu i težnji u vlastitom smjeru i prema vlastitim ciljevima, i ne pita za cijenu. Na takav se mentalitet misli. Nije li taj mentalitet prilično dobar za motiviranje ljudi? U kojim se situacijama obično koristi izraz „Nikad ne odustaj”? U svakoj vrsti situacije. Gdje god postoje iskvareni ljudi, postoji i ta fraza; postoji taj mentalitet. Dakle, zašto su ljudi, koji su od Sotone, smislili tu izreku? Da ljudi nikad ne bi razumjeli sebe i da ne bi prepoznali i prihvatili vlastite pogreške. Da ljudi ne bi vidjeli samo onu svoju stranu koja je krhka, slaba i nesposobna, već da bi vidjeli onu svoju stranu koja je sposobna i onu svoju stranu koja je moćna i srčana, da ne bi podcjenjivali sebe, već da bi mislili da su sposobni. Sve dok misliš da si sposoban, sposoban si; sve dok misliš da možeš biti uspješan, da nećeš doživjeti neuspjeh i da možeš postati elita, onda ćeš to i postati. Sve dok imaš tu odlučnost i čvrstinu, tu želju i divlju ambiciju, onda sve to možeš postići. Ljudi nisu beznačajni; oni su moćni. Nevjernici imaju izreku: „Tvoja je pozornica velika koliko i tvoje srce.” Neki ljudi zavole tu izreku čim je čuju: „Vau, želim dijamant od deset karata, znači li to da ću ga dobiti? Želim Mercedes Benz, znači li to da ću ga dobiti?” Hoće li ono što dobiješ odgovarati veličini želje tvoga srca? (Ne.) Ta je izreka zabluda. Jednostavno rečeno, oholost onih koji vjeruju u frazu „Nikad ne odustaj” i koji je priznaju nema granica. Kojim Božjim riječima izravno proturječi način razmišljanja tih ljudi? Bog od ljudi zahtijeva da razumiju sebe i da se ponašaju prizemljeno. Ljudi imaju iskvarenu narav; imaju nedostatke i narav koja se opire Bogu. Među ljudima nema savršenih ljudi; nitko nije savršen; oni su samo obični ljudi. Kako je Bog opomenuo ljude da se ponašaju? (Pošteno.) Da se ponašaju pošteno i da se čvrsto drže svog mjesta kao stvorena bića na prizemljen način. Je li Bog ikad od ljudi zahtijevao da nikad ne odustanu? (Ne.) Ne. Što onda Bog kaže o ljudima koji slijede krivi put ili otkrivaju iskvarenu narav? (Kaže da to treba priznati i prihvatiti.) Priznati i prihvatiti, zatim razumjeti, moći se preokrenuti i postići primjenu istine. Nasuprot tome, nikad ne odustati znači da ljudi ne razumiju vlastite probleme, ne razumiju svoje pogreške, ne prihvaćaju svoje pogreške, ni u kojem se slučaju ne preokreću i ni u kojem se slučaju ne kaju, a kamoli da prihvate Božji suverenitet ili aranžmane. Ne samo da ne traže što je točno sudbina ljudi ili što su Božje orkestracije i aranžmani – ne samo da ne traže te stvari, već umjesto toga uzimaju sudbinu u svoje ruke; žele imati zadnju riječ. Također, Bog od ljudi zahtijeva da razumiju sebe, da točno procijene i ocijene sebe, i da sve što mogu dobro učiniti, čine prizemljeno i pošteno, i svim svojim srcem, umom i dušom, dok, s druge strane, Sotona tjera ljude da u potpunosti iskoriste svoju oholu narav i da puste s lanca svoju oholu narav. On ih tjera da budu nadljudi, velikani, pa čak i da imaju supermoći – tjera ih da budu ono što ne mogu biti. Stoga, koja je Sotonina filozofija? To je da čak i ako si u krivu, nisi u krivu, i da sve dok imaš mentalitet nepriznavanja poraza, i sve dok imaš mentalitet da nikad ne odustaješ, prije ili kasnije doći će dan kad ćeš postati najbolji od najboljih, i prije ili kasnije doći će dan kad će se tvoje želje i ciljevi ostvariti. Dakle, može li „nikad ne odustati” značiti da ćeš se koristiti svim sredstvima da nešto postigneš? Da bi postigao svoje ciljeve, ne smiješ priznati da si sposoban za neuspjeh, ne smiješ vjerovati da si obična osoba i ne smiješ vjerovati da si sposoban slijediti krivi put. Pored toga, moraš beskrupulozno koristiti svaku vrstu metode ili tajne spletke da ostvariš svoje želje i divlje ambicije. Postoji li u tome da se nikad ne odustaje takvo značenje da ljudi pristupaju svojoj sudbini sa stavom čekanja i podložnosti? (Ne.) Ne. Ljudi inzistiraju na tome da svoju sudbinu u potpunosti uzmu u svoje ruke; žele kontrolirati vlastitu sudbinu. Bez obzira na to kojim će putem ići, hoće li biti blagoslovljeni ili kakav će životni stil imati, oni moraju imati zadnju riječ u svemu. Nevjernici imaju izreku: „Prilika favorizira spremne.” Kakva je to izreka? Mnogi ljudi provode mnogo godina pripremajući se, provode cijeli život pripremajući se, ali umru a da nikad ne dobiju priliku. Kako prilika nastaje? (Od Boga.) Ako ti Bog ne pripremi priliku, ima li ikakve koristi od bilo kakve tvoje pripreme? (Ne.) Ako ti Bog ne planira dati priliku i to ti nije suđeno, bez obzira na to koliko godina provedeš pripremajući se, kakva je korist od toga? Hoće li se Bog sažaliti na tebe i dati ti priliku jer si proveo toliko godina pripremajući se? Hoće li Bog to učiniti? (Ne.) Prilika će doći ako ti je Bog pripremio, a ako ti je Bog nije pripremio, nećeš dobiti priliku. Ima li ikakve koristi od toga da se nikad ne odustaje? (Ne.) Neki ljudi kažu: „Nikad ne odustajem. Uzimam sudbinu u svoje ruke!” Njihove su riječi žestoke, ali hoće li to moći postići, ne ovisi o njima. Na primjer, postoji žena koja želi sina. Rodi nekoliko djece, ali ispostavi se da su sve djevojčice. Drugi joj ljudi govore da ne treba imati više djece i kažu da joj nije suđeno imati sina, ali ona ne popušta i kaže: „Ne vjerujem. Nikad neću odustati!” Kad joj je i deseto dijete djevojčica, ona konačno popusti: „Izgleda da mi jednostavno nije suđeno imati sina.” Drži li se i dalje toga da nikad ne odustaje? Ima li još uvijek samopouzdanja? Usuđuje li se još uvijek imati više djece? Ne, ne usuđuje se. Kad neki čovjek posluje, planira zaraditi petsto tisuća dolara u dvije godine. Na početku, kad ne zaradi ništa prvih pola godine, kaže: „Nema veze. To što nisam zaradio novac u prvoj polovici godine nema nikakve važnosti. Sigurno ću zaraditi u drugoj polovici.” Nakon što je prošlo više od godinu dana, a on nije zaradio novac, i dalje ne odustaje: „Nikad ne odustajem. Vjerujem da je sve u ljudskim rukama – imam mnogo prilika!” Kad su prošle dvije godine, nije zaradio ni pedeset tisuća, a kamoli petsto tisuća. Misli da nije imao dovoljno vremena i iskustva, pa odlazi učiti još dvije godine. Nakon što su prošle četiri godine, ne samo da nije zaradio petsto tisuća dolara, već je izgubio gotovo svu svoju glavnicu, ali i dalje nikad ne odustaje: „Meni je suđeno imati novac. Kako to da nisam sposoban zaraditi petsto tisuća dolara?” Kad je prošlo gotovo deset godina, hoće li i dalje imati taj cilj da zaradi petsto tisuća dolara? Ako ga ponovno pitaš koliko planira zaraditi ove godine, on kaže: „Ma, dovoljno je ako mogu preživjeti od toga.” Drži li se i dalje toga da nikad ne odustaje? Doživio je neuspjeh, zar ne? Kako je doživio neuspjeh? Je li doživio neuspjeh jer mu je cilj zarade bio previsok? Je li o tome riječ? Ne. Bilo da se radi o imovini ljudi, djeci, teškoćama koje trpe u životu, ili kada i kamo idu, oni ne mogu odlučiti ni o čemu od toga. Neki ljudi žele ući u javnu upravu, ali nikad ne dobiju priliku – je li za to kriv nedostatak sposobnosti? Sposobni su, proračunati i znaju se dodvoravati ljudima, pa zašto im je tako teško postati javnim dužnosnicima? Mnogi ljudi koji nisu toliko sposobni kao oni postali su dužnosnici, i mnogi ljudi na koje gledaju svisoka postali su dužnosnici. Ti ljudi dobro govore, imaju istinski talent i solidno obrazovanje, pa ako žele postati javni dužnosnici, zašto je to tako teško? Kad su bili mladi, nikad nisu odustajali, ali kad su ostarjeli i još uvijek bili samo prosječni službenici, konačno su popustili i rekli: „Čovjekovu sudbinu određuje Nebo. Ako je nešto suđeno, doći će. Ako nije, ne može se izboriti.” Pomirili su se sa svojom sudbinom, zar ne? Što se dogodilo s njihovim mentalitetom da nikad ne odustaju? Ljudi su poniženi pred činjenicama.

Što mentalitet „nikad ne odustaj” donosi ljudima? On pothranjuje njihove želje i ambicije. Ono što donosi ljudima nije pozitivan utjecaj ili usmjeravanje; već im donosi neku vrstu negativnog, štetnog utjecaja. Ljudi sami ne znaju ništa o svom mjestu u svemiru, ne znaju ništa o sudbini koju im je Nebo isplaniralo i ne znaju ništa o Božjem suverenitetu ili Božjim aranžmanima. Povrh toga, stekli su taj takozvani mentalni oslonac. Što se na kraju dogodi kad su ljudi u situaciji u kojoj mogu biti samo zaluđeni? Rade puno toga uzalud i rade puno beskorisnog posla. Da bi postigli svoje ciljeve, jedna je stvar da ljudsko tijelo i um trpe velike gubitke i doživljavaju traumu, a također su sigurno učinili mnogo zla kako bi ostvarili svoje želje, divlje ambicije i ciljeve. Kakvu će posljedicu to zlo donijeti ljudima u sljedećem životu? Donijet će samo kaznu. Ono što iskvarena narav donosi ljudima jesu želja i divlja ambicija. Je li ijedna od stvari na koje ih tjeraju njihove želje i divlje ambicije legitimna? Je li ijedna od tih stvari u skladu s istinom? (Ne.) Što su te stvari? To su samo zla djela. Što to zlo obuhvaća? Proračunatost u odnosu prema drugima, varanje drugih, nanošenje štete drugima i obmanjivanje drugih. Ljudi na kraju previše duguju drugima i mogli bi se u sljedećem životu reinkarnirati kao životinja. Kome najviše duguju, koga najviše obmanjuju i koga najviše varaju, u njegovoj će kući živjeti kao životinja, nesposobni govoriti i podložni zapovijedanju ljudi. Čak i ako se reinkarniraju kao osoba, patit će živeći život beskrajnih teškoća; moraju platiti za ono što su učinili. To je štetna posljedica koja će uslijediti. Da ih nije vodila izreka „Nikad ne odustaj”, njihove ambicije i želje ne bi bile pothranjivane, a ako se njihove ambicije i želje ne bi ostvarile za dvije ili tri godine, ti ljudi bi ih vjerojatno napustili, ali čim Sotona raspiri plamen, njihove želje postaju sve napuhanije. Sama napuhanost nije problem, ali on ih tjera da stupe na opak put. Kad je netko na opakom putu, može li činiti dobre stvari? Može li činiti ljudske stvari? Ne, ne može. Koristit će se svim sredstvima da ostvare svoje ciljeve, zaklet će se da neće stati dok ne ostvari svoje ciljeve i sposoban je učiniti bilo kakvu lošu stvar. Samo pogledajte, postoje li slučajevi gdje djeca ubijaju svoje roditelje kako bi stekla njihovu imovinu? (Da.) Previše je primjera gdje ljudi vlastitim rukama ubijaju svoje prijatelje i voljene radi vlastitog interesa. Kad dvoje ljudi naiđe na istu povoljnu priliku i moraju se boriti za nju, koriste se svim mogućim sredstvima da je dobiju. Koja su njihova uvjerenja u kritičnom trenutku? „Nikad ne odustajem. Nipošto ne smijem ovaj put doživjeti neuspjeh. Ako propustim ovu priliku, možda više nikad u životu neću naići na tako dobru priliku. Dakle, ovaj put moram pobijediti. Po svaku cijenu moram iskoristiti ovu priliku. Bez obzira na to tko mi stane na put, ubit ću ga bez iznimke!” Što se na kraju dogodi? Ubiju drugu osobu. Možda su postigli svoj cilj i zadovoljili želju, ali su također učinili zlo, i to je izazvalo nesreću. Njihovo srce može biti nemirno cijeli život, može osjećati grižnju savjesti ili može biti potpuno nesvjesno. Međutim, činjenica da to uopće ne percipiraju ne znači da Bog nije definirao tu stvar. Bog ima način da se nosi s tim. Ta je osoba možda ostvarila svoj cilj u ovom životu, možda joj je uspjelo, ali u sljedećem će životu morati platiti strašnu cijenu za ono što je učinila u ovom životu, što je vjerojatno bilo zlo djelo. Možda će morati plaćati za to jedan život, ili dva života, tri života, ili čak čitavu vječnost. Ta je cijena previše strašna! Dakle, kako je došlo do te posljedice? Uzrokovana je jednom jedinom frazom, jednim jedinim uvjerenjem. Ta osoba želi iskoristiti tu priliku. Ne priznaje poraz, ne odustaje i ne dopušta si neuspjeh. Želi čvrsto zgrabiti priliku. Kao posljedica toga, to izaziva nesreću. Nakon što je nesreća izazvana, jedna ili dvije godine neće biti dovoljne da se plati i nadoknadi za posljedice. Nije li to previsoka cijena? Ljudski životi traju osamdeset do devedeset godina, a kraći pedeset do šezdeset godina. Bez obzira na to jesi li stekao osobne koristi, status, novac ili druge materijalne stvari, svjesno ćeš uživati u tim stvarima dvadeset ili trideset godina. Međutim, za tih dvadeset ili trideset godina uživanja, možda ćeš morati plaćati cijenu u svakom od svojih života, do kraja vječnosti. Nije li ta cijena previsoka? (Da.) Ljudi koji ne vjeruju u Boga ne razumiju istinu, niti znaju da je Bog suveren nad svim tim stvarima. Stoga su sposobni činiti gluposti radi svoje sebične želje, trenutne, zasljepljujuće želje za vlastitim interesom, pod dominacijom određenih predodžbi ili sotonske logike, što ih ostavlja da se vječno kaju. „Vječno” ne znači dvadeset ili trideset godina u ovom životu, već da moraju patiti u svakom životu, uključujući i ovaj. Ljudi koji ne vjeruju u Boga neće razumjeti te stvari, a ako ljudi koji vjeruju u Boga ne razumiju istinu ili ne poznaju Boga, ni oni neće razumjeti te stvari. Neki ljudi ne čine stvari koje su očito zle. Kad ih gledaš izvana, ne ubijaju ljude niti podmeću požare, i ne postavljaju otvoreno zamke drugim ljudima, ali imaju mnogo tajnih taktika. U Božjim očima, karakter ovog zla i očitog zla je isti. Što mislim pod tim da imaju isti karakter? Mislim da su, s Božjeg stajališta, načela koja On koristi da osudi takve stvari ista. On koristi istu metodu i isti segment istine da ih osudi. Sve te stvari koje su ti ljudi učinili Bog je osudio, bez obzira na to koja je bila njihova motivacija za to, i jesu li ih činili u Božjoj kući ili u svijetu. Ako vjeruješ u Boga, ali i dalje činiš te stvari, hoće li ishod koji ti Bog na kraju da biti imalo drugačiji od ishoda za nevjernike? Recite Mi, hoće li Bog biti blag prema tebi i promijeniti Svoju pravednu narav zbog činjenice da si vjerovao u Njega mnogo godina i služio crkvi nekoliko godina? Mislite li da je to moguće? Nipošto nije moguće. Što mislim kad ovo kažem? Ako ne razumiješ istinu, zlo koje činiš je zlo, a kad razumiješ istinu, zlo koje činiš je i dalje zlo. S Božjeg stajališta, sve je to zlo. Te dvije vrste zla su ekvivalentne jedna drugoj. Nema razlike između njih. Sve dok nešto nije u skladu s istinom, to je zlo. S Božjeg stajališta, nema razlike u karakteru između njih. Budući da su obje vrste zlo, ljudi moraju platiti za zlo koje su učinili u oba slučaja – moraju platiti cijenu. To je Božja pravedna narav. Bilo da sumnjaš u to ili vjeruješ, to je ono što Bog čini i tako On definira stvari. Što mislim govoreći ovo? Mislim vam svima reći jednu činjenicu. Ne bi smio pretpostaviti: „Bog me izabrao, pa sam našao naklonost u Njegovim očima. Razumijem mnoge istine. Ako učinim malo zla, Bog to neće okarakterizirati kao takvo niti osuditi. Mogu činiti što želim. Mogu činiti zlo svojim rukama pod izlikom trpljenja teškoća radi primjene istine. Onda to Bog neće osuditi, zar ne?” U krivu si. Božja načela za osuđivanje zla su ista. Nije važno u kojem se okruženju to događa, ili u kojoj se skupini ljudi događa. Bog ne pravi razliku između različitih rasa, niti između onih koje je izabrao i onih koje nije. Bilo da su nevjernici ili vjernici, Bog gleda na njih na isti način. Razumijete li? (Da, razumijemo.)

„Nikad ne odustaj” je nešto što ljudi kažu kad su vođeni sotonskom naravi, i to je mentalitet koji sotonski svijet zagovara. Kako mi gledamo na taj mentalitet? (Kao na mentalnu bolest.) To je način razmišljanja i način po kojem ljudi žive i rade, a koji zagovaraju mentalno bolesni ljudi. On potiče i motivira ljude da koriste sva moguća sredstva kako bi zadovoljili vlastite želje i divlje ambicije, da nikad ne budu obeshrabreni bez obzira na situaciju, da teže stvarima prema načelu „drži se toga kao pijan plota” i da ne analiziraju jesu li njihove želje i divlje ambicije ispravne ili ne; sve dok imaju taj mentalitet, on je vrijedan zagovaranja. Kad bi neka osoba istraživala nešto od koristi za čovječanstvo, te nikad ne bi odustala, ne bi bila obeshrabrena neuspjehom, nastavila bi se razvijati u pozitivnom smjeru i nastavila bi istraživati kako bi ljudi u budućnosti mogli bolje živjeti, onda bi to bilo donekle pohvalno. Međutim, je li to cilj kojem čovječanstvo teži u ovom svijetu? Tko nesebično čini takve stvari za dobrobit čovječanstva? Nitko. Čak i ako postoje neki ljudi koji izvana čine stvari pod zastavom činjenja dobra za čovječanstvo, u pozadini to čine radi vlastite reputacije i profesionalnog uspjeha, kako bi njihovo ime ušlo u povijest. To su njihovi ciljevi, i nijedan od tih ciljeva nije ispravan. Osim tih stvari, na što još mentalitet „nikad ne odustaj” navodi ljude? Prije svega, mentalitet „nikad ne odustaj” postavlja izazov za ljudske granice i instinkte. Na primjer, na sportskom terenu, osoba napravi tri premeta zaredom i njezino srce to ne može podnijeti, a ona kaže: „Nikad ne odustajem. Moram preskočiti svoje granice i nadmašiti Guinnessov svjetski rekord. Napravit ću deset premeta!” Kao rezultat, kad napravi osmi premet, umre. Što da nije imala taj mentalitet koji ju je motivirao da to učini? (Učinila bi to u skladu sa svojim sposobnostima.) Točno. Što Bog zahtijeva od ljudi? Bog zahtijeva da ljudi žive u normalnoj ljudskosti i dopušta im da imaju slabosti. Postoji granica onoga što ljudski fizički instinkt i organi mogu izdržati. Ljudi bi trebali biti svjesni koju razinu mogu postići. Je li ta osoba bila svjesna posljedica toga što je napravila deset premeta zaredom? Nije bila svjesna toga, i učinila je to slijepo i prekoračila svoje granice, pa tko je bio kriv za njezinu smrt? (Sama si je kriva.) Izvor pokušaja te osobe da napravi deset premeta bio je taj što ju je Sotona uvijek motivirao, govoreći: „Nikad ne smiješ odustati. Odustati nakon pet premeta je jadno. Moraš napraviti osam!” On je razmišljao: „Osam je također premalo. Napravit ću deset!” Kao rezultat toga, nakon što je napravio osmi premet, srce mu je prestalo kucati i disanje je prestalo. Zar ga nije Sotona izigrao? Naravno, ovo koristimo samo kao primjer; možda postoji netko tko može napraviti dvadeset premeta bez problema. Kad ljudi imaju tu borbenu volju da nikad ne odustanu, bore se naprijed-natrag i na kraju prokockaju svoj život. Nešto bolji scenarij je ako samo odbace svoj život, ali nisu učinili nikakvo zlo. Tada još uvijek mogu imati priliku da se u sljedećem životu reinkarniraju kao osoba i ponovno okuse kako je to biti osoba. Međutim, neki su ljudi učinili veliko zlo i to je izazvalo nesreću, pa moraju za to platiti strašnu cijenu nekoliko života; moraju to stalno nadoknađivati i trpjeti teškoće u svakom životu. Ako sve to ne nadoknade u ovom životu, još uvijek postoji sljedeći život, i ne zna se koliko će im života trebati da sve to nadoknade. To je rezultat.

Kad neki ljudi dožive neuspjeh u propovijedanju evanđelja, odbijaju se pomiriti s tim i kažu: „Nikad ne odustajem. Ovaj put nisam nikoga obratio – doživio sam neuspjeh. Sljedeći put ne smijem doživjeti neuspjeh. Po svaku cijenu moram biti svjedok za Boga i biti sin pobjednik!” Dobro je da ljudi imaju tu odlučnost, ali što je s činjenicom da su sposobni izgovoriti riječi „nikad ne odustaj”? Kakva je to narav? Nije li to narav arkanđela? Je li im Bog rekao da svjedoče na taj način? Razumiju li oni istinu? Je li to što čine svjedočenje za Boga? To što čine je sramoćenje Boga. Što biste rekli, kakvi su to ljudi? (Tupoglavci.) Oni su tupoglavci. Ne razumiju istinu, a ipak kažu da svjedoče za Boga – bilo bi dovoljno dobro da ne sramote Boga. Kakve su to riječi „nikad ne odustaj”? Što te riječi znače? Znače nikad ne priznati neuspjeh. U stvarnosti, ti su ljudi doživjeli neuspjeh, ali misle da su nepriznavanjem neuspjeha postigli mentalnu pobjedu. Nevjernici svi visoko cijene takvu vrstu mentaliteta gdje se ljudi nastavljaju boriti nakon višestrukih neuspjeha i postaju sve hrabriji što se više suočavaju s preprekama. Ako si nekoć imao takvu vrstu mentaliteta i oslanjao se na takvu vrstu mentaliteta da se boriš za postizanje cilja, nije li to sramotno? Koje aspekte iskvarene naravi ljudi uglavnom pokazuju riječi „nikad ne odustaj”? Koje aspekte biti ljudi te riječi mogu predstavljati? Nisu li takvi ljudi – koji bi radije umrli nego se predali i koji bi umrli prije nego što priznaju poraz – oholi i bez razuma? Činjenica da ljudi mogu biti oholi do te mjere i da bi radije umrli nego priznali poraz, nije samo problem nedostatka razuma; također im donekle nedostaje pameti, poput očajnika su. Neki ljudi kažu: „Je li to zato što su mladi i nepromišljeni?” Povezano je s tim. U društvu postoji popularna izreka: „Moraš staviti sve na kocku da bi pobijedio”. To je reprezentativno za mentalitet mladih ljudi da stavljaju sve na kocku, poput buntovne mladeži. „Tko je spreman život dati, i cara može s trona zbaciti” – to je mentalitet „nikad ne odustaj”. Imaju li stariji ljudi takvu vrstu duha? Imaju, također. Pogledajte, politički krugovi su praktički svi sastavljeni od odraslih i starijih osoba – suparništvo je žestoko! Ljudi imaju iskvarenu narav i žive prema svojoj iskvarenoj naravi. Svi oni imaju takvu vrstu mentaliteta u većoj ili manjoj mjeri. To nema puno veze s tim jesu li stari ili mladi, ali je izravno povezano s njihovom naravi. Ako vjeruješ u Boga i razumiješ istinu, vidjet ćeš tu stvar jasno i znati da takva vrsta mentaliteta nije u skladu s istina-načelima i da je to iskvarena narav. Ako ne razumiješ istinu, nećeš moći jasno vidjeti tu stvar i mislit ćeš: „Dobro je imati borbenu volju; to je ispravno. Kako ljudi mogu živjeti ako nemaju malo borbene volje? Ako nemaju malo borbene volje, neće im ostati nimalo duha za život. Kakav je onda smisao življenja? Mire se sa svakom nepovoljnom situacijom – kako je to slabo i kukavički!” Svi ljudi misle da se moraju boriti za dostojanstvo dok su živi. Kako se bore za dostojanstvo? Naglašavanjem riječi „borba”. Bez obzira na situaciju s kojom se susretnu, pokušavaju postići svoje ciljeve putem borbe. Mentalitet „nikad ne odustaj” potječe od riječi „borba”. Ono što ateisti najviše štuju je borbeni duh. Bore se s Nebom, bore se sa zemljom, bore se s drugim ljudima – to je ono što ih čini najsretnijima. Misle da što je osoba sposobnija za borbu, to je herojskija – heroji su puni borbene volje. Odatle je nastao mentalitet „nikad ne odustaj”; to je srž borbe. Sve vrste demona koji su od Sotone nikad nisu prihvatile istinu, pa prema čemu oni žive? Žive prema sotonskoj filozofiji borbe. Svaki dan koji žive, bore se. Bez obzira na to što čine, uvijek pokušavaju postići pobjedu borbom i hvaliti se svojom pobjedom. Pokušavaju se boriti za dostojanstvo u svemu što čine – mogu li to postići? Za što se točno natječu i za što se bore? Sva njihova borba je za slavu, dobitak i status; sva njihova borba je za vlastiti interes. Zašto se bore? Da bi glumili heroje i bili smatrani junacima. Međutim, njihova borba mora završiti smrću i moraju biti kažnjeni. U to nema sumnje. Gdje god postoje Sotone i demoni, postoji borba; kad konačno budu uništeni, i borba će završiti. To će biti ishod Sotona i demona.

Treba li mentalitet borbene volje koja nikad ne odustaje kultivirati i promicati? (Ne.) Kako bi se onda ljudi trebali postaviti prema tome? (Ljudi bi ga trebali napustiti.) Ljudi bi ga trebali razlučiti, osuditi i napustiti. Ova fraza nije istina i nije mjerilo kojega bi se ljudi trebali pridržavati, a kamoli zahtjev koji Bog ima za čovječanstvo. Nema nikakve veze s Božjim riječima i nikakve veze s Božjim zahtjevima za ljude. Što Bog zahtijeva od ljudi? Bog ne treba da ti imaš borbenu volju koja nikad ne odustaje. Ono što Bog treba jest da ljudi razumiju svoju vlastitu iskvarenu bit, da znaju kakva su osoba, kojoj vrsti osobe pripadaju, što im nedostaje, je li njihov kov visok ili nizak, kakva im je sposobnost razumijevanja, jesu li netko tko istinski ljubi Boga i jesu li netko tko ljubi istinu. Bog treba da točno razumiješ sebe u tim pogledima, a zatim da činiš što možeš u skladu sa svojim vlastitim rastom i u skladu s kovom koji posjeduješ, najbolje što možeš. Sadrži li to značenje „borbe”? (Ne.) Ne trebaš se boriti. Neki kažu: „Zar se ne mogu boriti sa svojom iskvarenom naravi?” Može li se tvoja iskvarena narav nadvladati borbom? Može li se promijeniti borbom? (Ne.) Ne, ne može se promijeniti. Neki kažu: „Mogu li se boriti sa Sotoninim zlim silama? Mogu li se boriti s antikristima? Mogu li se boriti sa zlim ljudima, ljudima opake naravi i ljudima koji uzrokuju prekide i ometanja?” To zasigurno nije u redu. Zašto nije u redu? Borba sama po sebi nije primjenjivanje istine. Kada je to u Božjim riječima rečeno: „borite se protiv antikrista”, „borite se protiv farizeja”, „borite se protiv licemjera” ili „bori se protiv svoje iskvarene naravi”? Je li Bog rekao te stvari? (Ne.) Nasuprot tome, u društvu, u ovom sotonskom svijetu, postoje borbe protiv zemljoposjednika, borbe protiv onih koji drže vlast i borbe protiv intelektualaca, kao i borbe među masama, borbe pijetlova, borbe pasa, borbe bikova i tako dalje. U svakom slučaju, ništa od toga nije dobro. Borba je taktika kojom Sotona nanosi štetu ljudima i donosi nesreću živim bićima. Ona ne dopušta čovječanstvu da mirno koegzistira. Umjesto toga, stvara razlike među ljudima i mržnju među ljudima, a zatim ih tjera da se međusobno bore i kolju dok on sa strane promatra zabavu i galamu. Budući da je to sotonsko ponašanje, ako se u crkvi i u Božjoj kući pojave neka ponašanja, pojave ili stvari koje imaju veze s borbom, kako biste vi gledali na te stvari? Biste li podigli palac u znak podrške i odobravanja ili biste to zaustavili? (Zaustavili bismo to.) Trebali biste to zaustaviti, jasno im objasniti stvari, dati im da razumiju i reći im da moraju raditi stvari u skladu s istinom, u skladu s načelima i postupati u potpunom skladu s Božjim riječima. Možete ih također orezati, ali orezivanje, ukoravanje, pa čak i discipliniranje nije borba. Na što se odnosi borba? Borba je prepiranje s drugim ljudima oko toga što je istina, a što nije u vezi s nekom stvari iz naprasitosti, svađanje s ljudima i nerazumnost, ispad bijesa, čak i korištenje tajnih planova i prijevarnih spletki, ili korištenje ljudskih taktika, metoda i sredstava da se osobu prisili na pokornost, porazi je i opetovano muči dok se ne preda. To se zove borba. Borba nije ništa drugo do vrsta naprasitog ponašanja i postupanja, a također je isključivo sotonska vrsta ponašanja, metoda i način činjenja stvari. Nema nikakve veze s istinom. Neki kažu: „Kako je pogrešno kad se Božji izabrani narod digne i bori s ljudima poput lažnih vođa, antikrista, farizeja i zlih ljudi? Nije li dobra stvar boriti se s njima dok se ne predaju ili dok ne budu uklonjeni? Neće li tada Božja kuća biti mirna? Neće li tada braća i sestre moći mirno živjeti svoj crkveni život? Zašto nam nije dopušteno boriti se s tim ljudima?” Je li ispravno boriti se s tim ljudima? Prije svega, jedna je stvar sigurna, a to je da je borba pogrešna. Zašto je pogrešna? Bog kažnjava i osuđuje zle ljude, pa kakve veze ima ako se ljudi bore s njima? Kako je pogrešno kad ih ljudi ponižavaju, obrušavaju se na njih i muče ih kad nemaju pametnijeg posla, viču na njih, pritiskuju ih na tlo i kritiziraju ih? Bog izdaje upravne odluke, a u tim odlukama nema odredbi koje se odnose na borbu. Bog samo propisuje upravne odluke, unutar kojih postoje metode i načela za postupanje sa svakom vrstom osobe. Odluke govore ljudima koju vrstu ljudi treba izbaciti, koju vrstu ljudi treba ukloniti, koju vrstu ljudi treba smijeniti, koju vrstu ljudi treba odgajati, koju vrstu ljudi treba koristiti, koju vrstu ljudi ne treba koristiti, koju vrstu ljudi se može spasiti, a koju vrstu ljudi se ne može spasiti. Bog ljudima samo govori načela. Stoga, kao ljudi, kako biste vi trebali tumačiti te Božje riječi? Sve te Božje riječi su istina. Što je istina? Istina je da kad Bog čini bilo što ili postupa s bilo kojom vrstom osobe, čak i ako je to zla osoba koja je činila zle stvari, uzrokujući izniman gubitak radu i interesima Božje kuće, Bog će i dalje koristiti Svoje metode da postupa s njima; On nipošto neće koristiti nikakve sotonske ili naprasite metode da postupa s njima. Kako se to zove? To se zove pravično postupanje s ljudima. Sadrži li ta pravičnost borbu? Ne. Je li to istina? (Da.) Bez obzira na to koliko je ta osoba naprasita, sotonska i zla, mi uzimamo Božje riječi kao najvišu uputu i kao točna načela za postupanje s njima. Ne osuđujemo ih niti se udružujemo protiv njih iz naprasitosti; nipošto ne radimo takve stvari. To je ono što se zove pravično postupanje s ljudima i to su načela koja je Bog dao ljudima.

U istočnom svijetu postoji određeni izraz „borbena volja koja nikad ne odustaje”. U zapadnom svijetu mogao bi postojati izraz s istim značenjem. Sve dok je iskvarena od strane Sotone i dok živi pod Sotoninom vlašću, svaka osoba ima sotonsku narav, osobito je ohola i samopravedna i nikome ne popušta. Kada su potaknuti takvom naravi, u ljudima će se zasigurno pojaviti mentalitet i način razmišljanja osobe koja „nikad ne odustaje”. Ljudi takvo razmišljanje i mentalitet koje čovječanstvo promiče svi smatraju ispravnim, pozitivnim i nečim što je dovoljno da pruži ljudima podršku da nastave ići svojim putem i da nastave živjeti. Bez obzira na to koliko ispravnim smatrali taj takozvani mentalitet i način razmišljanja, i koliko god govorili da je ispravan, svi mi moramo imati sposobnost razlučiti ga. U cijelom čovječanstvu ne postoji nijedna rasa u kojoj vlada istina. Bez obzira na to koliko uzvišene, drevne ili otajstvene bile ideje ili tradicionalna kultura koju je neka rasa proizvela, ili obrazovanje koje je primila, ili znanje koje posjeduje, jedno je sigurno: ništa od toga nije istina niti ima ikakve veze s istinom. Neki kažu: „Poneke od moralnih normi ili predodžbi koje se koriste za utvrđivanje ispravnog i pogrešnog, točnog i netočnog, crnog i bijelog, sadržanih u tradicionalnoj kulturi, čine se prilično bliskima istini.” Činjenica da zvuče blisko istini ne znači da su joj bliske po značenju. Izreke iskvarenog čovječanstva potječu od Sotone, one nikada nisu istina, već su samo Božje riječi istina. Stoga, bez obzira na to koliko se neke riječi čovječanstva mogu činiti bliskima Božjim riječima, one nisu istina i ne mogu postati istina; to je nesumnjivo. Bliske su samo po riječima i izrazu, ali zapravo su te tradicionalne predodžbe nespojive s istinama Božjih riječi. Iako može postojati neka bliskost u doslovnom smislu tih riječi, one ne dijele isti izvor. Riječi Božje dolaze od Stvoritelja, dok riječi, ideje i gledišta tradicionalne kulture dolaze od Sotone i đavolā. Neki kažu: „Ideje, gledišta i poznate izreke tradicionalne kulture univerzalno su priznate kao pozitivne; čak i ako su laži i obmane, mogu li postati istina ako ih se ljudi drže nekoliko stotina – nekoliko tisuća – godina?” Nipošto ne mogu. Takvo je gledište smiješno kao i tvrdnja da su se majmuni razvili u ljude. Tradicionalna kultura nikada neće postati istina. Kultura je kultura, i koliko god bila plemenita, ona je i dalje samo nešto relativno pozitivno što je iskvareno čovječanstvo proizvelo. Ali biti pozitivan nije isto što i biti istina, biti pozitivan ne čini nešto mjerilom; to je samo relativno pozitivno, i ništa više. Dakle, je li nam sada jasno je li, iza te „pozitivnosti”, utjecaj tradicionalne kulture na čovječanstvo dobar ili loš? Bez sumnje, ona ima loš i negativan utjecaj na čovječanstvo.

Danas smo raščlanili izreku „niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaš one u koje sumnjaš”. To je jedna vrsta filozofije za ovozemaljsko ophođenje. Također smo raščlanili poznati izraz s povijesnom pozadinom „spavanje na pruću i lizanje žuči”. Nisu li već same te dvije fraze dovoljne da vam daju novo razumijevanje o tradicionalnoj kulturi i filozofijama čovječanstva za ovozemaljsko ophođenje? Što je točno bit tradicionalne kulture i filozofija za ovozemaljsko ophođenje? Kao prvo, možete biti sigurni da te stvari nipošto nisu pozitivne. One proizlaze iz ljudskih iskvarenih naravi – Sotona je njihov izvor. Što one donose čovječanstvu? One čovječanstvo navode na pogrešan put, kvare ga, vežu i sputavaju. To je sigurno i nesumnjivo. Sve što donose čovječanstvu jest negativan utjecaj i negativan učinak, pa jesu li one istina? (Ne.) Nisu istina, a ipak ih čovječanstvo štuje kao istinu. O čemu se ovdje radi? Ljudi su zaluđeni. Budući da ljude Bog nije spasio, da ne razumiju istinu i da nisu čuli točne stvari koje Bog ima za reći o izrekama i stvarima te vrste, oni na kraju prihvaćaju ideje i gledišta za koja, prema svojim predodžbama, misle da su relativno ispravna, dobra i koja odgovaraju njihovoj volji. Te su stvari prve ušle u njihovo srce i tamo su postale dominantne, pa ih se ljudi drže stotinama i tisućama godina. Te izreke iz tradicionalne kulture, koje su sotonske filozofije, odavno su pustile korijenje u srcu ljudi, zaluđujući naraštaj za naraštajem i utječući na njih. Ako ne prihvatite istinu, te će vas filozofije i dalje zaluđivati i utjecati na vas. Danas sam raščlanio fraze „niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaš one u koje sumnjaš” i „spavanje na pruću i lizanje žuči” i razgovarao u zajedništvu o njima. Jedna od tih fraza je izreka, druga je uobičajeni izraz. U te dvije fraze možemo vidjeti što je točno sotonska kultura u cijelom svijetu: sastoji se od hereza i zabluda koje zaluđuju ljude, kvare ljude, štetne su za ljude i nanose im štetu. Ako se čovječanstvo pridržava tih Sotoninih filozofija, onda će ljudi, kako idu kroz život, postajati sve iskvareniji i sve opakiji; međusobno će se klati, međusobno će se boriti, i tome neće biti kraja. Neće biti povjerenja među ljudima, ni skladnog suživota, ni uzajamne ljubavi. Ukratko, ono što ta kultura donosi čovječanstvu jesu štetne posljedice. Pod smjernicama tih takozvanih ideja i načina razmišljanja, tradicionalna kultura tjera čovječanstvo da neprestano čini zlo, neprestano se opire Bogu, neprestano ugrožava ljudske moralne granice i koristi bilo koja sredstva za postizanje svojih ciljeva. Na kraju će ljudi slijediti put uništenja i bit će kažnjeni. To je bit ljudske kulture. Kad smo kod izreka, kakvo je vaše mišljenje o njima? Neki bi mogli reći: „To nisu istinske ideje koje čovječanstvo zagovara. Ljudi u visokom društvu koji posjeduju relativno visoku razinu uvida ne pridržavaju ih se.” Maloprije smo raščlanili izraz s kojim se ljudi u visokom društvu slažu „spavanje na pruću i lizanje žuči”. Je li taj izraz na visokoj razini? (Ne.) Nije na visokoj razini, ali taj izraz, te ideje i te načini razmišljanja definitivno svi hvale i zagovaraju u svakom visokom učilištu i u svakoj visokoj sferi ljudskog društva. To je ljudska kultura. Čovječanstvo je uvjetovano, otupjelo i iskvareno tim aspektima tradicionalne kulture. A koji je konačni rezultat? Da je čovječanstvo zaluđeno, sputano i vezano tradicionalnom kulturom, te se prirodno javlja jedna vrsta mentaliteta i teorije, koju čovječanstvo zagovara i širi, prenosi nadaleko i tjera ljude da je prihvate. Na kraju, ona osvaja svačije srce, tjera svakoga da podržava takvu vrstu mentaliteta i ideje, i svatko je iskvaren tom idejom. Kada su do određene mjere iskvareni, ljudi više nemaju nikakvih jasnih predodžbi o ispravnom i pogrešnom; više ne žele razlučiti što je pravda, a što opačina, niti su više voljni razlučiti što su pozitivne, a što negativne stvari. Čak dođe dan kada im nije jasno jesu li uopće ljudi, i mnogo je izopačenih ljudi koji ne znaju jesu li muškarac ili žena. Koliko je takva ljudska rasa daleko od uništenja? Kako se čovječanstvo sada može usporediti s ljudima u Noino vrijeme? Nisu li ljudi još opakiji? Već su dosegnuli vrhunac opačine i toliko su opaki da postoje neke stvari koje niste u stanju slušati – nakon što ih čujete, osjećate gađenje. Ljudi su svi do određene mjere bolesni. Izvana, tijela ljudi izgledaju ljudski, ali stvari o kojima razmišljaju u svom srcu zapravo nisu ono o čemu bi ljudi trebali razmišljati; svi su bolesni i nisu se u stanju preokrenuti. Što mislim pod time da se nisu u stanju preokrenuti? Mislim da bi možda prije sto ili dvjesto godina više ljudi bilo voljno slušati Boga kako govori i daje izjave. Vjerovali su da na ovom svijetu postoji pravda, kao i pravednost i pravičnost. Ljudi su bili voljni prihvatiti takvu činjenicu i čeznuli su za njezinim ostvarenjem. Još više, nadali su se da će doći dan kada će doći Spasitelj koji će moći spasiti čovječanstvo od utjecaja tame i opačine. Međutim, sto ili dvjesto godina kasnije, sve je manje takvih ljudi. Koliko ima ljudi koji mogu razumjeti Božje riječi? Koliko ima ljudi koji mogu prihvatiti istinu? Čak i ako su mnogi ljudi primili Božju milost, što s tim? Broj ljudi koji Ga istinski slijede sve je manji. To jest, u ljudskoj rasi sve je manje ljudi koji su, nakon što čuju Božje riječi, ohrabreni, sposobni voljeti pozitivne stvari, čeznuti za svjetlom, čeznuti za pravdom i čeznuti za dolaskom Božjeg kraljevstva, pravičnosti i pravednosti. Što to pokazuje? Da su Sotonine filozofije, zakoni, ideje i takozvani mentaliteti zaludili i iskvarili cijelu ljudsku rasu. Do koje su mjere ljudi zaluđeni i iskvareni? Ljudi su svi prihvatili zablude i đavolje riječi Sotone kao istinu; svi obožavaju Sotonu i slijede Sotonu. Ne razumiju riječi Božje, Stvoriteljeve. Bez obzira na to što Stvoritelj kaže, koliko kaže i koliko su Njegove riječi jasne i praktične, nitko ne razumije; nitko ne shvaća. Svi su otupjeli i tupavi, a njihovo razmišljanje i um su zbrkani. Kako su postali zbrkani? Sotona ih je zbrkao. Sotona je temeljito iskvario ljude. U današnjem društvu postoje svakojake različite ideje, ideologije i izjave. Ljudi vjeruju u koju god odaberu i slijede koju god odaberu. Nitko im ne može reći što da rade, niti im je sposoban reći što da rade. Do te je mjere došlo. Dakle, činjenica da vi možete izabrati vjerovati u Boga jest blagoslov. Danas vi možete razumjeti što Bog govori, imate malo osjećaja savjesti, vjerujete u ono što Bog kaže, čeznete da dođe Božje kraljevstvo i čeznete živjeti u kraljevstvu svjetla, pravde, pravičnosti i pravednosti. Je li rijetkost da vi imate tu iskrenost? Kako ste je zadobili? Kroz Božju zaštitu i djelovanje Duha Svetoga u vama da vam dâ jasnoću, vi možete vjerovati u Boga i slijediti Ga. Da Bog nije djelovao u vama, biste li vi mogli sada biti ovdje kao vjernici? Biste li se mogli promijeniti na način na koji ste se sada promijenili? Samo pogledaj, imaju li ti nevjernici sada još uvijek ljudsko obličje? Ti možda sada ne razumiješ mnoge istine i u mnogim su slučajevima tvoja gledišta još uvijek potpuno ista kao gledišta nevjernika – što god oni misle, to misliš i ti. Iako ponekad ne prihvaćaš neka od njihovih gledišta, nemaš sposobnost razlučivanja i nemaš drugog puta kojim bi krenuo. Kada dođe dan da razumiješ istinu, moći ćeš razlučiti da su njihova gledišta pogrešna i opaka, i tvoje će ih srce moći odbaciti. Tada ćeš jasno vidjeti njihova demonska lica. Vidjet ćeš da su oni živi đavli, a ne ljudi. Prerušeni su u ljude, ali ne rade ljudske stvari. Kako možeš reći da je to tako? Riječi koje promiču sve su osobito ugodne uhu i sposobne zaluditi ljude, ali ono što rade i provode izuzetno je opako i ružno, i jednostavno je besramno i nerazumno. Takozvane ideje i takozvani mentaliteti kojih se drže izuzetno su opaki i nazadni, potpuno su suprotni Božjim riječima i istini, i potpuna su suprotnost Božjim riječima i istini, a ipak ti ljudi uzimaju te lažne argumente i hereze kao istinu i intenzivno ih promiču, snažno i javno ih promovirajući kako bi zaludili i iskvarili čovječanstvo, kako bi mogli prikriti svoje razne niske i besramne zločine i ružna lica. Iz ovoga možeš jasno vidjeti da su svi oni demoni, kao i zvijeri i nečisti duhovi s kojima se ne može razumno razgovarati. Ne možeš s njima razumno razgovarati i ne možeš s njima govoriti dobre ili istinite riječi. Kada dođe dan da možeš vidjeti s tom razinom jasnoće, znat ćeš da je čovječanstvo preduboko iskvareno; da si jednako iskvaren kao i drugi ljudi; da tek u sadašnje vrijeme kada vjeruješ u Boga i razumiješ neke istine možeš proživljavati neko ljudsko obličje, otrgnuti se od utjecaja đavola i Sotone, te ih razlučiti, mrziti i napustiti; da bi bez Božjeg spasenja bio isti kao i oni – ne bi bilo razlike – i da bi bio sposoban za bilo kakvu zlu ili opaku stvar. Sada ti težiš istini, ulažeš mnogo rada i truda u istinu, pridaješ važnost praktičnom postupanju i pretvaraš istinu u svoju vlastitu stvarnost. Kada razumiješ istinu, možeš primjenjivati istinu, možeš proživjeti stvarnost Božjih riječi i imati stvarno iskustveno svjedočenje, tvoje će srce biti sretno i u miru, tvoj način razmišljanja i stanje bit će sve normalniji, tvoj odnos s Bogom postajat će sve bliskiji i sve normalniji, a tvoji će dani postajati sve bolji. Ako ne primjenjuješ istinu, uvijek živiš prema sotonskim filozofijama, i uvijek pogrešno razumiješ Boga i sumnjičav si prema Njemu, onda će tvoje srce biti sve udaljenije od Boga, tvoja vjera u Boga bit će uzaludna i nećeš zadobiti ništa. Čak i ako si vjerovao u Boga mnogo godina, razumiješ mnogo riječi i doktrina, i ne prihvaćaš razne lažne misli i gledišta nevjernika, od toga nema koristi. To je zato što ti ne razumiješ istinu i možeš samo govoriti o nekim riječima i doktrinama, a još uvijek ne možeš primjenjivati istinu. Budući da one stvari koje su prve ušle u tvoje srce i tamo postale dominantne još uvijek imaju vlast nad tobom, ti možeš živjeti samo prema tim stvarima. Bez obzira na to što želiš učiniti i bez obzira na to kakva te situacija zadesi, nećeš si moći pomoći da te ne kontroliraju te sotonske filozofije. Dakle, ako te sotonske filozofije imaju vlast nad tvojim srcem, ti nećeš moći primjenjivati istinu. Neki kažu: „Ja ne primjenjujem istinu, niti slijedim Sotonu.” Je li to moguće? Nema srednjeg puta. Samo prihvaćanjem istine, razumijevanjem istine, a zatim uklanjanjem onih sotonskih stvari koje su prve ušle u tvoje srce i tamo postale dominantne, možeš doći do toga da radiš stvari u skladu s istinom. Kada istina bude imala vlast nad tvojim srcem i Božje riječi budu imale vlast nad tvojim srcem, ti ćeš prirodno moći primjenjivati istinu u onome što govoriš i radiš.

Kako ljudi gledaju na Sotoninu logiku i razmišljanje te na mentalne oslonce koji kontroliraju kako ljudi žive? Kao na psihološku hranu? Melem za dušu? Zapravo, to su stvari koje kvare ljude, i ako ih netko „pojede”, umrijet će. Ako ljudi neprestano prihvaćaju te stvari i gomilaju sotonske stvari u sebi, što to znači? Da još nisu odbacili svoju izvornu iskvarenu narav, i da su povrh toga nastavili prihvaćati novu iskvarenost od Sotone. To znači da je za njih gotovo. Neizbježno je da ne mogu biti spašeni. Ti bi trebao neprestano razlučivati i odbacivati te stvari, dok ih se istovremeno neprestano oslobađaš, ne živiš prema tim stvarima i prihvaćaš Božje riječi. Ima ljudi koji kažu: „Neću prihvatiti te stvari. Božje će riječi same ući u mene.” To nije moguće. Moraš proaktivno tragati za istinom i prihvaćati istinu, i kroz proces razumijevanja istine, prirodno ćeš zadobiti sposobnost razlučivanja o lažnim rezoniranjima i herezama, i polako ćeš ih otpuštati. Na taj će način Božje riječi postupno postati tvoja načela za postupanje, i kada budeš činio stvari, znat ćeš koji je način postupanja u skladu s Božjim nakanama, primjenjivat ćeš istinu vrlo prirodno, i taj će se aspekt tvoje iskvarene naravi promijeniti. Mislite li da je to teško učiniti ili ne? Zapravo i nije teško. Jedina je poteškoća u tome što ljudi to ne primjenjuju. Neki misle: „Ovo je stvarno teško – teže nego popeti se na nebo! Ne tjera li se time ribu da živi na suhom? Ne stavlja li me se time u težak položaj?” Je li to tako? Ne, nije tako. Moraš ispravno pristupiti tim stvarima i ispravno razlučivati o tim stvarima. Danas sam proveo toliko dugo vremena u razgovoru u zajedništvu i raščlanjivanju samo nekoliko sotonskih lažnih tvrdnji, ali jesu li te stvari jedine koje su pohranjene u ljudima? (Ne.) Ima ih puno više! Poslije ću redom govoriti u zajedništvu o tim temama. Prije nisam govorio o tom aspektu, pa jeste li ikada sami razmišljali o tim temama? Niste. Da razmišljate o njima, biste li postigli neke rezultate? Da ste mogli uložiti malo truda u istinu, razlučili biste nešto o sotonskim zabludama i ne biste bili potpuno neuki kao što ste sada. Čini li se moja današnja besjeda o tim temama iznenadnom? Ima li koga tko kaže: „Zar ne razgovaramo u zajedništvu o razlučivanju antikrista? Kako to da odjednom razgovaramo o ovim temama?” Sve te stvari imaju veze sa Sotoninom iskvarenom naravi. Sve te stvari također imaju veze s time da ljudi razlučuju Sotoninu iskvarenu narav i korisne su za sposobnost ljudi da točno razumiju istinu. U najmanju ruku, nakon besjede, ljudi će znati: „Ispada da ta velika izreka nije istina.” Od tog trenutka, zablude poput „spavanje na pruću i lizanje žuči” i „niti sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš” mogle bi biti uklonjene iz tvog srca. Možda ih neki od vas ne mogu ukloniti u ovom trenutku, ali barem znaš da te izreke nisu istina, i sljedeći put kad čuješ nekoga da izgovara te fraze, znat ćeš da su one obmanjujuće i nećeš ih prihvatiti. Iako tvoje srce osjeća da su izreke donekle ispravne i da je te stvari i dalje dobro činiti, ti također misliš: „Bog je rekao da te izreke nisu istina. Ne mogu postupati u skladu s njima.” Nije li ti to od koristi? (Da.) Koji je Moj cilj u izgovaranju ovih stvari? Zašto raščlanjujem te izreke na ovaj način? Vjernici uvijek govore: „Moramo primjenjivati istinu. Sve Božje riječi su istina. Sve Božje riječi su pozitivne stvari i ono su što bismo trebali primjenjivati.” Jednog dana ste orezani, a u vašem se srcu pojave fraze „spavanje na pruću i lizanje žuči” i „Kada nebo namjerava povjeriti veliku odgovornost osobi, njezino srce prvo mora iskusiti bol”. Jesu li one istina? Nije li to smiješno? Da se od tebe traži da svjedočiš za Boga, kako bi to učinio? Ti kažeš: „Vjernici moraju podnositi poniženje i nositi težak teret, spavati na pruću i lizati žuč, i moraju imati borbenu volju i mentalitet koji nikad ne odustaje.” Je li to svjedočenje za Boga? (Ne.) Time što sotonsku logiku tretirate kao Božje riječi i istinu i svjedočite za nju, ne samo da niste ispravno svjedočili za Boga, već ste postali predmet poruge za Sotonu i nanijeli ste sramotu Bogu. Što je to što ti radiš? Da te Bog osudi zbog toga, ti bi to smatrao nepravednim i rekao bi: „Ja sam neuk. Ne razumijem. Bog nikada nije razgovarao sa mnom o ovome.” Ako te On ne osudi, ali je priroda tvojih djela vrlo teška, što bi Bog trebao učiniti s tim? Staviti te na stranu? (Ne.) Ništa ne treba učiniti. Što se Mene tiče, Ja ću se samo pobrinuti da vi razumijete i znate što je više moguće – u skladu s vašom razinom shvaćanja i u skladu s onim što vam Ja mogu reći – što je točno istina, jesu li izreke za koje vi mislite da su dobre i ispravne povezane s istinom i jesu li one istina. Moram učiniti da vi razumijete te stvari. Ako, nakon što saznaš te stvari, i dalje razmišljaš na isti način te si i dalje jednako uporan, onda te Bog neće staviti na stranu, niti će te ignorirati. Ti zaslužuješ biti osuđen i Bog će djelovati. Zašto će Bog to učiniti? Ako postupaš na taj način dok ne razumiješ te stvari, onda će Bog to tretirati kao da si nerazborit i neuk, ali ako znaš te stvari a i dalje postupaš na taj način, onda svjesno činiš zlo, i Bog mora postupiti s tim u skladu s načelima.

19. prosinca 2019.